2

Frojdovsko i nae nesvjesno

Divlja misao.
Postoji uzrok samo onoga to hramlje.
Zijev, spoticanje, nalaz, gubitak.
Diskontinuitet.
Signorelli.
Zapoet u svoje dananje izlaganje itanjem pjesme
koja, zapravo, nije u vezi s onim to u v a m govoriti
ali je u vezi s onim to sam govorio prole godine
na svom seminaru o tajanstvenom predmetu, najskrive
nijem predmetu o predmetu skopikog nagona.
Rije je o kratkoj pjesmi na 73. strani Fou d'Eisa koju
je Aragon naslovio Contre-chant.
Vainement ton image arrive ma rencontre
Et ne m'entre o je suis qui seulement la montre
Toi te tournant vers moi tu ne saurais trouver
Au mur de mon regard que ton ombre rve
Je suis ce malheureux comparable aux miroirs
Qui peuvent rflchir mais ne peuvent pas voir
Comme eux mon oeil est vide et comme eux habit
De V absence de toi qui fait sa ccit
Posveujem ovu pjesmu nostalgiji koju neki mogu
osjeati za onim prekinutim seminarom, za o n i m to sam
onda razlagao o tjeskobi i o funkciji predmeta malo a.
Oni e, mislim ispriavam se to sam tako aluzivan osjetiti okus injenice da Aragon u o v o m div
nom djelu za koje sam ponosan to odgovara ukusu nae
generacije, koja me primorava da se pozovem na prija
telje mojih godina, ako hou da me u vezi s o v o m pje23

srnom tko razumije da Aragon ovu pjesmu tim enig

matskim pravcem Ainsi dit une fois An-Nadji, comme
on l'avait invit pour une circoncision.
To je toka u kojoj e oni koji su prole godine sluali
moj seminar nai podudarnost razliitih oblika predmeta
a sa sredinjom i simbolikom funkcijom minus phi
/((fi) na koju se ovdje pozivamo posebnom refe
rencom, i ne sluajno, koju Aragon daje povijesnoj ko
notaciji, ako tako mogu rei, emisije svoje linosti, lu
dog pjesnika ove anti-pjesme.

1
Znam da tu ima nekih koji se uvode u moje uenje.
Uvode se pomou spisa koji su nastali ranije. H t i o bih
da znaju da se jedna od neophodnih koordinata za pro
cjenjivanje smisla ovog prvog uenja mora nai u tome,
da sa mjesta na kojem se nalaze ne mogu zamisliti do
kojeg stupnja prezira, ili jednostavno nepoznavanja, svo
jega instrumenta mogu doi praktiari. Potrebno je da
znaju da je bio potreban sav moj viegodinji napor da
revaloriziram u njihovim oima taj instrument, govor
da mu vratim dostojanstvo, i da postignem d to za njih
ne bude uvijek unaprijed obezvrijeena rije koja ih pri
siljava da uprave pogled drugdje da bi nali odgovaratelja.
Tako se bar neko vrijeme inilo da me salijee neka
filozofija jezika, naime, hajdeggerska, dok se radilo sa
mo o propedeutskoj referenci. To to govorim s ovoga
mjesta ne znai da u govoriti vie kao filozof.
Preao bih na neto drugo to e mi biti zaista milije
spomenuti, a to u nazvati odbacivanje pojma. T o m e je
tako j e r u vas danas pokuati uvesti u velike frojdovske
pojmove izdvojio sam ih etiri i oni nose upravo funk
ciju pojmova.
24

Ovo je nekoliko rijei na ploi pod naslovom frojdovskih pojmova, prva su dva nesvjesno i ponavljanje.
Prijenos koji u nadam se razmatrati idui put
dovest e nas pravo do algoritma koje, smatram, treba
istaknuti u praksi, posebno radi ostvarivanja analitike
tehnike kao takve. to se tie nagona, on je jo vrlo te
ko dostian, uistinu tako nepristupaan pa mislim
da u ove godine doprijeti do njega samo nakon to
budemo govorili o prijenosu.
Razmotrit emo, dakle, samo bit analize posebno
ono to je u njoj duboko problematino a istovremeno
glavno, funkciju didaktike analize. Tek nakon to pre
emo ovo izlaganje, moi emo, moda, na kraju godine
bez potcjenjivanja klizave, odnosno kakljive strane
pristupa ovom pojmu doi do nagona. To je nasuprot
onima koji se uputaju u tu pustolovinu u ime nepot
punih i krhkih referenca.
Dvije male strelice koje vidite na ploi pored nesvje
snog

ponavljanja,

usmjerene

su prema upitniku koji

slijedi. On pokazuje da nae shvaanje pojma implicira

da je on uvijek uspostavljen u pristupu koji se odnosi na
ono to nam namee infinitezimalni raun kao oblik. Ako
se, u stvari, pojam oblikuje pod utjecajem pristupa re
alnosti koju treba dosegnuti, ostvarit e se samo jednim
skokom, jednim prelazom granice. Tada m o e m o rei u
emu moe zavriti rekao bih, u obliku dovrenog
kvantiteta konceptualna elaboracija koja se zove ne
svjesno. Isto vai za ponavljanje.
Dva ostala izraza zapisana na kraju retka na ploi, su
bjekt i realno, dovest e nas do uobliavanja pitanja koje
smo postavili prolog puta moe li se, meu nama,
smatrati da psihoanaliza sa svojim paradoksalnim, oso
bitim, aporijskim

aspektima tvori

znanost, nadu zna

nosti.
Najprije u se prihvatiti pojma nesvjesnoga.
25

2
Veina iz ovog skupa zna poneto o onom to sam
iznio nesvjesno je strukturirano kao jezik koje se
odnosi na jedno polje koje nam je danas mnogo do
stupnije nego li u doba Freuda. Ja u ga prikazati ne
im to je materijalizirano na zaista znanstvenom planu,
na tom polju koje istrauje, strukturira, razrauje Claude
Lvi-Strauss i koje je obuhvatio naslovom Divlja misao.
Prije svakog iskustva, prije svake individualne deduk
cije, ak prije nego li se tu zapisu kolektivna iskustva
koja se mogu samo odnositi na drutvene potrebe, neto
organizira o v o polje i upisuje crte njegovih poetnih
snaga. To je funkcija koju nam Claude Lvi-Strauss pri
kazuje kao istinu totemske funkcije, i koja mu umanjuje
privid to je primarna klasifikatorska funkcija.
K a d se uspostave relacije koje su navlastito ljudske,
ve su odreeni izvjesni odnosi. Oni su obuhvaeni u
svemu to priroda moe ponuditi kao oslonce koji se
rasporeuju u opozicijskim temama. Priroda nas snab
dijeva, izgovorimo i tu rije, oznaiteljima, a ovi oznaitelji organiziraju inauguralno ljudske odnose, daju im
strukture i modeliraju ih.
Vano je za nas da tu vidimo razinu na kojoj prije
svakog oblikovanja subjekta, subjekta koji misli, koji se
tu smjeta to broji, to je izbrojeno, u t o m izbroje
nom onaj koji broji je ve tu. Zatim se sam subjekt
mora prepoznati, prepoznati sebe kao onoga tko broji.
Sjetimo se naivnog spoticanja, kad se mjeritelj mental
ne razine veseli to je uhvatio malog ovjeka koji izjav
ljuje Imam tri brata, Paula, Ernesta i sebe. A to je
posve prirodno najprije su ubrojena tri brata, Paul,
Ernest i ja, a zatim postoji ja na razini gdje se istie
da moram odbiti taj ja, tj. ja koji broji.
U nae doba, u nae povijesno vrijeme kad obliku
j e m o znanost koju moemo ocijeniti humanistikom, ali
koju treba razlikovati od svake psiho-sociologije, tj. lin
gvistiku, iji je model operatorska igra koja djeluje u
26

