Professional Documents
Culture Documents
SVEZAK 27
KRŠĆANSTVO
KRŠćANSTVO NA HRVATSKOM PROSTORU
Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.) NA
HRVATSKOM PROSTORU
Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. s.)
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
ZAGREB
1991
ISBN 86 -397 -0223-3 Predgovor
Novi gospodari Ilirika, Avari i Slaveni, sijeku veze 10. 1985, izd. Crkva u svijetu, Split, 1990.
koje su u torn dijelu Evrope spajale Istok sa Zapadom.
Carigrad se radi vlastite obrane od Arapa i Perzijanaca
okreće prema svojim maloazijskim granicama, što je
rezultiralo sve jaĉom orijentalizacijom Carigradske Crkve. I
Rim je zbog provala Germana, Langobarda, Slavena i
drugih izgubio mnogo od starih tradicija i rimskih obiĉaja.
A jer su se stoljećima borile na razliĉitim frontovima i
slijedile vlastite putove, Istoĉna i Zapadna Crkva nisu
mogle izmijeniti steĉena iskustva i metode evangelizacije,
koje su, svaka na svom podruĉju, primjenjivale u
pokrštavanju barbarskih osvajaĉa Evrope. Ilirik je kao
prirodna veza Istoka i Zapada trebao omogućiti dijalog
predstavnika rimske i carigradske crkvenosti. Ilirik je,
naţalost, u 6/7. stoljeću gotovo posve dekristijaniziran. Kad
su u 9. stoljeću Rimska i Carigradska Crkva ojaĉale i
kršćanskom civilizacijom pobijedile došljake, one su se u
Iliriku opet susrele, ali kao suparnice koje je duga
odijeljenost otuĊila.
ĆIRILOMETODSKA BAŠTINA
U HRVATA
Pretpostavka da je put Konstantina (Ćirila) i Metoda Glagoljsko pismo i slavenska sluţba Boţja odrţat će
iz Moravske u Rim vodio preko Hrvatske, napose kroz se u Hrvatskoj unatoĉ za njih nepovoljnim odlukama
Istru, ne da se lako dokazati, ali se ne moţe ni olako splitskih sabora iz 925. i 1060. Sinoda iz 1063. »pod
odbaciti. Nema razloga ne prepostaviti da je Metod na prijetnjom izopćenja zabranjuje da se Slaveni (tj. hrvatski
svojim putovanjima prošao Istrom, jer je barem jedanput glagoljaši) promaknu u svete redove ako nisu nauĉili
putovao morem, a to je svakako bilo uz našu obalu. Prvo latinski«. Na molbu senjskog biskupa Filipa 1248. papa
Naumovo Ţitje (10. stoljeće) istiĉe da su Metod i njegov Inocent IV. odobrava upotrebu glagoljice i slavenskog
uĉenik Naum na proputovanju »iz Rima za Bugarsku jezika u sluţbi Boţjoj, »ali samo u onim krajevima u
doplovili morem do Ilirika i onda nastavili put kopnom kojima se već upotrebljavaju«. U molbi senjskog biskupa
propovijedajući vjeru«. Drugo Naumovo Ţitje svjedoĉi bilo je navedeno »da u Slavoniji (Hrvatskoj) postoji
da se Naum pridruţio Konstantinu i Metodu osobito pismo za koje svećenstvo dotiĉne zemlje tvrdi da ga
»propovijedajući i uĉeći narod mizijski i dalmatinski«, ima još od bl. Jeronima«, a papa velikodušno izdaje
odnosno da su se prognanici iz Moravske, kad su došli traţeno odobrenje imajući na umu da je jezik podreĊen
do Beograda, »razišli te su jedni otišli u Miziju, a drugi stvari, a ne stvar jeziku«. Student Sorbone i pariški
u Daciju i Dalmaciju i ondje naviještali rijeĉ Boţju«. profesor Juraj iz Slavonije (1415) zabiljeţio je oko 1400.
da je »hrvatski biskup prvi koji je poznavajući oba
jezika, latinski i hrvatski,misnu ţrtvu slavio ĉas na
Ćirilometodska liturgijska tradicija u Hrvata jednom a ĉas na drugom jeziku, kako je već smatrao
uputnim« te da su osim njega istu povlasticu imali
U pismu kralju Tomislavu, zahumskom knezu
biskupi Krbave, Knina, Krka, Splita, Šibenika, Zadra,
Mihajlu, splitskom nadbiskupu Ivanu i »ĉitavom narodu
Nina, Raba, Osora, Senja, a isto tako i svi istarski
koji obitava Slavoniju (Hrvatsku) i Dalmaciju«, papa
biskupi.
Ivan X (914-928) izjavljuje da se »Kraljevstvo Slavena
Godine 1905. u Rimu je objavljen posljednji misal
(tj. Hrvatska) spominje meĊu prvencima apostolske i
tiskan glagoljskim slovima, a 1927. izlazi latinicom
opće Crkve« te da su, za razliku od Sasa, koji su se
transkribirani Vajsov crkvenoslavenski misal, koji će iz
pokrstili u novije vrijeme, »Hrvati još od kolijevke s
javne upotrebe nestati prve korizmene nedjelje 1965.
majĉinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske
nakon provedbe odluka Drugoga vatikanskog sabora o
Crkve«, pa ih zaklinje da »svoju djecu od malih nogu
uvoĊenju ţivih jezika u liturgiju Rimske Crkve.
predaju Bogu na nauke... jer koji bi se odabrani sin
Rimske Crkve, kao što ste vi, radovao prikazivati Bogu
(misnu) ţrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku«. Glagoljica u hrvatskoj knjiţevnosti
Deseti zakljuĉak Splitskog sabora iz 925. izriĉito
zahtijeva da se nijedan biskup u Hrvatskoj one usudi Akademik Branko Fuĉić, vrsni poznavatelj glagoljske
promaknuti u bilo koji stupanj svetog reda ikoga tko epigrafike i svjetski priznati struĉnjak na tome podruĉju,
upotrebljava (samo) slavenski jezik« te da »već tvrdi da se glagoljsko pismo u Hrvatskoj proširilo
zareĊenom biskupu ne dopusti sluţiti misu... osim ako dolaskom Metodovih uĉenika iz moravsko-panonskog
bi bila oskudica svećenika«, ali i tada »samo po prostora,ali i s juga,
odobrenju rimskog biskupa«
iz bugarsko-makedonskog podneblja. Glagoljica je u Poloţaj hrvatskoga glagoljaštva na razmeđi evropskog
Hrvata ostavila najdublji i najtrajniji korijen i u Istoka i Zapada svakako je jedan od najizrazitijih aspekata
neprekinutoj se tradiciji odrţala kao pismo svakodnevne ćirilometodske baštine u Hrvata, a hrvatska glagoljaška
upotrebe sve do sredine 19. stoljeća. Posljednji datirani knjiţevnost jedini je kulturni posrednik između Rima i
glagoljski tekst napisan je 1864. u samostanu franjevaca Carigrada i nosilac evropskog jedinstva, knjiţevnog i
trećoredaca u Glavotoku na Krku. religioznog, koje ona crpi iz ćirilometodske tradicije i idealno
Danas je malo komu poznato da se u namire prošlom i sadašnjem vremenu.
srednjovjekovnoj Bosni razvijala glagoljska pismenost
sve do kraja srednjeg vijeka. I kodeksi 14/15. stoljeća, PAPA IVAN VIII (872-882) O SLAVENSKOM JEZIKU
pisani zapadnom ćirilicom ili bosanĉicom, pokazuju »S pravom odobravamo slavensko pismo, koje je
tekstološku srodnost s dalmatinsko-primorskim pronašao filozof Konstantin (Ćiril), a kojim se dostojno
rukopisima i po svojoj arhaiĉnosti (npr. Zbornik krstjanina slavi Boga,te nareĊujemo da se istim jezikom
Radoslava, 1443-1461) odaju vezu s prvotnom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega Gospodina
glagoljskom pismenošću, koja je ĉuvala ćirilometodske (...) Zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se
tradi cije. pjevaju mise ili ĉita sveto EvanĊelje ili boţanska ĉitanja
Ćirilometodska baština u Hrvatskoj nije samo Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumaĉena,
glagoljsko pismo nego i narodni knjiţevni jezik, jer je ili ako se pjeva ĉitava sluţba ĉasova na tom istom
Hrvatska glede jezika jedina od slavenskih zemalja slavenskom jeziku. Naime, onaj koji je stvorio tri glavna
zapadne kršćanske tradicije u kojoj se odrţao jezika, hebrejski, grĉki i latinski, stvorio je i sve ostale jezike
staroslavenski jezik, pa je ta ĉinjenica, uz druge, na svoj na svoju hvalu i slavu«...
Iz pisma Ivana VIII.
naĉin djelovala i na oblikovanje narodnoga knjiţevnog moravskom knezu Svatopluku,
jezika. Crkvena knjiţevnost u Hrvata bila je naime lipnja 880. godine.
ĉvrst temelj za stvaranje svjetovne knjiţevnosti već u
ranome srednjem vijeku i to ne samo za popove glagoljaše
nego i za feudalce koji prireĊuju, prepisuju i ĉitaju
tekstove viteške knjiţevnosti na cijelome hrvatskom
nacionalnom i je ziĉnom prostoru.
Glagoljica s vremenom prelazi i u podruĉje crkvene i
svjetovne uprave. Pravni glagoljski dokumenti pridonose
razvoju hrvatske pravne terminologije i kodifikacije
obiĉajnog prava i instituta (npr. Vinodolski zakonik,
1288), ĉime se hrvatsko glagoljaštvo kao društveno-
politiĉka snaga oĉituje u otporu prema kozmopolitizmu
Zapada i daje svoj udio u borbi za oĉuvanje
crkvenoslavenskog jezika u bogosluţju, a taj jezik
razvojem i prihvaćanjem elemenata narodnoga govora
postaje jezikom hrvatske srednjovjekovne a zatim i
renesansne knji ţevnosti (prof. Josip Bratulić).
IZABRANA LITERATURA
ĆIRIL I METOD SUZAŠTITNICI EVROPE
S.RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogosluţju sa
»Moja je najdublja ţelja da-dobrotom presvete Trojice i osobitim obzirom na Hrvatsku, Zagreb,1910
zagovorom Bogorodice i svih svetih-otpadne sve što V. ŠTEFANIĆ, Tisuću i sto godina od moravske misije, Slovo,
razjedinjuje Crkvu, narode i zemlje, a razliĉiti oblici 13/1963, str. 5-42.
predaja i kultura pridonesu uzajamnom nadopunjavanju u J. BRATULIĆ, Ţitja KostantinA-Ćirila i Metodija i druga vrela,
onom bogatstvu koje je plod sloţnih duša. Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 76, Zagreb, 1985.
Neka svijest o torn duhovnom bogatstvu, koje se razliĉitim Tisuću i sto godina od smrti Metodijeve: Ćirilometodsko
putovima namrlo u baštinu pojedinih naroda evropskog kulturno-knjiţevno nasljeĊe u Hrvata (zbornik), Slovo 36/1986.
kontinenta, omogući da naši suvremenici ustraju u duţnom F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 80-
poštovanju opravdanih zahtjeva i prava drugih naroda i 102.
u nastojanju oko mira. Neka nipošto ne sustanu
pridonositi općem boljitku sviju i raditi na sretnoj
budućnosti svih ljudi na Zemlji.«
Iz apostolskog pisma »Egregiae virtutis« (Izvrsni
kreposnici) pape Ivana Pavla II. od 31. prosinca 1980.
(prev. B. Duda)
BENEDIKTINCI - GRADITELJI ţivotinje posjeduju istanĉan predosjećaj neposrednih
zbivanja, saksonski teolog predlaţe Trpimiru da pred
HRVATSKE KULTURE bitku s Bugarima pomno prouĉi raspoloţenje konja. Ako
su pred bitku raspoloţeni i bezbriţno poskakuju, onda hrvatski
vladar moţe sa sigurnošću oĉekivati pobjedu, što se, prema
Iako je redovništvo općenita pojava, zajedniĉka mnogim Godescalcu, doista i dogodilo.
religijama, ipak je ono posebna znaĉajka i jedan od bitnih Knez Trpimir 852. u Riţinicama, izmedu Klisa i Solina,
ĉimbenika u ţivotu Rimske Crkve u prošlosti i u gradi prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj, a svoj ĉin
sadašnjosti. opravdava u najstarijoj hrvatskoj vladarskoj povelji: »Boţjim
Kršćansko redovništvo nastaje oko sredine 3. stoljeća u nadahnućem potaknut, ne znajući kada će osvanuti sudnji
predjelima juţno od Aleksandrije (Egipat), a razvija se kao dan i (moj) posljednji ĉas i veoma zabrinut za spas svoje
anahoretizam (pustinjaštvo) i cenobitizam (ţivot u zajednici). duše, posavjetovavši se prethodno sa svojim ţupanima,
Utemeljitelj anahoreta je Pavao iz Tebe (prema Jeronimu), sagradio sam pomoću Boţjom (ovaj) samostan i u nj
odnosno Antun (251-356), dok se osnivaĉem cenobita smatra doveo zbor braće (tj. montecassinskih benediktinaca) da
Pahomije (286-346). me njihove revne molitve oproste od grijeha pred
U hrvatskom ranosrednjovjekovlju dominira Bogom.«
redovništvo kao ideja povlaĉenja i bijega u samoću, koje Za vladanja kneza Branimira (879-892) poznat je
ujedinjuje općenito prihvaćeno Pravilo sv. Benedikta. benediktinski opat Teudebert iz Nina, dok se u pratnji
Sv. Jeronim je najslavnije redovniĉko ime iz naših kneza Mutimira (892-910) nalazi i samostanski predstojnik
krajeva. Njemu dugujemo i prve vijesti o cenobijima uz Ţitalj. Prvi opat Sv.Krševana u Zadru spominje se za
našu obalu i na kamenitim dalmatinskim otocima. Tomislavova vladanja (918). Spomenuta opatija uţiva
U Dalmaciji, Bosni i sjeveroistoĉnim dijelovima Hrvatske posebnu naklonost Trpimirovića. Petar Krešimir IV
nalazimo tragove redovnicima sv. Bazilija: Sv. Juraj u (1056-1073) potvrĊuje Sv. Krševanu prava na posjed
Ko- stelcu kod Senja, Vrbas na istoimenoj rijeci u Bosni, Diklo, dar njegova pradjeda Krešimira II (948-969).
Ĉerić kod Osijeka i samostan sv. Demetrija na Savi, dok se Spomenuti posjed »ostaje ĉvrsto u rukama vlasnika
u zadarskim crkvama sv. Anastazije i sv. Platona liturgija (benediktinaca) i u doba (Krešimirova) sina Drţislava
obavlja na istoĉnom obredu i grĉkim jezikom. (969-997) i njegovih moćnih banova Pribine i Godemira i
u doba Svetoslava (Suronje, 997-1000) i njegove braće
Krešimira (III, oko 1000-1030) i Gojslava (1000-1020) i
Na Trpimirovu dvoru njegova sina Stjepana«, oca Petra Krešimira IV.
U našoj historiografiji prevladava mišljenje da se
utemeljenje prvih benediktinskih samostana u nas
vremenski podudara s nastankom suverene hrvatske
drţave. Godine 846/848. na Trpimirovu dvoru boravi
uĉeni benediktinac Godescalc (Gottschalk) iz Orbaisa,
koji će u svoje djelo Responsa de
diversis (Odgovori na razliĉita pitanja) unijeti i jednu
zanimljivost iz hrvatske nacionalne povijesti. Znajući da
Društvena, kulturna i religiozna središta
srednjovjekovne Hrvatske
Desetom stoljeću pripadaju samostani sv. Andrije s
crkvom sv. Marije kod Pule, sv. Stjepana i sv. Marije u
Solinu (975), sv. Mihovila u Istri (990), sv. Maksima na
Korĉuli, sv. Mihovila u Limskoj Drazi i sv. Petronile u
Primorju (oko 1000).
U 11/12. stoljeću, zlatnom dobu hrvatskog
redovništva, benediktinci i benediktinke imaju više od
ĉetrdeset samostana, preteţno uz jadransku obalu.
Ţarišta reformnog monaštva Cluny (Francuska) i
Camaldoli (Italija) utjeĉu na redovniĉki i kulturni
preporod hrvatskih benediktinaca. Iz tog su razdoblja
opatije i samostani: Sv. Ivan u Trogiru (1108), Sv. Ivan u
Medulinu (1115), Sv. Marija u Roţatu kod Dubrovnika
(pr. 1123), Sv. Marija na Mljetu (1151), Sv. Mihovil u
Kotoru (pr. 1166), Sv. Stjepan u Banoštoru (pr. 1176),
Sv. Jakov u Dubrovniku (1222), Sv. Nikola kod Šibenika
(1240), Sv. Grgur u Srijemu (1247) i drugi.
Benediktinke se najprije javljaju u Istri (1044), zatim
u Dalmaciji: Biograd na Moru (1060), Split (1060/61),
Trogir (1064), Dubrovnik (pr. 1170) itd. Zadarski
samostani sv. Mar ije i sv. Platona datiraju iz 1065. i
1070. Od ţenskih samostana osobito je znaĉajan onaj sv.
Marije u Zadru, koji će zahvaljujući dareţljivosti
hrvatskih vladara Petra Krešimira IV. i Dmitra
Zvonimira te susretljivosti ugarsko-hrvatskog kralja
Kolomana (oko 1102-1116) i ugledu prvih opatica Ĉike
(Lucike) i Veĉenege postati jednim od ţarišta
društvenog, kulturnog i religioznog ţivota u hrvatskom
srednjovjekovlju. Opatica Ĉika zdušno podrţava
grgurovski reformni pokret u Hrvatskoj, dok se
Većenega odlikuje kulturom, uĉenošću i umjetniĉkim
ukusom.
Uz benediktince, u Hrvatskoj se potkraj 12. stoljeća
pojavljuju cisterciti, koji se zalaţu za dosljednije
opsluţivanje Benediktovih Pravila. Opatija sv. Marije u
Topuskom (1205)
sedamdesetšesta je »kćerka Clairvauxa«, koja će, uz ostale
cistercitske opatije i samostane u nas, imati vrlo vaţnu,
iako još uvijek dovoljno neosvijetljenu ulogu »u kršćanskoj
obnovi, gospodarskom napretku, politiĉkom ţivotu,
umjetnosti i cjelokupnom procesu ukljuĉivanja Hrvatske u
zapadnu civilizaciju« (I. Tomljenović).
Tisućljetna tradicija
U Zapadnoj Crkvi Hrvati su jedini s tisućljetnom
liturgijskom tradicijom na narodnom jeziku. Od vremena
narodne dinastije pa do sredine 19. stoljeća glagoljica se na
najširem hrvatskom prostoru upotrebljava kao pismo kojim
se prepisuju biblijski kodeksi, razliĉiti liturgijski tekstovi,
djela naboţne i svjetovne knjiţevnosti, ţupske matice,
knjige samostanskih raĉuna itd. Glagoljica je pismo za
svakodnevno ljudsko sporazumijevanje.
Glagoljskim slovima pisan je i Misal po zakonu
rimskoga dvora (1483), prva hrvatskim jezikom i pismom
tiskana knjiga, »pravo remek-djelo tiskarstva u
Gutenbergovo doba« (J. Bratulić).
Hrvatska glagoljaška knjiţevnost doţivljava svoj najveći
procvat baš u doba pojave tiska. Iz glagoljaških radionica u
Senju, Veneciji, Rijeci, Kosinju i drugdje tiskaju se
knjiški izvanredno dotjerani misali, brevijari, evanĊelistari,
priruĉnici
za propovijedanje i teološku izobrazbu glagoljaškog
klera, kao i djela religiozne i profane knjiţevnosti
najširega mogućeg spektra.
Tijekom dugih stoljeća mnogi bezimeni popovi
glagoljaši i svjetovni prosvjetitelji stvorili su od
glagoljice snaţan kulturni izraz, koji će u kriznim
vremenima narodu saĉuvati domaću hrvatsku rijeĉ.
Neprocjenjive zasluge za procvat i afirmaciju glagoljice i
glagoljaštva, ne samo na domaćem nego i na evropskom
planu, imaju pojedinci poput Filipa Senjskog (13.
stoljeće), Jurja iz Slavonije (1350/55-1416), Nikole
Modruškog (oko 1427-1480), Blaţa Baromića (oko 1450-
1505), Šimuna Koţiĉića-Benje (oko 1456-1536),
utemeljitelja glagoljaške tiskare u Rijeci i odluĉnog
branitelja glagoljaštva širom Evrope, i mnogih drugih.
Tim uĉenjacima i diplomatima s kraja srednjeg vijeka
valja pridodati imena Glavinića, Paštrića, Kašića,
Levakovića itd. Oni su od svojih slavnih prethodnika
preuzeli i nastavili misiju širenja narodne rijeĉi i obrane
glagoljaških tradicija.
Na strani ţene
U nesreĊenim braĉnim odnosima Crkva redovito stoji na
strani ţene, napose u sluĉajevima kada nevjerni muţ, pijanac
ili neradnik ostavlja ţenu u bijedi i neimaštini, prepuštajući joj
brigu ĉuvarice ognjišta i odgajateljice njihove zajedniĉke
djece. Grgur IX (1235) osuĊuje obiĉaj sklapanja ţenidbe "in
partibus Sclavoniae", tj. u Hrvatskoj, »pod uvjetom da se
ţena (muškarcu) dopada, dok je u protivnom 'sine
mutilatione membrorum' vraća njezinoj obitelji«.
Kneginja Jelena Šubić, majka bana i kralja Stjepana
Tvrtka I (1353-1377-1391), budnim okom prati
politiĉki uspon najvećega bosanskog vladara i pomaţe
mu u drţavniĉkim poslovima. Povijesno i ljudski
zanimljiv je i lik bosanske kraljice Katarine (1424-
1478), kćerke hercega Stjepana Vukĉića Kosaĉe, uz
ĉiju su ţivotnu sudbinu vezana posljednja desetljeća
bosanskog kraljevstva i njegov tragiĉni završetak.
Odgajana u roditeljskom domu, u ozraĉju
heterodoksnih krstjana, nakon vjenĉanja sa Stjepanom
Tomašem (1446) Katarina će svoju duboku
religioznost nadahnjivati na franjevaĉkoj duhovnosti.
Kao kraljica djeluje pomiriteljski, zaštićuje interese
siromašnih, a nakon Tomaševe smrti (1461) posvećuje
se odgoju svoje djece, Sigismunda i Katarine, koje će
Turci 1463. odvesti u zarobljeništvo, dok će ona
bezuspješno moljakati pomoć za osloboĊenje svoje
porobljene domovine. Uzdizana do najviših ĉasti ili
obespravljena do ropstva, ţena hrvatskog
srednjovjekovlja, u svojim usponima i padovima
radostima i razoĉaranjima, predstavlja simbol
obiteljskog i domovinskog zajedništva nad kojim
nesebiĉno i neustrašivo bdije.
