Borba

uma je, po Jazavcu filozofu, mrano carstvo gdje stanuje elja za toplinom. Sve i svi - od
podzemne plijesnji do drevnih bijelih sova koje bdiju noima kako ih hladnoa tame ne bi odnijela u
snu - sve stvoreno suoava se sa ledenim umskim vjetrom. Mraz je poljubac smrti na licima travnatih
vlati. itav ivot proveo sam ovdje u sjenama stabala, grebena, bunja, ipraja. U sjeni divljeg
sumraka.
Ledeni vjetar najbolji je opis umskoga svijeta. Njegov dodir vijuga poput debele zmije oko
svakog ivog stvora. Zabada inje pod krzno, bol pod kande, zgrunjava krv. Sve ivine itav svoj vijek
sakrivaju se u nastojanju da ostanu utopljene.
Toplina stvara ivot. Hladnoa oduzima. Ovaj ivot ne doputa velike stranputice od rutine.
Svi na svoj nain zaziru, i svi se postupno hlade. Svi umiru. Svatko radi ne bi li osigurao izvor topline.
Preivio. Veina je ve zaboravila - itav ivot i svaki postupak sveo se na nastojanje da zatite sebe i
sebi bliske. Vlastita sklonost hladnoi progoni nas i podsjea. Ista podlonost mrazu i drhtaj to
posjeuje svaki list, svaku vlat trave, grm, raslinje, cvijee i sva stabla.
Zbog tog straha razvili smo opsesiju toplog zadaha. Nosimo naputeni san o vjenom ljetu. Isti strah
stvorio je itav kult tjelesne topline. Djelovanje masovnog zdruivanja ivina, koje se strasno zbliuju
u udnovatim, strahovitim zagrljajima gdje god stignu samo kako bi odagnali mrak i pokuale spasiti
svoj ivot. Nije li istina, u samoi i strahu; lie se dri za grane, grane hvataju stablo, stablo probija
zemlju i nebo, raslinje se dri za korijenje, spaja se u grmove, stvorovi se trljaju jedni o druge, dre se
skupa, uparuju se, pare se, udruuju se u vee i manje grupe, zidaju bunkere i tvrave u zavjetrini,
zauzimaju i osvajaju tue zavjetrine, kradu tua krzna i kidaju tijela kako bi zagrijali svoje vlastito.
Glad ih goni na ono to su neko bile niske grane.
Beskrajna uma plee i osvre se panino u ritmu najvee elje.

Promatrajui cijeli svoj vijek nain ivotinjske i biljne zajednice, sluajui povijest bezbrojnih
skakavaca pod kronjama jasno mi je- svatko nosi svoju borbu! Osobnu i grupnu. Ta borba ini se
sami ivot. Bol poraa pokret.
Neki bi citirali jazavca, ivot je kratkotrajno i uludo opiranje mrazu. U konanici to je borba
protiv istog neprijatelja. Naini borbe su bezbrojni; od konzumiranja tuih tijela i dua do sakupljaja
okolnog granja, lie, raslinja ili kopanja zemlje kako bi si stvorili nekakav kutak, sklonite koje
ublaava ledeni vjetar... iz oaja odajemo se uzimanju, krai, smrti. Mnoge snanije ivine uzimaju
tua krzna i stvari kako bi si osigurali zatitu. Mnoge slabije pale su pravo u smrt ili se udruivale u
napadu na snanije - radi krzna, mesa ili prebivalita.
ivina je ivini hladna. Treba iupati tuu toplinu i staviti je duboko u sebe - kako bi preivjeli jedan
tren u miru.
uma je doista samo stvar preivljavanja. Govori nam krdo, govore nam oi. Mnoga pravila
naslijedili smo od roditelja i starijih kako bi uinili upravo to. Pravila naih predaka obuhvaaju kako i
gdje spavati, na koji nain ugrijati tijelo, birati hranu, kako se odnositi prema drugim biima, kako se
zatititi od vjetra i gladne noi. Kako se oduprijeti hladnoi. Kako produljiti toplinu, dah, krzno, trenje,
vrenje, zavjetrine, tiine, lie i tkanje, drvee i granje, ritmiko mekoljenje, taktike, sakrivanje,
uljanje, mimikrija, borbe i umijee ratovanja. Veliki ratuju kandama, mali umom.
Moje srce zeblo je. Ali ne od umskog vjetra. Osvojile su me narodne prie o tome kako su neko
postojale ivine koje su traile mnogo vie od preivljavanja. Neke prie govore kako su otkrile
udnovate stvari, a sada pale u zaborav isparivi u umske mitove. Ostali smo bez prave mogunosti
razaznati to je istina, a to ivotinjska mata. Izmodena elja kao da je pretvorena u javni san, opi
ideal nestalih sanjara. Cvokot zubi prozeblih od mraza ne mari za viu istinu. Brine samo kako se
ugrijati. Ispod mojeg krzna lupkala su mala pitanja, koja su rasla i sa proljeima cvjetala u svrab,
peludnu groznicu. elju da izaem iz krzna.
Legende kau kako su te ivine tragale za ''svjetlom koje je stvorilo umu''. ak i tada veina stvorova
smatrali su ih lutalicama, ili ivinama koje previe snivaju. uo sam da su bijele sove zborile kako je
tua hladnoa bila na neki nain povezana sa njihovom vlasitom.

Mitovi nad kronjama

U prolim epohama ivine su na svojim traganjima vidjele zrak nainjen od svijetla. ''Zrake
svjetla'' - kako su ih zvali. Tvrdili su da postoji mjesto koje je nalik tome, a predaja tvrdi da postoje i
mjesta koja su posve ''rasvjetljena''. Gdje je zrak rijedak, tamo gdje je mrak iz njega ispranjen.
Mjesto na kojemu ne bi bile kronje ve samo...zrak do svijetla koji se proteen u visinu, bez kraja.
Teko je zamisliti kako izgleda, ali opisi zbore o osjeaju koji stvara, ne o samom izgledu. Svjetlost
kau nema izgled, ono je osjeaj.
U nemiru hladne ume, jednoga dana vie nisam mirovao. Krenuo sam. Poao sam u strahu od
hladnoe koji su mi usadili od samoga okota, u svojoj boli od gubitka svega to poznajem. U elji da
pobjedim hladnou koja me opkoljava. Nakon mnogo pokuaja, lanih bratstava i hladnih noi,
mnogo zima i jeseni, vlanih rosi i slijepih puteljaka koji su vodili u jame, mnogo glasina i poluistina od
dabrova, takora, zmija i letimia - pronaao sam jedan glas! Onaj koji me je odveo na put do staroga
jelena kojega neki nazivaju ''posljednjim toplim''. Bio je to glas bijele sove koji sam zauo jedne