svojoj spontanosti posve sama, predsubjektivno upravo

ta struktura daje status nesvjesnom. Ona nam potvruje
da pod izrazom nesvjesno postoji neto to se moe ozna
iti, dostii i objektivirati. Ali kad potiem psihoanali
tiare da ne zanemaruju o v o podruje koje im prua
vrst oslonac za obradu, znai li to da ja mislim Freudove p o j m o v e obuhvatiti izrazom nesvjesno? Pa, ne! to
ne mislim. Nesvjesno Freudov pojam, je neto drugo,
to bih v a m danas elio pribliiti.
N i j e dovoljno kazati da je nesvjesno dinamiki po
jam, budui da to znai zamjenjivanje reda obinog mis
terija s posebnim misterijem sila openito slui za
oznaavanje mutnog mjesta. Danas u se pozvati na funk
ciju uzroka.
Znam dobro da zalazim na podruje koje s gledita
filozofske kritike pobuuje itav jedan svijet referenca,
a to je dovoljno da oklijevam meu njima bit emo
slobodni da biramo. Bar e dio mog auditorijuma ostati
nezadovoljen ako jednostavno kaem, da u Kantovu Ogle
du o negativnim veliinama moemo shvatiti koliko je
izbliza obuhvaen zijev koji funkcija uzroka oduvijek nu
di svakoj pojmovnoj zapljeni. U o v o m eseju, reeno j e ,
da je to pojam koji se na kraju krajeva ne moe izanalizirati nemogue ga je shvatiti umom ako je uope
pravilo uma, Vernunftsregel, uvijek poneka Vergleichung,
ili ekvivalent i da bitno u funkciji uzroka ostaje iz
vjestan zijev, izraz koji upotrebljava isti autor u Prolegomenama.
Neu napominjati da problem uzroka zadaje oduvi
jek neprilike filozofima i da on nije tako jednostavan
kao to se moe misliti videi kako se kod Aristotela uravnoteuju etiri uzroka j e r ja ovdje ne filozofiram i ne
mislim se opteretiti tako tekim bremenom s ovih neko
liko referenca koje su dovoljne da jednostavno osjetimo
to znai o v o to naglaavam. Zbog toga uzrok, iako mo
dalitet koji Kant uvrtava meu kategorije istog uma
tonije on ga zapisuje na tabelu odnosa izmeu inherencije i zajednitva za nas ipak nije tim proumljeniji.
27

On se razlikuje od onog to je determinirajue u jed

n o m lancu, drugaije reeno, u zakonu. K a o primjer, po
mislite na ono to se ocrtava u zakonu akcije i reakcije.
Tu postoji, ako hoete, samo jedan pobornik. Jedan ne
ide bez drugoga. Tijelu koje se satire o tlo, njegova masa
nije uzrok tome to ono zauzvrat prima od svoje ive
snage, njegova masa je integrirana s o v o m snagom koja
mu se vraa da raspri njegovu koherentnost povratnim
uinkom. Tu nema zijeva, osim ako ga nema na kraju.
Naprotiv, svaki put kad g o v o r i m o o uzroku, ima neeg
antipojmovnog, neodreenog. Mjeseeve mijene su uzrok
plimi to je ivo, u tom asu dobro znamo da je rije
uzrok dobro upotrebljena. I l i jo, kuno isparivanje je
uzrok vruici to ne govori nita, postoji rupa, i neto
oscilira u intervalu. Ukratko, postoji uzrok samo onoga
to hramlje.
Pa, dobro! U o v o m asu vas pokuavam priblino na
vesti na to da se frojdovsko nesvjesno smjeta na ono
mjesto gdje izmeu uzroka i onoga na to on djeluje,
uvijek neto hramlje. N i j e vano to nesvjesno odreuje
neurozu nad tim se Freud rado ponaa pilatovski, tj.
pere ruke. Jednog e se dana moda neto otkriti, humorne determinante, nije vano to to mu je svejedno.
Jer, nesvjesno nam pokazuje zijev kroz koji se neuroza
izmiruje s realnim s realnim koje moe isto tako biti
nedeterminirano.
U tom zijevu se neto zbiva. K a d je taj zijev zaepljen,
da li je neuroza izlijeena? Nakon svega, pitanje je jo
uvijek otvoreno. Samo, neuroza postaje neto drugo, po
nekad obini tjelesni nedostatak, oiljak, kako kae Freud
ne oiljak neuroze, ve nesvjesnoga. K r o z ovu topologiju vas ne vodim ba znalaki, j e r nemam vremena
uskaem u nju, i vjerujem da e vas ovi izrazi koje uvo
dim, voditi kad budete ili na Freudove tekstove. Pogle
dajte odakle on polazi od Etiologije neuroza i to
on nalazi u rupi, u pukotini, u karakteristinom zijevu
uzroka? Neto iz reda ne-ostvarenog.
28

Govori se o odbijanju. To znai prebrzo ulaziti u stvari

uostalom, ve neko vrijeme, kad se govori o odbijanju,
ne zna se vie o emu se govori. Nesvjesno nam se naj
prije oituje kao neto to je u iekivanju, u zraku,
rekao bih, kao ne-roeno. N i j e udno to potiskivanje tu
neto izruuje. To je odnos vriteljice pobaaja prema
limbu.
Ovu dimenziju treba zasigurno evocirati u registru koji
niti je ita irealno, niti de-realno, ve ne-realizirano.
N i j e uvijek bezopasno pomicati neto u ovoj zoni sabla
sti, i moda je analitiarev poloaj takav ako je on
to zaista da mora biti opsjedan mislim rei realno
' onima u kojih je prizvao ovaj svijet sablasni, a da
mu uvijek nije bilo mogue dovesti ih na svjetlo. N i j e
tu svaki govor bezazlen predavanja koja sam m o g a o
drati ovih posljednjih deset godina imaju izvjesne
uinke. N i j e uzaludno to se, ak i u javnom govoru,
smjera na subjekte, i tie ih se onim to Freud naziva
pupak pupak snova, pie on, da bi konano oznaio
sredite nepoznatog, koje, poput anatomskog pupka koji
ga predstavlja, nije nita drugo nego taj zijev o kojem
govorimo.
To je opasnost javnog govora kad je on upuen upravo
najbliima. Nietzche je to znao, odreen tip govora
moe se uputiti samo najudaljenijem.
Zapravo,

ova dimenzija

nesvjesnoga

koju

ja

spomi

njem, bila je zaboravljena, kao to je to savreno predvi

dio Freud. Nesvjesno se ponovo zatvorilo u svojoj po
ruci zahvaljujui brizi marljivih ortopeda, a to su upravo
u svojoj drugoj
koji su

zakrpali

i treoj generaciji i postali analitiari,

taj

zijev

psihologizirajui

analitiku

teoriju.
Vjerujte mi da ga nikad ne otvaram bez opreza.