TRAGIĈNE SUDBINE
LIJEPO ODIJEVANJE I OTMJENO PONAŠANJE OBESPRAVLJENIH ROPKINJA
Ukus u odijevanju i otmjeno ponašanje hrvatskih
ţena oĉarat će mnoge srednjovjekovne hodoĉasnike i Izraz »sclavus«, rob ali i Slaven, u srednjem vijeku
kriţare na proputovanju kroz naše krajeve. oznaĉuje prodaju ljudi od Baltika do istoĉnih obala Jadrana
Šimun de Semeonis, irski franjevac koji 1323. putuje te na neki naĉin etniĉki odreĊuje stanovit tip ropstva i
uz našu obalu, primjećuje neobiĉnu nošnju Zadranki od trgovinu ljudskom radnom snagom.
kojih »jedne na glavi nose roţat ukras sovi nalik, druge Uzorak u nas udomaćenog ropstva i servilnog sluţenja
izduţen i u obliku pravokutnika, treće opet vrlo velik i opravdat će nesavjesni trgovci pripadnošću heretiĉkoj
okrugao, koji je sprijeda ukrašen dragim kamenjem«. Na sljedbi patarena, za koje se govorilo da su bosanskog, tj.
taj naĉin, pretpostavlja de Semeonis, »Zadranke su kao poganskog roda, daleko od kršćanske vjere. Trgovci iz
štitom zaštićene od tuĉe, vjetra, kiše i sunca«. naših jadranskih gradova i luka, napose Dubrovĉani, prodavat
I milanski kanonik Pietro Casola (1494) zapaţa će svoje sunarodnjake u Siracusi, Palermu, Napulju,
otmjenost lijepih Dubrovĉanki, njihovu odjeću, nakit i Marseilleu, Barceloni i drugim mediteranskim gradovima
visoko uzdignute šešire s ukrasom na vrhu, koje, istina gdje u srednjem vijeku cvjeta neĉasna trgovina ljudskom
manje otmjeno, prispodobljuje ovĉjem repu. radnom snagom. Niccolo de Poggibonsi, Konrad iz
Francuz Pierre Barbatre, graĊanin zemlje koja će Grunemberga, Georges Lengherand, Gilles le Bouvier i
stolje-ćima davati ton ukusnom ţenskom odijevanju, drugi Evropljani koji su u 14/15. stoljeću posjetili
ispravlja Casolu naglašavajući da je rijeĉ o odjevnom Dubrovnik i dubrovaĉku trţnicu robova, na kojoj se »
predmetu od platna, s visokim ovratnikom odostraga, robovi prodaju poput stoke, sa zgraţanjem se sjećaju u
rascijepljenim na ramenima a sprijeda zaokruţenim. krpe zamotanih ţena i djevojaka za koje im je bilo reĉeno
Prema bilješci toga paţljivog promatraĉa iz druge da »ţive kao ţivotinje bez reda i zakona« te da potjeĉu iz
polovice 15. stoljeća »Dubrovkinje nose ili šeširić od »bosanskog kraljevstva gdje ima vrlo loših kršćana.
vunenog platna s dva roga ili kapu koja podsjeća na Iako pojmovi »sclava«, »serva« i »ancilla« u 14.
sliĉan odjevni predmet u engleskih gospoĊica ali i na stoljeću formalno nestaju iz našega komunalnog
šišmiše raširenih krila. zakonodavstva (Dubrovĉani zabranjuju ropstvo tek 27. I.
1416), ipak pod izlikom da su »bosanskog ili patarenskog
roda« mnoge djevojke iz unutrašnjosti, prije svega iz
Bosne i Huma, izgubit će slobodu i kao obespravljene
»servae« (ropkinje) bit će prisiljene mijenjati gospodare
daleko od domovine i obiteljskog ognjišta.
Novija istraţivanja otkrivaju tragiĉne sudbine mnogih
djevojaka iz naših krajeva, poput » Milice... iz roda
bosanskoga ili patarenskoga«, za koju je kupoprodajni
ugovor ovjerovljen 16. III. 1465. u juţnotalijanskom
gradiću Chio, ili sedamnaestogodišnje Bosanke Vladice
(Bladissa), dovedene u Messinu (Sicilija) »iz istoĉnih
krajeva«, koju će njezin tadašnji gazda unovĉiti za
rekordnih sedamnaest unĉi srebra. Ako se za Vladicu i
moglo tvrditi da je bila »patarenka i daleko od
kršćanske vjere«, njezine zemljakinje Margareta i Ana
IZABRANA L I T E R A T U R A
Hrvati u Andaluziji
Pirinejski je poluotok dio srednjovjekovnoga
islamskog svijeta u koji su Slaveni kao robovi dovedeni u
najvećem broju. Povjesniĉar al-Maqqari navodi ih 13.750
za vladanja Abd al-Rahmana III (912-961) u Cordobi.
Od velikog broja Slavena samo uz nekoliko imena dodan
je naziv »al-Khurwatin« »al-Hayrawas« (Hrvat).
Neki od tih Hrvata, napose iz Dalmacije, imali su istaknutu Sposoban vojskovoĊa i vrstan strateg, Đauhar u više
ulogu za velikih nemira (fitna) u 11. stoljeću. Tom prigodom navrata pobjeĊuje nadmoćnije berberske i omejidske ĉete na
posebno se istaknuo Dalmatinac al-Mujahid b. Abd Allah sjeveru Afrike. Nakon pobjede kod Taherta (958), osvajanja
al-Amiri. Bio je upravitelj (wali) i guverner distrikta Sidjilmasa i pobjede kod Feza (960), Dauhar prekida
Denia, dakle visoki oficir po ĉinu. Godine 1009. samostalno višestoljetnu dominaciju andaluških Omejida nad
upravlja Deniom, jer središnje vlasti više nema. Nakon Denie Magrebom.
zavladao je i Balearskim otocima. Al-Mujahid, Za nekoliko mjeseci ratovanja Dauhar osvaja zemlju
najsposobniji od slavenskih »muluka« (vladara), uspio je drevnih faraona i proširuje imperij Fatimida od obala
utemeljiti vlastitu dinastiju predavši vlast sinu Ali b. Atlantika do rijeke Nila. Kao politiĉki i vojni upravitelj
Mujahid Igbalu al-Dawla, koji će vladati Deniom i Egipta, general Đauhar se ne nastanjuje u Fostatu (al-
Balearima od 1044. do 1076. Fustat), nego utemeljuje novu egipatsku prijestolnicu al-
Arapski povjesniĉari predstavljaju al-Mujahida kao vrlo Kahira (Kairo), budući drugi najveći grad islamskog svijeta
obrazovanog zaštitnika znanosti i umjetnosti. Ibn al-Athir poslije Bagdada. U traynju 970. gradi dţamiju al-Azhar
spominje al-Mujahidove strastvene jeziĉne i filozofske (Najsjajnija), koju sveĉano inaugurira 22. lipnja 972.
rasprave s uglednim arapskim gramatiĉarom i filozofom Egipatski povjesniĉar al-Maqqrizi (1346-1442) spominje i
Abu al-Jurjanijem. Na taj naĉin taj islamizirani Hrvat i njegov natpis iznad glavnih vrata tog remek-djela arhitekture:
sin aktivno pridonose kulturnom bogaćenju tog iznimno »Dao izgraditi al-Katib Djawhar 360. go-dine po Hidţri.«
plodnog razdoblja. Istom povjesniĉaru dugujemo i zanimljivu anegdotu o
Slaven Khayran, visoki oficir i gospodar Almerije i dolasku Dauhara na obale Atlantika (960): » Kad je 338.
Murcije, predaje 1028. vlast Dalmatincu Zahayru, koji će (960. po Kristu) u pobjedonosnom pohodu protiv Maroka
ovim podruĉjem vladati do 1038. Khayran je zidinama vojskovoĊa Dauhar stigao do atlantske obale, organizirao je
opasao predgraĊa Almerije, a njegov nasljednik Zahayr zajedniĉki ribolov poslije kojega je nekoliko rijetkih
dodao je dvije traveje velikoj dţamiji. Te su gradnje primjeraka iz bogatog ulova stavio u zemljane ćupove s
motivirane prije svega obrambenim razlozima, ali jednako (oceanskom) vodom i poslao ih kalifu al-Mu'izzu u
tako pokazuju odluĉnost naših ljudi da svoje ime upišu u Kairouan, kao dokaz da je svojom vojnom pridonio
panteon andaluzijskih graditelja. proširenju njegove vlasti sve do Velikog mora«
(Atlantskog oceana).
Dalmatinac Dauhar (911-992) graditelj Kaira Đauhar upravlja Egiptom do 4. travnja 974, a zatim se
Podrijetlom iz Dalmacije, moţda iz Cavtata, preko povlaĉi iz javnoga politiĉkog ţivota i posvećuje
Sicilije kao rob slobodnjak dolazi na dvor šiitskih Fatimida religioznosti i dobrotvornim djelatnostima. Umire 28.
u Kairouan (Tunis). Poznatiji je pod islamiziranim imenom sijeĉnja 992. navršivši osamdeset jednu godinu.
Djawhar b. Abd Allah. U javnosti se pojavljuje za vladanja
kalifa al-Kaima (935--949). Al-Mansur ga postavlja za
sekretara (al-Katib), a al-Mu'izz ga imenuje generalom (al-
Ka'id) i povjerava mu vrhovno zapovjedništvo nad svom
svojom vojskom.
IZABRANA LITERATURA
polja, što nije bio uobiĉajeni put za prijelaz preko Balkanskog poluotoka.
Redovito se putovalo uz obalu, a u Draĉu bi se uzela rimska Via
Egnatia, koja je kroz unutrašnjost vodila do Carigrada.
Anonimni sudionik prve kriţarske vojne, koji prati kriţare iz
Burgundije i Lotaringije, u pjesmi Put Karla Velikog u Jeruzalem (oko
1100) istiĉe da su oni na putu do Bizanta proputovali Bavarskom i
Ugarskom te da su prije ulaska u Grĉku dugo putovali Hrvatskom,
prolazeći mnogim šumama i proplancima.
VITEŠKI REDOVI U HRVATSKOJ
Viteški redovi templari i ivanovci predstavljaju ostvarenje
kriţarskog duha Zapada. Templare ili »siromašne Kristove vitezove«
organizira Hugues de Payns (1119) s ciljem da brane sveta mjesta i
njihove posjetitelje. Organizirani samostan (commanderie) obuhvaća
vitezove i štitonoše, braću pomoćnike i svećenike duhovnike. Templari
ostvaruju u isti mah redovniĉki i vojniĉki poziv, dva najpopularnija
zvanja u srednjem vijeku. Idejnim zaĉetnikom ivanovaca ili »reda
milosrdne braće sv. Ivana« smatra se Girardo iz Amalfija (1048), ali
je njihov stvarni organizator Rajmund de Puy (1120).
Dolazak templara u Hrvatsku stavlja se u vezu s diplomatiĉki
sumnjivom ispravom Bele II. iz 1138. U nas su prisutni u Sv.
Grguru u Vrani, Sv. Jurju u Senju, Beli kod Varaţdina, Zagrebu,
Pakracu, Našicama, Boţjakovini itd. Svoje vojniĉke vrline iskazali su
u bici na Šaju (1241), a istaknuli su se i kao graditelji crkava, utvrda,
mostova itd. Nakon ukidanja templara na Saboru u Viennei kod
Lyona (1312), templarski posjedi u Hrvatskoj dolaze u ruke
ivanovaca.
Prvi spomen ivanovaca u našim krajevima datira iz 1184. godine,
kada im ninski biskup Matej dodjeljuje crkvu sv. Petra u Bojišću.
Poznati su im samostani u Marĉi, Glogovnici itd. Ivanovci su imali
istaknutu ulogu u crkvenom, društvenom i politiĉkom ţivotu
srednjovjekovne Hrvatske. Više vranskih priora obnaša bansku ĉast.
Tako Ivan od Paliţne upravlja ivanovcima (1378-1391) i Hrvatskom
(1386) u najsudbonosnije doba naše srednjovjekovne povijesti, a
Trogiranin Petar Berislavić, biskup, kraljev kancelar, diplomat i za
Mleĉane »Dalmatinac i nag neprijatelj«, pobjednik je u mnogim
bojevima s Turcima (1520).
POZIV NA OBNOVU DRUŠTVENOG I
RELIGIOZNOG ŢIVOTA
IZABRANA LITERATURA Na poĉetku drugog tisućljeća kršćanstva, nakon izjalovljenih
G. NOVAK - V. MAŠTROVIĆ, Povijest Vrane, Zadar, 1971. milenaristiĉkih išĉekivanja »kraljevstva Duha Svetoga«, na
L. DOBRONIĆ, Viteški r-edovi templari i ivanovci u Hrvatskoj, podruĉju Zapadne Crkve dolazi do pokušaja korjenite obnove
Zagreb, 1984. društvenih i religioznih struktura. Novost u društvenom i
J. RICHARD, Kriţari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji politiĉkom smislu predstavlja pojava gradskih općina s
(Hrvatskoj), Croatica christiana periodica, X (1986) 18, str. 27-39. kolegijalnom upravom. GraĊanin je novi tip ĉovjeka koji na
budućnost gleda neovisno o feudalnim strukturama. U gradanskoj
sredini naglašavaju se individualizam i teţnja za uspjehom bez
obzira na cijenu.
Za realan sud o glosama iz Srećkovićeva bosanskog evanĊelja Crkva bosansko-humskih krstjana kao historiografski
još uvijek nedostaje solidnija povijesno i teološki utemeljena problem javlja se u povijesnoj znanosti oko sredine 19.
prosudba i poredba s onodobnim »knjiţevnim pozajmicama« i stoljeća. Do danas je objavljeno više stotina samostalnih
struĉnim teološkim komentarom, kao npr. poredbeno tumaĉenje publikacija, rasprava i priloga namijenjenih ĉitateljima
prispodobe o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 30-35) u glosama najrazliĉitijih opredjeljenja.
Srećkovićeva evanĊelja i u Stojkovićevoj Raspravi o Crkvi, Prvi sustavni pokušaj povijesti Crkve bosanske i
tekstova koji se vremenski i prostorno više-manje podudaraju. krstjana objavio je B. Petranović (Bogumili, Crkva
Radoslavov zbornik otkriva da je svaki vjernik Crkve bosanske bosanska i krstjani, Zadar, 1867) s naznakom da je ona bila
bio obvezan nauĉiti ne samo sadrţaj nego i znaĉenje Molitve pravoslavna, ali je postala krivovjernom pod utjecajem
Gospodnje (Oĉenaša), zajedniĉki i pojedinaĉni obrazac pokajanja makedonskih bogumila, koji se tijekom stoljeća preko
za grijehe, prolog Ivanova evanĊelja (Iv 1, 1-17) i Pavlov apel da srpskih zemalja postupno infiltriraju u Bosnu. Pisac s
se »odreknemo bezboţnosti i svjetovnih poţuda te razumno, pravom primjećuje da se krstjansko krivovjerje jaĉe
pravedno i poboţno ţivimo u sadašnjem svijetu išĉekujući blaţenu odraţava u organizacijskim strukturama nego u
nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa doktrinarnom pogledu. Knjigu je nagradilo Srpsko
Krista« (Tit 2, 12-13). kraljevsko uĉevno društvo!
Gost Radin Butković (1466) vjeruje u »svemogućega Gospodina Petranovićevim stopama ide i V. Glušac
Boga« i u »svetu Troicu nerazdelimu«. Na stećku gosta Milutina iz (Srednjevekovna crkva bosanska bila je pravoslavna,
Humskog kod Foĉe spominju se »priĉista Troica«, a na biligu gosta Prilozi za knjiţevnost 4, Beograd, 1924, str. 1-55; Istina o
Mišljena iz Puhovca »Gospodin naš Isus edini«. bogumilima, Beograd, 1941-1945), koji se upinje dokazati
Osim u »svetu molitvu boţiju« (Oĉenaš), gost Radin se takoĊer da je Crkva bosanska bila nacionalna (!), autokefalna i
uzda i u molitve dubrovaĉke katoliĉke sirotinje te odreĊuje da se uvijek pravoslavna, a da je bogumilstvo u Bosni i na
»tristo dukata dade za svijeće« koje će se na blagdane paliti za Balkanu obiĉna monaška izmišljotina i historijska obmana,
njegovu dušu »u hrameh boţieh«. Od blagdana krstjani su koju je u povijesnu znanost uveo F. Raĉki.
svetkovali Boţić, Navještenje Gospodinovo (Blagovijest), Uskrs, Problem Crkve bosanske na poseban naĉin zanima
Uzašašće i blagdane sv. Jurja, sv. Petra i Pavla, sv. Stjepana, sv. hrvatske historiĉare i historiografe. U magistralnom djelu
Mihovila, Uznesenje Marijino i svetkovinu Svih svetih. Suprotno Bogumili i patareni (Rad JAZU, 8-10/1869-1870), koje je
izjavama latinskih kontroverzista, gost Radin kao ugledni plod dvadesetogodišnjih povijesnih istraţivanja, F. Raĉki
predstojnik Crkve bosanske daje milostinju i ostavlja novac za istiĉe da bosansko-humski krstjani, izravni potomci
»hram i greb gde m(u) kosti budu i legu«. bugarskih bogumila, pripadaju neomanihejskom i
Opovrgavajući ocjene katoliĉkih i pravoslavnih teologa i dualistiĉkom pokretu, kojemu pripadaju i srednjovjekovni
stavove Zapadne i Istoĉne Crkve u odnosu na bosanskohumske albigenzi, katari i patareni. Pisac priznaje da je teško
krstjane, domaća krstjanska vrela pokazuju da su oni, unatoĉ uskladiti latinska i domaća krstjanska vrela, posebno kad je
doktrinarnim lutanjima, usponima i padovima, iskreno teţili da u rijeĉ o krstjanskom vjerovanju. Pod Raĉkovim utjecajem
svom osobnom i javnom ţivotu ostvare ideal evanĊeoskog krstjane se poĉelo nazivati bogumilima, izraz inaĉe
siromaštva u duhu zajedništva Pracrkve. Njihov dodir s nepoznat povijesnim vrelima o Crkvi bosanskoj.
pripadnicima drugih sljedbi, ukljuĉujući tu katare i patarene, Dio hrvatskih historiĉara ukazuje na katoliĉku
treba shvatiti u kontekstu borbe marginalnih skupina za »mjesto pravovjernost bosansko-humskih krstjana. A. Hoffer (Dva
pod suncem«. odlomka o kršćanskoj crkvi u Bosni, Zagreb, 1901) drţi da je
Crkva bosanska katoliĉka zajednica s istoĉnim obredom.
F. Milobar (Ban Kulin i njegovo doba, GZM 15/1903, str. 351- U poratnoj historiografiji jugoslavenskih naroda o Crkvi
372 i 438 do 528) vidi u njoj Crkvu s hrvatskom glagoljaškom bosanskoj prevladavaju etniĉki, društveno-politiĉki,
tradicijom, koja postaje krivovjernom da bi saĉuvala kulturno-religiozni i ideološki stavovi autora. Historiĉari
crkvenoslavenštinu. M. Vego (Povijest Humske zemlje, Samobor, marksistiĉke orijentacije, koji u nosiocima heterodoksnih
1937; Patarenstvo u Hercegovini, GZM NS 18/1963, str. 196-215) gibanja u srednjovjekovnom kršćanstvu otkrivaju preteĉe
pretpostavlja da se ona distancirala od Rima za grgurovske socijalizma i komunizma, gledaju na pokret bugarsko-
reforme, koju bosanski glagoljaški kler ne prihvaća. Ć. Truhelka makedonskih bogumila i naših krstjana gotovo iskljuĉivo s
(Bosanska narodna patarenska crkva, PBH, Sarajevo, 1942, str. aspekta klasne borbe i kao strogo socijalni fenomen. Ako
767— 793), koji je povijesnu znanost obogatio mnogim arhivskim se i moţe shvatiti D. Taškovskog (Bogomilskoto dviţenje,
otkrićima o Crkvi bosanskoj, s pravom tvrdi da krstjani nemaju Skopje, 1949), koji, uz navode iz Marxovih i Engelsovih
nikakve organske veze s bugarskim i makedonskim bogumilima. L. spisa, opravdava bogumile da u »svom vremenu nisu mogli
Petrović (Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1953) pokušava predvidjeti razvoj kapitalistiĉke proizvodnje i pojavu
dokazati da su na ĉelu Crkve bosanske hrvatski benediktinci, burţoazije i proletarijata«, teško se moţe opravdati
protivnici grgurovske reforme, koji se od 13. stoljeća poĉinju dvoliĉnost A. V. Solovjeva, koji, oslanjajući se na misao
udaljavati od Rima zbog agresivne ugarske politike koja nastoji Friedricha Engelsa, u studiji o Vjerskom uĉenju Bosanske
latinizirati bosansku biskupiju. M. Miletić (I 'krstjani' di Bosnia, crkve (1948) veliĉa »politiĉko-socijalno znaĉenje
Rim, 1957) vidi u bosansko-humskim krstjanima redovnike sv. bosansko-humskih krstjana«, koje izostavlja u francuskom
Bazilija. J. Šidak (Problem 'bosanske crkve', Rad JAZU 259/1937, izdanju iste studije, što prof. Šidaka navodi na pomisao da
str. 37-182; Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu, Zagreb, je »prva verzija zacijelo (redigirana) pro foro interno«.
1975) brani katoliĉku pravovjernost krstjana od optuţbi latinskih i U »novoj interpretaciji« o Crkvi bosanskoj Amerikanac
pravoslavnih spisa, dokazujući da je Crkva bosanska katoliĉka s John Fine Jr. (The Bosnia Church: a new Interpretation,
istoĉnim obredom (kao Hoffer), ali je osporavala autoritet rimske New York-London, 1975) globalno osporava autoritet
Crkve. Dopuštajući dualizam u nauci bosansko-humskih krstjana, latinskih vrela, a domaća interpretira neheretiĉki. U
J. Šidak se u kasnijim radovima pribliţuje tezama F. Raĉkoga, njegovoj »novoj interpretaciji« politiĉka je povijest
kojega slijede A. V. Solovjev (Vjersko uĉenje Bosanske crkve, dinamiĉki ĉimbenik nastanka, trajanja i propasti Crkve
Zagreb, 1948; Svedoĉanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu, bosanske, dok bi statiĉki ĉimbenik bio seljaĉki karakter
Godišnjak 5/1953, str. 1-103), D. Kniewald (Vjerodostojnost ondašnjega bosanskog društva. Fineovo gledište podvrgao
latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU 270/1949, str. je ozbiljnoj kritici S. M. Dţaja (CCP, 3 iz 1979, str. 143-
115-276), D. Mandić (Bogomilska crkva bosanskih krstjana, 146). U najnovije vrijeme beogradski balkanolog D.
Chicago, 1962) i mnogi drugi. Dragojlović (Krstjani i jeretiĉka Crkva bosanska, Beograd,
1987, ćirilicom) pokušava dokazati da su bosansko-humski
krstjani izdanak orijentalnog monaštva mistiĉke tendencije.
Autorov pristup izvornoj graĊi neprihvatljiv je sa stajališta
historijske znanosti. Da bi ĉitatelja »uvjerio« u tvrdnju
kako je djed bosansko-humskih krstjana i biskup Crkve
bosanske prešao na pravoslavlje, autor gosta na dvoru
Stjepana Kosaĉe i mileševskog metropolita Davida
pretvara u »episkopa Bosne pravoslavca i Srbina«, iako u
izvorniku neprijeporno stoji da je ovaj »pravoslavac jer je
Srbin« (estin orthodoxos Serbos gar!).
Upozoravamo i na radove pisca ovih redaka: Bosansko-
humski krstjani, Zagreb, 1975; Les chretiens bosniaques et
INKVIZICIJA Biskupska inkvizicija
Inkvizicija (lat. inquisitio, istraţni postupak) kao Organizirani progon krivovjeraca u Zapadnoj Crkvi
srednjovjekovna ustanova za »istraţivanje heretiĉke zloće« djeluje poĉinje objavom dekreta Ad abolendam (4. XI. 1184) pape
podruĉju Zapadne Crkve sve do napoleonskih ratova i za mnoge je Lucija III. i cara Fridrika I. Barbarose, koji odreĊuju da
pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomaĉa. »svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će,
Iscrpna Van der Vekeneova Bibliotheca bibliographica potpomognut nekolicinom svjetovnjaka, istraţivati
Inquisitionis (Vaduz, 1983) sadrţi 4.808 naslova samostalnih djelovanje krivovjeraca na podruĉju svoje jurisdikcije«.
publikacija, rasprava i ĉlanaka o povijesnom razvoju i djelovanju Istraga se pokreće ne samo protiv krivovjeraca nego i
Inkvizicije. Na tlu predratne Jugoslavije za Inkviziciju se zanimaju: protiv njihovih pomagaĉa i zaštitnika, a uvjerene i
Kriminalna biblioteka, Pravni savjetnik, Policijski glasnik i tvrdokorne krivovjerce crkvena vlast mora izruĉiti
Ţandarmerijski vesnik, glasila nepovijesne orijentacije. svjetovnoj (ad brachium saeculare).
