Professional Documents
Culture Documents
Bilješke K Definiciji Identiteta Bilgrami
Bilješke K Definiciji Identiteta Bilgrami
Akeel Bilgrami
Ekstremnost politike 'identiteta' u mnogim djelovima svijeta posljednjih je desetljea poluila
iroku upotrebu termina 'identitet' to je uzrokovalo teorijski interes (dodue ne bez
popratnoga glamura) za taj koncept. Usprkos tomu, nedostajalo je i nedostaje jasnoe i
rigoroznosti pri teorijskoj primjeni pojma i koncepta. Nakana ovog malog eseja je donekle to
korigirati.
Moja osnovna preokupacija je propitati kako koristimo 'identitet' u kontekstu politike
identiteta te na koji se nain ta rije javlja u metafizikim raspravama u kojima su filozofi ve
objavili plodan i zanimljiv korpus literature. Kad, unutar politike, kaemo da pojedinac ima
odreeni identitet, pritom mislimo da pripada odreenom tipu koji je relevantan za ono to
uobiajeno nazivamo 'politikom identiteta'.
Tijekom godina, u razliitim esejima, pokuavao sam urediti koncept nametnuvi mu kakavtakav teorijski red razlikujui 'subjektivni' od 'objektivnog' identiteta. (1) Tvoj subjektivni
identitet je ono to o sebi misli da jesi, ono/onaj kakvim sam sebe zamilja, dok je tvoj
objektivni identitet ono kakvim te, neovisno o tebi i tvojim pogledima na sebe, vide drugi.
Drugim rijeima, tvoj objektivni identitet je ono/onaj to/koji jesi u svjetlu odreenih
biolokih ili socijalnih injenica o tebi.
Subjektivni i objektivni identitet, naravno, esto su blisko povezani. Nije uobiajeno, niti je
plauzibilno, ako nita a ono u politikom smislu, misliti o sebi kao o neemu to nisi. Mogu li
ja, dijete Indijaca, o sebi misliti kao o Afro-Amerikancu? Pretpostavljam da mogu. Moemo
zamiljati svakakve stvari koje prelaze granice zbilje. Ali, budui da nas zanima pojam
identiteta u okviru politike identiteta, bilo bi razumno napustiti samovienja i koncepcije o
sebi koje se podudaraju s fantazijama i time s fantastikom.
No, budui da su dva aspekta identiteta blisko povezani, izmeu njih mogu je nesrazmjer.
Subjektivni identitetkadgod nije puka fantazijapretpostavlja neke svoje priblino
objektivne verzije, ali nikako suprotno. Primjerice, netko moe biti idov ili Indijac,
objektivno, dijete dakle idova ili Indijaca, ali se ne mora subjektivno identificirati kao idov
ili kao Indijac.
Budui da oni (subjektivni i objektivni identiteti) potiu raspravu o veoma razliitim
filozofijskim problemima. Itekako treba ne samo raspravljati i o subjektivnim i o objektivnim
Ovi primjeri, iako provizorno miljeni, mogu ostaviti dojam da su identiteti u politici samo
uporabni (instrumental), da su potrebni samo utoliko ukoliko trebaju i mogu mobilizirati tebe
i druge za neke ciljevenacionalnu nezavisnost, rasnu jednakost, rodnu pravednost i tako
dalje. Ovo, zauzvrat, moe ostaviti dojam da agensi o kojima je rije o tim i takvim
identitetima razmiljaju kao o neemu nakana ega je trajati samo onoliko koliko im je
potrebno da ostvare ciljeve kojima slue.
