Predavanje 10.

Socijalna podrška u kasnijoj odrasloj dobi

Mi smo do sad utvrdili da postoje tri oblika starenja: biološko starenje, psihološko starenje i socijalne
promjene tj. mijenjanje uloga osobe koja stari i promjene u društvenim odnosima. Teorije razvoja
navode da razvoj osobe stalno traje do biološke smrti čovjeka (Birren i Birren, 1990). Utjecaj
socijalnih čimbenika najčešće se ispituju kroz dvije skupine odnosa starija osoba – drugi. Jedna
skupina tih odnosa su različiti oblici socijalne interakcije koje starije osobe ostvaruju obavljajući
aktivno društvene uloge i kroz razine funkcioniranja u obitelji i zajednici. Drugi oblik uzajamnog
djelovanja starije osobe i socijalne zajednica je primanje i davanje socijalne podrške.

Socijalna podrška

Unatoč brojim istraživanjima socijalne podrške u početku istraživanja značenje socijalne podrške bilo
je tako očigledno da je nisu niti pokušali definirati. Danas postoji niz vrijednih teorijskih i empirijskih
gledišta o socijalnoj podršci (Winnbust i sur., 1988):

1. Socijalna podrška kao stupanj integracije osobe prema kojoj socijalni odnosi daju stabilne
socijalne uloge i socijalno funkcioniranje osobe i u vrijeme socijalnih promjena,
2. Socijalna podrška kao subjektivni doživljaj – odnosi se na kvalitetu socijalnih odnosa
pojedinca,
3. Socijalna podrška kao percipirana pomoć drugih ljudi – osjećaj osobe da u kriznim ili stresnim
situacijama može računati na različite vidove pomoći drugih ljudi – na taj se i sam stresni
događaj niti ne mora percipirati kao stresan.
4. Socijalna podrška kao stvarno primljena pomoć drugih ljudi koja može biti emocionalna, izraz
poštovanja, instrumentalna podrška pružanja usluga i stvari i informacijska.

Lučanin (2003) visoka razina socijalne podrške štiti osobu od negativnog djelovanja stresa (zaštitni
učinak) i izravno utječe na dobro tjelesno i duševno zdravlje (izravni učinak).

Jedna od najpoznatijih modela socijalne podrške je

Model socijalnog konvoja (Kahn i Antonucci, 1980) socijalni konvoj heuristična slika kao korisni način
da odredi kompleksnost socijalne mreže osoba koji djeluju na njihov život. U modelu se traži od
pojedinca da „smjeste“ njihove članove bliže i dalje obitelji i prijatelje u tri koncentrična kruga koji
okružuju osobu, u kojima su osobe bliski (osobe u posljednjem krugu koje su bliske i dovoljno važne
ali koje se mogu zamijeniti u osobnoj socijalnoj mreži) , bliskiji (osobe koje ne smatramo jako bliskim
ali su i nadalje vrlo važni za centralnu osobu) i najbliži osobi koja je u centru (ljudi koji su vam upravo
u ovom trenutku najvažniji). Linije idu od ne bliskih najudaljenije do vrlo bliskih u posljednjoj liniji uz
osobu. To je i utjecajni je model promjena u socijalnoj mreži tijekom života. Zamislite se kao brod u
sredini skupine brodova koji putuju zajedno, omogućujući jedno drugom sigurnost i podršku. Brodovi
u unutarnjem krugu predstavljaju ljude koji su nam najbliži poput supruga, najboljeg prijatelja,
roditelja ili djeteta. Oni manje bliski, a ipak važni putuju s vanjske strane. S dobi brodovi izmjenjuju
mjesta u konvoju, pri čemu ga neki napuštaju a drugi se pridružuju (Antonucci, 1990). Dokle god
konvoj postoji adaptirate se na pozitivan način. Svaki od tih krugova socijalne podrške predstavlja
drugu razinu bliskosti osobi u fokusu kruga. Model sugerira strukturalna i funkcionalna obilježja
između članovima konvoja kao što je dob i položaj osobe u krugu. Starije osobe imaju jedinstvena
iskustva koje utječu na strukturu njihovih konvoja socijalne podrške. Oni su iskusili više gubitaka
osoba koje bi mogle biti njihova podrška nego mlade osobe jer je mnogo ljudi u njihovoj socijalnoj
mreži umrlo i ne mogu se zamijeniti. Međutim istraživanja na starim ljudima po modelu konvoja
ukazuju da se socijalna mreža ne smanjuje s dobi (Antonucci i Akiyama, 1987).

Vježba napravite svoj socijalni konvoj: Nabrojite 10 osoba u svom okruženju po dobi, spolu, mjesto i
odnosima prema sebi kao osobi u središtu. Smjestite ih u tri kruga oko vas i odredite koliko često i
kvalitetno imate kontakte s njima?

