FRANZ

KAFKA

ODABRANA

SVEZAK

UREDNIK

NOVAK

DJELA

FRANZ KAFKA

PRVI

SIMIC

NASLOV ORIGINALA
FRANZ KAFKA
ERZAHLUNGEN
S. Fischer Verlag
Lizenzausgabe
Von Schocken Books, New York 1 9 46.

PRIPOVIJETKE
KNJIGA PRVA

S njemakog preveo
ZLATKO GORJAN

Likovno opremio
ANTE SCHRAMADEI
ZORA
Z A G R E B 1968

ISPRED ZAKONA
Ispred zakona stoji vratar. Ovom vrataru dolazi ovjek sa sela i moli
ga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne moe
dopustiti ui. ovjek premilja, a potom ga upita hoe li, dakle, poslije
smjeti ui. Moda, veli vratar, ali sada ne. Budui da su vrata to
vode do zakona kao uvijek otvorena, a vratar stao u stranu, ovjek se
sagne da kroz vrata pogleda u unutranjost. Kada vratar to opazi, smije
se i veli: Ako te to toliko mami, a ti pokuaj da ode onamo i protiv
moje zabrane. Ali upamti: ja sam moan. A ja sam samo posljednji po
inu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moniji od
drugoga. Ve sam pogled na treega ak ni ja ne mogu izdrati.
Takve potekoe ovjek sa sela nije oekivao; ta zakon, kau, morao
bi svakom i svagda biti pristupaan, pomisli, ali kada malko pozornije
pogleda vratara u bundi, njegov iljasti nos, dugu, prorijetku, crnu
tatarsku bradu, odlui da ipak radije prieka dok mu ne dopusti ui.
Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sjedne s jedne strane vrata.
Sjedei ondje, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokuaja da
ue, dosaujui vrataru svojim molbama. Vratar ga esto sasluava,
ispituje ga o njegovoj domovini i jo o mnogo emu drugom, no to su
ravnoduna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najposlije
uvijek veli da ga jo ne moe pripustiti. ovjek koji se izdano bio
pripremio za put, upotrebljava sve, ma kako
122

skupocjeno bilo, ne bi li kako podmitio vratara. Ovaj, dodue, sve

prima, ali pri tom kae: Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si
togod propustio. Za tih mnogih godina, taj ovjek gotovo netremice
promatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovdje, ini mu
se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes,
prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada ostari, samo jo
guna u bradu. Postaje djetinjast, i jer je dugogodinjim promatranjem
vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih da
mu pomognu sklonuti vratara. Najposlije mu oslabi vid, i on ne zna
postaje li zaista sve mranije oko njega, ili ga samo oi varaju. Ali
ipak, sada razabire u mraku neki sjaj to neugasivo izbija kroz vrata
zakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se
sva iskustva tih dugih godina sloe u jedno pitanje, koje dosada jo
nije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da mu se priblii, jer vie
nije mogao uspraviti tijelo to mu je bivalo sve ukoenije. Vratar se
mora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelike
promijenila na tetu toga ovjeka. A to bi sada jo htio znati? upita
vratar, ti si nezasitan. Ta svi streme k zakonu, ree ovjek, pa
kako onda da za tih mnogih godina nitko osim mene nije traio da
ue? Vratar shvati da je ovjek ve na izdisaju, i da bi dopro do
njegova sluha koji se ve gubio, izdere se na nj: Ovdje nitko drugi
nije mogao biti priputen, jer ovaj ulaz bijae za tebe odreen. A sada
idem da ga zatvorim.

IZVJETAJ ZA NEKU AKADEMIJU

Dina gospodo, lanovi Akademije!
Iskazujete mi ast traei od mene da Akademiji po-aljem izvjetaj
o svom majmunskom predivotu.
Na alost, u tom smislu se ne mogu odazvati tom pozivu. Gotovo
pet godina dijeli me od majmunstva, vrijeme moda kratko kada se
mjeri po kalendaru, ali beskrajno dugo da se projuri kroza nj, kao to
sam ja to uinio, mjestimice praen izvrsnim ljudima, savjetima,
odobravanjem, orkestralnom muzikom, ali zapravo sam, jer sva se
pratnja drala, da se i dalje posluimo istom slikom, daleko od
barijere. To ostvarenje ne bi bilo mogue da sam se ukopistio da
prianjam uz moje porijeklo i mladenake uspomene. Upravo odricanje
svake svoje-glavosti bijae vrhovna zapovijed koju sam sam sebi odredio; ja, slobodan majmun, primio sam na sebe taj jaram. No time su
mi se uspomene sa svoje strane sve vie zatvarale. Premda mi je
najprije povratak, da su ljudi to htjeli, bio otvoren kroz itavu kapiju
koju nebo tvori nad zemljom, ona je istovremeno postajala sve nia i
tjenja uslijed moga kao ibom pospjeenog razvitka; osjeao sam se
lagodnije i bio sam zatvoreniji u svijetu ljudi; smirivala me oluja koja
je iz moje prolosti puhala za mnom; danas je to samo jo daak to mi
hladi tabane; a rupa u daljini, kroz koju on dolazi i kroz koju sam i ja
neko doao, postala je tako malena da bih, kada bi mi uope dostajalo
snage i volja da otrim onamo natrag, morao sebi odrati kou.
Otvoreno da kaem, ma kako rado se ja slikovito izraavao o tim
stvarima, otvoreno da kaem: vae majmunstvo, gospodo, ako ste
neto slino proivjeli, ne moe biti dalje od vas nego to je moje
majmunstvo od mene. Ali svakoga koji hoda po ovoj zemlji kakljaju
tabani: malog impanzu i velikog Ahila.
No u najogranienijem smislu mogu moda, ipak odgovoriti na vae
pitanje, i ja to, tavie, inim vrlo rado. Prvo to sam nauio bilo je:
pruiti kome ruku; pruanje ruke ukazuje na iskrenost; neka se danas,
kada stojim na vrhuncu svoje karijere, pruanju ruke doda jo i iskreno
izgovorena rije. Akademiji to, zapravo, nee pruiti nita novo i
daleko e zaostati za onim to se od mene trai i to ja ni uz najbolju
volju ne mogu rei
140

pa ipak, to neka pokae smjernicu po kojoj je jedan bivi majmun

prodro u svijet ljudi te se ondje skrasio. Ali zacijelo ne bih smio rei ni
ono beznaajno to slijedi, da nisam potpuno siguran u samoga sebe i
da se moj poloaj na svim velikim varijetetskim pozornicama
civiliziranoga svijeta nije do nepokolebljivosti uvrstio.
Potjeem od Zlatne obale. O tome kako su me ulovili, upuen sam
na strane izvjetaje. Lovaka ekspedicija tvrtke Hagenbeck sa
voom ekspedicije sam, uostalom, odonda popio ve mnogu bocu
dobre crvene kapljice ekala je u zasjedi, u grmlju na obali rijeke,
kada sam usred jednog opora uveer doao na pojilo. Ljudi pripucali;
jedino su mene pogodili; dobio sam dva pogotka.
Jedan u obraz; to je bila laka rana, ali je ostavila veliku izbrijanu
brazgotinu, zbog koje su mi nadjenuli ogavno, potpuno
neodgovarajue ime Crveni Petar, kao da se razlikujem od one
nedavno crkle, ovdje-ondje poznate dresirane majmunske ivotinje,
imenom Petar, samo po crvenoj mrlji na obrazu. Ali to samo uzgred.
Drugo me tane zgodilo ispod boka. Bio je to teak pogodak, i njemu
imam zahvaliti da jo i danas malko epam. Onomad sam u nekom
lanku jednoga od onih deset tisua vjetropira to u novinama opirno
o meni piu, proitao: moja majmunska priroda jo nije posve
priguena; to dokazuje injenica da ja, kada mi dou posjetioci, vrlo
rado svlaim hlae da bih im pokazao mjesto gdje mi je ono tane ulo
u tijelo. Onom klipanu trebalo bi poodstrijeliti svaki prsti na ruci
kojom pie. Ja, ja smijem svui hlae pred kim god hou; ondje se
nee nai nita drugo do dobro odnjegovanog krzna i brazgotina od
odaberimo ovdje u odreenu svrhu odreenu rije koja se, meutim,
ne bi smjela krivo shvatiti brazgotina od zloinakog metka. Sve je
na vidjelu, tu nema ta da se krije; ako je posrijedi istina, svaki
plemenit ovjek okanit e se najfinijih manira. Ako bi, pak, ono
piskaralo, slindarilo hlae, kada mu tko doe u pohode, to bi onda,
sigurno, drugaije izgledalo, i ja u uvaiti kao znak njegove
razumnosti to to ne ini. No neka me onda potedi s tim svojim
osjeajem takta!

141

Nakon onih pucnjeva, ja sam se probudio i tu ve, malo-pomalo,

poinje moje vlastito sjeanje u kavezu u meupalubi hagenbekog
parobroda. Nije to bio e-tvorozidan kavez s reetkama; naprotiv,
samo su tri zida bila privrena uz neki sanduk; sanduk je, dakle,
tvorio etvrti zid. Sve to zajedno bilo je odve nisko za stajanje i
odve usko za sjedenje. uao sam zato uvuenih, vazda drhtavih
koljena, i to okrenut sanduku, jer bit e isprva nisam elio nikoga
vidjeti, ve sam uvijek htio biti u mraku, te su mi se reetke urezale u
meso. Smatraju da je takav smjetaj divljih ivotinja u prvo vrijeme
vrlo probitaan, i ja danas, nakon iskustva to sam ga stekao, ne mogu
porei da je to, po ljudskom shvaanju, zaista tako.
Ali u ono vrijeme nisam na to pomiljao. Po prvi put u svom ivotu
nisam imao nikakva izlaza. Ravno naprijed nije ilo; ravno preda
mnom bio je sanduk, daska vrsto zbijena uz dasku. Izmeu dasaka
bila je, dodue, pukotina, koju sam, kada sam je prvi put ugledao, pozdravio sretnim urlanjem bezumlja, ali ta pukotina nije ni izdaleka bila
dovoljna da pruim kroz nju makar samo rep, a majmunskom snagom
nije se dala proiriti.
Navodno, nisam kako mi poslije rekoe, dizao gotovo nikakvu
buku, po emu su zakljuili da u ubrzo morati uginuti ili, ako mi
uspije da proivim kritino vrijeme, biti vrlo podoban za dresuru.
Prigueno jecanje, bolno traenje buha, umorno lizanje jednog
kokosovog oraha, lupkanje lubanjom o zid sanduka, plaenje jezika,
kad bi mi se tko odve pribliio to su bile moje prve zaposlenosti u
novom ivotu. Ali u svemu tome ipak samo jedan osjeaj:
bezizlaznost. Naravno da ono to sam tada majmunski osjeao, danas
mogu samo ljudskim rijeima reproducirati, te to tako i biljeim, no
mada vie nisam kadar dovinuti se do nekadanje majmunske mudrosti, ona se ipak oituje u usmjerenosti moga prikazivanja: o tome
nema nikakve sumnje.
Ta dosada sam imao toliko izlaza, a sada vie nemam ni jedan
jedini. Bio sam se nasukao. Da su me prikovali, moja sloboda seljenja
ne bi se time bila smanjila. Zato to? Razgrebi sebi meso izmeu
nonih prstiju, nee nai za to razloga. Upri leima o reetku dok te
malne raspolovi, nee nai za to razloga. Nisam imao izlaza, ali sam
142

ga morao sebi pribaviti, jer bez njega nisam mogao ivjeti. Uvijek
naslonjen o taj sanduni zid ja bih neminovno bio crkao. Ali
majmunima kod Hagenbecka je mjesto uz sanduni zid pa sam,
dakle, prestao biti majmun. J a s a n i lijep tijek misli, to sam ga, ini
se, trbuhom bio nekako smislio, jer majmuni misle trbuhom. Bojim se
da se nee tano razumjeti to podrazumijevam kad velim izlaz.
Upotrebljavam tu rije u najobinijim i najpunijem smislu. Namjerno
ne kaem sloboda. Ne mislim ovaj veliki osjeaj slobode na sve strane.
Kao majmun sam ga, moda, poznavao, a upoznao sam ljude koji za
njim eznu. No to je do mene, niti sam tada traio slobodu niti je sada
traim. Uzgred da kaem: pomou slobode ljudi e i odve esto
prevariti jedni druge. I kao to se sloboda ubraja meu najuzvie-nija
uvstva, tako je to i s odgovarajuim razoaranjem. esto sam u
varijeteu, prije svoga nastupa, gledao kako neki akrobatski par gore
kod stropa neto posluje. Vitlali se i njihali, skakali, lebdjeli jedno
drugom u naruje, jedno je drugo nosilo zubima za kosu. I to je
ljudska sloboda, pomislih samostalno-gospodsko kretanje. Ti
porugo svete prirode! Gledajui to, ni jedno zdanje ne bi odoljelo
smijehu majmunskog roda.
Ne, nisam htio slobodu. Samo neki izlaz: nadesno, nalijevo, bilo
kuda; nisam stavljao nikakvih drugih zahtjeva; pa makar taj izlaz bio
samo obmana, zahtjev bijae malen, obmana ne bi bila vea. Doi
dalje, dalje! samo ne mirovati uzdignutih ruku, priljubljen uz sanduni zid.
Danas jasno vidim: bez najveeg unutranjeg mira nikada mi ne bi
bilo uspjelo pobjei. I doista, moda dugujem sve to sam postao miru
koji me prvih dana tamo na brodu bio obuzeo. A mir, pak, bit e da
dugujem ljudima na brodu.
Usprkos svemu, dobri su to ljudi. Jo danas se rado sjeam tekog
bata njihovih koraka koji mi je tada u polusnu odjekivao. Obiavali su
se vrlo sporo laati svega to su poduzimali. Ako bi jedan htio
protrljati oi, podigao bi ruku kao kakav uteg. ake im bijahu grube,
ali srdane. Smijeh im je uvijek bio popraen kaljem koji je opasno
zvuio, ali nita nije znaio. Uvijek bi u ustima imali neto to su
mogli ispljunuti, a kamo bi
143

otpljunuli, to im bijae svejedno. Uvijek su se tuili kako moje buhe

skau na njih; ali se ipak zbog toga nisu na mene ljutili; ta znali su da
u mom krznu buhe dobro uspijevaju, a da su buhe skakai; i time su se
pomirili. Kada ne bi bili u slubi, poneki bi katkada posjedali u krug
oko mene; jedva da su govorili, nego su jedni drugima neto gugutali,
isprueni na sanduku, puili su lulu; udarali se po koljenu, im bih se
samo malko okrenuo; a ovda-onda uzeo bi jedan od njih tap te me
kakljao ondje gdje mi je to godilo. Kada bi me danas pozvali da na
tom brodu provedem jedno putovanje, zacijelo ne bih odbio taj poziv,
ali je isto tako sigurno da nije bilo samo runih uspomena, kojima sam
se u meupalubi mogao sasvim predati.
Mir to sam ga stekao u krugu tih ljudi, prije svega me zadravao
od svakog pokuaja bijega. Gledajui danas na to, meni je kao da sam,
u najmanju ruku, nasluivao da moram nai neki izlaz ako hou
ivjeti, i da se taj izlaz nije mogao postii bijegom. Ne znam vie je li
bjek-stvo bilo mogue, ali vjerujem u to: majmunu bi uvijek moralo
biti mogue pobjei. S mojim dananjim zubima moram ve pri
krckanju oraha biti oprezan, ali u ono vrijeme bilo bi mi, valjda, u
tijeku vremena uspjelo da pregrizem bravu na vratima. Ja to nisam
uinio. Ta to bih time dobio? Tek to bih bio pomolio glavu, opet bi
me ulovili i zakljuali u jo gori kavez; ili bih se neopa-eno mogao
skloniti kod nekih drugih ivotinja, na primjer kod udava, meni preko
puta, te bih u njihovu zagrljaju bio izdahnuo. Ili bi mi ak uspjelo da
se prokra-dem na gornju palubu i skoim u more; tada bih se asak
mogao ljuljati na talasima oceana te bih se zatim utopio. Oajnika
djela. Nisam tako ljudski raunao, ali pod uplivom svoje okoline
vladao sam se tako kao da jesam.
Nisam raunao, ali sam ipak lijepo u miru promatrao. Gledao sam te
ljude kako idu gore-dolje, uvijek ona ista lica, iste kretnje, i esto mi
se inilo da je to jedan te isti ovjek. Taj ovjek ili ti ljudi hodali su
neuznemiri-vani. U dui mi svitao uzvien cilj. Nitko mi nije obeavao
da e mi, budem li postao kao oni, otvoriti reetke. inilo se da ne
daju obeanje za takva nemogua ispunjenja. No ako se otkupe
ispunjenja, naknadno se pojavljuju obeanja tano tamo gdje smo ih
prije uzalud

traili. Pa sad, na tim ljudima, u biti, nije bilo niega to bi me jako

privlailo. Da sam bio pristalica one spomenute slobode, sigurno bi
ocean bio pretpostavio izlazu koji mi se ukazivao u mutnom pogledu
tih ljudi. No u svakom sluaju, ja sam ih ve dugo vremena promatrao
prije nego to sam pomiljao na takve stvari, ta-vie, tek su me
nagomilana promatranja natjerala u odreeni smjer.
Bilo je tako lako oponaati ljude. Pijuckati sam nauio ve u prve
dane. Onda smo jedan drugom pijuckali u lice; razlika bijae samo u
tome to sam potom ja oblizivao svoje lice da je opet bilo isto, a oni
to nisu inili. Lulu sam ubrzo poeo puiti kao neki stari ia; kada bih
uz to jo palcem zatiskivao duhan, podvriskivala je cijela meupaluba;
samo to dugo nisam znao razliku izmeu napunjene i prazne lule.
Najvie muke zadavala mi je boca s rakijom. Miris me muio;
prisiljavao sam se svom snagom; no prolo je nekoliko tjedana prije
nego to sam se svladao. Zaudo je to su ljudi te unutranje borbe
shvaali ozbiljnije od bilo ega na meni, ali naao se ovjek, koji bi mi
uvijek iznova dolazio, sam ili s drugima, danju, nou, u najrazliitije
sate; stao bi s bocom preda me te me poduavao. Nije me shvaao,
htio je rijeiti zagonetku moga bivstvovanj a. Polagano bi izvadio ep
iz boce i pogledao u me, kao da eli provjeriti jesam li razumio;
priznajem da sam ga vazda pri tom promatrao s divljom, usplahirenom
pozornou; na itavoj kugli zemaljskoj nee nijedan uitelj ovjetva
nai takva uenika ovjetva; poto je boca bila otepljena, nagnuo bi
je na usta, a ja za njim gledao, gledao ga sve do u grkljan; on bi
kimnuo glavom, zadovoljan sa mnom i nagnuo bocu na usne; ja
zadivljen postepenom spoznajom, pitei, eao bih se uzdu i
poprijeko, gdje me god zasvrbi; on se radovao, nagnuo bocu i gucnuo;
ja, nestrpljiv i oajan da ga oponaam, zagadim se u kavezu, to, opet,
njemu ini veliko zadovoljstvo, i sada, pruajui bocu daleko od sebe i
jednim zamahom prinosei je ponovo ustima, pije li pije, naslonjen
natrag pretjeranom kretnjom pouavanja, te je istrusi naiskap. Ja,
posustao od odve velike udnje, ne mogu ga vie slijediti i visim,
olabavljen, o reetkama, dok on teoretsku pouku zavrava gladei se
po trbuhu i kesei se.

