MATERIJALI S NASTAVE

Arambašić, L. (2005). Gubitak, tugovanje, podrška. Naklada Slap.

-odabrani dijelovi knjige / prilagođeno za pripremanje ispita (za detaljnije informacije i
reference, pogledati knjigu)

Gubici u djetinjstvu i mladosti

U prijašnjim vremenima, kada su se smrt i rituali vezani za nju najčešće događali u
obiteljskom domu, djeca su na prirodan način stjecala znanja i iskustvo povezano sa smrću
(Sanders, 1999). U današnje doba odrasli su često skloni djecu štititi od neugodnih iskustava
koje smrt sa sobom nosi i nerijetko se događa da nakon smrti u obitelji djeca bivaju na neko
vrijeme poslana susjedima, rođacima i prijateljima kako “ne bi gledala sav taj užas”, odnosno
“da bi im bilo lakše". Međutim, takvom “zaštitom" otežava se proces pripreme na gubitke koji
će ima se u životu dogoditi, čini mi se, doduše, da u posljednje vrijeme odrasli (i koji će im se
dogoditi) i kako počinju uviđati potrebu da djecu na prikadan način poduče o smrti i njezinu
utjecaju na pojedinca. Iz vlastite prakse vidim kako posljednjih pet godina sve više škola traži
podršku nakon smrti učenika, a ona najviše uključuje edukaciju odraslih, ali i pogođene
djece/mladih. Još prije desetak godina u tim je ustanovama (ali u nadležnom ministarstvu)
prevladavalo mišljenje da s djecom ne treba razgovarati o smrti koja je pogodina školu jer
„ćemo ih time nepotrebno uznemiriti“!

Gubici specifični za dječju i mladenačku dob

Razmišljajući iz pozicije odraslih ljudi, opterećenih “velikim životnim brigama", katkada
pogrešno držimo da neki od gubitaka koji se događaju djeci nisu tako važni kao ono što se
događa odraslima i jednostavno ne možemo shvatiti da su djeca uznemirena zbog nečega što
se nama čini pravom sitnicom (Arambašić, 2000, 2003). No, djeca gubitke tumače i
doživljavaju u okviru svog nevelikog životnog iskustva i unutar tog okvira vrlo intenzivno
proživljavaju čak i gubitke koji su odraslima potpuno nevažni.
Većina gubitaka koja se događaju odraslima može zadesiti i djecu, iako postoje i gubici za
koje bismo mogli reći da su više specifični za dječju i mladenačku dob.

Među razvojne gubitke ubrajaju se, npr. omiljena odgajateljica iz vrtića, vrtićki prijatelji,
učiteljica iz prva četiri razreda osnovne škole, prijatelji (zbog selidbe, prelaska u drugi vrtić,
školu, zbog prelaska iz osnovne u srednju školu), mladić ili djevojka s kojim smo bili u
bliskoj vezi i tome slično. Katkada ne pridajemo dovoljno važnosti činjenici da neka djeca
teško proživljavaju gubitak određenih predmeta kao što je, npr. omiljeni medo, neka druga
igračka ili odraslima bezvrijedna stvar koja je djetetu bila važna. Postoje prirodni gubitci i oni
izazvani ljudskim faktorom. U prvu skupinu ubrajamo npr. gubitke zbog bolesti, a u drugu,
npr. gubitke zbog (samo)ubojstva. Gubitke možemo svrstavati i u skupine s obzirom na to
jesu li se dogodili neočekivano ili su bili očekivani.
James i Friedman (2002) kažu kako se u djetinjstvu i mladosti najčešće pojavljuju sljedeći
gubici:
 smrt kućnog ljubimca
 smrt bake ili djeda
 selidba
 rastava roditelja
 gubitak zbog bolesti ili ozljede (djeteta ili neke druge osobe koja je djetetu važna)
 smrt prijatelja ili rođaka
 smrt brata ili sestre
 smrt roditelja

Naravno, djecu i adolescente mogu zadesiti i smrti drugih ljudi, npr. susjeda, odgajatelja i
učitelja, prijateljevih roditelja, rođaka te nepoznatih ljudi s kojima se djeca mogu identificirati
jer su im po nečemu slični. Prema podacima nekih autora, 90% djece viših razreda osnovne
škole i srednjoškolaca doživjelo je gubitak povezan sa smrću. Otpilike 40% njih doživjelo je
smrt bliskog prijatelja, a čak 20% bilo je očevicem smrti (prema Kandt, 1994). Sjećam se da
sam tijekom kriznih intervencija svaki put iznova bila iznenađena koliko nam je učenika
osnovne i srednje škole reklo da je već doživjelo i po nekoliko smrti, a u dva navrata bila sam
zaista šokirana: jedna je djevojka ispričala kako je u roku od 6 mjeseci doživjela smrt četiri
vrlo bliske osobe: bake, sestrične, mladićeva oca i dobrog prijatelja iz razreda; druga mi je
pak rekla kako je u posljednjih 8 mjeseci doživjela smrt tri jako dobra prijatelja, s tim da je
uzrok smrti svih troje bilo samoubojstvo! Prema tome, djeca i mladi i te kako su izloženi
smrti, premda mi se čini da to odrasli katkada zaboravljaju (vjerojatno zato što pojam smrt
nikako ne ide zajedno s pojmovima "dijete” i "mlada osoba").
Harrison i Harrington (2001) kažu da je samo 8% djece izjavilo kako nisu doživjela ni jednu
smrt, dok je najveći broj takvih gupitaka po jednom djetetu bio 10 (medijan = 2), što mi se
čini previše smrti i za odraslu dob.
Thompson i Payne (2000) kažu da su uzroci smrti bili bolest (rak i srčani infarkt),
samoubojstvo i prometne nesreće.

Gubitak kućnog ljubimca

Druženjem s kućnim ljubimcem djeca zadovoljavaju svoju potrebu da se brinu o nekome, uče
što je to odgovornost i zašto je važno upravljati vlastitim postupcima, uz ljubimca stječu nova
znanja, a sve to povoljno djeluje na razvoj samopoštovanja. Osim toga, dijete katkada jedino
kućnom ljubimcu povjerava svoje tajne i bez straha od posljedica govori što misli i osjeća. Uz
kućnog ljubimca djeca se osjećaju sigurnima i zaštićenima, pa ljubimac, osobito povučenoj
djeci, često služi kao most za uspostavljanje odnosa s drugim ljudima. I konačno,
identifikacijom s ljubimcem i rješavanjem njegovih „problema“, djeca se posredno bore i s
vlastitim teškoćama (Arambašić i Vizek-Vidović, 2000).

Da bi mogla preboljeti gubitak kućnog ljubimca, djeca, isto kao i odrasli, moraju proći kroz
proces tugovanja. Premda je riječ “samo o životinji", to može biti složen, vrlo bolan proces,
on traje neko vrijeme i nije ga moguće ubrzati dovođenjem novog ljubimca u kuću. Roditelji
vrlo prirodno žele ublažiti djetetovu tugu i bol, žele ga utješiti i obično vrlo brzo nabave
novog kućnog ljubimca. Pritom očekuju da će nova životinja djetetu odvratiti misli od
ljubimca kojeg više nema pa će on biti brže i lakše prežaljen. Psihološki gledano, taj postupak
potiče potiskivanje tuge, što, dugoročno gledajući, neće pomoći, a postavit će loš standard
tugovanja (tj. odnosa prema sebi) za budućnost.
Koliko će trajati proces tugovanja nakon smrti kućnog ljubimca ovisi o mnogim činiteljima,
ali sasvim je sigurno da je uloga odraslih pružanje podrške djetetu u tom procesu.

Gubitak roditelja u djetinjstvu i mladosti

Djeca roditelje mogu izgubiti rastavom braka i odlaskom djeteta iz roditeljskog doma. Takvi
su gubitci u nekim slučajevima lakše podnošljivi jer ne dovode do gubitka koji je sasvim
sigurno trajan i nepovratan. Glass (1991.) kaže kako se na temelju podataka može predvidjeti
da će jednom od šestero djece (dakle, u otprilike 16% slučajeva) jedan roditelj umrijeti prije
nego što ono navrši 18 godina. Harrison i Harrington (2001.) govore o manjoj vjerojatnosti, tj.
da će u jednom od 16 slučajeva (otprilike 6%) jedan od roditelja umrijeti do djetetove
16.godine (vjerojatnost smrti brata ili sestre iznosi 5%). Kod Thompson i Payne (2000.) može
se naći podatak da između 5 i 15% djece u SAD-u izgubi jednog ili oba roditelja do dobi od
15 godina. Takva razlika u procjenama može biti uzrokovana činjenicom da se procjene
odnose na različite gornje dobne granice (15, 16 i 18 godina), a usto su vršene na različitim
uzorcima, što je također moglo utjecati na rezultate.
Nakon smrti roditelja, djeca gotovo istog časa postaju zaokupljena traženjem odgovora na tri
pitanja:
1. Je li se to dogodilo zbog nečega što sam ja učinio/učinila ili što sam propustio /
propustila učiniti?
2. Hoće li se to isto dogoditi i meni (ili nekom drugom tko mi je važan)? i
3. Tko će se brinuti o meni ako ili kad se to dogodi (Shapiro, 1994).

Jačina straha i zbunjenost koju izazivaju ta pitanja (na koja ustvari ne postoji odgovor) ovise o
djetetovoj dobi i o tome na kojem je dijete razvojnom stupnju.
Što je dijete mlađe, to je njegova privrženost roditeljima jača i to je egzistencijalno ovisnije o
njima. Maloj djeci roditelji su glavni izvor utjehe, podrške i osjećaja sigunosti i njihovim
gubitkom osjećaju se “kao da su ostala sama na svijetu".

Nakon smrti roditelja, mala djeca jako su zbunjena što su odrasli oko njih silno uznemireni i
što se preživjeli roditelji privremeno nije u stanju za njih brinuti. Ta je zbunjenost posljedica
nerazumijevanja smrti, ali i nezadovoljenja djetetove potrebe za razgovorom i dobivanjem
objašnjenja onoga što se zbiva.

Djeca na različite načine nastoje ostati povezana s umrlim roditeljem i zbog toga ga dozivaju,
razgovaraju s njim, sanjaju ga, a vrlo često imaju osjećaj da ih taj roditelj promatra, da im daje
savjete i tome slično. Takve reakcije osobito su zbunjujuće maloj djeci jer nisu u skladu s
onim što čuju od odraslih, a to je da umrlog roditelja zauvijek nema i da se više nikada neće
vratiti. "Kontaktiranje” s umrlim roditeljem katkada se proglašava nenormalnom reakcijom,
osobito ako dugo traje, i zbog toga je odrasli nastoje suzbiti. Djeci tada ne preostaje ništa
drugo nego da razgovor s umrlim roditeljem prebace u neki svoj odvojen, tajni život koji
brižljivo čuvaju od očiju javnosti. Međutim, spomenute reakcije najčešće su korisne jer dijete
u svom razvoju na različite načine treba umrlog roditelja izbog toga mu se i dalje obraća.
Stalnim razvojem misaonih, emocionalnih i socijalnih kapaciteta dijete ima potrebu na
drukčije načine preispitivati značenje smrti. Takvim preispitivanjem mijenja se i slika o
umrlome roditelju koja zajedno s djetetom sazrijeva (Shapiro, 1994).

