Predavanje 11.

Socijalna podrška osobama starije dobi II

Stablo se oslanja na stablo, a čovjek na čovjeka (Bantu poslovica).

Citirano iz Plavšić i Ambrosi-Randić (2005)

1.Međunaraštajna solidarnost odrasle djece i starih roditelja

U razdoblju starenja sve obiteljske uloge i odnosi postaju podložne nizu neočekivanih utjecaja
i događaja bolestima, nesrećama, smrti, promjenama životnih uvjeta itd. što zahtijeva stalnu
prilagodbu starije osobe. Plavšić i Ambrosi-Randić (2005) navode da postoji težnja čovjeka
da bude zajedno s drugim ljudima i u njihovoj prisutnosti, težnja koja se označava terminom
afilijativnost. Izolacija od drugih osoba doživljava se kao neugodna. Ovo je nužno zna li se
vrijednost socijalne podrške i socijalne integracije na produženje života čovjeka, jer starije
osobe koje su bolje integrirane i imaju socijalnu podršku i žive duže (Despot Lučanin, 2003).
U starosti uzajamni odnosi s drugim osobama bitni su za osjećaj dobrobiti i neovisnosti.
Obitelj im je primarni izvor socijalne podrške obično i glavni izvor pomoći u bolesti (Schaie i
Willis, 2001). I ako članovi obitelji ne žive zajedno emocionalne veze među njima obično
ostaju jake.

Koliko starih živi u kućanstvu sa svojim obiteljima tj. u višegeneracijskom kućanstvu? U EU

prosjek članova obitelji je 2,3 člana u RH 2,8 članova najviše u Europi. U SAD 20% starijih
od 65 godina živi u višenaraštajnom kućanstvu. Odstupanje od europskih trendova više
svjedoči o hrvatskom problemu dugotrajnog ostanka mladih s roditeljima zbog njihove
nemogućnosti ekonomskog osamostaljivanja. U nuklearnoj obitelji nema potpore proširene
obitelji.

Generacijske interakcije znatno su složenije jer ulaze u odnose s drugim generacijama po

socijalnoj dobi npr. školuju se skupa čak i članovi po tri generacije. Ovu aktivnost nazivaju
„aktivnost obnavljanja“ (Hagestad, 1986).

Struktura obitelji se mijenja u smislu postojanja 3-5 generacija s manjim brojem članova
obitelji, npr. jednu obitelj mogu činiti dvije bake, jedan djed, majka i otac, sin, prabaka, baka,
majka i otac sinove supruge, unuk.

U današnje vrijeme zbog promjena u veličini obitelji i u načinu života veća je vjerojatnost za
starije ljude bez djece da će živjeti sami ili u ustanovi. Sve je veća pojava da o starim
roditeljima skrbe stara djece (npr roditelj ima 85 godina a dijete 65) pa se može dogoditi da
pomoć trebaju i jedni i drugi. Najčešće starije osobe same vode brigu o vlastitom stanju i
zdravlju te znaju kada im je potrebna pomoć zdravstvenih ili socijalnih službi. Većina starih
ljudi u RH žive kod kuće s obitelji ili sami i iz te pozicije imaju određene kontakte s drugim
osobama. Problem se može pojaviti kada postoji veća potreba za dugoročnom njegom i skrbi,
koje niti obitelj niti starija osoba ne može osigurati. Bitno je procijeniti kada je starijoj osobi
potrebno pružiti neki oblik skrbi te omogućuje li to da osoba i dalje živi kod kuće ili to više
nije moguće uz svu pomoć (Havelka i Despot Lučanin, 2007). Istraživanja pokazuju da
podršku u poslovima starijim osobama najčešće pruža bračni partner i vlastita djeca te unuci
(prvi krug konvoja) (Spitek Zvonarević i Takšić, 2004).
Schaie i Willis, (2001) tvrde da obitelj vrši mnoge funkcije za svoje članove i može se
promatrati kao sustav odnosa međuovisnosti. Svaki član obitelji ima određenu ulogu u
sustavu, a ostali članovi obitelji ovise o njegovu ispunjavanju te uloge. Između njih postoje
radne – tko što radi u obitelji i emocionalne ovisnosti osobito između muža i žene i roditelja i
djece. Starenjem se događa kretanje od jednog međuovisnog sustava u drugo. Međuovisnost
postoji i između roditelja i sasvim male djece, te premda dijete ovisi o roditelju, njegovo
odrastanje i emocionalni izraz stvara ovisnost roditelja o njemu. Starenjem osobe ovisnost
starijih se postupno povećava o članovima obitelji. Pojam međuovisnosti pomaže u
razumijevanju trajnih odnosa između ostarjelih roditelja i njihove djece, odnosa između
djedova, baka i unuka. Naime, tijekom vremena opada pomoć roditelja djetetu, a raste pomoć
djeteta roditelju (Berk, 2007). Razvija se i potiče filijalna solidarnost (prema lat. filius: sin +
generacija) koja se odnosi na uzajamne odnose potomstva kroz više generacija pri čemu su
djeca prva filijalna generacija, unuci druga i praunuci treća.