29

3
Svakako sam sada, u o v o m trenutku, u svome vre
menu, u poloaju da uvedem u podruje uzroka zakon
oznaitelja tamo gdje se pokazuje zijev. Preostaje, ako
elimo shvatiti o n o o emu se u psihoanalizi radi, obra
titi se ponovo pojmu nesvjesnog u vrijeme kad ga je
Freud stvarao j e r mi ga m o e m o upotpuniti samo do
vodei ga do njegove granice.
Freudovo nesvjesno nema nikakve veze sa spomenutim
oblicima nesvjesnog koji su mu prethodili, odnosno pra
tili ga i koji ga j o uvijek okruuju. A k o elite shvatiti
ono o emu govorim, otvorite Lalandeov rjenik. Proi
tajte lijep navod Dwelshauversa u knjizi koja se pojavila
prije etrdesetak godina kod Flammariona. On tu na
braja osam ili deset oblika nesvjesnoga koji nikom nita
ne znae, koji jednostavno oznaavaju ne-svjesno, manje
ili vie svjesno, a na polju psiholoke razrade nalazi se
hiljadu dodatnih razliitosti.
Nesvjesno k o d Freuda nije romantino nesvjesno ma
tovitog stvaranja. To nije mjesto boanstava noi. N e
sumnjivo, to ima neke veze s mjestom prema kojem je
upravljen Freudov pogled ali injenica, da je Junga,
posrednika za izraze romantinog nesvjesnoga, Freud od
bacio, ukazuje nam dovoljno da psihoanaliza uvodi neto
drugo. Isto tako, da bismo zakljuili da nesvjesno, takvo
kao ropotarnica, takvo heteroklitno, kakvo je cijelog svo
ga ivota obraivao usamljeni filozof Eduard von Hartmann, nije Freudovo nesvjesno, nee trebati ii daleko,
j e r se Freud u sedmom poglavlju Tumaenja snova sm
poziva na to u biljeci to znai da treba izbliza pogle
dati da bi se oznailo to se kod Freuda razlikuje.
Svim t i m nesvjesnim koji su uvijek vie ili manje pri
drueni mranoj v o l j i koja se smatra prvotna, kao neto
ispred svijesti, Freud suprotstavlja otkrie da na razini
nesvjesnog postoji neto posve homologno o n o m to se
zbiva na razini subjekta to neto govori, funkcionira
30

razraeno kao na razini svjesnog koje na taj nain gubi

ono to je izgledalo njegova povlastica.
Znam za otpore koje jo uvijek izaziva ova obina opa
ska ipak osjetna u najmanjem Freudovom tekstu. Pro
itajte paragraf tog sedmog poglavlja naslovljenog Za
boravljanje snova, p r i emu se Freud poziva samo na
igre oznaitelja.
Ne zadovoljavam se o v o m grubom referencom. Ja sam
vam razluio toku po toku funkcioniranje onoga to
nam je donio Freud kao fenomen nesvjesnoga. to nas
najprije pogaa u snu, u omakama, u ali? T o , da
se pojavljuju u obliku zapreke.
Zapreka, nedostatak, pukotina. U izgovorenoj, u napi
sanoj reenici, neto se spotie. Freuda ovaj fenomen
magnetizira i on upravo tu trai nesvjesno. Tu neto
drugo zahtijeva da bude ostvareno neto to se poka
zuje kao namjerno, izvjesno, ali neobine vremenitosti.
Ono to se proizvodi u o v o m zijevu, u punom smislu iz
raza proizvoditi se, pokazuje se kao pronalazak. Najpri
je na taj nain frojdovsko istraivanje susree ono to se
zbiva u nesvjesnome.
Pronalazak koji je istovremeno i rjeenje ne neiz
bjeno dovreno, ali, ma kako nepotpuno ono bilo, o n o
ima neto to nas dira onim posebnim naglaskom koji
je Theodor Reik tako prekrasno istaknuo samo istak
nuo, j e r Freud je skrenuo na to panju prije njega
iznenaenje zbog kojeg se subjekt osjea nadmaenim,
zbog kojeg on nalazi nekad manje nekad vie od onoga
to je oekivao ali u svakom sluaju to ima u odnosu
na ono to je oekivao jedinstvenu vrijednost.
Dakle, im se pojavi, taj pronalazak jest ponovni pro
nalazak i vie od toga, on je uvijek spreman da se izmi
golji uspostavljajui dimenziju gubitka.
Da se posluim nekom metaforom, dvaput izgubljena
Euridika je najpristupanija slika iz mita o tome kakav
je odnos Orfeja analitiara prema nesvjesnome.
31

Zato se, ako mi doputate da dodam poneto ironije,

nesvjesno nalazi na tono suprotnom kraju od onoga koji
pripada ljubavi, za koju svatko zna da je uvijek jedina, i
da formula jedna izgubljena, deset naenih u njoj nalazi
svoju najbolju primjenu.
Diskontinuitet, to je dakle bitni oblik u kojem nam se
najprije pojavljuje nesvjesno kao fenomen diskonti
nuitet, u kojem se neto oituje kao kolebanje. Dakle,
ako ovaj diskontinuitet ima taj apsolutni, poetni karak
ter na polju Freudovih otkria, treba li ga smjestiti
kao to je bila tendencija analitiara na temelj to
taliteta?
Da li un prethodi diskontinuitetu? Ne mislim da je
tako, a sve to sam pouavao ovih posljednjih godina te
ilo je za tim da izokrene taj zahtjev zatvorenog un
obmana uz koju prianja pozivanje na sveobuhvatni psihizam, neku vrstu dvojnika organizma gdje je boravilo
o v o lano jedinstvo. Vi ete potvrditi da un uvedeno
iskustvom nesvjesnog jest un koje pripada prorezu, po
tezu, pukotini.
Tu izbija nepoznati oblik za un, Un za. das Unbewusste.
R e c i m o da krajnja granica za das Unbewusste jest Unbegriff ne ne-pojam, ve pojam manjka.
Gdje je temelj? Da li je to odsutnost? N e . Pukotina,
prorez, potez otvora uzrok su pojavi odsutnosti kao
to se krik ne ocrtava na temelju tiine, ve naprotiv,
uvjetuje da se ona pojavi kao tiina.
A k o zadrite ovu poetnu strukturu, bit ete zadrani da
se ne predate o v o m ili onom parcijalnom aspektu ono
ga o emu je rije s obzirom na nesvjesno kao to je
npr. subjekt otuen u svojoj povijesti na razini gdje se
sinkopa govora stapa s njegovom eljom. Vidjet ete
da morate radikalnije smjestiti nesvjesno u dimenziju
sinkronije na razinu bia, ali ukoliko se ono moe
obratiti na sve, tj. na razinu subjekta iskaza, ukoliko se
prema reenicama, prema nainu, gubi koliko i pronalazi,
i da je u uzviku, zapovijedi, prizivanju, odnosno manjku
uvijek nesvjesno to koje vam postavlja svoju enigmu, i
32

koje govori ukratko, na razini gdje se sve ono to se

raspruje u nesvjesno, rasprostranjuje kao micelij, kako
kae Freud za san, o k o sredinje toke. Rije je uvijek
o subjektu kao nedeterminiranom.
Oblivium, to je levis s dugim e istim, ravnim glat
kim. Oblivium, to je o n o to brie to? oznaitelja
kao takvog. E t o gdje emo nai temeljnu strukturu koja
na operativni nain omoguuje da neto preuzme funkci
ju osujeivanja, brisanja druge stvari. Ta je strukturalna
razina prvotnija razina od potiskivanja, o emu emo
govoriti kasnije. Ovaj operativni element brisanja, to je
ono to Freud od poetka oznauje kao funkciju cenzure.
To je cenzuriranje karama, ruska cenzura, ili pak nje
maka cenzura, pogledajte Heinricha Heinea na poetku
Knjige o Njemakoj. Gospodin i gospoa Taj-i-taj imaju
zadovoljstvo da vam objave roenje djeteta lijepog kao
sloboda doktor Hofmann, cenzor, brie rije sloboda.
Zacijelo se moemo pitati o uinku o v e rijei zbog te i
sto materijalne cenzure, to je ovdje drugi problem. Ali
tome vodi na najdjelatniji nain dinamizam nesvjesnoga.
Ako uzmemo jedan primjer, nikad dovoljno iskoriten,
prvi koji je Freudu posluio za demonstraciju, za zabo
rav, smetnju pamenja, s obzirom na rije Signorelli na
kon to je vidio slike u Orvietu, da li je mogue ne vidjeti
kako iz samog teksta izbija i kako se namee ne meta
fora, ve realnost nestanka, priguivanja, Underdruckunga, prelaz u donji dio? Izraz signor, Herr, prelazi u
donji dio apsolutni gospodar, rekoh neko, jednom ri
jeju smrt, tu je nestala. A zar isto tako ne vidimo tamo
iza, kako se oblikuje sve to primorava Freuda da u mitu
smrti oca regulira svoje elje? Nakon svega on se susre
e s Nietzscheom da bi objavio da je bog mrtav. I to
moda na temelju istih razloga. Jer, mit Bog je mrtav
u koji sam ja manje uvjeren, razumljivo kao o mitu,
od veine suvremenih intelektualaca, to nije uope izjava
teizma, ni vjere u uskrsnue ovaj mit moe biti samo
pronaeno utoite protiv prijetnje kastracije.
33