Strukturalne karakteristike ( odnos prema osobi u fokusu: suprug, djeca, braća i sestre, drugi članovi
obitelji prijatelji) frekvenciju kontakata, godine poznavanja, blizina stanovanja, funkcionalne

Funkcionalne karakteristike - broj različitih oblika podrške koja je primljena i dana, vrste podrške koja
nije primljena

Ovaj model se razlikuje od modela socijalne mreže jer podrazumijeva više socijalnih mreža oko osobe
u fokusu koje se mijenjaju u razvojnom smislu s dobi osobe.

U idućim predavanjima prikazati će se načini na koje stariji ljudi različitih životnih stilova održavaju
svoje socijalne mreže članova obitelji i prijatelja. Održavanje socijalne mreže zadovoljstvo je i napor u
svjetlu velikih životnih promjena (Archley, 1999). Nepovoljna je situacija za starog čovjeka kada mu se
socijalni konvoj prekida i kada gubi osobe koje su u najužem socijalnom krugu oko njega. BERK (2007)
navedene promjene u Poglavlju 18. (str. 595) naziva promjenjivim socijalnim svijetom u tijeku
starenja i razvoja. Konvoj koncept omogućava teorijski okvir kojim se mogu razumjeti promjenjive
socijalne mreže podrške npr. pružanje zdravstvene podrške drugačije je ako se promatra u svjetlu 1
puta u 20 godina ili 20 puta u jednoj godini.
Ovaj brod ukazuje da postoje i neke ličnosti koje ne dobivaju socijalnu podršku. Socijalna podrška je
uvijek transakcijski proces – tražiš i daješ. Neki ljudi su izrazito usamljeni i ne mogu niti pružiti niti
tražiti socijalnu podršku svojim ponašanjem prema drugima te umanjuju vjerojatnost uspostavljanja
prijateljskih odnosa i odbijanje održavanja obiteljskih. Npr. ako se neočekivano nađu u kriznoj situaciji
mogu iskazati ova ponašanja jer imaju trajni pojam o sebi kao autonomnoj i kompetentnoj osobi te
ne traže pomoć zbog osjećaja srama i krivnje (koristan savjetodavni rad na tim osjećajima i pojmu o
sebi).

Socijalna podrška odnosi se na pitanja o blizini i odnosima s djecom, unucima, prijateljima i

susjedima (Defilipis i Havelka, 1984). Veći broj bodova upućuje na jaču socijalnu podršku. Vrsta
podrške može biti informacijska, instrumentalna, emocionalna i druženje, zatim količina primljene i
željene podrške te izvor podrške (djeca, prijatelji, rođaci, susjedi, supružnik) Veći broj bodova upućuje
na veću socijalnu podršku. U kasnoj odrasloj dobi socijalna podrška igra snažnu ulogu u smanjivanju
stresa. Ona povećava šanse za duži život (Liang i sur., 1990.; Seeman i sur., 1993). Stariji primaju
neformalnu podršku od članova obitelji - bračnog partnera ako ga ima, od djece, braće i sestara, te
drugih rođaka i prijatelja. Mnogi stariji visoko vrednuju nezavisnost te ne žele veliku podršku od
bližnjih ako je ne mogu uzvratiti, te se događa da odrasla djeca iskazuju dublji osjećaj obveze prema
svojim ostarjelim roditeljima nego što to njihovi roditelji očekuju. Ponekad formalna podrška poput
plaćene pomoći ili usluge nekih njegovatelja pomaže rasteretiti njegovatelje ali i štede emocionalno
breme starijih da se osjećaju suviše ovisnim o svojim bliskim odnosima (Krause, 1990). S druge strane
stariji pripadnici manjina ne prihvaćaju spremno formalnu pomoć, osim ako je pomagač povezan s
crkvom ili nekom drugom poznatom organizacijom (Crveni križ). Najboljeg su mentalnog zdravlja
stariji pripadnici koji se istovremeno oslanjaju na pomoć bliskog člana obitelji i neke poznate
organizacije osobito crkve (Coke, 1992). Podrška crkvene zajednice percipira se kao motivirana
stvarna briga, a ne obveza te ima povoljne psihološke učinke. Isto tako brižna atmosfera religijskih
organizacija učvršćuje osjećaj socijalne prihvaćenosti i pripadanja ( primjer nedavno sam prisustvovala misi u
Woolwichu kvartu SE Londona, u kojem su sudionici mise na poticaj svećenika pjevali Sretan rođendan starijem pripadniku
crkvene zajednice u dobi od 70 godina s invaliditetom koji se kretao u invalidskim kolicima, i to nakon što je svećenik opisao
sve aktivnosti te osobe u crkvi).