U adolescentskoj dobi katkada se javlja osjećaj neugode i stida zbog smrti roditelja, koji je
povezan sa strahom od odbijanja od strane višnjaka (Kandt, 1994, Kuterovac,1992, Thompson
i Payne,2000). To dalje može izazivati zbunjenost, ljutnju i osjećaj osamljenosti. Osobito
ranjivom skupinom pokazale su se adolescentice koje su nakon smrti majke ostale same s
očevima, i to zbog najmanje dva razloga:
1. nedostajala im je identifikacija s roditeljem istog spola koja je nužna za učenje spolne
uloge i
2. na sebe su preuzele majčine poslove (uključujući i psihološku skrb oocu), zbog čega
se nisu stizale dovoljno posvetiti vlastitom razvoju.

Rezultati studije koju su proveli Worden i njegovi suradnici (Worden, 2002) pokazuju da
adolescenti nakon smrti roditelja sebe doživljavaju drukčijima od vršnjaka i osjećaju kako oni
ne mogu razumjeti kako je to kad ostaneš bez roditelja. Spomenuti osjećaji osobito su jaki ako
je roditelj počinio samoubojstvo.
Nakon smrti roditelja, mala djeca obično često plaču, što adolescenti znaju prikrivati ili se od
toga suzdržavaju jer misle kako su već “preveliki da bi plakali”. Osim toga, od sebe očekuju
da budu “primjer mladoj braći i sestrama", zbog čega osjećaju veliku odgovornost. Takve
reakcije često potiče i okolina u kojoj mlada osoba živi, a one postaju problematičnima kad su
u suprotnosti s potrebom koju adolescent osjeća.
Djeca školske dobi katkada odbijaju otići dalje od kuće ili ići u školu zbog straha da će se,
dok su ona u školi, “i drugom roditelju nešto dogoditi”. Premda gubitak roditelja suprotnog
spola također ima svoje specifičnosti, Shapiro (1994.) kaže kako smrt roditelja istog spola
adolescentima uskraćuje mogućnost usporedbe, čime bi “provjerili doživljaj vlastitih 'odraslih'
kapaciteta i sposobnosti". Osim toga, ista autorica kaže da je u takvim slučajevima jače
izraženo očekivanje da će dijete preuzeti ulogu umrlog roditelja (tj. da će djevojčica/djevojka
postati mamom, a dječak/mladić tatom u obitelji). To osobito vrijedi kad se preostali roditelj
jako teško nosi s gubitkom. Preživjeli roditelji često su u nedoumici oko toga je li dobro da
nadu novog partnera koji bi postao članom obitelji. Pokazalo se da je uvođenje novog člana u
obitelj tijekom prve godine od smrti roditelja povezano s dječjim povlačenjem, pobunom,
agresivnošću i različitim tjelesnim smetnjama i to osobito nakon smrti majke. Međutim,
pojava maćehe ili očuha nakon duljeg vremena obično pozitivno djeluje na djecu - čini ih
manje tjeskobnim, depresivnima i manje zabrinutima za preživjelog roditelja (Worden,
2002.). I ovdje želim upozoriti na oprez jer u konkretnim slučajevima stvari mogu biti i
drukčije.

Gubitak brata i sestre

Mnogi autori kažu kako je osjećaj krivnje najjača emocija koja se može zamijetiti nakon smrti
brata ili sestre. Osjećaju krivnju zbog preživljavanja i što oni nisu umrli umjesto njega/nje.
Gledajući roditelje, djeca stječu dojam kako je umrlo dijete po svemu bilo dragocjenije i bolje
od njih. Ponekad se osjećaju krivim što nisu uspjeli spriječiti djetetovu smrt. Javljaju se slične
misli kao kod roditelja. Koriste takozvane „da sam“ misli koje obično imaju sljedeći sadržaj:
„Da sam bio bolji/poslušniji/mirniji, moj brat/sestra ne bi umro/la“. Opisani osjećaji krivice su
iracionalni, no iako se ne temelje na stvarnosti, to ne umanjuje njihovu jačinu i težinu
podnošenja. Često se pojavljuje i strah kako neće moći nadomjestiti umrlog sina/kćerku i
kako neće uspjeti udovoljiti roditeljskim očekivanjima. Katkad se osjećaju drukčijima od
svojih vršnjaka jer ih roditelji mnogo više zaštićuju braneći im stvari koje su vršnjacima
dopuštene, stalno ih upozoravaju na opasnost i tome slično.

Specifičnosti reakcija na gubitak u dječjoj i mladenačkoj dobi

Reakcije na gubitak koje se pojavljuju kod odraslih pojavljuju se i kod djece. Međutim,
poznato je da djeca još nemaju dovoljno razvijene misaone funkcije, emocionalni razvoj nije
još do kraja gotov, sposobnost izražavanja (uključujući i opseg rječnika) također su još u
razvoju, a usto djeca još nisu naučila pravila o ponašanju u odredenim interpersonalnim
situacijama. Zbog svega toga način pokazivanja određenih reakcija na gubitak u dječjoj dobi
može biti ponešto različit ili reakcije mogu poprimiti nešto drukčiji oblik nego što je to slučaj
u odrasloj dobi.

U tablici 10 prikazane su razvojne značajke i načini reagiranja na gubitak djece različite dobi
(od predškolske do adolescentske).
TABLICA 10 Pregled razvojnih karakteristika i načina reagiranja na gubitak djece različite
dobi
1. DJECA DO 3 GODINE 2. DJECA OD 3 DO 7 GODINA
 nemaju pojam vremena ni budućnosti  ne razumiju gubitak, ali su ga intuitivno
 nemaju jezik i rječnik za imenovanje i svjesna
razumijevanje osjećaja  postavljaju pitanja (između ostalog i "tko
 nemaju kognitivne ni emocionalne je kriv")
sposobnosti da shvate gubitak  ·personificiraju i mistificiraju smrt
 smrt i odsutnost imaju isti učinak (kostur, andeo i sl.)
 nemaju rječnik kojim bi izrazili sve što
misle i osjećaju
 izražavaju emocije (ponajviše
strah,tjeskobou, tugu i srdžbu)
 teškoće u koncentraciji i dosjećanju
 doživljavaju smrt kao kaznu (jer nešto
nisu/jesu učinili ili rekli, jer su bili
“zločesti")
 poremećaji spavanja
 tjelesni simptomi
 jaka vezanost za (preostalog) roditelja,
drugog člana obitelji
 3. DJECA OD 7 GODINA DO
ADOLESCENCIJE:
 razumiju neizbježnost, konačnost i
nepovratnost smrti (početak
razumijevanja je negdje oko 6.-8. godine,
a potpuno razumijevanje nastupa između
9.i 11.godine)
 pokazuju emocije (najčešće tugu,
tjeskobu, srdžbu, apatični su,
neprijateljski nastrojeni)
 povlače se od drugih
 silno žele zadržati kontakt s umrlim
(preko predmeta, kroz razgovor, san)
 teškoće u koncentraciji i dosjećanju
 osjećaj gubitka kontrole u životu
 gubitak samopoštovanja
 jaka vezanost za (preostalog) roditelja,
drugog člana obitelji
 (jaka) zabrinutost za sigurnost bližnjih i
sebe
 zaokupljenost ispravnošću vlastitog
ponašanja (odgovornost, krivnja)
 poremećaji spavanja
 tjelesni simptomi
4. ADOLESCENTI:
 potpuno razumiju konačnost i prirodu
smrti
 izražavaju emocije,ali često usamljeno
 zadržavaju kontakt s umrlim (preko
predmeta, kroz razgovor, razmišljaju o
umrlome)
 teškoće u koncentraciji i dosjećanju
 osjećaj gubitka kontrole u životu
 gubitak samopoštovanja
 osjećaj besmisla ili potreba za osvetom
 nemogućnost odlučivanja između
pripadanja obitelji ili odlaska od nje
 promjena uloga u obitelji
 osjećaj krivnje (osobito ako su postojali
sukobi s umrlim)

Kao što se vidi iz tablice 10, mala djeca ne razumiju točno pojam smrti i često je doživljavaju
kao produljeno spavanje; (uobičajeno) odvajanje ili kao napuštanje. Zbog toga uporno traže
umrlu osobu, pitaju kad će se ona vratiti i vrlo ih je teško od toga odvratiti. Djeca predškolske
dobi ne razumiju da smrt izaziva prestanak svih tjelesnih funkcija, da se umrle osobe više ne
kreću, da nisu žedne i gladne, da im nije hladno i da se ne osjećaju osamljenima. Zbog toga
često pokazuju zabrinutost za umrlu osobu i žele nešto poduzeti kako bi joj ugodili.
Tek negdje izmedu 6. i 9. godine počinju prihvaćati da je smrt nepovratna, ali još ne razumiju
da svi ljudi umiru, misle da je smrt posljedica odluke nekog autoriteta, osvete ili da je riječ o
kazni. Zbog toga su često ljuti na pokojnika jer misle da je samovoljno odlučio umrijeti, tj. da
je “mogao ostati živ da je to zaista htio“.
Između 9. i 11. godine nastupa potpuno razumijevanje smrti kao trajne, nepovratne i
neizbježne i djeca tek tada shvaćaju da će i ona jednog dana umrijeti. Neshvaćanje ili
nepotpuno shvaćanje smrti povezano je s čestom dječjom reakcijom na smrt bliske osobe koja
se odnosi na postavljanje mnoštva pitanja o smrti poput: kada, gdje, kako i zašto se ona
dogodila? Premda smo vidjeli da ista pitanja postavljaju i odrasli, djeca su u tome mnogo
ustrajnija.
Osim toga, iskustva sa smrću životinja, s vlastitom bolešću i s bolešću u obitelji također
ubrzavaju stjecanje pojma smrti. Iskustva sa smrću životinja i podučavanje o smrti osobito su
se pokazali korisnima u usvajanju pojma konačnosti smrti. Kuterovac (1994.) je utvrdila i da
se različiti aspekti pojma smrti usvajaju različitom brzinom: pojmovi starenja, nepovratnosti i
neizbježnosti razvijaju se prije od pojmova konačnosti i uzroka smrti.