Historijska znanost razlikuje Rimsku i Španjolsku inkviziciju. Inocent III. daje precizne upute za voĊenje istraţnog
Pod prvom se misli na crkveni sud ustanovljen u 13. stoljeću sa postupka, a na Ĉetvrtom lateranskom saboru (1215) zalaţe
zadatkom da se na podruĉju zapadne kršćanske ekumene iskorijene se za primjenu zasluţenih kazni protiv tvrdokornih
vjerovanja i obredi protivni vjeri i disciplini Rimske Crkve, dok je krivovjeraca.
druga, tj. Španjolska inkvizicija utemeljena 1. XI. 1478. u obranu
društvenih, kulturnih i religioznih vrijednosti hispanskog
katolicizma. Ova posljednja s vremenom prerasta u oruĊe drţavnih Rimska inkvizicija
vlasti i dobro uhodani sustav društvene kontrole.
Inkviziciju u pravom smislu rijeĉi, tj. istraţni postupak
Stav prema otpadnicima protiv »heretiĉke zloće«, ustanovljuje 8. II. 1232. papa
Grgur IX. bulom Ille humani generis. Istraţni se postupak
Kada potkraj 4. stoljeća kršćanstvo postaje sluţbenom religijom povjerava papinim komesarima (inkvizitorima). Papinska
Rimskoga Carstva, krivovjercima se poĉinje upisivati u krivnju je inkvizicija permanentni organizam Crkve uz primjenu
»zloĉin uvrede veliĉanstva« (crimen laesae maiestaris) zbog izuzetnog postupka: osumnjiĉeni je pod zakletvom duţan
neizvršavanja graĊanskih i vjerskih obveza. Carevi Gracijan, svjedoĉiti protiv sebe, nema odvjetnika, osuda je bez
Valentinijan i Teodozije 380. izjavljuju da je vjera Rimske Stolice priziva. Okrivljenog koji se javno ne odreĉe svoga
pravilo za sve kršćane, pa krivovjercima prijete Boţjom i carskom heterodoksnog uvjerenja predaje se svjetovnoj vlasti da ona
kaznom. Nekoć su dakle rimski carevi progonili kršćane jer su se nad njim izvrši presudu, Bulom Ad extirpanda (15. V.
protivili kultu imperatora, zatim su kršćanski carevi progonili 1252) Inocent IV. dopušta kod istraţnog postupka
pogane zbog preziranja kršćanskog kulta, konaĉno pravovjerni primjenu torture, toĉno odreĊujući sluĉajeve i uvjete
carevi i vladari progone krivovjerce-protivnike Nicejsko- njezine upotrebe. Pape inzistiraju da se tortura primjenjuje
kalcedonskog vjerovanja. samo u izuzetnim sluĉajevima i da nikada ne smije dovesti
Po uzoru na rimsku drţavu i kršćanski srednji vijek zastupa u pitanje tjelesni integritet i ţivot optuţenoga.
ideju o politiĉkom jedinstvu koje treba osigurati jedna drţavna
vjera. Kanonist Gracijan (1140) istiĉe da su »neki biskupi zajedno Nije poznato na osnovi kojih motiva Siksto IV.
sa povjerenim im stadom pali u krivovjerje i poĉeli prisiljavati ovlašćuje 1478. Ferdinanda Aragonskog da imenuje tri do
katolike da prihvate njihovo krivovjerje, pa je papa naredio ĉetiri inkvizitora koji će uspostaviti mir u Španjolskoj, gdje
pravovjernim biskupima-kojima je car podijelio graĊansku su, nakon »reconquiste« Granade, zajedno ţivjeli kršćanski
jurisdikciju-da brane katolike protiv krivovjeraca i da ih svim starosjedioci, Ţidovi i pristaše islama. Dotadašnji papini
sredstvima prisile na povratak jedinstvu vjere. Snagom papinih komesari ograniĉavali su se na »istraţivanje heretiĉke
Ţrtve inkvizicijskih postupaka Inkvizicija u Hrvatskoj
Protivnici Katoliĉke Crkve naglašavaju nehumanost Pojava »komesara za istraţivanje heretiĉke zloće«
inkvizicijskih postupaka i napuhuju broj ţrtava. Liberalni historiĉar (inkvizitora) u Hrvatskoj podudara se s dolaskom
J. A. Llorente stavlja na dušu španjolskih inkvizitora 340.592 dominikanaca i franjevaca u naše krajeve. Nije poznato
presude, od kojih 31.912 osuda na lomaĉu. B. Bennassar, koji je s kada je Grgur IX. investirao dominikance u Hrvatskoj
ekipom suradnika sedamdesetih godina prouĉio zapisnike inkvizitorskim pravima, ali ih prije 1259. kao inkvizitore u
saĉuvanih istraţnih postupaka Španjolske inkvizicije, istiĉe da je na Bosni i Dalmaciji spominje Petar iz Bodroga. U svom
smrt osuĊeno relativno malo optuţenih, do tri posto. Najveći broj Kratkom izvješću o postanku Ugarske dominikanske provincije, prior
smrtnih osuda odnosi se na razdoblje 1480-1530. — u svemu oko dominikanaca u Bodrogu (Sombor?) istiĉe da je Grgur IX.
5.000 ţrtava, i to uglavnom iz redova obraćenih Ţidova. U periodu poslao dominikance »krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju, koji
1530-1700. bilo je oko 50.000 sudskih postupaka s oko 500 smrtnih sebe nazivaju Slavonskom Crkvom, gdje je mnogo duša propadalo
presuda, nakon 1700. još 100 do 200 izvršenih osuda na zbog krivovjernih zabluda. Uz pomoć kralja Kolomana (...)
Pirinejskompoluotoku i u obje Amerike. dominikanci su se propovijedanjem i raspravama uporno
Broj ţrtava Rimske inkvizicije neznatan je u odnosu na borili protiv krivovjerja i na ĉudesan naĉin postigli toliko, te
Španjolsku inkviziciju, uz napomenu da su najviše ţrtava imali su mnoge od krivovjeraca i njihove pristaše obratili istini
katari i valdenzi (nekoliko stotina osuda na lomaĉu i kolektivnih (katoliĉke) vjere, dok su mnogi od onih koji se nisu htjeli
spaljivanja u 13. i na poĉetku 14. stoljeća), dok su postupci protiv obratiti bili po sluţbenicima spomenutog kralja Kolomana
vještica bili u nadleţnosti graĊanskih sud kih vlasti.
,
predani ognju.« To je dosad jedini dokaz spaljivanja krivovjeraca
u Hrvatskoj.
Ĉini se da je Zadar prvo sjedište Inkvizicije u Dalmaciji.
Kao prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju spominje se domi-
nikanac bl. Pavao, kojeg su 1255. na podruĉju Splita ubili
heretici. Njega je naslijedio Andrija Dalmatinac, drugi
vrhovni inkvizitor u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Njemu
se pripisuje u zasluge da je u Skradinu 1268. uspio privoljeti
mnoge heretike na povratak u Crkvu.
Sluţbu Inkvizicije u Hrvatskoj Inocent IV. 1245.
povjerava franjevcima Slavonske provincije. Bulom Prae
cunctis (23. III. 1291) papa franjevac Nikola IV. traţi od
slavonskog provincijala da u Bosnu uputi dvojicu braće kao
»inkvizitore heretiĉke zloće«. Spomenutu bulu potvrdit će
papa Bonifacije VIII (29. IV. 1298). Na temelju ovih
dokumenata papa Ivan XXII. proglašava 1. VII. 1327.
nevaţećim akt kojim je pet mjeseci ranije ugarsko-hrvatskim
dominikancima odobrio da »vode istragu protiv heretiĉke
zloće i propovijedaju kriţarski rat protiv heretika Bosanaca i
Slavonaca«. Papa Benedikt XII (Jakov Fournier) priznaje
1337. da inkvizitori u Bosni ne mogu obavljati svoju misiju,
jer tamošnji »ban i neki velikaši primaju i zaštićuju
krivovjerce«.
Inkvizicija i praznovjerje INKVIZITORI I TORTURA
Za pontifikata Ivana XXIII (1316-1334) Inkviziciji je povjereno Dominikanac Nicolau Eymerich (1320-1399) savjetuje
voĊenje istraţnih postupaka protiv laţnih proricatelja budućnosti, u svom Priruĉniku za inkvizitore da »istraţitelj heretiĉke
ĉarobnjaka, vraĉara, zazivaĉa duhova itd. Jedan od papinih zloće ne pribjegava upotrebi torture, osim u nedostatku
savjetnika, zagrebaĉki biskup Augustin Kaţotić (1303-1322), u drugih dokaza i ako je posve uvjeren da optuţeni skriva
svojim Izlaganjima o praznovjerju (1318) kvalificira gatanje ili pravu istinu«.
bajanje kao »nedozvoljeno istraţivanje budućnosti koja se ne mora Eymerich naime drţi da će »jedni radije umrijeti nego
ostvariti«. Ako se »uĉinak postigne uzroĉnom spoznajom« — istiĉe priznati, drugi će postati neosjetljivi na muke, a treći, po
Kaţotić — »onda to nije praznovjerje nego umijeće«. Zagrebaĉki naravi slabići, priznat će što god ih se pita«, pa zakljuĉuje
biskup s idolopoklonicima izjednaĉuje samo »zazivaĉe duhova i da je »tortura, kao sredstvo priznanja, varljiva i
tvorce ĉarolija, koji to ĉine s uvjerenjem da njihove ĉine pospješuje neuspješna«.
demonska moć«, dok gataoce, bajaoce i druge širitelje praznovjerja
ispriĉava neznanjem i ĉesto vrlo teškim socijalnim poloţajem
pojedinaca i grupa, koji svoj naoko bezizlazni poloţaj rješavaju
uranjanjem u ĉarobni svijet tlapnji i prividnosti.
Pojavom prosjaĉkih redova na poĉetku 13. stoljeća iz temelja se Dominikance ili Red braće propovjednika (lat. Ordo
mijenja opći stav prema siromaštvu i siromasima. U karolinškoj fratrum praedicatorum) utemeljio je Španjolac Dominik de
Evropi siromaha stavljaju u odnos prema mogućniku (potens), u Guzman (1216) radi propovijedanja obnove kršćanstva u
doba kriţarskih ratova predstavljaju kao suprotnost borbenom duhu apostolske tradicije.
vitezu (miles), pojavom struktura komunalnog ţivota stavljaju ga u Organizirani po uzoru na sveuĉilišne korporacije,
opoziciju slobodnom graĊaninu (cives) ili bogatašu (dives). U dominikanci se individualno i institucionalno odriĉu
tekstovima 13. i 14. stoljeća naglašava se opreka izmeĊu zemaljske posjeda i crkvenih beneficija. Utemeljiteljevom
sreće bogataša i postiĊenog Lazara (npr. u Komentaru Martina iz pronicljivošću u Redu se organizira zajedništvo u kojem
Zadra, OP na Sentencije Petra Lombardskog). Posebne zasluge za vrhovna vlast pripada delegatskom tijelu, koje biraju svi
afirmaciju siromaha u našem srednjovjekovlju imaju ĉlanovi, dok sluţba izabranih starješina podlijeţe
propovjednici. Na proĉeljima naših crkava, napose gotiĉkih, permanentnoj rotaciji.
obavezan je reljef ili kip s motivom prosjaka Lazara, dok sinodalni Dominikanci se regrutiraju ponajviše u gradovima i
statuti mnogih naših biskupija i lokalnih crkava odreĊuju da središtima s razvijenim školstvom. Grgur IX. imenuje ih
vjernike treba pouĉavati ne samo u zapovijedima Boţjim i 1233. propovjednicima protiv krivovjerja i sluţbenim
sakramentima nego takoĊer i o duhovnim i tjelesnim djelima »istraţiteljima heretiĉke zloće« (inkvizitorima) na jugu
milosrĊa. Svjetovnjaci, regularni kanonici i crkveni prelati, poput Francuske (Carcassonne), u Lombardiji i u Hrvatskoj
zagrebaĉkih biskupa Stjepana II (1227-1247) i Augustina Kaţotića (Bosna i Dalmacija). Zanimljivo je istaknuti da su
(1303-1322), osnivaju hospicije i sliĉne ustanove namijenjene istodobno inkvizitori (Tomas de Torquemada) i ţrtve
siromasima, napuštenima i bolesnima, kojima se u duhu kršćanske Inkvizicije (Savonarola, Giordano Bruno).
solidarnosti daje hrana i drugo što je neophodno za ţivot dostojan Drugi opći zbor (kapitul) u Bologni (1221), pod
ĉovjeka. Franjevaĉka trećoredica Katarina Kosaĉa, posljednja Dominikovim predsjedanjem, stvara odluku o osnivanju
bosanska kraljica, gradi u Rimu gostinjac za ţene i dariva bolnicu samostana Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu. Tu iznimno
sv. Jeronima za siromašne hodoĉasnike i izbjeglice iz naših vaţnu misiju Dominik povjerava Pavlu Dalmatincu,
krajeva. profesoru Sveuĉilišta u Bologni, koji s Poljakom Sadokom
Dominikanci i franjevci, koji u naše krajeve dolaze još za ţivota i trojicom drugova utemeljuje prve zajednice na ovom
utemeljitelja njihovih redova, nastoje se prošnjom svagdašnjeg prostoru. Samostani dominikanaca u srednjem vijeku
kruha pribliţiti siromasima. Izabravši neimaštinu i ţivot od ravnomjerno pokrivaju ĉitav hrvatski teritorij: Dubrovnik
milodara, u srcu ondašnjih gradova gdje su siromasi bili (1225), Nin (1228), Ĉazma (1229), Ban Brdo ili Vrhbosna
najugroţeniji, propovjednici prosjaĉkih redova naglašavaju teško (1233), Zagreb (pr. 1241), Zadar (1244), Split (1245),
stanje najsiromašnijih ali nerijetko i najvjerodostojnijih svjedoka Kotor (1266), Šibenik (1346), Senj i kvarnerski otoci (pr.
Kristove Radosne vijesti. Kako je gradski prostor već bio zauzet, 1380), Gruţ (1437), Bol na Braĉu (1462) itd. Ima ih u
Dominik i Franjo daju prednost terenu uz gradska vrata, koji je Sloveniji (Ptuj, 1230), Crnoj Gori ( Brskovo, 1285) i Srbiji
istodobno okrenut gradu i njegovoj bliţoj okolici. Takav je izbor u (15. stoljeće). U ĉetvrtom desetljeću 13. stoljeća
dijametralnoj opreĉnosti s idealom samoće dotadašnjih monastiĉkih dominikanci uspješno misionare u Bosni, gdje
ostvarenja benediktinaca i cistercita. propovijedanjem, teološkim dijalogom i primjernim
Propovjednici prosjaĉkih redova dovode u sklad apostolski ţivot apostolskim ţivotom nastoje obratiti heterodoksne krstjane
i pastoralne obveze, jer su bili u stalnom dodiru i marginalnim Crkve bosanske.
ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduţenim seoskim Zbog specifiĉnoga zemljopisnog poloţaja i povijesnih
stanovništvom i ţrtvama demografske eksplozije, ekonomskih i okolnosti, jer se na hrvatskom prostoru susreću i proţimaju
Franjevci ili Red male braće
DOMINIK DE GUZMAN I FRANJO
Franjevci ili Red male braće (lat. Ordo fratrum minorum) slijede BERNARDONE,
Pravilo i naĉin ţivota Franje Bernardonea iz Assisija (1182-1226), UTEMELJITELJI PROSJAĈKIH REDOVA,
koji ih je tako nazvao u ţelji da istakne bratsko ozraĉje u zajednici i U »POUKAMA« MARKA MARULIĆA
spremnost sluţenja ljudima.
Franjevci, kao i dominikanci, nastaju u osvit velikih politiĉkih Dominik de Guzman (Caleruega, oko 1173 — Bologna, 6.
previranja i stvaranja novih društvenih odnosa u Evropi. I oni se VIII. 1221)
organiziraju po uzoru na sveuĉilišne i graĊanske korporacije. U Španjolac Dominik nalazio se na naukama u Palenciji kad
doba sve izrazitijih razlika izmeĊu bogatih i siromašnih franjevci su se u tom gradu poĉele teţe osjećati posljedice skupoće
istiĉu svoju solidarnost s obespravljenima i potlaĉenima. Na hrane. Saţalivši se na one koji su gladovali, a bio ih je
religioznom planu franjevci predstavljaju svojevrstan prosvjed velik broj, kako nije imao novca kojim bi u nevolji
protiv zloupotreba i negativnosti u Crkvi, a svojom jednostavnošću, pomogao potrebitima, proda svoje knjige. Nije se dvoumio
skromnošću i posvemašnjim siromaštvom bore se protiv anarhije, da ljubavi prema knjizi i uĉenju pretpostavi ljubav prema
mrţnje, sektaštva i idolatrije bogatstva. Diskriminaciji i bliţnjemu. I... stigao je potom dotle u savršenosti da je
nepravdama suprotstavljaju se ljubavlju i razumijevanjem. postao osnivaĉem Reda propovjednika.
U naše krajeve franjevci dolaze još za utemeljiteljeva ţivota.
Najstariji samostani u Hrvatskoj su: Trogir (1214), Pula (1227), Franjo Bernardone (Assisi, 1181/82-1226)
Dubrovnik (1227/28), Zadar (1228), Šibenik (1229), Split (1229), Franjo, otac Reda male braće, putujući jednom namjeri se
Zagreb (pr. 1280), Varaţdin (1292), Bosna (1291) itd. na ĉovjeka ĉija je odjeća od dugotrajna nošenja bila tako
U hrvatskih franjevaca osjeća se misionarski duh istinskih otrcana da mu je jedva pokrivala sramotu. Zabolje ga
vjerovjesnika. Od 1340. Bosanska vikarija proširit će postupno njegova golotinja, pa zastade, uzdahne i zajeca. No brat
svoje djelovanje na prostoru od Istre do Crnoga mora i od Budima koji ga je pratio reĉe: »Zašto se toliko ţalostiš, oĉe! Ako
do Jadrana. Naši se franjevci bave organiziranjem škola i prosvjete, ovaj oskudijeva u odjeći, moţda obiluje ţudnjama.« Tada
pastoriziranjem kršćanskog puka u okviru ţupa (napose u doba mu Franjo, koji nije htio prijeći preko bratove zablude,
turskih ratova), drţanjem hospicija za bolesne i siromašne, naredi smjesta neka skine sa sebe košulju i njom zaogrne
organiziranjem razliĉitih oblika društvenih i religioznih djelatnosti siromaha, pa neka ga zamoli za oproštenje što je o njemu
prilagoĊenih kulturi i obiĉajima pojedinih krajeva. Hrvatski zlo pomislio, da bi napokon nauĉio da je grijeh grditi
franjevaĉki samostani mjesta su okupljanja siromaha i beskućnika, bijednike za vladanje, a ne mariti za njihovu bijedu. Kamo
stjecišta ljudi dobre volje, ţarišta umijeća i znanja. Mnogi su se sreće kad bi bili prisiljeni da se podvrgnu takvom
istaknuli primjerom osobne svetosti i herojskim svjedoĉenjem samokaţnjavanju oni koji kadšto samo okrivljuju prosjaka
istinitosti evanĊeoske poruke (Nikola Tavelić). Drugi su opet za nevaljalstvo i odbijaju ih od sebe grdnjama da bi se
pridonijeli razvoju znanosti, širenju prosvjete ili su svojom ĉinilo da je to što neće da im pomognu znak njihova
nadarenošću i smislom za lijepo stvorili besmrtna umjetniĉka djela uvjerenja, a ne njihova nemilosrda.
i tako obogatili kulturnu baštinu hrvatskog naroda. Nezahvalno je
iznositi imena jednih a pritom zaboraviti na druge isto tako Prema: M. Marulić, Pouke za ĉestit ţivot s primjerima,
znaĉajne likove iz naše kulturne i religiozne prošlosti. Ipak neka preveo B. Glaviĉić, izd. Globus, Zagreb, 1986.
budu spomenuti: Monald iz Kopra, Grgur Trogiranin, AnĊeo
Zvizdović, Juraj Dragišić, Bernardin Splićanin, Šimun
Klimantović, Lovro Šitović, Matija Divković, Andrija Kaĉić
Miošić i drugi.
U franjevaĉkoj povijesti bilo je nekoliko prijelomnih momenata
IZABRANA LITERATURA
BISKUP KAŢOTIĆ - ORGANIZATOR
Enciklopedija Jugoslavije — drugo izdanje, sv. III, Zagreb, 1984, VIŠEG ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ
str. 521-523 (Dominikanci); sv. IV, Zagreb, 1986, str. 259-265
(Franjevci). O ugledu trogirskog dominikanca Augustina Kaţotića
D. MANDIĆ, Franjevaĉka Bosna, Rim, 1968. (oko 1260/65 — 3. VIII. 1323) svjedoĉe pape Benedikt XI
Franjo meĊu Hrvatima, zbornik, Zagreb, 1976. (1303-1304) i Ivan XXII (1316-1334), napuljski kralj
N. M. ROŠĈIĆ, Poĉeci franjevaĉkog reda u Hrvatskoj, Ka- ĉić, Robert I. Anţuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar
9/1977, str. 11-21. Tommaso iz Modene, povjesniĉari Opicinus de Canistris,
F. ŠANJEK — I. TOMLJENOVIĆ, Dominikanci i razvoj školstva Galvano de Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev
u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Croatica christiana Splićanin. Isticao se kao vrstan govornik, uĉenjak zavidne
periodica, X (1986) 17, str. 48-73. erudicije, ĉovjek ispunjen dobrotom i suosjećanjem za
M. ŢUGAJ, Bosanska vikarija i franjevci konventualci, CCP, okolinu, napose za obiĉan i priprost svijet.
24/1989, str. 1-26 i 25/1990, str. 1-48. Augustin Kaţotić potjeĉe iz trogirske patricijske obitelji.
Studij »artium« i teologije s uspjehom pohaĊa na Pariškom
sveuĉilištu (1287-1293). Profesorovao je na jednom od
dominikanskih viših uĉilišta u Italiji (Rim, Bologna?). U
diplomatsku sluţbu ulazi 1301. kao savjetnik bivšeg
dominikanskog generala kard. Nikole Boccasinija, papinog
legata u Ugarskoj i Hrvatskoj. Kao papa Benedikt XI. ovaj
ga je imenovao zagrebaĉkim biskupom (9. XII. 1303).