144

10 Pripovijetke I

145

Tek sada poinju praktine vjebe. No, nisam li ve i suvie

iscrpljen teorijom? Istina, i odve iscrpljen. To spada u moju sudbinu.
Ipak posegnem, to bolje mogu i umijem, za pruenom bocom;
otepljujem je tresui se; budui da mi je to uspjelo, malo-pomalo mi
se vraa snaga, diem bocu, jedva bi me jo razlikovao od moga
uitelja; prinesem je ustima i bacim je s gaenjem, s gaenjem,
premda je prazna i ispunjena samo vonj em, tresnem je s gaenjem o
tle. Na veliku alost moga uitelja, na jo veu vlastitu alost; ni njega
ni sebe ne mogu pomiriti time da nakon odbacivanja boce ne zaboravljam da se s najveim zadovoljstvom gladim po trbuhu i da se kesim.
I odve esto tako prolazi vrijeme nastave. I svaka ast mome
uitelju; nije se srdio na me; premda bi pokatkad goruu lulu
prislanjao uz moje krzno, dok ne bi poelo tinjati negdje kamo nisam
mogao dosegnuti, no onda bi on to sam ugasio svojom dobrostivom
rue-tinom; nije se srdio na me, uviao je kako se na istoj strani
borimo protiv majmunske prirode i da je mene zapao tei dio.
Dabome, koje li pobjede za nj i za me, kada sam jedne veeri pred
velikim krugom gledalaca moda se odravala kakva sveanost;
svirao je gramofon, neki oficir zbijao ale meu ljudima kada sam
one veeri, u asu kada me ba nitko nije promatrao, dohvatio bocu
rakije koju je netko sluajno ostavio pred kavezom i, dok je drutvo
sve paljivije gledalo, otepio je kao to treba, prinio ustima i, bez
oklijevanja, ne iskrivivi usta, kao pravi pravcati pijanica, kolutajui
oima, klokota-jui u grlu, zbilja i uistinu do dna izlokao; i bacio bocu,
ali ne vie kao oajnik ve kao umjetnik svoga zanata; dodue,
zaboravio sam da se gladim po trbuini; ali sam zato, jer nisam drugo
umio, jer me neto na to tjeralo, jer mi je u svijesti sve umilo, kratko i
dobro viknuo Halo!, oglasio se ljudskim glasom i s ovim poklikom
skoio u ljudsku zajednicu i outio njenu jeku: ujte samo, on
govori! poput poljupca po cijelom svojem, u znoju okupanom tijelu.
Ponavljam: nita me nije zavodilo u iskuenje da oponaam ljude;
podraavao sam ih, jer sam traio neki izlaz, ni iz kakva drugog
razloga. Osim toga, s tom po-146

bjedom je tek malo bilo postignuto. Glas mi se odmah opet oduzeo;

ponovo je oivio tek nakon nekoliko mjeseci; odvratnost prema
rakijskoj boci spopala me ak jo jae. Ali moj pravac bijae jednom
zauvijek odreen.
Kada su me u Hamburgu predali prvom dreseru, ubrzo "sam
spoznao one dvije mogunosti to su mi se pruale: zooloki vrt ili
varijete. Nisam oklijevao. Mislio sam: upni se to igda moe da
doe u varijete; to je pravi izlaz; zooloki vrt je samo novi kavez s
reetkama; dospije li u nj, propao si.
I uio sam, moja gospodo. Ah, kad mora, naui, ui kada trai
neki izlaz; ui bezobzirno. Sam sebe biem ukrouje; kod najmanjeg
otpora iv se razdire. Majmunska je narav, prevrui se, sunula iz
mene i nestala, tako da se prvi uitelj, i sam od toga gotovo pomajmunio, morao ubrzo obustaviti pouavanje, te su bili prisiljeni
smjestiti ga u bolnicu za umobolne. Na sreu, uskoro je opet izaao.
Ali ispotroio sam mnoge uitelje, pa ak nekoliko uitelja
istovremeno. Kada sam postao ve sigurniji u svoje sposobnosti,
javnost pratila moje napredovanje, a budunost poela da ija, sam
sam primao uitelje u slubu, naredio im da posjedaju u pet soba to
su se nizale jedna za drugom, te sam kod svih uio u isti mah, ho-dei
neprestano iz jedne sobe u drugu.
Kako li sam napredovao! Ono prodiranje zraka znanja sa sviju
strana u mozak to se budio! Ne poriem: to me usreavalo. Ali
takoer priznajem: nisam to precjenjivao, ve onda to nisam inio, jo
mnogo manje negoli danas. S naporom, kakva jo nije bilo na ovoj zemlji, postigao sam prosjeno obrazovanje Evropejca. Moda to samo
po sebi ne bi bilo nita, ali je ipak neto, jer mi je pomoglo da izaem
iz kaveza i pribavilo mi ovaj naroiti izlaz, ljudski izlaz. Postoji
izvrsna njemaka izreka: uhvatiti maglu; ja sam to uinio, uhvatio sam
maglu. Nisam imao drugog puta, uvijek pod pretpostavkom da nisam
mogao izabrati slobodu.
Bacim li pogled na svoj razvitak i njegov dosadanji cilj, niti se jadam,
niti sam zadovoljan. S rukama u depu, s bocom vina na stolu, upola
leim, upola sjedim u stolici za ljuljanje i gledam kroz prozor. Doe li
mi tko u pohode, primam ga kako se dolii. Moj impresario sje-147

di u predsoblju; zvonim li, evo ga gdje dolazi da me saslua to elim.

Gotovo svake veeri imam predstavu, a moji uspjesi jedva da bi mogli
biti jo vei. Vratim li se u kasne sate s kakva banketa, iz naunih
drutava, sa prijatnih domjenaka kui, doekuje me mala, poludresirana impanzica, i ja u njenu drutvu ugodno provodim vrijeme na
majmunski nain. Danju neu da je vidim; iz oiju joj, naime, izbija
ludilo oamuene polu-dresirane ivotinje; to samo ja primjeujem i
ne mogu to podnijeti.
Sve u svemu, ja sam u svakom sluaju postigao ono to sam elio.
Neka nitko ne kae da to nije bilo vrijedno truda. Uostalom, ne elim
uti miljenje bilo kojeg ovjeka, hou samo da irim izvjesna znanja,
samo obavjetavam, a i vama, dina gospodo Akademije, samo sam
dao izvjesna obavjetenja.

NA GALERIJI
Kada bi neku oronulu, tuberkuloznu jahaicu u cirkusu, na
teturavu konju, na oi neumorne publike nemilosrdni cirkuski
direktor, vitlajui biem, mjesece i mjesece bez prestanka
tjerao uokrug, prisiljavajui je da, ibana fijukom zraka, baca
poljupce i da se njie u bokovima, i kada bi se ta igra uz
neprekidno tretanje orkestra i huanje ventilatora nastavljala
do sive budunosti to se sve vie razjapljuje, praena as
zamiruim, as opet uzavrelim pljeskanjem ruku to su,
zapravo parni ekii moda bi onda neki mladi posjetilac s
galerije jurio niz duge stepenice du svih redova i povikao:
Stoj! usred orljave orkestarskih fanfara koje se vazda svemu
prilagouju.
No budui da nije tako, ve ulijee neka lijepa dama, sva
bijela i crvena, izmeu zavjesa to ih ponosno livri-rane sluge
pred njom irom otvaraju; direktor, predano hvatajui njen
pogled, drei se ivotinjski ponizno, dae njoj u susret,
oprezno je die na zelenka, kao da je ona
119

njegova nadasve ljubljena unuka koja polazi na opasan put; ne moe

se odluiti da joj vigarom bia otfijue znak, najposlije ga,
samoprijegorno ipak otfijukne; otvorenih usta tri pored konja;
skokove jahaice prati otrim okom, njenu vjetinu jedva moe
shvatiti; uzvikuje neto na engleskom jeziku, pokuava da je opomene;
bijesno upozorava konjuare to dre obrue na skrajnju pozornost;
prije velikog saltomortalea uzdignutim rukama skida malu s konja koji
se sav trese, i ljubi u oba obraza te i najvee oduevljeno priznanje
publike ne smatra dovoljnim; dok ona sama, oslonjena na nj, visoko se
propevi na vrke prstiju, sva u oblacima praine, rairenih ruku,
zabaene glavice, hoe svoju sreu dijeliti sa cijelim cirkusom
budui da je to tako, posjetilac galerije naslanja lice na ogradu i,
tonui u zavrnoj koranici kao u teak san, plae a da to ni sam ne
zna.

OSUDA
Bilo je to nekog nedjeljnog prijepodneva u jeku pro^ ljea.
Mladi trgovac Georg Bendemann sjedio je u svojoj privatnoj
sobi, na prvom katu jedne od onih draesnih niskih kua to se
proteu du rijeke u dugom nizu te se razlikuju jedna od druge
gotovo samo po visini i boji. Upravo je zavrio list nekom
prijatelju iz mladosti koji je ivio u inozemstvu; zatvorio ga je
sa sanjarskom sporou i tada se zagledao, podnimivi se
laktovima o pisai sto, kroz prozor u rijeku, most i uzvisine na
drugoj obali, sa slabim zelenilom.
Premiljao je o tome kako je taj prijatelj, nezadovoljan time
kako je kod kue uspijevao, ve prije vie godina naprosto
pobjegao u Rusiju. Sada je u Petrogradu vodio neki posao, koji
se isprva kanda dobro razvijao, ali se ve dugo inilo da
zapinje, kako mu se prijatelj za sve rjeih posjeta jadao. Tako je
u tuini bez ikakve koristi dirinio, a neobina puna brada samo
je slabo zakrivala jo iz djejih dana dobro znano lice, ija je
uta boja ukazivala na bolest to se razvija. Sudei po njegovu
pripovijedanju, nije imao prave veze s tamonjom kolonijom
svojih zemljaka, ali, takoer, gotovo nikakve drutvene veze s
domaim obiteljima te se zato pripremao na vjeno momatvo.
to da se pie takvu ovjeku koji se oito bio prenaglio i
zapao u orsokak, ovjeku kojega se moe aliti, ali mu se ne
moe pomoi. Da mu se moda savjetuje da se vrati kui, da
svoj ivot nastavi ovdje, da ponovo uspostavi sve stare
prijateljske veze za to, uostalom,
4 Pripovijetke I

49

nije postojala nikakva zapreka i da se u svemu ostalom pouzda u

pomo prijatelja? No to nije znailo nita drugo nego da mu se
istovremeno, to blae to uvredljivije, kae da su se njegovi dosadanji
pokuaji izjalovili, da konano mora od njih odustati, da se mora vratiti i otrpjeti da ga kao zavazda vraenog povratka svi gledaju
zauenim pogledima, da samo njegovi prijatelji neto razumiju i da je
on staro dijete koje se naprosto mora pokoriti uspjenim prijateljima
koji su ostali kod kue. A je li pri tom bio barem siguran da e sve one
muke to e mu ih morati prirediti imati neku svrhu? Moda uope
nee uspjeti da ga se vrati kui ta sam je rekao da vie ne razumije
prilike u domovini i tako e usprkos svemu ostati u svojoj
otuenosti, ogoren savjetima i jo vie stran svojim prijateljima. Ako
bi, pak, zaista posluao savjet te bi ovdje naravno ne namjerno, ali
samim injenicama ostao, potiten, ako se ne bi snaao meu
svojim prijateljima, ali ni bez njih, patei od stida, nemajui sada
uistinu vie ni domovine ni prijatelja, ne bi li onda za nj bilo bolje da
ostane u tuini, kao dosada? Da li se u takvim okolnostima moe na to
pomiljati da bi ovdje mogao uspijevati?
Zbog tih razloga nije bilo mogue da mu se, ako se eljelo da se
uope i dalje podrava ta pismena veza, zapravo, nita saopi to bi se
inae dali saopiti svakom i najpovrnijem poznaniku. Prijatelj sada
ve vie od tri godine nije bio u domovini te je to vrlo oskudno objanjavao nesigurnou politikih prilika u Rusiji, koje, prema tome, nisu
doputale ni najkrae izbivanje malog poslovnog ovjeka, dok su se
stotine tisua Rusa mirno vozikale po svijetu. No za te tri godine
upravo se za Georga mnogo to promijenilo. O smrti Georgove majke,
prije otprilike dvije godine, otkada je Georg ivio s ocem u
zajednikom kuanstvu prijatelj je, dodue saznao te mu u listu izrazio
sauee toliko suho, da je uzrok tome mogao biti samo to da u tuini
tuga zbog takva dogaaja postaje potpuno neshvatljiva. Ali od onoga
vremena Georg se, kao i svega ostaloga, tako i svoga posla laao s
veom odlunou. Moda ga je, za majina ivota, otac ometao u
njegovoj djelatnosti time to je u poslu zahtijevao da se slua samo
njegovo miljenje, moda je otac nakon majine smrti, premda je jo
50

sudjelovao u poslu, postao suzdrljiviji, moda su a to je ak bilo i

vjerojatno sretni sluajevi imali vaniju ulogu, no u svakom sluaju
se posao za ove posljednje dvije godine sasvim neoekivano razvio,
trebalo je podvostruiti broj namjetenika, promet je postao pet puta
vei, a predstojao je i dalji razvitak.
Ali prijatelj nije imao ni pojma u toj promjeni. Prije, posljednji put
moda u onom listu sauea, elio je Ge-orga predobiti da se iseli u
Rusiju te opirno objanjavao mogunosti to u Petrogradu postoje za
Georgove poslove.
Brojke su bile upravo beznaajne prema opsegu to ga je Georgov
posao sada poprimio. No Georgu se nije dalo da prijatelju pie o
svojim poslovnim uspjesima, a kad bi to sada, naknadno, uinio, to bi
uistinu bilo udnovato.
Zato se Georg ograniio na to da prijatelju vazda pie samo o
beznaajnim dogaajima, kakvi se ve nekog mirnog nedjeljnog
popodneva gomilaju u sjeanju. Nije htio nita drugo nego da pusti
netaknutu predodbu koju je prijatelj sebi po svoj prilici bio stvorio u
tom drugom meuvremenu o svom rodnom gradu te se njome pomirio.
Tako se desilo da je prijatelju tri puta u pismu, u prilino dugom
razmaku, objavio zaruke nekog ravnodunog ovjeka s nekom isto
tako ravnodunom djevojkom, dok se onda prijatelj, razumije se,
sasvim suprotno Georgovoj namjeri, poeo zanimati za taj udnovati
dogaaj.
No Georg mu je mnogo radije pisao takve stvari nego to bi mu
priznao da se on sam prije mjesec dana zaruio s nekom gospoicom
Friedom Brandenfeld, djevojkom iz bogate kue. esto je sa svojom
zarunicom razgovarao o tom prijatelju i neobinom odnosu u dopisivanju. On, dakle, uope nee doi na nau svadbu, ree
djevojka, a ja ipak imam pravo upoznati sve tvoje prijatelje. Neu
da mu smetam, odgovori Georg, shvati me dobro, on bi sigurno
doao, barem ja tako mislim, ali osjeao bi se pod prisilom i oteen,
moda bi mi zavidio, a sigurno bi se, nezadovoljan, nesposoban da to
nezadovoljstvo ukloni, opet sam vratio. Sam zna li to to znai?
Ta ne moe li na neki drugi nain saznati? To ja, dakako, ne mogu
sprijeiti, ali nije vje51

rojatno kad pomislimo na njegov nain ivota. Kada ima takve

prijatelje, Georg, nije uope trebalo* da se eni. Jest, to je naa
zajednika krivica; ali ja ni sada ne bih elio da bude drugaije. A
kada bi ona, diui teko pod njegovim poljupcima, jo smogla rei:
Zapravo me to ipak vrijea, njemu se zbilja inilo bezazleno da
prijatelju o svemu pie. Takav sam, i s time treba da se pomiri, ree
sam sebi, ne mogu iz sebe izrezati ovjeka koji bi moda, bolje
odgovarao prijateljstvu nego ja.
I zbilja, toga je nedjeljnog popodneva obavijestio svoga prijatelja u
drugom pismu o svojim zarukama ovim rijeima: Najljepu novost
ostavio sam za kraj. Zaruio sam se nekom gospoicom Friedom
Brandenfeld, djevojkom iz imune obitelji, koja se tek dugo vremena
poslije tvoga odlaska ovdje naselila, i teko da je poznaje. Bit e jo
prilike da ti opirnije piem o svojoj zarunici. Za danas neka ti bude
dovoljno, da sam vrlo sretan i da se u naem dosadanjem odnosu
izmijenilo samo to to e u meni sada umjesto sasvim obinog prijatelja imati sretnog prijatelja. Osim toga e u mojoj zarunici, koja te
srdano pozdravlja, a uskoro e ti sama pisati, nai iskrenu prijateljicu,
to za neenju i nije tako nevano. Znam da te mnogo ta spreava da
nam doe u pohode, ali ne bi li upravo moja svadba bila prava prilika
da jedanput svlada sve prepreke? Ali bilo kako mu drago, postupi bez
ikakvih obzira i samo po svom nahoenju.
S tim pismom u ruci, lica okrenuta prozoru, Georg je dugo
prosjedio za svojim pisaim stolom. Nekom znancu koji ga je,
prolazei, pozdravio, jedva da je otpozdravio odsutnim smijekom.
Napokon strpa pismo u dep te poe iz svoje sobe hodnikom u
oevu sobu, u kojoj ga ve mjesecima i mjesecima nije bilo. Ni inae
nije za to bilo nikakva povoda, jer je u duanu neprestano bio u vezi s
ocem, a ruavali su u isto vrijeme u nekom restoranu; uveer bi svaki
sebi po volji neto spremio, no onda bi obino sjedili jo neko vrijeme,
svaki sa svojim novinama, u zajednikoj dnevnoj sobi, kada Georg ne
bi sjedio s prijateljima ili bio kod svoje zarunice, kao to je najee
obiavao. Gerog se udio kako je oeva soba ak i u ovo sunano
52

prijepodne mrana. Toliku je sjenu, dakle, bacao visoki zid to se

dizao s druge strane nekoga dvorita. Otac je sjedio uz prozor, u kutu
koji bijae ukraen razliitim uspomenama na pokojnu majku, te itae
novine, to ih je ukoso drao pred oima, da time izjednai neku slabost oiju. Na stolu bijahu ostaci doruka od kojega je kanda malo bio
jeo.
Ah, Georg! ree mu otac i poe mu odmah u susret. Teak kuni
ogrta iji su krajevi leprali oko njega, otvarao mu se u hodu. 'Moj
otac je jo uvijek pravi div', ree Georg sam sebi, a zatim e:
Pa ovdje je nepodnoljivo mrano.
Jest, zbilja je prilino mrano, uzvrati otac.
A i prozor si zatvorio!
Meni je milije tako.
Ta vani je sasvim toplo, kao da nastavlja to je prije rekao te
sjedne.
Otac ukloni sue od doruka te ga postavi na neki ormari.
Zapravo sam ti htio samo rei, produi Georg, koji je sasvim
izgubljen pratio kretnje staroga ovjeka, da sam ipak javio u
Petrograd svoje zaruke. Izvue pismo iz depa i opet ga ugura natrag.
U Petrograd? priupita otac.
Pa mome prijatelju, odgovori Georg, traei pogled oevih oiju.
U duanu je ipak posve drukiji, pomisli, kako li se ovdje rairio s
rukama prekrtenim na grudima.
Da, da, tvome prijatelju, ree otac s posebnim naglaskom.
Pa ti zna, oe, da sam mu najprije htio preutjeti svoje zaruke. Iz
obzirnosti, ni zbog ega drugog. I sam zna, on je teak ovjek.
Govorio sam sebi, on, dodue, moe saznati od drugih o mojim
zarukama, premda je to jedva vjerojatno budui da ivi tako osamljen
to ne mogu sprijeiti ali od mene to nee saznati.
A sada bit e da si se predomislio? upita ga otac, stavi velike
novine na podboj, a na novine naoare koje je zakrio rukom.
Da, sada sam se opet predomislio. Ako mi je pravi prijatelj, onda
su moje sretne zaruke i za njega srea.
53