TABLICA 11 Reakcije djece/mladih na gubitak koje su odraslima osobito teške

 nastavljanje uobičajenih aktivnosti “kao
da se ništa nije dogodilo”
 “prilijepljenost" za roditelje (odrasle),
odbijanje odlaska u školu
 izrazito jak osjećaj krivnje,
samopredbacivanje
 stalno razmišljanje o umrloj osobi
 osjećaj da je umrli tu, da nas promatra, da
se s njim može razgovarati
 snažni izljevi plača ili pak “nepuštanje ni
jedne suze"
 uporno odbijanje svakog razgovora o
umrloj osobi i o vlastitim reakcijama na
gubitak
 stalno postavljanje pitanja koja se tiču
smrti i umrle osobe
 uporno neprihvaćanje činjenice da umrlog
više nema
 neprekidno prisjećanje na umrlu osobu
(gledanje slika, dodirivanje i nošenje
stvari umrloga)
 strah od smrti, bolesti i tjelesnih ozljeda
(vlastitih i tudih)
 ljutnja na odrasle, sebe, umrloga, na Boga
 izrazita agresivnost (tzv. "ispadi" u
ponašanju-udaranje,ritanje, uništavanje
stvari)
 pesimizam u pogledu budućnosti
Vrlo česta reakcija djece i mladih na gubitak bliske osobe jest strah (Urli, 1994.). Riječ je o
strahu za sebe, za druge ljude koji su djetetu/mladoj osobi važni, za budućnost i tome slično, a
ti su strahovi povezani sa spoznajom da svijet nakon gubitka više nije sigurno mjesto te da ni
ljudi koji su djetetu/mladoj osobi najbliži ne mogu pružiti potpunu zaštitu od nevolja.
Urli (1994) u svom članku spominje i tzv. “supermemoriju”, tj. vrlo živa sjećanja i na
najsitnije pojedinosti vezane uz smrt. Te su reakcije osobito jake ako je dijete bilo svjedokom
smrti, a spomenuta autorica navodi kako se slike tragičnog događaja “mogu pojavljivati kao
'unutrašnji video” (str. 83.).Najčešće se pojavljuju prije spavanja, a često su u obliku snova i
noćnih mora.
Povlačenje od drugih ljudi nakon gubitka u dječjoj dobi može biti uzrokovano činjenicom da
dijete ne razumije što se zbiva, a to se ili ne usudi pokazati ili ima iskustvo da odrasli
nepovoljno reagiraju na njegov pokušaj razumijevanja situacije (Robinson i Mahon,1997,
Shapiro,1994).
Shapiro (1994) kaže kako djeca osnovnoškolske dobi najrjeđe spontano govore o svom
doživljaju gubitka, u usporedbi s djecom predškolske dobi i adolescentima. Zbog toga često
ostavljaju dojam da ih gubitak nije (jako) pogodio, što je u suprotnosti s njihovim unutrašnjim
stanjem. Shapiro (1994.) objašnjava kako djeca te dobi nisu sklona opisivanju svojih reakcija
jer: 1) jako žele biti poput svojih vršnjaka, a ako s drugima podijele kako se osjećaju, bit će
vidljivo da su drukčiji i 2) vjeruju kako im šutnja i ponašanje “kao da je sve u redu" mogu
olakšati život koji im je nakon gubitka postao strašno težak.
Reakcija koja se očituje u preuzimanju poslova i odgovornosti odraslih često može ostati
nezapaženom ili joj se ne pridaje dovoljna pažnja. Ta se reakcija obično pojavljuje kod starije
djece u obitelji, premda to nije pravilo. U tom slučaju djeca “dobro funkcioniraju”, “jaka su i
na njih se može osloniti” i ostavljaju dojam kao da su “sasvim u redu”, tj. kao da im gubitak
nije teško pao, što obično nije točno.
Nakon smrti koja je zadesila obitelj, djeca katkada preuzimaju na sebe obvezu da svojim
roditeljima olakšaju patnju. Pritom se trude oraspoložiti ih na različite načine, npr. jako se
trude biti “dobra", obavljaju različite kućanske poslove, nastoje roditelje nagovoriti na izlaske
iz kuće i sl. Osim što je to nemoguć zadatak, djeca time sebi uskraćuju pravo i vrijeme za
reakcije koje i sami osjećaju zbog gubitka. U skladu s modelom osobne i drugih odgovornosti
suradnje i integriteta, može se reći kako djeca spremno žrtvuju svoj integritet da bi zaštitila
emocionalnu dobrobit svojih roditelja (ili drugih odraslih koji se za njih brinu) jer je stabilnost
roditelja ključ njihova preživljavanja i razvoja.
To osobito dolazi do izražaja upravo u situacijama gubitka, kad je emocionalna dobrobit
roditelja ozbiljno ugrožena, što djeca jako dobro osjećaju.
Budući da još nisu dovoljno usvojila društvena právila ponašanja, djeca nakon gubitka znaju
biti vrlo agresivna, razbijajući stvari, udarajući ljude oko sebe i tome slično. Takve reakcije u
adolescentskoj dobi mogu biti određen oblik “pobune” mlade osobe koja osjeća da zbog
gubitka "svi plešu oko nje, svi je tješe i brinu o njoj”, što je u suprotnosti s važnom potrebom
u toj dobi - potrebom za osamostaljivanjem i nezavisnošću. Zbog svoje neprihvatljivosti,
spomenute se reakcije obično osuđuju umjesto da im se prida pravo značenje, tj. da se
promatraju kao reakcije na gubitak. Zbog ograničenog životnog iskustva, djeca su nakon smrti
često zbunjena jer ne znaju što smiju, moraju ili trebaju činiti, a takvu zbunjenost osjećaju i u
obitelji i u školi, kad ne znaju kako da se ponašaju prema učiteljima i vršnjacima.
Reakcija koja se pojavljuje i kod odraslih, ali je njezin izvor specifičan za dječju dob odnosi
se na okrivljavanje sebe zbog smrti. Naime, u dobi od otprilike 3 do 7 godina djeca se nalaze
u fazi tzv. magičnog mišljenja, kad su uvjerena da neka njihova misao ili postupak imaju moć
izazvati smrt druge osobe. Osim toga, djeca ponekad misle kako je bliska osoba umrla jer
“nisu bila dovoljno dobra". Nedovoljno razvijena sposobnost razmišljanja i uočavanja
uzročno - posljedičnih odnosa djecu navodi i na to da sebe okrivljavaju za nešto što nisu uči-
nili, “a sigurno je moglo spasiti osobu od smrti”. Spomenute su reakcije osobito jake ako je
dijete imalo loš odnos s umrlom osobom ili ako joj je učinilo nešto nažao neposredno prije
smrti.
Budući da su djeca po svojoj prirodi usmjerena na odrasle te da o njima i egzistencijalno
ovise, nakon gubitka često reagiraju doslovnom prilijepljenošću za odrasle iz straha da će ih i
oni napustiti. Kad je riječ o strahu, valja reći da je u dječjoj dobi nešto rjeđi strah od vlastite
smrti, ali se zato zamjećuje vrlo intenzivna zabrinutost da će i ostali odrasli umrijeti te da će
dijete ostati "samo na svijetu".
Česta reakcija na gubitak bliske osobe u dječjoj dobi uključuje regresivna ponašanja, tj.
povratak na ponašanje koje je bilo karakteristično za raniju razvojnu fazu, npr. mokrenje u
krevet, tepanje, specifičan način uspavljivanja, odbijanje samostalnog spavanja (u svojoj sobi
ili u svom krevetu) itd (Kuterovac,1992, Urli, 1994). Takve se reakcije često znaju
pojavljivati i u doba adolescencije kad mlada osoba ima potrebu spavati uz upaljeno svjetlo ili
televizor ili pak želi biti u krevetu s roditeljima. Ne jednom čula sam od roditelja kako su
zbunjeni i iznenađeni da njihovo "veliko dijete od '2 metra', koje se već neko vrijeme ne želi
maziti i ljubiti s njima (dobi npr. 15-18 godina), sada odjednom hoće s njima spavati u
krevetu”. Riječ je o reakciji koja je izazvana strahom i činjenicom da smrt često poljulja
osjećaj sigurnosti, a kada ga djeca i mladi ponovo steknu (npr. tako da nekoliko dana zaista
spavaju s roditeljima u krevetu),t akve se reakcije počnu gubiti.
Kada djecu štitimo od neugodnih iskustava koje smrt sa sobom nosi, ona se često osjećaju
izoliranom od ostalih članova obitelji i to upravo u trenutku kad najviše trebaju njihovu
podršku, zaštitu i objašnjenje nedoumica koje ih muče (Sanders, 1999). Osim toga, budući da
im bliske odrasle osobe nisu pred očima i da ne mogu “paziti na njih”, počinju se još jače
nego inače bojati da će se i njima nešto dogoditi.
Dječje reakcije na gubitak mogu biti povezane s teškoćama u učenju i s različitim problemima
u školi (prema Robinson i Mahon, 1997). Te će nevolje biti sve jače ako odrasli ne uoče vezu
između teškoća sa školom i smrti koju je dijete doživjelo, već dijete proglašavaju lijenim,
nezainteresiranim, nemotiviranim i sl. Kad je riječ o problemima vidljivim u školi, valja reći
da gubitak može pojačati/naglasiti ranije teškoće, ali i da neka djeca svoje različite reakcije na
gubitak ne pokazuje izravno, već ih maskiraju u ponašanja koja su najvidljivija upravo u školi
(npr. povećanje broja neopravdanih izostanaka, slabljenje školskog uspjeha, nemir za vrijeme
sata,agresivnost i sl.). To je osobito vidljivo kod djece koja se prvo vrijeme nakon gubitka
“drže dobro” (prema riječima odraslih koji ih okružuju), a poslije ne izdrže i počnu pokazivati
kako se zaista osjećaju.
Na kraju odjeljka o gubicima u dječjoj i mladalačkoj dobi želim reći kako je velika teškoća u
tome što odrasli ne shvaćaju dovoljno ozbiljno gubitke koji se događaju djeci i mladima. Kad
kažem da ih ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, pritom mislim da njihovu težinu procjenjuju iz
svoje odrasle perspektive, a ne na temelju toga kako ih je dijete ili adolescent doživio.
Dobar primjer takvih gubitaka jesu oni koji su posljedica selidbe, kada dijete mijenja vrtić ili
školu, gubi vršnjake s kojima se igralo pred kućom, poznato susjedstvo i okolinu u kojoj je
živjelo itd. Naravno da selidbe ne mogu (i ne trebaju) prestati postojati zato što to za djecu ili
mlade znači različite gubitke.
Još veća teškoća jest što odrasli misle da djeci pomažu ako ih odvraćaju od tugovanja za
gubitkom i ako ih uveseljavaju.
I naravno da se djeca i mladi u pravilu uspješno prilagođavaju okolini u koju su se doselili. To
uopće nije upitno. Problem je, međutim,u tome što odrasli ili u takvoj situaciji ili su uvjerenja
da to djetetu/adolescentu neće biti “bas neki problem“ i zbog toga se ne obaziru (dovoljno) na
znakove koje dijete pokazuje a kojima poručuje da su mu gubici teško pali. Do takvog
nerazumijevanja dolazi jer odrasli zaboravljaju da je njima lakše održavati kontakt s ljudima
od kojih su se odselili (npr. telefonom, osobnim susretom uz kavu i sl.), dok se djeca u
drugom gradu ili u drugoj gradskoj četvrti znaju dugo vremena osjećati kao da su na drugom
planetu jer su potpuno izgubili kontakt sa starim društvom.
Drugi primjer gubitka u mladalačkoj dobi koje odrasli ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, odnosi
se na gubitak (prestanak) intimne veze između dvoje mladih. I dan-danas živo se sjećam kako
mi je baka prije 30-ak godina često govorila:“Sve će to proći dok se udaš", a ja sam bila
izbezumljena jer me ostavio dečko (ili jer sam ja njega ostavila). Ta me njezina izjava užasno
ljutila, osjećala sam se neshvaćenom, a ona je, u najboljoj namjeri da mi olakša gubitak dečka,
obično znala dodati još i ovo: “Ma što se uzrujavaš? Pa ima ih još na svijetu koliko hoćeš!"
Naravno da mladića i djevojaka ima u velikim količinama i naravno da prekid bliske veze u
adolescentskoj dobi nema praktične posljedice kao, npr. rastava braka, ali mladić kojeg je
ostavila djevojka (ili djevojka koja je u sličnoj situaciji) zbog toga se ponekad osjeća kao da je
kraj svijeta i kao da je voljeno biće jedino i posljednje na ovom planetu.
Sve u svemu, nije lako ući u djetetove cipele i vidjeti kako mu je dok hoda u njima. One su
nam male i, naravno, žuljaju nas. Međutim, cipele tugujućeg djeteta još su barem dva do tri
broja tjesnije, ali nema nam druge nego obuti ih i tek tada ćemo shvatiti da to što više
nemamo svoju staru školu, stare prijatelje i staro susjedstvo i da to što više nemamo dečka ili
curu boli do neba.

