JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI

Razred za društvene znanosti

SINIŠA TRIVA

ARBITRAŽNI UGOVOR NAKON PONIŠTAJA ARBITRAŽNE ODLUKE

Poseban otisak iz
»Rada« Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu
Knjiga XX/1981

ZAGREB 1981
Siniša Trtiva

AEBITRAZNI UGOVOR NAKON

PONISTAJA ARBITRAŽNE ODLUKE
Pregled sadržaja:

I. OSNOVE ZA RASPRAVU: 1—3. Prorogacijsko i derogacijsko značenje

ugovora o arbitraži. — 4—5. Pobijanje arbitražne odluke pred redovnim su­
dom. — 6. Pobijanje odluke unutrašnje arbitraže pred sudom udruženog rada.
II. POSTAVLJANJE PROBLEMA: 7. Pravna sudbina arbitražnog ugovo­
ra nakon poništaja arbitražne odluke. — 3. Osnovni polarizirani stavovi o pro­
blemu. — 9. Osnovni argumenti u prilog valjanosti arbitražnog ugovora. — 10.
Osnovni argumenti protiv valjanosti arbitražnog ugovora.
III. IZVORI ISTRAŽIVANJA: 11. Jugoslavensko pravo o arbitraži (izbra­
nom sudu). — 12. Jugoslavensko pravo o postavljenom problemu. — 13. Objek­
ti i metode istraživanja. — 14. Istraženi strani pravni sustavi. — 15—16. Li­
teratura.
IV. REZULTATI ISTRAŽIVANJA STRANIH PRAVNIH SUSTAVA: 17.
Redoslijed izlaganja. — 18. Argentina. — 19. Australija. — 20. Austrija. — 21.
Brazil. 22. Bugarska. — 23. Čile. — 24. ČSSR. — 25. Ekvador. — 26. En­
gleska. — 27. Finska. — 28. Francuska. — 29. Indija. — 30. Italija, r— 31. Izrael.
— 32. Južna Afrika. — 33. Kanada. — 34. Nigeria. — 35. Nizozemska. — 36.
— Norveška. — 37. DR Njemačka. — 38. SR Njemačka. — 39. Pakistan. — 40.
Poljska. — 41. Rumunjska. — 42. SAD. — 43. SSSR. — 44. Švicarska. y- 45.
Švedska. — 46. Turska,
V. JUGOSLAVENSKA JUDIKATURA I ZNANSTVENA LITERATURA:
47. Judikatura. — 48. Verona-Zuglia. — 49. Zuglia. — 50. Juhart. — 51. Poznić.
— 52. Ude. — 53. Triva.
VI. ANALIZA I OCJENA ISTRAŽENE GRAĐE: 54. Dominantni stavovi.
— 55. Pravni sustavi u kojima se spor vraća arbitrima na ponovno suđenje. —
56. Pravni sustavi u kojima nema relevantnih propisa. — 57. Pravni sustavi u
kojima arbitraža ne može ponovo suditi. — 58. Relevantnost izričitih propisa.
— 59.Institucionalna i ad hoc arbitraža. — 60. Složenost problema. — 61. Arbitra­
ža ugovorena kompromisom. — 62. Arbitraža ugovorena kompromisornom klau­
zulom. — 63. Poništaj .odluke zbog mana arbitražnog ugovora. — 64. Poništaj
odluke zbog drugih razloga. — 65. Teza o arbitražnom ugovoru kao temelju
za jednokratno suđenje o sporu. — 66. Jednostrani raskid arbitražnog ugo­
vora. — 67. Prestanak arbitražnog ugovora i funkcije arbitara. — 68. Značenje
ponuđenih rješenja u odnosu na arbitražu u sporovima s međunarodnim obiljež­
jem. — 69. Uvjetno ostvarenje cilja arbitražnog ugovora donošenjem arbitražne
odluke. — 70. Posljedice odstupanja od standarda. — 71. Povjerenje stranaka
u arbitre. — 72. Remitting for reconsideration i setting aside arbitražne odluke.

87
— 73. Pravna priroda odredbe člana 485. t. 7. ZPP o poništaju arbitražne
odluke zbog razloga za ponavljanje postupka. — 74. Ponavljanje arbitražnog
postupka po propisima Kantona Zurich. — 75. Jugoslavenska praksa nakon
poništaja arbitražne odluke. — 76. Značenje austrijskog prava kao sustava
modela. — 77. Kritički osvrt na stavove jugoslavenskih autora. — 78. Zna­
čenje odredaba člana 51. Zakona o sudovima udruženog rada. — 79. Zaključak.

1. Arbitraža ili izbrani sud je autonoman, nedržavni pravosudni organ,

zasnovan na sporazumu stranaka kojim mu one povjeravaju donošenje meritor­
ne odluke u svome sporu. Ugovor o arbitraži, kao konstitutivni temelj arbitraž­
nog sudovanja, osnova je za prorogiranje nadležnosti arbitraže i, ujedno, osnova
za derogiranje nadležnosti redovnog, državnog suda, nadležnog po zakonu za
suđenje o sporu.
2. Dosljedno povlačenje konsekvencija iz ovakve kontraktualne dispozicije
stranaka trebalo bi dovesti do zaključka da je bilo kakvo utjecanje stranaka
redovnom, državnom sudu u stvari za koju je ugovoreno artbitražno sudovanje"
a prirori isključeno. Derogacija nadležnosti redovnog suda trebalo bi da bude
radikalna, da se odnosi i na pravne lijekove protiv arbitražne odluke. 1
Do takv.h krajnjih konsekvencija, osim u rijetkim izuzecima, u pravilu
ipak ne dolazi. Tamo gdje ih ima, kao npr. u pravnom sistemu SSSR-a,2 trebalo
bi ih prije pripisati osebujnom karakteru arbitraže, koja je u stvari hibridan
model državnog arbitražnog organa, dakle neprava arbitraža, negoli dosljed­
nom isključivanju svake intervencije državnog parvosuđa u arbitražnu djela­
tnost.
3. Pravila iz Čl. 46—51. jugoslavenskog zakona o sudovima udruženog
rada od 26. 4. 1974. (SL SFRJ 24/74), po kojima je za odlučivanje o zahtjevu
za ispitivanje zakonitosti konačnih odluka unutrašnje arbitraže (arbitraže u
radnim organizacijama i drugim, višim oblicima samoupravnog asociranja) u
sporu iz samoupravnih odnosa nadležan prvostepeni sud udruženog rada, dakle,
po ustavu, također, kao i arbitraža, samoupravni, a ne redovni, državni sud,
jedva da je iznimka od dominantnog pravila. Naime, s mnogo se opravdanja
dovodi sve više u sumnju čisti samoupravni karakter postojećih sudova udru­
ženog rada zasnovanih na teritorijalnom principu s ukazivanjem na to da su za
te sudove još uvijek karakteristični je i dominantne osobine redovnog, dakle
državnog pravosudnog organa. 3
1
Zakon o p a r n i č n o m postupku SFRJ od 24. 12. 1976 (SL SFRJ 4/77) m e r i t o r n u odluku izabra^
nog suda naziva »presuda«. U pravilnicima jugoslavenskih institucionalnih arbitraža ovaj se
akt naziva »odluka«, pa ga se tako označuje i u suvremenoj jugoslavenskoj arbltražnoj prak­
si. U ovom r a d u m e r i t o r n u odluku arbitraže označujemo imenom »odluka« još i radi toga
da se pri čitanju olakša razlikovanje između m e r i t o r n e odluke redovnog suda — »presude«,
i m e r i t o r n e arbitražne odluke — »odluke«. Treba požaliti što u jugoslavenskom p r a v u — po
ugledu na neke druge pravosuđe sisteme — za m e r i t o r n u arbitražnu odluku nije upotrijeb­
ljen n e k i drugi t e r m i n koji bi bio differentia specifica genusa odluka, n p r . naš s t a r i i dobri
izraz; »pravorijek« (razsodba, verdict, verd^Uo, Schiedsspruch, award).
* 'V. t. 42. ovog r a d a . - .
8
Ceđo GRBIC, Samoupravno sudovanje, »Naša zakonitost« 5/1980; Okrugli stol »Naše zakonito*
sti«j G ostvarivanju sudske funkcije, »Naša zakonitost« 4/1979.

83
 4. Potpuno odricanje stranaka od intervencije redovnog suda u arbitražno
suđenje bilo bi razborito pretpostavljati samo uz značajnu rezervu: da se
ugovaranje arbitraže, njeno konstituiranje i djelovanje ostvaruju uz poštiva­
nje temeljnih načela pravnog poretka zemlje koja u granicama svog suvere­
niteta pruža okrilje arbitražnoj djelatnosti. Strankama se, dakle, ne bi moglo
pripisati da neopozivo pristaju na isključivo; arbitražno suđenje ostvareno pod
bilo kojim uvjetima, već samo pod takvim koji osiguravaju ravnopravnu,
objektivnu i pravednu pravnu zaštitu (a due process of law). Izostanu li takvi
uvjeti, i radikalno prepuštanje arbitraži gubi svoje značenje; oživljava nepri­
kosnoveno pravo na izazivanje kontrole zakonitosti arbitražnog suđenja pred
redovnim sudom, izvornim organom, državnog pravosudnog suvereniteta.
5. Sudska kontrola zakonitosti arbitražnog judikata u pravilu se ostvaru­
je, komparativno promatrano, u obliku specifičnog izvanrednog pravnog sred­
stva. U jugoslavenskom pravu toj svrsi služi tužba za poništaj presude izbranog
suda iz čl. 484—488. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Konstitutivna po sa­
držaju pravne zaštite koja se njome traži, tužba se, u pravilu može zasnovati
na ograničenom broju razloga (controle limite) procesne naravi koji predstavlja­
i
ju temelj za traženje ponavljanja postupaka {restitutio in integrum). Judikat
kojim se usvaja tužbeni zahtjev ograničava se na poništaj pobijane arbitražne
odluke (judicium resciiidens). Redovni sud nije ovlašten da tim povodom meri­
torno sudi o zahtjevu o kome je bilo odlučeno poništenom arbitražnom odlu­
kom (judicium restitutorium).
6. Kontrola zakonitosti konačne odluke unutrašnje arbitraže u organizaci­
ji udruženog rada, drugoj samoupravnoj organizaciji i samupravnoj interes­
noj zajednici, kojom je odlučeno o pravima ili dužnostima iz samoupravnih
odnosa, organizirana je nešto drukčije (čl. 46^—51. ZSUR). Sud udruženog rada
koji provoda ispitivanje zakonitosti kritizirane odluke ovlašten je da, prema
okolnostima slučaja, odluku unutrašnje arbitraže preinači, ukine ili da pred­
met uputi unutrašnjoj arbitraži koja je sudila na ponovno rješavanje (član 51/3.
ZSUR).
U ovom radu problem pravne sudbine arbitražnog ugovora nakon ukida­
nja arbitražne odluke razmatra se prvenstveno imajući u vidu tzv. poslovnu
arbitražu, klasični izbrani sud koji odlučuje u imovinskopravnim sporovima,
u skladu s odredbama čl. 469—487. ZPP, kakav se, s nužnim i nebitnim odstu­
panjima, javlja i u međunarodnom pravnom prometu.

4
Član 485. Z P P od 24. 1?. 1976. glasi:
»Poništaj presude izbranog suda može se zahtijevati:
1) ako uorače nije sklopljen ugovor o izbranom sudu ili a k o taj ugovor nije bio pravova­
ljan (čl. 469. do 47);
2) ako je u pogledu sastava izbranog suda ili u vezi s odlučivanjem povrijeđena koja od­
redba ovog zakona ili ugovora o izbranom sudu:
3) ako presuda nije: obrazložena p r e m a članu 48K stavku 1. ovog zakona ili ako izvornik i
prijepisi presude nisu potpisani na način određen u članu 481. stavku 2. ovog zakona;
4) ako je Izbrani sud prekoračio granicu svog zadatka ;-
5f ako je izreka presude nerazumljiva ili Je sama po sebi proturječna;
6) ako je izbrani sud osudio s t r a n k u na takvu činidbu koja po zakonu nije dopuštena ili
j e uopće zabranjena; . . . . .
7) ako postoji koji ođ razloga za ponavljanje postupka iz člana 421. ovog zakona.

8S
 II

7. Problemi koji se razmatraju u ovom radu javljaju se u situaciji u ko­

joj je redovni sud, na zahtjev ovlaštene stranke, pravomoćnom presudom po­
ništio arbitražnu odluku. Složeno pitanje daljnje pravne sudbine arbitraznog
ugovora iz kojega je arbitraža, čija je odluka poništena, crpila svoju investituru
traži da se odvojeno razmotre slijedeći pravni problemi:
(a) da li je određena a r b i t r a ž a donošenjem, konačne odluke iscrpila
svoj mandat;
(b) da li je donošenjem konačne odluke o sporu konzumiran a r b i t r a ž ­
ni u g o v o r iz 'kojega je arbitraža crpila svoju investituru za suđenje u
tom sporu;
(c) tko je nadležan za n o v o s u đ e n j e o sporu nakon što je redovni
sud pomštio odluku arbitraže kojom je o tom sporu bilo suđeno.
8. U raspravama koje se o ovim problemima vode polariziraju se dva opre­
čna shvaćanja. Po prvome se konačni dogovor svodi ma tezu da arbitražni ugo­
vor u pravilu nije konzumiran ostvarenim arbitražnim suđenjem, pa se po­
novno suđenje može i mora obaviti pred arbitražom nadležnom po ugovoru
koji još vrijedi. Po drugome, po kojem je arbitraža koja je sudila iscrpila svoj
mandat, arbitražni ugovor na temelju kojega je arbitraža bila osnovana više
nije pravno valjan, pa se ponovno suđenje o sporu mora povjeriti redovnom
sudu koji je po zakonu nadležan (ako stranke ne zaključe novi ugovor o ar-
Tai traži).
9. Shvaćanje u p r i l o g daljnje valjanosti arbitraznog ugovora i nadle­
žnosti a r b i t r a ž e da o sporu ponovo sudi brani se u osnovi slijedećim
argumentima:
9.1. Presudom redovnog suda kojom se poništava arbitražna odluka ne
dira se u arbitražni ugovor na temelju kojega je arbitraža, čija je odluka poni­
štena, bila konstituirana. (Ona bi se tek posredno, prejudicijeino, mogla nega­
tivno odnositi na taj ugovor, npr. ako je zahtjev za poništaj arbitražne odlu­
ke zasnovan na tvrdnji da je arbitražni ugovor pravno nevaljan ili da je arbi­
traža sudila o sporu koji ne spada u njenu ugovorenu nadležnost.)
9.2. Donošenjem arbitražne odluke koja je presudom redovnog suda po­
ništena ugovoreno arbitriranje nije okončano u skladu s intencijama strana­
ka ugovomica. Ako su stranke ugovorile da će o njihovu sporu suditi arbitra­
ža, potrebno je da radi ostvarenja njihove kontraktualne volje bude donesena
arbitražna odluka koja neće imati nedostataka zbog kojih bi se moglo tražiti
njezin poništaj.
9.3.U Jugoslavenskom zakonodavstvu nema propisa koji bi izričito spreča­
vao nastavak suđenja pred ugovorenom arbitražom. Propisi Zakona o parni­
čnom postupku određuju pretpostavke pod kojima se od redovnog suda može
tražiti poništaj arbitažne odluke; u njemu nema odredaba o prestanku arbitraz­
nog ugovora zbog sudskog poništaja arbitražne odluke.
9.4. Jugoslavenski sudovi nisu se izričito izjasnili o problemu, pa nema te­
melja ni za pozivanje na sudsku praksu u prilog suprotnog stajališta.