Da bi socijalna podrška pridonijela dobrobit stariji nad njom moraju imati osobnu kontrolu. To znači
svjesno se odreći primarne kontrole u nekim područjima da bi zadržala kontrolu u drugima koja su im
važni. Npr. premda neke osobe mogu upravljati financijama, kupovati i pripravljati hranu, one
dopuštaju djeci da im pomažu u tim aktivnostima kako bi više imali vremena za aktivnosti koje su im
više ugodne (čitanje, muzika, rad u vrtu i sl.) Na taj način stariji ljudi optimiziraju svoju energiju tako
da odabiru domene u kojoj su ovisne – socijalna podrška omogućuje starijim autonomiju kao
sredstvo da upravlja vlastitim starenjem.

Kada interveniramo u život starijih moramo se pitati kakvu vrstu pomoći dajemo. Pomoć koja nije
željena, potrebna ili koja pojačava slabosti može potkopati mentalno zdravlje. Također može pojačati
tjelesnu onemoćalost ako se postojeće vještine ne koriste. Pomoć koja oslobađa energiju za pothvate
koji su osobno zadovoljavajući i koji dovode do rasta i razvoja povećava kvalitetu života starijih.

Brak

I uz visoku stopu rastava očekuje se da 1 od 5 brakova potraje najmanje 50 godina. Zadovoljstvo u

braku raste od srednje do kasne dobi kada doseže svoj vrhunac (Goodman, 1999). Dugotrajni brakovi
su relativno novi fenomen, s obzirom da je prije jedan od bračnih partnera umirao ranije. Kako se
većina žena udaje za starije muškarce, te kako žene žive duže, muškarci uglavnom do kraja života žive
u braku. Elementarnu razinu socijalne podrške starije osobe dobivaju i očekuju naviše od bračnih
partnera. Istraživanja pokazuju da je žena ta koja pruža sve oblike socijalne podrške suprugu.

Međutim, nekoliko promjena u životnim okolnostima i komunikaciji partnera dovodi do uzajamnosti

svih oblika socijalne podrške oba spola što izravno utječe na dužinu trajanja braka. Mnogi parovi u
starijoj dobi više nego parovi u zreloj dobi opisuju svoj brak kao mjesto zadovoljstva i da su sve bolji s
godinama (Papalia i Olds, 1992). Stoga je i broj razvoda u starijoj dobi manji nego kod osoba mlađe ili
zrelije dobi. Čini se ako se do 35 godine braka nisu rastali vjerojatno i neće. Podaci o Talijanu koji se
rastao kada je imao 95 godina a žena 91 su veliki izuzeci (saznao je da ga je žena prevarila 194o
godine??). To su:

1. Percepcija pravednosti u odnosu raste jer muškarci više sudjeluju u kućanstvu nakon
umirovljenja. "Ženski“ se poslovi ravnomjerno raspoređuju (Kulik, 2001). Zbog većeg
osjećaja jednakosti u braku nego prije muškarci se više uključuju u brigu o kući. Promjena
uloga od radne u obiteljsku povezana je i sa sposobnosti partnera da se prilagode
starosnim i promjenama uloga i promjenama partnera koje donose godine
2. Parovi imaju više zajedničkih aktivnosti u slobodno vrijeme, mogu se zajedno šetati, raditi
u vrtu, izlaziti i putovati. Više vremena koje provode zajedno povećava bliskost u braku
(Vinick i Ekerdt, 1991). Neki parovi uživaju u mirovini jer ima ona omogućava slobodno
vrijeme za putovanja, provođenje vremena s djecom i unucima, ostvarivanju svojih
interesa. Papalia i Olds, (1992) „ Prekrasno je kada u jutarnjem susretu svako jutro jedno
drugom ispričamo sve o bolovima i smetnjama, znajući da je onome drugom stalo kako
se osjećamo (prepoznajete li ovu empatiju) kao podršku. Tada možemo krenuti u naše
dnevne aktivnosti a da ne moramo dosađivati drugima s našim nedaćama“ Tri važne
 dobrobiti od braka u starijoj dobi su: intimnost (emocionalna i seksualna), nezavisnost
(podjela zadataka i resursa) i partnerski osjećaj pripadanja jedno drugome (Papalia i Olds,
1992).
3. Sposobnost bolje regulacije emocija u odnosima dovodi do pozitivnijih interakcija. Parovi
koji su u braku više od 35 godina rješavaju sukobe i nerazumijevanja s više humora i
topline nego sredovječni parovi, ne dopuštaju da nesporazum eskalira do iskazivanja
ljutnje i gorčine (Carstensen, Isaacowitz i Charles, 1999). Stariji se štite od stresa da im
veze budu što ugodnije i uglavnom popuštaju jedni drugima. Međutim, ako do stresnih
okolnosti dolazi češće, žena je ta koja više trpi zbog dodatnog ulaganja energije u procesu
smirivanja stanja što lošije utječe na njeno tjelesno i mentalno zdravlje, dok se muškarci
povlače na isti način na koji su to činili prije 10, 20 ili 30 godina (Levensen, Carstensen i
Gottman, 1993).
4. To su i parovi koji su zadovoljni životom općenito pa onda i u braku pa tako mogu biti
zadovoljni postignutim u karijeri, završenim odgojem uspješne djece, bankovnim
računom i sl. Najzadovoljniji brakom su parovi u dobi od 50 – 69 godina.