Osobitosti procesa tugovanja djece i mladih

Činjenica da se djeca i mladi tijekom tugovanja često ne ponašaju na isti način kao i odrasli
mnoge ljude navodi na zaključak da oni gubitak ne doživljavaju tako “duboko” kao odrasli ili
da njihovo tugovanje kraće traje. I ne samo to - postoji i uvjerenje kako mala djeca (osobito
predškolske dobi) uopće ne prolaze kroz proces tugovanja. O tome se zaključuje na temelju
činjenice da dijete od, npr. 4 ili 5 godina, postavi jedno ili dva pitanja koja se odnose na smrt
bliske osobe, a potom prekida razgovor i odlazi se igrati. Važno je znati da djeca na drukčiji
način obrađuju informacije od odraslih i da u određenom trenutku mogu “probaviti” vrlo malu
količinu podataka (Sanders, 1999.), ali to istodobno ne znači da im gubici ne izazivaju patnju
i da im proces tugovanja ne pada teško. Drukčiji način obrade informacija, u usporedbi s
odraslima, uvjetovan je još nerazvijenim misaonim procesima i jezičnim sposobnostima, koje
su također još u fazi razvoja, i to se ne može promijeniti prije nego što za to dođe vrijeme.

Danas među stručnjacima vlada uvjerenje da djeca, isto kao i odrasli, prolaze kroz proces
tugovanja, ali da njegove značajke određuje stupanj djetetova kognitivnog, emocionalnog i
socijalnog razvoja (Worden, 2002), iako pritom ne smijemo zanemariti ni velik utjecaj
okolinskih činitelja. Isto tako, među laicima vlada uvjerenje da se proces dječjeg tugovanja
uvijek uspješno okončava, odnosno da djeca i mladi nemaju teže i dugoročne posljedice zbog
pretrpljenog gubitka. Činjenica jest da je to najčešće tako, tj.da većina djece (kao ni odraslih)
nema većih dugoročnih teškoća zbog gubitka. Dapače, neka su istraživanja, provedena na
djeci i mladima u dobi od 4 do 18 godina, pokazala i različite pozitivne posljedice smarti brata
ili sestre. Djeca i mladi procjenjivali su da su zahvaljujući tom gubitku brže i bolje sazrila,
uživala su u novim odgovornostima koje su im pripale u obiteljskom životu i osjećala
su bolju povezanost s ostalom braćom i sestrama (prema Robinson i Mahon, 1997).
Međutim, u nekim istraživanjima utvrđena je prilično čvrsta veza između depresivnosti u
odrasloj dobi i obilježja procesa tugovanja u djetinjstvu (prema Payne i sur, 2000). Pokazalo
se, npr. da su depresivni poremećaji češći kod odraslih ljudi koji su roditelje izgubili u
djetinjstvu ( i to prije desete godine) nego kad se ta smrt dogodila u odrasloj dobi (prema
Ward, 1993). Ta se veza objašnjava teškoćama u procesu tugovanja ili time da je dijete imalo
tzv. otežano/komplicirano tugovanje - najčešće zbog nedovoljne i neodgovarajuće podrške
odraslih. Robinson i Mahon (1997) prikazuju i rezultate istraživanja gdje je utvrđeno sljedeće:
tri godine nakon smrti brata ili sestre, polovina ispitane djece mlađe od 10 godina imala je
izražene simptome tjeskobe i straha; šestogodišnja djeca koja su doživjela smrt brata ili sestre
imala su više teškoća u ponašanju od usporedne skupine djece iste dobi koja nisu imala takav
gubitak; polovina djece i mladih (4 do 16 godina) imala je izrazite teškoće s kontrolom
agresivnosti koja je bila jača nego prije gubitka brata ili sestre.
Thompson i Payne (2000.) navode tri razloga zbog kojih tugovanje djece i mladih zaslužuje
da bude proučavano zasebno od tugovanja odraslih:
1. “vremenski okvir i proces tugovanja djece drukčiji su nego kod odraslih i to zbog
razvojem uvjetovanih razlika u misaonim i drugim psihičkim procesima
2. čini se da gubitak doživljen u ranoj dobi povećava rizik za pojavu depresije, problema
u školi i delinkvencije
3. retrospektivna istraživanja upućuju na mogućnost da rani ostanak bez roditelja može
biti uzrokom dugotrajnih psihičkih teškoća u odrasloj dobi (premda postoje i rezultati
koji to ne potvrduju)." (str. 75.)

Djeca u dobi od 5 do 7 godina osobito su osjetljiva skupina, kad je riječ o procesu tugovanja, i
to zato što su u fazi kad počinju shvaćati neka obilježja smrti, ali još nisu stekla dovoljno
načina suočavanja sa stresom i dovoljno socijalnih vještina koji bi im pomogli u prilagodbi na
gubitak. U toj se dobi (ali i poslije) zna pojaviti i osjećaj krivnje jer, dok odrasli u svom
procesu tugovanja još ne osjećaju nikakve ugodne emocije niti imaju želju za ugodom, djeca
osjećaju potrebu za veseljem i zabavom i nastoje je zadovoljiti na različite načine (npr. žele
ići na izlete, u kino, na rođendanske proslave i sl.).
Prema mišljenju autorice Shapiro (1994.), u osnovnoškolskoj dobi djeca već imaju razvijene
različite obrambene mehanizme i načine suočavanja sa stresom, ali njihovo mišljenje je i dalje
na konkretnoj razini, što može otežavati proces prilagodbe na gubitak.
Proces tugovanja pak u adolescentskoj dobi otežava činjenica da se mladi nalaze u razdoblju
traženja vlastitog identiteta, što uključuje i traženje nove ravnoteže u pripadanju obitelji te u
odvajaju od nje (Pregrad, 1996.b, Shapiro, 1994., Wandt, 1994.). Teškoća se sastoji u tome
što mladi nakon gubitka osjećaju potrebu (a katkad i obvezu) da se tijekom tugovanja približe
ostalim članovima obitelji, ali to ugrožava njihov prirodni proces odvajanja. S druge strane,
ako svjesno ili nesvjesno odluče nastaviti proces odvajanja, tada tijekom tugovanja zatomljuju
svoje reakcije na gubitak, ne prihvaćaju podršku bliskih ljudi, što može izazvati teškoće u
prilagodbi na gubitak. Ukratko, adolescenti su također vrlo osjetljiva skupina jer se na neki
način nalaze pred izborom hoće li “ugroziti" svoj proces tugovanja za umrlom osobom ili će
dovesti u opasnost važan razvojni proces odvajanja od obitelji.
Tijekom tugovanja mnogi adolescenti osjećaju potrebu za vraćanjem u djetinjstvo kada su se
osjećali sigurnima i zaštićenima od strane odraslih (Glass, 1991). Međutim, zbog vlastitih i
tuđih očekivanja o tome “da su već veliki i odrasli”, suzdržavaju se od različitih regresivnih
ponašanja, što im dodatno troši energiju potrebnu za proces tugovanja. Neki od njih imaju
sreće da su toliko bliski s prijateljem/prijateljicom ili s nekim odraslim rođakom/susjedom da
barem pred njim/njom ponovo nakratko mogu biti mala djeca koju će drugi “maziti i paziti da
im se nešto ne dogodi".
Djeca i mladi svoj proces tugovanja katkad usporavaju ili otežavaju i time što se (jako) trude
prikriti vlastite reakcije na gubitak kako bi zaštitili roditelje ili druge bliske odrasle. Pritom se
vode izrečenim ili neizrečenim porukama koje primaju od odraslih o tome koliko njihove
patnje oni mogu podnijeti. Mnogi učenici osnovne i srednje škole rekli su mi kako pred
roditeljima ne plaču ili im ne govore koliko im je teško zbog doživljene smrti jer se „tada
mama uvijek jako rastuži, rasplače, zabrine i sl.“ ili zato što im roditelji kažu „kako to
jednostavno ne mogu slušati”.
Jedan od važnih ishoda svakog procesa tugovanja jesu i promjene u identitetu tugujuće osobe.
Isto vrijedi i u dječjoj odnosno mladenačkoj dobi. Tako, npr: nakon smrti brata ili sestre,
dijete ili adolescent ne samo da s vremenom poprima drugi osobni identitet, već u nekim
slučajevima mora poprimiti i novi identitet jedinca, najstarijeg, srednjeg ili najmlađeg djeteta
u obitelji, što često nije lako i zahtijeva mnogo truda i energije.
Važno je znati kako ishod odnosno kraj tugovanja djece i odraslih često nije jednak. Naime,
ljudi u svojoj odrasloj dobi znaju u posebnim prilikama iznova proživljavati gubitak koji su
doživjeli u djetinjstvu pa se može činiti kao da proces tugovanja nikada nisu zavīšili. Ja na to
ne gledam na taj način, već smatram kako je riječ samo o tome da nas različite situacije
podsjećaju na činjenicu da voljene osobe više nema i da nam ona nedostaje, a to se pojavljuje
i nakon gubitaka koje doživimo u odrasloj dobi.
Proces tugovanja odraslih i djece odnosno mladih razlikuje se i po tome što odrasli mogu na
neki način subjektivno zamrznuti vrijeme jer ne žele da ih ono odnese u budućnost u kojoj
više nema umrle osobe. Djeca i mladi ne mogu si priuštiti takav luksuz jer bi takvo
zamrzavanje vremena, radi lakšeg podnošenja gubitka, istodobno značilo i zamrzavanje
vremena namijenjenog razvoju i sazrijevanju (Shapiro,1994).

Činitelji koji utjecu na proces tugovanja u djetinjstvu i mladosti

Hanison i Harrington su (2001) u svom istraživanju prikupili procjene 1.302 učenika
prosječne dobi od 13 godina (raspon od 11 do 16 godina) o tome koliko je po njihovu
mišljenju smrt rođaka (roditelja, brata ili sestre, ujne/tetke ili bake/djeda) ili prijatelja
promijenila njihov život. Otprilike 30% učenika izjavilo je da doživljena smrt nije jako
promijenila njihov život, 40% reklo je da je ta promjena mala, dok je 30% učenika izjavilo
kako je njihov život nakon smrti iznimino jako ili jako promijenjen. Spomenuti autori, na
žalost, nisu analizirali životne promjene s obzirom na to tko je umro, ali iz prikazanih se
brojki vidi kako se djeca međusobno razlikuju po tome koliko im doživljena smrt mijenja
život. Iz toga se može zaključiti i kako se razlikuju po procesu tugovanja kroz koji prolaze.
Za te razlike odgovorni su različiti činitelji, a svi oni koji utječu na proces tugovanja odraslih
djeluju i u dječjoj dobi. Slično kao kod tugovanja odraslih, i na djetetovo tugovanje utječu
odnos s umrlom osobom,okolnosti u kojima je smrt nastupila, količina i vrsta poremetnji koje
je gubitak izazvao u svakodnevnom životu, djetetove karakteristike (uključujući načine
suočavanja sa stresom) i dostupnost podrške odraslih (Shapiro,1994). Uz spomenute činitelje,
Dyregrov (2001) ističe još i važnost načina na koji se odrasli odnose prema smrti te
pristupačnost zamjenske osobe koja može dobro skrbiti o djetetu ili mladoj osobi.
Praćenje djece i mladih (dobi 6 do 17 godina) tijekom dvije godine nakon smrti roditelja
(Worden, 2002) pokazalo je da su se na gubitak uspješno prilagodili oni koji su živjeli u
obiteljima čiji su članovi bili dobro povezani, gdje se bez većih teškoća razgovaralo o umrlom
roditelju i gdje je gubitak prouzročio manje životne promjene i poremećaje. Nasuprot tome,
veće teškoće nakon smrti roditelja imala su djeca čiji je preživjeli roditelj bio mlad,
depresivan, lošeg sveukupnog funkcioniranja, kad se u obitelji vrlo rijetko spominjao pokojni
roditelj ili se o njemu “nije smjelo” razgovarati i kad je roditeljeva smrt izazvala velike
materijalne i druge teškoće. Kod te je djece zamijećeno niže samopoštovanje i izražen osjećaj
nemogućnosti utjecaja na životna zbivanja. Govoreći o mogućim dugoročnim posljedicama
gubitaka u djetinjstvu i mladosti, Shapiro (1994) također spominje sniženo samopoštovanje,
ali i depresivnost, izrazito samookrivljavanje te povlačenje u sebe ili ponašanje koje je
upereno protiv drugih.
Iz prethodnog izlaganja vidljivo je kako su odrasli (roditelji ili skrbnici, ali i odgajatelji,
učitelji itd.) jedan od iznimno važnih i moćnih činitelja u procesu tugovanja djece i mladih i
oni od njih (prirodno) očekuju podršku i zaštitu u situaciji gubitka.
U Okviru 18 opisala sam dva primjera iz kojih se vidi kako reakcije odraslih utječu na djecu i
na mlade koji su na tragičan način izgubili prijatelja.