A k o ih znate itati, tu ete prijetnju vidjeti na apokaliptikim freskama katedrale u Orvietu. U protivnom, i
tajte Freudov razgovor u vlaku govori se samo o kraju
spolne moi, o ijem dramatinom karakteru za one koji
su mu obino pacijenti, kazuje njegov sugovornik lije
nik, sugovornik nasuprot kojemu on upravo ne pronalazi
ime
Signorelli.
Tako se nesvjesno uvijek oituje kao ono to se koleba
u prorezu subjekta odakle izvire pronalazak koji Freud
prilagoava elji elji koju emo privremeno smjestiti
u ogoljenu metonimiju diskursa o kojem govorimo i gdje
se subjekt zatjee na neoekivanom mjestu.
to se tie Freuda i njegovog odnosa prema ocu, ne
zaboravimo da ga je sav njegov napor doveo samo do
priznanja da za njega o v o pitanje ostaje potpuno, to je
rekao jednoj svojoj sugovornici to hoe ena? Pita
nje koje nikada nije razrijeio, uzevi u obzir kakav je
zaista b i o njegov odnos prema eni, njegov papuarski
karakter, kao to se edno izraava Jones u vezi s njim.
Rei emo da bi Freud bio sigurno postao zadivljujui,
strastveni idealist da se nije posvetio drugome, u obliku
histerine osobe.
Odluio sam da svoj seminar zakljuim u spomenuto
vrijeme, u dva sata manje dvadeset. K a k o vidite, danas
nisam zaokruio ono to je funkcija nesvjesnoga.

Pitanja

odgovori

22. sijenja 1964.

nedostaju.

3
O subjektu izvjesnosti
Ni biti, ni ne-biti.
Konanost elje.
Neuhvatljivo.
Status nesvjesnog je etiki.
Da u teoriji sve treba prepraviti.
Kartezijanski Freud.
elja histerine osobe.
Prole sedmice je moj uvod o nesvjesnom kroz struktu
ru zijeva pruio priliku jednom m o m sluau, Jacques-Alainu Milleru, za izvrsnu skicu onoga to je u m o j i m
prethodnim spisima raspoznao kao strukturirajuu funk
ciju manjka i on ju je smjelim lukom spojio s onim to
sam ja, govorei o funkciji elje, mogao oznaiti kao ma
njak u bivstvovanju.
Ostvarivi ovaj sinopsis koji zacijelo nije b i o uzalu
dan, bar ne za one koji su poneto od moga uenja pozna
vali, pitao me je o mojoj ontologiji.
Nisam mu mogao odgovoriti u okviru koji satnica
predvia za dijalog, a i najprije bi mi on m o r a o razjasni
ti to on razumije pod izrazom ontologija. N e k a ne misli
da mi se pitanje inilo neprikladnim. Rei u i vie. O n o
je dolo upravo kako treba, u tom smislu to se kod zije
va upravo radi o ontologijskoj funkciji, a smatrao sam
da kroz to treba kao najhitniju uvesti funkciju ne
svjesnoga.
1
Zijev nesvjesnog mogli bismo nazvati pred-ontolokim.
Naglaavao sam taj previe zaboravljeni karakter za
boravljen na nain koji nije bez znaenja od prve
35

p o j a v e nesvjesnoga koje ne daje povoda ontologiji. Ono

to se najprije pokazalo Freudu, otkrivaima, onima koji
su uinili prve korake, ono to se j o pokazuje bilo kome
tko u analizi prilagodi neko vrijeme svoj pogled onome
to upravo pripada redu nesvjesnoga to nije ni bivstvovanje ni nebivstvovanje, to je ne-realizirano.
Spomenuo sam funkciju limba, a mogao sam isto tako
govoriti o onome to se u konstrukcijama gnoze naziva
prijelaznim biima silfi, gnomi, odnosno vii oblici
ovih neodreenih posrednika. Isto tako ne zaboravimo
da je Freud, kad je poeo prevrtati ovaj svijet, naveo
taj stih koji j e , kad ga je izgovorio, izgledao bremenit
uznemirujuim bojaznima, a ija je prijetnja nakon ez
deset godina iskustava potpuno zaboravljena Flectere
si nequeo superos Acheronta movebo. Znaajno j e , da je
o n o to se najavljivalo kao pakleni otvor kasnije bilo
znatno aseptizirano.
Ali, isto je tako indikativno da se ono to se hotimino
pokazivalo kao otvor prema niem svijetu nije nigdje,
o s i m u rijetkim sluajevima, ozbiljno povezalo sa svim
onim to je postojalo postoji sada jo uvijek, ali manje
nego u vrijeme frojdovskog otkria od metapsihikog
istraivanja, kao to se to govorilo, odnosno od prakse
spiritistike, dozivake, nekromantske, gotike psihologi
je Myersa koja se obavezivala da u stopu slijedi telepat
ska zbivanja.
Sigurno, Freud dotie u prolazu ove injenice, ono to
mu je u vezi s time moglo donijeti iskustvo. Ali, jasno
je da njegova teorizacija ide u smislu racionalistike i
elegantne redukcije. Moe se smatrati iznimnim, odnosno
neobinim, ono to se u analitikom krugu danas vezuje
za ono to je bilo nazvano i to vrlo znaajno, da bi ih
se steriliziralo fenomenima psi (psi). Mislim, na prim
jer, na Servadijeva istraivanja.
Zacijelo nas nae iskustvo nije vodilo u tom smjeru.
Rezultati naeg istraivanja nesvjesnog idu, naprotiv, u
pravcu izvjesnog suenja, svoenja na herbar iji je oda
bir uzoraka ogranien na registar koji je postao smi36

ljen katalog, na klasifikaciju koja bi rado htjela biti pri

rodna. Ako se u registru tradicionalne psihologije mno
go polae na nesvladiv, beskrajan karakter ljudske elje
videi u tome ne znam kakvu boansku stopu koja bi
se u nju utisnula ono to nam analitiko iskustvo na
govjetava jest ograniena funkcija elje. elja vie od
bilo koje druge toke ljudskog dometa susree negdje
svoju granicu.
Vratit emo se na sve o v o , ali istiem da sam rekao
elja, a ne ugoda. Ugoda je o n o to ograniava domet
ljudskog pedlja naelo ugode jest naelo homeostaze.
Zelja nalazi svoj krug, svoj uroeni odnos, svoju granicu,,
i upravo se ona u odnosu na ovu granicu odrava k a o
takva, prekoraujui prag koji postavlja naelo ugode.
Freudov osobni potez nije to odbacivanje, na polju reli
giozne sentimentalnosti, onoga to je oznaio kao oce
ansku tenju. Nae je iskustvo tu da svede ovu tenju na
fantazam, da osigura drugdje vrstu podlogu, i da je o p e t
vrati na mjesto onoga to je Freud nazivao, u vezi s reli
gijom, iluzijom.
U funkciji nesvjesnoga ontika je pukotina kroz koju
se naas pojavljuje neto ija pustolovina na naem polju
izgleda tako kratka samo trenutak, jer u iduem tre
nutku, kad se zatvara, sve to izgleda iezavajue. V r a t i t
u se tome, a to e biti korak koji sam do sada zaobila
zio zbog konteksta. To je gorui kontekst, vi to znate.
Nae tehnike navike su postale uslijed razloga k o j e
emo analizirati tako kakljive to se tie funkcija
vremena, da bi uvoenje tako bitnih distinkcija koje se
uvode svugdje osim u naoj disciplini, zahtijevalo da se
upustim na put manje ili vie pledirajue diskusije.
Osjetno je i na samoj razini definicije nesvjesnog
ako se pozovemo samo na ono to Freud silom prilika
kae priblino, budui da se najprije time m o g a o sluiti
samo dodirom, pokuajima, s obzirom na primarni pro
ces da je o n o to se u njemu dogaa nedostupno kon
tradikciji, vremensko-prostornom smjetavanju, a isto ta
ko funkciji vremena.
37