90
 9.5. Eventualno drukčije odredbe stranog prava ne bi mogle biti relevantne
za odlučivanje o problemu u okvirima jugoslavenskog pravnog sustava.
9.6. Ako je poništenu arbitražnu odluku donijela institucionalna, a ne ad
hoc arbitraža, onda je to razlog više u prilog branjenog gledišta jer se zbog
grešaka koje je u suđenju počinilo određeno arbitražno vijeće ne može ospora­
vati nadležnost .institucionalne arbitraže da ponovo sudi, ovoga p u t a u drukči­
jem sastavu.
10. Suprotno stajalište, koje a limine o s p o r a v a svaku mogućnost po­
novnog suđenja pred arbitražom koja bi djelovala na temelju istog arbitražnog
ugovora na temelju kojega je djelovala arbitraža čija je odluka poništena,
poziva se na slijedeće argumente:
10.1. Donošenjem odluke arbitražno vijeće iscrpilo je svoj zadatak. Ar­
bitri koji su sudili otada su functi o/ficio.
10.2. Donesena arbitražna odluka konzumirala je arbitražni ugovor —
bez obzira na njen sadržaj i njenu daljnju p r a v n u sudbinu — pa više nema
pravnog temelja po kojem bi arbitraža (mogla ponovo suditi o sporu nakon
što je donesena arbitražna odluka.poništena. !
10.3. P r a v o arbitraže da sudi rezultat je slobodno izražene k o n t r a k t u a l n e
volje stranaka u sporu. Njezina se kompetencija zasniva na povjerenju stra­
naka ugovornica u izabrane arbitre. Poništaj arbitražne odluke oduzima arbi­
traži koja je sudila bitnu komponentu njezina bića. Neosnovano je očekivati
od stranaka da u odnosu na arbitražu čija je odluka poništena i dalje gaje
osjećaje povjerenja.
10.4. Da je zadatak arbitraže čija je odluka poništena konačno završena,
to proizlazi i iz odredbe člana 485. t. 7. Z P P , po kojoj se poništaj njene odluke
može tražiti iz jednog od razloga za ponavljanje pravomoćno završenog po­
stupka (član 421. Z P P ) : 5 o ponavljanju postupka i u stadiju rescindensa i u
stadiju restitutoriuma može odlučivati samo redovni sud.
10.5. Izričita odredba o zabrani ponovnog suđenja pred arbitražom suvi­
šna je jer pravilo o zabrani proizlazi iz pravne naravi arbitražnog ugovora i
m a n d a t a izabranih arbitara. Trebalo bi, želi li se supotno, donijeti izričitu
odredbu kojom se omogućuje ponovno suđenje pred arbitražom čija je od­
luka poništena.
10.6. P r a v n i sustavi zemalja kao što su Italija, Njemačka i Austrija, koji
su oduvijek bili od izuzetnog utjecaja na razvitak prava uopće, pa i jugosla­
venskog, sazdani su na pravilima koja se protive ponovnom arbitražnom su­
đenju na temelju arbitražnog ugovora koji je bio osnova za konstituiranje ar­
bitraže čija je odluka poništena.
10.7. Austrijsko građansko procesno pravo važilo je u nekim jugoslaven­
skim zemljama (Sloveniji i dijelu Hrvatske) sve do unifikacije jugoslavenskog
građanskog procesnog p r a v a 1929. godine, a unificirano pravo predstavljalo
je gotovo doslovnu recepciju austrijskog prava. I zakoni o parničnom postupku
SFRJ od 1956. i od 1976. godine rađeni su po uzoru na te prethodnike. Trebalo
bi ostati vjeran ovoj tradiciji.
s
v. n. 4.

91
 10.8. U jugoslavenskoj sudskoj praksi bilo je slučajeva u kojima su tu­
žitelji nakon ukidanja arbitražne odluke pokrenuli novu parnicu pred redo­
vnim sudom, ne nailazeći pri tome na otpor parničnog suda niti na protivlje­
nje tuženika. ,
10.9. Za rješavanje ovog problema irelevantno je da li se radi o institu*
cionalnoj ili o ad hoc arbitraži. Za obje vrste izbranih sudova trebalo bi da
u ovom pogledu važe ista pravila.

III
11. U jugoslavenskom pravu institut izbranog suđenja (arbitraže) ure­
đen je odredbama čl. 469rr-487. Zakona o parničnom postupku (ZPP) od 24. 12.
1978. (SL SFRJ 4/77), na snazi od 1. 7. 1977.
12. Ni među odredbama koje se odnose na ugovor ©arbitraži, a ni među
6
onima koje se odnose na tužbu za poništaj odluke izbranog suda, nema izri­
čitih pravila o tome od kakvog je utjecaja presuda redovnog suda, kojom se
poništava arbitražna odluka, na ugovor o arbitraži na temelju kojega je po­
ništena arbitražna odluka bila donesena.
Ni jugoslavenska sudska praksa — koliko nam je poznato — nije bila u
prilici da se o tom pitanju izričito izjasni.
13. Odgovore na postavljena pitanja trebalo bi stoga tražiti istraživanjem,
analiziranjem i ocjenjivanjem:
(a) značajnih pravnih sustava zemalja koje svojim propisima uređuju ar­
bitražu, • • ';;::". ..
(b) stručne i znanstvene literature i judikature-o arbitražnom pravu,
(c) argumenata koji bi mogli biti relevantni za zauzimanje određenog
stava s obzirom na važeće jugoslavensko pravo o izbranim, sudovima (arbi­
tražama).
14. Radi ostvarivanja zadataka iz t. 13/ab proučili smo dostupne izvore
koji se odnose na pravne sustave četredeset osam (48) zemalja: Argentine, Au­
stralije, Austrije, Belgije, Brazila, Bugarske, Čilea, CSSR-a, Danske, Ekvadora,
Engleske, Finske, Francuske, Grčke, Hong-Konga, Indije, Irana, Italije, Izraela,
Japana, Južne Afrike, Kanade, Kine, Kolumbije, Kostarike, Kube, Mađars'ke,
Meksika, Mongolije, Nigerije, Nizozemske, Norveške, DR Njemačke, SR Nje­
mačke, Pakistana, Paname, Perua, Poljske, Portugala, Rumunjske, SAD-a,
SSSR-a, Španjolske, Švicarske, Švedske, Turske, Urugvaja i Venezuele.
Posebnu pažnju posvetili smo jugoslavenskoj pravnoj literaturi.
15. Podatke o pravnim sustavima većine navedenih samalja crpili smo iz
renomiranih publikacija Međunarodne unije advokata »ArMtrage Internatio­
nal Commercial I International Cofnmercial Arhitratiort (Manuel mondial I a
World Handbook)« u redakciji Pieter Sandersa(La Haye, N. Nijhoff, vol.
I—III, 1956, 1960, 1965), te ;z jednako tako renomiranih publikacija Interna­
tional Council jor Commercial Arbitration, koje se nastavljaju na prethodne,
»Yearbook — Commercial Arbitration«, također ti generalnoj redakciji Pieter
Sandersa (Kluver B. V., Deventer, vol. I—III, 1976, 1977,1978).
« V. n. 4.

92
 Jednoobrazno organiziran i izveden rad na nacionalnim referatima sura­
dnika ovih svjetski poznatih publikacija nije,, na žalost, u svom planu imao u
vidu probleme na koje ovdje tražimo odgovora. Zbog toga se u nacionalnim
referatima nekih autora o tim pitanjima susreću tek ponegdje, usputne, po­
nekad očigledno neprecizne ili nedovoljno iscrpne informacije i razmatranja iz
kojih se uvijek ne bi smjeli izvoditi, bez određenih rezervi, dalekosežniji za­
ključci.
No, za pravne sustave zemalja čije su pravne institucije, judikatura i prav­
na teorija oduvijek bile od presudnog utjecaja na razvitak prava u svjetskim
razmjerima, kao što su Austrija, Engleska, Francuska, Italija, SR Njemačka,
SAD, SSSR, Švicarska, mogli smo se koristiti i drugom relevantnom literatu­
rom, koja pruža iscrpnije i značajnije informacije o nacionalnom arbitražnom
pravu i o znanstvenim: radovima ostvarenim na njegovim temeljima.
16. U literaturi o pravnim sustavima o kojima u nastavku ovog rada izvje­
štavamo našli smo stanovite podatke o stajalištima pravnih izvora, judikature
ili nauke o spornim pitanjima. Zemlje na koje se ovi podaci odnose u pravilu
su dovoljno reprezentativne da bi se na temelju njihovih stavova mogli izvo­
diti određeni zaključci. •

;
•:•(••: I V

17. Izlaganje određenih stajališta zakonodavstva, judikature i znanosti mo­

glo bi se ostvariti na više načina. Prije svega, tako da se ona grupiraju u izdvo­
jene skupine s obzirom na zajedničke nazivnike, na zajedničku pripadnost
istoj pravnoj školi, tradic_ji ili legislativnim uzorima. Takva bi metoda zasigur­
no omogućila da se na dovoljno izrazit način izdvoji skupina pravnih sustava
koji slijede anglo-američki model pravnog uređenja; u tim se sustavima nesu-
mljivo razabire snažan utjecaj rješenja prihvaćenih izvorno u engleskom pravu.
No, u odnosu na ostale pravne sustave ovakvo izlaganje ne bi dovelo do tako
jasnih i metodski korisnih rezultata, jer istraživanja pokazuju da među zem­
ljama koje inače pripadaju određenoj porodici pravnih sustava nema jedinstve­
nosti u tretiranju problema kojim se bavimo. Vodeći računa o ovoj konstata­
ciji, opredijelili smo se za izlaganje utvrđenih rezultata istraživanja poštujući
abecedni red naziva, uobičajenih u hrvatskom književnom jeziku, za zemlje čije
smo. sustave izučavali. Sintetičke sudove o skupljenoj građi iznosimo nakon
toga (VI, t. 54—58). • .;.-

18. Argentina
U referatu o argentinskoj arbitraži po zakonu o građanskom postupku
fZGP) iz 1880. OTTOLENGHI, izvještavajući o izvršenju odluka pravih arbi­
traža (arbitres juris — juicio arbitral), konstatira da njihovo izvršenje provodi
redovni sud, budući da arbitri završavaju svoju misiju donošenjem arbitražne
odluke. 7 MA.LAMUD, međutim, referirajući na bazi novog zakona iz 19"8. (art.
763—792. ZGP), tvrdi da su arbitri koji su donijeli odluku nadležni da odluče
o dopustivosti žalbe koja je podnesena protiv njihove odluke, a o čijoj će osno-

f OTTOLENGHI. Argentina, u »AJ.C.« vol. II, 1960, s. 1&—17. :

93
 8
vanosti odlučivati redovni sud. Po toj drugoj informaciji moglo be se zaklju­
čati da se svaka kompetencija arbitara ipak potpuno ne gasi donošenjem kona­
čne odluke.

19. Australija
U skladu sa zakonima australijskih država u pogledu domaće arbitraže
i s Arhitration Foreign Aivards ond Agreements Act iz 1974. za arbitražu s
međunarodnim obilježjem, arbitri su ovlašeteni ispravljati greške u svojoj
odluci, ali ne mogu ponovo raspravljati i odlučivati o istom sporu, osim ako
im sud vrati predmet na ponovno suđenje (case remitted) u povodu izvanrednog
pravnog lijeka protiv donesene odluke. Kad donesu odluku, arbitri su »functi
9
ofjicio«. No, sud i u povodu pravnog lijeka za poništaj odluke može, umjesto
10
da je poništi, vratiti predmet arbitrima na ponovno suđenje.

20. Austrija
Među odredbama §§ 577—599. austrijskog zakona Zivilprozessordung
(ZPO) iz 1895, mjerodavnog za arbitražu, nema izričitog odgovora na postav­
ljena pitanja.
Po NEUMANNU, ako arbitražna odluka bude poništena, a u ugovoru o
arbitraži nema drukčijih odredaba, arbitri ne mogu ponovo suditi bez obzira
na razloge poništaja. Ugovor o izbranom sudu konzumiran je donošenjem
arbitražne odluke, pa se njenim donošenjem postupak pred izbranim sudom
okončava. Isti spor može se tada iznijeti samo pred redovni sud, naravno ako
donesena arbitražna odluka bude prethodno ponjštena. Neumann, međutim,
konstatira da je ROSENBACH drukčijeg mišljenja (njegov rad nismo mogli
pregledat.), ali ne iznosi njegove protuargumente niti citira izvor informacije. 11
I POLLAK drži da nakon ukidanja arbitražne odluke strankama stoji na
raspolaganju samo parnica pred redovnim sudom, osim ako iz arbitražnog ugo­
vora ne proizlazi što drugo. 1 2
SPERL, koji u podršku Pollakove teze citira jednu odluku Vrhovnog suda
od 22. 10, 1901. (Samml., 496), smatra da je takvo stanovište neodrživo jer
omogućava proračunato sabotiranje arbitražnog ugovora i arbitražne odluke
namjernim konstruiranjem razloga za njezin poništaj (npr. propuštanjem jed­
nog od arbitara da potpiše odluku). On, naprotiv, drži da novom suđenju u
istoj stvari na temelju ranijeg arbitražnog ugovora nema mjesta samo ako je
do poništaja arbitražne odluke došlo zbog toga što arbitražnog ugovora nije
bilo ili zbog toga što je n.štav, ili je prestao važiti prije donošenja arbitražne
odluke (§ 595.Z.1.ZPO), odnosno ako je uz zahtjev za poništaj odluke bilo
istaknut i zahtjev za utvrđivanje nevaljanosti arbitražnog ugovora, pa je taj
zahtjev bio usvojen. 13
8
MALAMUD, Argentina, u »Y.C.A.«, vol. m, 1978, s. 28.
• GOLDRING, Australia, u »Y. C. A.«, vol. II, 1977, s. 12.
'• EATH, Australia, u »A.I.C.«, vol. IH, 1965, s. 16—17.
11
NEUMANN, Kommentar zur Zivilprozessordnung', Wien 1927, Bđ. II, s. 1494.
,!
POLLAK, System đ e r ostarr. Zivilprozessrecht.es mit Einschluss đes Executionsreehtes, Wien
1932, S. 782.
" SPERL, Lehrbuch đer burgerlichen Rechtspflege, Wien 1930, s. 813—-814.

94
 I suvremeni autor FASCHING smatra da pri rješavanju ovog pitanja
treba razlikovati razloge uspješnog pobijanja arbitražne odluke. Sperlovim
razlozima koji sprečavaju ponovni arbitražni postupak dodaje slučaj neotklo-
njive povrede pravila o sastavu arbitražnog kolegija (§ 595.Z.3.ZPO) te slučaj
kada se odluka ne odnosi na spor predviđen arbitražnim ugovorom (§ 595.Z.5.
ZPO). U ostalim slučajevima arbitraža ugovorena kompromisornom klauzu­
lom ostaje i dalje nadležna za ponovno suđenje u istoj stvari (tako i novija
14
odluka Vrhovnog suda od 9. 3. 1938, ZZ. XX 71).
HOLZHAMMER također smatra da nakon ukidanja arbitražne odluke ima
mjesta za ponovno arbitražno suđenje na temelju starog arbitražnog ugovora,
a tek ako ovaj nije valjan, onda za pokretanje parnice pred redovnim sudom
15
(§ 595.Z.1.ZPO)

21. Brazil
Arbitraža je u Brazilu uređena u art. 1037—1048. Građanskog zakonika
(CC) d u art. 1072—1102. Zakona o građanskom postupku (CCP) iz 1973. Ko­
mentirajući stari zakon iz 1939, FRAZAO GUMARAES iznosi da sud progla­
šavajući arbitražnu odluku ništavom nalaže arbitrima da ponovo sude, osim
ako je do poništaja došlo zbog toga što je arbitražni ugovor ništav ili je pre­
stao važiti, odnosno što je u suđenju došlo do nesumljive povrede zakona
(a clear infraction on the law).is Art. 1100. novog CCP iz 1973. određuje da
se kod pon staja arbitražne odluke zbog prekoračenja zahtjeva ili zbog od­
sustva odluke o svim zahtjevima, zatim zbog suđenja por equita.de, iako za
to nije bilo ovlaštenja, kao i zbog toga što odluka iona formalnih nedostata­
ka, predmet vraća arbitrima radi donošenja nove odluke. 17

22. Bugarska
Propisi čl. 9. i 237. zakona o građanskom postupku (ZGP) iz 1952. jedini
su koji se odnose ma arbitražu u Bugarskoj. STALEV konstatira da su arbitri
ovlašteni ne samo ispravljati redakcijske greške svoje odluke već mogu tu
odluku i tumačiti, i to bez vremenskog ograničenja. 18

23. Čile

Iz oskudnog referata ECHEVERIA o čileanskom pravu o arbitraži (art.