Parovi preko 70 godina iskazuju nešto manje zadovoljstva u braku jer očekuju više socijalne podrške
od supruga u vrijeme slabljenja tjelesnih funkcija. Ova socijalna podrška i emocionalna može izostati
ako muž ili žena moraju skrbiti o osobi s invaliditetom što ponekad dovodi do osjećaja izolacije,
ljutnje i frustracije, osobito ako su i sami lošeg zdravlja. To nam se često događa u vještačenju kada
osoba koja je dovela muža odnosno ženu koja je upućena na vještačenje, počinje u tijeku ispitivanja
pričati o svojim poteškoćama, bolovima i disfunkcijama (Ni ja ne mogu, imam …. Bolesnu kralježnicu a
trebam ga dizati i sl.).

Nezadovoljstva u starijim brakovima mogu proizaći neposredno nakon umirovljenja jednog ili oboje
supružnika te ćemo o tome govoriti u poglavlju umirovljenje. Papalia i Olds, str. 514.

Istospolna partnerstva i brakovi

Homoseksualnim osobama je potrebna međuovisnost obiteljskog života isto kao i heteroseksualnim.

Oni stvaraju dugoročno čvrste veze koje mogu biti prihvaćene od njihovih prijatelja premda možda ne
od zajednice i njihove crkve. Veliki napredak u njihovom socijalnom položaju započeo je 1973. godine
kada je Američka psihijatrijska udruga iz DSM uklonila homoseksualnost s popisa psihijatrijskih
poremećaja, te veća otvorenost - pride pokreti, izlasci iz „ormara i zaklona“.

Stariji homoseksualni muškarci i žene u dugoročnim vezama i brakovima izvještavaju o sreći i vrlo
ispunjavajućem odnosu, naglašavajući da je njihov partner najvažniji izvor socijalne podrške. U
usporedbi s homoseksualnim osobama koje žive same, homoseksualni parovi izražavaju višu razinu
tjelesnog i mentalnog zdravlja (Grossman, Daugelli i Heshberger, 2000, Kurdek i Schmidtt, 1986).
Gabbay i Wahler, 2002. navode da cjeloživotno suočavanje s neprijateljskom socijalnom okolinom
moglo je učvrstiti njihove vještine suočavanja s tjelesnim i socijalnim promjenama u kasnijoj dobi.

Oni isto tako lakše dijele kućanske zadatke nakon umirovljenja, osobito lezbijski parovi koji osim toga
i više ustraju u dugotrajnosti takvih veza i moguće da budu skupa i u starosti. Ako se pogleda tri
obrasca kućanskog rada:
 1. Obrazac ravnopravni - oba partnera obavljaju kućanske zadatke radeći zajedno ili u
smjeni – najviše lezbijski parovi
2. Uravnoteženi obrazac – svaki partner ima svoje zadatke koje obavlja u kućanstvu i to za
jednak broj zadataka ali ne za sve zadatke – homoseksualni muški parovi
3. Odijeljen obrazac - žena obavlja najviše kućnih poslova u bračnim heteroseksualnim
parovima.

Mnogi od njih su izgradili snažna prijateljstva da bi zamijenili ili nadomjestili obiteljske veze- Naime
homoseksualni parovi rjeđe očekuju rodbinsku podršku u starijoj dobi (Kimmel, 2002). U velikoj mreži
čvrstih prijateljstava manje se boje starenja i potenciraju sreću kod ostarjelih parova. Najučestalija
društvena potpora stizala je redom od prijatelja 43%, od ukupne mreže potpore, zatim partnera i
kolega s posla, smanjena je potpora obitelji kako roditelja pa čak i djece ako su je imali u prethodnim
brakovima. Njihova borba da im se omogući sklapanje braka proizlazi i iz prava koji iz toga imaju npr.
posjete bolnici partneru ili u domove za njegu, ne dopušta ima se da sudjeluju u donošenju odluka u
svezi sa zdravljem što u starijoj dobi može biti osobito bolno. Ako im umre partner često su isključeni
iz sprovoda i nisu u mogućnosti otvoreno pokazati svoju tugu, ne mogu podignuti tužbu protiv
liječnika zbog nemara u liječenju i imaju problema oko nasljeđivanja.

Iskustva iz savjetovanja:

Otvorenost spolne orijentacije presudna je za dobro i zdravo funkcioniranje osobe. Tabu teme i
„držanje u ormaru“ mogu dovesti do ozbiljnih posljedica po partnera heteroseksualne orijentacije
koji je stupio u brak, s osobom homoseksualne orijentacije, a to prije nije znao. Često ako su došla
djeca i potencirana ekonomska zavisnost, među bračnim partnerima zadrži se „prešutni pristanak“
na situaciju uz uvjet da nema „izleta izvan braka“, a ako homoseksualni partner takve izlete zahtijeva,
brak se razvodi.