Nadarenost i sposobnost kao odgojni kriteriji Ambasador Pariškog sveuĉilišta kod pape Martina V. i
cara Sigismunda, bibliofil i uĉenjak Ivan Stojković (oko
Voditelju katedralne škole, kanoniku lektoru, i njegovim 1392. do 1443), kojega Ĉesi u raspravama na Baselskom
suradnicima preporuĉuje da sve studente bez razlike pouĉavaju koncilu nazivaju »svojim zemljakom iz Dubrovnika, grada
»barem u osnovama ljudskog znanja, u skladu s njihovom u Hrvatskoj«, potkraj jeseni 1424. sugerira Dubrovĉanima
nadarenošću i sposobnostima, ne na isti naĉin za sve nego da u gradu i Republici sv. Vlaha osnuju sveuĉilište
raznoliko, onako kao što se i sposobni lijeĉnici sluţe raznolikim (studium generale) »kao što to dokazuju oni koji su
lijekovima za lijeĉenje razliĉitih vrsta bolesti«(isto). proslavili znamenite sveuĉilišne gradove u susjednoj Italiji,
Iz dnevnog rasporeda predavanja proizlazi da su školarci (jer) ništa nije odliĉnije ni ĉasnije od gajenja kreposti i
»svakog dana ujutro najprije slušali predavanja iz gramatike, većini kulture«. Uĉeni i diljem Evrope poznati Stojković »iz
neophodne za razumijevanje (tekstova). U podne, kad su već bili vlastite pobude i na ĉast rodnoga grada« Dubrovnika
spremniji (shvaćati), tumaĉila im se dijalektika logika. Nakon predlaţe da će za poĉetak pripremiti ciklus predavanja iz
Veĉernje (tj. u kasnim poslijepodnevnim satima) ponavljale su se Svetog pisma, što je i razumijivo za teologa kakav je ovaj
deklinacije, već prema napredovanju pojedinaca, tako da svi ugledni dubrovaĉki dominikanac, »modo vulgari, modo
postanu sposobnim izraţavati se latinski i razumijevati ono što im litterali«, tj. na narodnom (hrvatskom) i knjiţevnom
se predaje.« Biskup Kaţotić ne inzistira na tome da se temeljni (latinskom) jeziku. Miroljubivi ali uvijek oprezni
tekstovi (tzv. auctoritates, tj. navodi iz Svetog pisma, patristike, ili Dubrovĉani nisu prihvatili izazov svoga slavnog
drugi teološki i profani autori) »ĉitaju po redu, jer oni koji su sugraĊanina, najvjerojatnije zbog mogućih studentskih
dostatno pouĉeni sami ili s neznatnom pomoći mogu lako uoĉiti nemira i njihova nesumnjivog utjecaja na narod, baš kao
smisao istih, kako to iskustvo pokazuje« (isto). što hi njihovi jadranski takmaci Mleĉani nisu utemeljili
Iako se u Kaţotićevu programu zagrebaĉke katedralne škole »studium generale« u gradu na lagunama nego u nedalekoj
nazire tek fakultet »artium« (slobodnih vještina), odnosno zapravo Padovi.
samo njegov prvi dio, »trivium« ili literarni smjer, koji u srednjem Prvo sveuĉilište u Hrvatskoj datira od 8. XII. 1495,
vijeku ujedinjuje studij gramatike, dijalektike, i prirodne filozofije, kada je dominikanski »studium solemne«, koji u Zadru
najstariji knjiţni fond današnje Metropolitanske knjiţnice u djeluje od 14. VI. 1396, uzdignut u red evropskih "studia
Zagrebu već tada raspolaţe s klasiĉnim djelima iz astronomije, generalia" sa svim sveuĉilišnim pravima i povlasticama.
geografije, matematike, latinske knjiţevnosti i drugim tekstovima Ustanovom tada upravlja regens studija Dominik iz Senja s
tzv. laiĉkih znanosti. Njima treba pridodati i vrlo znaĉajan fond Ivanom iz Zadra i Antunom Modruškim, bakalaureatima
biblijskih, patristiĉkih i teoloških spisa, kao i djela najznamenitiji odsjeka »artium« i teologije. Drugim rijeĉima,
kanonista (Gracijana, Huguccia iz Pise i drugih). dominikanski generalni studij (sveuĉilište) u Zadru ima dva
fakulteta, fakultet »slobodnih vještina« (filozofski) i
teološki.
Zadarski dominikanski studij nije bio inkorporiran u
neko već afirmirano sveuĉilište, kao što je »Kolegij
jakobinaca« inkorporiran u pariško sveuĉilište, jer takvih
na ovom prostoru tada nije bilo, pa su kandidati za
magisterij ili doktorat trebali najmanje ĉetiri godine
predavati filozofske i teološke predmete »pro forma et
gradu magisterii«, nakon ĉega su, uz propisane ispite,
postizali stupanj magistra ili doktora znanosti. Tako je npr.
DUHOVNI ŢIVOT HRVATA
IZABRANA LITERATURA U SREDNJEM VIJEKU
F. ŠANJEK, Poĉeci teologije u Hrvata, Croatica christiana
periodica, V (1981) 7, str. 125-139.
M. BIŠKUP, Teološke škole u Hrvatskoj prije osnutka zagrebaĉkog
sveuĉilišta, CCP III (1979) 3, str. 51-60. Po dolasku u današnju domovinu, prije trinaest stoljeća,
F. ŠANJEK-I. TOMLJENOVIĆ, Dominikanci i razvoj školstva u Hrvati s krštenjem prihvaćaju novi pogled na svijet,
srednjovjekovnoj Hrvatskoj, CCP, X (1986) 17, str. 48-73. korjenite društveno-etiĉke promjene i novi kršćanski odgoj.
S. KRASIĆ, Filozofsko-teološki studij dominikanskog reda u Teško je meĊutim povijesno utvrditi kada Hrvati kao narod
Zadru (1396-1806.), Zadarska revija, XXXVI (1987) 1-2, str. 3- napuštaju svoje slavenske religiozne obiĉaje i definitivno
42. prihvaćaju kršćanstvo kao mjerilo društvenog ponašanja.
Ţ. DADIĆ, Egzaktne znanosti hrvatskoga srednjovjekovlja, Opće poznato je da se s kršćanstvom susreću još u 7.
Zagreb, 1991. stoljeću, ali se proces kristijanizacije otegao do 9/10.
stoljeća. Hrvati s krštenjem formalno prihvaćaju kršćanski
pogled na svijet, ali će trebati još mnogo vremena da
kršćanski nauk prodre u ţivot pojedinaca, obitelji i cijeloga
hrvatskog društva.
Vaţnost sakramenata
Pojavom dominikanaca i franjevaca u hrvatskim se gradskim Slavonski ban i hrvatski pjesnik Ivan Ĉesmiĉki (Janus
sredinama javlja nova duhovnost, utemeljena na evanĊelju i Pannonius, 1434-1472), razoĉaran evropskim politiĉkim
apostolskoj tradiciji Pracrkve. Ti putujući propovjednici potiĉu zbivanjima i teškim ratnim prilikama koje su pritiskale
slušateljstvo na ţivot u duhu prvih kršćana, pozivaju ljude na njegovu hrvatsku domovinu, elegantnim latinskim
ostvarenje evanĊeoskog siromaštva po uzoru na Krista i njegove versima-ovdje u hrvatskom prijevodu Nikole Šopa-daje
uĉenike (o tome Kaţotić piše u Raspravi o siromaštvu Krista i oduška svom pesimizmu:
njegovih uĉenika, Avignon, 1321/22), predsjedaju molitvenim »Nema (nikog) pod kapom nebeskom,
ĉasovima i liturgijskim ĉinima u ţupnim crkvama (u poĉetku Tko misli, da pritekne u pomoć mojoj stvari.
nemaju svojih!), afirmiraju kršćanski laikat u okviru svojih Tko li će ovoj nevoljnoj (hrvatskoj) zemlji pomoći... Što
bratstava i svjetovnih trećih redova. Svakodnevno razmatranje Francuska spava il Španjolska, ništa mi nije ĉudno:
Kristova otkupiteljskog djela u otajstvima krunice proširilo se Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska. Niti
ponajviše zaslugama dominikanskih i franjevaĉkih svjetovnih pomisliti smijem, da će mi nešto pomoći Englezi, Koji su,
bratstava. Spomenuta je poboţnost našla plodno tlo u hrvatskom u zaklonu, daleki ih odvaja Ocean.
narodu, koji u tragiĉno doba ratova za osloboĊenje od Turaka u I sama Njemaĉka, zar je imalo pritekla u pomoć, Iako je,
krunici (ruţarju) i hodoĉašćima na grobove apostolskih prvaka i u o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim... Francuska
druga svjetska i domovinska prošteništa nalazi duhovnu utjehu i spava, Španjolska za Krista bag ne mari, Engleska propada
usrdno zaziva nebesku pomoć za osloboĊenje svoje ratovima od pobune velikaša,
opustošene domovine. A susjedna Njemaĉka u besciljnom zborovanju vrijeme
trati.
Italija se i dalje svojom trgovinom bavi.
(...)
Bilo da nam stigne velika pomoć il sitnica neka, Mi
ćemo ipak svom domu i vjeri ostati vjerni.«
Juraj iz Slavonije glagoljicu naziva hrvatskim pismom (Iste Kršćanstvo je prije svega religija rijeĉi (Iv 1, 1). Obveza
alphabetum est charwaticum), dodajući da je i Istra dio hrvatske propovijedanja u Crkvi u Hrvata naglašena je u sinodalnim
domovine (Istria eadem patria Chrawati...). Na fol. 77r tvrdi da je statutima i redovniĉkim pravilima. Još od 9. stoljeća traţi
»hrvatski biskup bio prvi koji je poznavajući oba jezika, latinski i se od klerika da propovijedaju na narodnom jeziku, tj. da
hrvatski, misnu ţrtvu slavio ĉas na jednom a ĉas na drugom jeziku, njihovo propovijedanje razumiju i laici koji nisu znali
kako je već smatrao uputnim« te da su se povlasticom latinski, što u glagoljaškoj sredini i nije bilo teško sprovesti
crkvenoslavenske liturgije mogli sluţiti ovi hrvatski biskupi: u djelo. Do odreĊenog zastoja dolazi u jeku grgurovske
»Episcopus (biscop) de Kerbavia (krbavski), Episcopus Cnynski, reforme (11. stoljeće), kada biskupi imaju monopol rijeĉi:
Episcopus krxki, Episcopus Split (quasi archiepiscopus), Episcopus sluţe se latinskim jezikom tako da ih malo tko iz
Troguier, Episcopus Schibenik, Archiepiscopus Zadrski, Episcopus slušateljstva razumije.
nenski (ninski), Episcopus Rabski, Episcopus osorski, Episcopus Obnovu propovijedanja u Crkvi izazvala su dva pokreta:
Senski (od Sen, de Sen)«. Ovaj zanimljivi pravopis namijenjen je kriţarski i heretiĉki. Propovjednike kriţarskih vojni
francuskim ĉitateljima za pravilno izgovaranje hrvatskih naziva. nazivaju »novim apostolima« ili jednostavno »prorocima«.
Glagoljski abecedarij Jurja iz Slavonije sadrţi osnovni fundus Za Crkvu su mnogo pogibeljniji glasovi heretika, koji
molitava i liturgijsko-teoloških tekstova namijenjenih vjerskoj »uzimaju rijeĉ« i »podiţu glas« izazivajući pripadnike
pouci na podruĉju Zapadne Crkve u 14/15. stoljeću. Jurjev klera u javnim raspravama. Oni u propovijedanje uvode
Abecedarij kršćanskog nauka poĉinje tekstom Oĉenaša, koji donosi svjetovnjake, pa ĉak i ţene (valdenzi, beguini, beguardi).
u ustaljenom crkvenoslavenskom obrascu kakav se upotrebljava u Ĉetvrti lateranski koncil (1215) odreĊuje da se biskupi
liturgiji. Slijedi Zdravomarija u crkvenoslavenskom jeziku (prvi pobrinu za kompetentne ljude koji će im pomagati u
dio) i hrvatskom dodatku, razliĉitorn od suvremenog naĉina propovijedanju. Pripadnici prosjaĉkih redova,dominikanci i
moljenja (drugi dio). Osnove kršćanskog vjerovanja sadrţe simboli franjevci, upućuju svoje rijeĉi i manje kultiviranim
Nicejsko-carigradski i Apostolski, koje reproducira slušateljima, skupinama koje i same pokušavaju
crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije, ali prema vlastitom intervenirati i razumjeti njihov govor. Iz najstarijih
sjećanju iz djetinjstva, o ĉemu svjedoĉe dijelovi ispuštenih i saĉuvanih propovijedi hrvatskih dominikanaca i franjevaca
naknadno dopisanih nesuvislih reĉenica. Abecedarij završava proizlazi da oni svoje propovijedi sastavljaju na
pokajniĉkim psalmom (50) »Smiluj mi se, Boţe«. argumentima iz Svetog pisma (auctoritates), razumskim
Svojim Abecedarijem Juraj iz Slavonije je uĉenim sorbonskim dokazima (rationes) i primjerima iz svakodnevnog ţivota
kolegama htio pokazati da osim hebrejskog, grĉkog i latinskog (exempla). Za to novo propovijedanje traţi se i novi
pisma postoji takoĊer hrvatsko pismo — »alphabeturn prostor. Na propovijed se poziva zvonom, a tradicionalni
chrawaticum«. Da bi Francuzi uoĉili grafiĉku i leksiĉku vrijednost ambon nadomješten je katedrom (propovjedaonicom).
glagoljice, koju uĉenjak iz Hrvatske naziva »alphabetum Dominikanci i franjevci propovijedaju takoĊer na javnim
chrawaticum«, trebalo je to pokazati primjerima koje Juraj uzima iz mjestima, obiĉno na trgovima pred crkvama. Trude se da
riznice sjećanja na mladost, kada je zajedno s pismom u nama temeljne vjerske istine pribliţe slušateljstvu, kojemu tada
nepoznatoj glagoljaškoj školi upoznao i temelje kršćanske vjere. nije bila dostupna knjiška kultura.
Jurjev Abecedarij predstavlja naš najstariji saĉuvani primjerak
osnova kršćanskog nauka, koji je svaki hrvatski vjernik onoga doba
trebao nauĉiti napamet. Uz Priruĉnik za ispovjednike Pavia
Dalmatinca (oko 1220), Jurjev Abecedarij najbolji je dokaz da se
vjerskoj pouci u hrvatskom srednjovjekovlju pristupalo odgovorno
i ozbiljno. Osim toga, kod vjerskih pouka mnogo se više paţnje
Propovijed sv. Franje
» ZDRAVOMARIJA« JURJA IZ SLAVONIJE
Vrlo zanimljivo svjedoĉanstvo o tadašnjem propovijedanju
imamo od Tome ArhiĊakona Splitskog (oko 1220) o Franji »Zdrava marie milosti pina gospod s toboiou
Asiškom: »Kad sam se nalazio na naukama u Bologni, vidio sam blazena ti iessi v senach y blagoslovlen
sv. Franju kako propovijeda pred općinskom zgradom, gdje se bio iest plod czreva tvoego gospoe sveta divo
okupio skoro cijeli grad. Uvod njegova govora odnosio se na marie moli za nasz grieschnich issukrsta sina svoga
anĊele, ljude i demone. O tim je trima razumskim bićima tako da nass pomiloie sade y v sivoti wetsnom amen..
lijepo i razborito razlagao da je u mnogim uĉenim ljudima, koji su
bili prisutni, govor ovog priprostog ĉovjeka izazivao ne malo Prema latiniĉkoj transkripciji J. Tandarića, CCP
divljenje. Sadrţaj njegovih rijeĉi bio je uperen protiv 13/1984, str. 14. Dodatak »sveta divo marie« opća će
neprijateljstava u gradu i za obnovu mira. Iako (mu) je odijelo bilo Crkva ozakoniti za pontifikata Aleksandra VI, 1492-1503.
prljavo, pojava neugledna a obliĉje ruţno, ipak je Bog njegovim
rijeĉima dao toliku djelotvornost da su mnoge plemićke obitelji,
koje su inaĉe izgarale od neprijateljstva i prolijevanja krvi,
prihvatile njegovu zamisao o miru. Toliko je bilo poštovanje i
odanost ljudi prema propovjedniku da su muţevi i ţene na njega u
masama nasrtali, nastojeći dotaknuti barem dijelove njegove odjeće
ili otkinuti nešto od njegovih krpa.«
IZABRANA LITERATURA
HRVATI U EVROPSKIM REFORMNIM
T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Katoliĉka Crkva i hrvatski narod, Zagreb, GIBANJIMA
1983 (napose prilog »Franjo Asiški u povijesti hrvatskog naroda«,
str. 186-217). Sudjelovanje etniĉkih i nacionalnih skupina u ţivotu
F. ŠANJEK J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60 do Katoliĉke Crkve odraţava se u duhovnoj snazi naroda koji
1416), Croatica christiana periodica, VIII (1984) 13, str. 1-23. se sudbinski navezuju na kršćansku solidarnost i
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 324- zajedništvo. Crkva u Hrvata prisutna je u ţivotu kršćanske
337. ekumene još od 787. godine sudjelovanjem osorskog
biskupa na zasjedanju Drugog nicejskog općeg sabora.
Prisutnost dijela hrvatskih biskupa i teologa u oblikovanju
saborskih zakljuuĉaka od općeg znaĉenja uvjerava nas o
intenzitetu vjerskog ţivota u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.
Prisutnost Platonovih, Aristotelovih, Aviceninih i Abu U 15. i 16. stoljeću mnogi obrazovani pojedinci
Ma'sharovih spisa u knjiţnici podjeća na kozmogonijske i prikupljaju i umnoţavaju literarna i znanstvena djela antike
prirodnoznanstvene rasprave u samostanskoj školi, gdje se i srednjega vijeka i na taj naĉin pridonose širenju
raspravlja o odnosu izmeĊu razuma i vjere, postojanja i humanistiĉke kulture u Hrvatskoj. Bogatoj Stojkovićevoj
bivstvovanja, uzroka i naravi stvari. Za sljedbenike Alberta zbirci rariteta iz klasiĉne i patristiĉke epohe treba pridodati
Velikog i Tome Akvinskog, koji dopuštaju mogućnost vjeĉnosti privatne knjiţnice ne malog broja hrvatskih humanista kao
svijeta, boţanska objava ne iskljuĉuje svjetlo razuma, što u praksi što su Marulić, Vlaĉić, Petrić i toliki drugi. Privatne zbirke
znaĉi da izgradnja »Boţje drţave« ne proturjeĉi izgradnji ljudskog Ivana Viteza od Sredne, kancelara kralja Matije Korvina,
ovozemaljskoga društva, koje nadahnjuje i vodi prirodno pravo. O papinog legata Nikole Modruškog, Lutherova prijatelja
duši svijeta raspravlja i dubrovaĉki dominikanac Grgur Budisaljić Matije Vlaĉića Ilirika (1520-1575) i filozofa Franje Petrića
(1550), koji u raspravi Sylvanaturae rezimira Albertove (1529-1597) krase danas vitrine knjiţnica u Ostrogonu,
prirodoznanstvene spise o flori, fauni i mineralima te o njihovoj Rimu, Wolfenbuttelu i Escorialu.
primjeni u medicini i ljekarništvu. »Magister Georgius Ragusinus«, U eri tiska knjiga u Hrvata ne predstavlja više monopol
kako se obiĉavao potpisivati, promatra fiziĉki svijet ili prirodu kao tek neznatnog broja privilegiranih, što posvjedoĉuju brojne
splet sila koje uzdrţavaju svemir i pomaţu ĉovjeku da mu privatne zbirke tzv. »obiĉnih« graĊana kao što su Šibenĉani
ovozemaljski ţivot bude kvalitetniji. Jakov Ziliavić, Petar Ivanov, Antun iz Spilimberga i Rafael
Dubrovaĉki dominikanski studij odgojio je plejadu uĉenih Fero, Splićanin Petar Petronja ili zadarski trgovac
redovnika, vrsnih predavaĉa na raznim evropskim sveuĉilištima, Mihovil,vlasnik Danteova rukopisa, pokazuju zanimanje
koji su svoj matiĉni samostan i školu obogatili vrijednim teološkim pojedinaca ne samo za odreĊena znanja nego i zavidan
i drugim znanstvenim djelima, kao od humanista toliko slavljeni literarni ukus.
Ivan Stojković i ne manje poznati profesori »artium« i teologije: Vrlo je zanimljiv inventar Marka Marulića (1521), koji
Blaţ Constantini, Donat ĐorĊić, Luka i AnĊeo Martinušić, Ambroz svojih stotinu pedeset preteţno tiskanih knjiga dijeli na
i Klement Ranjina, Petar Guĉetić i drugi. »libri ecclesiastici« i »libri zentilium«, tj. na biblijsko-
teološka i profana djela. Ova posljednja dijeli opet na
pjesniĉka, povijesna, zemljopisna, na spise o astronomiji,
poljodjelstvu i na gramatiku odnosno knjiţevnost.
U duhu renesanse i humanizma MARULIĆEVE IDEJE O EVROPSKOM
KRŠĆANSKOM ZAJEDNIŠTVU
Renesansni razvoj knjiške umjetnosti u Hrvatskoj slijedi
minijaturno slikarstvo. Svjetsku slavu na torn podruĉju stekao je Prenaglašenim isticanjem religiozno-teološke
Juraj Julije Klović »Croata« (1498-1578). komponente u Marulićevu ţivotu i njegovu literarnom
Renesansno crkveno graditeljstvo u nas zastupljeno je crkvom opusu nerijetko se zaboravlja da je »otac hrvatske
Svetog Spasa u Dubrovniku, katedralom u Hvaru i Osoru te knjiţevnosti« prije svega humanist, ljubitelj antike i
proĉeljem i gornjim dijelovima šibenske katedrale. Od hrvatskih oduševljeni renesansni stvaralac, ĉija brojna i izuzetno
umjetnika istiĉu se: Nikola Boţidarević, Ivan Duknović (umjetnik vrijedna djela ulaze u povijest modernog razdoblja
na dvoru Matije Korvina), Feliks Petanĉić (minijaturist), Petar evropske civilizacije.
Andrijić (graditelj Svetog Spasa u Dubrovniku) i drugi. U znanstvenom svijetu danas se s pravom apostrofira
Nakon pojave humanizma u većini naših krajeva knjiga se više Marulićev humanizam i sa zahvalnošću se naglašava
ne promatra kao predmet odreĊene umjetniĉke vrijednosti, nego njegova miroljubivost, smisao za mjeru, pouzdanje u
prije svega kao djelotvorno sredstvo komunikacije meĊu ljudima. ĉovjekovu dobrotu i duhovne vrline. Ne zaboravlja se
Knjizi se pridaje sve veće znaĉenje, jer je postala vrlo uspješno pritom da je Marulić pred gotovo pet stoljeća nastojao
sredstvo ne samo u kulturnom i znanstvenom razvoju zemlje nego i oţivjeti ideju o jedinstvenoj kršćanskoj zajednici evropskih
u razmjeni iskustava s drugim evropskim narodima na poĉetku naroda kao baštinici mediteranske civilizacije, utemeljenu
modernog vremena. na jednakosti i uzajamnom poštivanju društvenih, kulturnih
i religioznih aspiracija ljudi na pragu vremena koje
nazivamo modernim.
IZABRANA LITERATURA
M. MARULIĆ, Pouke za ĉestit ţivot s primjerima, preveo i U vrijeme otkrića Novog svijeta (1492) Katoliĉka Crkva
protumaĉio B. Glaviĉić, izd. Zagreb (Globus), 1986 (s uvodnim pokazuje iznimno zanimanje za stanovnike novootkrivenih
raspravama); Split (Knjiţevni krug), 1986-1987 (u dvije knjige). prostranstava Amerike, Afrike i krajeva uz Indijski i Tihi
M. MARULIĆ, EvanĊelistar, izd. Splitski knjiţevni krug, sv. I—II, ocean. Papa Aleksandar VI. bulom »Inter caetera« (1494)
Split, 1985. obvezuje vladare Portugala i Španjolske na slanje
M. MARULIĆ, O poniznosti i slavi Kristovoj, izd. Splitski misionara i financiranje propovijedanja evanĊelja
knjiţevni krug, Split, 1989. tamošnjim starosjediocima.
F. ŠANJEK, Marko Marulić i duhovna gibanja u doba Katoliĉki kler u novootkrivenim zemljama redovito ide
Restauracije (16/17. st.), zbornik Dani hvarskog kazališta, izd. u suprotnom pravcu od konkvistadora, koje zanima jedino
Splitski knjiţevni krug, Split, 1989, str. 63-73. zlato i profit. Desetak godina nakon Kolumbova dolaska na
M. TOMASOVIĆ, Marko Marulić Marul, Zagreb, 1989. Haiti, u Santo Domingu dominikanci Antonio de
Montesinos i Pedro de Cordoba uskraćuju odrješenje
bijelim doseljenicima koji Indijance drţe kao besplatnu
radnu snagu i s njima neljudski postupaju. Dominikancima
će se koju godinu kasnije pridruţiti Bartolome da Las
Casas (1484-1566), legendarna figura i simbol borbe za
dostojanstvo i slobodu crvenih stanovnika Amerike i svih
prognanika našeg planeta.