222—243. COT iz 1943. i art. 628—635. CCP iz 1902) vidljivo je da su arbitri
ovlašteni razjasniti nejasna ili dvosmislena mjesta u svojoj odluci, dopunjavati
nedostatke i ispravljati greške u odluci. 19
14
FASCHING, Kommentar zu den Zivilprozessgesetzen, Bd. IV, Wien 1971, s. 977; jednako u
Schiedsaericht unti Schiedsverjahren im osterr. und. im internationalen Recht, Wien 1973,
s. 148.
15
HOLZHAMMER, Osterr. Zivilprozessrecht, Wien-New York 1976, s. 368.
» FRAZAO GUIMARAES, Brazil, U »A. I. C«, VOl. II, 1960, S. 41.
l:
MAROTTA RANGEL, Brazil, u »Y. C. A.«, vol. III, 1978, S. 43.
18
STALEV, Bulgaria, u »Y. C. A.«, vol. I, 1976, s. 23.
15
ECHEVERIA, Chile, U »Y. C. A.«, VOl. III, 1978, S. 54.

95
 24. ČSSR
Po propisima 51. 848—648b zakona o građanskom postupku (ZGP) iz 1950,
kad državni sud proglasi arbitražnu odluku ništavom, tada taj isti sud, na
20
prijedlog jedne od stranaka, odlučuje i o meritumu spora. No, po novom
zakonu iz 1963. došlo je na, ovom području do značajn.h promjena. Ako sud
poništi arbitražnu odluku zbog ne valjanosti arbitraznog ugovora, postupa kao
po dotadašnjim propisima. Ali ako do poništaja dođe iz nekog drugog razlo­
ga, arbitražni ugovor ostaje na snazi, pa stranke mogu tražiti da drugi arbitri
nastave postupak. Arbitri koji su donijeli poništenu odluku ne mogu sudje­
21
lovati u novom arbitražnom vijeću.

25. Ekvador
Ekvadorsko pravo regulira opća pravila o arbitraži u zakonu o građanskom
postupku (CCP) iz 1960, a u posebnom zakonu iz 1963. uređuje trgovačku arbi­
tražu (LCA). Po tom potonjem zakonu arbitri institucionalne trgovačke arbi­
traže ovlašten, su, u roku od tri dana, na zahtjev jedne od stranaka, razjasni­
ti, dopuniti ili ispraviti svoju odluku. Nejasan je pravni domet tih ovlaštenja
jer mu zakon ne određuje čvrstih granica. 22

26. Engleska
U Engleskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj (u Škots'koj je nešto drukčije) arbi­
traža je uređena Arbitration Act iz 1950, noveliranim 1979. Budući da je arbi­
tar »fundus officio« nakon donošenja svoje odluke, on je nije ovlašten isprav­
ljati ili tumačiti. Da bi to ipak mogao poduzeti, stranka se mora obratiti redov­
nom sudu sa zahtjevom da vrati predmet arbitrima na ponovno razmatranje
(rermssion of the award to the reconsideration), no tumačenje može dati i sam
sud. Razlozi za vraćanje stvari arb.trima veoma su slični onima zbog kojih
je sud ovlašten poništiti arbitražnu odluku pa ovisi o shvaćanju suda kojim
će se od ovih ovlaštenja poslužiti. No, neće biti vraćanja stvari arbitrima ako
sud ustanovi da su on. u suđenju namjerno povrijedili zakon. 23
Kad sud odluči da poništi arbitražnu odluku (setting aside), arbitar koji je
sudio biva »functus officio«, što, međutim, ne znači da prestaje važiti i sam
ugovor o arbitraži. Stranke će tada morati osnovati novu arbitražu za ponovno
suđenje u istom sporu. (Sud u takvom slučaju može odrediti da se period od
poništaja odluke do pokretanja novog arbitraznog postupka ne računa, npr. u
vezi sa zastarom (limitation)). Do ponovnog arbitraznog suđenja dolazi, dakle,
ne samo onda kada sud vrati predmet arbitrima već i u situacijama u kojima
se ograničava na eliminiranje već donesene odluke (judicium rescindens), ne
izjašnjavajući se o modalitetima daljnjeg postupanja. 24
20
DONNER, Tchecoslovaajuie, u »A. I. C«, vol, III, 1965, s. 288.
81
DONNER, Tche.coslovaqv.le, u »A. I. C«, vol. III, 1965, s. 250.
22
SALAZAR, Ecuaclor, u »Y. C. A.«, vol. III, 1973, s. 84.
23
MACASSEY, England, u »A. I. C«, vol. I, 1956, s. 36.
GILL, United Kingdom, u »Y. C. A.«, vol. II, 1977, s. 108, 111.
s<
WALTON, Russell on t h e Law of Arbitration", London 1970, s. 347.

96
 27. Finska
U okviru važenja zakona o arbitražnom postupku iz 1928, Vrhovni sud je
stao na stajalište da valjanost arbitražne klauzule nije iscrpljena donošenjem
odluke u jednom sporu, pa se može zahtijevati osnivanje nove arbitraže radi
suđenja u drugom, novom sporu koji bi mogao nastati u vezi s ostvarivanjem
istog materijalnopravnog ugovora (odluka od 1. 3. 1960). 25

28. Francuska
U francuskom pravu arbitraža je sve do skora bila uređena odredbama art.
1003—1028. zakonika o građanskom postupku (CPC) iz 1806. U tim pravilima
nije bilo izričitih odredaba o sudbini arbitražnog ugovora nakon ukidanja ar­
bitražne odluke koja je na temelju tog ugovora bila donesena. Za ovo razdo­
blje bilo je, međutim, karakteristično da je samo kompromis (ugovor o arbitraži
s obzirom na već nastali spor, u kome su u t v r đ e n a i imena arbitara — art.
1008. CPC) predstavljao valjani neposredni pravni temelj za osnivanje i djelo­
vanje arbitraže. Kompromisorna klauzula (uglavak u glavnom ugovoru ili po­
seban sporazum u vezi s glavnim ugovorom po kome stranke ugovaraju arbitra-
žr.o suđenje u svim sporovima koji bi iz glavnog ugovora mogli nastati i u
kome u pravilu nema imena arbitara) predstavljala je tek temelj za zaklju­
čenje kompromisa, ne i za neposredno o s n i v a n j e ! djelovanje arbitraže. Od ovog
restriktivnog stava, koji se pokazao sve štetnijim za nesmetani razvitak među­
narodnih trgovačkih odnosa, Francuska je odstupila, tek parcijalno, istom
1925. godine (nakon pristupanja Ženevskom protokolu o arbitražnim klauzu­
lama iz 1923), zakonom od 31. 12. 1925, uključenim u art. 631. Code de com-
rr.erce, pa je kompromisornoj klauzuli otada priznata jednaka pravna valja­
nost kao i kompromisu, ali samo u trgovačkim stvarima.
U literaturi koja se odnosi na to razdoblje utvrdili smo nekoliko eleme­
nata. ROBERT, u svom prikazu francuskog arbitražnog prava, ograničava se
n a t o d a konstatira kako k o m p r o m i s prestaje važiti donošenjem arbitraž­
ne odluke, ali se ne izjašnjava o utjecaju poništaja odluke na kompromdsornu
klauzulu. 2 6
RUBELLIN—DEVICHI, oslanjajući se na bogatu judikaturu, konstatira
da se arbitražni ugovor, kao i svaki drugi ugovor građanskog prava, gasi ostva­
renjem svoga cilja (ovdje donošenjem arbitražne odluke), kao i zbog nemoguć­
nosti ostvarenja tog cilja. No, ne bi trebalo, tvrdi taj autor, podvrgavati is­
tom p r a v n o m režimu kompromis i kompromisornu klauzulu. Tako i judika-
tura stojii na stanovištu da razlozi koji dovode do gašenja kompromisa nema­
j u utjecaja n a kompromisornu klauzulu, p a prestanak kompromisa n e d o ­
v o d i i d o p r e s t a n k a k o m p r o m i s o r n e k l a u z u l e (npr. Amiens,
20. 10. 1959, G. P. 1959, 2, p. 256; Rev. arb. 1955, p. 122; Rev trim. dr. civ.,
1960. p. 161, obs. Hebraud; Pariš, 13. 6. 1953. p. 125; Pariš, 6. 3. 1964, Rev.
arb. 1964. p. 92). Ovo se pravilo primjenjuje na slučaj p r e s t a n k a ugovora
zbog ostvarenja njegova cilja kao i na slučaj njegova prestanka zbog ne­
mogućnosti ostvarenja ugovorenog cilja.

E
E L L I A , Finlanđ, u »A, I. C « , vol. III, 1965, s. 182.
a
R O B E R T , France, u »A. I. C « , vol. I, 1956, s. 248.

7 Rad 97
 Ostvarenje arbitražnog ugovora okončava nadležnost arbitara u tom smi­
slu što oni više nisu ovlašteni suditi o sporu nakon što su o njemu već donijeli
svoju odluku, osim ako se ne radi o međupresud., koja ne iscrpljuje njihovo
jurisdikciono ovlaštenje. Zbog toga su samo državni sudovi ovlašteni da tumače
arbitražnu odluku i da odlučuju o pitanjima u vezi s njenim izvršenjem. Ako u
povodu pravnih lijekova arbitražna odluka bude poništena, arbitri koji su su­
dili ne mogu o tom sporu suditi još jednom, pa oživljava kompetencija redov­
nih sudova. U tom je smislu francuska kasacija odred.la da redovni sud može me­
ritorno suditi o sporu nakon što je arbitražna odluka ukinuta (Cass., 13. 2. 1961,
Rev. arb. 1962, p. 8). No, ovo pravilo ne v r i j e d i ako je prije kompromisa
bila zaključena k o m p r o m i s o r n a k l a u z u l a . Arbitri koji su sudili
na temelju kompromisa izgubili su ovlaštenje da sude čim su donijeli svoju
odluku, no apelacioni sud, koji je njihovu odluku poništio zbog povrede prava
stranaka na obranu, nije ovlašten suditi o meritumu spora. U tom je smislu
Kasacija potvrdila napadanu presudu kojom su stranke nakon ukidanja arbi-
tražne odluke ponovo upućene na raspravljanje o sporu pred nove arbitre, jer
kompromisornom klauzulom, čija valjanost nije iscrpljena donošenjem odluke
i njenim poništajem, stranke izražavaju svoju volju da spor izuzmu iz nadle­
žnosti redovnih sudova (Cass. civ., 23'. 12. 1958, Rev. arb,, 1959, p. 85).2?
ROBERT u svom kapitalnom djelu o civilnoj i komercijalnoj arbitraži,
ponovo konstatira da arbitri donošenjem odluke gube svoja juridikciona
ovlaštenja (tako i Pariš, 3. 11. 1926, D. H., 1927. 57; Rouen, 25. 10. 1954, Rec.
Le Havre, 1954. 2. 185; Gaz. Pal., 1955. 1. tables V° Arbitrage, n. 22). Oni su
ovlašteni samo na donošenje arbitražne odluke, pa čim taj zadatak obave, nji­
hove ovlasti prestaju. Ostaje im tek obveza da svoju odluku deponiraju kod
nadležnoga suda. Sva ova pravila važe i kad odluka bude poništena zbog nepra­
vilnosti do kojih je došlo u arbitražnom postupku, jer ništavost arbitražne
odluke nije isto što i njena inegzistencija. Zbog toga što već samo donošenje
odluke lišava arbitre ovlaštenja iz kompromisa, oni nisu ovlašteni ni tumačiti
svoju odluku, osim ako se stranke naknadno sporazume da se radi tumačenja
te odluke obrate arbitrima koji su je donijeli. No, ako su stranke bile prethod­
no zaključile i kompromisornu (klauzulu, koja derogira nadležnost redovnih
sudova u svim sporovima koji bi iz određenog pravnog odnosa mogli nastati,
trebalo bi, povodeći se za stavovima izraženim u stranoj judikaturi (Bruxelles,
22. 7. 1922, Pas. Belge IX, 178), smatrati da sporove u vezi s tumačenjem arbi­
tražne odluke treba iznositi pred arbitražu predviđenu kompromisornom klau­
zulom. Ako više nije moguće da tumačenje dadu oni isti arbitri koji su sudili,
treba volju stranaka ostvariti makar tako da o tome odlučuje onaj isti pravo­
28
sudni medij (arbitraža, a ne redovni sud) koji je odluku i donio.
Iz činjenice sito je arbitražna ođluksa poništena u povodu prigovora protiv
njenog izvršenja ne može se izvesti zaključak da nema mjesta ovlaštenju ape-
lacionog suda da meritorno sudi o sporu o kome su arbitri odlučili poništenom
odlukom. No, drukčije je ako su stranke bile vezane i kompromisornom klau­
zulom, kojom se nadležnost redovnih sudova derogira (u korist arbitraže kao

" RUBELLIN-DEVICHI, L'arbitrage — nature juridique, droit interne et droit International

prive, Faris 1965, s. 206.
ROBERT, Arbitrage civil et commercial1, Pariš 1967, s. 271—273.
M

98
takve, a ne u korist određenih arbitara) s obzirom na sve sporove na ikoje.se
klauzula odnosi. Poništaj odluke ne ovlašćuje tada apelacioni sud da sudi i. o
meritumu spora (tako Cass. civ., 23. 12. 1958, Rev. arb. 1959. 85). Ako nema
kompromisorne klauzule, strankama stoji na volju da nakon ukidanja arbit-
ražne odluke zaključe novi kompromis po kome će oni isti ili drugi arbitri
29
odlučiti o meritumu spora.
Budući da art. 1026. CPC iz 1806. ne razlikuje judicium rescindens od
restitutoriuma, u postupku ponavljanja (requete civile) treba uzeti da je re­
dovni sud koji odlučuje o osnovanosti zahtjeva za ponavljanje ovlašten odlu­
30
čiti meritorno i o samom sporu.
Na kraju svojih razmatranja ROBERT zaključuje: apelacioni sud može
suditi o meritumu spora nakon što je poništio arbitražnu odluku zbog prigo­
vora u izvršnom postupku, ali samo ako stranke nisu bile prethodno vezane
31
i komprom.sornom klauzulom.
Dekretom No 80—354 od 14. 5. 1980. dopunjen je novi CPC od 1975. odred­
bama o arbitraži (art. 1—57. cit. dekreta). Dekret je stupio na snagu 1. 10. 1980,
pa su tada prestale važiti odnosne odredbe CPC iz 1806. I novi propisi poznaju
kompromis (art. 7) i kompromisornu klauzulu (art. 2), no među njima nema
više razlike u pogledu učinaka relevantnih za zasnivanje arbitraže, pa ni u'po­
gledu sudbine spora nakon što redovni sud poništi arbitražnu odluku. Bez ob­
zira na to da li stranka koja pobija arbitražnu odluku traži njen poništaj ili
preinaku, za meritorno suđenje nadležan je jedino redovni sud, pa ako je arbi­
traža bila ovlaštena da sudi po načelima pravičnosti (comme amiable com.po-
siiteur), onda i sudu pripadaju ta ista ovlaštenja (art. 43). Kad redovni sud kome
je podnesen zahtjev za poništaj arbitražne odluke taj zahtjev usvoji, onda.1 .ori
treba i da sudi u granicama spora o meritumu, koristeći se ovlaštenjima koja
su pripadala arbitrima, osim ako stranke ne odluče drukčije (art. 45). • ' -'
Iz citiranih odredaba moglo bi se zaključiti da" je novo francusko pravo
c arbitraži prihvatilo solucije već poznate u talijanskom pravu (v. t. 29), Iceje
radikalno zabacuje mogućnost da arbitraža nakon ukidanja njene odluke bude
nadležna za ponovno suđenje u sporu. . - . . - .
Sudske prakse utemeljene na primjeni ovog novog zakona, koji je na silazi
tek osam mjeseci, za sada, naravno, još nema; međutim, upravo će o njoj ovi­
siti, kao što to već tradicionalno pokazuju francuska iskustva, u kojoj će se
mjeri nove norme moći radikalno i ostvariti. .' i ...