Tablice 4. i 6. kopirane iz Plavšić i Ambrosi-Randić (2005)

U većini istraživanja (Takšić i Spitek Zvonarević, 2004; Plavšić i Ambrosi-Randić, 2005;
Despot Lučanin, 2003) nalazi se da redoviti socijalni kontakt s djecom i unucima (Tablica 4),
ali da i instrumentalnu pomoć najviše dobivaju od supruga, djece i unuka (Tablica 6).
Kompariramo li Tablice 4. i 6. vidimo da je učestalost druženja djece i ostarjelih roditelja
znatno češća nego što je to slučaj s pomoći koju dobivaju od djece i unuka.

Ova pomoć nije potrebna uvijek nego je određena psihosocijalnim varijablama kao što je
procjena zdravlja, funkcionalna sposobnost, socijalna podrška koje su povezane s rizikom
pojave kroničnih bolesti i povreda. Zbog toga sva istraživanja upućuju na potrebu osnaživanja
same osobe kako bi se na vrijeme znala suočiti s promjenama koje se povezuju sa starošću
dokle god to može ali i potrebu osnaživanja obitelji na skrb o starijoj osobi kada to bude
potrebno.

2. Socijalna podrška djece – filijalna briga – interakcija između odrasle djece i njihovih
starih roditelja

Jedan od pokazatelja funkcioniranja obitelji jest učestalost kontakata među članovima obitelji.
Većina djece ostaje u bliskom dodiru s ostarjelim roditeljima, braćom i sestrama. Čak i ako
žive daleko suvremena tehnologija omogućava im da ostanu u kontaktu puno više nego prije.
Djeca iz radničkih obitelji imaju više kontakata sa svojim ostarjelim roditeljima nego iz
obitelji srednjeg staleža, djece ima više i žive bliže roditeljima. Manji broj posjeta djece iz
srednjih obitelji roditeljima nadomješta se dužim posjetima kada doputuju. U radničkim
obiteljima je i značajna ekonomska međuovisnost u kojima roditelji u početku samostalnog
života djeci pružaju značajnu ekonomsku, emocionalnu pomoć i pomoć u odgoju djece i
savjetovanju.

U prethodnom predavanju naveli smo da sredovječna osoba ima dvije vrlo zahtjevne uloge;
ulogu roditelja mlade osobe i odraslog djeteta ostarjelih roditelja te ih se zbog toga naziva
„sendvič generacijom“. Količina primljene i očekivane pomoći od djece ovisiti će i o razini
opterećenosti djece svojim potomstvo, te ako ih je više i ako je skrb o njima zahtjevnija,
starija djeca moći će pružiti manje podrške svojim ostarjelim roditeljima (Smojver-Ažić,
2015).

Utvrđene su razlike u filijalnoj brizi - odrasla djeca iskazuju dublji osjećaj obveze prema
svojim ostarjelim roditeljima nego što to njihovi roditelji očekuju (Banov i Smojver Ažić,
2019). Pri tome su stavovi prema ulozi djeteta jest da su sinovi i kćeri pristalice vrlo sličnih
vjerovanja i stavova prema pružanju skrbi roditeljima (Blieszner i Hamon, 1992). Unatoč
istim stavovima, još je više izražen nalaz da kćeri, puno vjerojatnije nego sinovi, stvarno
pružaju skrb. Odrasle kćeri pružaju više pomoći nego odrasli sinovi i više pomažu u zadacima
koji zahtijevaju neposrednu, intenzivnu, instrumentalnu i emocionalnu potporu, te iako su
jednako zaposlene i u radnom odnosu, one ne smanjuju pružanje skrbi ostarjelom roditelju
(Farkaš, 1992). Spolne razlike u interakciji roditelja i djece su evidentne. Starije kćeri
održavaju kontakte s obitelji ostarjelih roditelja – telefoniraju, organiziraju posjete i druženja
čak i kada se radi o ostarjelom roditelju s kojem dijete nije živjelo nakon rastave braka
roditelja, ako je do rastave došlo. A ako sinovi pomažu to je onda kada nemaju sestru ili kod
upravljanja novcem, obavljanja težih kućanskih poslova i kupovanja.
Koju vrstu pomoći djeca pružaju roditeljima?