Zao i nemoralan sustav
Teorija o pravu naroda
Las Casas pripada povijesnom trenutku kad je bijeli ĉovjek prvi
put obišao Zemlju i proglasio se njezinim gospodarom. Dok Kao dominikanac (1522) Las Casas ima svesrdnu
dominikanci i franjevci na terenu »zakonima iz Burgosa« (1512) podršku profesora Sveuĉilišta u Salamanci. Francisco de
nastoje ublaţiti nevolje Indijanaca, Las Casas energiĉno traţi Vitoria (utemeljitelj prava naroda), Bartolome de Carranza,
ukidanje encomiende i repartimienta, zemljišnih posjeda s Melchior Cano i Domingo de Soto ne samo da ne
pripadnim starosjedilaĉkim stanovništvom kao besplatnom radnom odobravaju rat protiv stanovnika Zapadnih Indija (tj.
snagom, kao sustava koji je u sebi zao i nemoralan. Išao je tako Amerike) nego dokazuju da papina darovnica (Inter
daleko da je španjolskom kralju i budućem caru Karlu V. caetera, 1494) vrijedi iskljuĉivo na duhovnom polju, tj.
preporuĉio da je »bolje izgubiti sve prekomorske posjede nego da daje prednost Portugalu i Španjolskoj u evangelizaciji
se u njegovo ime ĉine tolike i tako strašne nepravde« (1516). Uz starosjedilaca u zemljama koje otkriju, ali im ne daje
podršku dominikanskih teologa sa Sveuĉilišta u Salamanci, Las nikakvih prava u prisvajanju i raspolaganju s tim krajevima
Casas će kao dominikanac i zastupnik Indijanaca u kraljevskom i njihovim stanovnicima.
»Vijeću za Indije« (danas bismo rekli Ministarstvu kolonija) od Vrhovni uĉitelj (general) dominikanaca Toma iz Gaete
kralja i skupštine iznuditi tzv. »nove zakone« (1542) koji ukidaju (Kajetan) zastupa stavove svoje subraće. U Komentaru na
encomiende a Indijance priznaju slobodnim podanicima španjolske »Sumu teologije« Tome Akvinskog (II—II, g. 66, a. 8)
krune. U nastojanju oko naseljavanja i evangelizacije ameriĉkog Kajetan razlikuje tri vrste nevjernika: jedni su pravno i
kontinenta Las Casas je, ne bez poteškoća, na obalu Cumana ĉinjeniĉno podanici kršćana i ţive pod vlašću kršćanskih
(Venezuela) doveo nekoliko desetaka obitelji kastiljskih seljaka, vladara (Ţidovi, Mauri); drugi su pravno, ali ne i
koji će domorodaĉko stanovništvo pouĉavati u uzgajanju razliĉitih ĉinjeniĉno podanici kršćana jer silom otimaju kršćanske
poljoprivrednih kultura i dati im primjer kršćanskog ţivota. Nešto krajeve (Turci); treći ni pravno ni ĉinjeniĉno nisu podanici
sliĉno pokušat će u 17/18. stoljeću isusovci s Guarani Indijancima kršćana (Indijanci). Kajetanov je zakljuĉak da s drugima
na graniĉnom podruĉju Brazila i Paragvaja (tzv. Paragvajske (tj. s Turcima) treba postupati kao s neprijateljima, dok su
redukcije). treći (tj. Indijanci) zakoniti gospodari svojih zemalja i njih
se moţe obratiti samo blagošću. I Vitoria u svojim
»Predavanjima o Indijancima« (1539) drţi da »jedini
razlog zbog kojega Mauri, Turci i svi ostali nevjernici ne
ţele prigrliti katoliĉku vjeru leţi u tome da ono što kršćani
predlaţu rijeĉima opovrgavaju svojim vladanjem«.
Domingo de Soto još je oštriji kritiĉar kad tvrdi: »Naše je
oruţje ljubav i kršćanska bi vjera svima postala odvratnom
kad bismo je naviještali uz pomoć oruţja« (1553).
Miroljubivu evangelizaciju stanovnika novootkrivenih
zemalja potvrĊuje bula Sublimis Deus pape Pavia III.
istiĉući da »Indijanci i svi narodi koje će kršćani ubuduće
upoznati, paĉe ako i ţive bez vjere u Krista, ne smiju biti
lišeni ni svoje slobode ni posjedovanja svojih dobara (...)
Ne moţe ih se natjerati na ropstvo, a Kristovoj vjeri moţe
ih se pozvati propovijedanjem Boţje rijeĉi i primjerom
ĉestita ţivota« (2. VI. 1537).
Dominikanski teolog i papa Pio V. traţi od svog nuncija
Korĉulanin Vinko Paletin i prava Indijanaca
Odveć smiono predviĊanje
Teoretsko pitanje o upotrebi sile protiv starosjedilaca Zapadnih
Indija pokrenuo je pravnik iz Cordobe Juan Gines de Sepulveda. U Vinko Paletin je potomak ugledne korĉulanske obitelji
polemiĉkoj raspravi »Democrates alter sive de iustis belli causis« koja se zbog ekonomskih poteškoća preselila u susjedno
(Rim, 1535) Sepulveda istiĉe da preventivni rat protiv Indijanaca Ţrnovo. Još kao dvadesetogodišnjak otiskuje se u svijet.
nije samo dopušten nego i preporuĉljiv, jer su ovi »krivobošci, Kao mornar iz Španjolske odlazi u Novi svijet, »ţeljan da
barbari i po svojoj prirodi robovi«, pa će njihovo podĉinjavanje ondje vidi razliĉite i gotovo nevjerojatne stvari« (iz
misionarima olakšati posao i ubuduće sprijeĉiti obredna ţrtvovanja predgovora u talijansko izdanje knjige o navigaciji Pedra
tisuća nevinih. de Medine, Venecija, 1554). Za desetogodišnjeg boravka u
Las Casas istiĉe da se podjela svijeta na barbare i civilizirane ne Americi sudjeluje u pacifikaciji Yucatana (1536-1541). U
moţe postavljati na razini etniĉkih, kulturnih i religioznih razlika, Meksiku (1542/43) postaje dominikanac, a nakon povratka
nego na ljude koji slobodu i prirodna prava naroda obešĉašćuju i na u Evropu (1546) studira teologiju (Bologna, 1546-1552),
one koji ih poštuju. Ĉvrsto je uvjeren da »na svijetu nema naroda, sastavlja kartu Španjolske (1550), prevodi na talijanski
bio on grub, neobrazovan, surov i barbarski, a da ga se ne bi moglo »L'arte del navegar« Pedra de Medine, sastavlja danas
civilizirati i oplemeniti, ako se pritom slijedi ljudima vlastit i izgubljenu raspravu »De la institucion del buen govierno«
prirodan put blagosti, ljubavi i susretljivosti. Svi ljudi imaju razum, (pr. 1560) i kratki opis Yucatana. Više puta obnaša sluţbu
volju i slobodu izbora, jer su stvoreni na sliku Boţju. Svaka je rasa starješine u korĉulanskom samostanu. Profesor je
zasebna jedinka a svi su ljudi sliĉni gledom na postanak i narav. matematike i kozmografije na Akademiji u Vicenzi (1560),
Nemoguće je dakle da cijeli jedan narod bude potpuno nesposoban penitencijar u bazilici sv. Petra u Rimu i brat Kongregacije
i toliko nedostatne razumnosti da nije sposoban sobom upravljati i sv. Jeronima u Vjeĉnom Gradu (1563). Mnogo putuje.
biti pouĉen u vjeri i kakvoj plemenitoj moralnoj doktrini« Zanimljiva su mu zapaţanja o ĉovjekovoj sposobnosti da
(polemika sa Sepulvedom, 1551). se snagom inteligencije izdigne iznad zemlje, koja je
Korĉulanin Vinko Paletin (1508-1573) traţi srednji put izmeĊu njegova prirodna sredina, te ovlada morem i zrakom,
suprotstavljenih stavova Sepulvede i Las Casasa. U španjolskoj i odnosno da od suhozemnog postane vodeno, a na neki
latinskoj redakciji iscrpne rasprave »O pravu i opravdanosti rata što naĉin i zraĉno biće, što je za njegovo vrijeme odveć
ga španjolski kraljevi vode protiv naroda Zapadnih Indija« smiono predvidanje (iz predgovora knjizi o navigaciji).
(1557/58) Paletin rezimira stavove konkvistadora (Indijanci su Svojim najvaţnijim djelom smatra traktat »O pravu
idolopoklonici, barbari i nesposobni za rasuĊivanje, pa im se mogu rata«, koji unatoĉ svim dozvolama i pozitivnom mišljenju
oduzeti njihova dobra i sloboda) i njihovih protivnika (Indijanci su Inkvizicije nikad nije tiskan. U pismima španjolskom
»plemeniti divljaci protiv kojih se ni po kakvom pravu ne moţe kralju Filipu II. i ministru kolonija Franciscu de Erasu
povesti rat) izabirući srednji put izmedu dviju skrajnosti: Indijanci (1565) Vinko Paletin istiĉe da gornjim djelom brani i
su skloniji manama (izdajstvo, laţ, grijesi protiv prirode, obredno opravdava interese Španjolske u Americi. Paletinova je
ţrtvovanje nevinih ljudi itd.) negoli kreposnom i civiliziranom rasprava svojevrsni prosvjed protiv Las Casasova »Kratkog
ţivotu, ali ih se s oruţjem i silom moţe zauzdati i privesti izvješća o uništenju Indija« (1552). Taj konkvistadore
kršćanskoj uljudbi. poistovjećuje s najvećim zloĉincima ĉovjeĉanstva, a
Paletin u njima otkriva najplemenitije izdanke ljudskoga
roda, izjednaĉujući njihove podvige s mitovima o antiĉkim
herojima i djelima biblijskih junaka.
PALETINOVO IZVJEŠĆE O YUCATANU
Hrvat o pretkolumbovskim spomenicima Yucatana
Vinko Paletin je kao vojnik pod zapovjedništvom
Iako je danas nezahvalno braniti društveno prevladani Francisca de Monteja MlaĊeg sudjelovao u »pacifikaciji«
mehanizam konkviste i pretjeranosti konkvistadora, zahvalni smo Yucatana. Tom se prigodom zanimao za spomenike te
Vinku Paletinu na preciznim podacima o pretkolumbovskim drevne srednjoameriĉke civilizacije, o kojoj je napisao
spomenicima na Yucatanu, koje, u duhu onoga vremena, dovodi u jedan kraći, danas izgubljeni, spis. Saĉuvao se tek
neposrednu vezu s Kartaţanima, koji su, pretpostavlja se, davno fragmentarni opis iz Paletinove rasprave »O pravu rata«
prije Kristofora Kolumba doplovili u predjele Srednje Amerike. O (1557/58), s naznakom da je rijeĉ o graĊevinama
podrijetlu velebnih zdanja civilizacije Maya iz Chicen-Itze naš se Kartaţana, koji su prije Kolumba stigli u Novi svijet.
sunarodnjak raspitivao kod starosjedilaca Yucatana. Pozivajući se Paletin, zaĉudo, ne koristi argument rimske pobjede nad
»na vrlo staru predaju«, oni su ga uvjeravali da su u spomenute Kartagom (146. pr. Krista) u potvrdu španjolskih prava na
krajeve došli Evropljanima sliĉni »bradati ljudi, koji su utemeljili ameriĉke posjede (Karlo I. je kao njemaĉki car Karlo V.
one gradove i u njima ţivjeli«, ali kako novi nisu više pristizali, bio i car »Svetog Rimskog Carstva«), ali je njegov opis
starosjedioci su ih »ratom i glaĊu izmorili, pobijedili i uništili«, Yucatana prvorazredno svjedoĉanstvo o pretkolumbovskim
tako da su oni gradovi »ostali pusti i još uvijek stoje tako razrušeni monumentalnim graĊevinama, reljefima, zidnom slikarstvu
i trošni od dugog vremena«. i pismu Maya u Srednjoj Americi.
»Poluotok Yucatan ima nekoliko pokrajina. Jedna je
Zacatlan, udaljena od mora nešto manje od dana hoda, sa
starom graĊevinom od lijepo klesanog kamena i visokom
kulom. U sredini je hram na kojem su se prinosile ţrtve
idolima, a Indijanci ga zovu cu (hram u obliku piramide)...
Druga pokrajina naziva se Ciciniza (Chichen—Itza)
gdje je, mislim, osnovana Nova Salamanca. Indijanci su
nas uznemirivali i morali smo napustiti to mjesto u kojem
se još vide ostaci starih graĊevina. Vidi se i sedam kula
(tornjeva), a u njima Indijanci ne stanuju. Po svim tim
zgradama i tornjevima ima likova pješaka i naoruţanih
vojnika, bradatih i s oklopom, kacigom i drugim
predmetima; imaju oštre maĉeve, koplja i sjekire, kao i
Amazonke, a sve je naslikano poput vojske u pokretu. Na
tim su kulama bila dva reda slova, ali ih nitko od naših nije
uspio razumjeti. Nisu bila ni latinska, ni grĉka, ni
hebrejska. Koliko mi se ĉini ta su slova iz Afrike, iz
Kartage. Još se i danas nalaze tamo, a Vaše Veliĉanstvo
(Paletin svoju raspravu naslovljava na Filipa II, kralja
Španjolske, op. a.) moţe utvrditi kojem jeziku pripadaju.
Tik do te kule teĉe prekrasan izvor, dok je naokolo bilo
mnogo starih voćaka. Neki od nas, oni znatiţeljniji, diveći
se tim gradevinama, više su se puta u Indijanaca raspitivali
ĉemu su sluţile dotiĉne zgrade, ovi stari i razrušeni gradovi
REFORMACIJA I KATOLIĈKA
IZABRANA LITERATURA OBNOVA U HRVATSKOJ
F. ŠANJEK, Korĉulanin Vinko Paletin istraţivaĉ Yucatana i Saksonski augustinijanac Martin Luther (1483-1546),
teoretiĉar španjolske "conquiste" u 16. stoljeću, Croatica christiana kao redovnik, svećenik i profesor, s puno dobre volje ali
periodica, II (1978) 2, str. 83-130 (Uz Mihojevićev prijevod nesmirena srca, raznovrsnim samoodricanjem i
Paletinove rasprave »O pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi asketizmom nastoji doseći Boga. U Svetom pismu otkriva
Španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije«, str. 102-127). izvor svjetla i mira. Na tjeskobno pitanje: Kako milosrdni
Kapi krvi, kapi mora (romansirani Paletinov ţivot, prijevod Bog moţe istodobno biti i pravedan? — Luther nalazi
njegove rasprave i Krasićev tekst »Korĉulanin Vinko Paletin. prosvjetljenje u Poslanici Rimljanima: »Smatramo zaista
Neobiĉan ţivotni put jednog znanstvenika«), Globus, Zagreb, da se ĉovjek opravdava vjerom bez djela Zakona (Rim 3,
1979. 28), pa zakljuĉuje da se kršćanin prepoznaje kao »uvijek
Bartolome de Las Casas, Kratko izvješće o uništenju Indija, grešnik, uvijek pravednik i uvijek pokajnik«. U Luthera se
Globus, Zagreb, 1982 (uz uvodni tekst o suprotstavljenim »sigurnost po vjeri« protivi »sigurnosti koja proizlazi iz
koncepcijama Las Casasa, Sepulvede i Paletina). EvanĊelja«.
Hrvatski episkopat, brojan i aktivan u radu Općeg crkvenog Isusovci dolaze u Hrvatsku kao propovjednici (1560) i
sabora u Tridentu (tal. Trento), oduševljeno se zalaţe za provedbu nosioci potridentske obnove. Njihove rezidencije u
reformnih saborskih zakljuĉaka u svojim biskupijama i na širem Dubrovniku (1604), Zagrebu (1606), Varaţdinu (1633) itd.
nacionalnom podruĉju, napose s obzirom na organizaciju ţarišta su intelektualnog, kulturnog i religioznog ţivota.
kvalitetnije izobrazbe klera i duhovnog odgoja vjernika. Sustavnom vjerskom poukom, u okviru puĉkih misija,
Juraj Drašković, koji na Tridentskom saboru zastupa cara i isusovci daju ton potridentskoj duhovnoj obnovi u nas. Uz
ugarsko-hrvatskog kralja Ferdinanda I, kao zagrebaĉki biskup Kašićev rad na sastavljanju prve hrvatske gramatike (1604)
(1563-1578) dao je poticaj korjenitoj obnovi Crkve u Hrvata. Na i tiskanje liturgijskih priruĉnika (Rimski obrednik),
dvjema biskupijskim sinodama, odrţanim 1570. i 1574. u Zagrebu, znaĉajan prinos religioznoj obnovi dali su Aleksandar
biskup Drašković zalaţe se za opći preporod Crkve na hrvatskom Kumulović (»Nauk krstianski za slovinjski narod«, 1582;
sjeveru. Utemeljenjem sjemeništa nastoji intelektualno i moralno prijevod Bellarminova katekizma, 1603), Juraj Mulih
preporoditi kler, koji bi primjerenim ţivotom i kvalitetnijim (»Posel apoštolski«, 1742) itd.
propovijedanjem trebao prednjaĉiti u stvaranju nove duhovne Kapucini grade prve samostane u Rijeci (1610),
klime u Hrvatskoj. Iz saĉuvanih vrela vidljivo je da je liturgijski Zagrebu (1618), Splitu (1691), Varaţdinu (1701) itd.
dio prve sinode (1570) odrţan na latinskom i na hrvatskom jeziku, Odluĉni da nasljeduju Krista u strogoj franjevaĉkoj
što ukazuje na znatan broj glagoljaša koji u ono vrijeme pastoralno tradiciji, hrvatski se kapucini orijentiraju na apostolat s
djeluje u granicama zagrebaĉke biskupije. Sinodalna se konstitucija odbaĉenima (zatvorenicima!) i najsiromašnijima.
nije saĉuvala, ali se zna da je pisana latine, schlavonice et croatice Zagrepĉanin Stjepan Matija Marković (1669-1742), u
tj. latinicom, glagoljicom i bosanĉicom. Jedna od znaĉajnijih knjiţevnosti poznat kao Stefan Zagrebec, objavio je pet
odluka odnosi se na obvezno osnivanje škola uz svaku ţupnu svezaka kajkavskim narjeĉjem (idiomate croatico) pisanih
crkvu, što će uz brojne poteškoće materijalne prirode i neshvaćanje propovijedi u duhu potridentske obnove: »Hrana duhovna
roditelja nesumnjivo pridonijeti narodnoj pismenosti i pospješiti ovĉic keršĉanskeh« (Zagreb, 1715-1734).
uvoĊenje katekizama (Bellarminova, Kanizijeva i drugih) u Potridentsko razdoblje u Hrvatskoj sa ţupnim i
religiozni odgoj Crkve u Hrvata. Druga sinoda (1574) ţeli sprijeĉiti samostanskim školama pogoduje razvoju pismenosti. U
daljnje širenje luteranstva i kalvinizma na hrvatskom prostoru. raznolikom i bogatom literarnom stvaralaštvu, izraţenom u
I u drugim biskupijama u banskoj Hrvatskoj, mletaĉkoj tri narjeĉja i trima pismima, zavidno mjesto pripada
Dalmaciji i na podruĉju Dubrovaĉke Republike biskupijske i religiozno-didaktiĉkoj literaturi. Uz već navedena djela
pokrajinske sinode aktualiziraju program potridentske obnove u spomenimo još Glavinićev »Cvit svetih« (1628, 1657,
nas: Zadar (1563, 1566, 1579), Šibenik (1564, 1574), Trogir (1565, 1702), Divkovićev bosanĉicom pisan »Nauk krstianski«
1579), Dubrovnik (1565, 1574/75), Pula (1576), Krk (1579), Split (1616), Baĉićevu »Istinu katoliĉansku« (1732),
(1579), Rab (1579), Poreĉ (1580), Hvar(1586) itd. Osobito su Gasparottijev »Cvet szveteh« itd.
djelotvorne sinode odrţane osamdesetih godina 16. stoljeća pod
vodstvom papina pohoditelja (vizitatora) Augustina Valiera, koji
inzistira da se u Dalmaciji propovijeda i katehizira na hrvatskom
jeziku, pa i sam prevodi katekizam na hrvatski, odrţava pouke
omladini i katehizira djecu.
Za obnovu crkvenog i religioznog ţivota u duhu reformnih
zakljuĉaka Tridentskog sabora (1563) traţi se mnogo solidnija
intelektualna i teološka izobrazba klera. U tu svrhu obnavljaju se
RELIGIOZNA KARTA EVROPE NAKON.
Umjetnost i katoliĉka restauracija (barok) AUGSBURŠKOG UGOVORA (1555)
Intelektualne i religiozne rasprave u 15/16. stoljeću odraţavaju Nakon Augsburškog ugovora (1555), koji sankcionira
se i na razvoj sakralne umjetnosti. Umjesto renesansnog podjelu Njemaĉkog Carstva na protestantske i katoliĉke
racionalizma, koji-po nekima-dovodi do reformacije, na drţave uz primjenu naĉela »cuius regio, illius religio«, tj.
Apeninskom poluotoku i u zemljama vjernim Rimskoj Crkvi javlja da se podanici prilagode religiji vlasti, katolicizam
se barok (port. »barroco«, nepravilni biser). Reprezentativnost i zadrţava ĉvrste pozicije u juţnim i zapadnim krajevima,
raskoš oblika novog umjetniĉkog stila katoliĉke restauracije dok protestantizam dominira na sjeveru. Od Rima se
usmjereni su k ĉovjekovim osjećajima te umjesto na razum hoće odjeljuju Prusija, skandinavske i baltiĉke zemlje, u kojima
djelovati na srce. se organiziraju nacionalne luteranske crkve, dok
Renesansne razumski jasne i samostojne oblike u baroku se Nizozemska i Škotska postaju tvrĊavom kalvinizma.
pomoću malih zakrivljenih mostova povezuju u skladno »jedinstvo Švicarska je pod utjecajem zwinglijevstva, Ĉeška i
u mnoštvu«, a da pritom pojedinost ne gubi od svoje osobnosti, Ugarska pod prismotrom kalvinizma, dok u Hrvatsku
nego samo dobiva na vrijednosti u sklopu velike cjeline (A. luteranizam dolazi iz Kranjske i Koruške (Istra) a
Badurina). kalvinizam iz Ugarske. Francuski hugenoti, sljedbenici
Hrvatski se barok odlikuje brojnim i vrijednim ostvarenjima, Jeana Calvina, imaju uspjeha u Pikardiji, uz rijeku Rhonu i
više u kontinentalnom dijelu (nakon osloboĊenja od Turaka) negoli na jugozapadu (Cevennes). Irska borba protiv
uz jadranski prostor, a za njegovo su promicanje posebno zasluţni anglikanizma istodobno je i borba protiv engleske
isusovci, kapucini i pavlini. Od baroknih novogradnji i starijih hegemonije. Rimskom katolicizmu odani su Portugal,
romaniĉkih i gotiĉkih graĊevina, pregraĊenih prema novim Španjolska, Italija i većina zemalja habsburške krune.
prostornim i dekorativnim koncepcijama, najzanimljivije su crkve: Hrvatski sabor (1604) izglasava zakon po kojem je jedino
Sv. Katarina u Zagrebu, Sv. Marija u Varaţdinu (isusovci), Trški Katoliĉka Crkva priznata kao dopuštena na hrvatskom tlu.