29. I n d i j a • ••• ;

Indijsko pravo o arbitraži oslanja se na engleski uzor (zakon od 1940). Po

odredbi člana 16. mjerodavnog zakona 0 arbitraži sud može vratiti arbitrima
predmet na ponovno razmatranje ako odlukom misu riješeni svi zahtjevi stra­
naka, ako je suđeno o zahtjevu za koji arbitraža nije nadležna, a to se pitanje
ne da izdvojiti bez diranja u dio odluke koji je arbitraža bila ovlaštena doni­
jeti, ako je arbitražna odluka nejasna ili se ne može izvršiti te ako je odluka

" R O B E R T , o p . c i t . u n. 28, s. 293.

" R O B E R T , o p . Cit. U n. 28, S. 302. .
:i
R O B E R T , o p . c i t . u n. 28, s. 318.

7* 99
 32
rezultat očigledne povrede zakona. Kad izrekne odluku, arbitraža je obavila
svoju misiju pa ne može sama ni tumačiti svoju odluku. No, redovni sud može
arbitrima vratiti predmet na ponovno razmatranje (reconsideration) aiko to
33
smatra umjesnim.

30. Italija
U talijanskom pravu, u kome je »arbitrato ritmle« (arbitraža regulirana
procesnim pravom) uređen u art. 806—831. zakonika o građanskom postupku
(CPC) iz 1940, sud koji poništi arbitražnu odluku nadležan je i da sudi o me-
ritumu spora. Ako je radi donošenja nove meritorne odluke potrebno daljnje
raspravljanje, predmet se upućuje na postupak sucu istražitelju (art. 830. CPC).
SATTA drži da pravilo o dužnosti redovnog suda da meritorno sudi važi i za
situac-ju kad sud dozvoljava ponavljanje arfoitražnog postupka (art. 831.
34
CPC).
VECCHIONE smatra da su neosnovana shvaćanja onih koji drže da na­
kon ukidanja arbitražne odluke predmet treba uputiti novom arbitražnom su­
du, koji treba konstituirati na temelju već primijenjene kompromisorne klau­
zule. Takvo je shvaćanje bez uporišta u zakonu a u suprotnosti je s tezom o
prestanku kompetencije arbitara nakon donošenja odluke, jer se određena kom-
promisorna klauzula, koja može biti temelj za suđenje u drugim sporovima iz
istog odnosa, ne može primijeniti više nego jedanput s obzirom neki spor. 35
CARNACINI dodaje da stranke (nisu ovlaštene ograničiti prava redovnog
suda samo na odlučivanje o poništaju arbitražne odluke {judicium resdndens)
rezervirajući za sebe pravo da isti spor iznesu pred nove arbitre ili pred neki
drugi sud. Zbog toga se u pogledu merituma spora otvara nova faza suđenja
pred redovnim sudom, makar je još uvijek na snazi za druge sporove iz istog
odnosa ona kompromisorna klauzula na kojoj se temelji poništena arbitražna
odluka. U tom smislu izjasnio se i Kasacioni sud (Cass. Sez. Un., 26. 3. 1957, n.
1048, u Massimario Giust. Civ., 1957, 415).36
REDENTI, jedan od značajnijih italijanskih procesualista, misli, međutim,
da arbitražni ugovor ne gubi svoju važnost donošenjem arbitražne odluke, već
istom kad sud izda odluku o njenoj izvrsnosti (decreto di esecutorieta), bu­
dući da tek tim aktom arbitražna odluka dobij a kvalitetu presude (crisma di
sentenza). On, nadalje, smatra da kompromisorna klauzula nadživljuje poni-
štaj arbitražne odluke ne samo u odnosu na sporove koji bi iz određenog od­
nosa mogli tek nastati već i u odnosu na spor u kojem je arbitraža presudila
poništenom odlukom. Redovni bi sud mogao, makar ponekad, ako ne baš uvijek,
vratiti predmet radi donošenja nove odluke (judicium restitutorum) arbitraži
koja će suditi na temelju one iste kompromisorne klauzule na temelju koje
je već bilo suđeno. U svojim shvaćanjima Redenti nije usamljen. Po njemu

» BESAI, India, u »A. I. C«, vol. HI, 1965, s. 40.

53
KRISNAMURTI, India. u »Y. C. A.«, vol. U, 1977, S. 44.
" SATTA, Commentario al Caaice di procedura civile, vol. IV/2, Milano 1971, s. 337, 345. Jed­
nako BRASCHI e. a., u »A. I. C.« Italia, vol. I, 195S, s. 344, 346.
35
VECCHIONE, L'arbitraio nel sistema del processo civile, Milano 1971, s. 342, koji se u tom
smislu poziva na već cit, odluku Kasacionog suda Italije od 26. 3; 1957 (v. n. 36).
38
CARNACINI, Arbitrato rituale, u »Novissimo Digesto Italiano«,' vol. I, 1964, s. 921—923.

;
100
problem se svodi na pitanje treba li poštivati volju stranaka i njdhove inte­
37
rese koje su htjele zakonito ostvariti ugovaranjem arbitraže.

31. Izrael
Izraelski zakon o arbitraži iz 1968. ovlašćuje sud da, umjesto poništenja
arbitražne odluke, odredi vraćanje stvari arbitraži na ponovno suđenje ako
arbitri nisu odlučili o svim pitanjima, ako odluku nisu obrazložili i si. Pred­
met se ne vraća arbitrima kad sud nađe da su se svojim postupkom diskvalifi­
cirali ili da nisu podobni za objektivno suđenje. Inače se arbitrima ne priznaje
ovlaštenje da sami interpretiraju svoju odluku jer su njenim donošenjem
38
»functi officio«.

32. Južna Afrika

Sect. 22. Arbitration Act iz 1965. ovlašćuje sud da vrati predmet arbitraži
na ponovno suđenje, posebno ako na takvo rješenje ukazuju novi dokazi ili je
bilo greške u postupku arbitara. Ni u ovom sustavu arbitri ne mogu sami tu­
39
mačiti svoju odluku jer su njenim donošenjem »funcU officio«.

33. Kanada
Osim arbitražnog prava provincije Ojuebec, pravni sustavi ostalih provin­
cija i federalnih teritorija zasnivaju se na engleskim uzorima. U njima je po­
znat institut »remitting for reconsideration« arbitražne odluke, po kojem je
državni sud ovlašten vratiti predmet arbitraži na ponovno suđenje kad nađe da
bi se nedostaci pokazani u suđenju mogli otkloniti u novom arbitražnom po­
stupku. Pravni propisi provincije Quebec nemaju takvih odredaba. 4 0

34. Nigeria
Po odredbama mjerodavnog nigerijskog zakona iz 1914, noveliranog 1958s
državni sud u povodu pobijanja arbitražne odluke miože odlučiti da predmet
vrati arbitrima radi dopune, ispravka ili tumačenja odluke, 4 1

35. Nizozemska
Nizozemsko pravo o arbitraži sadržano je u art. 620—658. zakonika o
građanskom postupku (CPC) iz 1938, noveliranom 1954. Vrhovni je sud zauzeo
stav da nakon ukidanja arbitražne odluke stranke mogu imenovati nove ar­
bitre. To neće biti moguće ako su stramke već u arbitražnom ugovoru (kompro­
misu) imenovale svoje arbitre, pa je tada, iznimno, nadležan da sudi redovni
sud (Comp. Hoge Raad s 18. 11. 1960, Ned. Jur. 1961, n. 2). 42

*" EEDENTI, Compromesso, u »Novissimo Digesto Italiano«, vol. III, 196$, s. SSS. N A P P I , SulUt
sopravivertza nel giudizio orđinario della volonta delte parti consacrata nel compromesso,
>Monit. Trib.«, 1950, 34; COBLANCHI, II giudizio arbitrale di equita e riesame nel merito
nel caso di annullamento della sentenza arbitrale, Ibiđ., 1949, 289; ROCCO-TORREPADULA,
Ancora in tema di pronunzio giudiziale orđinario secondo equita a seguito dell'annullamento
della sentenza arbitrale, Ibiđ., 1950, 33.
• OTTOLENGHI, Izrael, u »Y. C. A.«, vol. II, 1977, s. 64—65.
• SCHAFFER, South Africa, u »Y. C. A.«, vol. II, 1977, s. 85, 88.
* K03-RABCEWICZ-ZtrBKOWSKI, Canada, U »Y. C. A.«, vol. XI, 1977, S. 25.
c
CYEKUNLE, Nigeria, u »Y. C. A.«s vol. U, 1977, s. 72, 74.
* SANBERS, Pays-Bas, u »A I. C«, vol. m, s. 222.

101
 36. Norveška
Po norveškom pravu o arbitraži (čl. 452—473. za'kona 0 građanskom po­
stupku iz 1915) ovisi o razlozima ukidanja arbitražne odluke da li će nakon
43
toga o istom sporu suditi nova arbitraža ili redovni sud.

. 37. DR Njemačka .
' NDVO procesno pravo DR Njemačke, u zakonu od 1975, regulira sporno pi­
tanje na taj način da stranke mogu u roku od tri mjeseca nakon ukidanja ar­
bitražne odluke ponoviti svoj zahtjev, ne gubeći pri tome učinke prekida za­
stare. Arbitraža može na zahtjev stranke ispravljati i dopunjavati svoju od­
44
luku.

. 38. SR Njemačka
. Arbitrarno pravo SR Njemačke, za 'koje su mjerodavne norme §§ 1025—
•—1048. zakona o građanskom postupku (ZPO) iz 1877, nema izričitih odredaba
o sudbini arbitražnog ugovora nakon ukidanja arbitražne odluke. No, u judika-
turl izražava se stanovište da nakon ukidanja arbitražne odluke nema mjesta
novom arbitražnom postupku na temelju dotadašnjeg arbitražnog ugovora.
Novo arbitražno suđenje moguće je samo onda ako stranke o tome zaključe
novi arbitražni sporazum. 45 Smatra se da donošenjem arbitražne odluke pre­
staje valjanost arbitražnog ugovora, zbog ispunjenja cilja radi kojega je za­
ključen, u odnosu na spor o kojemu je arbitražnom odlukom suđeno. Bude li
spor nakon toga iznesen pred redovni sud, neće stoga biti mjesta uspješnom
isticanju prigovora nenadležnosti redovnog suda. 46 U tom smislu konstantno
se izjašnjava Vrhovni sud (Reichsgericht, 41, 396, 69, 54, 108). U slučaju poni-
štaja arbitražne odluke strankama se, dakle, ponovo otvara redovni put pra­
vne zaštite pred državnim sudom. Arbitražni je postupak završen i pred ar­
bitražom ne može više biti pokrenut isti spor s istim tužbenim zahtjevom osim
za nove sporove na koje se odnosi ista arbitražna klauzula (Reichsgericht, 41
398, 108 379, 114 170; Werneyer Sammlung 1911 143).47
No, u znanstvenoj literaturi stavovi ipak nisu tako jedinstveni kao što su
u sudskoj praksi. Tako se već u STEIN-JONASOVU komentaru iznosi mišlje­
nje da ranije izloženo pravilo ipak ne vrijedi ako je arbitražna odluka uki­
nuta zbog povrede pravila o zakonitom zastupanju stranaka ili o sastavu ar­
bitražnog suda, dakle, zbo-g razloga koji se ne tiču samog ugovora o arbitraži.
Tada strankama još uvijek ne bi smio biti otvoren put redovnog postupka pred
državnim sudom, već bi za njih trablo da važi ranije zaključeni arbitražni
ugovor. 48 I dok radikalno mišljenje zastupaju npr. WIECZOREK 43 te autori
13
ARNTZEN, Norvčge, u »A. I. C«, vol. I, 1956, s. 382.
a
STROHBACH, German Democratic Republic, u »Y. C. A.«, vol. I, 1976, s. 48, 50. r
t LENT-JAUERNIG, Zivilprozessrecht", Miinchen & Berlin 1963, S. 265.
» STEIN-JONAS-SCHONKE-POHLE, Kommentar zur Zivilprozessordnung, 18. Aufl., Bđ. II,
1401/11, s. 3.
47
ROSENBERG, Lehrbuch des deutschen Zivilprozessrechtes", Miinchen & Berlin 1960, s. S72.
J e d n a k o i ROSENBERG-SCHWAB, ZivilprocessrecUt", Miinchen 1977, s. 1024, 1051.
48
STEIN-JONAS-SCHONKE-POHLE,. op. et Ioc. cit. u n. 46. •
" WIECZOREK, Zivilprozessordnung und Nebengesetze, Bd. IV/2, Berlin 1958, s, 1346.

102
 5
renomiranog komentara BAUMBACH-LAUTERBACH-ALBERS-HARTMANN, «
SCHLOSSER, u svom poznatom recentnom komparativnom djelu o arbitraž-
nom pravu, postavlja »s punom ozbiljnošću« pitanje da li ovako radikalno nje­
mačko stanovište ne znači povredu međunarodnih konvencija koje obvezuju
na poštovanje arbitražnih klauzula. Nacionalni pravni poredak, misli SCHLO­
SSER, ne bi smio biti ovlašten da zbog proizvoljnih razloga smatra arbitražni
sporazum nevažećim. Za stav njemačke judikature, po kojoj je arbitražni spo­
razum uvijek konzumiran kad odluka donesena na temelju tog sporazuma
bude poništena, nema, koliko se moglo utvrditi, ni inozemnih uzora ni oče­
vidno valjan-h suštinskih argumenata. Ako je ugovorna osnova poništene arbi-
tražne odluke bila opća arbitražna klauzula, po kojoj se svi sporovi iz odre­
đenog odnosa imaju rješavati pred arbitražom, onda bi trebalo još jednom po­
kušati ostvariti istinsku arbitražnu odluku ako je ona prva propala, u mjeri u
kojoj procesna podloga arbitražnog postupka dopušta uklanjanje ranijih pro­
51
cesnih nedostataka.

39. Pakistan
Po pakistanskom zakonu o arbitraži iz 1940. redovni sud može u povodu
pravnog lijeka preinačiti arbitražnu odluku, ali je može i vratiti arbitraži radi
dopune ili ispravka. 52

40. Poljska
Po odredbi člana 401. poljskog zakona o građanskom postupku iz 1964,
moguće je zahtijevati ponavljanje arbitražnog postupka {reopening oj the ar-
bitral proceedings) iz razloga koji su u tom propisu taksativno navedeni. Stran­
ke su ovlaštene tražiti od arbitraže koja je sudila da protumači SVOJU odluku. 5 3

41. Rumunjska
Po rumunjskom arbitražnom pravu iz 1976. u povodu zahtjeva za preis­
pitivanje arbitražne odluke, ako ovaj bude usvojen, pobijana se odluka po­
ništava a o sporu ponovno odlučuje arbitraža (the dispute is rearbitrated).5i

42. SAD '

U SAD arbitraža je uređena federalnim pravom i pravom pojedinih dr­
žava. Na snazi je federalni United States Arbitration Act iz 1925, posljednji
put noveliran 1971, te oko pedeset zakona pojedinih država, od kojih su tri­
deset šest svoje zakone donijeli po uzoru na Unijorm Arbitration Act iz 1955,
noveliran 1956. U skladu s većinom spomenutih arbitražnih sustava državni
sud u povodu pobijanja arbitražne odluke nije dužan da je poništi, već je
sam može preinačiti ili ispraviti, izostaviti iz izreke one odluke koje arbitri

* BAUMBACH-LAUTERBACH-AL.BERS-HABTMANN, Zivilproeessordnung'*, Munchen 1980, s.

1?80.
51
SCHLOSSER, Dos Recht đer internationalen privaten Schiedsgericlitsbarkeit, Tubingen 1975,
S. 401—402.
!
- 3TJRTON, Pakistan, u »A. I. C«, vol. III, S. 116.
K
JAKUBOWSKI & WISNIEWSKI, Poland, U »Y. C. A.«, vol. I, 1976. S. 72.
•' NESTOR, Rumania, u »Y. C. A.«, vol. I, 1976, s. 89.