Postoje brojna istraživanja koja ukazuju da među odraslom djecom i roditeljima da je jedan
od najvažnijih vidova uloge djeteta pružanje ljubavi i emocionalne potpore roditeljima,
raspravljanje o važnim stvarima a tek onda pomaganje roditelju u novčanim primanjima
(Blieszner i Hamon, 1992). Kako ljudi stare djeca su bogati izvor nagrada, ljubavi društva i
stimulacije. Dobri odnosi s djecom umanjuju negativne utjecaje starenja i gubitaka na
psihičku dobrobit, dok nepovoljni odnosi, sukobi s odraslom djecom pridonose lošem
tjelesnom i duševnom zdravlju starijih osoba.

Da bi izbjegli ovisnost, stariji roditelji više očekuju emocionalnu podršku i često ne traže
njegu i instrumentalnu pomoć ako im nije potrebna (Eggeben, 1992). Primanje financijske
pomoći umjereno je očekivano ali i značajno kulturološki određeno. Manje očekuju i
prilagodbu poslovnih obveza i smanjivanje osobne slobode djece u potrebi brige za starije.
Gerontolozi se osobito usmjeravaju na ispitivanje razlika između očekivane i pružene brige i
filijalne srbi u situaciji roditeljske nemoći. Roditelji često očekuju manje pomoći jer su
njihove procjene vlastitog zdravlja ponekad precijenjene s obzirom na prisutnost realnih
tegoba (Petrak, Despot Lučanin i Lučanin, 2006). Uključivanje mjera funkcionalnih
sposobnosti omogućilo bi objektivniju kontrolu valjanosti ovih samoprocjena i određivanje s
tvarne pomoći koja im je potrebna.

3.Socijalna podrška kroz odnos između odraslih kćeri i ostarjelih majki

Produljeni životni vijek odražava se na trajanje obiteljskih odnosa, naročito odnosa majke i
kćeri kao posebnog cjeloživotnog odnosa, kao odnos koji je najprisniji od svih
međunaraštajnih dijada (Ficher, 1991).

Njihov odnos se može ispitivati kvalitativnim istraživanjima emocionalne bliskosti kćeri i

majke, ili kvantitativnim u kojim se čestina njihova odnosa uzima kao mjera bliskosti. Ova su
istraživanja vrijedna zbog definiranja mogućih normativnih vrijednosti međunaraštajnih
odnosa, s ciljem razumijevanja kontinuiteta i promjena koje su moguće rezultat različitih
očekivanja o tome što trebaju pružiti jedna drugoj i što trebaju očekivati od odnosa.

Istraživanja bi trebala biti longitudinalna, a ne transverzalna zbog međugeneracijskih razlika u

tradicijskom i suvremenom procesu kćerina odrastanja koji podrazumijeva šire mogućnosti u
traganju za vlastitim identitetom. Razumijevanje kompleksnog odnosa između majke i
odraslih kćeri važno je za savjetovatelje i terapeute (Lefkowitz i Fingerman, 2003). Rezultati
istraživanja potvrđuju kompleksnost ovih odnosa koji je tijekom cjeloživotnog razvija
obilježen intimnošću, bliskošću, traženjem i pružanjem podrške, konfliktima, emocionalno
obojen i visokoambivalentan. Ambivalencija proizlazi iz prožetih potreba za bliskosti,
privrženosti, uzajamnosti ali uz istodobno poticanje separacije, autonomije i nezavisnosti
važnih i za razvoj kćeri i dobrobit majke u starijoj dobi. Kada su ove potrebe zadovoljene
razvija se subjektivna dobrobit i majke i kćeri, ali i uspješan partnerski odnos i roditeljska
uloga kćeri.
Istraživanja potvrđuju da odnos intimnosti i uzajamne ovisnosti u kojima majke kćerima daju
više podrške nego obratno, a promjene nastaju tek kada zdravlje majke opadne i kada
najmlađi unuk ima preko 19 godina (Zarit i Eggebeen, 2002). Kvaliteta odnosa starije majke i
kćerke u zreloj dobi određuje perspektiva prošlih odnosa, odnosno njihova interpretacija. U
srednjoj dobi kći s ostarjelom majkom mijenja obrazac odnosa, pa se počinje više brinuti o
majci ovisno o njenom zdravstvenom stanju. Kakva će biti kvaliteta skrbi o staroj i
onemoćaloj majci, ovisi o prirodi odnosa i brige koju je kći doživljavala s majkom. Odnos
između odrasle kćeri i stare majke važan je za obitelj u cjelini, jer obje iz pozicije feminine
uloge odražavaju roditeljske odnose i tradiciju. Nastavljaju obrazac interakcije prisutan od
ranije dobi jer majke kroz proces socijalizacije više usmjeravaju kćeri nego sinove na
održavanje bliskih odnosa s članovima obitelji.