Vrh kod Krapine, Marija Snijeţna u Belcu, pavlinske crkve Sv. Geografski promatrano, reformacija u Evropi ne
Marije u Lepoglavi i Sv. Petra u Šumi (barokizirane), Sv. Vid u podlijeţe nikakvom pravilu, jer je protestantizam u svom
Rijeci, Sv. Vlaho u Dubrovniku itd. zaĉetku izrazito vjerskog karaktera. Za poţaliti je da nije
U duhu potridentske obnove u Hrvatskoj, zagrebaĉki biskup obnovio Crkvu iznutra, kao što je bilo pokušaja u 11/12. i
Juraj Drašković osnovao je 1578. u Zagrebu sjemenište s 15. stoljeću. Bila je to ţelja za povratkom na izvorno
humanistiĉkom školom i uĉilištem moralnog bogoslovlja. kršćanstvo, na ţivljenje evanĊelja koje u svojim zaĉecima
Lepoglavski pavlini uz gimnaziju (1582) organiziraju filozofsko- nije negativno, kako to neki povjesniĉari preĉesto
teološki studij, koji bulom Klementa X (3. IV. 1671) i reskriptom naglašavaju. Duhovnost onih koji su traţili reformu Crkve
cara Leopolda I (23. I. 1674) postaje »studium generale« s usredotoĉena je na rijeĉ Boţju, koja se suĉeljava s
prerogativima visokoškolske ustanove. Nastavnu osnovu društvenom stvarnošću. Katoliĉkom svećeništvu
pavlinskog studija u Lepoglavi ĉine trogodišnji studij filozofije (s reformatori suprotstavljaju sveopće vjerniĉko svećeništvo.
predavanjima iz logike, matematike, fizike, metafizike i etike) i U oĉima reformatora katoliĉko jedinstvo predstavlja
ĉetiri godine teologije (dogmatsko i moralno bogoslovlje, uvod i besplodnu samotvornost (monolitizam), dok oni ţele
tumaĉenje Svetog pisma, a od 1774. kontroverzistika, kanonsko pripadati Crkvi koja se mijenja: »Ecclesia reformata
pravo, pastoralno bogoslovlje, katehetika i liturgika). semper reformanda.«
Zagrebaĉki teološki studij oţivljen je 1633/34. kad je u Nakon reformacije odnosi katolika i protestanata su
isusovaĉkom kolegiju na Griĉu utemeljena katedra za moralnu više-manje neprijateljski. U Evropi, kao i u
teologiju. Ĉetiri godine kasnije osnovana je i katedra za filozofiju. novootkrivenom svijetu, sukob je pojaĉan neprijateljstvom
Na molbu rektora kolegija Filipa Kaušića, car Leopold I (23. IX. protestantske Engleske i »papistiĉke« Francuske. Još u 19.
HRVATSKI KATOLICIZAM U SJENI
IZABRANA LITERATURA POLUMJESECA
M. MIRKOVIĆ, Matija Vlaĉić Ilirik, Zagreb, 1960. Tursko prodiranje na Balkan u 14/15. stoljeću iz temelja
J. ADAMĈEK, Reformacija u hrvatskim zemljama, Susreti na će promijeniti odnose kršćanske ekumene u jugoistoĉnoj
dragom kamenu, Zagreb, 1985 , str. 61-78. Evropi. U navedenom razdoblju teokratsko-islamski Turski
N. CRNKOVIĆ, Protestanti i "protestanti" u Istri i na Imperij ovladat će ne samo Grĉkom, Bugarskom,
Kvarnerskim otocima u 16. i 17. stoljeću, Croatica christiana Makedonijom, Albanijom, Srbijom, Crnom Gorom i
periodica, IX (1985) 16, str. 47-62. Bosnom i Hercegovinom nego i podruĉjima juţne Ugarske,
M. VANINO, Isusovci i hrvatski narod 1, Zagreb, 1969. Srijema i Slavonije. Posljedice osvajanja porazne su
T. J. ŠAGI—BUNIĆ, Bogoslovni fakultet u Zagrebu u 300. osobito za katolicizam, jer je velik broj biskupskih sjedišta
godišnjici Hrvatskog sveuĉilišta, Svesci, 16/1969, str. 66-70. na ovim podruĉjima utrnuo, dok su mnoge biskupije ostale
A. HORVAT -R. MATEJĈIĆ-K. PRIJATELJ, Barok u Hrvatskoj, bez biskupa ili ih se imenovalo tek fiktivno, tj. da se oĉuva
Zagreb, 1982. vladarsko pravo ingerencije pri izboru biskupa bez ikakve
Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786, Zagreb, 1989 (osobito mogućnosti da on posjeti i vodi njemu povjerene vjernike.
ĉlanak dr. F. E. Hoška o pavlinskim srednjim i visokim školama,
str. 301-311).
Masovna seoba i pravoslaviziranje
Crkvena organizacija na hrvatskom podruĉju pod turskom Iako misionari i apostolski pohoditelji (vizitatori)
vlašću nije sasvim utrnula. Zaslugom ponajviše Bartola Kašića i općenito hvale vjeru i moralno ponašanje vjernika, u
zauzimanjem rimske Propagande vjernike ovih podruĉja zastupaju narodu vlada veliko neznanje o vjerskim istinama. U Bosni
osim bosanskog takoĊer i biskupi koji rezidiraju u Makarskoj i u i Slavoniji se od davnine u vrijeme posta uzdrţavaju ne
Beogradu. Bosanske biskupije imenuje Rim u dogovoru s samo od mrsnih jela nego takoĊer od mlijeĉne hrane i jaja,
tamošnjim franjevcima. Franjevaĉka provincija Bosna Srebrena ali zato mnogi ne znaju Oĉenaš, Zdravomariju i
imala je jednu od najistaknutijih uloga u povijesti hrvatskog Vjerovanje. Krštenje i sakramenti dijele se po kućama, a u
katolicizma. Uz goleme ţrtve, franjevci su obnovili Katoliĉku nedostatku svećenika priĉešćuju svjetovnjaci, nerijetko i s
Crkvu i saĉuvali hrvatski nacionalni identitet katolika ne samo u neposvećenim hostijama. Praznovjerje sa
Bosni i Hercegovini nego i u Slavoniji, Srijemu i drugim »turskim« srednjovjekovnim ordalijama zastupljeno je u svim
podruĉjima nastanjenim Hrvatima. predjelima »turske Hrvatske«.
U općoj nestašici klera u Bosni, Hercegovini i dalmatinskim Unatoĉ neznanju i negativnostima, neizbjeţnim
podruĉjima pod turskom vlašću, franjevci nalaze podršku u posljedicama »snalaţenja« u dugotrajnom sluţenju
popovima glagoljašima, koji su liturgijski i kulturno nastavljali osvajaĉu, Crkva i kler u hrvatskim krajevima pod Turcima
tradiciju srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša.Sluţe se rimskim bili su svjetionici nade, inspiratori i voĊe naroda u borbi za
obredom i crkvenoslavenskim jezikom, uz upotrebu glagoljskog osloboĊenje. Dovoljno je podsjetiti na popa Marka Mesića
pisma i mnogo praktiĉnijom bosanĉicom. Pod pokroviteljstvom (1640-1713), ţupnika u Brinju i borca za osloboĊenje Like,
dalmatinskih biskupa (Zmajević, Bianković, Bizza) budući se i franjevca Luke Imbrišimovića Sokola (1620-1698), voĊe
glagoljaši školuju u Italiji (Fermo, Loreto) i u domovini (Priko kod ustanka za osloboĊenje Slavonije.
Omiša, Zadar) uz financijsku podršku Propagande i materijalnu
pomoć svojih obitelji i rodbine. Njihovo teološko znanje nije uvijek
na visini intelektualnog odgoja potridentskog klera, jer se
uglavnom temelji na asimilaciji Bellarminova i Kanizijeva
katekizma i teološkim priruĉnicima poput Kadĉićeva »Boggoslovja
dillorednog« ili Dobretićeve »Moralne bogoslovicze«, ali su
cijenjeni kao revni i poboţni svećenici. Zbog skromnog znanja
(nazivaju ih »jezgrašima«, koji poznaju tek osnove kršćanskog
nauka) glagoljaši su cijelog ţivota bili neka vrsta niţih kapelana,
vezanih uz rodno mjesto, iako su u krizno doba nestašice svećenika
dobro dolazili kao pomoć redovniĉkom kleru.
Nije lako rekonstituirati duhovni profil hrvatskog katolicizma u
krajevima pod turskom vlašću. Vrhovne norme bile su izraţene u
odredbama Tridentskog sabora, modeli u kršćanstvu zapadnih
romanskih naroda, a njihova primjena u rukama apostolskih vikara
i ostalog (uglavnom) franjevaĉkog klera. Iako je pastoralni
naglasak na katehizaciji, moţda i više nego u zapadnim kršćanskim
zemljama, u kršćanskoj svijesti naroda »turske Hrvatske« susreću
se relikti »pretkršćanskog doba, orijentalni islamski osjećaj ţivota,
katoliĉka konfesionalna etika i kršćanska nada« (S. M. Dţaja,
Zapis glagoljaškog popa Martinca u (drugom)
Novljanskom brevijaru o krbavskoj tragediji (1493) TUMAĈ RIJEĈI:
I k tomu budući mi v skrbi i priobiţden misliju vsagda bih za skrb — nevolja, briga
rati velike i nemirija jaţe prikljuĉiše se v vrimena naša, juţe zastupi — ĉete
dvigoše Turci (...) proti vsej vseljenej zemalj. I obujamši vsu Grĉiju plk - puk
i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajući na brodih vod — na prijelazima voda
zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom junote — mladići
hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. kvekajućija ĉeda — djeca koja krneĉe
Tagda ţe robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave vseljenaja (zemalj) — vasiona (kugla zemaljska)
daţe do Gore Zaprte, vse ţe deţele kranjske daţe do mora robeće i baša — paša
harajuće i domi Boţje paleće ognjem i oltari Gospodnje burg — gradina, (utvrdeni) grad
razdrušujuće, prestarih ţe izbijajuće uruţijem, junoti ţe, devi i ošće — još, i
vdovi, daţe i kvekajućija ĉeda, plk Boţji peljajuće v tuze usilija pobeţdena bisi — bila je pobijeĊena,
svezani sući ţelezom na i prodajući je na trţišćih svojih jakoţe v premoţeniji jih — u njihovu porazu
skotu obiĉaj jest. plĉina — puĉina, širina
I ošće izide baša Rumanije i Vrhbosne i porobiv Posavje pade s malimi — s malim brojem ljudi
pod Modrušu. I poĉe rvati Modrušu, poţga ţe ognjem burge proĉi ini — i ostali, drugi
okrstnije i kloštri ošće i crkve Gospodnje. Tagda ţe gospoda Atela — Atila
hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupni v priobiţden — oţalošćen
polji velijem Krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tagda ţe bran — bitka
pobeţdena bisi ĉest krstjanska, tagda ţe uhitiše bana hrvatskoga na pasih — na gorskim prijelazima
ošće ţivuća, tagda ţe ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda Gora Zaprta — Moslavina
otpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tagda ţe ubiše bana jajaĉkoga. deţele — krajeve
Tagda ţe padoše krepci vitezi i boritelji slavni v premoţeniji jih devi — djevojke
veri radi Hrstovi. Ošće ţe i pišci izabrani boritelji tu umriše, obstrti usilije — nasilje
zastupi v plĉine polja tu ţe semrt prijaše veri radi jakoţe druţba juţe — koju (tj. vojnu)
svetago Mavricija. Takmo ţe knez Brnardin Frankapan izide ot obujamši — zauzevši
sredi boja s malimi. Rabanija — Albanija
I tagda naĉeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proĉi ini. I bisi rvati — ratovati, napadati, boriti se
skrb velija na vseh ţivućih v stranah sih, jakoţe nest bila ot okrstni — okolnji
vremene Tatarov i Gotov i Atele neĉistivih. Let Gospodnjih 1493. boj zastupni — boj ĉeta
ĉest — dio, strana
pišci — pjeĉaci
obstrti — okruţiti, opkoliti
takmo — samo
rodivšije — rodilje
bisi skrb — bila je nevolja
Iz Marulićeve IZABRANA LITERATURA
"Molitve suprotiva Turkom" (1522)
J.BUTURAC, Katoliĉka crkva u Slavoniji za turskoga
Svemogi Boţe moj, kim svaka postaju, vladanja, Zagreb, 1970, (ACC, 1).
odvrati jur gnjev tvoj, ter pomiluj naju. S. M. DŢAJA, Katolici u Bosni i Hercegovini na prijelazu
Ostavi zlu volju, pozri na virni puk, iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb, 1971 (ACC, 2).
gdi trpi nevolju svak ĉas od turskih ruk. K. JURIŠIĆ, Katoliĉka crkva na biokovsko-neretvanskom
Luge, sela, grade popliniv s'ţegoše, podruĉju u doba turske vladavine, Zagreb, 1972 (ACC, 3).
muţe, ţene, mlade svezav povedoše. K. DRAGANOVIĆ, Biskup fra Jeronim Luĉić (1575-1643)
Ubiše junake, koji se rvihu, i njegovo doba, Croatica christiana periodica, VII (1983) 11,
a ine nejake u sinţir vedihu. str. 33-79.
U duhu prosvjetiteljskih ideja, kojima se zanosi kao student na Biskup Vrhovac istinski se zalaţe za preporod svoje
sveuĉilištima u Beĉu i Bologni, Vrhovac je htio unijeti nove biskupije. U tu svrhu posebnu paţnju posvećuje
odnose u hrvatsko društvo, poglavito u vezi s ukidanjem kmetstva, intelektualnom i moralnom odgoju klera. Kao profesor
uvoĊenjem vjerske tolerancije, podizanjem prosvjetne i teologije na zagrebaĉkoj Kraljevskoj akademiji, kasniji
gospodarske razine širokih narodnih slojeva, povezivanjem i rektor centralnih sjemeništa u Zagrebu i Budimu, napokon
osvješćivanjem naroda iz svih povijesno hrvatskih krajeva, a kao i kao biskup trudi se da odgoj klera bude usmjeren
biskup zalagao se za duhovni preporod ne samo njemu povjerenih prosvjetiteljski. Vrhovac odluĉno ustaje protiv
vjernika nego i cijele Hrvatske. posvjetovnjaĉenog ţivota svećenika i inzistira na
Prosvjetiteljska usmjerenost biskupa Vrhovca najoĉitije se savjesnosti i zauzetosti za pastoralni rad. Obnovu
pokazuje u njegovu zalaganju za širenje knjige u hrvatskom zagrebaĉkog sjemeništa (1790) i nastavni plan
narodu. Saĉuvani inventar Vrhovĉeve knjiţnice svjedoĉi o širokom zagrebaĉkoga Bogoslovnog fakulteta (Facultas regia
rasponu njegova zanimanja za najrazliĉitija podruĉja ljudskih theologica!) usmjeruje prema odgoju bogoslova i trajnoj
znanosti. VoĊen »ţarkom ljubavlju prema svojoj dragoj svećeniĉkoj izobrazbi. U tu svrhu nareĊuje da se najmanje
domovini«, Vrhovac predlaţe Hrvatskom saboru (1808) da se dvaput godišnje odrţavaju sastanci sa svećenicima po
njegova knjiţnica otvori javnosti i inzistira da se Hrvatskoj vrate dekanatima na kojima će zajedniĉki pretresati pitanja
knjiţnice Zagrebaĉke i Poţeške akademije (J. Kolanović, dogmatske i moralne teologije, izdaje priruĉnik asketike za
Djelatnost Maksimilijana Vrhovća, HZ, 37/1984, str.34). Njegova svećenike (Memoriale vitae sacerdotalis, Zagreb 1803) od
briga o širenju knjige kao sredstvu narodnog prosvjećivanja najviše kojih traţi da se ugledaju u Krista u svoma ţivotu i radu
se oĉituje u pothvatu oko nabave tiskare. Zanima se za djela starih (J.Kolanović, CCP, 7/1981, str. 17). Odrţava sastanak
hrvatskih pisaca, religioznih i profanih, prikuplja dokumente o (sinodu) svećenstva na kojoj raspravlja kako doskoĉiti
drţavnopravnim vezama Banske Hrvatske s ostalim krajevima nestašici aktivnih i zbrinjavanju nemoćnih svećenika. U
nekadašnje Trojednice, zalaţe se za cjeloviti hrvatski prijevod pastoralnom djelovanju klera inzistira na kontaktu sa svim
Biblije, organizira skupljanje narodnog blaga (narodnih pjesama, vjernicima. Osobno je u više navrata prešao svu biskupiju
mudrih izreka i poslovica), tiska »Obrednik zagrebaĉke biskupije« (1792-1794, 1801-1805, 1822-1824) dijeleći sakramenat
ne samo na udomaćenom kajkavskom nego jednim dijelom i na potvrde, pri ĉemu je od ţupnika traţio da starci i djeca ne
štokavskom dijalektu. dolaze u ţupnu crkvu, već je sam išao k njima, pa u tom
smislu i od ţupnika traţi da nedjeljne i blagdanske mise
odrţavaj u vrijeme koje je najpogodnije za vjernike, ne
samo u ţupnim crkvama nego i u seoskim kapelama.
Posebno naglašava pouku vjernika kroz katehezu, homilije
i propovijedi. Svim svećenicima toplo preporuĉuje da
njeguju narodni jezik u
svojim propovijedima, pa u tu svrhu pokreće biblioteku za
propovjednike-Prodeko knjiţnicu. Nabavljanjem tiskare
htio je svećenstvu pribaviti korisne i potrebne knjige, što će
"njemu i ljubljenom mu stadu i domovini biti trajan poticaj
za dalji napredak", jer je tiskara »najprikladnije sredstvo za
širenje crkvene knjiţevnosti« (J. Kolanović, CCP, 7/1981,
str. 18).
MAKSIMILIJAN VRHOVAC I SLOBODNI ZIDARI
»ZA POTREBE SVEGA ILIRSKOG NARODA«
Zbog optuţbi da je »liberalni biskup i slobodni zidar«, u ĉiju se
pravovjernost sumnjalo, u hrvatskoj se historiografiji osjeća »Od Trattnera sam nabavio nekoć Zagrebaĉku tiskaru
odreĊena suzdrţanost s obzirom na iznimnu liĉnost zagrebaĉkog poglavito s nakanom da se ponajprije mogu tiskati brojna
biskupa Maksimilijana Vrhovca. ilirska djela, i to na korist i za potrebe kako studentske
Liberalni povjesniĉari veliĉaju Vrhovĉeve jozefinistiĉke i mladeţi tako i svega ilirskog naroda, a zatim za rad i
slobodarske nazore, masonski usmjereni povjesniĉari uporno uzdizanje svećenstva moje biskupije. Ne bez razloga nadao
naglašavaju njegovu pripadnost slobodnom zidarstvu, dok katoliĉki sam se time postići bogat plod ne samo knjiţevnosti i
nastoje pronaći opravdanje za odreĊene Vrhovĉeve stavove ili dobrih umijeća, već i kulture svega naroda. Tada mi je prvi
barem dovode u pitanje njegovo opredjeljenje za jozefinizam kao i cilj bio da izdam i Stullijev Rjeĉnik, te djela drugih uĉenih
njegovu pripadnost slobodnom zidarstvu. ljudi u domovini napisana o bogatstvu i razliĉitosti
Studija dr. Josipa Kolanovića (Jedna sporna epizoda iz ţivota dijalekata.«
Maksimilijana Vrhovca, Croatica christiana periodica, 7/ 1981, str. J. Kolanović, Djelatnost Maksimilijana
1-30) nepobitno dokazuje da je Vrhovac bio slobodni zidar Vrhovca na povezivanju
(framason). Njegovo ĉlanstvo u zagrebaĉkoj slobodnozidarskoj loţi hrvatskih zemalja,
moţe se utvrditi za godine 1778-1785, dakle neposredno nakon Historijski zbornik, 37/1984,
dolaska iz Bologne pa sve do odlaska za ravnatelja centralnog str.
sjemeništa u Budimpeštu. Ne moţe se meĊutim govoriti o 35.
Vrhovĉevoj pripadnosti slobodnom zidarstvu za vrijeme dok je bio
zagrebaĉki biskup.
S obzirom na stav slobodnog zidarstva prema religiji, valja
razlikovati tip anglosaksonskog i njemaĉkog slobodnog zidarstva,
koje u sebi ne nosi antireligiozno obiljeţje, od onoga u romanskim
zemljama, koje je bitno protucrkveno usmjereno. Naše slobodno
zidarstvo bilo je u Vrhovĉevo vrijeme najtješnje povezano s
njemaĉkim loţama.
Ilirski pokret 1835-1848. teţi nacionalnom, jeziĉnom i Budući da je ilirski pokret u Hrvatskoj pod utjecajem
kulturnom preporodu i politiĉkom sjedinjenju stoljećima liberalne graĊanske inteligencije, nadahnute jozefinistiĉko-
razjedinjene Hrvatske. prosvjetiteljskim duhom, koja nastoji Crkvu podrediti
Pod okriljem ilirskog imena (u Evropi se sluţe sliĉnim starim drţavi a od svećenika uĉiniti lojalnoga drţavnog
imenima, npr. Britanija, Belgija) mislilo se na šire okupljanje sluţbenika i pribliţiti ga ţivotu laika (zahtjev za ukidanjem
Juţnih Slavena protiv germanizacije i maĊarizacije. Pokret je celibata 1848!), neminovno je došlo do nesuglasica sa
»omogućio prevladavanje feudalizma, u korist društvene sluţbenom Crkvom, zabrane rada bogoslovskih društava i
integracije, koja zajedno s jeziĉnom, literarnom, kulturnom i zatvaranja sjemeništa (1848/49). Da odgovori na sve ĉešće
politiĉkom predstavlja cjelinu hrvatske narodne integracije« (F. E. napadaje na Crkvu, biskup Haulik 1849. pokreće tjednik
Hoško, Zagrebaĉki bogoslovi u vrijeme Preporoda, CCP, 4/1979, »Katoliĉki list«, koji će u duhu pomirljivosti i tolerancije
str. 173). iznositi crkvene stavove.
Poĉetak ilirskog pokreta obiljeţen je pojavom »Novina Zanimanje zagrebaĉkih bogoslova za opća društvena
Horvatskih« i »Danice«. Osnivanjem Matice ilirske (kasnije Matica zbivanja oţivjet će nakon pada Bachova apsolutizma
hrvatska) i Gospodarskog društva ilirci su stekli velike zasluge za (1860).
razvoj nacionalne kulture. Za ilirski pokret oduševljavaju se i juţnohrvatski
krajevi. U Zadru, politiĉkom i upravnom središtu austrijske
Dalmacije, pokrenut je ĉasopis »Zora dalmatinska« (1844).