Dakle, iako elja samo prevozi prema uvijek kratkoj i

ogranienoj budunosti, Freud ipak smatra neunitivim
ono to ona sadri od slike prolosti. Izraz neunitiv
je upravo potvren realnou koja je od svega najnepostojanija. A k o neunitiva elja izmakne vremenu, kojem
registru u redu stvari ona pripada? jer, to je stvar
a k o ne ono to traje, identino, izvjesno vrijeme. N i j e li
ovdje potrebno razlikovati uz trajanje, supstancu stvari,
i neki drugi nain vremena logiko vrijeme? Vama je
poznato da sam tu temu dotakao u j e d n o m napisu.
Tu emo ponovno nai strukturu koju skandira udara
nje pukotine iju sam vam funkciju spomenuo proli put.
Pojava neuhvatljivog se zbiva izmeu dvije toke, po
etne i krajnje, toga logikog vremena izmeu tog tre
nutka kad se vidi da je neka stvar elidirana, odnosno
izgubljena za samu intuiciju i onog eluzivnog trenutka
kad zapljena nesvjesnog ne zavrava, kad se uvijek radi
o osposobljenom obnavljanju.
Ontiki, dakle, nesvjesno je neodreeno ali, uspije
vamo ga zaokruiti u strukturu, u vremensku strukturu
za koju ne m o e m o rei da do sada nikad nije bila arti
kulirana kao takva.

2
Analitiko iskustvo od Freuda nadalje pokazalo je pre
zir prema o n o m e to se pokazuje u zijevu. Sablasti koje
otuda izlaze prema usporedbi koju Freud upotrebljava
u Tumaenju snova nismo mi hranili krvlju.
Mi smo se zanimali za druge stvari, a ja sam tu, da
vam o v e godine ukazem kako je o v o prenoenje interesa
znailo uvijek vie za smisao oslobaanja struktura o
kojima se loe govori u analizi, o kojima g o v o r i m o goto
vo kao proroci. Preesto, itajui najbolja teoretska svje
doanstva koja iznose analitiari iz svoje prakse, imamo
osjeaj da ih treba interpretirati. Pokazat u v a m to pra
vovremeno, kad bude rijei o onom to je najivlje, go38

rue u naem iskustvu, naime o prijenosu, o kojem po

stoje i najnepotpunija i najpodrobnija svjedoanstva, u
potpunoj zbrci.
To vam objanjava zato i d e m korak po korak j e r e
vam to o emu u raspravljati o nesvjesnom, o ponav
ljanju drugi govoriti na razini prijenosa, govorei da
je o tome rije. Uobiajena je stvar uti, da je prijenos
ponavljanje. Ne kaem da je to posve pogreno i da u
prijenosu nema ponavljanja. Ne kaem da Freud nije pri
ao ponavljanju upravo u vezi s prijenosom. K a e m da
pojam ponavljanja nema veze s p o j m o m prijenosa. Pri
siljen sam zbog toga da mu najprije pristupim u naem
objanjenju, da mu dam logian korak. Jer, slijediti kro
nologiju znailo bi podravati dvosmislenosti pojma po
navljanja, koje proizlaze iz injenice da je on otkriven
prilikom tapkanja u istraivanju prijenosa.
Sada bih naznaio, ma koliko v a m formula moe iz
gledati udna, da nesvjesnom tako nejasan, tako nepo
stojan status bivstvovanja daje postupak njegova ot
krivaa.
Status nesvjesnoga, koji vam prikazujem tako krhkim
na ontikom planu, jest etiki. Freud u svojoj ei za
istinom kae to god to bilo, treba tamo poi jer,
negdje se to nesvjesno pokazuje. A to on kae iz svog
iskustva onoga to je dotada, za lijenika, najodbijanija,
najskrivenija, najsuzdravanija, najodbacivanija realnost,
realnost histerine osobe, utoliko to je ona na neki
nain, otpoetka obiljeena znakom varke.
Zacijelo, to nam je donijelo mnogo drugih stvari na
polju kamo nas je v o d i o ovaj poetni postupak, diskontinuitet koji tvori injenica da je neki ovjek-otkriva,
Freud, rekao Tamo je zemlja kamo vodim svoj narod.
Dugo je vremena o v o to se nalazilo na tom polju izgle
dalo obiljeeno karakteristikama njegova poetna otkri
a elje histerine osobe. Ali uskoro se nametnulo
neto posve drugo, to je s postupnim otkrivanjem
bivalo formulirano uvijek sa zakanjenjem, vuklo se iza
39

svega. To je zato to je teorija bila skovana za prethodna

otkria. Zato sve treba prepraviti ukljuivi i ono to se
tie elje histerine osobe. To nam namee izvjesni retro
aktivni skok, ako elimo oznaiti bitno u Freudovoj pozi
ciji o onome to se zbiva na polju nesvjesnoga.
Ne elim impresionistiki kazati da je tu njegov postu
pak etiki, ne mislim na uvenu hrabrost znanstvenika
koji se ne povlai ni pred im, to je slika koju treba ubla
iti, kao sve ostalo. Ako kaem da je status nesvjesnoga
etiki, a ne ontiki, to je upravo zato to Freud to ne
istie kad nesvjesnom dodjeljuje status. A to to kaem
o ei za istinom koja ga potie, ovdje je obina indika
cija za pristup koji e nam pomoi da se zapitamo gdje
je bila Freudova strast.
Freud poznaje svu krhkost tkanja nesvjesnog koje se
odnosi na ovaj registar, kad u posljednjem poglavlju
Tumaenja snova zapoinje snom, koji za razliku od svih
u knjizi analiziranih snova ima posebnu sudbinu san
koji je obavijen oko najtjeskobnijeg misterija, koji vezu
je oca za le sina koji je pored njega, za mrtvoga sina.
Dok tone u san, ocu se pojavljuje sin koji mu kae
Zar ne vidi, oe, da gorim? A on upravo gori u stvarno
sti, u sobi pored njega.
Zato onda podravati teoriju koja san ini slikom elje,
polazei od ovog primjera, gdje u nekoj vrsti plamenog
odraza upravo stvarnost, g o t o v o kao vjerna kopija, iz
gleda da budi snivaa iz njegova sna? Zato, ako ne zato,
da nam prizove misterij koji nije nita drugo nego onostrani svijet, i ne znam koja tajna podijeljena izmeu
oca i tog djeteta koje mu dolazi, govorei Zar ne vidi,
oe, da gorim? Od ega on gori? od onoga to je na
drugim mjestima oznaeno frojdovskom topologijom
od teine oevih grijeha, koje nosi duh u mitu o Hamletu, koji je Freud zamijenio m i t o m o Edipu. Otac, Ime-oca,
podupire strukturu elje strukturom zakona ali oevo
nasljedstvo, to nam naznaava Kierkegaard, jest grijeh.
Odakle izvire ,Hamletov duh? iz mjesta odakle nam
objavljuje, da je u cvijetu svoga grijeha bio iznenaen.
40