I zato vie nisam oklijevao da ga o tome obavijestim. No prije nego

to ubacim pismo, htio sam ti to rei.
Georg, ree otac i razvue krezuba usta, de posluaj me! Doao
si zbog toga k meni da se sa mnom posa-vjetuje. Time mi bez sumnje
ukazuje ast. Ali to nije nita, i jo manje od nita, ako mi sada ne
kae pravu pravcatu istinu. Neu da kopkam po neemu to ne spada
ovamo. Otkako je umrla naa premila majka, dogaale su se neke
nelijepe stvari. Moda e i za to doi vrijeme, a moda i prije nego to
mislimo. U duanu mnogo to izmie mojoj panji, moda nitko nita
ne krije preda mnom ne bih sada htio pretpostaviti da se moda
neto krije preda mnom nisam vie dovoljno jak, pamenje mi
poputa. Vie nemam pravoga pogleda za sve one mnoge stvari. To je,
prvo, prirodni razvitak, a drugo, smrt nae majice se mene vie
kosnula nego tebe. Ali budui da smo ba kod toga, kod toga pisma,
molim te, Georg, ne varaj me. To je sitnica, koja nije vrijedna ni koliko
daak iz usta, dakle, ne varaj me. Doista ima tog prijatelja u
Petrogradu?
Georg zbunjeno ustane. Pustimo moje prijatelje. Tisuu prijatelja
ne mogu mi nadomjestiti oca. Zna to ja mislim? Ti se ne uva
dovoljno. Ali starost trai svoje pravo. Ti si mi u duanu neophodno
potreban, pa to ti vrlo dobro zna, ali ako bi duan ugroavao tvoje
zdravlje, ja u ga ve sutra zatvoriti zauvijek. Ne moe dalje tako.
Moramo za tebe uvesti neki novi nain ivota. I to iz temelja. Sjedi
ovdje u mraku, a u dnevnoj sobi bilo bi ti lijepo svijetlo. Gucne samo
gutljaj svoga doruka, umjesto da se ljudski potkrijepi. Sjedi kraj
zatvorena prozora, a zrak bi ti tako prijao. Ne, oe! Do-zvat u
lijenika, i mi emo se pokoriti njegovim nareenjima. Sobe emo
promijeniti, ti e se doseliti u prednju, a ja u ovamo. To za tebe nee
biti nikakva promjena, sve emo prenijeti. Ali sve to moe ekati, sada
lezi jo malko u krevet, tebi je neophodno potreban mir. Hajde, ja u ti
pomoi pri svlaenju. Vidjet e da ja to umijem. Ili bi htio odmah poi
u prednju sobu, onda zasad lezi u moju postelju. To bi, uostalom, bilo
vrlo razumno.
Georg stajae tik uz oca koji je pustio da mu glava sa upavom bijelom
kosom klone na grudi. Georg, ree otac tiho, ne maknuvi se.
54

Georg odmah klekne do oca; vidio je kako ga zjenice u umornom

oevu licu, natprirodno velike, iz uglova oiju, netremice promatraju.
Ti nema prijatelja u Petrogradu. Uvijek si bio a-ljivac te se nisi
ni preda mnom ustruavao. Pa kako da ba tamo ima prijatelja! To ja
nikako ne mogu vjerovati.
Ma daj, razmisli malo, oe, ree Georg, podie oca sa stolice te
mu svue kuni ogrta; dok se sada ipak vidjelo da je on prilino slab
na nogama, uskoro e od toga biti tri godine, i tada je moj prijatelj
bio kod nas u gostima. Jo se sjeam da ti nije bio osobito drag. Ja sam
ga se najmanje dvaput odrekao, premda je upravo sjedio u mojoj sobi.
Ta ja sam dobro shvaao tvoju odbojnost prema njemu; moj prijatelj je
ovjek svoje vrsti. No onda si ipak sasvim lijepo s njim razgovarao.
Tada sam bio jo tako ponosan to si ga sluao, kimao glavom i sve
neto zapitkivao. Ako malko razmisli, morat e se prisjetiti. Tada je
priao neke nevjerojatne prie iz ruske revolucije. Kako je, na primjer,
na nekom poslovnom putovanju u Kijevu, u nekoj guvi, na balkonu
vidio sveenika koji je sebi u dlan urezao irok krvavi kri, digao ruku
i obratio se svjetini. Pa sam si tu priu ovdaonda prepriavao.
Za to je vrijeme Georgu uspjelo da oca opet posjedne na stolicu i da
mu oprezno svue gae od trikoa, koje je nosio preko platnenih gaa,
kao i arape. Vidjevi ne ba osobito isto rublje, predbacivao je sebi
da je zanemario oca. Sigurno bi bila i to njegova dunost da pazi da
mu otac na vrijeme dobije preobuku. O tome kako e njih dvoje
udesiti oev ivot, on jo nije izriito govorio sa svojom zarunicom,
jer su preutno pretpostavljali da e otac ostati sam u starom stanu. No
sada je napreac i s najveom sigurnou odluio da oca povede sa
sobom u novo kuanstvo. Gledajui to pomnije, gotovo se inilo da bi
njega, koja bi ga tamo ekala, mogla doi odve kasno.
U naruju je odnio oca u postelju. Imao je straan osjeaj kada je za
ono nekoliko koraka do kreveta primijetio kako se otac igra s
njegovim lancem od sata. Nije ga mogao odmah polei, tako vrsto se
ovaj drao toga lanca.
55

No tek to je bio u postelji, sve kao da je bilo u redu. Sam se pokrio,

a zatim je pokriva jo potpuno povukao preko ramena. Pogledao je
gore Georga nimalo nepri-jazno.
Je V da ga se sada ve sjea? upita Georg i kimne mu
ohrabrujui.
Jesam li sada dobro pokriven? upita otac, kao da ne moe vidjeti
jesu li mu noge dovoljno pokrivene.
Ve ti se, dakle, svia u krevetu, ree Georg i utut-ne posteljinu
jo vre oko njegova tijela.
Jesam li dobro pokriven? jo jednom upita otac te je kanda s
osobitom panjom ekao na odgovor.
Budi samo miran, dobro si pokriven.
Nisam! vikne otac, da se njegov odgovor sudario s pitanjem,
odbaci pokriva s takvom snagom a se za trenutak u letu sasvim
rairio i stade uspravno u postelji. Samo se jednom rukom lako doticao
stropa. Htio si me pokriti, znam ja to, nevaljale, ali ja jo nisam
pokriven! Pa makar to bila moja posljednja snaga, za tebe e do-stati i
biti napretek. Dakako da poznam tvoga prijatelja. To bi bio sin po
mojoj elji. Zato si ga i u toku svih ovih godina varao. A zbog ega?
Misli li da nisam za njim plakao? Zato se i zakljuava u svoju
kancelariju, da te nitko ne smeta, ef ima posla samo da bi mogao
pisati svoja lana pisamca u Rusiju. Ali na sreu, nitko ne treba tvoga
oca uiti kako da progleda sina. Kako si sada mislio da si ga upokorio,
tako upokorio da moe stranjicom sjesti na njega, a on ni makac,
tada se moj gospodin sin odluio na enidbu.
Georg pogleda gore u jezivi lik svoga oca. Petrograd-ski prijatelj
kojega je otac odjedanput tako dobro poznavao jo nikad ga nije toliko
uzbudio. Vidio ga je izgubljena u prostranstvima Rusije. Vidio ga je na
vratima praznoga, opljakanog duana. Izmeu razvaljenih polica,
razbucane robe, padajuih plinskih krakova, jo je stajao uspravno.
Zato je morao tako daleko optuto-vati.
Ali pogledaj mene! uzviknu otac, i Georg potra, gotovo
rastreseno, do postelje, da bi sve shvatio, ali usred puta zastade.
Zato to je dizala suknje, poe otac dudukati, jer je ovako dizala
suknje, ta ogavna guska, i on zadie, da
56

bi to prikazao, koulju tako visoko da se na njegovu gornjem stegnu

vidio oiljak rane iz njegovih ratnih godina, jer je ovako i ovako i
ovako dizala suknje, ti si joj se pribliio, i da bi se u miru mogao na
njoj izdovoljiti, oskvrnuo si uspomenu na nau majku, izdao prijatelja
i oca strpao u postelju da se ne bi mogao maknuti. No, a moe li se on
micati ili ne moe? I otac je stajao posve slobodan, bacakajui se
nogama. Sav se sjao od uviav-nosti.
Georg stajae u jednom kutu, to je mogao dalje od oca. Ve
poodavno je vrsto bio odluio da sve najtanije motri, da ne bi bio
iznenaen nekim zaobilaznim putem, odzada, odozgo. Sada se opet
sjetio davno zaboravljene odluke, i opet zaboravio, zaboravio je kao
kad se kratak konac provue kroz uicu igle.
Ali prijatelj ipak nije izdan! viknu otac, a to je potvrivao njegov
kaiprst to se micao amo-tamo. Ja sam ga zastupao ovdje, na ovom
mjestu.
Georg nije mogao a da ne usklikne: Komedija! odmah svjestan
tete koju je uinio, ali ipak prekasno i izbeenih oiju ujede se
za jezik tako da se od bola zgri.
Pa, dakako, ja sam igrao komediju! Komediju! Izvrsno reeno! A
da koja je druga utjeha preostala starom obudovjelom ocu? Reci a
dok mi odgovara budi jo moj ivi sin ta mi je preostalo, u mojoj
stranjoj sobi, progonjen nevjernim namjetenicima, ostario do sri? A
moj sin je slavno prolazio svijetom, zakljuivao poslove to sam ih ja
pripremao, preturao se preko glave od uivanja te odlazio od oca sa
zatvorenim licem potenjaka! Misli li da te nisam volio, ja, od koga si
ti proistekao?
Sada e se nagnuti naprijed, pomisli Georg, kada bi pao te se
smrskao! Ta mu je rije prosiktala kroz glavu.
Otac se nae, ali ne pade. Budui da mu se Georg nije pribliio
kako je oekivao, on se opet die.
Ostani gdje si, meni nisi potreban! Misli da jo ima snage da
doe ovamo, i samo se ustruava, jer ti tako eli. Pazi da se ne
prevari! Ja sam jo uvijek onaj jai. Sam bih, moda, morao
ustuknuti, ali tada mi je majka dala snagu, divno sam se povezao s
tvojim prijateljem, a tvoje muterije imam ovdje u depu!
57

Ima depove ak i na koulji! ree sebi Georg i pomisli kako bi

ga ovom primjedbom pred itavim svijetom mogao onemoguiti.
Samo je asak na to pomiljao, jer vazda je sve zaboravljao.
Samo ti uhvati pod ruku svoju zarunicu i doi mi u susret!
Otpuhnut u je od tebe, da ni sam nee znati kako!
Georg se cerekao kao da u to ne vjeruje. Otac je samo kimao
glavom prema njemu u kutu, uvjeravajui ga u istinitost svojih rijei.
Kako li si me danas zabavljao kada si doao i pitao da li da pie
prijatelju o svojim zarukama. Ta on sve zna, glupi djeae, ta on sve
zna! Ta ja sam mu pisao, jer si zaboravio da mi oduzme pisai pribor.
Zato ve godinama i godinama ne dolazi, ta njemu je sve stoput bolje
poznato nego tebi, i on tvoja pisma neitana guva lijevom rukom,
dok u desnoj dri pred sobom moja pisma te ih ita!
Od oduevljenja je mahao podlakticom nad glavom i vikao:
Njemu je sve tisuu puta bolje poznato!
Deset tisua puta! ree Georg da bi ismijao oca, ali te rijei jo u
ustima poprimie smrtnu ozbiljnost.
Ve nekoliko godina paljivo ekam da mi doe s tim pitanjem!
Ta misli li da me ita drugo zanima? Misli li da itam novine? Evo!
I on dobaci Georgu list novina koji je nekako bio zaostao u krevetu.
Nekih starih novina ije ime je Georgu bilo ve sasvim strano.
Koliko si oklijevao, dok nisi napokon sazrio! Majka je morala
umrijeti, nije mogla doekati taj radosni dan; prijatelj propada u svojoj
Rusiji, ve prije tri godine bio je ut kao trulo voe koje treba baciti, a
ja, pa vidi i sam kako je sa mnom. Ta za to ima dobre oi!
Ti si me, dakle, vrebao! povika Georg.
Saalno e otac onako uzgred: To si, valjda, prije htio rei. Sada to
vie nema nikakve veze.
A glasnije: Sada, dakle, zna ega je jo bilo osim tebe: dosada si
znao samo za sebe! Zapravo si bio nevino dijete, ali ako emo pravo,
bio si avolski pakostan ovjek! I zato znaj: ja te sada osuujem na
smrt utapanjem!
Georg se osjeao protjeranim iz sobe, u uima mu je jo tutnjio
udarac kojim se otac, iza njegovih lea, sru-

58

io na krevet. Na stubitu, po ijim je stepenicama pojurio kao preko

kose povrine, iznenada nahrupi na nj njegova dvorkinja koja se
upravo spremala da se popne stepenicama da obavi jutarnje spremanje
u stanu. Isuse! krikne i prekrije lice pregaom, ali njega ve nije
bilo. Sunuo je iz kapije, preko kolnika vuklo ga je do vode. Ve se
grevito drao ograde, kao gladan kruha. Prebacio se preko ograde kao
izvrstan gimnastiar kakav je bio u mladim godinama na ponos svojih
roditelja. Jo se drao rukama to su bivale sve slabije, ugledao je
izmeu reetaka ograde autobus koji e bukom lako zagluiti njegov
pad, te povika tiho: Dragi roditelji, t& ja sam vas uvijek volio, te se
pustio i pao.
U tom trenutku na mostu je bio upravo beskrajan promet.

59

SEOSKI LIJENIK
Male pripovijesti
Posveeno mome ocu

SEOSKI LIJENIK
Bio sam u velikoj neprilici: predstojalo mi hitno putovanje; teak
bolesnik oekivao me u selu udaljenom deset milja; jaka vijavica
ispunjavae iroko prostranstvo izmeu mene i njega; imao sam kola,
laka, s velikim kotaima, ba kakva su potrebna na naim cestama;
umotan u bundu, s koveiem s instrumentima u ruci, stajao sam ve u
dvoritu, spreman za put; ali konja, konja nije bilo. Moj konj je uginuo
prole noi od prenaprezanja po ovoj ledenoj zimi; moja je sluavka
trkarala po selu da pozajmi konja; no bilo je to bezizgledno, ta znao
sam ja, i sve vema zasipan snijegom, stajao sam i sve ukoeniji od
studeni. Na kapiji se pojavila sluavka, sama, i mahala fenjerom, pa
naravno, tko da sada pozajmi svoga konja za takvu vonju? Jo jednom
prijeoh po dvoritu; nisam nalazio nikakva rjeenja; rasijan i izmuen
udarim nogom o trona vrata svinjca to ga ve nekoliko godina nismo
upotrebljavali. Vrata se otvorie i zanjihae na arkama, otvarajui se i
zatvarajui. Zapahnu me toplina i zadah kao od konja. Unutra se mutan
stajski fenjer njihao o konopcu. ovjek, zguren u majunom pregratku,
pokazivae svoje otvoreno lice plavih oiju. Da upregnem? upita
dobauljav-i blie. Nisam znao to da kaem, samo se nagnuh da vidim
ega jo ima u staji. Sluavka stajae kraj mene. Ni sam ne zna to
sve ima u vlastitoj kui, ree djevojka i oboje se nasmijasmo. Ej,
Brate, ej, Seko! us-klikne konjuar, a dva konja, golema i snanih
sapi, poee jedan za drugim, pritiskujui noge uz tijelo, sagibajui
lijepo oblikovane glave kao deve, jedino snagom savijanja trupa da se
guraju kroz otvor to su ga sasvim ispunjavali. No odmah zatim stadoe
uspravno, dugonogi, dok im je iz tijela izbijala gusta para. Po-mozi
mu, rekoh, i posluna djevojka pouri da sluzi doda hamove. Ali tek
to mu se pribliila, sluga je obuhvati i

114

udari licem o njeno. Ona krikne i pobjegne k meni; u djevojin obraz

crveno su utisnuta dva reda zubi. ivotinjo! viknuh bijesno, hoe
li da te maznem biem? no odmah mi padne na pamet da je to
stranac, da ne znam odakle je, i da mi od svoje volje pomae, kada su
me svi drugi iznevjerili. A on, kao da ita moje misli, i ne zamjera mi
to mu prijetim, ve se samo jo jedared okrene k meni, svejednako
zabavljen konjima. Popnite se, ree zatim, i doista: sve je spremno.
S ovako lijepom zapregom, to sam odmah primijetio, jo se nikada
nisam vozio, i ja veselo uem u kola. Ali ja u koijaiti, jer ti ne
zna put, velim. Dakako, veli on, ja uope neu s vama, ostat u
kod Roe. Ne! vikne Roza i pobjee s pravim predosjeajem
neumitnosti svoje sudbine u kuu; ujem zveckanje lanca kojim ona
osigurava vrata; ujem kako je klju kljocnuo u bravi; vidim gdje jo
u hodniku, a onda, jurei dalje kroz sobe, gasi sve svjetiljke da je nitko
ne bi pronaao. Ti e sa mnom, rekoh sluzi, ili u odustati od
vonje, ma kako vana bila. Ne pada mi ni na pamet da ti kao vozarinu
izruim djevojku. Samo ustro! veli sluga, pljesne rukama, kola
sunue naprijed kao drvo noeno strujom; jo ujem kako se moja
kuna vrata pod naletom sluge razvaljuju i rasprskavaju, zatim su mi
oi i ui ispunjene huanjem to podjednako nadire u sva moja ula.
No i to traje samo trenutak, jer kao da se neposredno pred mojom
kapijom otvara dvorite moga bolesnika, ve sam stigao onamo; mirno
stoje konji; snijeg je prestao padati; oko mene mjeseina; bolesnikovi
roditelji lete iz kue; njegova sestra za njima; gotovo me diu iz kola;
iz njihovih zbrkanih rijei ne mogu nita razabrati; u bolesnikovoj sobi
zrak se jedva moe disati. Zaputeno ognjite se dimi; rastvorit u
prozor irom; ali najprije hou vidjeti bolesnika. Mrav, bez groznice,
ni hladan, ni topao, praznih oiju, bez koulje, die se mladi ispod perine, zagrli me, ape mi u uho: Doktore, pusti me umrijeti.
Ogledam se; nitko to nije uo; roditelji stoje nijemo nagnuti naprijed i
oekuju moj sud; sestra je donijela stolicu za moju runu torbu.
Otvaram je i traim meu instrumentima; mladi svejednako iz kreveta
br-bajui prua ruke za mnom da bi me podsjetio na moje obeanje;
dohvatim pincetu, promatram je pri svjetlost:
ll

svijee i opet je metnem na njeno mjesto. Dakako, mislim hulei, u

takvim sluajevima bogovi pomau, alju konja kojega nema, radi
hitnje dodaju jo i drugoga, pa jo prie daruju te konjuarom. Tek
tada se sjetim Roe; to da radim, kako da je spasim, kako da je
odvuem od toga konjuara, deset milja od nje udaljen, s neukrotivim
konjima pred kolima? S tim konjima to su sada nekako olabavili
remenje; koji ni sam ne znam kako, izvana otvorie prozore, i ne
marei za krikove obitelji, guraju glavu svaki kroz jedan prozor te
mirno promatraju bolesnika. Odmah u se odvesti natrag, pomislim,
kao da me konji pozivaju da krenemo, ali ipak doputam da mi sestra,
koja misli da me je toplina omamila, skida bundu. Stavljaju pred mene
au ruma, stari me tape po ramenu, izruivanje toga blaga opravdava
tu intimnost. Vrtim glavom, u uskom misaonom krugu ovoga starca
spopala bi me munina; samo zbog toga otklanjam pie. Majka stoji
kraj postelje i znakovima me mami da doem; ja je posluam i, dok
jedan konj u sav glas re prema stropu, prislanjam glavu na prsi
mladia kojega prooe srsi pod dodirom moje vlane brade. Potvruje
se ono to znam: mladi je zdrav, ima slabu cirkulaciju krvi; brina
majka ga previe napajala crnom kavom, ali je mladi zdrav, i najbolje
bi bilo da ga se jednim udarcem izbaci iz kreveta. Ja nisam od onih koji
popravljaju svijet i putam mladia neka lei. Mene je kotar namjestio i
ja izvravam svoje dunosti do kraja, pa ak i pretjerujem u revnosti.
Mada sam slabo plaen, ipak sam prema sirotinji dareljiv i spreman da
pomognem. Jo mi se za Rozu pobrinuti, onda neka je i mladi u pravu,
a i ja u rado umrijeti. Sto radim ovdje u ovoj beskonanoj zimi! Konj
mi je uginuo, a u selu nema nikoga tko e mi pozajmiti svoga. Kola
moram izvui iz svinjca; i da to sluajno nisu konji, morale bi svinje
vui moja kola. Tako je to. I klimajui glavom gledam lanove obitelji.
Oni o tome nita ne znaju, a i kad bi znali, ne bi vjerovali. Pisati
recepte nije teko, ali u svemu drugom se sporazumijevati s ljudima, to
je zaista teko. No, ovdje je, dakle, moj posjet zavren, opet su me bez
potrebe namuili; na to sam navikao; pomou moga nonog zvonca
mui me cijeli kotar, ali da sam ovaj put morao rtvovati i Rozu, tu