samotne noi, zacijelo u snu. Ranije nisam znao razaznavati snove od jave tako otro kao sada. Neki
iz susjednih krda pokuali su me zaustaviti, traili me da se ne udaljavam od njihovog legla i potoka
koji ekaju da se otopi. Bilo je prekasno da ostanem i nastavim gledati ivine kako se bore protiv iste
zime koju gledam itav ivot. Otiao sam bez pozdrava. Bez razumijevanja.
Bilo je nevjerojatno da sam na svojem putu kroz ipraje i kanjone koji su brazdali umu,
nekoliko puta susreo ivine koje su znale koga traim. Mnogi su me pitali kako se usudim putovati
sam i znam li kojim smjerom uope idem. Zaudo, veina sisavaca i glodara imalo je u sebe nekakvu
glasinu o 'toplome jelenu'. U trenutcima sumnje i preispitivanja te ivine su postale jedina strelica
koja me je gurala dalje. Moda sam tada mnogo noi prije samog puta doista zauo sovu, govorei mi
da krenem k njemu. Jelenu sa krunom na glavi.
Ipak, postojao je san kojega sam imao vie puta kroz ivot, koji se kroz vrijeme nije mnogo
mijenjao. Bila je to slika rogova toliko velikih da su gotovo dosezali kronje, a bili su neobini, svijetli,
vreli, neopisivi. Gledao sam u njih, uronjen u bljetavilo, gotovo kao da je bila java. Bila je itava
skupina ivina, poput krda. Naslonili bismo svoje elo na stablo i meusobno razgovarali bez zvukova.
Posljednji puta usnuo sam ga netom prije odluke o konanom odlasku, te umjesto za sklonitem da
krenem za rizikom koji poiva u odgovorima. Potrajalo je jo gotovo tri mjeseca lutanja, nakon to
sam pronaao jazbinu u kojoj su se ivine okupljale vidjeti i uti starog jelena. Ime mu je Flodur. Nalik
mojem snu, njegovi rogovi bili su kao umska kruna, gorostasni i iroki, sa svijetlim pjegama nalik kori
drveta.
Iz raznih dijelova ume ivine su prilazile i ostajale ovdje. Flodur je sjedio pod hrastom, rogova to su
se ispreplitali u vis. Pridolice su ga ispitivali o mitovima, o umi, svjetlosti, hladnoi, stablima i
prolosti. uo sam ak i neka pitanja koja su i mene nagnala na put. O starome jelenu prialo se
mnogo toga. U naem kontinentu i dijelu ume okonao je prije nekoliko zima. Kau da je bio
posljednji ivui traga. Kako je osobno vidio svjetlo, kako ak moe stvoriti toplinu iz niega, vidjeti u
mrklome mraku te bez ikoga preivjeti hladnou noi. On je na to samo rekao kako ivine od velike
hladnoe znaju 'mitologizirati' te kako ne shvaaju prirodu ume niti prirodu sebe samih. Veina
onoga to znamo su lai ili jo opasnije, polusitine.
Uz njega sam saznao da smo neko davno doista mogli komunicirati sa stablima. Sjetih se svojeg sna,
to me dodatno uvjerilo kako sam doista na ispravnome mjestu. Govoio je kako smo od drvea
naslijedili sva znanja koja imamo, a koja smo odagnali. Stabla su pak svima govorila kako informacije
ne dolaze od njih. Ona slue samo kao glasnici i uvari. Njihove kronje izloene su svjetlou, koja u
njih uplie istinu. Istina nalik svjetlosti putuje od povrine lia sve do korijenja, a od tamo u zemlju, iz
zemlje u potoke i travu. Pijemo je i jedemo, tvdio je. Ona proima sve.
Na pitanje zbog ega se promijenio na odnos sa drveem Flodur je odgovorio kako se svatko
okrenuo k sebi i prestao mariti za ono to se zbiva izvan njegovog najueg dohvata. Hladonoa je bila
samo izlika. Na ovo su mnoge ivine mrmljale i negodovale, neke ak napustile grupu iste veeri.
Istina je bila i ta da smo drvea poeli koristili i iskoritavati bez njihovog pristanka. Danas je raireno
da ivine koriste stabla za zatitu, grau svojih domova, za razonodu, oruja, zaklon te se preko
njihovih lea i grana uspinju gore. ak ih rtvuju i ubijaju za stvaranje praelementa vatre, koji
manifestira toplinu. Ovim koristoljubljem otpoela je era kada su drvea zautjela i od onda ivine ih
vie nisu mogle uti. Zaboravili smo na njih i na njihovo mjesto. Zaboravivi na njihovo, zaboravili smo
i na vlastito mjesto tvrdio je Flodur.

Mitovi govore da ova uma nije beskrajna te da postoje bezbrojni drugi pejsai. U ''Korice sekvoje''
urezano je da smo izvorno nastali iz Sunca koje je stvorilo svjetlost i poslalo je u stvaralaku misiju, a
svjetlost je suzbita od mnogobrojnih svjetlosti. Poput preljeva, vibracija, nijansi. Sve to uope vidimo
oblici su svjetlosti - koji sudjeluju i dio su prasvjetlosti koja je ista, ali i drugaija od ovih ovih koje
svjedoimo.
Neke ivine tvrdile su kako je teko uistinu vjerovati svim ovim stvarima, jer zvue slino bajkama.
Metauma. Pogaanje odakle smo doli ne mijenja na jezivu hladnou koja obavija kosti svakog
stvora ume. Ne mijenja ubijanje i otimainu, strah i ljutnju, poudu i elju koje haraju izmeu visokih
kroanja i crvljive zemlje. ivot u umi esto je jo tei za one koji tragaju i vjeruju u svjetlo iznad
kroanja. Hladnoa se ini jo i hladnijom.

Poetak
Nekoliko dana i noi bili smo zbijeni skupa u zajednikom snu i traganju pod hrastom. Nauio
sam mnogo, uo legendi i tuih snova. Jelen je itavo vrijeme bio svima na usluzi. Miran, postojan,
neobino prisutan. Mnogi su ga salijetali pitanjima, prosudbama, ak i optubama. inilo mi se kako
prima na sebe veliki teret, bez mnogo muke. Bio je udnovata ivina. Odmah sam osjetio kako se iza
njegove vanjtine skriva topla krv, veliko srce. Prije nego smo krenuli rekao nam je, povjerljivo i tiho,
kako postoje etiri prastare sekvoje koje ive na drugom potkontinentu. Zadnje od svoje vrste. Neko
je itav kontinent bio njihov dom. uma je tada davno bila dovoljno ista, zemlja rahla, a ivine
skladne i otvorene. Klima je bila mnogo toplija. Ta golema stabla nose znanje itavoga stvaranja,
znanje koje smo naslijedili, a koje je vremenom odumrlo. Zbog toga njihove su kronje sezale iznad
ostatka ume gdje su vjeito poivale u svjetlosti Sunca.
Stotine i stotine mnogovrsnih ivina dolazile su pod hrast prisustvovati besjedama i uputiti
pitanja. Mnogi su svejedno, na moje uenje, odlazili nakon jedne ili dvije veeri. Brojni su takoer
odustali netom prije zadnjega jutra. Neke su ivine dole samo da vide i uju starog jelena, neku novu
priu, ili postaviti pitanje koje su imali. Neki gonjeni dosadom ili znatieljom, a gotovo svi gonjeni
bolnom hladnoom. I tako mi se ini, naa udnja i gonjenost za pobjedom hladnoe otjerala nas je
na put. elja za toplinom odvela nas je u umski mrak, zajedno.
*

No prije polaska ostali smo noiti u sigurnosti velikog grmovitog gnijezda koje je bilo
pripremljeno jo i prije naeg okupljanja. Uinilo mi se da sam vidio predivnu bijelu sovu te veeri,
sjedila je na grani nedaleko od grupe. Kada sam se osvrnuo da prokaem ostalima nije bilo nikoga.
Bio je to prvi puta da sam svojim oima vidio bijelu sovu. Zaudo nitko drugi nije ju ugledao. Na moj
upit starjeina je samo kimnuo glavom, ali nije nita odgovorio. Krenuli smo putem juga, utirui put
cijeloga dana, a svake veeri nakon to bi pripremili mjesto za noenje okupili smo se i sluali Flodura.
Katkada je odgovarao na naa pitanja, esto neizreena ve proitana iz naih oiju i daha, a katkada
je samo priao dok mi bi sluali prije sna.
-

Sve je ivo i sve die, ak i vrlo spora bia poput kamenja i tla. Travnjaci su posve ivi. Godinja
doba su takoer bia. Stijenje i potoci su poput mua i ene. Zajedno mogu uiniti savrenstvo.
Svatko od njih poznaje vladavinu vjetra i jezivost hladnoe koja nastanjuje umu. Svjesnija bia
manje podlijeu vjetru nego ona manje svjesna. Zato je tako to ete otkriti sami. Zato ste ovdje.