Dosadašnja istraživanja ukazuju da odrasle kćeri i njihove majke imaju snažne povezujuće
odnose, tek ponekada prema modelu ambivalencije imaju i negativne osjećaje jedna prema
drugoj (Fingerman 1998). Odrasla kći i dalje može osjećati krivnju i sram ako je majka
kritizira i osjećati sreću ako se majka ponosi s njome. Bitna spoznaja koja olakšava
funkcioniranje odrasle kćeri je da u rješavanju sukoba s majkom nema više smisla očekivati
da će se majka promijeniti. U tom razdoblju sredovječne kćeri osjećaju filijalnu anksioznost
(tjeskobu u potrebi za skrb ostarjelih roditelja) jer im je i nadalje važna psihološka povezanost
s majkom, a identifikacija s majkom središnje je pitanje njihovih identiteta (Chdorow, 1995).
Slabljenje tjelesnog zdravlja i vulnarabilnost majke kod kćeri stvara osviještenost da su to
procesi koje će i ona sama doživjeti. Kćerka razmišlja o obilježjima njene majke kada je bila u
njenoj sadašnjoj dobi. Ostaje potreba kćeri da u majci traži oslonac, odobravanje i savjet što je
skladno nalazima istraživanjima da u srednjoj dobi se djeca više obraćaju roditeljima nego
obratno (Fingerman, 1997). Ako ih majke trebaju to doživljavaju kao mogućnost vlastitog
razvoja.

Povećana zabrinutost za majku i moguće prisutna filijalna anksioznost rezultiraju i raznim

oblicima zaštićivanja majke kroz izbjegavanje tema koje je bi je mogle nepotrebno uznemiriti.
Lefkowitz i Fingerman (2003) su proveli istraživanje na uzorku sredovječnih kćeri i njihovih
ostarjelih majki koje su još razmjerno zdrave i nemaju potrebu za dodatnom skrbi. Ispitali su
prirodu uzajamne konverzacije, učestalost pozitivnih i negativnih emocija te načina na koje
reagiraju na uzajamno uznemiravanje. Rezultati su pokazali da majke doživljavaju više
pozitivnih i manje negativnih emocija od kćeri, dok kćeri pokazuju češće pozitivno ponašanje.
Podatak da negativne emocije ne rezultiraju i negativnim ponašanjem što je različito od kćeri
adolescentice, ukazuje na kćerinu zrelost u odnosima (i opet zbog mogućnosti kontrole
emocija u starijoj dobi ovaj puta prema majci, Lj. H.). Radi se o filijalnoj zrelosti u
sposobnosti razumijevanja roditeljskih ranjivosti i pogrešaka. Lojalna kći u situaciji
uznemirenosti zbog odnosa izbjegava suprotstavljanje majci nastojeći je zaštititi (Fingerman,
1998).

To objašnjava uloga rodnih i spolnih obilježja u razumijevanju obiteljskih odnosa. Kada djeca
opisuju odnos s majkom i ocem, izdvajaju različita ponašanja. Za majke opisuju emocionalno
obojen, simetričan odnos te njezinu uključenost u sve njihove domene razvoja, dok oca
opisuju samo uključenog u pružanju prihoda (Proulx i Helms, 2008). Dok je uključenost
majke u razvoj jednak je kod sinova i kćeri, postoje spolne razlike u reakcijama sinova i kćeri
na majčino ponašanje, što se objašnjava kao rezultat različite socijalizacije kćeri i sinova od
najranije dobi kada majka, zbog veće reaktivnosti, kod kćeri potiče uzajamnu osjetljivost više
nego kod sinova. Majke u većoj povezanosti s kćeri direktivnije usmjeravaju kćeri na
uvažavanje tuđih potreba i preuzimanje odgovornosti za očuvanje odnosa uz izvjesni razvoj
odnosa uzajamne brige nego što to čine u odnosu sa sinovima. Na taj način se kod kćeri
razvija empatija i brižnost s roditeljem istog spola. Trees (2002) ističe ulogu relacijski
definiranog rodnog identiteta u razumijevanju uloge podrške u odnosu majke i odrasle djece,
dok je odnos s ocem mentorskog tipa, često asimetričan i više distanciran (ne uvijek).