116

lijepu djevojku, koja godine i godine, a da je ja gotovo nisam ni

zapaao, ivi u mojoj kui to je odve velika rtva, i ja moram
skupiti svu svoju otroumnost da iznaem nekakva otroumna
objanjenja da ne nasrnem na tu obitelj, koja mi ni uz najbolju volju ne
moe vratiti Rozu. No dok zatvaram runu torbu te mahnem da mi
donesu bundu, a sva se obitelj skupila, otac njukajui au ruma koju
dri u ruci, a majka vjerojatno razoarana ta ta zapravo oekuju ti
ljudi od mene? sva u suzama grize usne, a sestra mae runikom
natopljenim krvlju, ja sam nekako spreman da pod izvjesnim
okolnostima priznam da je mladi, moda, ipak bolestan. Idem k
njemu, a on mi se osmjehuje, kao da mu nosim, na primjer, najjau
juhu ah, sada njite oba konja; bit e da je ta buka uslijedila po vioj
naredbi da olaka pregled i sada nalazim: jest, mladi je bolestan. S
desne strane, blizu bedra, razjapila se kao dlan velika rana. Ruiasta,
s mnogim preljevima, u dubini tamna, po rubovima postajui sve
svjetlija, njenozrnasta, s neredovitim naviranjem krvi, otvorena kao
rudokop danju. Tako iz daljine. Izbliza se pokazuje jo jedna potekoa. Tko to moe pogledati, a da pri tom tiho ne za-zvidi? Crvi,
debeli i dugaki poput moga malog prsta, ruiasti od vlastite krvi, a
osim toga jo poprskani krvlju, s bijelim glavicama i mnogim
nokama, pripijeni u unutranjosti rane, kao da se hoe iskobeljati.
Jadni mladiu, tebi nema spasa. Pronaao sam tvoju veliku ranu; taj
cvijet o boku e te upropastiti. Obitelj je sretna, vidi da neto radim;
sestra to veli majci, majka ocu, otac nekim gostima koji na nonim
prstima, balansirajui ispruenih ruku, ulaze kroz mjeseinu otvorenih
vrata. Hoe li me spasiti?, jecajui ape mladi, sav zaslijepljen
ivotom u svojoj rani. Takvi su vam ljudi mojega kraja. Uvijek trae
od lijenika ono to nije mogue. Staru su vjeru izgubili; upnik sjedi
kod kue i raevljava misnice, jednu za drugom; ali lijenik treba da
sve uspjeno obavlja svojom njenom kirurkom rukom. No, kako
vam drago: ja vam se nisam nudio; ako me vi utroite u svete svrhe,
dopustit u i to, ja, stari seoski lijenik, kojemu su ugrabili sluavku! I
oni dolaze, lanovi obitelji i seoske starjeine, i svlae me; kolski
zbor, to ga predvodi uitelj, stoji pred kuom i pjeva neobino
priprostu melodiju na tekst:
117

Svucite ga, pa e lijeit,

ne izlijei li, ubijte ga!
on je samo lijenik, samo lijenik.
Tada sam razodjeven i promatram ljude, zarivi prste u bradu i
oborivi glavu. Potpuno sam pribran i nadmoniji od svih, a to i
ostajem, premda mi to nita ne koristi, jer sada me hvataju za glavu i za
noge i nose u postelju. Poloe me uza zid, s one strane gdje je rana.
Zatim svi izlaze iz prostorije i zatvaraju vrata; pjevanje utihne; oblaci
polegnu na mjesec; zato je sva ta posteljina oko mene; sablasno se
njiu konjske glave u prozorskim otvorima. Zna, ujem kako mi
netko ape u uho, ja imam vrlo malo povjerenja u tebe. Pa i tebe su
odnekud otresli, ne dolazi na vlastitim nogama. Mjesto da mi
pomogne, stiskajui se uza me uzima mi mjesto na samrtnoj postelji.
Najradije bih ti iskopao oi. U pravu si, velim, to je prava
sramota. Ali ja sam lijenik. to da radim? Vjeruj mi, nije ni meni
lako. I tom isprikom da se zadovoljim? Ah, ini se da moram. Uvijek
je tako: moram se neim zadovoljiti. Na svijet sam doao s lijepom
ranom; to mi je bila sva oprema. Mladi prijatelju, rekoh, evo u
emu je tvoj nedostatak: nema nikakva pregleda. Ja, koji sam ve bio
po svim bolesnikim sobama, ovdje i posvuda, ja ti velim: tvoja rana i
nije tako teka. Ona je nastala pomou dva udarca sjekirom pod otrim
kutom. Mnogi pruaju svoj bok i jedva uju sjekiru u umi, a kamoli
kako im se ona pribliava. Je li zbilja tako ili me obmanjuje u
groznici? Zbilja je tako, ponesi asnu rije lijenika onamo prijeko.
I on je ponese i utihne. No sada je doao as da mislim na svoje
izbavljenje. Jo su konji vjerno stajali na svojim mjestima. Nije mi
trebalo mnogo vremena da zgrabim odjeu, bundu i torbu; nisam htio
potratiti odve vremena za oblaenje; budu li se konji pourili kao na
putu ovamo, skoit u, tako rei, iz ove postelje u svoju. Jedan se konj
posluno odmae od prozora; hit-nuh sveanj u kola; bunda odletje
odve daleko i samo se jednim rukavom zakai o neku kuku. Pa, moe i
tako. Skoih na konja. Remenje se labavo vuklo po zemlji, konji gotovo
i nisu bili meusobno vezani, kola su u evuljici tandrkala iza njih, a
kao posljednja vukla se

118

bunda po snijegu. Samo ustro! rekoh, ali se nije moglo ustro;

polako, poput starih ljudi prolazili smo snjenom pustinjom; dugo je
za nama odzvanjala nova, ali pogrena djeja pjesma:
Vesel'te se, o pacijenti, doktor je s
vama u krevetu!
Ovako nikad neu stii kui; moja dobra praksa je upropatena; moj
nasljednik me okrada, ali bez koristi jer me ne moe zamijeniti; u
mojoj kui bjesni odvratni konjuar; Roza je njegova rtva; neu da
dokraja sve to zamiljam. Obnaen, izloen mrazu ove najnesretnije
epohe, sa zemaljskim kolima i nezemaljskim konjima, ja, starac, lutam
unaokolo. Bunda mi visi ostrag na kolima, a ne mogu je dohvatiti.
Nitko od uzmuvane bagre pacijenata ni prstom da makne. Prevaren!
Prevaren! Ako se jednom odazove lanoj zvonjavi nonoga zvonca
nikada vie da to popravi.

119

U KAZNJENICKOJ K O L O N I J I
udan je to aparat, ree oficir istraivau i obuhvati u neku ruku
zadivljenim pogledom aparat, premda mu je bio dobro poznat. Putnik
se kanda samo iz u-tivosti odazvao pozivu komandanta, koji ga je
pozvao da prisustvuje smaknuu nekog vojnika, kojega bijahu osudili
zbog neposlunosti i uvrede pretpostavljenih. Zanimanje za smaknue,
ini se, nije ni u kanjenikoj koloniji bilo vrlo veliko. Barem su tu u
toj pjeanoj dubo-dolini, sa svih strana okruenoj goletnim padinama,
osim oficira i putnika bili prisutni samo jo osuenik, tup ovjek
iroke njuke, kojemu su kosa i lice bili zaputeni, i vojnik koji je
drao teke verige, u koje su uvirali mali lanci kojima je osuenik na
nonim i runim zglobovima i na vratu bio vezan, a koji su bili meusobno povezani spojnim lancima. Osuenik je, uostalom, izgledao
tako pasje pokoran da se inilo da bi ga mogli slobodno pustiti trati
po padinama, a kad pone smaknue bit e potreban samo jedan
zviduk da se on vrati.
Putnik nije imao mnogo smisla za onaj aparat te se za osuenikom
etao gore-dolje, a gotovo se vidjelo kako u svemu tome ne uestvuje,
dok je oficir obavljao posljednje pripreme, as otpuzao pod taj duboko
u zemlju ukopani stroj, as se opet uspinjao po nekim ljestvama da bi
pregledao njegove gornje dijelove. To su bili poslovi koji bi se,
zapravo, mogli prepustiti mehaniaru, no oficir ih je vrlo energino
izvravao, a bio je ili naroit pristaa toga aparata, ili se iz nekih
drugih razlo151

ga taj posao nije mogao povjeriti nikome drugom. Sada je sve

gotovo! usklikne konano i sie s ljestava. Bio je neobino posustao,
diui otvorenih usta, a ostrag je za oko vratnik uniforme imao
zadjenuta dva njena rupia za dame. Pa te su uniforme odve teke
u tropskim krajevima, ree putnik. Dakako da jesu, odgovori oficir,
sapirui s ruku ulje i prljavtinu u nekom abru vode, koji je za to bio
prireen, ali ona predstavlja domovinu; mi ne elimo izgubiti
domovinu. Ali pogledajte ovaj aparat, odmah nadostavi, briui ruke
u neku krpu i pokazujui istovremeno na aparat. Sve do ovog asa
morao sam sve obavljati rukama, ali odsad aparat radi posve
samostalno. Putnik kimnu glavom, i poe za oficirom. Ovaj se, za
svaki sluaj, htio osigurati od svih upadica i potom ree: Naravno da
dolazi i do smetnji; ja se, dodue nadam da danas nee doi ni do
kakva kvara, ali ipak valja s tim raunati. Pa aparat mora bez prestanka
raditi dvanaest sati. Ali ako i nastane neka smetnja, bit e vrlo
neznatna, i mi emo je smjesta ukloniti.
Neete li sjesti? upita najposlije, izvue jednu iz gomile tranih
stolica i ponudi je putniku. Sada je sjedio na rubu jedne jame, u koju je
letimino pogledao. Nije bila jako duboka. S jedne strane jame bila je
iskopana zemlja nagomilana kao nasip, s druge strane je stajala ona
naprava. Ne znam, ree oficir, je li vam komandant ve objasnio
aparat. Putnik uini neodreenu kretnju; nita bolje oficir nije ni
traio, jer sada je sam mogao objasniti sve o aparatu. Ovaj aparat,
ree i uhvati radilicu stroja, na koju se naslanjao, izum je naega
zapovjednika. Ja sam ve u najranijim pokusima suraivao te sam
sudjelovao i u svim radovima sve do kraja. Zasluga za taj izum,
dakako, pripada jedino njemu. Jeste li uli za naeg prijanjeg
zapovjednika? Niste? No, neu pretjerati ako kaem da je uope
ureenje kanjenike kolonije njegovo djelo. Mi, njegovi prijatelji,
znali smo ve kada je umro da je ureenje kolonije tako definitivno da
njegov nasljednik, makar imao i tisuu novih planova u glavi,
najmanje za vie godina nee moi nita promijeniti od onoga to ve
postoji. Nae predskazivanje se zaista obistinilo; novi zapovjednik je
to morao uvidjeti. teta to niste poznavali prijanjeg
152

zapovjednika! Ali, prekine se oficir, ja sve neto brbljam, a

njegov aparat stoji tu pred nama. Sastoji se, kako vidite, od tri dijela. S
vremenom su za svaki od tih dijelova nastali izrazi. Donji se zove
'postelja', gornji se zove 'crtalo' a ovaj srednji lebdei dio se zove
'drljaa'. Drljaa? upita putnik. Nije ba pozorno sluao, sunce se i
odve jako sleglo u dolinu bez sjene, te si samo teko mogao da se
sabere. To vie mu se oficir inio vrijedan divljenja, jer je u uskom
paradnom, epoletama oteanom i gajtanima bogato ukraenom mundiru, tako revno objanjavao svoju stvar i osim toga, dok je govorio,
jo neto poslovno s nekim zavrtnjem. Vojnik je kanda bio u slinom
raspoloenju kao putnik. Oko runih zglavaka bio je omotao
osuenikov lanac, naslanjao se rukom o puku, opustio glavu unatrag i
nije nizato mario. Putnik se tome nije udio, jer je oficir govorio
fracuski, a francuski nisu razumjeli ni vojnik ni osuenik. No to
upadljivije bijae to se osuenik ipak trudio da prati oficirova
objanjenja. Nekako je pospano i uporno usmjeravao pogled uvijek
onamo kamo bi oficir upravo pokazivao, a kada je ovoga sada putnik
prekinuo jednim pitanjem, pogledao je i on putnika, ba kao i oficir.
Jest, 'drljaa', ree oficir, ime je na mjestu. Igle su udnovato
namjetene kao zupci u drljae, a sve se to vodi kao drljaa, premda
samo na mjestu i mnogo vie po planu. Vi ete, uostalom, odmah to
razumjeti. Osuenika poloe na ovu dasku. elim, naime, da najprije
opiem aparat, a tek onda da naredim da se izvri procedura. Onda ete
moi bolje pratiti rad stroja. Osim toga je i jedan od zupanika u
'crtalu' odve izlizan; kripi kad je u pogonu; onda se ne moemo
sporazumijevati. Ovdje moemo samo vrlo teko nabaviti rezervne
dijelove. Dakle, ovdje je, kako rekoh, 'postelja'. Ona je sasvim
pokrivena slojem vate. Svrhu toga jo ete saznati. Osuenika poloe
potrbuke na tu vatu, naravno golog; ovdje je remenje za ruke, tamo za
noge, a ondje za vrat. Na uzglavlju postelje gdje ovjek najprije lei s
licem prema dolje, nalazi se ovaj mali pusteni ep koji se moe lako
podesiti, tako da ovjeku ravno ue u usta. Njegova je svrha da
sprijei vikanje i ugrizanje za jezik. Naravno da ga ovjek mora uzeti
u usta,
153

jer bi mu inae remen na vratu slomio iju. Ovo je vata? upita

putnik i nagne se naprijed. Dakako da jest, ree oficir, smijeei se,
opipajte sami. Uhvatio je put-nikovu ruku i preao njome po
krevetu. To je naroito preparirana vata, i zato je ne moete
prepoznati; ja u jo govoriti o njenoj svrsi. Putnik je ve donekle bio
predobiven za tu napravu; zasjenivi elo rukom da bi se zatitio od
sunca, pogleda uz aparat uvis. Bijae to visoka konstrukcija.
Postelja i crtalo imali su isti obujam te izgledahu kao dvije
krinje: crtalo bijae privreno otprilike dva metra pod
posteljom; bili su povezani pomou etiri mjedena stupa, iz kojih su
na sunanoj svjetlosti gotovo izbijale zrake. Izmeu krinja, na
elinoj vrpci, lebdjela je drljaa.
Oficir je prijanju ravnodunost putnikovu jedva primijetio, ali je
imao smisla za zanimanje to se u putniku sada budilo; zato je zastao
u svom razlaganju da bi putniku dao vremena za nesmetano
promatranje. Osuenik se poveo za putnikom; budui da nije mogao
rukom zakloniti oi, mirkao je nezatienim oima uvis. I tako taj
ovjek, dakle, lei, ree putnik, zavali se natrag u stolicu i prebaci
nogu preko noge.
Jest, ree oficir, odgurne kapu malko na potiljak te rukom prijee
po vruem licu, a sad sluajte! I 'postelja' i 'crtalo' imaju svoju
elektrinu bateriju. 'Postelja' je treba za sebe, a 'crtalo' za 'drljau'. im
je ovjek vrsto privezan remenjem, stavljamo 'postelju' u pokret. Ona
drhti sitnim, vrlo brzim trzajima, istovremeno u stranu kao i goredolje. Bit e da ste sline aparate vidjeti u ljeilitima; samo to su kod
nae 'postelje' sve kretnje tano proraunate: moraju, naime, biti na
dlaku tano usklaene s kretnjama 'drljae'. A ovoj 'drljai' je, zapravo,
preputeno izvrenje osude.
Kako glasi osuda? upita putnik. Vi ak ni to ne znate, ree
oficir i ugrize se za usne. Oprostite, ako su moja objanjenja moda,
nesreena; po sto puta vas molim da mi to oprostite. Objanjenja je,
naime, prije davao zapovjednik; novi zapovjednik, meutim, nee da
izvrava tu svoju asnu dunost; no da tako uglednom posjetiocu,
putnik je pokuao da to ukazivanje poasti objema rukama odbije, ali
oficir je sebi uvrtio u glavu da ostane pri rijei, tako uglednom
posjetiocu uope i
154

ne objasni oblik izvrenja kazne, to je opet neto novo i..., na usta mu

ve navrla psovka, no on se svlada i samo ree: Mene nisu o tome
obavijestili, ja nisam kriv. Ja sam, meutim, najpozvaniji da
protumaim naine izvrenja kazne, jer ovdje imam, i on lupne po
unutranjem depu svoga kaputa, dotine crtee to ih je bivi
zapovjednik vlastoruno izradio.
Vlastorune crtee zapovjednika? upita putnik. Pa zar je bio
vojnik, sudac, konstruktor, kemiar i crta?
Jest, bio je, uzvrati oficir, potvrdno kimajui glavom, ukoena,
zamiljena pogleda. Potom ispitujui pogleda svoje ruke; nisu mu se
inile dovoljno iste da njima dohvati crtee; zato ode do abra i jo
jednom ih opere. Potom izvue malu konatu lisnicu te ree: Naa
osuda zvui vrlo strogo. Mi osueniku 'drljaom' ispisujemo na tijelo
zapovijed o koju se ogrijeio. Ovom osueniku, na primjer, oficir
pokae na ovjeka, napisat e se na tijelo: 'Potuj svoje
pretpostavljene'.
Putnik letimice pogleda na ovog ovjeka; kada je oficir pokazao na
njega, osuenik je glavu drao oborenu, te se inilo da upinje svu snagu
sluha da bi neto saznao. No kretnje njegovih nabubrenih, vrsto
stisnutih usana oito su odavale da nije nita mogao razumjeti. Putnik
je mnogo to elio pitati, ali gledajui ovjeka, samo upita: Zna li
svoju osudu? Ne zna, odgovori oficir i htjede odmah nastaviti da
tumai, ali ga putnik prekine: Ne zna svoju osudu? Ne zna, opet e
oficir, asak oklijevae kao da od putnika eli obrazloenje njegova
pitanja, i onda ree: Ne bi nita koristilo da mu se to saopi. Ta saznat
e sve na svome tijelu. Putnik ve htjede da umukne kadli osjeti kako
se osuenikov pogled obraa njemu; kao da je pitao moe li se suglasiti
s opisanim postupkom. Zato se putnik koji se ve bio natrag zavalio,
opet nagne naprijed te jo upita: Ali da je uope osuen, to valjda
zna? Ni to ne zna, uzvrati oficir, osmjehujui se putniku, kao da
oekuje od njega jo nekoliko udnovatih objavljenja. Ne zna, kao
jeka e putnik i prijee rukom preko ela, znai, dakle, da ovjek jo
ni sada ne zna kako je primljena njegova odbrana? Nije imao prilike
da se brani, odgovori oficir i pogleda u stranu, kao da govori samom
sebi i ne eli putnika posramiti pripovijedanjem njemu