Po njegovom naputku drali smo se u bliskom zajednitvu; radi grabeljivaca i hladnoe, zajednike
svrhe i njegovih uputa. Nepisani manifest bio je doznati zato tragamo za onim to ne nalazimo,
postoji li svjetlo iznad visokih kroanja, moemo li doista govoriti sa stablima kao neko...zato smo
uope ovdje?
-

Na sva ova pitanja mogu vam odmah dati odgovor- rekao je Flodur no prije nego smo kretali
ali te rijei nee imati znaenje. Niste pronali iskustvo pomou kojega bi stekli znaenje rijei.
Zato elite putovanje. Vae putovanje nee biti lako. Upamtite da sam to rekao. Putujemo
zajedno, ali jo je uvijek svatko od vas je sam. Sami ste odluili doi, sami ste odluili krenuti.
Sami moete kao i veina odustati. Moda emo se sresti na nekom drugom putu. Moda nakon
to jo dublje iskalite svoju odluku i spremnost. Sve ovisi o vama, ak i znaenje rijei kojima ete
sebi i drugima nuditi odgovore. Nitko nee biti osuen niti prozvan ako napusti grupu.

Kretali smo se kroz umu po zacrtanom putu, a u naim predasima razgovarali bi sa promrzlom
braom i sestrama. Svatko do nas elio se zatititi. Gotovo svi smo se plaili otimaine. Mnogo puta
kada ivine ugledaju nau skupinu povlae se ili sklanjaju. Ne stignemo im niti rei kako nismo tu da bi
uzimali, ve pronali svoje. Dok bih sjeo u tiini i gledao grane kako lejujaju na vjetru osjeao sam da
put kojim idemo nije samo put za nau dobrobit, ve svih koji ive pod kronjama.
Gledajui kretnje i lica ivina koje smo susretali, gdje god bih zabio svoj vlanu njuku vidio bih
muku...i bol. Morile su me, ba kao i vlastite. Sada godinama poslije, vidim, to i jesu bili moji vlastiti
muka i bol. Muka i bol mojih roditelja i predaka, susjeda, prijatelja i neprijatelja. Nitko se nije mogao
pomiriti sa ivotom ili dovriti svoju borbu, a predaja je znaila smrt. Smrt koja ionako dolazi nad
svaije krzno. Tjedni su prolazili, a nae putovanje je postajalo sve tee. Vode je bilo malo, a kretali
smo se po terenu koji je bio stran, negostoljubiv, po otrom kamenju i uzbrdicama, sa posjekotinama
i glau. Na se starjeina brinuo o nama i to je bila jedina stvar koja je neke dijelila od posrnua.
Uvjeravao nas je kako nikada od nas ne bi traio neto to nemamo u sebi za dati te kako nismo
svjesni sposobnosti koje nosimo, izdrljivost koju posjedujemo, snagu da istrpimo. Nikada neu
zaboraviti ono to sam uo prve veeri, a ponavljano je nebrojeno mnogo puta, kako je jedino strah
koji nosimo ono to nas dijeli od istine, a kada bi znali istinu sve to znamo prestalo bi postojati.
U najteim osobim trenutcima uvijek bi osjetili Flodurov pogled usmjeren prema oima, sa
osmjehom koji bi govorio sve i podsjeao na sve to je vailo. Bez tog pogleda koji raspruje strah i
pretvara ga u neto nalik vjenosti koja kuca u nama - bilo bi lako zastraniti pod tekim okriljem puta.
Prilika za bijegom i odustajanjem uvijek nas je dozivala. Vrlo esto spavali smo kratko i nemirno,
kroili mnogo i krivudavo, okrueni stranim tlom, sa strahom u srcima, nadom koja se nastanila u
naem toplom zadahu. O nas su se svako malo trljali nasumini pozivi u tue brloge i jazbine,
prijedlozi za pridruivanjem u ruenju drvea, krivolovu, kultu tjelesnosti. Mnogi su obeavali toplinu,
odmor, predah, ak mir. Nalik fatamorgani, iznad grmova i vlanog tla svako malo ukazivale bi se
rajske oaze i animalne strasti, zgrbljene lisice dozivale su i mamile svojim krznom i kitnjastim
repovima. Gladni koji hrane gladne. Svaka kunja obeavala je sreu, ali samo na sekundu, samo na
jednu no, jednu smrt.
Mnogi od putnika bili su dovoljno iskusni prepoznati rjeenja isprobana uporno ve bezbroj puta
ranije. Nuditi tjelesnu toplinu i primati je od drugoga slino je kao i gutati slanu vodu, tenost je nalik
ugodi, ali istina te otjera jo dublje u e. Unato brojnim Flodurovim napomenama o tome to nas
oekuje na putu neki od brae sa kojima smo krenuli ostali su za nama. Na jelen kao da nije vidio to

se dogaa, ali znao je. Znao je. Po njegovom pogledu svake veeri nakon okupljanja inilo se da nas
pobrojava. Njegova utnja bila je bremenjena znanjem, ba kao i njegove rijei. Pustio je stvari svojim
tokom. Noi su bile jo otrije nego prije. uma kao da je znala da pokuavamo pobjei od nje.
-

Ako budete eljeli pronai istinu, prvo ete morati okusiti sve lai. I tek kad se nasitite lai, a
ostanete pri elji za istinom, moi ete joj prii. Budite spremni na lai i na ari ove ume.
Prihvatite postojanje straha, ali ga i shvatite. Na naem putu susrest emo ih sve, a svatko e
doekati kunje koje e mu u jednoj toci initi nesavladive. Znajte samo da je u vaoj moi
odabereti iznad toga. Budite spremni na to. To je put.
*

Danas iako postoje ivine koje se nikada ne bi dotakle tuega mesa da olakaju svoju muku,
postoje mnoge koje gotovo nita drugoga niti ne jedu. Uinak gutanja mesa mnoga krda smatraju
blagotvornim, tvrde da osim to zagrijavaju tijelo pojaava instinkte, snagu i brzinu. Uitelj je vrlo tiho
opovrgnio ove prie, tvrdei kako ova praksa ne samo to skrauje ivot ve stvara ovisnost i veliku
agresiju. Ono to jedete stavljate u svoje bie, u svoju krv, ugraujete ga u tkivo jedinog instrumenta
koji vam je uma dala. Strast je utkana u umu, ali ona nije stvorila umu. Neko su takva djela inile
tek pojedine zajednice i kultovi koji su bili skriveni od oiju ume. Veina njih pod zemljom ili u
spiljama.
Suoavanje sa ledenim noima i dugim zimama ne pita vas kako ete preivjeti. Zajedno kao
opor bili smo dovoljno sigurni od veih napada, ali nismo bili poteeni stranih prizora; druge ivine
uzimaju ivote kako bi produile svoj vlastiti. Komadanja, krici, smrt i odgoda smrti. Dah topline po
cijeni tueg ivota. Prie o vukovima koji napadaju samo noi, a ne ostavljaju niti kosti iza sebe malo
koga nisu sablaznile.
Vidjevi otimae krzna i krivolov nad svojom vlastitom vrstom neki od nas poeljeli su se vratiti
doma, dok su drugi ak htjeli udrueno napasti napadae. Stari Jelen obeshrabrivao je sve pokuaje i
nastojanja koja bi nas udaljila od putovanja na drugi potkontinent, nalaska etiri sekvoje. Tijekom
naeg putovanja rekao je da vremena imamo upravo onoliko koliko nam je potrebno, ni manje ni
vie. Za divlje ivine, njihove obiaje i nasilje samo je rekao - Tui ivoti i suoavanja sa hladnoom
nisu nai da bi ih osporili ili se u njih upletali. Mi moramo nastaviti svojim putem po svaku cijenu, a
jednino kao grupa moi emo izdrati hladnou, izazove, zamke i ono to svatko od nas treba vidjeti
na svome vlastitome putu. S vremena na vrijeme uoili smo kako se naa grupa ritualno smanjuje, svaki tjedan za
nekoliko ivina. Jesu li nale zaklon, osjetile premor, strah, elju za osvetom, jesu li se skrile? Prestale
vjerovati? Gdje god smo prolazili mogao se osjetiti zadah straha i miris tople udnje, vapaj na povrini
otrog umskog zraka. Budili bi se sa injem na naem krznu, esto promrzli do kosti, u strahu od
novoga dana i nove noi. Povremeni krici i udarci uvijek su nam davali do znanja da netko nastoji
ivjeti na raun drugoga. Nitko nije bio siguran. to se nalazi sa one strane posljednjeg izdaha, iza
smrti koja je toliko prisutna da je kao prijatelj kojega nitko ne razumije. Netko tko ivi u svaijoj
jazbini, ali govori drugim, stranim jezikom i ne da se uhvatiti. Poput kisele izmaglice. Uz razgovore i
nepresunu toplinu starjeine, koja nas je klesala poput nasuminih izboja u asevima najvee
potrebe, postalo mi je mogue uvidjeti iznad ivotinjske bestijalnosti, pravo u njihov duboki strah i
gr, njihov bjesomuni pla... Bilo je gotovo nemogue suditi im. Oni su bili svjedoanstvo istine koja