RAZVOD SOCIJALNA PODRŠKA

Parovi koji se razvode u kasnijoj dobi čine vrlo malu proporciju razvoda u jednog godini – manje od
1% (Berk, 2007). No i stopa razvod starijih se povećava od 65 godina nadalje jer i nove generacije
starijih bolje prihvaćaju rastavu braka i jer se rizik od rastave povećava kad je riječ o drugom ili
nekom kasnijem braku. Razvod u kasnijoj dobi je rijedak: parovi koji to čine uobičajeno poduzimaju
postupak ranije. Kada ih se pita za razloge razvoda muškarci obično navode nedostatak zajedničkih
interesa i aktivnosti, dok žene češće navode partnerovo odbijanje komunikacije i emocionalnu
udaljenost („Nikada nismo razgovarali, osjećala sam se izolirano“. ). Ako se to i dogodi ljudi koji se
razvedu nakon 50 godina mnogo se teže prilagođavaju promjenama neko mladi ljudi i iskazuju manje
nade u budućnosti (Papalia i Olds, 1992). Parovi u dugotrajnom braku svoj su odrasli život dali tom
odnosu, nakon razvoda teže im je odvojiti svoj identitet od onoga njihova supružnika i više pate od
osjećaja osobnog neuspjeha. Oni isto tako iskazuju manje zadovoljstva životom i obiteljskim nego što
to iskazuju ljudi u braku. Odnosi s obitelji i prijateljima mijenjaju se u vrijeme kada su bliske veze
ključne za njihovu psihičku dobrobit. Mijenjaju se zadovoljstva s prijateljstvom kod muškaraca, dok
opada standard kod žena te su financijske posljedice ozbiljne, veće nego kod udovištva jer se dio
njihove stečene imovine izgubi u podjeli i nagodbi (Miller, Hemesath i Nelson, 1997). Samokritika kod
rastavljenih starijih ljudi povećava krivnju i depresiju te se povećava vjerojatnost pojave duševnih
bolesti i stopa smrtnosti. Obrnuto, javlja se i okrivljavanje partnera što je uobičajena strategija
suočavanja koja omogućava starijima da sačuvaju integritet i samopoštovanje (Weingarten, 1989).
moguće jer im nije adekvatna socijalna podrška, osobito ako počinju razmišljati da neće moći pomoći
svojoj djeci ako se ONI razvedu.

Zanimljivo je kako nigdje, pa ni u inozemstvu, ne postoji statistika o broju starijih ljudi u izvanbračnim
zajednicama ili vezama, što bi bio koristan i relevantan statistički podatak. Naime, pitanje je koliko
dugo te veze traju, te kako završe ljudi koji ih u poodmakloj dobi odluče prekinuti, pogotovo ako su te
veze bile višedesetljetne. Nadalje, ne zna se s kakvim se problemima ti ljudi suočavaju, te jesu li isti
kao i kod razvedenih umirovljenika.

Nažalost, manjak informacija DZS-a može imati dalekosežne posljedice na kreiranje socijalne politike
ili skrbi za starije osobe koje su prekinule svoj brak ili vezu. Naime, u zemlji u kojoj postoje povoljniji
cenzusi za samce, nego za parove, i zbog očuvanja besplatnog dopunskog osiguranja je katkad
isplativo razvesti se. Ako su razvedeni, svakom će cenzus iznositi 1.939 kuna, a za par bi bilo 1.516
kuna,

No, ako je i isplativo, je li to racionalno? Što kad se par u skromnom jednosobnom stanu stvarno
razvede pod stare dane, s objašnjenjem kako žele umrijeti u miru? Zbog rastućeg siromaštva i so-
cijalne isključenosti te premalo dostupnih socijalnih usluga, sve je više pravih, a ne lažiranih razvoda. I
stoga su upravo najčešći razvodi socijalno ugroženijih starijih osoba. Tako je to. Djeca iseljavaju u
Irsku i Njemačku, a stari u očaj svoje podijeljene samoće. (Milan Dalmacija, Glas umirovljenika)  I
kako onda znati koliko često se naši umirovljenici rastaju i zbog čega?

Kada bismo gledali svjetske trendove, aktualne statistike iz Velike Britanije i SAD-a donose zanimljive
uzorke. Dok je u SAD-u broj sklopljenih i razvedenih brakova u konstantnom padu, zanimljiva je
opaska da se u posljednjih 20 godina udvostručio broj razvedenih osoba starijih od 50 godina. Sličan
trend možemo vidjeti i na području Engleske i Walesa, gdje je populacija do 50 godina u posljednjih
desetak godina postala „vjernija”.