155

samo po sebi tako razumljivih stvari. Ta morao je imati priliku da se

brani, ree putnik i ustade sa stolice.
Oficir uvidje kako mu prijeti opasnost da e ga putnik jo dugo
zadravati traei objanjenja o tom aparatu; zato mu pristupi, uhvati ga
pod ruku i pokaza rukom na osuenika, koji se, budui da je sva panja
bila usmjerena na nj, sada sav ukrutio a i vojnik ga povue za lanac
te ree: Evo kako stoje stvari. Mene su u kanjenikoj koloniji
postavili za suca. Mada sam jo mlad. Jer ja sam i prijanjem
zapovjedniku pomagao u svim krivinim stvarima i najbolje poznajem
ovaj aparat. Osnovno naelo po kojemu odluujem je ovo: krivica je
vazda nesumnjiva. Drugi sudovi ne mogu se drati toga naela, jer se
sastoje od vie glava a, osim toga, imaju nad sobom jo vie sudove.
Ovdje to nije tako, ili barem pod bivim zapovjednikom nije tako bilo.
Dodue, novi je ve pokazao volju da se umijea u moj sud, no dosada
mi je polazilo za rukom da ga se odbranim, a to e mi i dalje polaziti za
rukom. Vi elite da vam se objasni ovaj sluaj: jednostavan je
ba kao svaki drugi. Neki je kapetan jutros podnio prijavu da je ovaj
ovjek, koji mu je dodijeljen kao sluga i spava pred njegovim
vratima, prespavao i nije bio na vrijeme u slubi. Njegova je, naime,
dunost da pri svakom otkucavanju sata ustane i salutira pred
kapetanovim vratima. To sigurno nije teka, ali je potrebna dunost, jer
on mora da ostane svje i kao straar i kao posluitelj. Kapetan je noas
htio vidjeti je li sluga vri svoju dunost. Tano u dva sata je otvorio
vrata i udario ga po licu. Mjesto da se digne i moli za oprotenje, ovjek
ga je uhvatio za noge, tresao ga i vikao: 'Baci korba ili u te poderati'.
Evo, to je injenino stanje. Kapetan je prije jednog sata doao k meni,
ja sam zapisao njegov iskaz i odmah dopisao osudu. Potom sam
ovjeka dao okovati u lance. Sve je to bilo vrlo jednostavno. Da sam
ovjeka najprije dao opozvati i ispitivao, samo bi dolo do zbrke. Bio bi
lagao te bi, ako bi mi uspjelo da opovrgnem njegove lai, te lai
zamijenio s novima, i tako dalje. Ali sada ga drim i vie ga ne putam.
Je li sada sve jasno? No, vrijeme prolazi, izvrenje kazne trebalo je
ve zapoeti, a jo nisam zavrio objanjavanje aparata. Prinudio
putnika da sjedne, opet pristupi aparatu te ot156

pone: Kako vidite, 'drljaa' je u skladu s ljudskim oblikom; ovdje je

'drljaa' za gornji dio tijela, a ovdje su 'drljae' za noge. Za glavu je
odreen samo ovaj mali srp. Je li vam to jasno? Ljubazno se nagne k
putniku, spreman i za najopirnija razlaganja.
Mrtei se, putnik promatrae drljau. Obavjetenja o sudskom
postupku nisu ga zadovoljila. Ipak, morao je sebi rei da je tu posrijedi
kanjenika kolonija, da je potreban poseban postupak i da je potrebno
do skrajnjih granica postupati vojniki. Osim toga je polagao nadu u
novoga zapovjednika, koji je oigledno, premda polako, namjeravao
uvesti novi postupak koji taj oficir ograniena duha nije mogao
shvatiti. To je bio razlog da je putnik upitao: Hoe li zapovjednik
prisustvovati smaknuu? Nije sigurno, otpovrne oficir, osupnut tim
neposrednim pitanjem, i njegov se prijazni izraz lica izo-blii; upravo
stoga moramo se pouriti. Morat u, ta-vie, koliko god mi je ao,
skratiti svoja objanjenja. No moda bih vam mogao sutra, kada aparat
bude opet ist to zaprljavanje mu je jedina mana naknadno dati
sva ostala objanjenja. Sada, dakle, samo ono najpotrebnije. Kada
ovjek lei ispruen na 'krevetu', koji se, stavljen u pogon, pone trzati,
'drljaa' se sputa na tijelo. Ona sama pone raditi, tako da samo
vrcima zubaca dodiruje tijelo; im je 'drljaa' stavljena u pogon,
odmah se ovaj elini konop pritegne i ukruti kao pro-tac. I sada igra
zapoinje. Neupueno lice nee izvana primijetiti nikakve razlike u
kaznama. 'Drljaa' kao da radi ravnomjerno, titrajui ubada ifre u
tijelo koje se, osim toga trza i od trzanja 'postelje'. Da bi se svakome
omoguilo da nadzire izvrenje kazne, 'drljaa' je napravljena od
stakla. Bilo je nekoliko tehnikih potekoa da se u nju privrste igle,
ali je to, nakon mnogih pokuaja ipak uspjelo. No mi nismo prezali ni
od kakva truda. I sada moe svak vidjeti kroz staklo, kako se napis na
tijelu upisuje. Neete li doi blie i pogledati igle?
Putnik polako ustane, pristupi i razgleda 'drljau'. Vidite dvije vrste
igala razliito rasporeenih, ree oficir. Svaka duga igla ima kraj
sebe i jednu kratku. Ona duga, naime, pie, ukratko izbrizgava vodu
da spere krv, kako bi ono napisano uvijek ostalo jasno. Ta voda,
izmijeana krvlju, odvodi se zatim u malim olu-157

cima i, konano, uvire u glavni oluk, ija odvodna cijev vodi u jamu.
Oficir je prstom tano pokazivao put kojim krvava voda mora proi
kada ju je, da bi to to zornije prikazao, na grlu odvodne cijevi
formalno zahvatio akama, putnik die glavu i pipajui rukama iza sebe, htjede se vratiti do svoje stolice. Uto, na svoj uas, primijeti da se i
osuenik, poput njega, bio odazvao ofi-cirovu pozivu da izbliza
osmotri 'drljau'. On je sanenog vojnika na lancu malko odvukao te se
takoer nagnuo nad staklo. Vidjelo se kako i on, nesigurnim oima,
trai ono to su ta dva gospodina promatrala, to njemu, budui da mu
je nedostajalo objanjenje, kanda nije uspijevalo. Naginjao se ovamo i
onamo. Uvijek je iznova oima prelijetao po staklu. Putnik ga je htio
otjerati natrag, jer to to je inio, bilo je, vjerojatno, kanjivo. Ali oficir
je jednom rukom vrsto drao putnika, a drugom, pak je dohvatio
grudu zemlje koju je bacio za vojnikom. Ovaj se trnu i podie oi,
vidje to je osuenik uinio, pusti puku, upre petama o zemlju i silom
povue kanjenika natrag, tako da je odmah pao, te onda s visine
gledae na njega gdje se na zemlji previ ja i zvek-e lancima. Postavi
ga na noge! povika oficir, jer je primijetio da osuenik i odve
privlai putnikovu panju. Putnik se, tavie, okrene od 'drljae', ne
marei vie za nju, i bilo mu je samo do toga stalo da ustanovi to se
dogaa s osuenikom. Postupaj s njim paljivo! ponovo povie
oficir. Optrao je aparat, zatim dohvatio osuenika ispod pazuha te
njega, kojemu su se noge vie puta okliznule, uz pomo vojnika opet
postavi na noge. Sada ve sve znam, ree putnik, kada se oficir opet
vratio k njemu. Osim onoga najvanijega, ree ovaj, uhvati putnika
za miku i pokae uvis. Tamo u 'crtalu' su tokovi to sve pokreu i
koji upravljaju kretnjama 'drljae', a ovi se kotai udeavaju po crteu
prema kojoj osuda glasi. Ja jo upotrebljavam crtee prijanjeg
zapovjednika. Evo ih. On izvue nekoliko listova iz konate mape,
no ja vam ih, na alost, ne mogu dati u ruke; oni su najdragocjenije
od svega to imam. Sjednite, pokazat u vam ih iz ove udaljenosti,
onda ete moi sve vidjeti. Pokazao je prvi list. Putnik bi rado neto
pohvalno bio rekao, ali vidio je samo linije to su se, nalik na labirint
bezbroj puta ispresijecale, a koje

158

su tako gusto prekrivale papir da su se jedva raspoznavali bijeli

meuprostori. itajte, ree oficir. Ne mogu, ree putnik. Pa,
itljivo je, ree oficir. Vrlo je umjetniki, ree putnik izbjegavajui,
ali ne umijem to odgonetnuti. Jest, ree oficir, nasmije se i opet
spremi mapu to nije djeji krasopis. Treba to dugo itati. Konano
biste i vi sve prepoznali. To, dakako, ne smije biti obino pismo; ta
ono ne smije odmah ubiti, ve prosjeno tek u vremenskom razmaku
od dvanaest sati. Prekretna taka je proraunata za esti sat. Dakle,
mnogi, mnogi ukrasi moraju okruavati ovo zbiljsko pismo; pravo
pismo opasuje tijelo samo uskim pojasom; ostali dio tijela odreen je
za ukrase. Moete li sada dostojno ocijeniti rad 'drljae' i cijeloga
aparata? Ta pogledajte samo! On skoi na ljestve, okrenu jedan od
kataa i vikne dolje: Pozor, stanite u stranu! I sve se pokrenulo. Da
toak nije kripao, sve bi bilo divno. Kao iznenaen tim
uznemirujuim kotaem, zaprijetio mu se pesnicom, potom je,
izvinjavajui se putniku, rairio ruke i brzo siao niz ljestve da bi
odozdo promatrao funkcioniranje aparata. Jo uvijek neto nije bilo
kako treba i samo je on to zamjeivao; ponovo se uspentrao, posegnuo
s obje ruke u unutranjost crtala. Zatim je, da bi to bre stigao
dolje, mjesto da upotrijebi ljestve, kliznuo niz motku te je, s najveim
naporom vikao putniku u uho da bi ga ovaj uo: Shvaate li to se tu
zbiva? 'Drljaa' poinje pisati; kada zavri prvo raspore-enje pisma na
ovjekovim leima, sloj vate polagano okree tijelo na drugu stranu da
'drljai' naini mjesta. Za to vrijeme od pisanja izranjena mjesta
polegnu na vatu, koja uslijed posebne preparacije odmah zaustavlja
krv, pripremajui kou za ponovo udubljivanje pisma. Evo, ove kuke
na rubu 'drljae' pri daljem obrtanju tijela trgaju vatu iz rana, bacaju ih
u jamu, i 'drljaa' ima opet posla. I tako za tih dvanaest sati ona pie
sve dublje. Prvih est sati osuenik ivi gotovo kao prije, samo to trpi
bolove. Nakon dva sata odstranjuje se pustina, jer ovjek vie nema
snage da vie. Ovdje do uzglavlja, u ovu elektriki grijanu pliticu
stavlja se topla riina kaa, iz koje ovjek moe, ako zaeli, uzeti
onoliko koliko jezikom moe hapnuti. Nitko od njih ne proputa tu
priliku. Ja ne znam ni za jednoga, a moje

159

iskustvo je veliko. Tek estoga sata jelo ga vie ne veseli. Ja onda,

obino, ovdje kleknem i promatram tu pojavu. ovjek rijetko kada
proguta posljednji zalogaj, samo ga prevre po ustima i ispljune ga u
jamu. Tada se moram sagnuti, jer inae mi to sune u lice. Ali kako li
estoga sata ovjek utihne! I najveoj budali onda sine u glavi. Poinje
to oko oiju. Odovud se iri dalje. To je pogled da gotovo i sam zaeli
da legne pod 'drljau'. Ta ne dogaa se nita drugo samo to ovjek
poinje odgonetati napisano, nakubi usne, kao da oslukuje. I sami ste
vidjeli da nije lako oima deifrirati to je napisano; no na ovjek to
deifrira pomou svojih rana. Dodue, to je velik posao; treba mu est
sati da to uini. Onda ga 'drljaa' sasvim natakne na iljke i baci ga u
jamu, gdje pljasne na krvavu vodu i vatu. Onda je suenje zavreno, i
mi ga, ja i vojnik, zakopamo.
Putnik se uhom sagnuo blie oficiru te je, s rukama u depu, motrio
kako stroj radi. I osuenik je to motrio, ali bez razumijevanja. Malko
se nagnuo i pratio za-treptale igle, kadli mu vojnik, na oficirov znak,
noem prereze koulju i hlae, tako da su pale s optuenika. On htjede
zgrabiti prnje to su padale s njega da pokrije svoju golotinju, ali ga
vojnik digne uvis i trgne s njega i posljednje krpe. Oficir stavi stroj u
pogon, i usred tiine koja je sada nastupila, polegoe osuenika pod
drljau. Poskidae mu lance, a mjesto njih priteg-nue remenje;
osueniku se to u prvi as inilo kao neko olakanje. I sada se
drljaa spusti jo malko nie, jer to bijae mrav ovjek. Kad su ga
iljci dodirnuli, srsi mu prooe kroz kou; dok je vojnik bio zaposlen
s njegovom desnom rukom, ovjek isprui lijevu, ni sam ne znajui u
kojem pravcu; no bilo je to u smjeru gdje je stajao putnik. Oficir je bez
prestanka gledao putnika sa strane kao da nastoji da s njegova lica
proita dojam to ga izvravanje smrtne kazne, koje mu je on barem
donekle objasnio, na njemu ostavlja.
Remen odreen za runi zglavak se rastre; bit e da ga je vojnik
odve nategnuo. Trebalo je da oficir pomogne; vojnik mu htjede
pomoi i pokaza mu rastrgani remen. Oficir smjesta poe k njemu i
ree, licem okrenut putniku: Stroj je vrlo sloen, pa ovda-onda mora
se neto rastegnuti il slomiti; ali zbog toga se ne smije-

mo dati pomesti u naem opem sudu. Uostalom, nai emo odmah

zamjenu; upotrijebit u lanac; to e, dakako, nauditi njenom
treperenju za desnu ruku. I dok je stavljao lance, jo nadostavi:
Sredstva za uzdravanje ovoga stroja su sada jako ograniena. Pod
prijanjim zapovjednikom bila je samo za tu svrhu odreena posebna
blagajna s kojom sam slobodno raspolagao. Tu je postojalo i skladite
gdje su se uvali svi mogui rezervni dijelovi. Priznajem da sam time
gotovo rasipno raspolagao, mislim prije, a ne sada, kao to tvrdi novi
zapovjednik, kojemu sve slui kao isprika za pobijanje starog poretka.
Sada sam upravljam blagajnom za uzdravanje stroja, a ako poaljem
po novi remen, trait e onaj razderani kao dokaz; novi e remen stii
tek za deset dana i bit e loe kvalitete i nee mnogo vrijediti. Ali kako
da u meuvremenu drim u pogonu taj stroj, o tome nitko ne vodi
brigu.
Putnik premiljae: uvijek je opasno odluno se upletati u tue
prilike. Niti je graanin kanjenike kolonije, niti graanin drave
kojoj ona pripada. Kada bi sada osudio smaknue ili ak pokuao da
ga osujeti, mogli bi mu rei: Ti si stranac, budi miran. Na to ne bi
mogao nita odgovoriti, ve samo nadometnuti da u tom sluaju sam
sebe ne razumije, jer putuje samo s namjerom da promatra, a ni u
kojem sluaju, moda, zato da izmijeni strane sudske postupke.
Dodue, u ovom sluaju je to bilo vrlo zavodljivo. U nepravednost
postupka i neo-vjenost izvrenja smrtne kazne nije se moglo posumnjati. Nitko ne bi mogao pretpostaviti neko koristoljublje putnika, jer
osuenik mu je bio stran, nikakav zemljak i ovjek koji uope nije ni
traio samilosti. Sam putnik je imao preporuke visokih nadletava, bio
je tu primljen s velikom panjom, a to su ga pozvali na to smaknue,
ak je ukazivalo na to da trae njegovo miljenje o tom suenju. A to
bijae to vjerojatnije to zapovjednik, kako je to sada jasno i glasno
bio uo, nije bio pristalica ovoga postupka te se prema oficiru odnosio
gotovo neprijateljski.
Tada putnik ou bijesni povik oficira. On je upravo, ne bez muke,
osueniku ugurao u usta pusteni ep, kada je ovaj u neodoljivoj navali
munine sklopio oi i povratio. Oficir ga urno trgne sa epa uvis i
htjede da

160

11 Pripovijetke I

161

mu glavu okrene prema jami; no bijae odve kasno, bljuvotina se ve

cijedila niza stroj. Svemu je kriv zapovjednik, vikne oficir izvan
sebe, drmusajui sprijeda mjedenim ipkama, prljaju mi stroj kao
svinjac. Dr-uim rukama pokae putniku to se dogodilo. Nisam li
se sate i sate trudio da zapovjedniku objasnim kako se jedan dan prije
izvrenja smrtne kazne osueniku ne smije dati nikakve hrane. Ali
pristalice novog blaeg pravca su drugog miljenja. Zapovjednikove
dame klju-kaju slatkiima ovjeka, prije nego to ga odvedu. Cijeloga
se ivota hranio smrdljivom ribom, a sada treba jesti slatkie! Pa i to bi
bilo mogue, ali zato ne nabave novu pustinu, to ja ve etvrt godine
od njih traim. Kako da se bez gaenja uzme u usta taj ep od pustine
to ga je vie od stotinu ljudi sisalo i grizlo?
Osuenik bijae poloio glavu te izgledae smireno; vojnik se bavio
ienjem stroja pomou osuenikove koulje. Oficir prie k putniku,
koji je kao da neto sluti ustuknuo za jedan korak, ali oficir ga uhvati
za ruku i povue u stranu. elio bih s vama u povjerenju progovoriti
nekoliko rijei, ree, valjda ete mi to dopustiti? Naravno,
odgovori putnik i sluae zatvorenih oiju.
Ovaj postupak i ova vrst smaknua kojemu ste se sada mogli diviti
dan-danas u naoj koloniji nema vie pristaa. Ja jedini zastupam
batinu prijanjega zapovjednika. Vie ne smijem ni pomisliti na
daljnje usavravanje toga postupka, troim sve svoje snage u to da
sauvam ono to postoji. Kada je nekadanji zapovjednik jo ivio,
kolonija bijae prepuna njegovih pristaa; ja imam, donekle, onaj dar
uvjeravanja prijanjega zapovjednika, ali mi potpuno nedostaje
njegova mo, zato su se njegove pristae zabile u rupu, ima ih jo
mnogo, ali nitko to ne priznaje. Poete li, dakle, nakon smaknua
dan--danas u kakvu ajanu, te malko prisluhnete, ut ete, moda,
samo dvosmislene izjave. To su sve pristae, ali pod komandom
sadanjeg zapovjednika i pri sadanjim nazorima, za mene su potpuno
neupotrebljivi. I sada vas pitam: mora li zbog toga zapovjednika i
njegovih ena koje na nj utjeu, takvo jedno ivotno djelo i on
pokae na stroj propasti? Smije li se to dopustiti? Pa ak kada je
netko kao stranac samo nekoliko dana na