postoji, istine koja je nastala iz ovog dugog mraza. Bila je to istina o strahu od smrti. Boli od
naputenosti, stravi potpunog nestajanja. Na naem putovanju bili smo ueni upamtiti; la se esto
ini kao najvea istina, jer svaka la i djelo imaju svoj opravdani razlog postojanja. La ima svrhu i ona
je uvijek, uvijek opravdana. Zato postaje tako snaan suparnik istini. Neke ivine smatraju ivot i
preivljavanje jedinom i temeljnom istinom. I tko smo mi da im to oduzmemo?
Mrane noi tiho su odjekivale nae pjevuenje, pokuaj da zadrimo na stakleni moral. Topli dah
gubio se u grbavoj noi. U starom dijelu ume koji smo nazivali domom starjeina je bio na glasu kao
onaj koji je imao ''mo vatre''. Tako su nazivali sposobnost stvaranja topline iz niega. Nazivali su je
crnom magijom. On sam rekao nam je jedne noi, nakon brojnih upita i ukanja, kako je tu
sposobnost stekao od svojih predaka. Kako nije u pitanju ala, ve prirodni zakoni. Znanje o vatri nosi
veliki teret odgovornosti, a smiju se koristiti samo u najveoj nudi, ak i onda uz velike mjere opreza.
Neki mlai iz grupe znali su ga zadirkivati da stvori ''vatru'', na to je on uvijek ozbiljno odmahivao
glavom. Znao je rei kako nikada nije dovoljno hladno da bi se vatra trebala dozivati.
Nakon veere gotovo uvijek bi razmjenjivali prie, a svi su najvie voljeli kada je starjeina
priao o svojim iskustvima i predaji svojih pradjedova. Jedne od tih veeri saznali smo da je vatra
prirodan element, primordijalan, snaan i gotovo nemogu za kontrolirati. Navodno ima mo stvarati
toplinu iz hladnoga zraka, ali zahtijeva veliku rtvu. Hrani se mesom drveta i ivotom ivih bia. Zbog
toga neki je smatraju izvorom sveg zla. Vatra ne bira hoe li rtvovati ive ili mrtve, uzima bez pitanja.
Stvara toplinu i svjetlost, ali ona sama nije niti toplina niti svjetlost. Ona je iluzija. Ba kao i tjelesna
toplina. Ima cijenu i domet slube. Ba kao i ivotinjsko meso koje jedu divlji kako bi se ugrijali. Vatra
je bie koje ne treba buditi, a budili su ga neki drevni iz elje za kontrolom i dobrobiti spram svojeg
krda. Jednom kada se vatra otme kontroli ona otima sve to joj lei na putu, a njena vruina ne prua
ivot i sigurnost, ve bol i smrt. Za sobom ostavlja pusto i trupla nalik zemlji, a svojom lanom
toplinom i svjetlou poziva brojne k sebi. Zavodi. Mnogi su u pomami ostali bez ivota, ak
dobrovoljno ulazili u sami ''plamen'', pribliivi se u slijepoj zaljubljenosti i prekoraili preko toke bez
povratka.
Zastraujue je shvatiti da svatko od nas, bilo tko, moe stvoriti neto takvo kao to je vatra.
Propast svijeta. Shvatiti da nae sposobnosti uistinu nadilazile nae predodbe. Sa oitim razlogom
ovo znanje dri se u strogoj tajnosti. U prijanjim epohama, dok je razina spoznaje bila dublja, ivine
su se povremeno znale koristiti vatrom. Katkada za ogrijev, katkada kao ritualno sredstvo, a
ponekada da bi ak spasile i obnovile umsku floru. Danas takvo znanje lako pada u krive kande.
Dovoljna je jedna divlja lasica kojoj se od hladnoe pomraio razum pa da tisue stabala i ivina
nestanu u velikim mukama. Iza sebe... vatra ne ostavlja nikoga. Ni travu, ni mladunad, ni grmlje. To
je element koji dokida sve izuzev drugih elemenata. Moni sluga, a jezivi gospodar.

Svjetlost
Tijekom naih veeri kada bi se odmarali od puta te pripremili konaite prije sna - uili smo o
poelu ume te praelementima vode, zemlje, zraka, drveta, i vatre. Iznad sviju poiva esti element svjetlost. Uistinu prvi, jer iz njega se rastakanjem stvaraju ostali. Kroz ogromne kozmike eksplozije
sunaca daleko u nebu. Svi smo bili sigurni kako nitko nije vidio samo svjetlo. Starjeina je govorio
kako svatko od nas itavo vrijeme biva uronjen u svjetlo, kao i itava uma i sve to je ikada ivjelo!
Govorio je o tome kako ivine ne razumiju i ne vide da sve oko nas biva vidljivo i opipljivo zbog toga
to svjetlost prodire u svaki njihov kutak! Izvorna toplina postoji u svemu to je ikada ivjelo. Toplina
koja nije opipljiva, nije nalik vatri ili tjelesnoj toplini. Svjetlost je uzrok sviju njih i postoji u svakom