pokoen i daleko od toga da on Hamletu daje zabra

ne Zakona koje omoguavaju njegovu elju, u svakom se
trenu tu radi o dubokoj sumnji u ovog previe ideal
nog oca.
S v e je nadohvat, na povrini, u o v o m primjeru koji
Freud tu postavlja da bi nam pokazao da ga ne iskori
tava, da ga cijeni, da ga vae, da ga odobrava. On nas
odvlai od ove najfascinantnije toke, da bi uao u disku
siju o zaboravljanju snova i o vrijednosti njihove trans
misije za subjekt. Ova se rasprava kree o k o izvjesnog
broja izraza koje vrijedi istaknuti.
Glavni izraz, u stvari, nije istina. To je Gewissheit, iz
vjesnost. Freudov postupak je kartezijanski u t o m
smislu to on polazi od temelja subjekta izvjesnosti. Ra
di se o onome o emu m o e m o biti sigurni. U tom cilju,
prva stvar koju treba uiniti jest natkriliti ono to konotira sve to je sadraj sna natkriliti ono to lebdi
svugdje, ono to posipa tokama, zamrauje, ara tekst
svake poruke sna Ja nisam siguran, ja sumnjam.
A tko ne bi sumnjao u trasmisiju sna kad je doista oit
ponor izmeu onoga to je doivljeno i onoga to je
izneseno?
Upravo to Freud svom snagom naglaava sumnja je
oslonac njegove izvjesnosti.
On to motivira upravo je tu, kae on, znak da posto
ji neto to treba sauvati. A sumnja je onda znak otpora.
Funkcija koju on daje sumnji ostaje ipak nejasna, j e r
to neto to treba sauvati moe isto tako biti i neto
to treba pokazati jer, u svakom sluaju to to se po
kazuje, pokazuje se samo pod nekom Verkleidung, prerueno i suvino, koje se slabo odrava. Ali, to god to
bilo, ja naglaavam da postoji toka gdje se pribliavaju,
konvergiraju, dva postupka, Descartesov i Freudov.
Descartes nam kae Ja sam uvjeren, zato to sum
njam, da mislim a ja u rei, da bih se drao formule
koja nije opreznija od njegove, ali koja nas spreava da
raspravljamo o ja mislim Mislei, ja jesam. Obratite
usput panju da izbjegavanjem ja mislim, ja izbjegavam

41

diskusiju koja proizlazi iz injenice da to ja mislim, za

nas ne moe sigurno biti odvojeno od injenice da ga on
ne m o e formulirati, ve nam rei, implicitno to on
zaboravlja. To emo naas odloiti.
Na potpuno analogan nain Freud je, tamo gdje on
sumnja jer, to su konano njegovi snovi, i on od
polaska sumnja uvjeren da tu postoji jedna misao
koja je nesvjesna, to znai da se ona pokazuje kao od
sutna. Na tom mjestu on priziva, im ima posla s dru
gima, ono ja mislim, kroz koje e se otkriti subjekt.
S v e u svemu, on je siguran da je ova misao osamljena,
odvojena od svakog njegovog ja jesam, ako se moe
rei ako netko imalo, i tu je skok, misli umjesto nje.
Tu se otkriva disimetrija izmeu Freuda i Descartesa.
Ona nije uope u poetnom postupku izvjesnosti zasno
vane na subjektu. Proizlazi iz toga to je na o v o m polju
nesvjesnog subjekt k o d kue. I upravo zato to Freud
potvruje izvjesnost, dolazi do napretka preko kojeg
nam on mijenja svijet.
Za Descartesa, ono to u poetnom cogito kartezijanci e mi o v o uzvratiti, ali ja ga istiem u diskusiji
cilja na mislim, utoliko to se njie u jesam, jest real
no ali istinito ostaje toliko izvana da se Descartes
mora uvjeravati, u to? u Drugo, koje nije varalica
i koje bi, osim toga, m o g l o samim svojim postojanjem
jamiti za temelje istine, jamiti mu da u svom vlastitom
objektivnom objanjenju ima potrebne temelje za to,
da samo realno, o k o j e m se on uvjerava, m o e pronai
dimenziju istine. M o g u samo naznaiti udesnu poslje
dicu koju je imalo o v o postavljanje istine u ruke Dru
goga, ovdje savrenog boga, iji je posao istina, jer, to
g o d on htio rei, sve bi to bila istina ak i kad bi
rekao da su dva i dva pet, to bi bila istina.
to to implicira? da moemo zapoeti igru sa slovcima algebre koja pretvaraju geometriju u analizu
da su otvorena vrata teoriji skupova da sebi m o e m o
dozvoliti sve kao hipotezu istine. Ali ostavimo to to
nije na posao, t i m prije to znamo da ono to poinje
42

na razini subjekta nije nikad bez posljedica, pod uvjetom

da znamo to znai ovaj izraz subjekt.
Descartes to nije znao, osim da je to bio subjekt neke
izvjesnosti i odbacivanje svega prethodnog znanja ali
mi, mi znamo zahvaljujui Freudu, da se subjekt ne
svjesnog oituje, da to misli prije nego li ue u izvjesnost.
Mi to imamo u rukama. To je naa neprilika. Ali,
u svakom sluaju, to je odsada polje kojemu, to se
tie pitanja koje ono postavlja, ne m o e m o izbjei.

3
Naglasio bih sada da, prema tome, korelativ subjekta
ne pripada tada Drugome varalici, on pripada Drugome
prevarenom. A to najkonkretnije uviamo i m zaemo u
analitiko iskustvo. Subjekt se najvie b o j i toga da nas
prevari, da nas odvede na krivi put, ili jednostavnije,
da se mi prevarimo jer, nakon svega, jasno j e , kad vidi
mo svoj lik, da smo ljudi koji se m o e m o prevariti kao
i svi ostali.
Ali, to ne uznemirava Freuda, j e r upravo je to po
trebno shvatiti, posebno kad se ita prvi paragraf po
glavlja koje se odnosi na zaboravljanje snova znakovi
se ponovo kroje, trebat e voditi rauna o svemu, trebat
e se osloboditi, kae on, sebe frei machen, od svake
ljestvice procjene koja se tu trai, Preisschtzung, pro
cjene onoga to je sigurno i onoga to nije sigurno. I
najslabiju indikaciju da neto ulazi u polje m o r a m o sma
trati jednako vrijednom trasom to se tie subjekta.
Kasnije, u znamenitoj opasci jedne homoseksualke, on
ismijava one koji j o j , na temelju njenih snova, mogu
rei Ali, gdje je onda to uveno nesvjesno koje bi nas
trebalo odvesti do istinitijeg, do istine, oni ironiziraju,
do boanske istine? Vaa se pacijentica vama ruga jer je
ona sanjala, u analizi, takve snove da vas uvjeri kako se
vraa onome to se od nje trai, sklonosti prema mu
karcima. Freud ne vidi tome nikakvu zamjerku. Nesvje43