Suvremeni način života u mnogočemu utječe na svakodnevne navike. Različiti trendovi koji su se
pojavili u posljednjih desetak godina utječu i na stariju populaciju koju se inače smatra okrenutom
tradicijskim vrijednostima. Jedna od takvih vrijednosti je i brak, višestoljetna tekovina koja formalizira
čin zajedništva dvije osobe. No, kako je zajedništvo danas poprilično nategnut pojam, a sve užurbaniji
način života nagriza međusobno povjerenje, razvodi su u porastu, piše Glas umirovljenika.

Kod osoba starijih od 60 godina, broj razvoda raste polako, ali sigurno, još od 2000, godine, Najčešći
razlog razvodima starijih osoba je interesne naravi, npr. kako bi spasili nekretnine od šape socijalne
skrbi koja će se iz nje htjeti naplatiti, ili, pak, u SAD-u da bi oba starija partnera ostvarila pravo na
besplatnu zdravstvenu zaštitu Medicaid.

U starijim dobnim skupinama stanovništva brakovi su, pokazala su dosadašnja istraživanja, stabilniji i
rjeđe se rastavljaju, pa je očekivano da s padom mlađeg stanovništva i stopa razvoda pada ili, kao u
slučaju Hrvatske, sporije raste. Sasvim konkretno, da je starosna struktura stanovništva u 2011.
godini bila ista kao što je bila 1991. godine, stopa razvoda brakova u Hrvatskoj bila bi te godine 24
posto viša nego što je doista bila. Analiza je pokazala da udio žena s visokim obrazovanjem u
populaciji koja stupa u brak djeluje kao faktor koji povećava vjerojatnost za razvod, dok ga udio
visokoobrazovanih muškaraca smanjuje - kaže dr. Međimurec. Starost ženika i nevjeste pokazao se
kao jedan od jakih prediktora razvoda (ili očuvanja) braka: što partneri u brak ulaze stariji, to je
vjerojatnost da će se njihov brak održati veća. Konkretno, ako je mladoženja bio mlađi od 25 godina,
njegov brak ima 25 posto više šanse da se razvede nego ako je bio stariji od 35 godina. Kod žena je
razlika još izraženija: vjerojatnost za razvod je čak 70 posto veća ako je nevjesta mlađa od 20 godina
nego ako je starija od 35 godina. Što se tiče razlike u godinama među supružnicima, najmanje su
šanse da će se rastati ako je suprug stariji od tri do šest godina. Ako je žena pak i minimalno starija od
muškarca, vjerojatnost za razvod braka raste. Najviše je razvedenih osoba u dobnoj skupini od 50 do
60 godina (oko 6,5 posto muškaraca i 8,5 posto žena). U dobnoj skupini razvedenih žena do 55 godina
njih gotovo dvije trećine su samohrane majke i žive s djecom. U istoj dobnoj skupini razvedeni
muškarci najčešće žive - s roditeljima. U dobnoj skupini do 45 godina takvih je više od trećine, u
mlađim dobnim skupinama njih skoro polovica, a u ukupnoj razvedenoj populaciji, s roditeljima živi
21 posto rastavljenih muškaraca naspram 6 posto žena (što je opet podatak za rad sa starijim jer im
se vraćaju starija djeca ponovo u obitelj te se jednom promijenjene uloge ponovo mijenjaju i na njih
se starije osobe opet moraju prilagoditi, što ponekad može biti povezano i sa padom financijskih
sredstava i novim doživljajem stresa.

Stopa ponovnih brakova je niska u kasnijoj dobi i opada sa starenjem, premda je značajno viša
među rastavljenim nego obudovjelim. Mogućnosti novog braka kod muškaraca su znatno veće
nego kod žene. Rodna je razlika puno manja nakon rastave nego nakon udovištva. Ako su (a jesu)
njihovi brakovi iz kojih su izašli bili razočaravajući razvedeni se lakše odlučuju za novi brak. Žene to
čine i zbog loše financijske situacije, dok neki partneri napuštaju svoj brak tek nakon što su
upoznali svoje nove partnere, te ako to čine starije osobe one su u tom drugom braku u stabilnijim
odnosima i stopa razvoda je niža jer uključuju ravnotežu romantičnih i praktičnih pitanja. Od 100
novih brakova sklopljenih u starijoj dobi samo se 6 smatralo neuspješnima (McKain, 1972). Jer su
imali razumne poglede o tome što mogu očekivati od braka, očekivali su zadovoljna druženja,
nekoga s kim mogu raspraviti osobna pitanja i osjećali se korisni „Potreba da se bude potreban ne
blijedi u starijim godinama“. Stariji parovi koji ulaze u drugi brak vrlo su zadovoljni svojim odnosom
premda su muškarci pri tome puno zadovoljniji nego žene (objašnjenje uz manje potencijalnih
partnera moguće je da se žene u kasnijoj dobi ulaze u ponovni brak s manje poželjnim partnerima).
Schaie i Willis,(2000) djeca tih parova ne gledaju na ove brakove s naklonošću unatoč mnogim
koristima. Često se izravno i otvoreno protive, roditelje se optužuje da se ponašaju djetinjasto i
impulzivno te da pokazuju neprimjereno ponašanje, da su prestari za romantične budalaštine a
svakako prestari za seks. (vidi poglavlje o seksu u Berk, i pečjak). Osobito da će njihovo nasljedstvo
biti zamršeno i izgubljeno iako će rijetko o tome govoriti otvoreno. Socijalni odnosi se mijenjaju pa
njihov otac (majka) sada imaju zahtjeve za vrijeme i energiju drugima a ne samo svojoj djeci.