162

naem otoku? Ali ne smijemo gubiti vremena; spremaju neto protiv

moje sudske vlasti; ve se odravaju savjetovanja u komandanturi na
koja ja nisam pozvan; ak i va dananji posjet je, ini se, znaajan za
cijelo stanje; ljudi su kukavelji i alju vas, stranca, naprijed. Kako li
je izvrenje smrtne kazne bilo drugaije u prijanja vremena! Ve dan
prije smaknua u dolini je sve vrvjelo od ljudi; svi su doli da gledaju;
ve u rano jutro pojavio bi se zapovjednik sa svojim damama; fanfare
bi razbudile cijelo logorite; ja bih podnio slubeni izvjetaj da je sve
pripravno i drutvo se nijedan visoki inovnik nije smio izostati
poredalo oko stroja; ova gomila tranih stolica je bijedan ostatak iz
onoga vremena. Stroj se, netom oien, sav blistao, gotovo za svako
smaknue uzimao sam nove rezervne dijelove. Pred stotinama pari
oiju svi su gledaoci stajali na vrcima prstiju, sve do onih uzvisina
tamo zapovjednik bi sam poloio osuenika pod 'drljau'. To to
sada smije initi obian redov, to je neko bio moj posao, sudskog
predsjednika, posao kojim sam se diio. I tada bi poelo izvrenje
smrtne kazne. Ni najmanji pogreni zvuk nije ometao stroj. Mnogi tada
vie nisu ni gledali, ve su zatvorenih oiju leali na pijesku; svi su
znali: sada se vri pravda. Usred tiine ulo se uzdisanje osuenika,
prigueno pustinom. Danas stroju vie ne uspijeva da iz osuenika
iscijedi uzdisanje jae nego to bi pustina mogla priguiti; ali onda je
iz pisae igle kapala neka izgriza-jua tekuina koja se danas vie ne
smije upotrebljavati. No, a onda bi nastupio esti sat! Nije bilo mogue
udovoljiti molbi svih onih koji su izbliza htjeli gledati. Zapovjednik je
u svojoj razumnoj uviavnosti dao nareenje da se prvenstveno uzmu
u obzir djeca; ja sam, dakako, na osnovi svoga zvanja uvijek mogao
stajati u blizini; esto bih ondje uao, desno i lijevo dvoje male djece
u naruju. Kako li smo svi gledali onaj izraaj blaenstva u
izmuenom licu, kako li smo pruali obraze u onu svjetlost konano
postignute i ve iezavajue pravde! Kakva su to bila vremena,
drue! Oficir je oito zaboravio koga ima pred sobom; zagrlio je
putnika i poloio glavu na njegovo rame. Putnik se naao u velikoj
neprilici, nestrpljivo je gledao preko oficirove glave. Vojnik je obavio
ienje te sada iz neke limenke jo

163

dolio riine kae u zdjelicu. im je to primijetio osuenik, koji se

kanda ve potpuno bio oporavio, ve je poeo jezikom hlaptati za
kaom. Vojnik bi ga svaki put odgurnuo, jer je kaa, ini se, valjda bila
odreena za poslije, ali je u svakom sluaju bilo neprilino i to da je
vojnik prljave prste gurao u zdjelu i jeo od kae.
Oficir se brzo pribrao. Nisam vas htio moda ganuti, ree, znam
da nije mogue da vam objasnim ona vremena. Uostalom, stroj jo
radi i djeluje za sebe. Djeluje za sebe, makar stajao i osamljen u ovoj
dolini. A le, na kraju, jo uvijek pada u nepojmljivo blagom letu, u
jamu, mada ne vie, kao neko, stotine muha ne skupljaju oko groba.
U ono smo vrijeme morali oko groba postaviti vrstu ogradu, koja je
ve odavna istrgnuta.
Putnik je htio okrenuti lice od oficira, te je besciljno gledao oko
sebe. Oficir miljae da promatra pusto doline; zato uhvati njegove
ruke da bi ulovio njegov pogled, te upita: Vidite li tu sramotu?
Ali putnik je utio. Oficir ga se naas okani; raskre-enih nogu, s
rukama o boku, stajae mirno, gledajui u zemlju. Onda bodreim
smijekom pogleda putnika te ree: Bio sam juer u vaoj blizini
kada vas je pozvao zapovjednik. uo sam kako vas je pozivao.
Poznam ja zapovjednika. Odmah sam shvatio to je s tim pozivom
mislio postii. Premda bi njegova mo bila dovoljna da ustane protiv
mene, jo se ne usuuje da to uini, ali, ipak, hoe da me izvrgne
vaem sudu, sudu ugledna stranca. Njegovi su rauni vrlo pomni; vi
boravite dva dana na otoku, niste poznavali prijanjega zapovjednika i
njegov krug misli, ogrezli ste u evropskim nazorima, moda ste
naelni protivnik smrtne kazne uope, a napose takva smaknua
pomou stroja, osim toga vidite kako se to smaknue izvrava bez
ikakva sudjelovanja javnosti, alostivo i na oteenom stroju pa
kada se sve to uzme zajedno (tako misli zapovjednik), ne bi li bilo
lako mogue da vi moj postupak ne smatrate ispravnim? A ako moj
postupak ne smatrate ispravnim, vi to (ja jo uvijek govorim u
zapovjednikovu smislu), neete preutjeti, jer vi se, dakako, uzdajete u
svoja prokuana uvjerenja. Vi ste, dodue, vidjeli mnoge osobitosti
mnogih naroda i nauili da ih potujete, pa se, vjerojatno, neete svom
energijom, kako biste, moda,
164

to uinili u svojoj domovini, izjasniti protiv ovoga postupka. Ali

zapovjedniku to nije ni potrebno. Dovoljna je samo nasumce
izgovorena nesmotrena rije. ak ne mora biti u skladu s vaim
uvjerenjem, samo da na izgled odgovara njegovoj elji. Da e vas na
najlukaviji nain ispitivati, u to sam uvjeren. A njegove e dame sjediti
u krugu i nauliti ui; vi ete, na primjer, rei: 'U nas je sudski
postupak drugaiji', ili: 'U nas presluavaju optuenoga', ili: 'U nas ima
osim smrtnih kazni i drugih', ili: 'U nas je muenje postojalo samo u
srednjem vijeku'. Sve su te primjedbe ba toliko ispravne koliko se
vama ine i po sebi razumljive, nevine primjedbe to ne zadiru u moj
postupak. No kako e ih zapovjednik primiti? Vidim ga, dobriinu
zapovjednika kako e odmah odgurnuti stolac i odjuriti na balkon,
vidim kako njegove dame lete za njim, ujem njegov glas dame ga
zovu glas gromovnika a sada, evo ga gdje govori: 'Veliki istraiva
Zapada, odreen da preispita sudski postupak u svim dravama,
upravo je rekao da je na postupak po drevnom obiaju neovjean.
Nakon takva miljenja meni, dakako, vie nije mogue da i dalje trpim
taj postupak. Odreujem, dakle, da od danas i tako dalje.' Vi se
elite umijeati, niste rekli to to on objavljuje, niste moj postupak
nazvali neovjenim, naprotiv, u skladu s vaim dubokim
razumijevanjem, smatrate ga najovjenijim i najdostojnijim ovjeka,
divite se i ovom mehanizmu ali sve je to prekasno; vie i ne stiete
na balkon koji je ve pun dama; hoete da vas primijete: hoete da
viete; ali ruka neke dame zaep-ljuje vam usta i ja, i djelo
prijanjeg zapovjednika, mi smo izgubljeni.
Putnik morae priguiti smijeak; tako je laka, dakle, zadaa, koju
je smatrao tako tekom. Izbjegavajui, ree: Vi preuveliavate moj
upliv; zapovjednik je proitao moju pismenu preporuku, zna da nisam
poznavalac sudskih postupaka. Ako bih iznio svoje miljenje, bilo bi
to miljenje privatna ovjeka, nita znaajnije od miljenja bilo koje
druge osobe, a u svakom sluaju mnogo bezna-ajnije od
zapovjednikova miljenja, koji u ovoj kanje-nikoj koloniji, koliko je
meni poznato, raspolae vrlo irokim ovlatenjima. Ako je njegovo
miljenje o ovom postupku tako odreeno kao to vi vjerujete, onda
je,
165

bojim se, dakako, doao kraj ovom postupku, a da za to nije potrebna

moja skromna pomo.
Je li oficir to ve shvaao? Ne, on to jo nije shvaao. ivahno je
vrtio glavom, ogledavao se letimino za osuenikom i vojnikom, koji
se trgnue i odustadoe od rie, i pristupi putniku sasvim blizu, ne
pogleda ga u lice, ve negdje u kaput te ree tiim glasom nego prije:
Vi ne poznate zapovjednika. Vi se odnosite prema njemu i svima
nama oprostite ovaj izraz tako rei potpuno bezazleno; va se
upliv, vjerujte mi, ne moe dovoljno visoko ocijeniti. Ta bio sam
sretan i presretan kada sam uo da ete jedino vi prisustvovati
smaknuu. To je zapovjednikovo nareenje trebalo mene pogoditi, ali
sada se koristim njime sebi u prilog. A da vam nije bila skrenuta
panja doaptavanjima i prezrivim pogledima to se pri veem
prisustvovanju publike kod smaknua ne bi dalo izbjei vi ste
sasluali moja objanjenja, vidjeli stroj, te se sada spremate da gledate
izvrenje kazne. Vae se miljenje sigurno ve ustalilo; postoje li, pak,
jo neke male nesigurnosti, rasprit e ih pogled na samo izvrenje
smrtne kazne. I sada imam na vas jednu molbu: pomozite mi pred
zapovjednikom!
Putnik mu presijee govor. Kako bih ja to mogao, usklikne, pa
to je sasvim nemogue. Ja vam ba tako ne mogu koristiti kao to vam
ne mogu nakoditi.
Moete, odvrati oficir. S izvjesnim strahom gledao je putnik kako
oficir stiska pesnice. Moete, ponovi oficir jo upornije. Imam plan
koji mora uspjeti. Vi mislite da va upliv nije dovoljan. Ja znam da je
dovoljan. No uzmimo da ste u pravu, ta nije li potrebno za odranje
ovoga postupka pokuati sve, pa ak i ovo to moda nije dostino?
ujte, dakle, moj plan. Da ga izvedemo potrebno je, prije svega, da se
danas u koloniji, ako je mogue, suzdrite u pogledu svoga miljenja.
Ako vas izravno ne pitaju, ne smijete se ni u kojem sluaju izjasniti;
ali vae izjave moraju biti kratke i neizvjesne; treba da ljudi primijete
kako vam je teko o tome govoriti, da ste ogoreni to biste, ako bi
trebalo bez uvijanja govoriti, morali poeti upravo proklinjati. Ne traim od vas da laete; ne, nipoto; morate samo kratko odgovoriti, na
primjer: 'Jest, vidio sam izvrenje smrtne kazne', ili: 'Jest, uo sam sva
objanjenja.' Samo to i ni-

166

ta vie. To je za ogorenost koja se mora na vama vidjeti, dovoljan

povod, iako ne u zapovjednikovu smislu. On e to, naravno, krivo
shvatiti i tumaiti u svom smislu. Na tome se zasniva moj plan. Sutra
se u koman-danturi, pod predsjedanjem zapovjednika, odrava velika
sjednica svih viih upravnih inovnika. Zapovjednik je, razumije se,
uvijek znao da od takvih sjednica naini pravu predstavu. Sagradili su
galeriju koja je vazda puna posjetilaca. Primoran sam sudjelovati na
tim savjetovanjima, ali se tresem od gaenja. Pa sad, vi ete na svaki
nain dobiti poziv da sudjelujete na toj sjednici; budete li se danas
vladali prema mome planu, poziv e se prometnuti u usrdnu molbu.
No ako iz nekog nedokuivog razloga ipak ne biste bili pozvani, onda
biste, naravno, morali traiti da vam se taj poziv poalje; da ete ga
onda dobiti, o tome nema nikakve sumnje. Sutra ete, dakle, sjediti sa
damama u zapovjednikovoj loi. On e se ee pogledima gore htjeti
uvjeriti jeste li ondje. Nakon razliitih beznaajnih, smijenih, samo
sluateljima namijenjenih tema savjetovanja obino su posrijedi
luke gradnje, uvijek samo luke gradnje! povest e se razgovor i o
sudskom postupku. Ako to zapovjednik ne uini ili ne uini dovoljno
brzo, pobrinut u se ja da to uini. Ustat u i podnijeti izvjetaj o dananjem izvrenju smrtne kazne. Sasvim kratko, samo taj izvjetaj.
Takav izvjetaj, dodue, na onome mjestu nije uobiajen, ali u ja to
ipak uiniti. Zapovjednik mi zahvaljuje, kao uvijek prijaznim
osmijehom, i tada, on se ne moe obuzdati, koristi se tom dobrom
prilikom. 'Upravo je podnesen izvjetaj', govorit e tako ili neto
slino na to, o izvrenju smrtne kazne. Ja bih tom izvjetaju samo
dodao da je upravo tom smaknuu prisustvovao veliki istraiva, kako
je svima vama poznato, a ime se naa kolonija osjea vrlo
poaenom. A i znaaj nae sjednice je time znatno povean. Ne
bismo li sada ovom velikom istraivau postavili pitanje, kakvo je
njegovo miljenje o smaknuu po drevnom obiaju i o postupku to
mu prethodi?' Razumije se, svuda se uje pljeskanje odobravanja uz
sveopu suglasnost, a ja sam najgrlatiji od svih. Zapovjednik se pred
vama nakloni i veli: 'Onda ja u ime svih postavljam pitanje.' I sada vi
pristupate ogradi. Za svaki sluaj, poloite ruke tako da ih svi vide,

167

inae e dame uhvatiti vae prste da se njima igraju. Sada,

najposlije, dolazi vaa rije. Ne znam kako u do onda izdrati
napetost kroz sve te sate. U svom govoru ne morate se ograniavati,
diite buku govorei o istini, nagnite se nad ogradu, urlajte, pa da,
urlajte zapovjedniku svoje miljenje, svoje nepokolebljivo miljenje.
No moda vi to ne elite, ne odgovara vaem karakteru, moda se ljudi
u vaoj domovini u ovakvim prilikama drugaije vladaju, jest, i to je
ispravno, i to e biti sasvim dovoljno, nemojte ak ni ustati, recite
samo nekoliko rijei, izgovorite ih apatom, taman tako da ih samo jo
inovnici dolje, ispod vas, mogu uti, to je dovoljno, i vi uope ne
morate govoriti o slaboj posjeti publike pri smaknuu, o stranom
kripanju kotaa, o rastrganom remenu, o ogavnoj pustini, ne, sve
drugo preuzimam ja i, vjerujte mi, ako ga moj govor ne istjera iz
dvorane, onda e ga prisiliti da poklekne te e morati priznati: 'Stari
zapovjednice, ja ti se potinjavam'. Ovo je moj plan; hoete li mi
pomoi da ga izvedem? Pa naravno da hoete, tavie, vi to morate. I
oficir uhvati putnika za obje ruke i zagleda mu se, teko diui, u lice.
Posljednje reenice je tako vikao da su mu ak i vojnik i osuenik
obratili panju; premda nisu nita razumjeli, ipak su prestali jesti i,
vaui, gledali prijeko putnika.
Odgovor to ga je morao dati bio je putniku od samoga poetka
nesumnjivo jasan; i odve mnogo je iskusio u ivotu a da bi ovdje
mogao kolebati; bio je u biti poten i nije se bojao. Ipak, gledajui
vojnika i osuenika, asak je, toliko da predahne, oklijevao. Ali
konano ree, kako je i morao: Ne! Oficir je nekoliko puta trepnuo
oima, ali nije s njega skidao pogleda. Hoete li neku izjavu? upita
putnik. Oficir nijemo kimne glavom. Ja sam protivnik tog postupka,
ree putnik, jo prije nego to ste mi se povjerili ja to povjerenje,
naravno, neu zloupotrijebiti ve sam premiljao jesam li u pravu
da odluno ustanem protiv tog postupka i hoe li moje suprotstavljanje
imati ma i najmanju nadu da e uspjeti. Bilo mi je jasno na koga se
najprije moram obratiti: naravno na zapovjednika. Vi ste mi to uinili
jo jasnijim, a da me niste prethodno morali tek uvrstiti u mojoj
odluci, naprotiv, mene dira vae poteno uvjerenje, iako me ne moe
zbuniti.
168

Oficir ostade nijem, okrenu se stroju, uhvati jednu od mjedenih

sipki i uzgleda potom uvis prema crtalu, kao da ispituje je li sve
kako treba. inilo se da su se vojnik i osuenik sprijateljili; osuenik
je vojniku davao znakove, ma koliko to njemu, vezanom remenjem,
bilo teko; vojnik se nae k njemu; osuenik mu neto doapne, a
vojnik kimne glavom.
Putnik poe za oficirom i ree: Vi jo ne znate to kanim uiniti.
Ja u, dodue, zapovjedniku rei to mislim o ovom postupku, ali ne
na nekoj sjednici, ve u etiri oka; a takoer neu tako dugo ostati
ovdje da bi me mogli pozvati na bilo kakvu sjednicu; ja u ve sutra u
jutru otputovati ili se barem ukrcati na brod.
Oficir ga kanda nije sluao. Postupak vas, dakle, nije uvjerio,
ree sam sebi, smjekajui se kao starac zbog gluposti djeteta,
uvajui iza toga smijeka svoje prave misli.
No, onda je vrijeme, ree konano i iznebuha pogleda putnika
svijetlim oima, u kojima je kanda bio nekakav poziv, neki proglas za
sudjelovanje.
Za to je vrijeme? upita putnik uznemireno, ali ne dobi
odgovora.
Ti si slobodan, ree oficir osueniku na njegovu jeziku. Ovaj to
isprva nije vjerovao. Pa, slobodan si, ree oficir. Po prvi put
osuenikovo lice zaista oivi. Je li to istina? Je li to samo oficirov hir?
Je li mu strani putnik ishodio pomilovanje? to je to? To kao da je pitalo njegovo lice. Ali to ne potraje dugo. Sto god to bilo, htio je, ako je
smio, istinski biti slobodan, i on se poe drmati koliko mu je god
drljaa to doputala.
Rastrgat e mi remenje, povika oficir, ne mui se! Mi emo te
ve odvezati. I on se sa vojnikom, poto mu je dao znak, dade na
posao. Osuenik se tiho, bez rijei smijao preda se. Cas bi lice
okrenuo nalijevo, oficiru, as opet nadesno, vojniku, a nije ni na
putnika zaboravio.
Izvuci ga, zapovjedi oficir vojniku. Pri tome je zbog drljae
trebalo postupati s izvjesnim oprezom. Osuenik je zbog svoje
nestrpljivosti imao na leima ve nekoliko rana od trganja.
No odsada se oficir jo jedva brinuo za njega. Priao je putniku,
ponovo izvukao malu konatu mapu i, naj169

poslije, nae list to ga je traio te ga pokae putniku. itajte, ree.

