DAROVITA DJECA

Mitovi i stvarnost

Prof. dr. sc. Ellen Winner, Odsjek za psihologiju, Boston koled, SAD
Talentirana, darovita, kreativna, genijalna - djeca s takvim obiljejima uvijek su nas
intrigirala, pobuujui oaranost i strahopotovanje, jednako kao i zastraenost i
zavist. Strahovalo se da su darovita djeca opsjednuta jer premlada znaju i
razumiju previe stvari. Kao i retardirane djece, ljudi su se plaili darovite djece
kao udaka, ekscentrika i nakaza. Odbacivalo ih se kao glupane. Njihovim se
roditeljima spoitavalo da su preambiciozni fanatici koji ive u postignuima svoje
djece, istovremeno ih liavajui prava na normalno djetinjstvo. Nae kole esto
odbijaju izmijeniti nastavni plan radi takvih "ekstremnih" sluajeva zahtijevajui da
se oni prilagode postojeim kolskim programima. Kad se roditelji zbog toga
uzrujaju, na njih se poinje gledati kao na ljude koji su posve izgubili orijentaciju, te
kao na ljude koji ne shvaaju koliko su sretni to imaju dijete s velikim, a ne malim
sposobnostima.
Nastrani ljudi - bez obzira posjeduju li netipinu osobnost, inteligenciju, ili oboje,
uvijek su privlaili pozornost psihologa, osobito ako njihova nastranost obuhvaa
negativne osobine ili ozbiljno ograniene sposobnosti. Mnogo vie znamo o
psihopatolokim stranama osobnosti nego o idealnim osobinama kao to su
suosjeanje, moralna hrabrost ili sposobnost vodstva. Slino usredotoivanje na
manjkavosti moe se primijetiti u psiholokom prouavanju spoznaje. Iako
renomirani asopisi iz razvojne psihologije tiskaju lanke o retardiranosti, rijetko
tiskaju studije o darovitosti. Takvi se lanci prosljeuju manje prestinim
asopisima koji su se specijalizirali za darovitost. Takvo je stanje odraz pogrene
pretpostavke prema kojoj nam darovitost ne moe nita rei o tipinosti. Vjerujem
da takvo stanje dugujemo i injenici da se na retardiranost, kao i na
psihopatologiju, dosad gledalo kao na problem koji je potrebno rijeiti, a velike su
se sposobnosti smatrale privilegijima, a ne problemima. Iako je prouavanje
darovitosti otrgnuto iz glavnog toka psihologije, uvelike je napredovalo od svojih
poetaka u dvadesetim godinama na Sveuilitu Stanford. Tamo je psiholog Lewis
Terman, koji je potaknuo psiholoko istraivanje darovitih, zapoeo masovno
longitudinalno prouavanje vie od tisuu petsto djece s visokim kvocijentom
inteligencije, a to se prouavanje nastavilo sve do danas. Unato tome, obilujemo
mitovima i zabludama o prirodi darovitosti, moda zato to je prouavanje
darovitosti osjetljiva, politiki nabijena tema, esto obiljeena kao elitistika i krivo
usmjerena.
Ovdje nudim kritiki osvrt na neke mitove koji su se razvili o darovitosti, a koji su
zamraivali nae razumijevanje. Najprije elim pojasniti da izraz darovitost koristim
za opisivanje djece s tri netipina obiljeja:
1. Prijevremena razvijenost. Darovita djeca razviju se prije vremena. Prve korake
u svladavanju nekog podruja poduzimaju ranije no to je to uobiajeno. Jednako
tako, u tom podruju napreduju bre od prosjene djece jer u njemu lako ue. Izraz
podruje odnosi se na organizirana podruja znanja kao to su jezici, matematika,