Primjeri iz prakse
Okvir 18
Odrasli: važan činitelj u procesu tugovanja djece i mladih

Primjer br.1:"Vi ste krivi za sve!”

Na sprovodu zbog samoubojstva učenika osnovne škole, njegove prijatelje iz osnovne i
srednje škole nekolicina odraslih optužila je da su oni krivi za samoubojstvo, da su ga “oni na
to natjerali". Mladi su bili napadnuti zato što su se na pogrebu “nedolično ponašali" (počeli
su pjevati pjesmu koju je pokojnik volio). Napadi i optuživanja nastavili su se i nekoliko dana
poslije i to zbog toga što su prijatelji samoubojice na njegovu grobu i na ulici svirali gitaru i
pjevali (opet pjesme koje su često pjevali zajedno s pokojnikom). Skupina od desetak učenika
rekla nam je kako su duboko povrijedeni napadima i optužbama odraslih, nazivali su ih
svakojakim imenima i rekli su “da im to nikada neće oprostiti i zaboraviti”.

Primjer br. 2:"Djeci ulaz zabranjen"

(naslov članka objavljenog u Danici, listu učenika OŠ Ljudevita Gaja, br. 12, veljača 2004.,
Osijek, str.11.)
Na suđenje čovjeku koji je pucanjem iz rafalne puške slučajno ubio 12-godišnjeg dječaka, uz
dječakove roditelje došlo je i mnoštvo njegovih prijatelja s roditeljima te učitelja i
zainteresiranih gradana. "Već u rano jutro, gotovo sat vremena prije suđenja, zgrada suda
bila je ispunjena djecom. Do ulaska u sudnicu sve je teklo relativno glatko... mogu reći da
sam po prvi put ušao u sudnicu, ali u njoj ipak nisam dugo ostao. Zašto? Zato što je naš
pravni sustav očito krajnje apsurdan, pa su se zakoni u duetu sa sucem pobrinuli da... djeca
ne smiju nazočiti tako teškim slučajevima. Pitali smo se je li riječ o kakvoj neslanoj šali ili nas
to doista tjeraju van. Pokazalo se da je (apsolutno nelogično) slovo zakona ipak jače od
zdravog razuma predstavnika istoga, ali očito da je ponekad lakše slijediti slijepe i
bezosjećajne upute nego uključiti vlastitih petposto mozga i nešto osjećaja, pa smo polako
morali napustiti sudnicu. Dok sam vani čekao, jer nisam htio otići, imao sam vremena
mućkati glavom i tražiti razlog zbog kojeg sam ostao vani. Što to nisam smio čuti? Što to
nisam u ovoj tragediji već
preživio, a tu sam mogao vidjeti? Ima li što strašnije od trenutka koji ću pamtiti cijeli život:
Marko je umro! Nisam smio čuti ubojicu kako bezočno laže? Kako sramotnim lažima blati i
ono malo jadnog dostojanstva koje mu je zajamčeno time što je imao emocija pokušava
zaraditi barem malo sućuti? Ili su nas željeli poštedjeti. Ne, jednostavno nema opravdanja što
nam je uskraćeno pravo da budemo tamo, da vidimo ono što smo imali više prava vidjeti nego
sve službene osobe koje su to onemogućile. Te paradokse našeg sustava Markova je mama
sažela u jednu iznimno snažnu rečenicu: 'Djeca imaju pravo taj metak primiti na ulici, ali
nemaju pravo čuti nešto o sudbini osobe koja ga je prema njima uputila...” (Danica, 2004,
str.11).

Prvi primjer iz Okvira 18 pokazuje kako odrasli koji su i sami shrvani bolom zbog gubitka,
jednostavno nisu u stanju pružiti odgovarajuću podršku djeci i mladima. Reakcije odraslih
navedene u prvom primjeru odnose se na razdoblje neposredno nakon gubitka (tj. tijekom
pogreba i nekoliko dana nakon njega), ali iz kasnijih kontakata s članovima iste zajednice čula
sam kako su djeci i mladima opisane reakcije “ostale u glavi” još dugo nakon smrti prijatelja i
moguće je da su u nekim slučajevima nepovoljno djelovale na njihov proces tugovanja. Drugi
opisani primjer iz Okvira 18 odnosi se na pokušaj društva da zakonskim mjerama zaštiti djecu
od neugode što u opisanoj situaciji nije moguće, niti ima smisla (jer djeca već samom
činjenicom da su na takav tragičan način izgubila prijatelja jesu doživjela veliku neugodu). Ne
bih voljela da na temelju ovoga zaključite kako sam uvjerenja da djecu i mlade društvo i
pojedinci ne trebaju štiti od neugode, jer mi to ne pada na pamet. Slažem se da je posao
odraslih da ih štiti, ali od nepotrebme neugode, a ne od one koju su ionako već doživjeli.
Činjenica da je tugovanje proces u kojem se zbivaju različite promjene potvrđena je i u
istraživanju koje spominju Robinson i Mahon (1997): adolescenti koji su za smrt brata ili
sestre uporno okrivljavali sebe, nakon 18 mjeseci počeli su krivnju svaljivati na Boga.
U istraživanju Harrison i Harringtona(2001.) utvrdeno je da učenici koji su nisu doživjeli
smrt. Međutim, autori opravdano upozoravaju da se zbog korelacijskog tipa istraživanja ne
može sa sigurnošću utvrditi uzročno-posljedična veza među ispitivanim varijablama. Naime,
ne može se sa sigurnošću tvrditi da je depresivnost uzrokovana doživljenom smrću jer je
moguće da ona potječe iz drugih izvora (npr. različite vrste teškoća u obitelji, prijašnje
teškoće depresivnog tipa itd). Na to pitanje mogu odgovoriti samo longitudinalna istraživanja,
u kojima ljude pratimo i prije i nakon gubitka.
Kao i kod odraslih, pokazalo se da je jedan od iznimno važnih činitelja procesa tugovanja kod
djece/mladih i odnos kakav su imali s umrlom osobom. Robinson i Mahon (1997) kažu kako
se, npr. odnos između braće i sestara može promatrati na kontinuumu: neka braća i sestre
toliko su bliski da doslovce dijele sve osjećaje i misli, dok drugi godinama nisu u kontaktu i
ne brine ih to što se možda nikada više neće vidjeti. Međutim, i ovi drugi do kraja života
ostaju braćom i sestrama i to se ne može svojevoljno niti nekom vanjskom silom promijeniti.
Osim toga, braća i sestre unutar obiteljske strukture čine zaseban podsistem, u kojem vladaju
više ili manje čvrsta pravila i u kojem su uloge obično dosta jasno podijeljene. Zbog toga se
nakon smrti brata ili sestre ne mijenja samo uloga preživjelog djeteta/adolescenta unutar cijele
obitelji, već se mijenjaju i njegovo mjesto te uloga unutar podsistema preostale braće i sestara
(Pregrad, 1996b, Robinson i Mahon, 1997).
Spolne razlike u procesu tugovanja u dječjoj i adolescentskoj dobi prate razlike koje postoje i
u odrasloj dobi. Dyregrov (2001) kaže kako o tome ne postoji dovoljno podataka u literaturi,
ali da se prema postojećima može zaključiti kako dječaci i mladići manje otvoreno pokazuju
svoje reakcije na gubitak od djevojčica i djevojaka. Razlike su utvrđene i u traženju odnosno
primanju socijalne podrške.
Dob se pokazala važnim činiteljem i u tugovanju djece i mladih. U jednom su istraživanju
adolescenti dobi od 13 do 17 godina imali najizraženije osjećaje krivnje, tjeskobe i najviše
tjelesnih reakcija na gubitak brata ili sestre, u usporedbi s mladom djecom (od 9 do 12 godina)
i s 18-godišnjacima. mladih. Riječ je o tome da je dječje mišljenje još na konkretnoj razini, a
uz to ga obilježava i zaključivanje o uzročno-posljedičnim vezama kada one u stvarnosti ne
postoje. Zbog toga, npr. dijete može biti sigurno u to da je tata umro zato što ono nije hjelo do
kraja pojesti ručak (što je bio uzrok svađe koja je prethodila očevoj smrti). Ovaj činitelj
nepovoljno djeluje na dječje tugovanje jer izaziva jak osjećaj izravne krivnje i odgovornosti
za nečiju smrt.
Životno iskustvo također je važan činitelj u procesu tugovanja. Budući da je ono u dječjoj
dobi, ali i u razdoblju adolescencije, razmjerno malo, nije neobično da djeca i mladi bivaju
iznenadenima i zatečenima svime onim što ih tijekom tugovanja čeka. Naime, njihovo
dosadašnje životno iskustvo nije ih pripremilo za sve osjećaje bijesa, osamljenosti, krivnje i
nevjerice koji su dio tugovanja nakon smrti bliske osobe (Kandt, 1994).
Kad je riječ o tugovanju nakon smrti roditelja, činitelj najjačeg utjecaja jest funkcioniranje
preživjelog roditelja - što je ono lošije, to je proces tugovanja djece teži i trajniji. Želim
istaknuti kako ovdje nije riječ o privremenom nefunkcioniranju neposredno nakon gubitka,
već o dugotrajnim teškoćama koje preživjeli roditelj ima s vlastitom prilagodbom na gubitak.
Čini se da je proces tugovanja nakon smrt majke teži nego nakon smrti oca, što se tumači
činjenicom da u većini obitelji majke na sebe preuzimaju emocionalnu i drugu skrb o djeci (i
obitelji). Drugim riječima, smrću majke dolazi do većih promjena u obiteljskom
funkcioniranju nego nakon smrti oca. Naravno da to ne vrijedi u svim slučajevima, tj. ako su
majka i otac ravnomjerno obavljali različite uloge u obitelji, tada razlike u procesu tugovanja
zbog smrti majke ili oca slabe ili nestaju. Funkcioniranje roditelja (ili drugih skrbnika) te
odnos s njima i nakon drugih su vrsta gubitaka jako povezani s tijekom i ishodom tugovanja
djece i mladih. Istraživanja pokazuju kako je nakon smrti djeteta, kvaliteta komunikacije
između roditelja i preživjele djece bila negativno povezana s količinom i težinom teškoća u
ponašanju. Drugim riječima, manja količina problematičnih ponašanja djece i mladih
zamijećena je kad je komunikacija s roditeljima bila kvalitetna (prema procjenama djece i
mladih).
Za razliku od odraslih,proces tugovanja djece usko je isprepleten s istodobnim razvojem kroz
koji dijete prolazi. Prema tome, dijete se tijekom tugovanja mora istodobno prilagođavati
novim okolnostima koje su nastupile nakon smrti drage osobe, odraslim ljudima koji za njega
brinu, a koji su i sami pogođeni gubitkom, te promjenama koje su dio prirodnog procesa
razvoja i sazrijevanja. I konačno, djeca su tijekom tugovanaja gotovo potpuno ovisna o
odraslima. Budući da svijet doživljavaju mnogo konkretnije i doslovnije, jako im je važno da
od odraslih dobiju dovoljnu količinu podataka o svijetu koji ih okružuje kako bi se u njemu
mogla snaći (Shapiro, 1994.).
Među povoljnim ishodima procesa tugovanja nakon smrti brata ili sestre, a koji se tiču
promjena u tugujućoj djeci ili adolescentima, najčešće se spominju:
veće povjerenje u druge ljude i oslajanje na njih, veća otpornost u suočavanju sa stresnim
situacijama, bolja slika o sebi te povećana sposobnost primanja i davanja podrške drugima
(prema Robinson i Mahon, 1997). Međutim, i ovdje valjda biti oprezan pri zaključivanju o
uzročno-posljedičnoj vezi između gubitka i spomenutih osobnih promjena tugujućeg djeteta
ili mlade osobe. Naime, moguće je da su te promjene povezane i s ranijim odnosom između
preživjelih i pokojnika te s odnosima unutar obitelji kakvi su postojali i prije gubitka. Na to
mogu odgovoriti samo longitudinalna istraživanja, kojih u ovom području gotovo da nema.