103
nisu bili ovlašteni donijeti, ako je to moguće bez povrede onih odredaba o
kojima su arbitri bili nadležni suditi. Po DOMKE-u sudovi često vraćaju pre­
dmet istim ili drugim arbitrima na ponovno suđenje, bdio radi toga da se od­
luka razjasni, b.lo da se izvedu neki novopronađeni dokazi. Bez sudske odluke
arbitar koji je već sudio naje ovlašten i dalje obavljati svoje funkcije jer je
55
donošenjem odluke postao »functus of/icio«. No, u svom magistralnom djelu
o američkoj arbitraži DOMKE, ne spominje više neophodnost sudskog akta o
vraćanju stvari arbitrima na ponovno suđenje, već konstatira da poništaj ar-
bitražne odluke zbog razloga koji su u zakonu predviđeni redovno dovodi do
ponovnog arbitriranja pred istim arbitrima, osim ako stran'ke sporazumno ne
imenuju druge arbitre. Institucionalne arbitraže obično imenuju druge arbit­
re ili podnose strankama liste svojih arbitara da one izaberu nove arbitre za
svoj spor. Da li će se novo suđenje obavit., pred istim ili pred drugim arbitri­
ma, prepušta se diskrecionim ovlaštenjima suda koji odlučuje o pravnom li­
jeku protiv arbitražne odluke. Predmet se upućuje drugim arbitrima kad sud
nađe da se prvi počinili takve povrede koje ih diskvalificiraju za ponovno
suđenje u istoj stvari (tako u sporu First National Oil Comp. v. Arrieta, 2
56
App. Div. 2 d 590, 157, NYS 2 d 313, 315, 1956).

43. SSSR
U SSSR u sporovima s međunarodnim obilježjem djeluju Pomorska arbi-
tražna komisija (PAK) od 1930. i Arbitražna komisija za vanjsku trgovinu
SPK (AKVT) od 1932. (novi statut iz 1975). Izričite odredbe statuta AKVT ovla­
šćuju stranke da se obrate arbitraži radi ispravka ili dopune arbitražne od­
luke. Dok su odluke AKVT konačne i protiv njih nije dopušteno n i k a k v o
pravno sredstvo, odluku PAK može poništiti Vrhovni sud SSSR-a na zahtjev
stranke. Tada Vrhovni sud vraća predmet arbitraži na ponovno suđenje, osim
ako nađe da spor uopće ne spada u nadležnost' arbitraže čiju je odluku poni­
štio. 5 7 Kad predmet bude vraćen arbitraži, stranke mogu imenovati nove ar­
bitre. Ako to ne učine, arbitre će imenovati predsjednik PAK-a. 58

44. Švicarska
Uređenje arbltražnog prava zakonodavna je kompetencija (dvadeset pet)
švicarskih kantona (član 64. federalnog ustava iz 1874). Većina kantona za­
ključila je 27. 3. 1969. Konkordat o unifikaciji kantonalnog arbitražnog prava,
koji je federalna vlada odobrila 27. 7. 1969. Do 1. 6. 1977. slijedeći su kantoni
bili pristupili Konkordatu: Bern, Schwyz, Qbwalden, Nidwalden, Fribourg, Solo-
thurn, Basel-Stadt, Basel-Landschaft, Schaffhausen, St. Gallen, Graubiinden,
Tlcino, Vaud, Valais, Neuchatel, Geneve. Nisu bili pristupili: Zurich, Luzern,
Uri, Glarus, Zug, Appenzell-Innerrhoden, Appenzell-Ausserrhoden, Aargau i
Thurgau. Kanton Zurich, u kojem je arbitražna praksa naročito razvijena,
usvojio je 13. 6. 1977. novi zakon o građanskom postupku (ZPO), čiji art.
55
DOMKE, United States, u »A. I. C«, vol. I, 1956, s. 211.
55
DOMKE, The Law and Practice of Commercial Arbitration, Mundelein 1968, s. 316, 317.
" LEBEDEV, U. S. S. R., U »Y. C. A.«, vol. I, 1976, S. 100, 102.
ss
OUSSESKO, Union of Soviet Socialist Republics, u »A. I. C«, vol. II, 1960, s. 235.

104
238—258. uređuju arbitražu na način kojd je u visokom stupnju usklađen a
pravilima Konkordata.
Po Konkordatu arbitri su ovlašteni ispravljati svoju odluku i naknadno
je tumačiti radi otklanjanja grešaka, nedostataka i nejasnoća. Sud kojem je
podnesen zahtjev za poništaj arbitražne odluke može, ako nađe da bi to bilo
svrsishodno, vratiti odluiku arbitraži koja je sudila i odrediti joj rok za nje­
zino preinačenje ili dopunu (art. 39). Ako redovni sud odluku poništi, raniji
arbitri treba da donesu novu, osim ako ih zbog načina njihova sudjelovanja u
ranijem postupku ili zbog nekog drugog razloga treba diskvalificirati i izuzeti
(art. 40/4). Ako sud usvoji zahtjev za ponavljanje arbitražnog postupka, pred­
met se vraća arbitraži radi pnonovnog suđenja (art. 43). Ako arbitraža ne bude
mogla suditi u svom prvobitnom sastavu, trebat će osnovati novo arbitražno
vijeće. Po pravu kantona Ziiricha o zahtjevu za ponavljanje postupka odlu­
čuje a r b i t r a ž a koja je sudila, a ne državnii sud.
Osim po Konkordatu 5 9 i po nekim kantonalnim propisima sud koji odlučuje
o poništaju arbitražne odluke može vratiti predmet arbitraži u ponovno su­
đenje (tako npr. po art. 256. ZPO Zur.ch, art. 255. ZPO Uri, art. 345 ZPQ
Glarus, art. 286. ZPO Appenzell-Ausserrhoden, art. 282. ZPO Appenzell-Inner-
rhoden, art. 372. ZPO Aargau). Otuda proizlazi da arbitražni ugovor u ovim
procesnim sistemima ne prestaje važiti zbog poništaj a arbitražne odluke. Po
art. 264. ZPO kantona Luzerna predmet može biti vraćen arbitraži ili upućen
redovnom sudu na ponovno suđenje. 60

45.. Švedska
Po Švedskom zakonu o arbitraži iz 1929, noveliranom 1971, sud koji od­
lučuje o poništaju arbitražne odluke nije ovlašten vratiti predmet arbitraži,
aL ni redovnom sudu, niti može sam suditi o sporu. 61 Iz oskudnog izvještaja
trebalo bi zaključiti da se redovni sud može samo ograničiti na ukidanje po­
bijane odluke. Nema podloge za izvođenje daljnjih zaključaka.

46. Turska
Po turskom pravu u slučaju ukidanja arbitražne odluke zbog razloga pre­
dviđenih u članu 533. zakona o građanskom postupku osniva se novi arbitra­
62
žni sud kojem se povjerava zadatak donošenja nove odluke.

V
47. U jugoslavenskoj judikaturi, kao što smo već iznijeli, nismo mogli us­
tanoviti da je bilo slučajeva u kojima bi se sudovi izjašnjavali o sudbini arbi­
tražnog ugovora nakon poništaj a arbitražne odluke kao o glavnom pitanju.
a
Tekst Konkordata, u oficijelnoj verziji na njemačkom jeziku, konsultirao sam kod SCHLOS-
SERA, op. cit. u n. 51, Bd, II, s. 126—139. V. također referat BRINEH, Switzerlan&, y
Y. C. A.«, vol. III, 1978, S, 201—203.
" GULBENEE, Schweizerisches Zivuprozessrecht1, Zurich 1979, s. 614.
•; EOLMBACK & MANGARD, Sweden, u »Y. C. A.«, vol. III, 1978, s. 178.
*- I E L M E R , Turguie, u »A. I. C«, vol. I, 1S58, s. 476.

105
 48. VERONA-ZUGLIA, u Komentaru Zakonika o sudskom postupku u gra­
đanskim parnicama iz 1929. (§§ 672—693. Grpp.), koji je u odnosu na arbitra­
žu u bitnome preuzeo odgovarajuće n o r m e austrijskog zakona iz 1895. (§§
577—599. ZPO), pozivaju se na j u d i k a t u r u austrijskog vrhovnog suda. Po njoj
se arbitražni sporazum smatra konzumiranim donošenjem arb.tražne odluke,
pa se ne može obnoviti nakon toga što redovni sud poništi tu odluku, već u
spornoj stvari oživljava nadležnost redovnog suda (V.B., 22. 10. 1902, br. 14378,
A. Sig. III, 496). 63
49. ZUGLIA, u svome poznatom sistemskom djelu rađenom na temeljima
G r p p iz 1929, navodi:
»Ako se presudom ukine rešenje izbranog suda, onda će se daljnji postu­
p a k o samoj stvari voditi pred državnim sudom po onim propisima koji su
predviđeni za resavanje dotičnog pravnog pitanja. ( ). Bez obzira na to iz
koga se razloga ukinula presuda izbranog suda, spor se više neće vraćati iz­
b r a n o m sudu, osim ako je to predviđeno u samom ugovoru o izbranom sudu,
ili ako to stranke kasnije pismeno ugovore (694). Da se zajedno s raspravlja­
njem o dopustivosti poništaja spoji i rasprava o samoj stvari, to će biti mo­
guće samo ako je za oba ta zahteva predviđena ista vrsta postupka i kad ta­
kvu kumulaciju traži tužilac u tužbi ili tuženik u odgovoru na tužbu«. 6 4
U svome poratnom sistemskom djelu, pisanom na temelju Zakona o p a r n i ­
čnom postupku od 8. 12. 1956, ZUGLIA se nije izjasnio o ovom problemu. 6 5
50. J U H A R T zastupa mišljenje po kojem »... sodišče ne srne spremeniti
razsodbe tako, da bi zadevo samo na novo razsodilo. Zahtevek gre le na raz-
veljavijenje. S sodbo se odredi prenehanje razmerja, ko je bilo ugotovljeno s
razsodbo. Po razveljav.tvi razsodbe je možna nova tožba pred s o d i š č e m
(podvukao S.T.), če ji ne nasprotuje razlog razveljavitve. (...) S tožbo za raz-
veljavljenje bi bilo možno združiti eventualno tožbo, da pristojno sodišče od-
loči o stvari sami (176/2)«.66
Taj doslovni citat ne pruža, na žalost, prilike da se sa sigurnošću usta­
novi J u h a r t o v a pozicija: ako podvučena riječ »sodišče« nije greška samog
autora, onda J u h a r t stoji na pozicijama radikalne njemačke škole (v. t. 38). No,
ako je riječ »sodišče« neosnovano napisana, umjesto riječi »razsodišče« — a
na to bi upućivao nastavak rečenice — onda J u h a r t stoji na pozicijama novi­
jih austrijskih gledanja na problem (v.t. 20).
51. POZNIC je još 1966, u referatu na savjetovanju o vanjskotrgovinskoj
arbitraži, nakon toga što je pokušao sažeti oprečna shvaćanja koja se o pro­
blemu susreću u raznim pravnim sistemima i u teoriji, izrazio svoje neslaganje
sa stajalištem po kome bi sud koji odlučuje o poništaju arbitražne odluke mo­
gao vratit: predmet arbitraži na ponovno suđenje: »Treće (to kritizirano —
op. S.T.) od izloženih rešenja teško može da izdrži kritiku sa stanovišta jedne
stroge teorije. Donošenjem presude ostvarena je svrha ugovora o izbranom
sudu, te je on prestao postojati. To isto važi i za ugovorni odnos između

VEKONA-ZUGLIA, Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama (Gvpp) i

83
Uvodni
zo.kon s komentarom i sudskim rješidbama, Zagreb, s. a. (1930?), uz § 691, s. 883.
64
ZUGLIA, Građansko procesno pravo Kr. Jugoslavije, sv. I, Beograd 1936, s. 826.
ffi
ZUGLIA, Građanski parnični postupak FNRJ, Zagreb 1857, s. 622.
m
JUHART, Civilno procesno pravo FLRJ, Ljubljana 1961, s. 594.

108
 arbitara i stranaka. Arbitar je prema tome judex functus. Nema osnova da
67
on u istoj stvari nastavi ispunjenje svog zadatka«.
Pri izloženom stavu POZNIĆ je ostao do danas, kada dodaje da u slučaju
"ugovaranja nadležnosti izbranog suda kompromisornom klauzulom ugovor o
arbitraži prestaje postojati donošenjem odluke samo u pogledu presuđenog
spora. U pogledu presuđenog spora ugovor se u trenutku donošenja presude
»... ugasio za taj spor jednom za uvek«. Poznić navodi na tom mjestu da ta­
kvo gledište zauzima njemačko pravo, poziva se na Rosenberga, a također i
francusko pravo, pa se poziva na Roberta. Za jugoslavensko pravo Poznić tvr­
68
di da Juhart misli drukčije, a »...slično Triva (Gpp, str. 675)«.
U istom smislu POZNIČ piše i u svom monografskom radu o postupku
izbranog suda: »Izbrani sud je svoje rekao jedanput. Time je postignut cilj
ugovora o izbranom sudu, te se isti ugasio, i novom postupku pred istim su­
dom više nema mesta. (...) Prema tome novi spor može se pokrenuti samo pred
državnim sudom. (...) Treba na kraju podvući da poništaj presude izbranog su­
da ne mora da znači da ugovor o izbranom sudu uvek potpuno prestaje. On
ostaje u važnosti za druge sporove iz istog materijalnopravnog odnosa, ako nije
69
bio ograničen na spor o kome je presuđeno (kompromis)«.
52. UDE misli da arbitražni ugovor prestaje ostvarenjem njegova cilja,
dakle donošenjem arbitražne odluke, ali se ne upušta u posebno razmatranje
spornih pitanja. 70
53. U monografskom radu O arbitraži, njenoj pravnoj prirodi i o arbitra-
žnom ugovoru, pisanom još 1971/1972. za potrebe postdiplomskog studija u No
vom Sadu, iznijeli smo stav po kojem ugovor o izbranom sudu može pre­
stati i zbog izvršenja zadatka arbitraže koja je njime ugovorena, ali smo dodali
da ne bismo mogli »prihvatiti radikalno stajalište da ugovor o arbitraži pre­
staje poništajem arbitražne presude donesene u funkciji tog ugovora. Takav
rezultat zavisit će prije svega od razloga zbog kojjh je presuda poništena, a
zatim i od sadržaja arbitražnog ugovora. Ako se radi o kompromisornoj klau­
zuli, ugovor o arbitraži (ako odluka nije poništena zbog njegove ne valjanosti),
služit će kao baza za zasnivanje drugih arbitraža za suđenje u drugim spo­
rovima iz konkretnog imovinskopravnog odnosa«. 71
Izloženi stav zastupali smo i u drugom izdanju sistemskog djela o parni­
čnom procesnom pravu 1972.72 Kod njega smo ostali i u trećem i u četvrtom
izdanju tog rada. 7 3
Iz ovih dosadašnjih tekstova nije vidljivo kakav stav imademo u odnosu
na sporno pitanje. Moglo bi se čak, služeći se argumentom a contrario, tvrditi

*' POZNIĆ, Pravna sredstva protiv arbitražne odluke u stranim pravima, u »STA«, sv. III,
Beograd 1966, s. 80.
PGZI-šIĆ, Građansko procesno pravo7, Beograd 1980, s, 389, 397.
fc

• PGZNIC, u TRIVA-POZNIC-VORGIC-VARADI, Arbitra&no rešavanje sporova, Novi Sad

1973, S. 148.
Ti
UDE, Civilni pravdni postopek in samoupravni sodni postopek, Ljubljana 1980, s. 381.
71
TRI *A u TRIVA-POZNIC-VORGIC-VARADI, Arbitra&no rešavanje sporova, Novi Sad 1973,
S. 40—41.
15
TRIVA, Građansko procesno pravo I 2 , Zagreb 1972, s. 683.
~' TRIVA, Građansko parnično procesno pravo, 3. izd., Zagreb 1978, s. 675; op. cit. 4. izd., Za­
greb 1980, S. 676.