kamenu na dnu rijeke, svakoj kinoj glisti, svakoj kapi vode. U zjenici svakog gladnoga vuka. Glad je
mala svjetlost koja udi za potpunom svjetlou.
Bile su ovo velike stvari za samo progutati kao da su vlana trava. Neki bi moda lake
provarili kosti svojega brata nego istine o kojima smo sluali.
Kako smo se sve vie udaljavali iz umskoga kraja iz kojeg smo potekli, saznavali smo sve vie
o svijetu kroz koji smo gazili. Neka velika misteriozna cjelina mogla se nazirati iza itavoga ivota koji
je postao smjeten u ovo putovanje, kao mikrokozmos sakriven od nas pred nama. Kao sveprisutni
obrazac, mehanizam, sveta geometrija. Slinost u strukturi. Vidjeli smo doista gotovo neogranienu
raznolikost u neogranienim kombinacijama, ali ono to sam ja traio bilo je ono to ih spaja i dri u
cjelini. to ih beskompromisno vee u meuodnosu. Ono to je jazavac filozof tvrdio da ne postoji
supstancija.
Na pohodima, bez obzira na stranost stranaca, naa bliskost, organska veza, svjetlosno tkivo
koje je postalo moja vjera i istina - drala me je budnim. Poraavajui moj umor, moj premor, moje
greke i padove. Sve novo otkrivene razlike u ivotima, ivinama, biljem, mineralima, morskim
podvodnim jezerima, rijekama, divljnim tirkiznim izvorima koji zovu i obeavaju sve sam htio
prigrliti kako bih razjasnio jednu obitelj koja ivi pod kronjama. I zato uope ivi. Zato pati ovako
predivna. Put i cilj kao da su se poeli zbliavati u mojem srcu.
- Tragaoci zbog opsjednutosti spram svojega cilja ostaju slijepi za posljedicu, koja poput svjedoka
stoji svuda oko nas i slui istu svrhu kao i cilj. Cilj nije cilj. Svjetlost je doista posvuda oko vas, vrlo je
njena u snazi. Naspram istog svjetla ona je gotovo zagasita i ledena, ali nedajte se zavaravati.
Upravo zbog svjetlosti moete i rei da vam nedostaje svjetlost, a zbog njenog postojanja u vama
govorite da vam fali toplina. Va je identitet sadran u njoj i sve to nije nalik njoj osjeate kao
nedostatak, bol, hladnou i strah.
Svaku no prije sna na uitelj je i dalje govorio sa nama, u nas i iznad nas. Njegove rijei na
neobian nain znale su se preslikavati suptilno i prodorno u moje snove. Dva sam puta sanjao toliko
snanu svjetlost da sam fiziki osjetio duboko uranjanje u mir. Svjetlost toliko bijelu da je bila iznad
svakog poimanje boje. Mir koji sam moda imao jo prije mojeg okota, u trbuhu majke, bezuvjetnoj
toplini obitelji, mladunca koji jo nije bio utnut u vlanu travu.
to vie gledam Flodura uviam njegovu neobinu, gotovo izvanumsku prisutnost. Kao da je
savreno poznavao svakoga od nas, cijelu umu, svaki cvijet i stablo. Povremeno bi gurkao nekoga od
nas da predvodi krdo ili da bude izvidnik toga dana. Nekoga je slao do potoka po vode, nekoga na
zaleinu krda, a neke da nam pronau mjesto za prenoiti. Svatko od nas, u jednom trenutku bio je
odreen brinuti se o cijelom krdu na jedan vremenski period, ili biti noni straar. Gotovo svatko od
nas pribojavao se takvih zadataka. Prvenstveno jer nismo mogli biti u oporu gdje je toplo ve
nadomak, da bi mogli vidjeti potencijalnu prijetnju i promatrati svakoga od nas. Takvi zadatci inili su
se nasuminima. Nakon nekog vremena poeo sam uviati da gotovo nita od toga nije bilo posve
nasumino; svatko je imao odreeni zadatak sa posebnom svrhom koja se ticala samo njega. Svatko
iz krda vratio se sa zadatka sa priom i doivljajem. Sa novom definicijom svojega mjesta i sebe
samoga. Neki su zapadali u duboke sumnje i strahove, utnju, a drugi su bili ohrabreni dublje nego
ranije. Mogli su se na taj nain rijeiti nekih strahova koje su nosili sa sobom od okota. Tamo, u mraku
i samoi - morali smo se suoiti sa prolou i sa priama. Sa odgovornou i hladnoom.

Shvatili smo u tim noima da nam po roenju nai oevi i majke instinktivno predaju sve strahove
ume u elji da nas njima zatite. Poput tune vrbe koja je okrenuta naopake, njene tanane grane
ljube tlo, umjesto nebo. Naueni smo imati blagonaklon odnos prema strahu. Prestajemo ga vidjeti
kao strah. On je toliko intiman dio nas, poput noktiju i kani, da ga niti ne zamjeujemo. Kamoli
preispitujemo. On je vitalan, poput disanja...
Jedne veeri doao je moj red da uvam krdo preko noi. Bio sam toliko unezvjeren da sam
jedva stajao u mjestu. ape su mi utrnule, a inje kao je izbijalo iz moje kraljenice. Mislima su mi
prolazile scene napada, krae i svega to smo vidjeli u umi. Plaio sam se za krdo, za sebe, plaio
sam se neuspjeha, mislei da u iznevjeriti sve koji kroe sa mnom na ovom velikom putu. Ponajvie,
plaio sam se da u iznevjeriti onoga koji mi je pruio ovu dunost, svojeg uitelja. itav ivot sam
sluao - ako ikada zaspem sam u umi bez zatite ili zaklona - hladnoa e me odnijeti k sebi.
Zaogrnuti me nitavilom, potisnuti u zemlju.
Prije poinka Flodur je njeno dotaknuo moja lea i rekao - Sada si ti ovdje za nas, hvala ti. Ne brini se
za mrak, ve nakon kratkog vremena oi e ti se priviknuti i moi e vidjeti gotovo kao po danu. uvaj
nas. - Nasmijeio se i otiao na svoje mjesto. Njegove rijei na prvu su me dodatno zabrinule i ispunile
sumnjom. Dok sam sjedio oiju veih od glave i promatrao krdo kako spava, oslukivao sam no...
Nakon to su svi posve utihnuli neobian osjeaj poeo mi je ispunjavati tijelo. Osjeaj dunosti,
zadatka i veliine odgovornosti kao da je djelomice zasjenio moju brigu. Osjeao sam kako me je
doslovno prerastao. Znao sam, povjereno mi je neto od neprocjenjive vanosti. uvao sam sudbinu
cijeloga krda. Mogu jedino dati sve od sebe, nita vie, nita manje. Osjetio sam da ipak, unato iluziji,
ne ovisi o meni sudbina ove noi, ve samo moji osobni postupci ovise o meni.
Nisam ni zamijetio, ali bez obzira na no mogao sam vidjeti cijelo krdo i veliki dio okolia. Nisam ni
sanjao da je takvo to mogue, niti sam znao da postoji dovoljno svjetlosti u umi onda kada sam
mislio da je uope nema. Ja doista - vidim u mraku! Da sam nekome u starom krdu rekao ovakvo to
smijali bi mi se u njuku, proglasili lanim prorokom, luakom.
Zora je stigla i pronala me je neto drugaijega. Bio sam neizmjerno zahvalan na ovoj prilici koje sam
se nasmrt plaio. Tijekom narednoga dana Flodur mi priao, apnuvi mi Znam da se nisi smrzavao
sino podigao me je na svoja velika lea i pruio mi vremena da na njima kratko snujem dok je krdo
ponovo kretalo na put. Bio je to najbolji dan i najvea no mojega ivota. I doista, itavu no nisam
osjetio nikakvu hladnou, niti sam se sjetio misliti o njoj. Preivio sam ono to su me oduvijek uili da
je nemogue. Svatko od nas imao je priliku pobijediti prolost.

Lai
Kako smo kroili sve dalje i dalje raslinje i uma mijenjali su se u obliku, veliini i bojama. ak i
rijena voda i ona koju drvea oplakuju na tlo bili su drugaijeg okusa. S vremenom smo mogli
zamijetiti kako stabla postaju vea nego ona koja pamtimo iz naega kraja. Njihova kora bila je glatka,
a prvi udovi bili su mnogo vilje postavljeni. Neobina, gipka, gotovo nemogua za penjati se - kao dio
neke strane arhitekture. Nitko od nas nije imao predodbu koliko smo se doista udaljili od naeg
starog doma.
U zadnjih nekoliko vidio sam u kronjama nekakav kratki bljesak koji me je pogodio u oi. Dogodilo se
to nekoliko puta. Mislio sam da je posljedica umora, ali razgovarajui sa grupom vidim kako nisam bio
jedini. Dok smo govorili o tome za vrijeme okupljanja starjeina je paljivo sluao, naginjui polagano