Ali nemaju svi identiteti tu puko uporabnu ulogu u psiholokoj ekonomiji agensa. Njihova
uloga u psiholokoj ekonomiji moe biti puno suptilnija. Oni, primjerice, mogu biti izvori
digniteta i samopotovanja u trenucima u kojima se pojedinac osjea posebno ranjivim; mogu
biti izvorom solidarnosti i pripadanja kada se netko osjea otuenim od vlastite socijalne
okoline; i tako dalje. Kada obavljaju tako suptilne funkcije previe je okrutno opisivati ih
govorei da agensi te identitete zadravaju samo privremeno i to u uporabnom obliku. Oni se
agensima mogu initi kao da imaju intrinzinu, a ne uporabnu vrijednost. Drugi ih mogu
analizirati rijeima: iako nisu eksplicitno uporabni, ovi identiteti, kao to je to danas sluaj s
Palestincima ili s Indijcima u etrdesetim godinama dvadesetog stoljea, u svakom sluaju,
obavljaju funkciju kojom se osigurava izvor digniteta i utjehe, sigurnosti, u trenucima
ranjivosti i ponienja... Ali, iz njihovih osobnih toaka gledita, agensi o tim identitetima
radije misle pojednostavljeno, kao o entitetima ije su znaenje i vrijednost intrinzini, a ne
kao o neemu svrha ega je obavljanje odreenih funkcija, dakle ne vide ih kao neto ije je
trajanje privremeno, kao neto to traje dok ih funkcije o kojima je rije trebaju. Ukoliko su
drugi u njihovoj analizi u pravu, ti identiteti mogu mirne due biti i poniteni... mogu biti
revidirani od strane samih agenasa koji nisu uspjeli realizirati njihove funkcije. Ali to ne
mijenja injenicu da su, s toke gledita agenasa, identiteti poprilino intrinzini. Zato, to se
agenasa tie, identiteti su miljeni kao neto to nije podlono revizijama i ega se oni trebaju
permanentno drati.
Kako pojedinac moe zahvatiti ovaj element nae analize sujektivnog identiteta? Isticanjem
toga da su neke forme reflektivnih potvrda razliite od drugih oblika reflektivnih potvrda i to
na veoma specifine i zanimljive naine. Neke reflektivne potvrde javljaju se u sljedeem
obliku kojega moemo nazvati modelom 'Odiseja i sirena'.
Tome je najbolje pristupiti s primjerom. Netko s islamskim predanjima koja obvezuju moe
misliti (kao to neki Muslimani to i ine) Prije ili kasnije i nas e zahvatiti irenje kobnih
oblika moderniteta, to moe oslabiti nae islamsko predanje koje obvezuje, (fundamental
4
pokuavaju izrei (iako ne ba najbolje) je kako nas ideali prijateljstva, nacionalnosti, religije,
rase, roda... katkad mogu povezati na nain Odiseja i tako kreirati subjektivne identiete.
Plauzibilna analiza subjektivnog identiteta je ona koja se agensu nudi na temelju njezinih
intenzivnih politiki relevantnih obveza i predanja koje nju i bliske njojone s kojima dijeli
jednaka obvezujua predanjaova mobiliziraju te da ih ona reflektivno potvruje na razini
drugoga reda na nain koji je blizak modelu Odiseja i sirena.
Kad se vratimo objektivnim aspektim identiteta, da bi nekoga smatrali nekim, odnosno onim
koji jest, nije nuno reflektivno potvrditi (to) to on jeste. Kada se o rasnim identitetima, na
primjer, misli kao o biolokoj danosti tada su oni objektivni. Rodni identitet koju ukljuuje
kromosome, takoer je, u tom smislu, objektivan. Ali, bioloki kriteriji nisu jedini kriteriji
ukljueni u objektivni identitet. Intersubjektivni i socijalni kriteriji takoer su privilegirani
kod odreivanja objektivnih identiteta. Marksisti, primjerice, tvrde da je identitet pojedinca
zadan njegovom ulogom u odreenoj ekonomskoj formaciji u odreenom historijskom
razdoblju. Upravo to, na nain na koji Karl Marx definira 'klasu' i ini klasni identitet.