Kao što ste vidjeli iz dosadašnjeg izlaganja, proces tugovanja djece/mladih i odraslih ima
mnogo zajedničkih elemenata, ali medu njima ipak postoje određene razlike. U početnoj fazi
(razdoblju) tugovanja djeca obično nepokazuju toliko jako svoje reakcije kao odrasli i čini se
da se njihovo tugovanje proteže kroz dulje vrijeme. Osim toga, tugovanje djece ispunjeno je
naglim i velikim skokovima iz intenzivne patnje i bola u potpuno suprotne reakcije. Odrasli se
obično ne mogu načuditi kako dijete uspijeva tugovati za umrlom dragom osobom i istodobno
se veselo i bezbrižno igrati s prijateljima. Budući da odraslima u početku nikako ne polazi za
rukom “odlijepiti” se od užasa koji su doživjeli, takve djetetove reakcije skloni su proglasiti
zaboravljanjem umrle osobe. Međutim, djeca ne zaboravljaju gubitak koji su doživjela, ali ga
isto tako i nemaju neprekidno pred očima i to jednostavno moramo prihvatiti kao značajku
njihova razvojnog stadija. Djeca (i mladi) ne mogu zaustaviti svoj razvoj i jednu do dvije
godine tugovati, pa se ponovo uključiti u svoj život (koji je ú toj dobi isto što i razvoj).
Njihovi razvojni zadaci jednostavno su važniji “posao" i zbog toga oni malo “rade” na
tugovanju, malo na razvoju, a nama se čini da tugovanje za voljenom osobom (potpuno)
zanemaruju.
Proces tugovanja djece i mladih odraslima teško pada jer se osjećaju nekompetentnima i
bespomoćnima da im olakšaju bol i patnju, što smatraju svojom najvažnijom zadaćom.
Upravo zbog tog razloga skloni su tome da proces tugovanja djece i mladih proglase
“simptomatskim ili patološkim" i tada traže pomoć stručnjaka “jer dijete jako loše podnosi
gubitak". Shapiro (1994) kaže kako je umjesto donošenja takvih paušalnih procjena o procesu
tugovanja mnogo važnije promatrati utječe li on na razvoj djece i mladih ili ne utječe.
Dobra vijest je da djeca, ma koliko odraslima djelovala krhko i nemoćno, ipak imaju snage i
resurse za izlaženje na kraj s gubicima i to na svoj osobit način. To se vidi iz činjenice da
uspješno preživljavaju različite traumatske i krizne događaje te one povezane s gubicima, tj.
da u djetinjstvu, mladosti, ali i u odrasloj dobi, u mnogim slučajevima nemaju većih teškoća.
Veliku ulogu u tome sigurno ima podrška odraslih u procesu tugovanja, ali isto tako je važno
omogućiti im da se oslanjaju na vlastite postojeće mogućnost i da razvijaju nove. Premda će
opružanju podrške u tugovanju biti riječi u sljedećem poglavlju, ovdje ipak želim istaknuti
kako proces tugovanja djece i mładih moraju razumjeti i respektirati odrasli, koji se najčešće i
sami bore s vlastitom prilagodbom na isti gubitak. Zbog toga ističem kako sam sve njihove
reakcije koje se mogu smatrati “problematičnima” iznijela s dužnim poštovanjem i uzimanjem
u obzir činjenice da moraju voditi dvije teške borbe: jednu za sebe i jednu za dijete/mladu
osobu. A to je sve samo nije lako - naprotiv, u nekim trenucima gotovo da je nemoguće i to
ne.smijemo zaboraviti.
Na kraju valja reći kako se spoznaje o tugovanju u dječjoj dobi i u razdoblju mladenaštva
najvećim dijelom temelje na kliničkim zapisima i opisima pojedinačnih slučajeva. Proces
tugovanja u dječoj dobi nije dovoljno empirijski proučavan (npr. prema Miller i Omarzu,
1998, Thompson i Payne, 2000) kao ni tugovanje odraslih, a malobrojna istraživanja
provedena su na razmjerno malim uzorcima sudionika i to najčešće nakon smrti roditelja ili
prijatelja (prema Harrison i Harrington, 2001). Razlozi tome su praktično-metodološke
prirode, no i tugovanja.

Pružanje podrške djeci i mladima nakon gubitka

U ovom ću odjeljku samo ukratko opisati osnovne elemente pružanja podrške ovoj populaciji.
Temeljno pravilo pružanja podrške djeci i mladima koji su doživjeli gubitak jest pomoći
odraslima koji se zanjih brinu. To je važno zbog dva razloga. Prvo, time pružamo podršku
njima osobno, a ona im treba jer su često i oni sami u procesu tugovanja zbog istog gubitka.
Osim toga, njima je po prirodi stvari toliko teško podnijeti djetetovu bol da će učiniti sve da je
uklone. Pritom najčešće ne uspijevaju zaista ukinuti djetetovu patnju (tj. učiniti da je ono
zaista neosjeća), već jedino postižu to da je dijete potisne pa je oni više ne vide. Drugo,
podrškom odraslima koji brinu o tugujućoj djeci i mladima podučavamo ih načelima i
načinima djelotvornog pružanja podrške u tugovanju o kojima je prije bilo govora. Pružanje
podrške odraslima osobito je važno kad je riječ o djeci predškolske i rano osnovnoškolske
dobi, ali podjednako je primjenljivo i u slučaju starije djece te mladih ljudi. To, naravno, ne
znači da nikada nećemo izravno pružati podršku i mladoj djeci, ali ona obično bolje
prihvaćaju pomoć bliskih ljudi nego stručnjaka. Budući da odrasli, radeći najbolje što znaju,
na djecu prenose stavove i uvjerenja o gubicima i tugovanju koje sami posjeduju (a koja su
često nedjelotvorna) važno je pomoći im da u pružanju podrške djeci budu što učinkovitiji.