Kolo mladih rodoljuba U preporodnom duhu djeluju brojni svećenici: Mato
Vodopić, Šime Ljubić, Mihovil Pavlinović i drugi. U
VoĊe ilirskog pokreta (Gaj, Drašković, Maţuranić, Mihanović, vrijeme narodnog preporoda ţupnici glagoljaši, »popi
Preradović, Livadić i drugi) nailaze na podršku u kleriĉkim Arvati« ili »Harvaćani« u ĉijim crkvama odzvanja domaća
redovima. narodna rijeĉ, predstavljaju nepremostiv bedem pred
U preporodnom duhu zagrebaĉki bogoslovi osnivaju Kolo nadiranjem tuĊinskih jezika. Svoj su jezik nazivali
mladih rodoljuba (1835, kasniji Zbor duhovne mladeţi), knjiţevno »arvacki« ili »slovinski«, ali nikad »ilirski«, Hrvatski
društvo za njegovanje narodnog jezika, izdavanje knjiga i narodni preporod u Istri vezan je uz ime Jurja Dobrile
prouĉavanje nacionalne povijesti i kulture, i Skladnoglasje (1836, (1812-1882), biskupa, prosvjetitelja i borca za jezik i
kasniji Vijenac), s kojima se ukljuĉuju u kulturne tokove politiĉka prava istarskih Hrvata. Svoj visoki poloţaj, do
hrvatskoga narodnog preporoda. kojeg se uzdigao iz skromne seljaĉke sredine, iskoristio je
Programi Zbora i »Skladnoglasja« bili su u funkciji narodnog na najbolji naĉin za boljitak svog naroda, ĉije je interese
osvješćivanja i kulturnog napretka. Bogoslovi prikupijaju narodne zastupao u istarskom Saboru i u beĉkom Parlamentu. Bio
pjesme, oduševljeno ih uĉe i pjevaju, a kasnije kao ţupnici aktivno je duboko socijalan. Za godina gladi 1852/53. prikupija
sudjeluju u prosvjećivanju i nacionalnom uzdizanju vjernika. U pomoć. Podupire škole, stipendira siromašne uĉenike. Kao
preporodnim gibanjima uz bogoslove su i svećenici. MeĊu ĉlan Društva sv. Jeronima u Istri pokreće kalendar
najistaknutijima su Pavao Štoos (1806— 1862) i Josip Juratović »Istranin« (1869) i »Našu slogu« (1870). Za religiozne
(1796-1872). Prvi se javlja s elegijom »Kip domovine« (1831), u potrebe istarskih Hrvata sastavija molitvenike »Oĉe budi
kojoj se tuţi da »vre i svoj jezik zabit Horvati, ter drugi narod volja Tvoja« (1854) i »Mladi bogoljub«. Prijatelj je velikog
postati hoće«, dok se drugi istiĉe na glazbenom podruĉju. Štoos je mecene hrvatske kulture Josipa Jurja Strossmayera.
jedini svećenik u Bukovĉevu »Hrvatskom preporodu«. Gaj će
nakon posjeta zagrebaĉkim bogoslovima 1839. izjaviti da se »ne
IZABRANA LITERATURA
»Po jeziku narodi vjekuju«
J. BUTURAC, Povijest Zbora duhovne mladeţi
Uz Dobrilu, u preporodu istarskih Hrvata i njihovu povezivanju zagrebaĉke, Zagreb, 1937.
s Hrvatskom sudjeluju i drugi svećenici. Petar Studenac dopisnik je A. NIKIĆ, Djelovanje hercegovaĉkih franjevaca, Mostar,
Gajevih novina. Zaslugom istarskih ţupnika utemeljeno je 1986.
Slavjansko društvo (1848). Uz Strossmayerovu pomoć u Puli je Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću,
osnovano Društvo sv. Ćirila i Metoda. Za politiĉki uspjeh zasluţni zbornik simpozija o 100. obljetnici ponovne uspostave
su Matko Laginja, Matko Mandić i svećenik Vjekoslav Spinĉić, redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1986.
koji se nakon osnutka Slavenskog narodnog kršćanskog saveza S. KOVAĈIĆ, Glagoljanje i glagoljaši u srednjoj
(1897) zalagao za njegovo povezivanje sa strankama u Hrvatskoj. Dalmaciji za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda
Biskupu Ivanu Antunoviću (1815-1888) pripadaju zasluge za 1835-1848, Prilozi sa znanstvenog skupa »Dalmacija u
oĉuvanje i jaĉanje narodne svijesti Bunjevaca i Šokaca u Baĉkoj i narodnom preporodu 1835-1848«, Zadar, 1987, str. 351-
Baranji. Od velikog su znaĉenja »Bunjevaĉko-šokaĉke novine«, 365.
»Bunjevaĉko-šokaĉka vila« (1875), mjeseĉnik »Neven« (Baja,
1884-1914), »Subotiĉka danica« te »Narodne« ili »Kršćanske
ĉitaonice«, otvarane uz hrvatske katoliĉke ţupe, u kojima se cijene
izdanja zagrebaĉkog Društva sv. Jeronima i Matice hrvatske.
Hrvati Bosne i Hercegovine preporodne ciljeve pretpostavljaju
nacionalnom osloboĊenju. »Glas Hercegovca« (19.XII. 1891)
obraća se »bosanskim i hercegovaĉkim Hrvaticam« s pozivom na
obranu narodnog jezika, koji je »prorok slave... za koji se (Hrvat) i
oruţja hvatao, vojevao i umirao«, jer ako »zatareš narodni jezik,
zatro si narod; po jeziku narodi vjekuju i gospoduju: kad im ga
otmeš, sluguju« (A. Nikić, Djelovanje hercegovaĉkih franjevaca,
Mostar 1986, str. 25). I tu su neprocjenjive zasluge stekli
predstavnici klera: franjevci Grgo Martić, Paškal Buconjić, Didak
Buntić i drugi.
U ozraĉju općeg hrvatskoga nacionalnog buĊenja javlja se i
religiozni preporod, obiljeţen restauracijom već postojećih i
pojavom novih redova i kongregacija. Zalaganjem biskupa Haulika
1845. iz Tirola u Zagreb dolaze sestre milosrdnice sv. Vinka
Paulskog. Sluţbenice milosrda razvijaju svoju aktivnost u
Dubrovniku (1853), dok uršulinke postaju najbrojnijom druţbom
(1856) ne samo u Hrvatskoj nego i u »turskoj« Bosni (1871). Na
poziv biskupa J. J. Strossmayera (1868) iz Švicarske u Đakovo
dolaze sestre sv. Kriţa. Nekoliko godina kasnije u Bosnu dolaze
klanjateljice predragocjene krvi Isusove (1879) i, na poziv
sarajevskog nadbiskupa J. Stadlera, kćeri Boţje ljubavi (1882).
Nadbiskup Stadler utemeljuje sluţavke malog Isusa (1890), koje
svoj apostolski ţar usmjeruju prema siromašnoj djeci, starcima i
U HRVATA GAJITI »VJERU, ISTINU I
SLOGU« Poput Kriţanića (1618-1683) i Strossmayer ĉesto puta
naglašava da je raskol djelo Grka, u kojem Slaveni
(J. J. STROSSMAYER) pravoslavne vjere nemaju nikakve odgovornosti. Njegova
pastoralna, kulturna i politiĉka djelatnost na najbolji naĉin
svjedoĉe o ţivotu posvema istrošenom u otklanjanju
Osoba i djelo Josipa Jurja Strossmayera (1815-1905) podsjećaju zapreka koje dijele Istoĉnu i Zapadnu Crkvu. U
nas na pola stoljeća zbivanja koja su oblikovala modernu hrvatsku ekumenskom kontekstu treba shvatiti njegovo nastojanje
drţavotvornu naciju. oko štovanja slavenskih apostola Ćirila i Metoda, osobito
Biskup i teolog, humanist i vizionar, politiĉar i kulturni radnik, encikliku »Teška sluţba« (Grande munus, 1880) pape
pokrovitelj Jugoslavenske akademije i utemeljitelj Hrvatskog Lava XIII, na ĉijoj redakciji aktivno sudjeluje.
sveuĉilišta, Strossmayer sve svoje intelektualne i fiziĉke Glede općih crkvenih prilika u Hrvatskoj biskup
sposobnosti ugraĊuje u crkveno, kulturno i politiĉko jedinstvo Strossmayer se zalaţe za studij teologije na latinskom.
hrvatskog naroda i šire juţnoslavensko i evropsko zbliţavanje. Svom prijatelju i bliskom suradniku Franji Raĉkom 2.
Napajajući se na sirmijsko-ćirilometodsko-slavenskoj duhovnoj rujna 1874. piše: »Tkogod je uĉio te (tj. teološke) nauke na
baštini i na bosansko-hrvatsko-slavonskoj prošlosti, biskup tuĊem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna
Strossmayer će nastupom na Prvome vatikanskom saboru koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga, što ga škola
(1869/70) svojoj Ċakovaĉkoj biskupiji i Crkvi u Hrvata utisnuti duh nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam, da
ekumenizma i otvorenosti. Velebnu neoromaniĉku katedralu u sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio. «
Dakovu (1866-1882) posvetit će »jedinstvu crkava« (Ć. Kos). Strossmayeru je na srcu ureĊenje Katoliĉke Crkve u
Bosni i Hercegovini. Zauzima se za njezinu integraciju s
Crkvom u Hrvatskoj, a za sarajevskog nadbiskupa-
»Za vjeru i dom« metropolitu predlaţe ĉovjeka otvorenih vidika. Pohvalno se
izraţava o bosanskim franjevcima i njihovoj povijesnoj
Svojim geslom "Za vjeru i dom" Strossmayer je prije svega misiji na tom prostoru. Drţi vaţnim da se njihovi
mislio na Hrvatsku i Zagreb, što nije bila prepreka da svoju bogoslovi školuju u Zagrebu a ne u Budimpešti.
dareţljivu ruku iskreno pruţa svim juţnoslavenskim narodima. U Borba protiv germanizacije i maĊarizacije sastavni je di
svojim ekumenskim shvaćanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan, Strossmayerovih politiĉkih akcija. Upravo jer prema
zastupajući nama bliska shvaćanja. Bio je za pomirenje i dijalog Srbima i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi gaji osobne simpatije i
Istoka sa Zapadom, ali svoja plemenita nastojanja nije mogao izuzetn razumijevanje, teško doţivljava s koliko se mrţnje
provjeriti u praksi. Srpska pravoslavna Crkva nije odgovorila i prez neki njihovi predstavnici odnose prema Katoliĉkoj
njegovu pozivu bojeći se »pokatoliĉenja«. Crkvi Hrvatima. Raĉkog u pismu od 16. listopada 1892.
upozora na dvoliĉnost vladike Nikanora Ruţiĉića: »Šoven
pako srpski i mrzitelj hrvatskoga naroda i katoliĉke crkve,
htio bi se poĉetkom predstaviti kano prijatelj Hrvata i kano
prijatelj katoliĉke crkve, ali kako mu je srce puno mrţnje
prema Hrvatstvu i Katolištvu, tako mu ta mrţnja i nehotice,
osobito kad se malo ugrije, prekipi, i tada je ĉuti ruţnih
stvari. Ovdje je jedan put pri mojemu stolu tako prekipio,
ali je tada od mene i ĉuo, što po svoj prilici dosele ĉuo
nije.«
VoĊen naĉelom »Prosvjetom k slobodi«, biskup
Crkva i politika Liberalizam i kler
Strossmayerov politiĉki uspon podudara se s usponom Narodne Liberalizam hrvatske inteligencije »ilirske« orijentacije
stranke nakon pada Bachova apsolutizma. Na Carevinskom vijeću oko sredine 19. stoljeća stvara napetosti u odnosima s
5. oţujka 1860. Ċakovaĉki biskup, predstavnik Slavonije, i ilirac Crkvom. U obranu društvenih i religioznih stavova
Ambroz Vraniczany iznose zahtjev za ujedinjenje Dalmacije s hrvatskog katolicizma zagrebaĉki biskup Haulik osniva
Hrvatskom. Kao središnja liĉnost Narodne stranke Strossmayer se »Katoliĉki list« (1849) i Društvo sv. Jeronima (danas
zauzima da se nacionalno heterogena Austro-Ugarska Monarhija Hrvatsko knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda). Ono
konstituira na federalnim naĉelima, jer samo »podpuna federacija okuplja katoliĉke intelektualce koji nastoje širim narodnim
(kadra je) svakomu narodu ravnim naĉinom prava podieliti«. slojevima pruţiti dobru gospodarsku, knjiţevnu, povijesnu
Pobornik je ujedinjenja hrvatskih zemalja i zalaţe se za duhovno i i vjersku knjigu. Do sukoba izmeĊu klera i liberalnoga
knjiţevno jedinstvo Juţnih Slavena, koje bi trebalo utrti put graĊanstva dolazi na podruĉju niţeg školstva i novinstva.
»grupiranju oko Hrvatske onim juţnim krajevima slavenskim... Naime, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) školstvo
kojih puĉanstvo nazrieva osjeguranje uvjeta narodnog ţivota u je stavljeno u nadleţnost Sabora, a novim zakonima (1874)
tješnjem zajedniĉkom ţivotu sa Trijednom kraljevinom« (Povijest Crkvi je oduzet stoiljetni nadzor nad osnovnim školama,
hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb, 1968, str. 22 i 104). osim kompetencije glede vjeronauka. Nezadovoljstvo
Strossmayerova jugoslavenska ideja nalazi odjeka medu klerom klera, koji je tijekom godina podrţavao Narodnu stranku i
u Dalmaciji, Istri i Baĉkoj. Đakovaĉki biskup svoje politiĉke pomogao joj u usponu na vlast, donekle je ublaţeno
poglede dijeli s biskupima Dobrilom i Antunovićem, svećenikom zakonom iz 1888. koji podupire suradnju uĉitelja i
Pavlinovićem i mnogim drugim pripadnicima klera. U pitanju kateheta.
politiĉke pripadnosti Bosne i Hercegovine Strossmayer, Pavlinović Zbog politiĉkih nesuglasica biskup Haulik zahvalio se
i bosansko-hercegovaĉki franjevci zastupaju uvjerenje da one, po na ĉasti banskog namjesnika uz prijedlog da se spomenuta
historijskom pravu, pripadaju hrvatskoj drţavi. Mnogi od crkvenih ĉast povjeri osobi koja će zastupati hrvatske interese. Zbog
politiĉara dosljedno brane uvjerenje o etniĉkom jedinstvu Juţnih lijeĉenja u Beĉu nije mogao prisustvovati ustoliĉenju bana
Slavena i njihovoj zajedniĉkoj drţavnoj budućnosti, ali još Jelaĉića, pa je ta ĉast pripala pravoslavnom patrijarhu
odluĉnije naglašavaju misao o narodno-drţavnom individualitetu Josifu Rajaĉiću (1848).
Hrvata.
Crkva i radništvo
STROSSMAYER, SRBI I PRAVOSLAVLJE
Zbog svoje feudalno-zemljoposjedniĉke strukture Crkva u
Hrvata ne pokazuje osobito zanimanje za probleme radništva i »Nedavno sam Vašoj Preuzvišenosti priopćio da sam
gradskog proletarijata. U propagiranju socijalistiĉkih ideja u smatrao svojom duţnošću ĉestitati novom kralju Srbije
hrvatskim krajevima Crkva vidi »ateizam u religiji, demokratski (Aleksandru Obrenoviću, 1889-1903) na njegovu odliĉnom
republikanizam u drţavi, kolektivizam u narodnom gospodarstvu... naslovu, koji su on, njegovi prethodnici i njegov slavni
materijalizam u metafizici, razriešenje porodiĉne i braĉne veze u narod, skoro neizmjernim ţrtvama, zasluţili. Utjeha mi je
kući, drţavni odgoj« (M. Mataušić, Odnos Katoliĉke crkve prema Vašoj Preuzvišenosti priopćiti odgovor što sam ga nedavno
novijim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, BS, primio od novoga kralja. Bit će uistinu drago Svetoj
55/1985, str. 208-prema » Katoliĉkoj Dalmaciji« 28/1897, str. 62). Apostolskoj stolici i Vašoj preuzvišenosti... da novi kralj
U Zagrebu od 1855. Kolpingovo Katoliĉko djetićko društvo prihvaća moje usluge s obzirom na sklapanje konkordata sa
okuplja obrtniĉke nauĉnike. Zagrebaĉki »Katoliĉki list« (24/1873, Svetom Stolicom, kako bi se katolicima u Srbiji osigurale
str. 7) priznaje da »socijalno pitanje postaje od dana u dan sve to sloboda vjere i bogoštovlja... Naskoro ću posjetiti Beograd
zamašnije i mi ga pratimo napetom pozornošću«. Isti list (24/1873, da povjerljivije raspravim o sklapanju ugovora sa Svetom
str. 15) za socijalnu bijedu radniĉkog proletarijata u Engleskoj Apostolskom stolicom...
okrivljuje liberalne kapitaliste injihovo bezobzirno bogaćenje, dok Ovom dodajem da sam posljednjih dana iz Harkova u
u isto vrijeme naša glasila jedva dotiĉu socijalne probleme u Rusiji dobio neki štampani spis, nazvan 'protuenciklika', u
Hrvatskoj i nesnosno stanje domaćih seljaka koji su izloţeni lihvi i kojem bezimeni autor pokušava pobiti encikliku Svetog
siromašenju. Najkonkretniji u borbi sa socijalnom bijedom su Oca (Grande munus) skupa s mojim komentarom... Moj je
istarski svećenici, jer na najvećem hrvatskom poluotoku socijalni sud o ovom spisu slijedeći: u njem se ne nalazi apsolutno
su problemi najuţe povezani s nacionalnim pitanjem. List »Naša nikakav trag kritiĉnog suda i razbora, koji su potrebni da se
sloga« poduĉava istarske i primorske seljake ne samo u obradi pravilno sudi o vjerodostojnosti i neiskvarenosti
zemlje nego im pomaţe da doĊu do najpovoljnijih kredita. Istim starodavnih povijesnih dokumenata... Ono što se nalazi u
putem krenuo je i vukovarski »Sriemski Hrvat«, koji predlaţe toj 'protuenciklici' odista je nešto odvratno, slijepa i
putove rješavanja socijalnih problema u nas na temelju »okruţnice okorjela mrţnja protiv Svete Apostolske stolice.«
sv. oca pape Lava XIII« (J. Mataušić, ibid., str. 209).
Enciklika »Rerum novarum« (1891) poticaj je domovinaški Iz Strossmayerova pisma
orijentiranom kleru da pod pokroviteljstvom zagrebaĉkog beĉkom nunciju Vannutelliju,
nadbiskupa Posilovića realizira Hrvatsku samostalnu radniĉku 18. travnja 1892.
stranku i list »Glas naroda«, koji se u svom prvom broju izjašnjava
za pravaštvo i poziva na opću slogu svih radniĉkih organizacija i
stranaka: »Valja nam raditi o tom da pridignemo, ojaĉamo,
preporodimo seljaka, obrtnika i radnika (jer) dok to ne uĉinimo,
badava nam (je) deklamovati, badava klicati velikoj i ujedinjenoj
Hrvatskoj« (Što hoćemo? GN, 1/1899, str. 1; M. Mataušić, ibid.,
str. 212). Iduću etapu u odnosima Crkve i radništva predstavlja
Hrvatski katoliĉki pokret.
IZABRANA LITERATURA
HRVATSKI KATOLIĈKI POKRET
J. OBERŠKI, Govori Strossmayera biskupa Ċakovaĉkog na
Vatikanskom saboru 1869-1870, Zagreb, 1929. Poĉetak Hrvatskog katoliĉkog pokreta (HKP) kao
M. IVŠIĆ, Razvitak hrvatskog društva u drugoj polovici 19. organiziranog laiĉkog društva »odozdo« dovodi se u vezu s
stoljeća, Zagreb, 1936. inicijativom Lava XIII (1878-1903) i Pia X (1903-1914) da
J. ŠIDAK itd., Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb, se u najširim slojevima katoliĉkih vjernika, posebno meĊu
1968. intelektualcima, oblikuje svijest o njihovoj ulozi u ţivotu
V. KOŠĆAK, J. J. Strossmayer-F. Raĉki. Politiĉki spisi, Zagreb, Katoliĉke Crkve.
1971. Prvom javnom manifestacijom katoliĉkog laikata u nas
M. MATAUŠIĆ, Odnos Katoliĉke crkve prema novijim idejnim smatra se Prvi hrvatski katoliĉki kongres odrţan na
strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, Bogoslovska smotra, poĉetku rujna 1900. u Zagrebu. Uz svećenike Krapca i
55/1985, str. 196-215. Bauera, u organizacijskom su odboru istaknuti javni i
Socijalni dokumenti Katoliĉke crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, kulturni radnici Milan Amruš, Aleksandar Bresztjensky
1991. (pokretaĉ ĉasopisa "Balkan jedinstvu i bratskoj slozi",
1896-1901), Tadej Smiĉiklas, Fran Vrbanić i drugi.
Za kršćanske ideale
Po završetku prvoga svjetskog rata odreĊeni broj katoliĉkih Ĉlanovi pokreta traţe da se konkordatom Crkvi zajamĉi
svećenika u Hrvatskoj traţi reformu ustrojstva crkvene potpuna vlast u pitanju vjere i crkvene discipline, da se na
organizacije. Iako je i prije rata bilo nagovještaja nezadovoljstva, Sveuĉilištu i u bogoslovskim školama osnuju katedra i
ono je javno izraţeno tek u poratnim godinama (1919—1924). odsjeci za komparativnu teologiju i socijalno-karitativni
Uoĉeno je nekoliko razvojnih etapa u teţnji za ostvarenjem ciljeva rad, da se više paţnje posveti zbliţavanju Istoĉne i
tog pokreta, koji će na kraju dovesti do raskida s Katoliĉkom Zapadne Crkve itd.
Crkvom i osnivanja Hrvatske starokatoliĉke Crkve (v. Z. Matijević, Zalaţu se za fakultativno moljenje ĉasoslova i ukidanje
Reformni pokret dijela niţeg katoliĉkog svećenstva u Hrvatskoj, obveze uzdrţljivosti (celibata), da se odobri
Povijesni prilozi, 8/1989, str. 1-90). crkvenoslavensko bogosluţje i narodni jezik u obredima,
MeĊu inicijatorima pokreta bili su svećenici Stjepan Menziger, da se svećenici uz duhovno mogu baviti i laiĉkim
Rikard Korytnik i Stjepan Zagorac. Dosta prašine u kleriĉkim zanimanjima, da se ukinu crkvena odliĉja, titule i nošenje
redovima izazvao je solinski natpop Niko Petrić brošurom »Rane u svećeniĉkog odijela izvan sluţbe itd.
Katoliĉkoj crkvi« (1917) u kojoj istiĉe da je Katoliĉkoj Crkvi kroz Glede crkvene autonomije traţi se osnivanje
povijest najviše štete nanio farizeizam ili formalizam, liberalizam i bogoštovnih općina, slobodno staleško udruţivanje
celibat. Odjek brošure u hrvatskoj javnosti bio je dvojak: katolici, s ţupnika i kapelana (sindikati), cikliĉko odrţavanje
izuzetkom manjeg broja Petrićevih simpatizera, osuĊuju knjiţicu, biskupskih sinoda svakih deset godina.
dok se liberalni dio javnosti slaţe s njezinim sadrţajem. Svoja Nakon neuspjelih pregovora s nadbiskupom Bauerom i
neslaganja sa stavovima sluţbene Crkve svećenici (najĉešće konferencije hijerarhiji lojalnog klera (7. X. 1919), dio
anonimno) izraţavaju na stranicama ĉasopisa »Hrvatska njiva« (u reformista Memorandumom (1920) najavljuje osnutak
Kraljevini SHS »Jugoslavenska njiva«). Udruţenja hrvatskog katoliĉkog klera sa zacrtanim
Svoje ţelje u vezi s ukidanjem celibata i obvezom ĉasoslova programom, koji ukljuĉuje osnivanje Hrvatske katoliĉke
»reformatori« upućuju Prvoj konferenciji jugoslavenskog Crkve (15. IX. 1923) sa sjedištem u Zagrebu. Udruţenjem
katoliĉkog episkopata u Zagrebu (27-29. XI. 1918), koje biskupi rukovode Stjepan Zagorac (urednik »Preporoda«), Ante
stavljaju »ad acta«. OdreĊeno razumijevanje nalaze oni kod prvaka Donković, Boţo Milošević i Jeronim Tomac s uporištima u
Hrvatske puĉke seljaĉke stranke, Stjepana Radića i Vlatka Maĉeka, Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Sisku, Kriţevcima, Bjelovaru i
a na sastanku u Zagrebu (10. II. 1919) traţe »sanaciju socijalnih Koprivnici.
nepravdi koje pritišću sav niţi kler«. Pripadnike novoutemeljene Hrvatske katoliĉke crkve,
Rezolucija i priopćenje sa sastanka u Zagrebu objavljeni su u koji sebe smatraju nasljedovateljima slavenskih apostola
knjiţici ţutog omota pod naslovom »Suvremene ţelje katoliĉkog Ćirila i Metoda, Grgura Ninskog, Andrije Jamometića i
niţeg klera drţave SHS« (Bjelovar, 1919), po ĉemu je i sam pokret biskupa Strossmayera, na Boţić 1921. nadbiskup Bauer
prozvan »ţutim«. iskljuĉuje iz Katoliĉke Crkve.