svoju dugu plemenitu njuku prema tlu. Kao da kraljevskim rogovima daje nekakav pristanak. Njegovi
rogovi granali su se prema nebu kao korjenje stabla koje umjesto u plodnome tlu tei svojim ilama
prodrijeti u nebo od kroanja... iznad njih. Moda razgrnuti, potrgati nebo. Kao u mojem davnom snu.
Priajui nam o svojoj prolosti saznali smo, neko je i sam imao uitelja kojega je slijedio. Bio
je to stari i veoma mudri vepar, imena Nurav. Uio ga je znanju svjetlosti Sunca. Kao to je Flodur
sada uio nas. Nauavao je kako je svjetlost stvorila nae grudi, a iz njih je stvoren ostatak svakoga
tijela. U tom unutarnjem svjetlu koje je u nama, poput sjemena iz kojega smo procvali, nalazi se svo
znanje. Po tom svjetlu znanja enke raaju mladunad, skrbe i hrane ga, a mujaci po njemu rade,
tragaju, bore se i tite krdo. Po njemu trava izbija iz tla, a kronje se ire u svim smjerovima, gliste
poiavaju tlo, a potocima tee pitka voda koja je ljubovala sa zemljom i mineralima. Iz te
unutranjosti, nalik vatri, ali od istoga svjetla, stvoreno je cijelo bie koje je podlono hlaenju i boli.
Napomenuo nam je kako se ovo znanje vie ne dijeli, jer za njega nema uiju. Te noi neki od nas su
slatko usnuli, dok drugi nisu mogli sklopiti vjee gotovo do svitanja.
Flodur je ustajao prije dnevne svjetlosti i uvijek smo mogli uti zvuk njegovih rogova dok
struu o koru drveta. Paljivo bi trljao svoju krunu o stablo, a kada bi zavrio dotaknuo bi ga njukom.
Odluno i njeno u isto vrijeme. Uz taj prepoznatljivi rusketajui zvuk budili smo se svakoga jutra. Bila
je to kao nekakva mantra, poziv. Neto to nas je podsjealo da postoji put, nada, toplina u ovoj
beskrajnoj umi. Ne samo u naelima i dubini, ve ovdje, u krvi i mesu. Diua, zvuna, miriljava
transcendencija.
*

Hodali smo sve dok se boje dana ne bi polagano mijenjale u plaviastu, zelenu, sanjivo tirkiznu.
Najednom, mogao se osjetiti nekakav neobini teki miris. Nikada nisam osjetio neto takvo. Flodur
se naglo okrenuo prema nama i zapovijedio da se okupimo i ostanemo na jednom mjestu. Bilo je to
prvi puta da smo dobili direktnu zapovijed od njega. Odmah zatim otrao je brzinom kojom nitko od
nas do sada nije vidio. Nedugo nakon to smo ostali ekati vratio se i samo rekao - Poar...
Nitko od nas nikada nije uo tu rije, ali smo znali da se neto strano dogodilo. Zatim nas je poveo u
smjeru iz kojega se vratio. Rekao nam je da se ne plaimo. Vatra je nestala, ali sada moramo vidjeti
svijet koji dolazi. Nedugo smo kroili i sve je stalo zaudarati po udnom zasitnom mirisu; trava i
cvijee postali su sivi, smei, crni. Poput brze smrti, transformirani u garavi prah. Tada smo ugledali
po prvi puta neto to nikada neu zaboraviti - Nebo se otvorilo! viknuo je netko. Sva stabla bila su
kao velike crne vlati trave, mnoga od njih jo uvijek su se dimila. Bolno crnilo nadvilo se oko nas. Krici
i teko disanje jealo je stotinama metara. Osjetio se ogavni miris spaljenog krzna. Prizor potpune
dokinutosti ivota.
Pored noi dok sam drao strau, nikada se nisam osjetio ivljim nego sada u ovom trenutku. Svjestan
postojanja neega o emu sam moda jedino sanjao. Hodali smo polako i utljivo kroz ovu dolinu
smrti koja je mirisala po uglju i zavretku. Mogli smo vidjeti to se skrivalo iznad kroanja koje je
progutao plamen i pretvorio ih u zrak...Bilo je to nebo! Bezbojno blijedunjavo nebo. Poput optike
varke, poput zida gdje bi trebala biti vjenost. Beskrajno udno. Flodur jedva da je pogledavao gore.
Vidio sam da zna o svemu to smo svjedoili, ali odluio je ne govoriti. Samo smo kroili dalje.
Povremeno je pogledavao grupu, nijemo nas gonei preko ove sparuene zemlje, sve do nove ume.
U jednoj toci, kod krljave rjeice, mrtva zemlja je dobila svoju prvu boju i ponovo smo uli u duboku
sjenu stabala. Kao da smo svjetove i stoljea mijenjali u jednome trenu, ovim danima koji su prolazili.

Osjetilo se kako je grupa bila umorna i rastrgana, izmeu ivota koji smo nazirali i smrti koja
je postala bliski prijatelj. Teina je leala sa nama. Nisu svi podjednako podnosili udaljenost od doma i
surovosti koje smo svjedoili na svakom koraku. Zadnji dio puta neke od nas gotovo je porazio. Jo
dvoje iz grupe nestalo novom zorom. To je budilo zbunjenost i tugu u nama. Svi smo dobijali toliko
mnogo, a trebalo je biti spreman izgubiti sve, gotovo sve staro. Govorio nam je Flodur vie puta o
potrebi da se umre kako bi se moglo roditi. Veina je zacijelo osjeala kako simbolizam nema neko
osobno znaenje za ivinu.
Moji snovi postajali su sve ivlji i nekako blii mojoj javi. U njima na je starjeina govorio stvari koje
kao da su blijedile po danu, a jaale po noi; ponavljale se poput zaboravljenih sjeanja, djelia
sekunde, dubokog osjeaja koji ak i nije osjeaj ve...nekakav identitet.
-

to ako je tvoje unutarnje svjetlo toplije od vjetra kojeg moe osjetiti u umi. to ako je tvoja
toplina ista svjetlost koju obasjava itavu umu, hrani stabla, daje zemlji ivot. to kada bi
ledeni vjetar bio poput utvare kojoj se dozvoljava prilaz. to kada bi hladnoa o kojoj svi
govore bila samo va strah, a ne hladnoa koju nazivate vjetrom. to kada bi samo ti mogao
osvijetliti umu i kada bi svatko tko u njoj ivi - bio svjetlo koje osvjetljava cijelu umu.
Shvatio bi tada da je hladnoa koju osjeti tvoja vlastita hladnoa, a ne ona ume. - Snani
bljesak probudio me je iz sna...uo sam klopot velikih krila, ali nisam stigao vidjeti odakle
dolazi.

Nastavili smo. Ba kao to je rekao na starjeina, gore na nebu nema niega to bi smo trebali
pronai, nita emu bi smo trebali teiti. Dolje smo, dolje emo biti i dolje emo morati pronai.
-

''Kako nad kronjom tako i u krznu''

Ritual
Naa grupa posljednjih je dana postala malena, koordinirana, utljiva. Jesu li se moji drugovi
slomili ili su im osobnosti zarasle u liu?! to se doista skrivalo iza tiine koju smo poeli dijeliti ne
znam ni sam. Mogu jedino rei za sebe da sam valjda nehotice i nesvjesno nastojao utihnuti. Maknuti
pogled sa svih zbivanja koja su se nametala gladnim osjetilima. U tiini veeri, kako se mrak prikradao
krdu i sve se pripremalo na malu nonu smrt - moje itavo tijelo prikazalo mi se kao jedan organ koji
neprestano reagira. Stvara i prerauje osjete, itavo vrijeme, bilo da ima ili nema potrebe. Gotovo
uvijek stvara strah i napetost. U njemu kao da je uroena borba. Stavljena u nj poput pele na pelud.
Kao narav. Svjetlost je ta koja daje i prua, a tijelo trai i upija. Ne znam jesam li ove ideje sam
osmislio ili samo sanjao u nekoj od noi. Jesu li snovi koje sanjam uope moji ili su svaiji, poput
magle plutaju nonim nebom, a ja ih samo okrznem i tada smatram svojima?
Ponekad mi se inilo da preko noi, dok spavamo, zapravo nastavljamo svoje putovanje kroz
umu. Zakleo bih se da smo se nekim noima budili na drugim mjestima od onih na kojima smo
usnuli. ak sam sanjao kako nas Flodur nakon to utonemo u san polae njeno na svoja lea i
nastavlja kroiti mranom umom. Olakavajui nam nae muke, blagoslivljajui nau volju i trud,
umnaajui svom svojom snagom nau volju da razodjenemo umu i u konanice, sebe same.
Gotovo je dovoljno velik da poslae nas estero preostalih na gusta miiava lea iznad kojih je
kronja od ralji. Simbol mojeg sna.