Ne mogu, ree putnik, ve vam rekoh da ne umijem itati te
listove. Pa pogledajte tano ovaj list, ree oficir te stane uz putnika
da zajedno s njim ita. Kako mu to nije nita pomoglo, prelazio je
malim prstom, iz velike visine, kao da ni u kojem sluaju list ne smije
dodirnuti, po papiru, da bi na taj nain putniku olakao itanje. Putnik
se zaista trudio da barem u tome ugodi oficiru, ali mu nije uspjelo.
Sada je oficir poeo sricati natpis, a onda jo jedanput proita
povezano. 'Budi pravedan!' pie tu, ree, pa sada, valjda,
moete to proitati. Putnik se tako duboko nae nad papir da je oficir
odmakao papir iz straha pred dodirom; sada putnik, dodue, nije nita
vie rekao, no bilo je jasno da jo uvijek nije bio kadar to proitati.
'Budi pravedan!' pie tu, ponovi oficir. Moe biti, ree putnik,
vjerujem da tako pie. Pa dobro, ree oficir, barem djelomino
zadovoljan te se s listom popne na ljestve; uloio je vrlo oprezno list u
crtalo te namjestio kotae posve drugaije; bijae to vrlo tegoban
posao, a bit e da su tu bili posrijedi posve mali kotaii; tako je tano
morao pregledavati kotaie, da mu je glava, ponekad, potpuno nestala
u crtalu.
Putnik je odozdo bez prestanka pratio taj rad, vrat mu se ukoio, a
oi ga boljele od sunane svjetlosti kojom je nebo bilo preplavljeno.
Vojnik i osuenik su bili jedino sami sobom zabavljeni. Koulju i
hlae osuenika, to su ve leale u jami, vojnik je vrhom bajoneta
izvukao. Koulja bijae uasno prljava, i osuenik je stane prati u
abru. Poto je zatim navukao koulju i hlae, moradoe se vojnik, kao
i osuenik, u sav glas smijati, pa ti komadi odjee bili su ostrag
rasporeni. Moda je osuenik mislio da je duan zabavljati vojnika; on
se u pocijepanoj odjei vrtio u krugu pred vojnikom koji je uao na
tlu i smijui se pljeskao po svojim koljenima. Ipak su se donekle
svladavali s obzirom na prisutnu gospodu.
Kada je oficir gore konano zavrio, jo jedanput, smijeei se,
pogledom preletje preko svega, svaki dio napose i smijeei se, ovaj
put zatvori poklopac crtala koji je dotada bio otvoren, sie s
ljestava, pogleda u jamu, a zatim na osuenika i primijeti sa
zadovoljstvom da je
170

ovaj izvadio odjeu, te poe do abra s vodom da umije ruke; odve

kasno primijeti ogavnu prljavtinu te bijae alostan to sada vie nije
mogao oprati ruke, konano ih zari je u pijesak taj mu nadomjestak
nije bio dovoljan, ali se morao snai zatim ustane te pone zakopavati mundir. Pri tom mu ponajprije padoe u ruke ona dva
damska rupia to ih bijae zadjenuo za oko-vratnik. Evo ti tvojih
rupia, ree i dobaci ih osueniku. A putniku ree objanjavajui:
Darovi dama.
Usprkos oitoj hitnji s kojom je skidao uniformu i potom se sasvim
svukao, ipak je sa svakim komadom odjee postupao vrlo pomno ak
je naroito zato prstima preao preko srebrnih gajtana mundira,
protresao jednu kianku da bude kako treba. Dodue, s tom
paljivou nije se ba slagalo to je mundir, im je s njim zavrio,
odmah s nevoljkim trzajem hitnuo u jamu. Posljednje to mu je jo
preostalo, bijae njegov kratki ma s remenom. Izvukao je ma iz
korice, prebio ga, pograbio potom sve zajedno, komade maa, tok i
remen te ih srdito bacio tako da je zvek svakoga komada napose odjeknuo u jami.
Sada stajae gol. Putnik se ugrize za usne i ne ree nita. Znao je,
dodue, to se imalo dogoditi, ali nije imao pravo da oficira u bilo
emu sprijei. Ako je sudskom postupku, do kojega je oficiru bilo
toliko stalo, uistinu tako brzo prijetila opasnost da bude ukinut
moda zbog upletanja putnika, a za koje se ovaj osjeao obve-zanim
onda je oficir sada postupao posve ispravno; ni putnik, da je bio na
njegovu mjestu, ne bi drugaije postupao.
Vojnik i osuenik isprva nisu nita razumjeli. U poetku nisu ni
motrili to se zbiva. Osuenik bijae jako ohrabren to su mu rupii
bili vraeni, ali nije mu bilo sueno da im se dugo veseli, jer vojnik
mu ih uzme naglim zahvatom koji se nije dao predvidjeti. Sada je,
pak, osuenik pokuao da vojniku izvue rupce iza pojasa, kamo ih je
ovaj zadjenuo, ali vojnik bijae budan. Tako su se, napola u ali,
svaali. Tek kada je oficir bio potpuno gol, svratie pozornost na ono
to se zbivalo. Osobito je osuenik bio kanda pogoen slutnjom
nekoga velikog preokreta. To to se njemu dogodilo, dogaalo se sada
oficiru. Moda e se to tako nastaviti sve do kona-

171

nog kraja. iSgurno je strani putnik dao takvo nareenje. Bijae to,
dakle, osveta. A da sam nije do kraja svoje patnje prepatio, ipak je do
kraja bio osveen. Tada mu se irok bezglasan smijeh pojavi na licu i
vie nije ie-zao.
Oficir se, pak, okrenuo stroju. Ako je ve prije bilo jasno da se
dobro razumio u taj stroj, sada bi te gotovo zaprepastilo kako je s njim
postupao, a on se njemu pokoravao. Samo to se rukom pribliio
drljai, ona se ve nekoliko puta die i spusti, dok nije dola u
pravilni poloaj da ga primi; dohvatio je postelju samo s ruba, i ve
se poela tresti; pusteni ep pribliavao se njegovim ustima, vidjelo se
kako ga oficir zapravo ne eli imati, ali to oklijevanje je trajalo samo
trenutak, odmah se oficir pokorio te ga uzme u usta. Sve bijae
spremno, samo je remenje bilo labavo ovjeseno, ali oito ono nije bilo
ni potrebno, oficira nije trebalo vezati. Sada osuenik opazi slobodno
remenje; po njegovu miljenju, smaknue nije bilo savreno ako se
remenje ne vee, mahne vojniku, i oni dobjeae da priveu oficira.
Ovaj je ve ispruio jednu nogu da gurne ruicu kojom se imalo
pokrenuti crtalo, tada vidje da su dola ona dvojica; zato povue
nogu i pusti da ga priveu. Sada, dakako, vie nije mogao dosegnuti
ruicu; ni vojnik ni osuenik nee je nai, a putnik bijae vrsto
odluio da se ne makne. No to nije bilo ni potrebno; tek to je remenje
bilo privreno, stroj je ve poeo raditi, daska je drhtala, igle su
plesale po koi, drljaa je lebdjela go-re-dolje. Putnik je ve neko
vrijeme zurio onamo prije nego to se sjetio da bi jedan od kotaa u
crtalu morao kripati; no sve bijae tiho, nije se ulo ni najmanje zvr
janje.
Tim svojim tihim funkcioniranjem stroj je, tako rei, izmicao
njihovoj panji. Putnik pogleda prijeko vojnika i osuenoga. Osuenik
bijae ivahniji, sve ga je na stroju zanimalo, as bi se sagnuo, as
opet ispruio, neprestano mu je kaiprst bio ispruen da neto pokae
vojniku. Putnik se nelagodno osjeao. Odluio je da ostane ovdje sve
do kraja, ali pogled na onu dvojicu ne bi bio dugo izdrao. Idite
kui, ree. Vojnik je, moda, bio na to spreman, ali osuenik je to
nareenje osjeao gotovo kao kaznu. Sklopljenih ruku usrdno je molio
neka

172

mu dopusti da ostane, a kada putnik, vrtei glavom, nije htio pristati,

ak se bacio pred njim na koljena. Putnik uvidje da tu ne pomau
nikakve zapovijedi. Htio je prijeko i da onu dvojicu otjera. Tada ou
gore u crtalu neki um. Pogleda gore. Dakle je ipak jedan od zupanika pravio smetnje? No bijae to neto drugo. Polako se dizao
poklopac crtala, a zatim se posve otvorio. Pojavie se zupci jednog
zupanika te se dizahu, a ubrzo se pojavio cijeli kota, bilo je kao da
neka velika snaga stiska i stee crtalo, tako da za taj kota vie nije
bilo mjesta; kota se okretao do ruba crtala, pao dolje, uspravan se
kotrljao komad puta po pijesku i potom ostao leati. Ali ve se gore
izdizao drugi, a za njim jo drugi, veliki, mali i takvi to su se jedva
raspoznavali, a sa svima se deavalo isto, uvijek bi pomislio: Sada bi
'crtalo' moralo biti ve ispranjeno, kadli evo nove, naroito brojne
skupine, izdiui se i padajui, kotrljajui se u pijesku i zatim se u nj
svaljujui. Zbog tog zbivanja je osuenik potpuno zaboravio na
putnikovu zapovijed, zupanici bi ga potpuno zadivili; uvijek bi htio
jedan uhvatiti, istovremeno nagonei vojnika da mu pri tom pomogne,
ali bi prestraeno povukao ruku, jer bi odmah slijedio drugi toak, koji
bi ga, barem dok se poeo kotrljati prema njemu, prestraio.
Putnik je, meutim, bio vrlo uznemiren; stroj se oito raspadao na
komade; njegov mirni hod bijae varka; putnik je osjeao da se sada
mora pobrinuti za oficira, jer ovaj se vie nije za sebe mogao brinuti.
Ali dok je ispadanje zupanika zaokupljalo svu njegovu panju,
zaboravio je da nadzire druge dijelove stroja; no kada se sad, poto je
posljednji zupanik napustio crtalo, nagnuo nad drljau, ekalo
ga novo, jo gore iznenaenje. Drljaa vie nije pisala, samo je bola,
a postelja nije valjala tijelo, ve ga drhtei, samo dizala u igle.
Putnik htjede posredovati, moda sve to obustaviti, pa to nije bilo
muenje kakvo je oficir htio postii, ve neposredno ubijanje. On
isprui ruke. No uto se ve die drljaa s nabodenim tijelom u
stranu, kao to je to inila tek u dvanaestom satu. Krv je tekla u
potocima, ali ne pomijeana vodom, jer su i vodene cjevice ovaj put
otkazale poslunost. I sada otkae jo i ono posljednje: tijelo se nije
odvojilo od dugih igala te isputalo svoju

173

krv, nego je visilo nad jamom, a da nije palo. Drljaa se ve htjede

vratiti u svoj prijanji poloaj, ali kao da sama primjeuje da se jo nije
oslobodila svoga tereta, ipak se zadri nad jamom. Ta pomozite!
vikne putnik vojniku i osueniku te i sam uhvati oficira za noge. Htio
je tu da pritiskuje njegove noge, a druga dvojica morala bi s druge
strane uhvatiti oficira za glavu, i tako ga je trebalo polagano dii sa
igala. No ona dvojica nikako da se odlue da dou; osuenik mu
upravo okrenuo lea. Putnik morade poi prijeko k njima te ih silom
dogurati do oficirove glave. Pri tome je gotovo protiv volje vidio lice
lesa. Izgledalo je kao to je izgledalo u ivotu; nije se dao otkriti
nikakav znak obeanog izbavljenja; oficir nije naao to to su svi drugi
nali u tom stroju; usne su mu bile vrsto stisnute, otvorene oi imale
su izraaj ivota, pogled je bio miran i uvjeren, kroz elo je prolazio
oiljak velike eljezne bodlje.
Kada je putnik s vojnikom i osuenikom iza sebe, doao do prvih
kua kolonije, vojnik pokaza na jednu i ree: Ovdje je ajana.
U prizemlju neke kue nalazila se duboka, oniska prostorija, nalik na
spilju, sa zidovima oaavljelim od dima. Prema ulici bijae otvorena u
itavoj svojoj irini. Premda se ajana slabo razlikovala od drugih kua
kolonije, koje su, osim palaa komandanture, bile vrlo zaputene, na
putnika je ipak uinila dojam nekog historijskog sjeanja, i osjetio je
mo minulih vremena. Pristupio je blie te poao, a za njim njegovi
pratioci, izmeu slobodnih stolova to su stajali na ulici pred ajanom;
udisao je prohladni, zaguljivi zrak to je dolazio iznutra. Stari je
ovdje pokopan, ree vojnik, sveenik mu je uskratio mjesto na
groblju. Neko su se vrijeme kolebali gdje da ga sahrane, konano su ga
ovdje ukopali. O tome vam oficir zacijelo nije nita pripovijedao, jer se
toga, naravno, najvie stidio. Jednom je ak nou pokuao iskopati
staroga, ali su ga uvijek protjerali. Gdje je grob? upita putnik koji
nije mogao povjerovati vojniku. Odmah potrae obojica, vojnik kao i
osuenik, pred njim, pokazujui ispruenim rukama onamo gdje je za
stolovima sjedilo nekoliko gostiju. Vjerojatno su to bili pomoni
radnici, snani ljudi, s kratkim crnim punim bradama. Svi su bili bez
kaputa, poderanih kou-

174

lja, bila je to prava poniena sirotinja. Kada se putnik pribliavao, neki

ustadoe, stisnue se uza zid te mu gledahu u susret. To je stranac,
uo se apat oko putnika, eli pogledati onaj grob. Odgurnue u
stranu jedan od stolova pod kojim se zbilja nalazio grobni kamen. Bio
to priprost kamen, dovoljno nizak da je mogao ostati skriven pod
stolom. Na njemu je bio natpis ispisan vrlo malim slovima; da bi ga
mogao proitati, putnik morade kleknuti. Glasio je: Ovdje poiva
stari zapovjednik. Njegove pristae koje sada ne smiju nositi nikakvo
ime, iskopae mu ovaj grob i kamen postavie. Ima jedno proroanstvo
prema kojem e zapovjednik nakon izvjesnog broja godina uskrsnuti,
te iz ove kue povesti svoje pristae da nanovo osvoje koloniju. Vjerujte i ekajte! Kada je putnik to proitao, vidio je gdje oko njega
stoje ljudi te se smjekaju, kao da su zajedno s njim itali onaj natpis,
koji im se inio smijenim, te sada i njega pozivaju da se pridrui
njihovu miljenju. Putnik se gradio kao da to ne primjeuje, razdijeli
nekoliko komada novca, napusti ajanu i uputi se u luku. Vojnik i
osuenik su u ajani nali znance koji ih nisu putali. Ali bit e da su
se ubrzo otrgli od njih, jer putnik se naao tek na polovici dugih
stepenica to su vodile do amaca, kada su oni ve trali za njim.
Vjerojatno su ga u posljednji as htjeli prisiliti da ih povede. Dok je
putnik dolje s jednim laarom pregovarao o prijevozu do parobroda,
sunue ona dvojica dolje, utke, jer se nisu usudili vikati. Ali kada
stigoe dolje, putnik je ve bio u amcu to ga je laar upravo
odvezivao. Jo bi bili uspjeli uskoiti u amac, ali putnik die s poda
teak, zauzlan komad konopa, te im je prijetio i tako ih sprijeio u
skoku.

175

UMJETNIK U GLADOVANJU
Posljednjih desetljea je zanimanje za umjetnike u
gladovanju znatno opalo. Dok se prije i te kako isplaivalo
prireivati takve predstave u vlastitoj reiji, danas je to sasvim
nemogue. Bila su to druga vremena. Onda se itav grad bavio
umjetnikom u gladovanju: zanimanje je raslo iz jednog dana
gladovanja u drugi; svatko je elio da barem jedanput na dan
vidi umjetnika u gladovanju; u poznijim danima bilo je
pretplatnika koji su dane i dane prosjedili pred malim kavezom;
posjeti su se prireivali i nou da bi, pod svjetlou buktinje,
pojaali efekt; za lijepih dana iznosili bi

kavez van, i tada bi naroito djeci pokazivali umjetnika u

gladovanju; dok je on za odrasle bio samo zabava, u kojoj su
uestvovali jer je to bilo u modi, djeca su u udu, razjapljenih
usta i drei se za ruke sigurnosti radi, promatrala kako on,
blijed, u crnom trikou, jako izboenih rebara, prezirui ak i
stolicu, sjedi na prostrtoj slami, utivo kimajui glavom, i s
naporom smijeei se, odgovara na pitanja, prua ruku kroz
reetke da djeca opipaju njegovu mravost, onda opet sasvim
tone u sebe, ne marei ni za koga, ak ni za otkucavanje sata
koji je za nj bio tako vaan, predstavljajui jedini komad
namjetaja u kavezu, i gotovo zatvorenih oiju samo gleda
preda se, a ponekad iz siune aice srkne kap vode da ovlai
usne.
Osim gledalaca koji su se smjenjivali, bilo je i stalnih uvara
koje je birala publika, zaudo obino mesari to su, uvijek po
trojica istovremeno, imali dunost da danju i nou promatraju
umjetnika u gladovanju da ipak kradom ne uzima hranu. No
bijae to tek puka formalnost, to su je uveli radi umirenja

svjetine, jer upueni su dobro znali da umjetnik u gladovanju

za vrijeme gladovanja, ni po koju cijenu, ak ni pod prisilom,
ne bi ni najmanju sitnicu pojeo; to mu nije doputala ast
njegove umjetnosti. To, dakako, nisu svi uvari mogli shvatiti;
bilo je ponekad i takvih grupa nonih uvara koji bi vrlo labavo
ispunjavali tu svoju dunost te namjerice posjedali u neki
udaljeni kut i sasvim se predali kartanju, s oitom namjerom da
umjetniku u gladovanju priute neku malu okrepu koju je on,
kako su mislili, mogao izvui iz nekih tajnih zaliha. Umjetnika
u gladovanju nije nita toliko muilo kao takvi uvari; oni su ga
188

rastuivali; oni su mu strano oteavali gladovanje; ponekad bi

svladao svoju slabost i pjevao za vrijeme takva straarenja,
dokle bi god samo mogao to izdrati, da bi ljudima pokazao
kako ga nepravedno sumnjie. Ali to mu nije mnogo koristilo;
uvari bi se onda samo udili njegovoj spretnosti to moe jesti
i dok pjeva. Mnogo vie je volio uvare to su posjedali tik uza
same reetke te se nisu zadovoljavali mutnom nonom
rasvjetom u dvorani, ve ga obasjavali depnim svjetiljkama
koji im je impresario stavio na raspolaganje. Otra mu svjetlost
nije nimalo smetala, ta spavati
189

uope nije mogao, a malko kunjati mogao je uvijek, pri bilo kakvoj
rasvjeti i u koje god doba, pa ak i u prepunoj bunoj dvorani. Bio je
vrlo rado spreman da s takvim uvarima provede cijelu no, da ne bi
ni oka stisnuo; bio je spreman da se s njima ali, da ih zabavlja
priama iz svog vandrokakog ivota, pa da onda slua i njihovo
prianje, a sve to samo zato da bi ih drao budne, da bi im uvijek
nanovo mogao pokazati kako nema nikakve hrane u kavezu i da
gladuje kako to nitko meu njima ne bi mogao. No najsretniji bi bio
onda kada bi svanulo jutro i kad bi im, na njegov raun donijeli
preobilan doruak, na koji bi se naklopili s tekom zdravih ljudi nakon
naporno provedene noi. Bilo je, dodue, i takvih ljudi, koji su taj
doruak htjeli objasniti kao nekakvo nedolino utjecanje na uvare, no
u tome su ipak prekardaili, i kada bi takve ljude pitali da li bi, moda,
samo zbog same stvari bili voljni preuzeti nonu strau bez doruka,
oni bi se izgubili, ali bi ipak ostajali pri svojim sumnjienjima.
U svakom sluaju, to je ve spadalo u sumnjienja to se uope ne
mogu razdvojiti od gladovanja. Nitko nije bio kadar toliko dana i noi
bez prestanka provoditi kao uvar uz umjetnika u gladovanju, nitko,
dakle, nije na temelju vlastitih promatranja mogao znati da li se tu
zaista neprestano i besprijekorno gladovalo; to je mogao znati samo
umjetnik u gladovanju, samo on je, dakle, mogao biti istovremeno i
gledalac potpuno zadovoljan vlastitim gladovanjem. On, pak, iz nekog
drugog razloga nije nikada bio zadovoljan; moda uope nije od
gladovanja toliko omravio da neki, na svoju alost, nisu posjeivali te
priredbe, jer nisu mogli podnijeti da ga gledaju, ve je toliko smrao
samo zbog nezadovoljstva samim sobom. Samo on je, naime, znao, i
nitko od upuenih to nije znao, kako je lako gladovati. Bijae to
najlaka stvar na svijetu. On to nije ni tajio, ali mu nisu vjerovali,
smatrali ga, u najboljem sluaju, skromnim, ali veinom ga drali za
ovjeka eljnog reklame ili ak za varalicu kojemu uspijeva da lako
podnosi glad, a koji je osim toga toliko drzak da to upola prizna. Sa
svim tim morao se pomiriti te se u toku godina na to navikao, no u dui
ga je to nezadovoljstvo bez prestanka grizlo, i jo nikada nakon ne-