Mnogi se suprotstavljaju biolokim formama i nainima miljenja o razliitim oblicima
identiteta, kao to su rasni i rodni, tvrdei pritom da su ovi 'socijalno konstruirani'
percepcijama i stavovima suvremenika, duhom vremena (zeitgeist) konceptualnim
kategorijama i socijalnim institucijama odreenog vremena. Foucault i njemu bliski puno su
se ovime bavili. Sam Foucault ponudio je detaljnu historijsku i socijalnu analizu odreenih
koncepata i institucija u Europi koje su odreivale identitete. Zapravo, zanimljivo je da
Foucault tvrdi da nisu samo bioloki i drugi znanstveni kriteriji bitni unutar socijalnih faktora
te vrste, nego da su u to uvueni i subjektivni faktori o kojima smo ovdje ve raspravljali. I
oni su, misli Foucault, oblikovani konceptualnim i institucionalnim formacijama koje su
vjeto odmaknute i skrivene od domene nae reflektivne samospoznaje, time ukazujui na to
da su ideali nae osobne autonomije, za koje mislimo da su bitni unutar subjektivnog
identiteta, zapravo iluzorni.
Ovdje neu raspravljati o Foucaultovim idejama. Umjesto toga nakratko u se osvrnuti na
motivacije za traganjem za objektivnim faktorima identiteta koji ovoga nadreuju
subjektivnom.
Mnogi agesni mogu se identificirati s nekim objektivnim svojstvima koja posjeduju, a koja
nisu drugima najupadljivija. Postoje miljenja koja tvrde da su ba svojstva koja su drugima
upadljiva ta kojima se esto definira subjektivi identitet bez obzira to o sebi subjekt mislio i
kako se zamiljao. Dobar je primjer za to poznata Staljinova (12) definicija nacije koja
naglaava vanost historijskih i ekonomskih kriterija bitnih za nacionalni identitet. Nju
obiljeava pogled namjera kojega je korigirati ono to Staljin vidi kao preuranjenu i
neutemeljenu subjektivnu identifikaciju s neijom 'nacionalnosti' kakvu nalazimo u mnogim
secesionistikim zahtjevima u raznim dijelovima Sovjetskog Saveza. Bez obzira bio on u
pravu ili ne u formuliranju objektivne prirode nacionalnog identiteta, motivacija za njegovu
teorijsku poziciju u najmanju bi ruku mogla biti (barem implicitno) politika.
Od naglaavanja ovih objektivistikih shvaanja zanimljivije je teorijsko shvaanje (i
argumentacija) koje ukazuje na vane teme izrazito filozofijske naravi. Tvrdnja da agensi
mogu imati neki identitet ak i kada o sebi ne misle da ga imaju, implicira da ono to netko o
sebi misli da jeste moe biti pogreno (ili krivo protumaeno) i, samim time, neka vrsta
samozavaravanja (samoobmane) (ili barem kratkovidnost kada se radi o tebi, koja ne
ukljuuje motivirane elemente koje se u veini sluajeva vezuje sa samoobmanom (selfdeception), ali, u najmanju ruku, ukljuuje ideju da netko nekad moe biti jednostavno suvie
kompleksan, dubok, da bi mogao sebe u cjelosti spoznatipri emu 'dubok' ovdje uope
nema nakanu uveliavati 'dubinu').
Radi filozofijskog pojanjenja dobro je razlikovati dvije vrste pozivanja na objektivistike
identitete za koje se misli da (je mogue da) su skriveni od samo-koncepcije subjekta. Prva,
slabija tvrdnja, govori da ponaanje subjekta esto izdaje njegov identitet, neke karakterisitke
njegove psihologije koje su kljuni ingredijenti identitetanjegov karakter i osobnost, iako ih
on ne prihvaa i s njima se ne identificira. Druga, jaa tvrdnja, govori da identitet niti ne
zahtjeva da bilo to u ponaanju subjekta otkriva njegov identitet. Nita u njegovom
ponaanju ne treba otkrivati psiholoke karakteristike koje mu osiguravaju taj odreeni
(njegov) identitet. Inzistirati na tome znailo bi imati prejake bihevioristike kriterije za
identitet. Bolje je tvrditi da su osobine, karakterisitke i identitet (za)dani nekom socijalnom,
politikom, ekonomskom, ili biolokom teorijom o njemu i slinima njemu.