4. Odnos starijih osoba s unucima

U razvijenim zemljama nešto više od polovice starijih od 65 godina ima unuke u dobi od
najmanje 18 godina (Farkaš i Hogan, 1994, prema Berk, 2007). Unuci također iskazuju
obvezu pomaganja bakama i djedovima (od Crvenkapice nadalje).

Bengston (1985) je predložio četiri simbolične uloge koje bake ili djedovim mogu imati u
obitelji.

1. Bake i djedovi kao stabilizatori obiteljskih odnosa – stabilni lik u vremenima

obiteljskih nevolja ili prijelaza. Oni su izraz trajanja obitelji te središte obiteljskih
susreta.
2. Uloga „obiteljskog čuvara“ od kojih se može tražiti zaštitu i skrb u slučaju nužde i na
koje se može računati ako financije ili karijere mlađih članova obitelji krenu loše.
3. Bake i djedovi olakšavaju napetosti između generacija pregovarajući u sukoba između
djece i unuka te tumačeći drugu generaciju trećoj „Tvoja se majka samo brine za tebe“
„Tvoj otac je opterećen na poslu“,
4. Oni su obiteljski povjesničari i pomažu članovima obitelji povezati svoju prošlost sa
sadašnjosti da razumije kako se razvila „Mi smo obitelj koja se u teškim vremenima
drži zajedno – mi smo uvijek podržavali jedan drugoga“.

Pri tome bake više brinu oko međusobne dinamike i obiteljskih veza, djedovi su skloniji
davanju savjeta ili raspravljanju o obrazovanju, poslu i životnim odgovornostima (Hagestad,
1985). Njihova je najvažnija pomoć u odgajanju unučadi. Briga o unucima utječe na
psihološku dobrobit stare osobe kroz više znanja i zanimanja za stvari koje se tiču mladih
ljudi i njihovih školskih znanja, te je njihovo viđenje života daleko šire od onoga starih osoba
koje nemaju česte interakcije s unučadi.

Stupanj uključenosti bake ili djeda tijekom djetinjstva snažan je prediktor kvalitete trenutnog
odnosa. Pri tome je veza s jednim ili jednom unukom „posebna“ karakterizirana češćim
kontaktima i uzajamnom izražavanju ljubavi i uživanjem u vremenu provedenom zajedno.

Ova ljubav prema unučadi i obrnuto jača s dobi starijih osoba ali ne i ljubav unuka prema
bakama i djedovima. Postoji razlika u emocionalnom ulaganju koja odražava različite potrebe
i ciljeve svake od generacija – odrasli unuci koji uspostavljaju neovisan život i djedova i baka
koji čuvaju bliskost obiteljskih odnosa i kontinuitet vrijednosti kroz generacije. Unuci postaju
sve važniji izvor emocionalnog značenja za starije u posljednjim desetljećima života.

Oko 40% starijih ima praunuke (Hooyman i Kiyak, 2002). U odnosu na njih svoju ulogu
starije osobe doživljavaju kao ograničenu, ali pozdravljaju je s poletom zbog potvrde trajnosti
njihove obitelji.

LITERATURA

Banov, K. i Smojver-Ažić, S. (2019). Očekivanja o filijalnoj brizi u starijoj dobi iz

perspektive odrasle djece i roditelja. Ljetopis socijalnog rada.26(2), 257-279.

Berk, L. (2007). Psihologija cjeloživotnog obrazovanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Despot Lučanin, J. (2014). Psihologija i starenje – mogućnosti psihološke skrbi za starije

osobe i njihove obitelji. U J. Lopižić, A. Brajša Žganec, Z. Penazić (Ur.). Psihološki
aspekti suvremene obitelji, braka i partnerstva (str. 339-352). Jastrebarsko: Naklada
Slap.

Plavšić, M. i Ambrosi-Randić, N. (2005). U sjeni ladonje: Slika starenja u Istri. Pula: Društvo
psihologa Istre.

Schaie, K. W. & Willis, S. L. (2000). Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko:

Naklada Slap.

Smojver-Ažić, S. (2014). Odnos odrasle djece i roditelja iz perspektive kćeri i majke. U J.

Lopižić, A. Brajša Žganec, Z. Penazić (Ur.). Psihološki aspekti suvremene obitelji,
braka i partnerstva (str. 175- 202). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Takšić, V. i Spitek - Zvonarević, V. (2004). Komparativni pokazatelji kako žive stariji ljudi u
Gorskom kotaru, Primorju i na kvarnerskim otocima. Rijeka: Filozofski fakultet u
Rijeci.