Smrt supružnika - Udovištvo

„Sve dok imate supruga, niste stari.“ Rekla je gospođa koja je u 75 godini postala udovica. „ali kad on
jedanput umre, starost navire rapidno“. Koliko žena postaju udovice prije koliko godina (56 ili
više????) ????

Udovištvo u starijoj dobi najstresniji je događaj u životu (Lund, Caserta i Dimond, 1993). Kada jednom
ostanete sami najteže je prihvatiti da nema više niti jedne osobe kojoj ste zaista važni. Djeca me vole
ali oni imaju svoje obitelji i obveze, prijatelji također, nitko mi ne može zamijeniti njeno mjesto“ kaže
jedan udovac.
Udovci i udovice nakon dugogodišnjeg braka suočavaju se s emocionalnim i praktičnim problemom.
Gubitak je značajan na više područja gubitak voljene osobe, pouzdanog i dobrog prijatelja i stabilnog
partnera za mnoge zajedničke aktivnosti. Onaj tko je nadživio bračnog partnera više nema ulogu
supružnika (supruge). Ovo može biti osobito teško za žene koje su strukturirale život brinući se za
muža, ali i one koji su još zaposleni koji ne nalaze nikoga kod kuće kada se vrate s posla, s kim mogu
pričati ili se svađati.

Socijalni život se mijenja, prijatelji i rodbina uz udovca su neposredno nakon smrti bračnog partnera,
ali s vremenom se vraćaju svojim životima i javlja se potreba za strukturu novog i drugačijeg života.
Promjena je i u odnosima s prijateljima koji su u braku, stoga udovice češće kao socijalnu podršku
biraju prijateljice znatno više nego kada su bile u braku.

Postoji razlika u spolu na prilagodbu životu nakon smrti supružnika,Osjećaju se kao „peti točak“ u
krugu prijateljima s kojim su se družili godinama. Muškarci češće počinju viđati druge žene i ponovo
ulaze u brak. , dok se žene povezuju s drugim razvedenim ženama ili udovicama i ne formiraju
prijateljstva s muškarcima (Lopata, 1992). Muškarci udovci često nemaju vještinu održavanja
obiteljskih odnosa i uspostavljanju emocionalnih odnosa izvan braka.

Udovci oba spola imaju višu razinu duševnih bolesti, osobito depresivnosti, nego oženjeni i oni koji su
u braku, do mjere da muški često umiru oko 6 mjeseci nakon njihovih supruga. Istraživanja
Goldberga, Comstocka i Harlowa, 1988) ukazala su da žene trebaju pomoć savjetovanja 6 mjeseci
nakon smrti supruga, osobito one koje nisu bliske sa svojom djecom ili imaju neku nedavno stečenu
invalidnost.

Socijalnu podršku partnera gube jer ga nema a udovci i udovice žive radije sami nego u proširenim
obiteljima osobito u suvremenim društvima nego u tradicionalnim i etničkim i seoskim. Premda su
duboko usamljene većina želi zadržati kontrolu nad svojim vremenom i životnim prostorom i izbjeći
nesporazume sa svojom odraslom djecom. Ako se i presele, onda to čine bliže obitelji, a ne kod
obitelji (Lund, 1996).

Najveći problem za oba spola nakon smrti supružnika je pad ekonomskih prihoda. Žene koje su se
financijski pripremale za status nakon smrti supruga jer su razumjele načine raspolaganja sredstvima,
ali i žene koje su muževi osigurali u tijeku života lakše prihvaćaju svoje udovištvo pogotovo ako su im
muževi planirali sredstva kada jednog dana budu same.

Kao i svaka kriza udovištvo različito utječe na ljude u zavisnosti od obilježja ličnosti i okolnosti.
Najbolje je ako u ranoj dobi izgrade jaki osjećaj osobnog identiteta i samodostatnosti u
funkcioniranju. Žena će se bolje prilagoditi ako dobro savlada upravljanje financijama, a muž udovac
ako se bolje nosi kako kuhati, prati i praviti socijalne planove.