190

kog perioda gladovanja to su mu morali priznati nije od svoje

volje napustio kavez. Kao najdublji rok gladovanja impresario je
odredio etrdeset dana; dulje od toga ne bi ga nikada pustio gladovati,
pa ni u najveim gradovima, a za to je imao svoje opravdane razloge.
Iz iskustva se znalo kako je kroz etrdeset dana bilo mogue da se
reklamom sve vie potie zanimanje u nekom gradu, reklamom koja se
postepeno pojaavala, no onda interes publike jenjava; razumije se da
su u tom pogledu postojale male razlike izmeu pojedinih gradova i
zemalja, ako je kao pravilo vailo da je etrdeset dana skrajnji rok.
Tada bi, dakle, etrdesetog dana otvorili vrata cvijeem okiena
kaveza; oduevljeni gledaoci bi do posljednjeg mjesta napunili
amfiteatar, vojni bi orkestar svirao, dva lijenika bi ula u kavez da
izvre potrebna mjerenja umjetnika u gladovanju, preko megafona bi
dvorani saopili rezultate i, naj-poslije, dole bi dvije mlade dame,
sretne to su kockom ba one bile odreene, i htjele bi umjetnika u
gladovanju odvesti iz kaveza nekoliko stepenica nie do stolia na
kojem bijae serviran brino probran bolesniki objed. I u tom bi se
asu umjetnik u gladovanju vazda branio. Dodue, jo bi svoje koate
ruke stavio na ispruene ruke dviju dama to bi se sagle k njemu, ali
ustati nije htio. Zato da prestane upravo sada, nakon etrdeset dana?
On bi jo dugo izdrao, neogranieno dugo; zato upravo sada da
prestane kad je bio u najboljem, ak jo niti u najboljem gladovanju?
Zato da ga lie slave da dalje gladuje te da postane ne samo najvei
umjetnik u gladovanju svih vremena, to je on, vjerojatno, ionako ve
bio, ve da i samoga sebe nadmai do neshvatljivosti, jer je osjeao
kako njegovoj sposobnosti za gladovanje nema nikakvih granica. Zato
je ta svjetina, koja se gradila kao da mu se toliko divi, pokazivala tako
malo strpljivosti za njega? Kad on moe jo izdrati, zato da ne izdri
i ta gomila? A bio je i umoran, leao je ugodno na slami, a sada je trebalo da se upravi u svoj svojoj visini i da se prihvati jela, koje mu se
ve pri samoj pomisli gadilo, pa se samo iz obzira prema damama
teko svladavao da to ne pokae. I digao bi pogled k oima na izgled
tako prijaznih, a zapravo tako okrutnih dama, te bi vrtio prete-

191

kom glavom na mravom vratu. No tada bi se desilo to se

vazda deavalo. Doao bi impresario, i bez rijei jer muzika
je spreavala svaki govor digao ruke nad umjetnikom u
gladovanju, kao da poziva nebo da baci pogled na svoje djelo
ovdje na slami, na ovog muenika vrijednog aljenja, to je
umjetnik u gladovanju dakako i bio, samo u sasvim drugom
smislu; uhvatio bi umjetnika u gladovanju oko tankog pasa, pri
emu je pretjeranom opreznou htio uvjeriti gledaoce s koliko
krhkim stvorenjem ima ovdje posla; i onda bi ga ne
propustivi priliku da ga kriom malko pro-drmusa, tako da bi
se noge i gornji dio tijela umjetnika u gladovanju pomjerali
amo-tamo izruio damama koje bi za to vrijeme nasmrt
problijedjele. Sada bi umjetnik u gladovanju sve trpio; glava
mu je leala na prsima, inilo se kao da se onamo otkotrljala te
se na neobjanjiv nain dri u tom poloaju; tijelo bijae upalo,
noge mu se kao u nagonu samoodranja vrsto sti-skale koljeno
uz koljeno, ali su usprkos tome strugale po tlu, kao da to nije
pravi, nego tek trae pravo tle. A cijela, dodue vrlo mala teina
tijela, poivala je na jednoj dami koja je, traei pomo i teko
diui ona je drugaije zamiljala svoju poasnu dunost
najprije sve vie izdizala vrat da barem lice sauva od dodira
umjetnika u gladovanju, a onda poto joj to ne bi uspjelo i
njena joj sretnija kolegica nije priskoila u pomo, nego se
zadovoljila time da drhtei nosi pred sobom ruku umjetnika u
gladovanju, ruku koja bijae tek siuna pregrt kostiju,
briznula u pla, dok se razdragano smijanje razlijegalo
dvoranom, pa bi na njeno mjesto morao doi neki sluga koji je
ve dugo ekao da intervenira. Zatim bi dolo jelo koje bi impresario malo-pomalo stavljao u usta umjetnika u gladovanju,
utonulog u polusan nalik na nesvjesticu; on je to inio veselo
avrljajui da bi odvratio panju publike od stanja umjetnika u
gladovanju; zatim bi nazdravio publici, izgovarajui rijei koje
mu je umjetnik u gladovanju toboe doaptavao; orkestar bi sve
to potvrdio velikim tuem, svijet bi se poeo razilaziti, i nitko
ne bi imao prava biti nezadovoljan onim to je vidio, nitko osim
umjetnika u gladovanju, uvijek samo njega.

192

Tako je, uz redovite male predahe, ivio mnogo godina, u

prividnom sjaju i potovan od svijeta, ali usprkos svemu obino
u tmurnom raspoloenju, koje je postajalo sve tmurnije, jer
nitko nije bio kadar da ga shvati ozbiljno. A ime bi ga i mogli
tjeiti? to mu je jo preostalo da sebi zaeli? A kada bi se
gdjekad naao neka dobriina koji bi ga alio te mu htio
objasniti kako njegova tuga vjerojatno potjee od gladovanja,
onda bi se, osobito u poodmakloj fazi gladovanja, znalo
dogoditi da umjetnik u gladovanju reagira provalom bijesa i na
uas sviju pone drmati reetke kao zvijer. Ali za takva stanja
impresario je imao neko sredstvo kanjavanja. Zamolio je
skupljenu publiku da oprosti umjetniku u gladovanju, priznavi
da se njegovo ponaanje moe objasniti samo razdraljivou
uslijed gladovanja, koju sit ovjek ne moe tako lako razumjeti;
zatim bi, s tim u vezi, poveo rije i o isto tako objanjivoj
tvrdnji umjetnika u gladovanju, da bi mogao jo dulje
gladovati, pohvalio njegovo plemenito stremljenje, dobru volju,
veliki samoprijegor, to je sve takoer sadrano u toj tvrdnji; no
onda bi pokuao pobiti tu tvrdnju naprosto pokazivanjem
fotografija, jer na tim se slikama vidjelo umjetnika u
gladovanju etrdesetog dana gladovanja, u postelji, upola
mrtvog od iscrpljenosti. To izvrtanje istine mu je, dodue, bilo
dobro poznato, ali mu je svaki put nanovo rastrojavalo ivce.
to je bilo posljedica prijevremenog zavretka gladovanja, to se
ovdje prikazivalo kao uzrok! Nije bilo mogue boriti se protiv
te nerazumnosti, protiv toga svijeta nerazumnosti. On bi jo
uvijek svaki put u najboljoj namjeri, iza reetaka, poudno
sluao impresa-rija, ali kada bi se pojavile fotografije, svaki put
bi se okrenuo od reetaka i s uzdahom opet pao na slamu, a
umirena bi publika opet mogla prii i promatrati ga.
Kada bi se svjedoci takvih prizora poslije nekoliko godina
toga prisjeali, esto sami sebe nisu mogli shvatiti. Jer u
meuvremenu je nastupio onaj spomenuti preokret; to se desilo
gotovo iznebuha; moda je to imalo dubljih razloga, no kome
je bilo stalo do toga da ih pronae; bilo kako bilo, jednog se
dana naao razmaeni umjetnik u gladovanju naputen od
svjetine eljne zabave; napustila ga je i radije jurila na druge
predstave.
193

Jo jedanput je impresario s njim projurio kroz pola Evrope da

vidi hoe li se jo ponegdje pojaviti ono negdanje zanimanje;
sve bijae uzalud; kao po nekom tajnom dogovoru, gotovo
svuda se pojavila prava odbojnost prema javnom pokazivanju
gladovanja. Naravno da do toga nije moglo doi tako iznenada,
i sada su se naknadno prisjeali mnogih predznaka za koje u zanosu uspjeha nisu marili, koje nisu dovoljno priguivali, ali da
sada neto poduzmu protiv toga, za to je bilo odve kasno. Bilo
je, dodue, sigurno da e jednom i za gladovanje opet kucnuti
as, ali za ive to nije bila nikakva utjeha. to je umjetnik u
gladovanju sada mogao uiniti? On, kojemu su tisue klicale,
nije se mogao pokazivati u kakvoj atri po malim sajmovima, a
da se lati kakva drugog zvanja, za to je umjetnik u gladovanju
bio ne samo odve star ve je, prije svega, bio odve fanatino
odan gladovanju. I tako je otpustio im-presarija, druga u
besprimjernoj karijeri, te prihvatio angaman u nekom velikom
cirkusu; da bi potedio svoju osjetljivost, nije ni pogledao
uvjete ugovora.
Neki veliki cirkus s bezbrojnim ljudima, ivotinjama i
aparatima to se meusobno neprestano dre u ravnotei i
nadopunjuju, moe svakoga i u svako doba trebati, pa i
umjetnika u gladovanju, dakako, ako ima odgovarajue
skromne zahtjeve, a osim toga, u ovom posebnom sluaju, nisu
angairali samo umjetnika u gladovanju ve i njegovo staro
slavno ime, tavie, zbog osobitosti te umjetnosti koja u toku
godina ne postaje slabija, nije se moglo ak ni to rei da
islueni umjetnik koji vie ne stoji na vrhuncu svoga umijea
trai utoite u nekom mirnijem cirkuskom zaposlenju, naprotiv, umjetnik u gladovanju je uvjeravao da e, a to je bilo
vrlo vjerodostojno, isto tako uspjeno gladovati kao prije, ak
je tvrdio i to da e, ako mu dopuste da radi po svojoj volji, a to
su mu bez daljega obeali, tek sada opravdano zadiviti svijet,
no ta je tvrdnja, dodue, s obzirom na raspoloenje tadanjeg
vremena, koje je umjetnik u gladovanju u svojoj revnosti lako
smetao s uma, kod cirkuskih strunjaka izazivala samo
smijeak.
No, u biti, ni umjetnik u gladovanju nije izgubio sposobnost
da pravilno ocijeni stvarne prilike te je sma194

trao za neto posve razumljivo da ga nisu u njegovu kavezu

stavili nasred manjea kao glavnu atrakciju, nego smjestili vani
na nekom, uostalom, vrlo pristupanom mjestu, blizu staja.
Veliki arenim slovima ispisani natpisi uokruavali su kavez,
najavljujui to se tu moe vidjeti. Kada bi se publika, u
stankama, gurala u pravcu staja da gleda ivotinje, bilo je
gotovo neizbjeno da proe pored umjetnika u gladovanju i da
se tamo malo zadri; moda bi ljudi i dulje ostajali kod njega,
kad ne bi oni koji su se gurali kroz uski hodnik, ne shvaajui
to zadravanje na putu k ivotinjama, onemoguavali dulje i
mirno razgledavanje. To je bio i razlog to je umjetnik u
gladovanju strepio pred tim posjetima koje je, dakako, tako
vrue prieljkivao kao svoju ivotnu svrhu. U prvo vrijeme je
jedva mogao doekati stanke nakon jednog dijela programa; sav
blaen gledao je u susret mnotvu koje se valjalo sve blie k
njemu, dok se nije i suvie brzo jer ni najupornija, gotovo
svjesna samoobmana nije mogla odoljeti iskustvu uvjerio da
su ti ljudi, s obzirom na njihovu namjeru, veinom bili gotovo
samo posjetioci staja. A onaj pogled iz daljine ostao je uvijek
najljepi. Jer kada bi se sasvim pribliili, odmah bi oko njega
buknula graja i psovanje dviju grupa koje su se neprestano stvarale, grupa onih koji su ga a ta mu je grupa ubrzo postala
neugodnija u miru htjeli promatrati, ne moda zbog nekog
razumijevanja, ve iz hira i prkosa, i grupa onih koji su
prvenstveno eljeli doi do staja. Kada bi se velika gomila
izgubila, nadolazili su oni to su zakasnili, no ti su, premda ih
nije nita spreavalo da se zadre dokle god ih je volja, ti su
velikim koracima, gotovo i ne skreui pogleda, projurili mimo
kaveza da bi na vrijeme stigli do ivotinja. I nije se odve esto
deavao sretan sluaj da naie neki otac sa svojom djecom i
prstom pokae umjetnika u gladovanju, opirno objanjavajui
o emu se radi, govorei o minulim godinama, kada je on
prisustvovao slinim, ali neusporedivo velianstvenijim
predstavama, i da onda djeca, iako nedovoljno pripremljena
kolom i ivotom, pa ni nakon tog objanjenja ne pokazujui
razumijevanja ta to za njih znai gladovanje? ipak makar
sjajem svojih ispitivakih oiju nagovijeste neto

195

od novih boljih vremena to nadolaze. Moda bi, govorio bi onda

umjetnik u gladovanju sebi, ipak sve to bilo malo bolje kada njegova
nastamba ne bi bila tako blizu staja. Na taj se nain ljudima i odve
olakao izbor, a da i ne govorimo o tome, kako su ga jako vrijeali i
bez prestanka titali vonj iz staja, uznemirenost ivotinja u noi,
pronoenje komada sirova mesa za divlje zvijeri, i njihovi krikovi kada
su ih hranili. Ali nije imao smjelosti da od direkcije neto trai; pa ipak
je upravo ivotinjama morao zahvaliti na tolikom broju posjetilaca,
meu kojima se ovda-onda naao i poneki to bi k njemu navratio, a
tko zna u kakvu rupu bi ga bacili kada bi htio podsjetiti na svoje
postojanje a time i na to kako je on, strogo uzevi, samo neka prepreka
na putu k stajama.
Jest, predstavljao je malu prepreku, dodue, prepreku koja je
postajala sve manja. Ljudi se navikoe na tu nastranost da u dananje
vrijeme netko jo trai da se obraa panja nekom umjetniku u
gladovanju, i ta ljudska navika bila je ujedno i njegova osuda. Mogao
je jo i te kako lijepo gladovati, a on je to i inio, no vie mu nije bilo
spasa, ljudi su ipak prolazili mimo njega. Pokuajte samo da nekome
objasnite umjetnost gladovanja. Tko to ne osjea, njemu to ne moe
ni objasniti. Lijepi su natpisi postali prljavi i neitki, svijet ih trgao sa
zidova, a nikome ne bi padalo na pamet da ih zamijeni; ploica s
brojem u gladovanju provedenih dana, koja se isprva svakog dana
briljivo obnavljala, ve je odavna ostala jedna te ista, jer poslije prvih
tjedana, osoblju je dojadio ak i taj mali posao; i tako je umjetnik u
gladovanju, dodue, produio svoje gladovanje, kako je to prije u snu
prieljkivao, i njemu je to bez ikakve muke uspijevalo sasvim onako
kako je to neko proricao, ali nitko nije brojao dane, nitko, ak ni sam
umjetnik u gladovanju nije znao kakav je rezultat ve postigao, i bilo
mu je teko oko srca. A kada bi ve nekog dana zastao neki dokonjak,
te se narugao starom broju i govorio o nekoj podvali, onda bi to u tom
smislu bila najgluplja la koju ravnodunost i uroena zloba mogu
izmisliti, jer nije umjetnik u gladovanju varao, on je poteno radio, ve
je svijet njega varao ravo ga nagraujui za njegov rad.
196

No opet je minulo mnogo dana, pa se i to okonalo. Jednom je

nekom nadgledniku pao u oi kavez te je upitao sluge, zato ovaj jo
dobro upotrebljiv kavez s istrulom slamom tu stoji a da nikome nije od
koristi; nitko to nije znao, dok se netko, ugledavi ploicu s brojem, ne
sjeti umjetnika u gladovanju. Uzee motkama k o p k a t i po slami te
otkrie u m j e t n i k a u gladovanju. Jo uvijek gladuje? upita
nadglednik, pa kada e jednom ve prestati? Oprostite mi svi vi,
proapta umjetnik u gladovanju; a razumio ga je samo nadglednik, koji
je uho prislonio uz reetku. Pa naravno, ree nadglednik te stavi prst
na elo, da bi time osoblju nagovijestio u kakvu se stanju nalazi
umjetnik u gladovanju, da ti opratamo. Vazda sam elio da se
divite mojem gladovanju, ree umjetnik u gladovanju. Pa i divimo
se tome, na to e nadglednik susretljivo. Ali ne treba da se tome
divite, ree umjetnik u gladovanju. No, pa onda se, dakle, ne
divimo, ree nadglednik, a zato da se tome ne divimo? Zato to
moram gladovati, ne mogu drugaije, odgovori umjetnik u
gladovanju. Gle ti njega, ree nadglednik, zato ne moe
drugaije? Zato to, otpovrne umjetnik u gladovanju, pridiui
malko glavicu i nakubivi usne kao za poljubac i ap-ui
nadgledniku ravno u uho, da se ne izgubi nijedna rije, to nisam
naao jelo koje mi je prijalo. Da sam ga naao, vjeruj mi, ne bih pravio
nikakvih gluposti i nakljukao bih se kao i ti i svi drugi. To mu bijahu
posljednje rijei, ali njegove ve ugaene oi jo su uvijek izraavale
vrsto, premda ne vie ponosno uvjerenje da i dalje gladuje.
Ali sada napravite malo reda! ree nadglednik, a zatim pokopae
umjetnika u gladovanju zajedno sa slamom. A u kavez smjestie
mladog pantera. A i najotupjelijoj dui osjetno je odlanulo, gledajui
kako se u odavna ve pustom kavezu sada prebacuje ta divlja zvijer.
Ne razmiljajui mnogo, uvari su mu donosili hranu koja mu je
prijala; ivotinja kao da ne osjea ni gubitak slobode; to plemenito
tijelo, u koje su natrpali sve to mu je bilo potrebno te samo to se nije
rasprio, kao da je oko sebe irilo i slobodu; kao da se ona krila negdje
u eljusti; a radost ivovanja izbijala je takvim arom iz njegova
drijela da gledaocima nije bilo lako da joj odole. No oni
197

bi se svladavali, naetili se oko kaveza i ne bi ni pomiljali da

se maknu s mjesta.

198