107
da smo tada bili mišljenja da arbitražni ugovor ne nadživljava poništaj odluke
u odnosu na spor o kome je poništenom odlukom suđeno, jer smo o nadživlja-i
vanju ugovora izričito pisali samo u odnosu na druge sporove koji bi iz istog
suštinskog odnosa mogli izbiti a na njih se odnosi arišitražna klauzula.

VI

54. Smotra izloženih pravnih sustava nesumnjivo pokazuje da većina njih

dopušta da se o sporu o kojem je arbitraža sudila ponovo raspravlja i odlu­
čuje pred arbitražom koja je ranije bila ugovorena kompromusornom klauzu­
lom u kojoj nisu bila utvrđena imena arbitara, pod uvjetom da prethodna
arbitražna odluka nije bila poništena iz razloga koji se odnosi na valjanost
ugovora o arbitraži (Australija — 19, Austrija — 20, Brazil — 21, CSSR — 24,
Engleska — 26, Indija — 29, Izrael — 31, Južna Afrika — 32, Kanada — 33,
Nigerija — 34, Nizozemska — 35, Norveška — 36, DR Njemačka — 37, Paki­
stan — 39, Poljska — 40, Rumunjska — 41, SAD — 42, SSSR — 43, Švicarsika
r— 44, Turska — 46).
Njihovom impozantnom broju pridružuje se niz drugih pravnih sustava
za koje nismo mogli ustanoviti kakav stav zauzimaju o spornim pitanjima,
u kojima se arbitraži koja je sudila priznaje ovlaštenje da sama ispravlja, pa
čak i da tumači svoju odluku, što ukazuje na činjenicu da se načelo konzu­
miranja arbitražnog ugovora donošenjem arbitražne odluke ni u njima ne pri­
mjenjuje radikalno (Bugarska — 22, Čile — 23, Ekvador — 25).
55. U zemljama u kojima zakon ovlašćuje redovni sud da, u povodu pra­
vnog lijeka, predmet vrati arbitrima na ponovno suđenje nema u literaturi
stavova koji bi se takvom rješenju suprostavljati, ni s pragmatičkih ni s
teoretskih pozicija.
56. U zemljama u kojima zakon izričito ne rješava problem nema shva-
tanja po kojima ne bi bilo mjesta ponovnom iznošenju spora pred arbitražu,
pozivom na kompromisomu klauzulu na temelju koje je već sudila arbi­
traža čija je odluka poništena. Izuzetak predstavlja SR Njemačka, u kojoj se
u judikatur. zastupa radikalno stajalište zabrane ponovnog arbitriranja. No, u
SR Njemačkoj ima veoma uglednih autora koji ozbiljno dovode u pitanje takav
radikalno negativna stav njemačke judikature i pretežnog broja teoretičara
(v.t. 38).
57. Italija, a u novije vrijeme i Francuska, značajne su zemlje u kojima
je z a k o n o m određeno da nakon poništaj a arbitražne odluke o sporu može
meritorno suditi samo redovni sud, a ne arbitraža. No, u Italiji ima teoreti­
čara koji oponiraju takvom zakonskom rješenju. Među njima je i jedan RE-
DENTI, koji, osim toga nije usamljen (v.t. 30). Za Francusku je danas još rano
izvoditi dalekosežne zaključke o sudbini sasvim svježe prohibitivne norme, koja
se ni u praksi ni u teoretskim raspravama još nije oprobala.
S obzirom na klasičnu judikaturu francuskih sudova, koja oduvijek, po­
kazuje izuzetnu sklonost da razboritim interpretiranjem nedorečenih ili kru­
tih zakonskih odredaba traga za solucijama koje odgovaraju duhu pravnog
sustava, pa makar bile i u suprotnosti sa slovom njegovih zakonskih tekstova,

108
 ne bi trebalo isključiti svaku mogućnost da nađe da se radikalna pravila no­
vog zakona o arbitraži ipak odnose samo na slučaj kada je arbitriranju pret­
hodio samo kompromis, a ne i kompromisorna klauzula (ako stranke nisu što
drugo odredile — art. 45. novog zakona). Takvo bi interpretiranje bilo u skla­
du s već afirmiranom judikaturom francuske kasacije, sklone čuvanju tradicija
{v.t. 29).
58. Komparativna analiza prikupljene građe pokazuje da bi bilo oprav-
danije zaključiti da je posebna norma potrebna za to da se ponovno suđenje
pred arbitražom zabrani nego za to da se dopusti. No, čak i u sustavima u ko­
jima norme ili judikatura zabranjuju vraćanje stvari arbitraži na ponovno su­
đenje, u teoriji se susreću opoziciona shvaćanja koja se bez daljnjega ne mogu
zanemariti (Italija — v.t. 30, SR Njemačka — v.t. 38).
59. Složili bismo se s onima koji misle da je za rješavanje spornih pitanja
irelevantno radi li se o institucionalnoj ili o ad hoc arbitraži (v.t. 9.6. i 10.8) jer
za obje vrste izbranih sudova u ovoj stvari treba da važe ista pravila. Ovi mo­
deli izbranih sudova ne razlikuju se u pogledu svojih jurisd-kcionih svojstava,
pa ni u pogledu pravne prirode odluka koje donose i pravnih sredstava koja
se protiv njih mogu koristiti.
Ipak nam se čini da bi — radi jasnijeg sagledavanja relevantnih činilaca
— bilo umjesnije imati u vidu ad hoc arbitražu/Institucionalna arbitraža, zbog
svojih e k s t r a j u r i s d i k c i j s k i h osobina (koje se odnose na organiza­
ciju i funkcioniranje (njezinog administrativnog, a ne njezinog pravosudnog apa­
rata), mogla bi zamračiti pogled u suštinu problema. Naročito zbog toga što se
često, u mislima i u praks,, konfundiraju administrativni aparat institucional­
ne arbitraže i određena arbitražna vijeća osnovana u njenom krilu, koja su, u
stvari, jedini nosioci pravosudnih ovlaštenja.
60. Pitanja na koja se ovdje traže odgovori isuviše su složena da bi ih bilo
moguće riješiti jednim zamahom pera, ne uvažavajući relevantne specifično­
sti koje dolaze do izražaja u različitim hipotetskim situacijama. Diferencirani
pristup tražio bi, prije svega, različito reagiranje u ovisnosti o tome da li je
arbitraža ugovorena kompromisom ili kompromisornom klauzulom (član 470.
2PP), a zatim u ovisnosti o tome zbog kojih je razloga arbitražna odluka po­
ništena (član 485. ZPP). Posebnu pažnju treba posvetiti pitanju od kakvog
je značaja donošenje arbitražne odluke na pravnu egzistenciju arbitražnog
ugovora.
61. Za krompromis, kao jedan od modela ugovora o arbitraži, karakteri­
stično je da u svom tekstu sadrži imena arbitara kojima stranke povjeravaju
suđenje u određenom sporu koji je već izbio, čije su konture poznate. Individu­
alizacija arbitara koji će suditi esencijalni je element ovog modela arbitra­
žne konvencije. Stranke koje zaključuju kompromis hoće ne samo arbitražu
umjesto državnog suda već i određene osobe za arbitre, čije je sudjelovanje u
sporu conditio sine qua non arbitražnog ugovora, pa samim time i arbitražnog
postupka koji će se na temelju tog ugovora voditi.
Ako izabrani arbitri donesu odluku koja trpi od nedostataka zbog kojih
se mora poništiti, a razlozi poništaja dovedu do toga da stranke izgube povje­
renje u arbitre čijem su se suđenju podvrgle, ne bi se moglo uzeti da kompro­
mis, na temelju kojega su ovi arbitri sudili, i nakon ukidanja donesene od-

109
 luke još uvijek predstavlja valjanu pravnu osnovu za novo suđenje pred istim
arbitrima. Razlozi poništaja oduzimaju im bitan element jurisd^kcionih ovla­
sti: povjerenje stranaka. Ako zbog pomanjkanja povjerenja u arbitre koji su
sudili ima osnove za tvrdnju da stranke više neće da im ti isti arbitri ponovo
sude, a baš su ti arbitri bili jedan od bitnih razloga zbog kojih je kompromis
bio zaključen, onda bi bilo opravdano uzeti da taj kompromis, bez svog bi­
tnog elementa, više ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za suđenje u sporu.
Polazeći od te stvarne presumpcije, mnogi pravnu, sustavi zauzimaju sta­
vove po kojima kompromis u načelu prestaje važiti već donošenjem arbitra-
žne odluke, i to bezuvjetno i definitivno, bez mogućnosti oživljavanja nakon
ukidanja odluke koja je na temelju njega bila donesena. No, ako u konkret­
noj stvari presumptivno pravilo dovodi do zaključaka koji ne odgovaraju
stvarnosti, ako unatoč poništaju odluke stranke još uvijek izražavaju povje­
renje u svoje ranije izabrane arbitre, nema razloga da im, svojim novim ar-
bitražnim sporazumom ne povjere ponovno suđenje u istoj stvari. Do toga
bi moglo doći naročito u situacijama u kojima se poništaj izriče zbog jednog
od razloga koji se tiče novota na temelju kojih bi se moglo tražiti ponavlja­
nje postupka (član 421. t. 4, 5. 7, 8. 9. ZPP), jer razlog zbog kojega se tada
odluka poništava nije rezultat skrivljenog držanja arbitara, pa stoga ne do­
vodi u pitanje ni reputaciju zbog koje su stranke baš određenim arbitrima
povjerile suđenje u svome speru. U prilog tom shvaćanju treba spomenuti da
u redovnom parničnom postupku u takvom slučaju u pravilu sudi onaj isti su­
dac koji je već sudio u prvom stupnju (remonstrativni model suđenja o pra­
vnom lijeku — član 424. ZPP).
62. Za kompromisornu klauzulu kao model arbitranžog ugovora, koja se
ugovara prije izbijanja konkretnog spora, radi povjeravanja suđenja arbitraži
u svim sporovima koji bi u budućnosti mogli nastati iz određenog pravnog od­
nosa, karakteristično je, naprotiv, da (u pravilu) ne sadrži imena arbitara.
(Zbog toga joj francuski pravni poredak više od stotinu godina nije priznavao
isti pravni značaj kao i kompromisu — v.t. 28). U vrijeme njezina ugovaranja
volja stranaka upravljena je na potpuno derogiranje jurisdikcije redovnog su­
da i prorog.ranje nadležnost arbitraže kao takve, za sve buduće sporove iz
netom zasnovanog materijalnopravnog odnosa. Bitna je volja stranaka da ugo­
varanjem arbitraže isključe suđenje redovnog suda, a ne volja da za arbitre
izaberu određene osobe. O tome tko će suditi stranke će se sporazumjeti tek
ako i kada do spora zaista dođe.
Primjenjujući opća pravila ugovornog prava na ovaj slučaj, trebali bi za­
ključiti da ugovor o arbitraži prestaje važiti časom ispunjenja svrhe zbog koje
je bio zaključen, dakle časom donošenja arbitražne odluke. No, dok jedni tvrđe
da donošenje odluke dovodi uvijek i bezuvjetno do prestanka kompromisorne
klauzule, drugi se takvom shvaćanju opiru. Dok oni prvi tvrde da je donoše­
njem odluke arbitražna klauzula jednom zauvijek konzumirana i da su (ili jer
su) arbitri obavili svoj zadatak (funeti officio, munere), shvaćanje drugih svodi
se na to da takva posljedica nastupa samo uvjetno, pod rezolutivnim uvjetom
da odluka postane i ostane pravno valjana. Bude li poništena, treba zaključiti
da svrha arbitražnog ugovora nije ostvarena, pa da stoga treba, ex post, uzeti
da kompromisorna klauzula nije ni prestala postojati ne samo uopće, nego niti

110
za konkretni spor o kojem je na temelju nje bilo suđeno, odnosno da je po­
novo oživjela, i to s učinkom ex tune, u povodu donošenja pravomoćne pre­
sude redovnog suda o poništaju arbitražne odluke.
63. Dopunjujući svoja do sada ispoljena shvaćanja, ili, ako se hoće, — a
to je sa stanovišta traganja za znanstvenom istinom irelevantno — mijenja­
jući svoja do sada konkludentno izražena shvatanja (v.t. 53), danas stojimo na
stanovištu da rezolutivni uvjet koji revitalizira uslovno konzumiranu kompro-
misornu klauzulu ne bi mogao nastupiti ako je arbitražna odluka poništena iz
jednog od razloga koji svoje korijenje vuku iz nedostataka (mana) same kom-
promisorne klauzule npr. zbog toga što arbitražni ugovor uopće nije bio sklo­
pljen -ili što nije bio pravovoljan (član 485. t. 1. ZPP), zbog toga što je izbrani
sud prekoračio granice svog zadatka time što je sudio o sporu za koji po ugo­
voru ili zakonu ne može biti nadležan (član 485. t. 4. ZPP), ili zbog toga
što je o stvari već bilo pravomoćno suđeno odlukom koja je tek sada prona­
đena (član 421. t. 7. u vezi člana 485. t. 7. ZPP). U takvim situacijama odluka
o poništaju zasniva se na prejudicijelnom stavu parničnog suda o nevaljanosti
ili o neefikasnosti arbitražne klauzule, pa bi bilo nerazborito pokretati novi
arbitražni postupak samo zato da se dođe do odluke kojom se tužba odbacuje
zbog nedostataka pretpostavaka za arbitražno suđenje, kojih nije bilo od samog
početka.
U jugoslavenskom pravu odluka suda o prejudicijelnom pitanju ima pra­
vni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno kao prejudicijelno, a
ne kao glavni predmet spora (član 12/2. ZPP). Ovaj stav podržava i teorija
građanskog procesnog prava u svojim učenjima o objektivnim granicama pra­
vomoćnosti. 74 Okolnost što je redovni sud usvojio tužbu za poništaj arbitražne
odluke zbog nedostataka arbitražnog ugovora ne bi, prema tome, mogla pred­
stavljati valjanu pravnu osnovu za tvrdnju da je pravomoćnom presudom o
poništaju pravomoćno riješeno i pitanje pravne valjanosti afbitražnog ugo­
vora. Pravno-teoretski ne bi se smjela isključiti mogućnost da se o pitanju
egzistencije ili pravne valjanosti arbitražnog ugovora u nekom drugom sporu
prejudicijelno odluči drukčije, a to bi bilo tim više moguće u sporu u kojem
bi pitanje postojanja ili pravne valjanosti arbitražnog ugovora bilo glavni
predmet spora. Otuda činjenica pravomoćnog poništaja arbitražne odluke zbog
nedostataka arbitražnog ugovora ne bi mogla predstavljati pravni temelj za
odbacivanje zahtjeva da o istom sporu arbitraža ponovo sudi, jer je novo ar­
bitražno vijeće pravno vezano prejudicijelnom odlukom redovnog suda o ineg-
zistenciji ili o pravnoj nevaljanosti arbitražnog ugovora. Novo arbitražno vi­
jeće moglo bi od sebe otkloniti dužnost (ponovnog) suđenja u istoj stvari po­
zivajući se na svoje autonomno formirano uvjerenje da arbitražni ugovor ima
nedostataka zbog kojih ne može predstavljati temelj za arbitražno suđenje.
Prejudicijelno zauzeti stav nevaljanosti arbitražnog ugovora u parnici povo­
dom tužbe za poništaj arbitražne odluke mogao bi mu pri tome poslužiti tek
kao materijalni dokaz u prilog njegovog istovjetnog shvaćanja. Da bi stav re­
dovnog suda o inegzistenciji ili o pravnoj nevaljanosti arbitražnog ugovora mo-
74
ZUGLIA, op. cit. u n. 65, § 10/4, s. 44; JUHART, op. cit. u rt. 66, § 27/111, S. 81; POZNlC,
op. cit. u n. 68, n. 375; TRIVA, Građansko parnična procesno pravo*, Zagreb 1980, § 19/5, s. 74j
UDE, op. cit. U n. 70, § 10/C, s. 72.