Potrebe tugujuće djece i mladih

Isto kao i kod odraslih, najprije je važno poznavati potrebe tugujuće djece jer iz toga proizlazi
i vrsta podrške koju ćemo im pružití kad dožive gubitak. U nastavku ću navesti potrebe
tugujuće djece i mladih ljudi (Dyregrov,2001, Worden,2002, Zunin i Stanton-Zunin, 1992) i
uz to ću odmah opisati kakvom se vrstom podrške te potrebe mogu najbolje zadovoljiti.
Radi jednostavnosti, u tekstu koji slijedi često ću koristiti pojam djeca misleći pritom
prvenstveno na njihovu životnu ulogu (oni su djeca svojih roditelja), a ne na njihovu
kronološku dob. Napominjem da je većina potreba koje ću opisati zajednička djeci i mladima,
dok se neke potrebe ponajviše odnose na djecu predškolske i ranoosnovnoškolske dobi, a ne
toliko i namlađe. Doduše, one se “u tragovima”, tj. u ne tako doslovnom obliku kao što sam
navela, mogu naći i kod određenog broja adolescenata.
1. Tugujućoj djeci treba osjećaj zbrinutosti / sigumosti
U prva dva poglavlja govorila sam o tome kako su djeca egzistencijalno ovisna o odraslima, o
njihovoj brizi, a kad ona izostane, osjećaju se životno ugroženima. Nažalost, roditelji tugujuće
djece često su i sami doživjeli gubitak i obično nisu u stanju za njih se pobrinuti. Zbog toga je
važno da brigu o djeci preuzmi članovi najuže obitelji ili pak neki drugi ljudi, ako je dijete s
njima bliskije. Djeci je važno reći da se roditelji samo privremeno ne mogu brinuti za njih i da
će to u određenom trenutku opet biti u stanju.
2. Djeci su potrebne jasne informacije o smrti (i njihovo davanje u pravilu nije dobro
odgađati)
Osim što su djeca po prirodi znatiželjna pa žele svašta znati, njihova je znatiželja nakon
gubitka povezana i s maločas navedenom potrebom za sigurnošću. Davanjem informacija o
uzrocima smrti i njezinim posljedicama općenito, ali i vezano za konkretan gubitak,
ublažavamo osjećaje krivnje i ljutnje koje djeca osjećaju te ublažavamo djetetovo fantaziranje
o tomne što se sve loše dogada s umrlom osobom kad je više nema među bliskim ljudima.
Osim toga, time djeci pomažemo da u određenoj mjeri shvate što se dogodilo, a to im pak
olakšava ponovnu uspostavu osjećaja kontrole. Ako su religijska uvjerenja i pojmovi dio
djetetova svakodnevnog života, njihova upotreba može pomoći, ali i tada je potreban veliki
oprez. Na primjer, rečenica: “Bog je uzeo tvog tatu jer ga voli” u djetetu će izazvati
zbunjenost, strah i zabrinutost pa je bolje reći: “Bog će brinuti o tvome tati." Od djece često
skrivamo činjenice koje se tiču smrti voljene osobe jer se bojimo da ih neće moći podnijeti, da
ih neće razumjeti ili da će ih istina jako uznemiriti. Sva tri razloga za strah posve su
opravdana i prilikom iznošenja činjenica o smrti nije nužno dijete opterećivati baš svim
pojedinostima (naročito ne onima koje se odnose na stravične prizore i tome slično). Osim
toga, objašnjenja moraju biti prilagođena djetetovoj kronološkoji “psihološkoj" dobi. Što se
straha od uznemiravanja tiče, valja zapamtiti da dijete ionako jest uznemireno, ali to možda ne
pokazuje, pa će "uznemirenost zbog činjenica koje saznaje" vjerojatno biti samo pokazivanje
toga kako se ustvari osjeća. Osim toga, važno je zapamtiti još nešto: odrasli su često skloni
podcjenjivati sposobnosti djece i mladih da shvate i podnesu teška iskustva, premda nam
svakodnevni život pokazuje da to nije opravdano. I djeca i mladi mogu shvatiti i podnijeti sve
što im kažemo ako to učinimo na način koji je u skladu sa stupnjem njihova razvoja.
I konačno, najbolje je kada djetetu ili mladoj osobi informacije o smrti daju roditelji, a ako to
oni nikako ne mogu, tada to treba učiniti netko s kim su jako bliski. To je važno zbog toga što
se u tom trenutku moraju osjećati sigurnima i zbrinutima (potreba broj 1), a to mogu samo uz
nekoga uz koga osjećaju tzv. sigurnu privrženost.
3. Djeci je važno da gubitak učine stvarnim
Djeci je, kao i odraslim, važno da shvate što se dogodilo, da shvate da je gubitak stvaran, a u
tome im pomažu različiti ceremonijali povezani sa smrću (detaljnije o tome govorim u okviru
potrebe br. 5). Među njima je i odlazak na groblje, kamo treba voditi i dijete, osim ako ono to
izričito ne odbija. Gubitak postaje stvarnijim i tako što djecu uključujemo u pospremanje
stvari umrle osobe,tako da pred njima pokazujemo kako se osjećamo itd.
4. Djeci treba strpljenje odraslih
Djeca i mladi slični su odraslima po tome što im treba vremena da kognitivno i emocionalno
prihvate smrt voljene osobe i da joj se prilagode. Međutim, u prva dva poglavlja vidjeli ste
kako se, kad je riječ o maloj djeci, djetetovo poimanje smrti mijenja, a vidljive su i brojne
druge razvojne promjene. Zbog toga je važno s djecom i mladima biti jako strpljiv i imati na
umu da oni na određen način sazrijevaju zajedno s doživljenim gubitkom.
5. Djeca imaju potrebu osjećati se važnima i uključenima
Iako sam rekla kako se mnogi tugujući roditelji privremeno ne mogu brinuti za svoju
(tugujuću) djecu i da tu brigu treba preuzeti netko drugi, to ne znači da djecu treba posve
izdvojiti iz svega što se događa nakon smrti bliske osobe. Micanjem djece iz takve situacije, s
ciljem zaštite, nećemo zadovoljiti njihovu potrebu da i ona budu važna i potrebna. Naprotiv,
djeca se tada osjećaju emocionalno udaljenom od svojih roditelja i obitelji (Sutton-Edmands i
Marcellino-Boisvert, 2002). Osim toga, bez obzira na to što se novi i privremeni skrbnici
dobro brinu za njih, imaju potrebu dobiti podršku upravo od ljudi koji su im najbliži i kojima
se osjećaju najprivrženijima.
Ovdje želim odgovoriti i na pitanje o tome je li dobro da djeca idu na pogreb. Jednostavno
rečeno: jest, dobro je, osim ako to samo dijete izričito ne odbija i ako je mlađe od 3-4 godine.
Djeci je važno da budu s odraslima koje vole i koji su im bliski i u trenucima radosti, ali i u
trenucima tuge. Na taj način s njima dijele životna zbivanja i time se osjećaju "pravim"
članom obitelji. Osim toga, odlazak na pogreb i djeci je, kao i odraslima, prilika da se na
ritualan način oproste od tijela pokojnika, za što ste već vidjeli da je važno. Evo što o odlasku
djece na pogreb kaže Dyregrov (2001): “...djeca imaju, jednako kao i odrasli, veliku potrebu
da nestvarno učine stvarnim, da za svoju tugu dobiju konkretan temelj, a ne samo fantazije.
Djeca trebaju sudjelovati u obredu posljednjeg pogleda na pokojnika i u svečanosti pokopa
kako bi njihovu tugovanju bila dana ista osnovica i prilika kao i odraslima, te kako se ne bi
potkrepljivalo njihovo poricanje smrti. Djeca trebaju znati da će se tijelo zakopati ili
spaljivanjem pretvoriti u pepeo." (str. 80-81).

Mnogi odrasli protive se djetetovu odlasku na pogreb zbog neugodnih vlastitih iskustava iz
djetinjstva. Zato valja znati da je prije odlaska na pogreb, od svega najvažnije djecu dobro
pripremiti za taj ritual. To znači da im je važno opisati što će se i kada događati kako bi se
utjecaj neizvjesnosti i nepoznatosti sveo na najmanju moguću mjeru. Sljedeća važna stvar jest
da se mora točno znati tko će na pogrebu o djetetu voditi brigu i pritom je dobro da to bude
netko kome dijete i inače vjeruje, s kim je prisno i s kim se osjeća sigurnim. Isto tako, važno
je da ta osoba sama osjeća da može, zbog svog vlastita stanja, podnijeti brigu za dijete.
Budući da su mala djeca vrlo “konkretna”, možemo im ponuditi da na pogreb ponesu nešto
što će staviti uz lijes. Time će se lakše oprostiti od pokojnika, a njihova tuga dobit će još jedan
konkretan, iako simboličan iskaz (Dyregrov, 2001).
Ako se zadovolje spomenuti uvjeti, smatram da odlazak na pogreb ne bi trebao biti nikakav
osobit problem, a ako u to niste uvjereni, zamislite se nad sljedećim pitanjem:može li pogreb
biti teži od činjenice da je dijete zauvijek izgubilo voljenu osobu?
6. Djeca imaju potrebu za nastavljanjem uobičajenih dnevnih aktivnosti
Tu potrebu djeca i sama zadovoljavaju tako da nakon saznanja o smrti bliske osobe vrlo brzo
odlaze na igranje, gledaju televiziju itd. To u odraslima potiče pitanje: Je li dijete uopće
svjesno gubitka? ili: Je li gubitak (jako) pogodio dijete? O tome sam već govorila u 1. i 2.
poglavlju. Podrška tugujućoj djeci u ovom kontekstu sastoji se od što je moguće boljeg za-
državanja uobičajenog dnevnog rasporeda ustajanja,jedenja,odlaska u školu, obavljanja
kućanskih poslova, odlaska na spavanje itd. Na taj način djeci šaljemo dvije vrlo važne
poruke: 1) svijet ipak nije tako nesigurno i kaotično mjesto kao što to, zbog gubitka, izgleda,
tj. postoje stvari koje su ostale sigurne i nepromijenjene i 2) odrasli ipak nisu izgubili svu
kontrolu kad uspijevaju održavati dnevni raspored, što znači da se djeca mogu osjećati
sigurnom (premda odrasli ne funkcioniraju onako dobro kao prije).

U Okviru 26 nalazi se četvrti primjer koji mi je za ovu knjigu napisala Jasenka Pregrad i u
njemu se jasno vidi ono o čemu je maločas bilo govora.

Tijekom rata, djevojčica niže osnovnoškolske dobi bila je smještena kod tete u Zagrebu nakon
što joj je otac poginuo, a majka imala radnu obvezu zbog koje nije smjela napustiti grad,
izložen dnevnom bombardiranju. Nakon više od pola godine stigla je vijest da je i majka
djevojčice poginula. Teta, potpuno šokirana razmjerom tragedije, činjenicom da je izgubila
sestru, te odgovornošću za svoju novu ulogu u životu nećakinje došla se posavjetovati sa
školskom psihologinjom o tome da li da djevojčici kaže što se dogodilo, kada i na koji način
da to učini te da se uopće orijentira u tom teškom i zbunjujućem trenutku. Psihologinja joj je
savjetovala da svakako odmah djevojčici kaže istinu i uputila ju je na sva načela djelotvorne
podrške pri gubicima, te je podučila o razvojnim karakteristikama i uobičajenim reakcijama
djece na gubitak roditelja. Kako se teta nije osjećala baš sigurnom da će dobro izvršiti
zadatak, zamolila je psihologinju da dođe k njima i da joj u tome pomogne. Psihologinja je
pristala doći u njihov dom kao podrška dok teta obavlja svoj težak zadatak.
Sljedećeg dana njih dvije su sjedile u dnevnoj sobi tetina stana i čekale da se djevojčica vrati
iz škole. Ona je ušla i opazivši svoju psihologinju kako sjedi s tetom pozdravila je i oprezno
zastala na vratima sobe. Teta je s težinom u glasu rekla: “Ana, dođi, moramo ti nešto važno
reći”. Ana je napravila oprezani korak prema naprijed i stala, a teta je rekla: “Javili su od kuće
da je mama poginula u granatiranju”. Djevojčica je na trenutak zastala i rekla: "Znam", na
potpuno iznenađenje svoje tete. A onda je slijedilo još veće iznenadenje. Djevojčica je rekla:
“Idem se ja sad dolje igrati" i otišla prije nego što je teta išta drugo uspjela reći.
Kad je djevojčica izašla, teta se silno uzrujala i pitala se je li to normalna znati što se dogodilo
kad je ona brižljivo čuvala dobivenu vijest dok ne vidi što će s njom. To je bila druga prilika
da psihologinja poduči tetu o reakcijama djece i umiri je objasnivši joj da djeca puno više
“čitaju” s našeg lica i iz atmosfere nego što se oslanjaju na riječi (njihov kognitivni dio još je
relativno nerazvijen, a osim toga ukućani najbolje osjete tko se kako osjeća), pa je djevojčica
sigurno naslutila da se dogodilo nešto strašno. Pomislila je da je mama poginula budući da je
na opasnom području i jer je tata poginuo na sličan način. To što se otišla igrati bio je samo
normalan način negiranja informacije, sličan onom kad odrasli na vijest o smrti idu kuhati
kavu, jer je to prirodna automatska reakcija koja nam daje malo vremena da procesiramo
podatak - kao kad vruć kesten bacimo u zrak, jer ga ne možemo držati. To što je nama
odraslima igra dio zabave, a kuhanje kave uobičajena radnja, to je zato što ne razumijemo
mjėsto igre u životu djece. Naravno da je predvečer, kad je došla kući, djevojčica pitala za
pojedinosti i gorko plakala.