sno, kae on, nije san. Iz njegovih usta to znai da se

nesvjesno moe zbivati u smislu prevare i da to za njega
nema vrijednost zamjerke. Doista, kako bi moglo ne biti
istine lai? te istine, zbog koje je posve mogue, su
protno tobonjem paradoksu, tvrditi Ja laem.
Jednostavno, Freud je o v o m prilikom propustio da
ispravno formulira ono to je bilo predmet elje histe
rine osobe i elje homoseksualke. Upravo tu prema
jednima kao i prema drugima, prema Dori kao i prema
uvenoj homoseksualki on je popustio i lijeenje je
bilo prekinuto. U odnosu na svoju interpretaciju on sam
jo uvijek oklijeva, malo prerano, malo prekasno. Freud
j o nije mogao vidjeti zbog pomanjkanja struktural
nih oznaka koje vama elim iznijeti vidjeti, da je elja
histerine osobe posve uoljiva u opasci podravati
elju oca u sluaju Dore, podravati je preko za
stupnice.
Oito zadovoljstvo Dore zbog oeve avanture sa enom
gospodina K., to to mu ona doputa da j o j se udvara,
upravo je igra k o j o m treba podravati elju mukarca.
Isto tako prijelaz na djelo, amar raskida, kad j o j jedan
od njih, gospodin K. kae, ne Mene ne zanimate vi,
ve Mene ne zanima moja ena, pokazuje da j o j je
potrebno, da ova veza bude sauvana s treim elemen
tom koji j o j omoguava opstojanje u svakom sluaju nezadovoljene elje isto tako elju kojeg ona favorizira
kao nemonog, kao svoju elju, koja se ne moe ostva
riti kao elja Drugoga.
Isto tako, to opravdava jo jednom formulu koju sam
dao, izniklu na iskustvu histerine osobe, da bih tu for
mulu smjestio na njenu pravu razinu elja ovjeka
jest elja Drugoga u oevoj elji homoseksualka na
lazi drugo rjeenje prkosi ovoj elji.
Proitajte opet ovu opasku i uvidjet ete karakter oi
tog izazova koji prua ponaanje ove djevojke, koja sli
jedi ukorak jednu enu iz polusvijeta, obiljeenu u gra
du, ne prestaje pokazivati viteku brigu koju j o j pokla
nja, sve do dana kad susree svog oca u pogledu oca
44

ona sree bijeg, prezir, ponitenje onoga to je pred

njim ona se odmah baca preko ograde eljeznikog
mostia. Ona doslovno ne m o e vie zamisliti drugo no
da uniti sebe, funkciju koju je imala, onu, da pokae
ocu ono to jest, sebe, apstraktni falus, herojski, jedin
stven i posveen usluzi jedne dame.
Ono to ini homoseksualka
Freuda, to je jo jedan izazov u
Ako hoete da volim mukarce,
bavi prema mukarcu koliko god
obliku ismijavanja.

u svom snu, varajui

odnosu na elju oca
imat ete snova o lju
hoete. To je izazov u

S ovim sam uvodom otiao toliko daleko samo da bih

vam omoguio da razluite to je s poloajem frojdovskog postupka s obzirom na subjekt utoliko to je
subjekt zainteresiran u polju nesvjesnoga. Ja sam isto
tako razluio funkciju subjekta izvjesnosti u odnosu na
istraivanje istine.
Idui emo se put dotaknuti pojma ponavljanja i po
staviti pitanje kako da ga shvatimo, i vidjet emo kako
Freud pomou ponavljanja, kao ponavljanja prijevare,
koordinira iskustvo, utoliko to je varljivo, s realnim,
koje e od tada biti smjeteno u polju znanosti, kao
to je subjekt osuen da grijei, ali upravo to grijeenje
razotkriva.

ODGOVORI
X.

Nisu

li

logiko

vrijeme
identini?

i vrijeme-supstanca

stvari

Logiko vrijeme se sastoji od tri razdoblja. Najprije

trenutak vienja koji nije bez misterija, mada je
prilino ispravno odreen u onom psiholokom iskustvu
intelektualne operacije koja je insight. Zatim, vrijeme
za shvaanje. Na kraju, as zakljuivanja. To je samo
obino podsjeanje.
45

Da bi se shvatilo to je logiko vrijeme treba poi od

toga, da je na polasku data oznaiteljska baterija. Na toj
osnovi treba unijeti dva izraza, to zahtijeva, kao to
emo vidjeti, funkcija ponavljanja Willkr, arbitrarnost, i Zufall, sluaj.
Na taj nain Freud razmatra, za interpretaciju snova,
koju posljedicu ima sluaj transkripcije i arbitrarnost
pribliavanja zato prenijeti o v o radije na jednu nego
li na drugu stvar? Sigurno je da nas tako Freud dovodi
do sri pitanja koje postavlja razvoj modernih znanosti,
ukoliko one dokazuju ono to moemo temeljiti na
sluaju.
Nita se, doista, ne moe temeljiti na sluaju pro
raunu sree, strategijama to na poetku ne bi im
pliciralo ogranieno strukturiranje situacije, i to u izrazu
oznaitelja. K a d moderna teorija igre razrauje strate
giju dvaju partnera, oni e se sresti s maksimalnim an
sama, p o d uvjetom da svaki razmilja kao onaj drugi.
to daje vrijednost ovakvoj operaciji? to, da je karta
ve razdijeljena, oznake problema su ve upisane, a raz
rjeenje ih nee prei.
A to se tie nesvjesnoga, Freud sve to je nadohvat
njegovu sluhu svodi na funkciju istih oznaitelja. Po
lazei od ove redukcije, to djeluje i m o e se pojaviti,
kae Freud, as zakljuivanja as kad on osjea hra
brost da prosudi i zakljui. To je d i o onoga to sam
nazvao njegovim etikim svjedoanstvom.
Iskustvo mu odmah pokazuje da, u odnosu na subjekt,
on nailazi na ogranienja kao to su ne-uvjerenje, otpor,
ne-ozdravljenje. Rememoriranje nosi u sebi uvijek gra
nicu. Ono se, nesumnjivo, potpunije moe postii drugim
putovima nego li analizom, ali oni su nedjelotvorni za
ozdravljenje.
Ovdje treba razlikovati domet ovih dvaju pravaca, rcmemoriranja i ponavljanja. Od jednog do drugog nema
vie vremenske orijentacije nego li povratnosti. Jedno
stavno, oni nisu komutativni nije isto poeti s reme46

moriranjem da bi se radilo s otporom ponavljanja, ili

poeti s ponavljanjem da bi se dolo do rememoriranja.
To nam kazuje da funkcija-vrijeme ovdje ide u logiki
red i da je vezana za znaenjsko uobliavanje realnoga.
Nekomutativnost j e , zapravo, kategorija koja pripada
samo registru oznaitelja.
Tu shvaamo preko ega se pokazuje red nesvjesnoga.
emu to Freud pripisuje? T k o mu tu uzvraa? To on
uspijeva razrijeiti kasnije, kad razrauje funkciju po
navljanja. Vidjet emo kasnije, kako je moemo formu
lirati oslanjajui se na Aristotelovu Fiziku.
P. Kaufmann: Prole ste godine jasno rekli da je
tjeskoba ono to ne vara. Moete li ovaj iskaz staviti u
odnos s ontologijom izvjesnosti?
Tjeskoba je za analizu odluujui izraz-oslonac, jer, zai
sta, tjeskoba je ono to ne vara. Ali tjeskoba moe izo
stati.
U iskustvu je potrebno kanalizirati je, i, usudio bih
se rei, dozirati j e , da nas ne preplavi. Korelativna opas
nost je u tome to treba spojiti subjekt s realnim
izraz koji u pokuati zaokruiti idui put, da bih ras
prio nejasnost koja postoji u vezi s njim kod mnogih
mojih uenika.
to, za analitiara, m o e potvrditi kod subjekta ono
to se dogaa u nesvjesnom? Za lokaliziranje istine Freud
ja sam v a m to pokazao uei o formacijama nesvjes
noga zapoinje izvjesno znaenjsko skandiranje. O v o
povjerenje opravdava pozivanje na realno. Ali, najmanje
to se moe rei jest da mu se realno ne predaje lako.
Uzmimo na primjer ovjeka-vuka. Izuzetna vanost ove
operacije u djelu Freuda jest da ukazuje da plan fan
tazma djeluje u odnosu na realno. Realno podrava
fantazam, fantazam titi realno. Da bih vam razjasnio
ovaj odnos, sljedei put preuzet u spinozistiko milje
nje, ali u igru u uvesti drugi izraz, da zamijeni atribut.
29. sijenja 1964.