ni
 gao vezivat, arbitražu pred koju se iznosi određeni spor zasnovan na takvom
arbitražnom ugovoru, bilo bi potrebno da redovni sud svoj stav o tom pitanju
izrazi u dispozitivu svoje odluke, kao stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva
koji je u odnosnom postupku bio glavni, ili jedan od glavnih predmeta spora.
64. No, ako razlog poništaja arbitražne odluke ne dira u valjanost, od­
nosno u primjenjivost kompromisorne klauzule, ako se, dakle, odnosi na po­
vrede u arbitražnom postupku (npr. na konstituiranje arbitraže, provođenje
postupka, odlučivanje o zahtjevu), teza o bezuvjetnom ili o tek uvjetnom kon­
zumiranju klauzule donošenjem arbitražne odluke poprima prvorazredno zna­
čenje,
65. Ne bismo mogli prihvatiti stav onih autora koji tvrde da je cilj što su
ga stranke imale u vidu zaključujući kompromisornu klauzulu potpuno ostva­
ren bez obzira na to kakva je odluka koju su njihovi arbitri donijeli i da one
imaju pravo samo jednom pokušati doći do meritorne odluke u arbitražnom
postupku. Ovakvo svoje shvaćanje oni, doduše, izražavaju energično i uporno,
ali se posebno ne trude da ga opravdaju valjanim razlozima. Oni, u stvari, ne
iznose nikakvih suštinskih argumenata u svoju korist, pa se njihove teze u
stvari nameću kao argumenta auctoritatis, a ne kao argumenta rationis. Do­
bivaju na snazi jer se ponavljaju bez značajnijeg suprostavljanja, po inerciji,
a ne zbog toga što bi bile same po sebi uvjerljive, sposobne da otrpe istinsku
kritiku.
Za arbitražni postupak čiji je rezultat — arbitražna odluka — postao ire­
levantan jer ga je redovni sud poništio teško bi se moglo kazati da je okončan
na način kojim stranke, takvom (ne)odlukom, ostvaruju svoju arbitražnu
kontraktualnu volju da im sud: arbitraža, a ne državni sud, čije metode su­
đenja, koje su za njih neprihvatljive, žele pod svaku cijenu izbjeći. Takvom
finalnom rezultatu upravo nedostaje bitni kvalitet htijenja stranaka: posti­
zavanje arbitražne odluke koja će učiniti izlišnim suđenje pred redovnim su­
dom. Volja stranaka da spor izuzmu iz nadležnosti redovnog suda i volja da ga
presudi izbrani sud nije se još ostvarila. Zaustaviti volju stranaka koje su se
opredijele za arbitražno rješavanje spora pred neostvarenim ciljem, znači isto
što i poreći im pravo da ugovore i ostvare arbitražu. Zbog toga što određeni
arbitri — koji nisu jedini mogući — nisu ostvarili ono što se od njih s pra­
vom moglo očekivati, ne može se još zaključiti da su oni obezvrijedili i samu
volju stranaka da im spor ne sudi redovni sud, nego od njih izabrana arbi­
traža. Takva volja stranaka ne može se smatrati ostvarenom bilo kakvom od­
lukom bilo kakvih arbitara, već samo takvom koja zaista dovodi do konačnog
rješenja njihova spora, koja je, dakle, rezultat oj a due process vf lavo. Tek ar­
bitriranje koje dovede do neopozive odluke predstavlja ispunjenje volje stran-
naka da im sudi arbitraža. Donošenjem odluke koju sud mora poništiti ostva­
ruje se tek n e p o d o b a n p o k u š a j da se ta volja ostvari.

66. Nema sumnje: jedna od stranaka mogla bi, nakon poništaja arbitražne
odluke, izgubiti prvobitnu sklonost ka arbitraži. No, valjani arbitražni ugo­
vor rezultat je volje obiju stranaka, pa se samo njihovom suglasnom voljom
može i raskinuti. Nikako ne jednostranom dispozicijom jedne od njih, kojoj
ona druga stranka nije za to dala zakonita povoda.

112
 Korisno je ovdje upozoriti na REDENTIJEVO shvaćanje, koji, imajući oči­
gledno u vidu kondemnatornu arbitražnu odluku, misli da do gašenja arbitra-
žnog ugovora ne dolazi već samim donošenjem arbitražne odluke, već tek onim
časom kad ta odluka dobije sankciju države dozvolom izvršenja (v.t. 30).
87. Oni koji poistovjećuju gašenje valjanosti kompromisorne klauzule s
prestankom ovlaštenja određenih arbitara da sude određenom sporu ne dis-
tingviraju ono što je bitno: ostvarenje volje stranaka da im sudi arbitraža, a
ne redovni sud, od sposobnosti određenih arbitara da strankama osiguraju os­
tvarenje tog zajednički utvrđenog cilja. Poništaj odluke koju su donijeli neki
arbitri ukazuje, u pravilu, mada ne i uvijek, da ti arbitri svojim postupanjem
nisu ispunili očekivanja stranaka niti da su opravdali njihovo povjerenje. Te­
ško je zamisliti da bi ti isti arbtri mogli i dalje djelovati kao osobe povjerenja
stranaka. No, ako strankama nije isprve uspjelo da svoju odlučnost da im
sudi arbitraža ostvare s jednom ekipom arbitara, ne bi se smjele spriječiti u
tome da, vjerne svom dogovoru, pokušaju svoj cilj postići angažirajući dru­
ge arbitre.
68. SPERLOV argument protiv teze o radikalnom gašenju arbitražnog spo­
razuma donošenjem bilo kakve arbitražne odluke (pa i~ništave), koji upozora­
va na mogućnost jednostranog nelojalnog osujećivanja prethodnog sporazuma
stranaka o arbitriranju (v.t. 20) naročito je snažan ako se razmatra u svjetlu
pravnih odnosa s međunarodnim obilježjem. U tim se odnosima arbitraža na­
ročito uspješno razvija prvenstveno zbog odbijanja stranaka da se spore pred
redovnim sudom države svog protivnika. Pristanak na neutralni arbitražni
forum često je esencijalni uvjet za zaključenje glavnog materijalnopravnog
ugovora. Težište je arbitražnih ugovora u takvim stvarima da radikalno dero-
giraju jurisdikciju državnih pravosudnih organa. Ne bi se smjelo dopustiti da
takva volja stranaka bude olako izigrana time što bi prva arbitražna ekipa
iznevjerila očekivanja jedne od stranaka, pa njena odluka zbog toga bude
poništena. Kad se zna da je određene razloge za poništaj moguće relativno
lako namjerno (nelojalno) izazvati, ispada da nada sve važna prorogaeija ar­
bitraže i derogacija državnog pravosuđa visi o niti, da počiva na izuzetno
labavom temelju, podložnom rušenju zahvaljujući arbitrernom držanju jedne
stranke ili nekog od arbitara. Teško foi bilo naći razboritih argumenata za
obranu stava po kome bi takvu posljedicu bilo nužno prihvatiti kao neraz­
dvojni element arbitražnog fenomena za kojega se bez pravog razloga tvrdi
da se u jednoj stvari može okušati samo jedanput.
69. Trebalo bi stati na stajalište da je donošenjem arbitražne odluke za­
snovane na kompromisornoj klauzuli cilj te klauzule ostvaren tek uvjetno: pod
rezolutivnim uvjetom da ostvarenje tog cilja ostane definitivno pravovaljano,
da ne bude poništeno odlukom držan vog suda. Nastupi li naknadno činjenica
koja donesenoj odluci oduzima takva svojstva, svakoj od stranaka trebalo bi
priznati pravo da jednostranim aktom volje, pozivajući se na već zaključeni
arbitražni ugovor, poduzme što je potrebno da se prethodno izražena volja
stranaka o derogiranju nadležnosti državnog suda ostvari konstituiranjem no­
vog arbitražnog suda (svejedno u kojem sastavu), koji će o sporu koji još nije
doživio valjanog rješenja donijeti pravno valjanu odluku.

8 Rad
113
 70. Određena skepsa prema soluciji koja zagovara uvjetno gašenje arbitra-
žne klauzule i stoga mogućnost ponovnog suđenja pred arbitražom u istom
sporu nakon ukidanja arb.tražne odluke — zbog toga što bi, navodno, takav
stav mogao biti kvalificiran kao stav kojim se bitno odstupa od standardnih
teza u stranim pravnim sistemima — nema uporišta u stvarnim odnosima.
Zauzimanjem takvog gledanja jugoslavensko pravosuđe pridružilo bi se u stva­
ri zemljama koje izražavaju isto takvo preponderantno većinsko mišljenje.
SCHLOSSER s pravom upozorava intrasigentne zastupnike suprotnog stajali­
šta u SR Njemačkoj da upravo oni, takvim svojim držanjem, a ne nosioci druk­
čijih pogleda, dovode u pitanje ostvarivanje internacionalno dogovorenog na­
čela da se institut arbitraže propagira i da mu se zajamči nesmetani razvitak
(v.t. 38).
, 71. Ako se teza o nedopustivosti ponovnog arbitriranja nakon poništaja
arbitražne odluke brani argumentom poljuljanog povjerenja u arbitre čija je
odluka poništena, taj argument,— inače, sam za sebe, veoma snažan — gubi
od svog impresivnog značenja kada je poništena odluka donesena na temelju
kompromisorne klauzule u kojoj imena arbitara nisu bila utvrđena, niti su
stranke valjanost ugovora naknadno učinile ovisnim o arbitriranju baš od­
ređenih arbitara. Tada je, naime, moguće da stranke izaberu nove arbitre, u
odnosu na koje neće biti mjesta sumnji u njihovu podobnost da valjano sude.
Argument nije ni dosljedno proveden. Ako odsustvo povjerenja u arbitre
koji su sudili treba da utječe na prestanak važnosti kompromisorne klauzule
čak i onda kada ti isti arbitri ne moraju nužno ponovno suditi — jer bi trebalo
pretpostaviti da se nepovjerenje prema arbitrima koji su sudili infektivno pre­
nosi na institucionalnu arbitražu s čije su liste izabrani i na ostale arbitre s te
liste — onda bi taj isti argument trebalo da dovede do prestanka arbitraznog
ugovora i u odnosu na ostale potencijalne sporove koji bi tek mogli nastati iz
odnosa za koji je kompromisorna klauzula bila ugovorena. Taj se argument,
međutim, nigdje ne susreće. Štoviše, izričito se tvrdi kako poništaj odluke ne
utječe na valjanost kompromisorne klauzule u odnosu na sporove o kojima nije
suđeno poništenom odlukom (v. npr. za SR Njemačku — t. 38, za SFRJ —
t. 51). Argument o infektivnom širenju nepovjerenja prema arbitrima koji su
sudili na ostale potencijalne arbitre iste institucionalne arbitraže očigledno nije
ovdje naišao na podršku. No, ako nepovjerenje u ekipu arbitara koji su sudili u
sporu »A« nije relevantno u odnosu na drugu ekipu arbitara koja bi mogla
suditi u sporu »B«, ne vidimo zašto bi bilo relevantno u odnosu na drugu eki­
pu arbitara koji bi mogli biti pozvani da sude u sporu »A«, u kome je već
jednom bilo suđeno pred arbitražom, ali drukčije sastavljenom.
72. Ne bi se smjelo upasti u grešku da se ovlaštenje arbitraže da ponovo
sudi o sporu u konae je već bilo suđeno, ali je odluka poništena, pripisuje is­
ključivo izričitom zakonskom ovlaštenju redovnih sudova da vrate predmet
na ponovno suđenje arbitraži (remitting for reconsideration). Takva odredba
nije uzrok već p o s l j e d i c a shvaćanja po kojem kompromisorna klauzula
samo uvjetno prestaje važiti donošenjem odluke, ali oživljava njenim poniš-
,tajem. Stranke, naime, imaju u takvim pravnim sistemima pravo da ponovo
raspravljaju pred arbitražom koja je ranije bila ugovorena kompromisornom
klauzulom, i to ne samo u situaciji kad ih sud svojom odlukom vrati arbitraži

114
 (remitting) već i onda kad sud nađe da arbitražnu odluku treba samo poništiti
(setting aside), kad se, dakle, ograničava na judicium rescindens, ne namećući-
strankama nikakvo određno procesno držanje radi ostvarenja judicium resti­
tutorium. Na to nas posebno upozorava izvanredno kompetentni WALTON,
aktualni nastavljač jednog od najstarijih kapitalnih djela o arbitraži — RU-
SSELLOVOG sistema o engleskoj arbitraži, koje je svoje prvo izdanje doži-;
vjelo još 1849.
73. Ne bismo se mogli složiti s mišljenjem da je odredba člana 485. t. 7.
ZPP, u vezi s odredbama čl. 475/3. i 484/2. ZPP —o nadležnosti redovnog su-,
da za odlučivanje o zahtjevu za poništaj arbitražne odluke zbog razloga zbog
kojega se može tražiti ponavljanje redovnog sudskog postupka — dokaz da je,
donošenjem odluke misija arbitara konačno završena jer se za suđenje i o
rescindensu i o restitutoriumu proglašava nadležnim redovni sud (v.t. 10.4).
Tužba za poništaj arbitražne odluke i prijedlog za ponavljanje postupka
(čl. 421—428. ZPP) nisu (po mnogo čemu) identična pravna sredstva. Ovlaste-;
nj a redovnog suda koji odlučuje o tužbi za poništaj samo su kasatorne naravi:
on napadanu odluku može samo poništiti (judicium rescindens), jer tužbeni za­
htjev samo na to može biti upravljen (član 2. ZPP). Nije ovlašten da nakon
poništaja sudi i o meritumu spora (judicium restitutorium) jer ga tužbeni
zahtjev na to ne ovlašćuje. Ovlaštenja suda koji odlučuje o prijedlogu za po-;
navijanje postupka kasatorne su i revizione naravi. Nakon što ukine odluku
protiv koje je prijedlog za ponavljanje bio podnesen, on u pravilu sudi i o
meritumu spora (judicium restitutorium). Režim tužbe za poništaj ostavlja, da-
kle, otvorenim pitanje sudbenosti za suđenje o meritumu nakon što je kasa-;
tornom odlukom redovnog suda arbitražna odluka poništena.
To što o tužbi za poništaj odlučuje redovni sud, a ne arbitraža, čak i on­
da kad je osnova pobijanja jedan od razloga za ponavljanje postupka, nije
dovoljan razlog za tvrdnju da ova intervencija redovnog suda u arbitražnipo^
stupak radikalno presijeca ovlaštenje arbitraže do ponovo sudi u istoj stvari.
Odredbe zakona o razlozima za poništaj i sva ostala pravila o tom pravnom
sredstvu prinudne su naravi (jus cogens — član 487. ZPP), pa već zbog toga
arbitraža o ovom zahtjevu ne bi mogla suditi budući da se njene ovlasti odnose
samo na stvari u kojima stranke mogu slobodno raspolagati svojim ovlašte­
njima (član 469. ZPP).
74. Odredbe švicarskog kantona Ziirich propisuju da je i pravo i dužnost
upravo arbitraže koja je sudila o meritumu da sama odluči o osnovanosti pri­
jedloga za ponavljanje postupka završenog njenom konačnom odlukom. Iako ;
se s ovakvim rješenjem ne bismo mogli složiti, makar za jugoslavensko pravo,
upravo iz netom navedenih razloga (v.t. 73), smatramo značajnim ukazati na
njegovo postojanje — za dokaz teze da se može zamisliti pravni sustav (izu­
zetno ugledan u međunarodnim razmjerima) koji svoja pravila gradi na shva­
ćanju o pravnoj relevantnosti kompromisorne klauzule u određenom sporu i
nakon donošenja meritorne arbitražne odluke, čak i u vezi s pitanjima koja
se javljaju prije njenog poništaja.
75. Iz činjenice što su u jugoslavenskoj praksi tužitelji nakon poništaja
arbitražne odluke podnijeli u istoj stvari novu tužbu redovnom sudu a da pri