Iako je bio star, inio se neuhvatljiv, djelomice bezvremen, univerzalan. Ne mogu to objasniti,
ali to sam due bio uz njega to me posjeivalo sve vie neobinih misli, ideja i poimanja. ak i o tome
da smo neko davno svi umrli! Kao i svi bili smo pokopani od zemlje i hranili korjenje stabala, a
nakon toga opet izlazili na svjetlost kroz samo lie i sjeme te se iznova vraali kao ivine. Kao da smo
imali tijelo, pa opet bili bez njega u obliku nekakve sile, samog ivota, tenosti, proimanja. Poput
jutarnje izmaglice to hrani djeteline. Svjee mjeseine na ilama lia. I svi se zapravo oduvijek
poznajemo - stabla i lie, potoci i sove, jeleni i zeevi, sekvoje i dabrovi.
Kao da poznajem ovaj put kojim kroim sad po prvi puta, to je besmisleno. Zato bih ga
poznavao, zato bih ga ponavljao ako ga ve proao? Zato sam u sjeni ako poznajem svjetlost, zato
traim svjetlost ako sam iz nje doao...
Katkada nisam vie znao vodi li nas ili slijedi na uitelj. Zato se on vraa na mjesto na
kojemu je ve bio? Dali on doista trai neto ili samo...dovodi nas, kao edne do vode...u krug.
Poznajem li ga, zato ga sanjam skoro svake noi? Gotovo da vie nismo niti zborili po danu, samo
smo se kretali sve dalje i dalje, poput jednog organizma, tijela, probijajui se nesmetano kroz
nekadanji komar ume. Iskreno, vie ne znam jesam li se plaio ili samo kroio...zatvorenih oiju,
poput krtice i imia, uma lia, utnje svjetlosti. Prodiranja potone vode do korjenja i kapilara.
-

Tko sam ja? Zna li tko sam ja? A ti? Tko si ti? smijao se Flodur dok je uzastopno ponavljao
svoje pitanje. Opet je bila no. Opet mora da sam sanjao. Uskoro e zora.

Ovaj dan poelo je kiiti. Gotovo nitko od umskih stvorenja ne voli kiu. Vlai ih, pothlauje,
ozlojeuje. Mene nikada nije. Oduvijek sam volio nevremena i oluje, kie i tutnjavu neba koju zovu
gromovlje. Bez obzira koliko objanjenja nameu tim pojavama meni e one uvijek u sutini biti
magija. Podsjeaju me na neto veliko, vraajui me nekamo u sebi, kao da me trgnu iz ustajalog i
kukavnog osjeaja ivota koji nosim kao i ostali u umi. Po nekoj duboko usaenoj navici.
Opravdanom strahu usred stalne smrtnosti. Taj ruan osjeaj ''biti iv i na rubu smrti'' za mene
nestane kada dou kia i oluje. Gromovlje tutnji i bljeti visoko iznad kroanja, a voda koja tee
potocima pada sa neba dolje, po liu, granama, klizi niz stabla, niz kamen, u zemlju. Drvee se sagiba
pod golemom snagom vjetra. Neka ak i umiru, prave mjesta za ova koja ostaju. Kao da neki div na
kojemu ivim postoji i giba se, iznad ove ume, iznad mojeg ivota i svakog osjeaja ivota.
Prisjeajui se brojnih prijanjih oluja uviam kako je moj osjeaj nitavnosti iezao i prije toga, u
sjeanje, uspomenu o ivotu - zacijelo od putovanja.
Kada smo se okupili Flodur je stajao kao da niti ne pada kia, gurnuvi neke od podno njega
kako ne bi kisnuli. to su mladi zec i dabar za odrasloga jelena?! Ispod njega bio je nekakav neobini
plat topline. Njegov vonj bio je umski, io i snaan. U isto vrijeme i prirodan i natkriljen nad
prirodom. Ne da se opisati.
U posljednje vrijeme pri zalasku svjetla svi smo automatski poeli obavljati svoje ranije utvrene
dunosti. Nitko se vie nije osvrtao sa pitanjima, bojaznima, nedoumicama, traei upute ili zadau za
obaviti. Poput stroja bez misli organizirali bi kamp i nainili svoj dom i zatitu na nekoliko sati. Svatko
je radio za dobrobit cijele grupe. Nauili smo mariti za sve prisutne, kao da su dijelovi naeg vlastitog
tijela. Udovi koji trebaju biti zbrinuti, zatieni od studeni i predatora. Nije bilo bitno tko je pored
mene - kuni, glista, jazavac, dabar. Na kraju svakoga dana stvarali smo novi dom, a jutrom ga
naputali. Poput plesa divljih lutalica, drvea bez korijenja ili poput lia na vjetru.

Flodur je znao rei da je to savrena vjeba; pomae duhu ostati prirodan, nevezan. Postoji, kae,
sloboda koja je nuna, a od koje smo pobjegli iz straha. Postoji s druge strane obaveza koju trebamo
imati, a koju smo takoer iz straha odbacili. Sloboda nije odsutnost dunosti, ve puna svjesnost
spram dane dunosti , dok u isto vrijeme odvojenost od ovisnosti kojima smo zadojeni. Postoji
nejednadba u kojoj tijelo sputava duh. Obvezanost duha je sloboda! Duhu je sloboda u dunosti. A
dunost tijela, njegova sloboda - sastoji se u slobodi od vezanosti. Duh je posve slobodan u
dunostima i sluenju, a tijelo je slobodno tek u nevezanostima. Osloboditi tijelo ropstva, a pruajui
mu dunosti duha ovdje se skriva znaenje istinske slobode. Jedina srea. Da je lako biti slobodan,
uma ne bi nosila svoje ime.
-

Kako zna sve ovo uitelju? odvaio sam se pitati, ne toliko jer mi je odgovor bio posve
nepoznat, koliko da ujem to e rei
Rekao sam vam...stabla oduvijek nose svo znanje, jer ga upijaju od svjetlosti. Tko nije
zaboravio sluati taj zna ono to je oduvijek tako. Vrlo smo blizu mjestu na koje sam vas
vodio. I bitno je znati da znanje nije tamo, ve svugdje. Hram je samo podsjetnik, kanal,
piramida! Recite, je li vam i dalje hladno kao i prije? pogledali smo se i nastao je znaajan
tajac. Svi smo tada shvatili!
Znam da nije, a gdje se skrila vaa hladnoa? Ona koja vas proganja itav va ivot, vas, vae
pretke, obitelji, prijatelje, susjede, neprijatelje. Niste li shvatili...niste li osjetili, hladnoa i
njena smrt to ste vi. Gdje je vaa hladnoa otila ako nije sada ovdje? Za koga ste se
zapravo brinuli dok vam je uvijek bilo hladno?

Gotovo nezamjetno i prirodno, sve to smo bili, znali i mislili - postalo je prekopano. Rastreseno
do zraka kao zemlja kroz sito. Kao da je nestalo, nezamjetno, kada i kako ne znamo. Nitko osim njega
nije to vidio. Kako mi je moglo promaknuti, kako nam je svima moglo izmai da je najvei neprijatelj
kojega smo gledali itav ivot, itava uma i sva bia koja smo poznavali bio poraen? ak nije ni
poraen. Nisam siguran niti u to je li ikada postojao. Sada vidim, Flodur doista nikada nije niti osjeao
hladnou, ali nikome o tome nije govorio. Tko bi uostalom shvatio ili elio shvatiti?
-

Nije uvijek bitno sanjate li ili ste budni rekao nam je jer i dalje putujete. Umom se putuje,
a ne apama, kopitima ili krilima. San je djelatnost uma. Hodanje je djelatnost uma. Java je
djelatnost uma. Pazite kamo hodite, pazite to sanjate...