Ne iznenauje da je slabija tvrdnja manje kontroverzna, budui da zahtjeva karakteristike
subjekta kojima e se definirati njegov identitet kao neto to je, u najmanju ruku, vidljivo u
njegovom ponaanju. Subjekt ih ne mora potvrditi. Ne mora ih ak ni prepoznati. Ali, ako je
8
se radi o osobi radnike klase, jo uvijek se kae da ima klasni identitet proletera, (iako s
lanom svijeu). I Upravo zbog toga to, bez obzira na izostanak proaktivnih manifestacija
koje bi potvrdile i uvrstile pripadanje toj klasi, ima klasni identitet, za takvu osobu se moe
rei da ima lanu svijest. Lana je upravo zbog toga to ovaj proputa sebe (u)vidjeti za ono
to on zapravo je. On ne vidi sr njegova sebstva. Njegovo najdublje sebstvo za njega ostaje
tajnom. A ne vidi ga iz jednostavnog razloga jer je, s njim ili bez njega (kao subjekta),
njegovo najdublje ja odreeno objektivnim historijskim i materijalnim odnosima.
Postoji poznata i fascinantna polemika oko same ideje objektivnog identiteta, iako se u
standardnim formulacijama ove polemike sam pojam identiteta u velikoj veini sluajeva
uope ne spominje. Primjerice, zabrinutosti Isaiaha Berlina oko pojma 'pozitivne slobode' tiu
se zapravo pojma objektivnog identiteta na nain na koji sam ga analizirao. Konkretno se tiu
trenutka u kojemu su sebstvo i samokoncepcija radikalno odvojeni. (15) Ta odvojenost
omoguava sljedeu dinamiku: sama ideja samospoznaje individue-graanina, a to je
dosezanje njegove autonomije i slobode (u 'pozitivnom smislu'), stavljena je u ruke drava ili
'avangardi' politikih stranaka koje tvrde da bolje (od samog subjekta) razumiju njegovo
sebstvoi stvarno i objektivno. Iz ovog rakursa gledano, prema onima koje ovaj koncept
uznemiruje, poznata izjava 'prisiljavati nekoga na slobodu' ne sadri paradoks. (Lenjinov
avangardizam bio je poten kada je taj paradoks nijekao (16)).
Naglaavati politike zabrinutosti ove vrste vie je stvar filozofije i o njima se raspravlja u
suvremenoj moralnoj psihologiji: problem 'izvanjskih' (external) razloga koji su
suprotstavljeni 'unuratnjim' (internal) razlozima. Izvanjski razlog je razlog osobi da ini ili
vjeruje ili vrednuje neto to se ini privlanim nekom drugom evaluativnom elementu u
neijoj moralno-psiholokoj ekonomiji. Izvanjski razlog ne tvrdi neto slino ovome
pozivajui se na unutarnji element; on zahtijeva jedino odreenu objektivnu injenicu koja ne
treba biti niti prepoznata od strane subjekta kojemu (za kojega) osigurava razlog.
Tako u tradiciji ortodoksnog Marksizma, proleter, s njegovim povjesno odreenim identitetom
kojega ovaj uope ne treba razumjeti, ima ('izvanjski') razlog da bude revolucionaran, ak
iako u svojoj osobnoj shemi vrijednosti ne postoje elementi (nema 'unutarenjeg' razloga) koji
mu preporuuju (njegovu) revolucionarnost. Berlinova razmiljanja koja se odnose na
etatistiku tiraniju koju drava provodi u ime samospoznaje, autonomije te pozitivne slobode
implicitno su i veoma duboko vezana za samu ideju izvanjskih razloga, iako ih nikad nije
artikulirao kao neto to ima tako ucrtan cilj. To postaje eksplicitno u odbacivanju
10
uvjerljivosti same ideje izvanjskih razloga u izvrsnom eseju Bernarda Williamsa (filozofa na
kojega je jako utjecao Berlin) bez obzira na injenicu to zakljuak naruava zbunjujue
poistovjeenje unutranjih razloga s Humeovim pojmovima vrijednosti i motivacije. (17)
Posljednji sklop opaski prikladno je mjesto na kojemu bi moje biljeke k definiciji 'identiteta'
u kojima sam napravio temeljnu razliku izmeu subjektivnih i objektivnih aspekata koncepta,
mogle zastati. Koja emo od ova dva aspekta naglasiti u naim studijama koncepta, u velikoj
e mjeri biti stvar nae teorijske odluke koja, zauzvrat, ovisi o nearbitrarnim filozofskim
razmatranjima koja se, kao to smo to vidjeli, odnose na teme koje su udaljene od identiteta,
kao to su teme autonomije i moralnih razloga. I zato su Sebstvo, Sloboda, Um (Razum), jo
od vremana Kanta, blisko povezane u obje tradicije: analitikom i kontinentalnom. Ali, jo
mnogo toga i na mnogo detaljnije naine mora niti reeno ne bi li veza izmeu ovih tema bila
jo jasnija i eksplicitnija. No, razumno je tvrditi da koliko smo nesigurniji i nenaklonjeniji
ideji 'izvanjskih razloga' vjerojatnije je da emo naglasak stavljati na subjektivne, radije nego
na objektive aspekte identiteta.