Da bude priznata u okvirima zakonodavstva Kraljevine
SHS, disidentska Hrvatska katoliĉka Crkva prikljuĉuje se
Utrechtskoj uniji sjedinjenih starokatoliĉkih crkava.
Posredstvom Austrijske starokatoliĉke Crkve (29. XI.
1923) i sluţbenim priznanjem Ministarstva vjera
Kraljevine SHS (24.XII.1923), Hrvatska katoliĉka Crkva
postaje narodna samostalna Hrvatska starokatoliĉka Crkva.
Na prvoj sinodi, odrţanoj 21-22. I. 1924. godine u
Novinstvo, knjiţevnost i znanost
J. RADIĆ, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966. Svjedoci smo sve ĉešćih jednostranih i razumski
J. BUTURAC, Iz povijesti Hrvatske bogoslovne akademije 1922- neprihvatljivih rasprava o zbivanjima vezanim uz tragiĉne
1945, Croatica christiana periodica, I (1977) 1, str. 3-22. dogadaje 1941-1945. na ovom našem povijesnom
I. MUŢIĆ, Katoliĉka crkva u kraljevini Jugoslaviji, Split, Crkva u raskriţju, kao i astronomskih uvećavanja broja nevinih
svijetu, 1978. ţrtava ratnih razaranja i terora u prilog neke od ratom
Z. MATIJEVIĆ, Reformni pokret dijela niţeg katoliĉkog zavaĊenih strana. Javnosti je poznato besprimjerno
svećenstva u Hrvatskoj, Povijesni prilozi, 8/1989, str. 1-90, progresivno umnoţavanje jasenovaĉkih ţrtava povjesniĉara
J. BUTURAC, Katoliĉki dnevnik "Hrvatska straţa" 1929. do 1941, Vladimira Dedijera, ĉiji broj dosiţe totalitet ne samo ţrtava
CCP, XIV (1989) 23-24. rata nego i predviĊeni ratom uvjetovani »manjak«
svejugoslavenskog stanovništva koji-prema proraĉunu
statistiĉara Vladeta Vuĉkovića- iznosi 1,700.000. Taj broj
pravoslavni svećenik i profesor dr. Ĉedomir Drašković
pripisuje samo jednom narodu: »MeĊu ubijenim
muĉenicima ima milijun i sedamsto tisuća muškaraca, ţena
i djece, meĊu kojima su ĉetiri biskupa, 549
duhovnika, koji su svoju srpsku nacionalnost pravoslavlje
platili cijenom ţivota« (Ĉ. Drašković, Orthodoxie heute,
Wien, Herder and Co., 1960, str. 143; v. A. Beljo, Yu-
Genocid, Zagreb-Toronto, 1990, 5).
Neutemeljene optuţbe
9. Okruţnica nadbiskupske kurije kleru (19. X. 1941) glede 18. Intervenira kod Poglavnika da postigne oslobaĊanje
obraćenja Ţidova i pravoslavnih Srba: neka se ne ĉine niikakvi pravoslavaca iz Pakraca, obraćenih na katolicizam, laţno
pritisci, ali neka se i ne odbijaju ako su iskreni i duboko uvjereni (u optuţenih da su u dosluhu s buntovnicima-partizanima (17.
svoju odluku). Posebno se inzistira na neophodnoj i temeljitoj IX. 1942).
katoliĉkoj pripravi. 19. Intervenira da olakša iseljenje gosp. Bogdana Bojkića,
10. Pismo Poglavniku za odobrenje da se prilikom Boţića pruţi pravoslavca, nekoć šefa odjela Banovine Hrvatske, kojemu
pomoć i ohrabrenje zatoĉenicima u Jasenovcu i Loboru (6.XII je dao pomoć od 20.000 kuna. Pomoći Ţidovima od 30.000
1941.) kuna (IX. 1942).
11. Sloţivši se s molbom beogradskog nadbiskupa, (Stepinac) 20. Pismo nekog »pravoslavnog« trgovca nadbiskupu, u
intervenira kod ministra unutrašnjih poslova u korist srpskih kojem se istiĉe nepristrano i dobrotvorno drţanje Svetog
interniraca i zatvorenika, moleći da budu osloboĊeni i da mogu Oca i nadbiskupa u sadašnjim prilikama (23. X. 1942).
primati poštanske pošiljke iz Srbije. Opat Marcone se pridruţuje 21. Nadbiskupovo pismo, poslano u ime hrvatskih biskupa
molbi (29. XII. 1941). sluţbi javnog reda, u kojem se traţi da katoliĉki svećenici
12. Iz zapisnika biskupske konferencije 18. XI. 1941: Biskupi su mogu duhovno i materijalno pomagati katolicima u
odluĉili intervenirati kod Poglavnika kako bi se Ţidovima koncentracionim logorima (21. XI. 1942).
obraćenim na katolicizam osigurala graĊanska prava i mirno 22. Pismo Poglavniku (26. V. 1942): pošto je doznao da
posjedovanje dobara te da se katoliĉkim svećenicima dozvoli će puĉanstvo Korduna morati napustiti sela, traţi da se
duhovno asistirati katolike ne-arijce. humano postupa s djecom.
13. Pismo generalnog vikara zagrebaĉke nadbiskupije 23. Izvještaj ţupnika iz Grubišnog Polja (7. XII. 1942): 1)
graĊanskim vlastima Nove Gradiške: opravdava postupak ĉetniĉki zloĉini u selu, 2) nikad nije ĉinio pritisak na ljude
svećenika toga kraja koji nisu htjeli zapoĉeti s vjerskom poukom glede prelaza na katoliĉku vjeru, 3) beskorisno je branio
»pravoslavcima« dok to oni spontano ne zatraţe od crkvenih vlasti Srbe kod ustaša, 4) slao je ţiveţne namirnice interniranima
(8. II. 1942). bez razlike na narodnost i vjeru.
14. Na molbu senjskog biskupa nadbiskup protestira protiv 24. Ponovljeni nadbiskupovi uspješni interventi u
rušenja pravoslavnih crkava (10. II. 1942). Vlasti obećavaju da će spašavanju ţivota na smrt osuĊenih i za oslobaĊanje
ono biti najstroţe zabranjeno. politiĉkih zatvorenika iz zatvora (12. X. 1942).
15. Nadbiskupova okruţnica kleru, u kojoj preporuĉa najveći 25. Na molbu beogradskog nadbiskupa Stepinac i opat
oprez kod primanja u Katoliĉku Crkvu: neka se dobro ispitaju Marconi interveniraju kod hrvatske Vlade da zatvorenom
motivi prijelaza i neka se ne prihvate ako nisu iskreni (2. III. 1942). srpskom pravoslavnom biskupu Savi Trlajiću isposluju
16. Nadbiskupovo pismo ministru unutrašnjih poslova (7. III. dozvolu da vidi staru majku.
1942) zbog glasina koje kruţe u vezi s budućim racijama protiv 26. Nadbiskup otklanja laţne optuţbe pravoslavaca glede
Ţidova. Traţi da se poštede neduţni. toboţnje ravnodušnosti katoliĉkih biskupa u vezi s
17. Osobno intervenira kod Poglavnika da se iz koncentracionog barbarskim postupcima prema Srbima i Ţidovima u
logora izbavi gosp. Stevan Ćirić, nekoć ministar, brat jednog Hrvatskoj.
pravoslavnog biskupa.
27. Nadbiskupovo pismo Poglavniku (6. III. 1942). Protest PROPISI O PRELAŢENJU NA KATOLICIZAM
protiv programiranog poništavanja brakova izmeĊu osoba razliĉitih
narodnosti i krutog postupka prema Srbima i Ţidovima u »U posljednje vrijeme javlja se kod pojedinih ţupnih
koncentracionim logorima. ureda mnogo osoba, koje bi ţeljele prijeći u katoliĉku
Crkvu...
U vezi s navedenom ĉinjenicom javlja se vlĉ. kleru
Protiv rasistiĉkih teorija slijedeće:
1. Pristup u katoliĉku Crkvu moţe se dopustiti samo
28. Izvještaj nadbiskupova tajnika: zauzimanjem nadbiskupa onim osobama, za koje postoji osvjedoĉenje, da to ţele
Stepinca 29. III. 1943. postignuto je da se moglo snabdjeti hranom uĉiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i
1.800 Ţidova iz Grĉke poslanih za Njemaĉku. Isto je ponovljeno o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar
24.IV. za kompoziciju od 2.000 Ţidova iz Grĉke. slobodne savjesti te stoga na podruĉju vjerskog
29. Prijepis ĉetniĉkog proglasa: nastavak borbe do posljednje opredjeljenja treba da budu iskljuĉeni svi neĉasni motivi.
kapi krvi protiv Nijemaca, ustaša i Talijana (V. 1943). 2. Osobe, koje stupaju u katoliĉku Crkvu treba da budu
30. Pismo nadbiskupa zagrebaĉkog, predsjednika Hrvatske dobro pouĉene u katoliĉkim vjerskim istinama...
biskupske konferencije, Poglavniku u vezi s obraćanjem 3. U katoliĉku Crkvu mogu stupiti samo one osobe,
pravoslavaca: nadbiskup osuĊuje uĉinjene pritiske i pitanje koje mogu prema katoliĉkim naĉelima ţivjeti...
ponovno stavlja pred episkopat (20. XII. 1941). 4. Osobe, koje hoće da stupe u katoliĉku Crkvu, a ţive
31. Govor (V. 1942) o pretpostavkama mira. Naglasak na u braku, koji se moţe konvalidirati u katoliĉkoj Crkvi,
poštivanje ljudske osobe. mogu biti primljene u Crkvu samo onda, ako se obveţu, da
32. Govor na blagdan sv. Petra i Pavla (1942). Na str. 3 izriĉit će svu djecu, koja će se roditi, krstiti i uzgajati u katoliĉkoj
spomen karitativnog drţanja Katoliĉke Crkve prema disidentima i Crkvi...
napori da ih se zaštiti od zlostavljanja. Na str. 5 su odgovori na 5. Ako je neka osoba otpala od Crkve zbog ţenidbe, tj.
optuţbe protiv Svete Stolice i njezina neprijateljskog drţanja prema zato da se u drugoj crkvi uzmogne vjenĉati i tamo se
hrvatskoj »naciji«. Na str. 6 osuĊuje zabranu objavljivanja govora uistinu vjenĉala, treba navesti, gdje i kad je vjenĉana...
što ga je Sveti Otac odrţao prigodom svog biskupskog jubileja. 6. Upozorava se dušobriţno svećenstvo, da u ovim
33. Govor za blagdan Krista Kralja (X. 1942). Jasni prosvjedi delikatnim pitanjima ljudske duše postupa strogo po
protiv rasistiĉkih teorija (str. 2) i protiv nasilja izvršenih u ime naĉelima katoliĉke Crkve ĉuvajući njezino dostojanstvo i
rasistiĉkih i nacionalistiĉkih teorija (str. 3). ugled, te 'a limine' odbija one, koji bi u Crkvu htjeli ući bez
34. Govor uz ĉetvrtu obljetnicu krunjenja Svetog Oca (14. III. ispravnih motiva traţeći u njoj samo zaštitu svojih
1943): jasno isticanje neotuĊivih prava ljudske osobe (str. 3), prava materijalnih interesa i egoistiĉnih ciljeva.
manjina (str. 4-5) i osude nasilja izvršenih u ime rasistiĉkih teorija S druge opet strane treba imati mnogo razumijevanja
(str. 3). osobito za one, koji su kroz 20 godina pod direktnim ili
indirektnim pritiskom vlasti, koja je pogodovala inovjerce
(naroĉito pravoslavlje) na svakom koraku—u ĉasovima
slabosti nanijeli silu svome boljemu vjerskom uvjerenju te
za volju ĉasti, karijere i drugih osobnih interesa otpali od
katolicizma...«
U duhu razumijevanja
Organizacija Crkve u Hrvata (1969)
U sjeni saborskih promjena, 25. VI. 1966. potpisan je Protokol
izmedu Svete Stolice i Jugoslavije. Akt se sastoji od: a) izjave Bulom Pavia VI. »Qui Vicariam« (29. VII. 1969)
jugoslavenskih vlasti koja sadrţi pravno-politiĉka naĉela poloţaja splitskomakarska i rijeĉko-senjska biskupija postaju
vjerskih zajednica u skladu s jugoslavenskim Ustavom i zakonima, nadbiskupije i metropolitanska sjedišta. Na taj naĉin
b) izjave Svete Stolice da će katoliĉki kler u Jugoslaviji djelovati u katoliĉka Crkva hrvatskoga jeziĉnog podruĉja ima ĉetiri
vjerskim okvirima i da Crkva osuĊuje svaki akt nasilja, c) izraţava crkvene pokrajine, uz zadarsku nadbiskupiju, koja ostaje
se obostrana spremnost da se obje strane savjetuju u pitanjima od izvan navedenih okvira.
znaĉenja za razvoj meĊunarodnih odnosa, te d) razmjene 1. Zagrebaĉka metropolija obuhvaća zagrebaĉku
predstavnika, iako diplomatski odnosi tada još nisu uspostavljeni. nadbiskupiju (najveća u Jugoslaviji po broju vjernika, a s
Poboljšanju odnosa pridonosi posjet predsjednika Tita u oţujku 461 ţupom peta u katoliĉkom svijetu-poslije Milana, Beĉa,
1971. papi Pavlu VI. U ozraĉju Drugoga vatikanskog sabora u Utrechta i Montreala), Ċakovaĉko-srijemsku biskupiju (173
Hrvatskoj Crkvi dolazi do izraţaja jaĉanje svijesti katoliĉkog ţupe) i kriţevaĉku eparhiju (obuhvaća sve grkokatolike u
laikata, koji je sve aktivniji u obrani svojih vjerskih prava u društvu Jugoslaviji u 50 ţupa).
i prisutan u »aggiornamentu« Crkve u hrvatskom narodu. Brojne 2. Splitska metropolija sastoji se od splitsko-makarske
koncilske tribine i instituti za teološku kulturu laika pridonose nadbiskupije (173 ţupe) i sufraganskih biskupija sa
širenju teološke kulture u općem kontekstu. Zapaţena je zajedniĉka sjedištima u Dubrovniku (65 ţupa), Hvaru (45), Kotoru
suradnja teologa i laika na prijevodu Biblije na hrvatski jezik (29) i Šibeniku (72).
(Zagreb, 1968), na ĉijoj redakciji sudjeluju najpoznatiji jeziĉni i 3. Rijeĉku metropoliju saĉinjavaju rijeĉko-senjska
literarni struĉnjaci, teolozi i bibliĉari. nadbiskupija (169 ţupa), krĉka (50) i poreĉko-pulska (139)
U duhu otvorenosti i razumijevanja Crkva u Hrvata uspostavlja biskupija. Apostolskim pismom »Prvih godina 19.
mostove kršćanskog zajedništva na jugoslavenskom tlu. Ta se stoljeća« (17. X. 1977) papa Pavao VI. ujedinio je podruĉja
otvorenost manifestira u molitvi i suradnji s pripadnicima drugih pazinske apostolske administrature s poreĉko-pulskom
Prevladavanje teološko-kulturne krize
Katoliĉki tisak
U vrijeme kad je najavljen Drugi vatikanski sabor Crkva
Djelovanju Crkve u poratnoj Jugoslaviji najviše je nedostajao u Hrvata nalazi se u teološko-kulturnoj krizi. Zategnuti
tisak. Osim efemernog ćirilo-metodskog tjednika »Gore srca« koji odnosi izmeĊu Crkve i drţave u procesu uvoĊenja i
je kratko vrijeme tiskan u Zagrebu, od 1948. izlazi jedino razvijanja socijalistiĉkoga društvenog poretka
»Đakovaĉki (biskupijski) vjesnik«. Njemu se dvije godine kasnije onemogućavali su teološko-kulturnu komunikaciju s
pridruţio »Dobri Pastir«, glasilo bosansko-hercegovaĉkih katoliĉkim Zapadom, a jednako tako i tiskanje teoloških
franjevaca. tekstova u zemlji. U svijetu se, naprotiv, baš u to
U vrijeme »aggiornamenta«, 4. X. 1962, pojavio se »Glas poslijeratno vrijeme razmahao ţivahan teološki razvitak,
Koncila«, ciklostilom izdavani informativni bilten o saborskim koji je znaĉio idejnu i duhovnu pripremu za budući Sabor.
zbivanjima, koji se od 29. IX. 1963. tiska u novinskom formatu i Sam Sabor ţeli dati odgovor Crkve na više gorućih pitanja
izlazi dvotjedno. Nakon »Glasa Koncila« pojavljuju se nekad koja se postavljaju javnosti još od francuske revolucije.
ugledni ili novoosnovani ĉasopisi i zbornici: »Bogoslovska Koncil i pokoncilska obnova aktualiziraju problem
smotra« (1963), »Crkva u svijetu« (1966), »Kaĉić« (1967), teološke kulture na hrvatskom jeziku, jer je trebalo brzo
»Obnovljeni ţivot« (1971), »Croatica christiana periodica« (1977), nadoknaditi ono što je našoj sredini nedostajalo, kako bi se
»Nova et vetera«, »Jukić« i drugi. i sam Sabor mogao razumjeti i istinski prihvatiti.
U tom crkveno-povijesnom kontekstu nekoliko
profesora Katoliĉkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu
(V. Bajsić, T. Šagi-Bunić, J. Turĉinović itd.) pokreće
ĉasopis »Svesci—Kršćanska sadašnjost« (1966), koji bi
trebao biti glasilom za promicanje ideja Drugoga
vatikanskog sabora u hrvatskom narodu i šire. Iz te je
inicijative nastao »Centar za koncilska istraţivanja,
informacije i dokumentaciju« (1968). U nizu Dokumenti
objavljen je tekst enciklike Pavla VI. »Populorum
progressio« (1967), svešĉić »Nada koja je u nama« (kratak
prikaz katoliĉkog nauka Sekretarijata za nevjernike),
»Ekumenski direktorij« itd. Ne mali doprinos pokoncilskoj
obnovi u nas predstavlja izdavanje saborskih
»Dokumenata« (1970).
"Centar za koncilska istraţivanja", poznatiji pod
imenom Kršćanska sadašnjost«, u suradnji s domaćim i
inozemnim izdavaĉima, razvija bogatu i vrlo razgranatu
izdavaĉku djelatnost koja će hrvatski narod u domovini i
inozemstvu obogatiti najosnovnijim liturgijskim, teološkim
i vjersko-pouĉnim priruĉnicima i publikacijama, a
mnogostrukim će biblijskim izdanjima uvelike pripomoći
osnovnim religioznim potrebama albanskog,
makedonskog, poljskog, ruskog, ukrajinskog i drugih
naroda u Istoĉnoj Evropi.
U iznimno teškim politiĉkim prilikama i za katoliĉkog
Zanimanje za iseljeništvo IZABRANA LITERATURA
Osim navedenoga, u pokoncilskoj aktivnosti Crkve u Hrvata T.J.ŠAGI—BUNIĆ, Deset godina Kršćanske
osnovana je »Pastoralno-katehetska sluţba Kršćanske sadašnjosti« sadašnjosti, Svesci—Communio, 34/1979, str. 2-26.
(PAKS), koja je usredotoĉena na izdanja pastoralnog i katehetskog Branimirova godina od Rima do Nina 879-1979
sadrţaja, audiovizualne programe, organiziranje teĉajeva za (monografija), Zagreb, 1980.
sustavnu obuku pastoralnih radnika, kateheta i katehistica. Katoliĉka Crkva i Hrvati izvan domovine (monografija),
Od izuzetnog je znaĉenja za ovo podruĉje djelatnost sestara Zagreb, 1980.
najrazliĉitijih druţbi i redovniĉkih instituta u domovinskoj i T.J. ŠAGI—BUNIĆ, Katoliĉka crkva i hrvatski narod,
iseljenoj Hrvatskoj. Naše redovnice, onemogućene u prosvjetno- Zagreb, 1983. (napose prilozi: Interesi Katoliĉke crkve u
socijalno-zdravstvenim aktivnostima nakon drugoga svjetskog rata, pitanjima hrvatske nacije; Uspostava hrvatske crkvene
nalaze svoje puno religiozno osmišljenje u liturgijskoj i pastoralnoj samostalnosti; Diplomatski odnosi izmeĊu Svete stolice i
misiji Crkve u Hrvata u duhu odrednica Drugog vatikanskoga Jugoslavije i Katoliĉka crkva u Hrvatskoj; Crkva i
crkvenog sabora. iseljenici itd.).
Od posebnog je znaĉenja film religioznog sadrţaja. Na tom je Jeke jednog Koncila. Radovi Bogoslovske tribine o 20.
podruĉju nezamjenljiv rad dr. Josipa Turĉinovića, autora filmova: obljetnici Drugog vatikanskog sabora, Zagreb, KS, 1984.
»Katoliĉka Crkva u Hrvata« (1971), »Marija Bistrica« (1971), Štovanje Bogorodice u Hrvata u 19. i 20. stoljeću.
»Vjeĉni smo tvoji putnici« (1979), rapsodije o Bogorodici u kulturi Radovi Desetog meĊunarodnog mariološkog kongresa u
i ţivotu Hrvata itd. Kevelaeru 1987 (priredio A. Rebić), Zagreb, KS, 1990.
Društvo sv. Jeronima, nakon rata prekršteno u »Hrvatsko
knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda«, izdaje ĉasopis »Marulić«,
kalendar »Danica« itd.
U naše vrijeme domovinska Crkva pokazuje iznimno zanimanje
za iseljenu Hrvatsku, osobito za one koji su na privremenom radu u
zapadnim zemljama. O njezinu kulturnom, pastoralnom i
socijalnom djelovanju svjedoĉi monumentalna monografija
»Katoliĉka Crkva i Hrvati izvan domovine« (Zagreb, 1980).
***
1
Predgovor ...........................................................
»Povijest Crkve u Hrvata« ili »Povijest
Hrvatske Crkve« ........................................... 3
KRŠĆANSTVO U ZAPADNOM ILIRIKU PRIDE
DOLASKA HRVATA .......................................... 4
Dva smjera propovijedanja .................................... 5
Najstarija biskupska sjedišta ....................................... 6
Srednjovjekovni pokušaji obnove sisaĉke 13
biskupije .....................................................................
Izabrana literatura ....................................................... 14
POĈECI KRŠĆANSTVA U HRVATA ................... 15
Hrvati dolaze na Jadran kao pogani ....................... 15
Papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) ......................... 17
Pokrštenje Hrvata u svjetlu arheoloških nalaza ....... 17
Porfirogenetovo svjedoĉanstvo ....................................... 18
Hrvati u zajednici evropskih kršćanskih naroda ...... 23
Ilirik u odnosima Istoĉne i Zapadne Crkve .......... 24
Izabrana literatura ....................................................... 25
ĆIRILOMETODSKA BAŠTINA U HRVATA ....... 26
Slavenski apostoli u Hrvatskoj? ................................. 28
Ćirilometodska liturgijska tradicija u Hrvata ............. 28
Glagoljica u hrvatskoj knjiţevnosti ............................ 29
Papa Ivan VIII (872-882) o slavenskom jeziku ..... 31
Ćiril i Metod suzaštitnici Evrope ........................... 32
Izabrana literatura ....................................................... 33
BENEDIKTINCI — GRADITELJI HRVATSKE
KULTURE ............................................................................ 34
Na Trpimirovu dvoru ............................................ 34
Društvena, kulturna i religiozna središta 37
srednjovjekovne Hrvatske ..........................................
Remek-djela knjiške umjetnosti i sakralnoga 40
graditeljstva ...........................................................
Utemeljitelj kao uzor ............................................. 44
Izabrana literatura ................................................ 45 Hrvatska u araboislamskim vrelima ....................... 91
KULTURNI I RELIGIOZNI PROSTOR 46 Hrvati u Andaluziji .......................................... 93
HRVATSKOG GLAGOLJAŠTVA ......................... 94
46 Dalmatinac Dauhar (911 992) graditelj Kaira ........... 97
-