I sada, dok se i dalje probijamo kroz umu koja mi je poput velike sestre, goleme majke, um
kojega sam mali um pitam se kako je biti posve bez hladnoe, bez brige, bez straha...? Pitanje koje
me opsjedalo itav ivot... Kakav je to osjeaj?
Sada vidim - nema ba nikakvog osjeaja za osjetiti. Nita. To je zapravo...potpuno odsue osjeaja.
Ostao je samo put, put koji nema kraja, a ima svrhu sam po sebi i za sebe. ivot. Moe li ivot imati
neku svrhu? Moe li postojanje imati daljnji cilj? ivot ivi, postojanje postoji. ivot podrava ivot,
voli ivot, ljubi ivot. ivot daje ivot. ivot transformira ivot.
Ove veeri namjestili smo sve za poinak. Po prvi puta na nau zateenost, Flodur je rekao kako
nitko ne treba drati strau. Svi smo ga u udu pogledali. Rekao je, tihim nasmijanim tonom, da ne
postoje neprijatelji ovdje gdje smo doli. Ostali su iza, u prolosti. Moemo im se uvijek vratiti, ali
sada smo tu. Kada se probudimo sljedee jutro znat emo zato.

Nitko od nas ovu veer nije imao pitanja. Bili smo duboko eljni nonog sna i mislim da smo
usnuli poput dojenadi u tobolcu, tvrdo, bezazleno, toplo.
Jutro me je doekalo poput novog sna! Bijele sove bile su posvuda oko nas, promatrajui ukipljene!
Bijele sove nisu viene ve dugo, dugo vremena. Bile su poput mitova, mistikih pria. Tek ovo jutro
potvrdilo nam se, nakon to je jedne davne veeri s poetka naeg putovanja bilo reeno one su
glasnici i nositelji istine. Govorilo se kako su odavno ostali bez svoje slube, poput slugi bez
gospodara. Njihova pojava bila je uzviena, mudra, kao dio nekog dubokoga toka koji tee podno
cijele ume, istih podzemnih mineralnih rijeka koje hrane ivot bez da itko o tome zna...
-

Bijele Sove stanuju na visokim granama sekvoja rekao je Flodur budei nas iz preostale
zaleanosti - Kako su ta stabla postajala sve rjea tako su i one sve tee za pronai. Povukle
su se, a njihova zadaa postala je nalik tajni, mitu. Uistinu nije u pitanju tajna, ve znanje. U
doba neznanja pravo znanje prirodno postaje tajna. Upoznajte Monolosa. On je stari
prijatelj.-

Sova se toplo nasmijeila i napravila nekakav mali naklon kao stvorenje iz drugih obiaja, drugog
vremena. Njena pera bila su predivna, sa preljevima snijeno bijele u zagasitu, ak purpurnu na
mjestima. Oiju nemjerljivog spokoja i beskrajnog strpljenja. Slinog kakvo se moe vidjeti u Flodura.
-

Uitelju, znai li to da su stare sekvoje negdje u blizini?

Nisu sekvoje te koje su blizu, ve ste vi. Njihovo korijenje see uzdu itave ume koju ste
ikada vidjeli. Hodali ste po njima itav svoj ivot, pili iz voda koje teku preko njihovih udova i
ivjeli po zakonima koje one prenose.
Osvrnite se zajeao je najednom velianstveni Monolos pogledajte gore. Skinite prainu
sa oiju i vidite!

Kao magijom, shvatio sam da svi stojimo okrueni gorostasnim tijelima, zalivenim poput
vjenosti. Svega petnaest ili dvadeset metara od nas na etiri strane svijeta stojale su
gorostasno i lucidno. Posljednje od svoje vrste. Kako su mi samo promaknule u ovo buenje? Je li
ovo san...
U potpunoj tiini mogao sam uti misli kako prolaze umom, proimaju zrak. Poput odgovora
na sva moja pitanja. Ove sekvoje posaene su u doba razdvajanja kontinenata, mnogo tisuljea
ranije. itavo vrijeme rasipaju svoje sjeme sa visina; ono pada na kamenje, na krtu zemlju, u
trbuhe zvijeri, u vodu, na jarko sunevo svjetlo. Mladice koje uspiju proklijati prodiru se ili zatiru.
Ve stoljeima tako biva. Ali sjeme koje rasipaju stalno leti i prisutno je ak i u najdaljim
dijelovima ume. uma je mjesto hladnih ivina koje govore o hladnom vjetru i strahu od smrti.
Odve hladnih da bi primili njihovo sjeme u svoju zemlju.
Flodur je sjeo ovdje, u sredite izmeu etiri drevna stabla ije kronje seu toliko visoko da
ne mogu vidjeti vrhove.
- Kako nad kronjama tako i u krznu izustio je ponovo gledajui u vis, te nas etvero koji
smo se okupili. Davne veeri prije polaska na put mora da je bilo vie od stotinu ivina. Sada su
ostali su u hladu ume. Na uitelj Flodur i mnogi drugi nose sa sobom sjemenje sekvoja koje
sade na odreena mjesta, zatiena i tajnovita, u dalekim predjelima ume. Isto to ine i bijele
sove bezbrojnim generacijama. Veina sjemenja zauvijek nestaje, a dovoljno je samo jedno od

svih stotina, tisua i milijuna da proklija i stasa. I svjetlost istine ponovo e sjati za sve koji mogu
vidjeti.
Postalo je posve jasno sve to su mi govorili, sve emu su me uili cijeloga ivota bilo je
umsko znanje, znanje dobra i zla, sitno i neispravno. U slubi hladnoe, u borbi protiv nje u
ratu sa sobom samim. Hladnoa je doista bila u nama, ne u umi. uma smo mi. uma ne postoji
bez nas. Shvatio sam kada titim i pazim na grupu, na druge, hladni vjetar ne moe prii. Ne
postoji. Hladnoa nije u zraku, nije u noi, nije u potoku niti je u vjetru. Ona je u zaboravu na
sjeme sekvoje. Na slubu i svjetlost.
-

Poeo si sluati rekao mi je Flodur, naklonivi mi se svojom plemenitom glavom i golemim

rogovima Sada uje. Ovako se oduvijek govorilo sa stablima. Shvaa li... Vidjevi nakon svega to je uinio za nas njegov naklon posve sam se slomio, pao pod njegova
topla kopita i zajecao kako nikada do sada nisam. Sve se sruilo na moje majuno krzno, sva
istina, sva ljubav, sva sluba, sav spomen o laima i strahu, sva rtva i znaaj ivota. Cijeli
ciklus stisnuo mi se u grudima. Sve je stalo u zjenicu moga oka, u moje srce, a ono se eljelo
izliti po cijeloj umi, kao potok svjetlosti.
Sada ete i vi obratio nam se nositi sa sobom ovo sjeme, znajui to je to. Ostat emo
prenoiti ovdje danas, bez kretanja. Nakon toga polazite sami svatko na svoj put, sa uhom na
zemlji, srcem u kronjama. Tko eli nastavit e svoj put sa sjemenjem sekvoje ili bez njega.
Istina ne ovisi o tome, ali mnoge ivotinje moda hoe.

Na pitanje koje se iznova rodilo u meni, dobio sam odgovor. Jazavac filozof bio je u krivu. uma je
mjesto gdje smo mi. Odgovor koji mi se utisnuo u prsa, duboko ipod krzna...
Ovo je pria o svjetlosti koja je posadila sjeme tame kako bi bila i ostala to to jest: Svjetlost.