Stariji lakše prihvaćaj usmrti supružnika ako je ona očekivana i manje nepravedna (Stroebe i Stroebe,
1993). Mnogi druželjubivi stariji s visokim samopoštovanjem i osjećajem samoefikasnosti, otporniji su
kada se suoče s osamljenošću. Oni i nadalje zadržavaju prijašnje socijalne odnose koji su im bili važni
prije smrti supružnika i prijatelji ih često kontaktiraju (Utz i sur., 2002).
USPOSTAVLJANJE NOVIH ODNOSA (novi brodovi u konvoju) teži za supruge čija je uloga ovisila o
suprugu nego za one koje su imale zadovoljavajuće vlastite uloge, muškarci iskazuju više tjelesnih i
duševnih zdravstvenih problema i više su u riziku od smrti (Ferraro, 2001). Najviše jer su bili oslonjeni
na socijalne veze i kućne poslove na suprugu, a i manje su bili uključeni u religijske aktivnosti što je
vitalan izvor socijalne podrške (Lee i sur., 2001). Zbog toga su crnci manje depresivni od bijelaca.

Samački život, stariji koji nikada nisu bili u braku i koji su bez djece

Samci iako različiti od norme, uspostavljaju bliske alternativne smislene odnose , mogu
postati snažni izvor emocionalne podrške nekom prijateljevom sinu, nećacima i nećakinjama,
često mladih ljudi u njihovoj socijalnoj mreži i o tome kako su snažno na njih utjecali
(Rubinstein i sur., 1991). Samice žene imaju mnogo prijateljica s kojima se uključuju u
zajednička putovanja, razdoblja zajedničko stanovanja i uzajamno pridruživanje proširenim
obiteljima.

U nekim istraživanjima muškarci iznad 70 godina neoženjeni i bez djece osjećali su se mnogo
usamljenije od neudanih žena bez djece (Zhang i Hayward, 2001). Starije žene koje se nisu
udavale iskazuju veći stupanj zadovoljstva životom ne samo od samaca, nego i od žena koje
su razvedene ili udovice. One govore o svojim intenzivnim prijateljstvima koje su mogle
razvijati i održati jer nisu bile u braku. Oslanjaju se na podršku prijatelja i članova obitelji, a
muškarci često na pomoć sestre (Wnger, 2001). Samo onda ako misle da je „život bez
partnera prazan“ i da su lošeg zdravlja više izvještavaju da su usamljene

Schaie i Willis,(2000) navode i poglavlje samački život u kojem objedinjuju sve kategorije starijih
osoba koje žive sami jer se broj takvih kućanstava povećava. Kućanstava s jednim mladim članom
kod nas nisu u velikom broju za razliku od zapadnih zemalja i SAD gdje se takav broj kućanstava
stalno povećava ranim osamostaljivanjem mladih ljudi i odlaskom od roditelja. Međutim, ono što
je interes u našem kolegiju je to da se u nas povećava broj starih kućanstava koji su bilo razvedeni,
bilo udovci (udovice) ili su sami oduvijek. Rastući broj samih kućanstava postavlja pitanje o
društvenom osamljivanju. Ono što je dobra posljedica dugovječnosti ljudi što stariji odrasli imaju
živuću djecu, a veći broj odraslih samaca živuće roditelje barem do 60-tih godina a u mnogim
slučajevima i duže.

PERSPEKTIVE BUDUĆIH STARIH OSOBA U SOCIJALNOM RADU

Sve je veći broj izvanbračnih zajednica u kojima se rađaju djeca, sve je veći broj rođenja djece majki
koje nisu u partnerskim odnosima. Prednosti takvih novih oblika obitelji su njihova pokretljivost,
višeg standarda ako majka radi, ima više slobode što pruža mogućnost za nove oblike razvoja i
postignuća manje vjerojatna u kruće strukturiranim društvima te će se očekivati i različitiji stavovi
prema starenju i starosti, stupnjevi bliskosti izvanbračnih parova mogu biti drugačiji od
normativnih brakova i parova, ali i dalje ostaje važnost međuovisnosti.

Literatura:

Antonucci, T. C. & Akiyama, H. (1987). Social networks in adult life and a preliminary
examination of the convoy model. Journal of gerontology, 42 (5). 519-527.

Berk, L. (2007). Psihologija cjeloživotnog obrazovanja. Jastrebarsko: Naklada Slap, str.

594- 596.

Despot-Lučanin J.(2003). Iskustvo starenja: doprinos teoriji starenja. Jastrebarsko: Naklada

Slap.

Spitek – Zvonarević, V., Takšić, V. ( 2004 ). Komparativni pokazatelji kako žive stariji ljudi
u Gorskom kotaru, Primorju i Kvarnerskim otocima. Rijeka: Monografija Primorsko goranske
županije.

Papalia, D. E. & Olds, S. W. (1992). Human Development (5rd ed.). New York : McGraw –
Hill
Schaie, K. W. & Willis, S. L. (2000). Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko:
Naklada Slap.

Sherman, C. W., Wan, W. H. & Antonucci, T. C. (2015). The Encyclopedia of Adulthood and
Aging. Social Convoy Model. NY: Walley & sons.