7. Djeca trebaju ljude koji će odgovarati na njihova (beskrajna) pitanja

Slično kao kod četvrte potrebe tugujuće djece (“djeci treba strpljenje odraslih"), i ovdje se
može reći da pitanja koja postavljaju nakon gubitka važne osobe djelomično proizlaze iz
njihove prirodne znatiželje. Medutim, ona su velikim dijelom uzrokovana i zbunjenošću te
nesigurnošću koje u susretu sa smrću osjećaju sva djeca. Jedini način da se tih osjećaja riješe
jest da traže objašnjenje onoga što ne razumiju. To odraslima zna biti vrlo iscrpljujuće jer se
pitanja neprekidno ponavljaju, ali ne zato što dijete “uživa mučiti odrasle”, već zato što im
nedovoljno razvijen misaoni aparat ne omogućuje da dobivenhe informacije adekvatno obrade
i pospreme. Osim toga, čini mi se da u takvim trenucima na odreden način i "provjeravaju”
jesu li odrasli zaista dovoljno pouzdani da daju iste odgovore na ista pitanja. Potvrda toga
značila bi da se dijete uz njih može osjećati sigurnim. I time smo se ponovo vratili na potrebu
broj 1!
8. Djeca moraju znati da nisu mogla uzrokovati nečiju smrt svojim osobinama, osjećajima,
mislima...
U dobi od otprilike 3 do 7 godina djeca su uvjerena kako imaju magičnu moć. Sigurna su da
je neki njihov osjećaj, misao, postupak ili pak neka njihova osobina (npr. sporost,
nepažljivost, brzopletost itd.) izazvala smrt voljene osobe i zbog toga im je, naravno, jako
teško. Često to nikome ne žele reći iz straha da se ne bi otkrilo da su zaista krivci koje mora
snaći pravedna kazna. Takve reakcije posljedica su tzv. dječjeg egocentrizma-normalne faze u
djetetovu razvoju kad je ono ponajviše usmjereno na sebe, kad ima osjećaj da se sve “vrti oko
njega" i u skladu s tim misli da je za sve krivo i odgovorno. Da bi se umanjio osjećaj krivnje,
s djecom je potrebno puno i često razgovarati i pritom ih razuvjeravati u to što misle. To se
postiže objašnjavanjem temeljnih činjenica o smrti, ali i opisivanjem situacije koja je u
konkretnom slučaju dovela do smrti. U ovom kontekstu može pomoći i rečenica poput ove:
"Čujem/vidim da se osjećaš krivim/om za njezinu smrt, ali htjela bih da znaš da jednostavno
nije moguće nekoga ubiti svojim mislima". Kako je faza magičnog misljenja prirodna
razvojna faza, kroz koju više ili manje intenzivno prođu sva djeca, dijete u toj fazi neće moći
doslovce čuti predloženu rečenicu i zbog toga se ne treba ljutiti i biti frustriranim. Međutim,
njezinim ponavljanjem dijete će je upamtiti i moći će je upotrijebiti kad bude počelo izlaziti iz
te razvojne faze.
9. Djeca moraju znati da odrasli i umrli nisu mogli spriječiti smrt i da su oni nedovoljno
moćni kako bi je spriječili, što se protivi njihovu doživljaju odraslih kao svemoćnih. U
protivnom će zaključiti kako ih “tata nije volio, jer da jest, sigurno bi pobijedio bolest, a ne bi
umro i ostavio ih tako jadne i same”.
10. Mladi su na pragu izlaska iz obitelji u svijet vršnjaka. Gubitak, osobito člana obitelji
ugrožava njezinu cjelovitost i mladu osobu vuče natrag kako bi se obitelj sačuvala. Mladima
treba osjećaj slobode da izadu iz tugujuće obitelji i da se u nju vraćaju bez moraliziranja i
nametanja većeg broja obiteljskih zadataka ili zadataka koje je do tada obavljao umrli. U
protivnom će preuzeti ulogu koja im ne pripada i neće obaviti razvojno važnu socijalizacijsku
zadaću.
11. Mladi imaju potrebu za ritualima koji ponekad nisu dio uobičajene kulture
(npr. mladi koji su htjeli pjevati samoubojičinu omiljenu pjesmu na pogrebu). Takve rituale
važno je prihvatiti, razumjeti i normalizirati, osim u slučajevima kad vrijedaju druge tugujuće.
Međutim, i tada im treba pomoći da domisle ritual koji je njima primjeren, a da pritom ne
povreduje druge ljude.
12. Mladi imaju potrebu nešto činiti za druge tugujuće
za obitelj mrtvog prijatelja i u tome ih treba podržati umjesto da ih, u želji da im olakšamo,
odgovaramo od bavljenja tugom. Naravno da pritom treba voditi računa o tome da im budemo
podrškom i kad osjete da takvo pomaganje više ne mogu izdržati i kad se od toga žele povući.
13. Mladi su izrazito osjetljivi na to kako drugi, a posebno odrasli, reagiraju na njihovo
iskazivanje misli i osjećaja
te imaju naglašenu potrebu skrivati osjećaje i ponašati se “odraslo”. Zbog toga jako paze pred
kim će pokazati svoje reakcije na gubitak i to su češće prijatelji ili neka druga odrasla osoba, a
ne roditelji koje “čuvaju” od vlastite patnje. Važno je tu njihovu potrebu razumjeti i podržati.
Nedjelotvorni i djelotvorniji načini pružanja podrške tugujućoj djeci i mladima
Pružajući podršku djeci u procesu tugovanja odrasli često pribjegavaju stvarima koje i inače
koriste kad je djetetu teško, premda one nni tada nisu djelotvorne. James i Friedman (2002),
izmedu ostaloga, opisuju i sljedeću reakciju nodraslih: kad vide da je dijete jako tužno,
zabrinuto itd., ponude mu da pojede keks, čokoladu ili nešto drugo što znaju da dijete voli.
Ono se nakon toga privremeno smiri i odrasli zaključuju kako je to pomoglo. Medutim, kažu
spomenuti autori, dijete se nakon toga osjeća drukčije, ali ne i bolje, i to valja imati na umu.
Drugim riječima, nije moguće jednu potrebu (npr. da me netko zagrli pa da se osjećam
sigurnim/om) zadovoljavati ublažavanjem druge potrebe (npr. za slatkim). To jednostavno ne
ide, ma kako na prvi pogled djelovalo uspješnim.
Nastojeći zadovoljiti potrebe mladih u procesu tugovanja, mnogo češće naići ćemo na
odbijanje nego kad je riječ o djeci. To je pokazatelj prirodnih razvojnih značajki tog doba, a
ne činjenice da mladi ne osjećaju potrebu za razgovorom. Praktično govoreći, to znači da
tijekom pružanja podrške tugujućim mladima treba na drukčiji način biti strpljiv nego kad
smo u kontaktu s djecom. Kažem “na drukčiji način” jer ste iz prethodnog izlaganja uočili da
s tugujućom djecom takoder treba biti iznimno strpljiv.

U Okviru 27 opisano je nastojanje odraslih da zaštite dijete od bola zbog smrti djeda i
posljedice takvog zaštićivanja.
Primjeri iz prakse: Okvir 27
Djetetove "javne” reakcije na gubitak ovise o"javnim”reakcijama odraslih
Na jednom od seminara o gubitku i tugovanju prišla mi je jedna od polaznica i molila me da
joj kažem ponaša li se njezino dijete normalno ili su oni nešto pogriješili u odgoju. Dječaku je
nedavno umro djed koji je živio s njima, a on se ništa nije ražalostio, već je tražio da dobije
djedov bicikl i njegovu sobu jer “to i tako djedu više neće trebati". Cijela obitelj bila je
osupnuta tom količinom bešćutnosti i materijalizma koji je izvirio iz šestogodišnjeg dječaka u
tako tužnom trenutku za čitavu obitelj.
Moje prvo pitanje, nakon što sam čula uvod, bilo je: “Gdje je dijete bilo u vrijeme smrti i
karmina i je li bilo na pogrebu?” Naravno da sam čula da su ga “sklonili” kod rođaka kako
bi ga zaštitili od teške situacije, tužnih osjećaja i gužve koja tada nastane. Rođaci su se, kako
to obično biva, silno trudili da ga razvesele i da mu tih nekoliko dana učine vedrima i
ugodnima (valjda za ravnotežu).
Moje sljedeće pitanje bilo je jesu li pred djetetom, kad se vratio kući, pokazivali svoje
osjećaje, tugu, bol i jesu li s njim razgovarali o njegovim mislima i osjećajima. Žena me malo
začudeno pogledala i rekla: "Pa nismo, zato smo ga i sklonili. Baš smo se trudili da pred njim
ne pokazujemo kako se osjećamo i koliko nas je pogodilo što je djed i glava obitelji umro.
Znate, premda smo mi siromašna i skromna obitelj, kod nas se do toga drži. Trudili smo se da
normalno dalje živimo i radimo uobičajene stvari."
Moje posljednje pitanje bilo je: “Zbog čega se čudite što se dijete ponaša normalno, što
razgovara o uobičajenim životnim temama i ne pokazuje osjećaje, kad se ono ponaša jednako
kao i vi?” Žena je zastala i zamislila se.
Kada pred djecom skrivamo svoje oscjećaje i ne podijelimo s njima što se događa, ona shvate
da se tako treba ponašati, pa pitanja o smrti i osjećaje potisnu, jer tako rade njihovi uzori.
Pomisle da možda i nije normalno biti uzrujan, prestrašen i tužan kad nitko osim njih to ne
osjeća. Osim toga, u navedenom primjeru svi su se prema spomenutom dječaku trudili biti
dragi, vedri i pažljivi, pa je on zaključio kako je to valjda način kako se sada treba ponašati –
ne pokazivati osjećaje i tražiti pažnju. Djeca se u situaciji gubitka i tugovanja ponašaju onako
kako se prema njima i pred njima ponašaju odrasli. Međutim, to nema nikakve veze s tim kako
se osjećaju i što misle. Da bismo to saznali, moramo biti iskreni prema njima i pitati ih.

Od mnogih odraslih čula sam kako “djeca i mladi lakše zaborave nevolje i zato gubitak
podnose lakše od odraslih". Takvo uvjerenje temelji se na reakcijama djece i mladih na
gubitak, a prvenstveno na tome da se, u usporedbi s odraslima, djeca i mladi brže i lakše
vraćaju svakodnevnim aktivnostima. Spomenuto mišljenje povezano je i s činjenicom da
djeca (a osobito mladi ljudi) često pred odraslima skrivaju svoje reakcije na gubitak.
Međutim, ništa od navedenog ne upućuje na to da oni lako podnose gubitak i da im za to ne
treba podrška u tugovanju. Njihove reakcije na gubitak jednostavno su drukčije po svojim
vanjskim očitovanjima, ali zbog boli i patnje koje uzrokuju, tugujućoj djeci i mladima i te
kako treba podrška odraslih.
Odgovornost za pružanje takve podrške leži na odraslima i oni se toga ne mogu osloboditi.
Njíhov posao jest da kontinuirano započinju razgovor o umrloj osobi, o tome kako se
dijete/mlada osoba povodom toga osjeća, ali i da istodobno prihvate odbijanje. To ne znači da
odrasli djeci/mladima nisu potrebni u tugovanju, već da u tom trenutku ne osjećaju potrebu za
kontaktom s njima. Zadatak odraslih jest da djeci i mladima koji su izgubili voljenu osobu
odluku kad će tu “dostupnost" iskoristiti. To nije nimalo lagan zadatak, ali on se može
uspješno izvršiti, a ako u tome imaju teškoće, dužnost im je pronaći drugu odraslu osobu koja
će im u tome pomoći. Odraslima osobito teško pada bespomoćnost jer ne mogu ukloniti
djetetovu bol i patnju, a teško im je kad ga vide u takvom stanju. Osjećaj bespomoćnosti može
se djelomično ublažit ako se pomirimo s činjenicom da nakon smrti bliske osobe dijete ne
može izbjeći patnju i da je zbog toga ni mi (odrasli) ne možemo ukloniti.

Podrška nakon gubitka kućnog ljubimca

Odrasli takvom gubitku često ne pridaju dovoljnu pažnju, s druge strane gubitak kućnog
ljubimca je često u razdoblju djetinjstva i adolescencije (savjeti koji se mogu dati roditeljima
npr):
- pomoći djetetu da izrazi svoju tugu: razgovarati o kućnom ljubimcu, pitati dijete kako
se osjeća
- uključite dijete u ritual njegova pokapanja
- ako počne plakati, nemojte ga tješiti uobičajenim riječima: "Ne plači, nije to tako
strašno”, već samo budite kraj njega dok plače, nježno ga zagrlite, držite za ruku
- imajte strpljenja i dajte djetetu vremena da odboluje ljubimca kojeg je izgubilo
- prije nego krenete u nabavu novog ljubimca, pitajte dijete što o tome misli i prihvatite
moguće odbijanje vašeg prijedloga; ono znači da dijete još nije spremno oprostiti se od
izgubljenog prijatelja.