8* 115
 tome nitko nije osporio takvo njihovo držanje pozivajući se na kompromisornu
klauzulu (v.t. IO.3?), ne bi se smjeli izvoditi naročito smjeli zaključci u prilog
tezi o prestanku arbitražnog ugovora donošenjem arbitražne odluke, barem
ukoliko se tiče sppra o kojem je već suđeno pred arbitražom.
Derogacija nadležnosti redovnog suda u korist arbitraže ne predstavlja
procesnu smetnju na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Ovo se pravilo re­
spektiralo u jugoslavenskoj praksi i prije izričite odredbe člana 473/1. ZPP iz
1976„ pa se o toj procesnoj pretpostavci oduvijek vodi računa samo u povodu
prigovora stranaka. Tužitelj koji je unatoč postojanju krompromisorne klau­
zule podnio tužbp redovnom sudu izrazio je time, konkludentno, svoju volju
da odustane od arbitražnog ugovora ukoliko se ovaj odnosi na konkretni spor.
Tuženik koji je tada propustio prigovoriti nadležnosti redovnog suda, poziva­
jući se na derogacipnp-prorogacionu kompromisornu klauzulu, sa svoje se stra­
še, također konkludentno, složio sa dispozicijom tužitelja upravljenom pa ras-
M;4 arbitražnog sporazuma. Redovni sud u takvoj situaciji nije ni bio ovlašten
da tužbu odbaci i da stranke uputi na arbitražu, sve da je i pristalica mišlje­
nja o tek uvjetnom gašenju kompromisorne klauzule donošenjem arbitražne
odluke i o njenom oživljavanju nakon poništaja te odluke.
Držanje stranaka u izloženim slučajevima moglo bi, eventualno, poslužiti
kap dpkaz za tvrdnju da su tako postupile jer su bile uvjerene da arbitrazni
ugovor među njima više ne vrijedi za spor koji je u pitanju. Dakle, za tvrdnju
da je u svijesti jugoslavenskih stranaka i njihovih profesionalnih zastupnika
duboko uvriježeno shvaćanje starije austrijske i sadašnje njemačke škole. Ni
tu činjenicu ne bi — pri sabiranju svih razloga sa i protiv — trebalo sasvim
zanemariti.
78. Teza po kojoj bi rješavanje postavljenih pitanja u okvirima jugosla­
venskog pravnog sustava trebalo tražiti s osloncem na austrijsko pravo •— jer
je jugoslavenski sustav na ovom pravnom području tradicionalno vezan uz
austrijski (austrijsko pravo važilo je u Sloveniji i dijelu Hrvatske sve do 1933),
jugoslavenski građanski procesni zakoni iz 1929, 1956. i 1978. rađeni su po
uzoru na austrijske (jugoslavenski pravni teoretičari građanskog procesnog i
arbitražnog prava pripadali su austrijskoj pravnoj školi) — ne govori više u
prilog shvaćanju o radikalnom gašenju arbitražne klauzule donošenjem (bilo
kakve) arbitražne odluke, Takvo je shvaćanje, doduše, zastupao NEUMANN,
austrijski teoretičar kpji je zadugo vršio dominatan utjecaj na razvitak jugo-
'•goslavenske judikature i teorije građanskog procesnog prava, naročito zahva­
ljujući uspješnom prijevodu njegova opsežnog komentara austrijskog ZPO (4.
izdanje iz 1927) na hrvatskosrpski jezik (Sava Gregović, 1935) i zahvaljujući
relativnoj zatvorenosti jugoslavenske doktrine prema drugim sustavima i pra­
vnim školama. Meumanna je slijedio i iFOULAK (1932) pozivajući se u prilog
svojim shvaćanjima na judikaturu austrijskog vrhovnog suda iz 1901. No, već
je SPERL, u nauci daleko značajniji, još 1930. odlučno iznio snažne argumente
protiv takvih shvaćanja. Nakon njegova istupa, stara, kritizirana shvaćanja više
se ne susreću. Suvremeni nesumnjivi autoritet austrijske pravne znanosti kao
što je FASCHING (1971, 1973) i sasvim recentni HOLZHAMMER (1976) odlu-
čini su u shvaćanju po kojem u načelu ima mjesta ponovnom arbitriranju na-

118
 kon ukidanja prethodne arbitražne odluke. Ovaj suvremeni stav podržava i ju-
dikatura Vrhovnog suda sve tamo od 1938.
Slijediti austrijski sistem značilo bi, prema tome, zastupati s'tav o načel­
nom osvježavanju kompromisome klauzule nakon poništaja arbitražne odluke*
uslijed koga je bila uvjetno prestala važiti.
77. ZUGLIA se, u svom predratnom stadiju znanstvenog rada, očigledno
držao starije austrijske škole, jednako kao i u drugim pitanjima. Svoje ra­
dikalno shvaćanje izrazio je pr.-je (1936) nego što je austrijski vrhovni sud iz­
mijenio svoj stav (1938) zauzet još 1901. godine.
POZNIĆEV radikalizam odraz je njegova i inače poznatog, gotovo bez­
rezervnog pristupanja uz temeljna učenja njemačke škole građanskog pro-
cesnog prava, čiji je svestran i odličan poznavalac. On ovdje ponavlja Rosen«
bergove argumente i ne pokušavajući ih kritički preispitati. No, Poznić, na
žalost, u prilog svojih shvaćanja zaziva i francuskog pisca Roberta, mada ovaj
dijeli učenja njemačke škole samo s obzirom na kompromis, dok u odnosu na
kompromisornu klauzulu zastupa upravo oprečno shvatanje, kao, uostalom, i
drugi francuski pisci i francuska judikatura (v.t. 28).
JUHART je o svojim shvaćanjima ostavio prilično dvosmislen, u najmanju
ruku nejasan trag. (Poznić, međutim, misli da je Juhart pristalica nove au­
strijske škole — v.t. 50)o
Mi smo, na žalost, držeći se tada standardnih stavova kojima smo, u
jugoslavenskim razmjerima, izgleda, svi manje ili više bili podložni, stali kod
angažiranja u prilog nađživljavanju kompromisome klauzule nakon poništaja
arbitražne odluke u odnosu na ostale, nove buduće sprove koji bi, iz određe­
nog odnosa na koji se klauzula odnosi, mogli nastati. (Poznić, međutim, misE
da su naša shvaćanja slična onima kakva pripisuje duhartti, dakle protivna
Poznićevim, iako smo, barem u tekstovima koje smo- napisali, potvrdili Pozni-
ćeve teze ukoliko se odnose na druge sporove dz istog odnosa i iz iste arbi­
tražne klauzule (v.t. 53).
78. Pri opredjeljivanju u okvirima jugoslavenskog pravnog sustava za je­
dno od ponuđenih oprečnih rješenja trebalo bi imati u vidu i specifična pra­
vila člana 51. saveznog zakona o sudovima udruženog rada (SL SFRJ 24/74)s
po kojima je sud udruženog rada — nadležan da odluči o zahtjevu za ispitivanje
zakonitosti odluke unutrašnje arbitraže kojom je odlučeno o sporu iz samo­
upravnih odnosa — ovlašten ne samo ukinuti ili preinačiti napadanu arbitra-
žnu odluku već i ukinuti odluku i predmet v r a t i t i a r b i t r a ž i na po­
novno suđen, je„
Jugoslavenski pravni sustav poznaje, dakle, mogućnost ponovnog arbi-
tražnog suđenja u određenom sporu u kojem je arbitražna odluka već bila
donesena, ali je od nadležnog suda bila poništena. Trebalo bi stoga zaključiti
da ovaj sustav smatra — mada ovdje ne sasvim konsekventno .— da donoše­
njem bilo kakve arbitražne odluke ne dolazi do apsolutnog, radikalnog i bezu­
vjetnog gašenja arbitražne klauzule, već donošenjem samo takve odluke kojom
se volja stranaka da se spor riješi arbitražnim puteni zaista pravovaljano i
definitivno ostvarila.
 VII

79. Sažimanje izloženih razmatranja o spornim pitanjima dovodi nas do

slijedećih konačnih odgovora na uvodno postavljena pitanja:
a) Bez obzira na to o kakvom se ugovoru o arbitraži radi — da li o kom­
promisu ili o kompromisornoj klauzuli — trebalo bi uzeti da je određena
a r b i t r a ž a donošenjem konačne arbitražne odluke o sporu iscrpila svoj
mandat.
ba) Ako je do poništaja arbitražne odluke došlo zbog nepostojanja ili zbog
pravne nevaljanosti arbitražnog ugovora ili zbog toga što spor o kojem je
arbitraža sudila nije obuhvaćen valjanim ugovorom o arbitraži, trebalo bi
uzeti da nema pravnog temelja za konstituiranje nove arbitraže za suđenje
u istom sporu jer ugovor o arbitraži ne postoji ili nije pravovaljan.
bb) Ako je arbitraža sudila na temelju pravovaljnanog k o m p r o m i s a
— ugovor o arbitraži u kojem su određena imena arbitara kojima stranke po­
vjeravaju suđenje o određenom, već nastalom sporu — trebalo bi uzeti da je
takav u g o v o r o a r b i t r a ž i k o n z u m i r a n donošenjem konačne od­
luke o sporu, pa da stoga više nema pravnog temelja za konstituiranjem nove
arbitraže za suđenje o tom istom sporu nakon što donesenu konačnu odluku
poništi redovni sud zbog nekih drugih razloga, a ne iz onih koji se tiču po­
stojanja ili pravne valjanosti ugovora o arbitraži.
bc) Ako je arbitraža sudila na temelju pravovaljane k o m p r o m i s o r n e
k l a u z u l e — ugovora o arbitraži kojim se, prije nastanka spora, ugovara
arbitražno suđenje u svim sporovima koji bi mogli nastati iz određenog prav­
nog odnosa i u kojem imena arbitara nisu određena — trebalo bi uzeti da je
donošenjem konačne odluke o sporu takav u g o v o r o a r b i t r a ž i k o n ­
z u m i r a n u pogledu spora o kojem je suđeno samo u v j e t n o , pod rezolu-
tivnim uvjetom da donesena arbitražna odluka ne bude u postupku pred re­
dovnim sudom poništena. Ako arbitražna odluka bude poništena zbog razloga
koji se ne odnose na postojanje ili pravnu valjanost ugovora o arbitraži, kom-
promisorna klauzula na temelju koje je bilo suđeno ostaje na snazi i ona je
valjani pravni temelj za konstituiranje nove arbitraže za suđenje u istom
sporu.
ca) Ako je pravovaljana kompromisorna klauzula na temelju koje je bila
donesena poništena arbitražna odluka ostala na snazi u smislu stavova izlože­
nih pod bc), za ponovno suđenje o sporu nadležna je arbitraža predviđena tom
kompromisnom klauzulom, pa će biti zadatak stranaka da poduzmu što je
potrebno radi njenog konstituiranja i iznošenja spora pred novokonstituiranu
arbitražu.
cb) U svim ostalim slučajevima za suđenje o sporu bit će nadležan sud
koji je po mjerodavnom zakonu nadležan za suđenje, ako stranke ne zaključe
novi ugovor o arbitraži kojim se nadležnost tog suda (ponovo) derogira.

118
Dr Siniša Triva

LA CONVENTION ARBITRALE APRES L'ANNULATION DE LA SENTENCE

ARBITRALE

Resume

La derogation de la competence des tribunaux de droit commun par une

convention arbitrale ne peut ćtre absolue. Tout ordre juridique, d'une ma­
niere ou de l'autre prevoit le droit des parties de se pourvoir contre la
sentence arbitrale devant une juridiction ordinaire. Dans le droit yougoslave
c'est la demande en annulation de la sentence arbitrale — une vole specifique
de recours extraordinaire — qui peut servdr a cet effet.
Le probleme qui se pose est d'examiner quelles sont les consequences
d'une telle annulation de la sentence arbitrale sur la validite de la convention
arbitrale qui avait donnee lieu a la procedure arbitrale echue. Deux sont les
Solutions du probleme qui cherchent a le resoudre de maniere tout a fait
opposee: la premjere — disant que la sentence arbitrale rendue dessaisit les
arbitres de leurs fonctions pout toujours et que, en consćquence, il ne reste
aux parties que de s'adresser a la juridiction ordinaire competente dans le
dessein d'arrdver a la solution finale de leur differend; la seconde — soutenant
la these selon laquelle l'annulation de la sentence ne permettrait pas aux
tribunaux ordinaires de se saisir du fond de l'affaire au cas ou les parties
avaient contracte une clause compromissoire (et non seulement un compro-
mis), dont l'effet consiste a soustraire aux tribunaux judioiaires toute con-
naissance du litige d'une maniere absolue; c'est la meme clause compromissoire
— a condition que sa validite ine soit pas mise en question par la cause de
l'annulation de la sentence prononcee et, par la suite, annulee — qui reste
la seule base legale pour la continuation de la procedure qui devrait aboutir
a une solution capable d'acquerir les qualites de la chose jugee.
Apres avoir passe en revue les arguments classiques que les opposants
enlevent a la defense de leurs vues, l'auteur nous informe des methodes
adoptees au cours de ses recherches, en nous presentant les resultats obtenus
dans l'etude de quarantehuit system.es juridiquess differents. Ce sont surtout
les systemes allemands, americains, anglais, autrichien, francais, italien, suisse
et, bien sur, yougoslave, qui ont attire son attention. Les uns par une elabo-
ration approfondue du probleme etudie; les autres par l'autorite inconteste
et largement repandue de leurs jurisprudences et travaux scientifiques; le
dernier, yougoslave, parče que l'auteur en fait une part et sa tache principale
consiste dans la recherche — a defaut de reglementation autoritaire — d'une
solution du probleme qui serait la plus approprie aux conditions specdfiques
de l'ordre juridique de son pays.

119
 En Pabsence de dispositions legales dans le droit yougoslave, et meme
d'une jurisprudence recente qui touchera.t le probleme, i'auteur a examine
d'une maniere minutieuse et critique les vues des theoriciens du droit de
procedure civile et du droit d'arbitrage vougoslaves, et precisement les
oeuvres d'un Zuglia, Verona-Zuglia, Junart, Poznić. Ude ainsi que les propres.
L'analyse de ces travaux l'amene a la constatation que les prises de positions
de leurs auteurs s'expliquent ou bien par leur dependance ideologique des
grands systemes mondiaux qui autrefois ont fortement influence le develop-
pement de la science juridique civile yougoslave, ou bien par la defaut d'une
etude suffisamment approfondie de la question traitee. Presque tous s'expri-
ment d'une maniere favorable a la position du droit allemand (qui fut jadis
egalement l'autrichienne), c'est a dire en faveur de la these sur la nullite
irreparable du contrat arbitral sans aucun egard aux causes de l'annulation
de la sentence arbitrale prononcee en sa fonction.
Apres avoir examine plusieurs arguments qui en principe parlent en
faveur de la validite de la clause compromissoire nonobstant l'annulation de
la sentence arbitrale, I'auteur arrive a des conclusions suivantes:
i— Sans egard a la nature de la convention arbitrale — compromis ou
clause compromissoire — il faudrait soutenir la these que les arbitres ont
epuise leur pouvoir de trancher le litige une fois la sentence prononcee.
— Si l'annulation de la sentence arbitrale est cause par Finvalidite de la
convention arbitrale ou bien parče que le litige tranche par les arbitres n'a
pas ete compris par une convention arbitrale valable, il faudrait estimer
qu'il n'y a pas de base legale pour la constitution d'un nouveau college
arbitrale qui serait saisi de trancher le meme litige parče que la convention
arbitrale n'ex.ste pas ou bien n'est pas valable.
— Si l'arbitrage avait exerce ses pouvoirs en vertu d'une clause com-
promissoir valable, il faudrait dire qu'une telle clause est defindtivement
epuisee par la sentence rendue, mais seulement a Tegard du litige tranche
par cette sentence et a condit.on (resolutive) que la sentence n'ais ete annulee
au cours d'une procedure de recours devant un tribunal judiciaire. Si l'annula­
tion est due aux raisons qui ne concernent pas l'existence ou la validite
juridique de la convention arbitrale, la clause compromissoire est toujours
valable et peut serv.r de base a la constitution d'un nouvel arbitrage autorise
a se prononcer sur le meme litige. Dans ce cas ce sont les parties en cause
auxquelles incombera de prendre des mesures necessaires a cetta nouvelle
constitution. i
— Le cas echeant, le tribunal judiciaire sera le seul competent de
resoudre de litige, mais toujours a condition quel les parties ne se mettent
pas d'accord sur la conclusion d'une nouvelle convention arbitrale.

120