11
zanimljivi da bi bili vani za politiku identiteta. Svjestan sam da se i takve politike (identiteta)
mogu pojaviti. One ne mogu biti previane pukom apriori analizom.
3 Budui da svi mi o sebi mislimo na razliite naine koji niim ne utjeu na politiku
identiteta, ideja da imamo 'viestruke' identitete (ili donekle razliito, naoko organskije, a to je
da smo 'hibridni') previe je oita da bismo je negirali. Ali, jednako tako, tvrdnja da imamo
'viestruke' identitete, konceptualne i politike probleme identiteta ne ini nimalo lakima.
ak i oni koji imaju normativni pristup prema politici identiteta i koji misle da nam treba vie
politike identiteta, ne negiraju da svi ljudi posjeduju viestruke identitete. Tako da oni koji
kritiziraju politiku identiteta moraju uiniti (i initi) puno vie od toga da tvrde da postoje
viestruki identiteti. O tome vie piem u esejima koje spominjem u fusnotama 1 i 10.
4 Oprez: moda je preambiciozno misliti da moemo osigurati dostatne uvjete 'identiteta', ili
veine socijalnih i politikih koncepata. Ipak, u naim naporima da definiramo subjektivni
identitet, trebamo posegnuti za veom argumantacijskom dostatnou od one koja
pojednostavljeno tvrdi da subjektivni identitet od pojedinca zahtjeva da o nekome misli na
odreen nain.
5 Preciznije: Ne biti alijeniran od neijih elja, od pojedinca ne zahtjeva da ih odobrava. To
moe zahtjevati samo da ih se ne odrekne. Ali, identificirati se s neijim eljama, zahtjeva
odobravati ih.
6 O ovim tendencijama mogue je misliti u sluajevima kao to je uspostavljanje neijeg
objektivnog, a ne subjektivnog identiteta, ali o ovome neu dalje raspravljati.
7 Ovdje dolazi do komplikacija. Nekada neije elje drugoga reda mogu biti prilino
neurotine i iracionalne. Kad jesu, tada nam one ne mogu otkrivati s im se netko identificira i
od ega je alijeniran. Tako, primjerice, ja mogu na razini drugoga reda, negirati moju elju za
politikim aktivizmom (prvoga reda), ali to moe biti zato jer sam nekad, dok sam bio
politiki aktivan, imao loa iskustva. Recimo da me je odreeno iskustvo prestrailo i uinilo
me patoloki opreznim prema politici iako me moji instinkti, tendencije i vrijednosti prvoga
reda mogu orijentirati k angamanu u politici. ak je mogue da unutar osobne ekonomije
vrijednosti, ja to odricanje drugoga reda moje politike prvoga reda vidim kao iracionalno.
Kada se tako neto dogodi, zanimljivo je zapitati se, postoji li ne-odobravanje treega reda
koje se odnosi na ne-odobravanje drugoga reda elje za politikom aktivnou prvoga reda.
12
13
15 Vidi: Isaiah Berlin, "Two Concepts of Liberty," in Four Essays on Liberty (London:
Oxford University Press, 1969).
16 Vidi: V. I. Lenin, "What is to be Done?" in The Leninist Anthology, ed. R. Tucker (New
York: Norton, 1975).
17 Vidi: Bernard Williams, "Internal and External Reasons," in Moral Luck (Cambridge:
Cambridge University Press, 1981).
14