47

4
O mrei oznaitelja
Misli nesvjesnoga.
Kolofon sumnje.
Subverzija subjekta.
Uvod u ponavljanje.
Realno je ono to se vraa
uvijek na isto mjeto.
M o j je obiaj da izbivam u razdoblju od dva svoja semi
nara da bih otiao na ritualni odmor, koji je preao
u naviku, a koji nazivamo zimskim sportovima. Zado
voljstvo mi je da vam najavim da ove godine nee biti
nita od toga, nedostatak snijega mi je izlika da se ove
godine odreknem te obaveze.
Sluaj je htio da v a m isto tako m o g u najaviti drugi
dogaaj, a sretan sam da o njemu mogu upoznati najiru
javnost. Upravo u asu, kad sam u agenciji otklanjao
priliku da j o j izruim neku gotovinu, mnogo su mi za
hvaljivali, j e r su primili zahtjev za putovanje osam la
nova

Sociite

jrangaise

de

Psychanalyse.

M o r a m rei da mi je zadovoljstvo da vas upoznam s

ovim dogaajem utoliko vee to je to takozvano pravo
d o b r o djelo, o n o o kojem Evanelje kae Ljevica
ne smije znati to ini desnica.
Osam

najeminentnijih

lanova znanstvenoga

su, dakle, u Londonu da bi raspravljali o

drutva

sredstvima

kojima bi se suprotstavili uincima mojega uenja. To

je vrlo pohvalna briga, i reeno Drutvo ne posustaje ni
pred k o j o m rtvom za brigu oko svojih lanova, ukoliko
moda, zbog uzajamnosti, englesko Drutvo nije pokrilo
trokove o v o g putovanja, kao to smo mi pokrivali tro48

kove njegovih lanova kada su dolazili da bi se izbliza

zanimali za djelovanje naega drutva.
Smatrao sam da to m o r a m izjaviti, tako da hvalospjev
pokrije pokoji mali znak neuroze koji se moda pojavio
u vezi s ovom ekspedicijom.
1
Proli sam vam put g o v o r i o o pojmu nesvjesnoga, ija
je prava funkcija upravo to da bude u dubokom, poet
nom, uvodnom odnosu s funkcijom pojma Unbegriff
ili Begriff izvornog Un, naime reza.
Ovaj rez sam duboko vezao za funkciju subjekta kao
takvog, subjekta u konstituirajuem odnosu prema sa
m o m oznaitelju.
Izgleda novo, s razlogom, to to sam se u vezi s ne
svjesnim pozvao na subjekt. Vjerovao sam da sam vas
uspio navesti da osjetite kako se sve to zbiva na istom
mjestu, na mjestu subjekta koji je iz kartezijanskog
iskustva to temelje uvodne izvjesnosti svodi na jednu
toku zadobio arhimedsku vrijednost, koja je kao
toka oslonca omoguila znanosti da krene posve drugim
pravcem, posebno od N e w t o n a nadalje.
Nisam u svojim prethodnim izlaganjima prestao na
glaavati u neku ruku nagonsku funkciju nesvjesnoga,
neophodnost iezavanja koja izgleda da mu je u neku
ruku inherentna sve to se u jednom asu pojavljuje
u njegovoj pukotini i izgleda da je namijenjeno da se
zbog neke vrsti prvokupa opet zatvori, kao to je sam
Freud upotrebio metaforu, da se skloni, da nestane. Isto
vremeno sam iznio nadu da se tim putem obnovi otra,
odluna kristalizacija, koja je ve nastala u fizikalnoj
znanosti, a ovaj put u drugom pravcu koji emo nazvati
konjekturalna znanost subjekta. Tu ima manje paradok
sa no to izgleda na prvi pogled.
Kad je Freud shvatio da na polju snova mora traiti
potvrdu za o n o to je shvatio iz iskustva s histerinom
49

osobom, i kad je poeo napredovati smjelou bez pre

sedana, to nam je on rekao o nesvjesnom? On tvrdi
da je bitno konstituiran ne od onoga to svijest moe
prizvati, razastrti, naznaiti, izvui iz sublimnog, ve od
onoga to mu je po prirodi uskraeno. A kako to naziva
Freud? Istim izrazom k o j i m Descartes oznaava ono to
sam svojevremeno nazvao njegovim osloncem Gedan
ken, misli.
Ima misli u polju s one-strane svijesti, i nemogue je
predstaviti ove misli drugaije do li u istoj homlgiji
odreenja gdje se subjekt za ja mislim nalazi u odnosu
na artikulaciju za ja sumnjam.
Descartes poima svoj ja mislim u iskazivanju toga
sumnjam, ne u samom iskazu koji nosi jo sve od ovog
znati do sumnjati. Rekao bih da Freud ie korak dalje
koji nam dovoljno potvruje legitimnost nae asoci
jacije kad nas poziva da u tekst snova integriramo
ono to u nazvati kolofon sumnje kolofon je u sta
r o m tekstu mali pokazatelj koji se tiskao na rubu, kada
je jo bilo tipografija. K o l o f o n sumnje je dio teksta.
To nam pokazuje da Freud smjeta svoju izvjesnost,
Gewissheit, u samu konstelaciju oznaitelja kakvi pro
izlaze iz opisa, komentara, asocijacije poricanje 'nije
vano. Sve to daje oznaitelje, na koje on rauna kad
uspostavlja svoju Gewissheit jer, istiem, iskustvo po
inje njegovim postupkom. Zato ga usporeujem s kartezijanskim postupkom.
Ne kaem da Freud uvodi subjekt u svijet subjekt
kao distinkciju psihike funkcije, koja je mit, zamagljena
zbrka j e r to ini Descartes. Ali, rei u da se Freud
obraa subjektu da mu kae to to je n o v o Ovdje na
polju snova, ti si na svome. Wo es war, soll Ich werden.
to ne znai, kako to objanjava neki nakazni prijevod
Ja treba istjerati ono ( L e moi doit deloger le c a ) . Tako
prevode Freuda na francuski, dok je formula poput ove
jednaka u rezonanciji s onom predsokratovskom. Ne radi
se o ja u t o m soll Ich werden, radi se o t o m e to je Ich
u Freudovu peru, od poetka do kraja kad, naravno,
50

znamo prepoznati njegovo mjesto, potpuno, cjelovito

mjesto mree oznaitelja, to jest subjekta, ondje gdje
je to bio oduvijek san. Na tom mjestu stari su prepozna
vali svakakve stvari, a prema prilici i poruke bogova
a zato oni ne bi bili u pravu? Neto su inili od tih
poruka bogova. A zatim ete, moda, naslutiti u nas
tavku mog izlaganja, da nije iskljueno da su one tu
jo uvijek tim vie, to nam je to svejedno. Zanima
nas tkanje koje okruuje ove poruke, mree u kojoj se,
ako se prui prilika, neto uhvati. Moda se glas bogova
uje, ali ve je mnogo vremena otkako su se nae ui
vratile svom izvornom s t a n j u svatko zna da su one
tu zato da ne sluaju.
Ali subjekt je tu da se nae, tamo gdje je bilo
anticipiram realno. Opravdat u pravovremeno o v o
to ; kaem, ali oni koji me ve neko vrijeme sluaju
znaju da rado upotrebljavam formulu bogovi pripa
daju polju
realnoga.
Tamo gdje je bilo, to Ich subjekt, ne psihologija
subjekt se mora zbiti. A da hi se znalo da smo pri tome,
postoji samo jedna metoda, a to je obiljeiti mreu, a
kako se mrea obiljeava? Okree se, vraa, presijeca
put, i uvijek se kroji na isti nain, a u sedmom poglavlju
Tumaenja snova nema druge potvrde za njegovu Ge
wissheit, osim Govorite o sluaju, gospodo, ako vam
je do toga, ja u svom iskustvu ne utvrujem u tome
nikakvu samovolju, jer to se sijee na takav nain da
izmie
sluaju.
One koji su ve sluali moje izlaganje o o v o m pred
metu, podsjetit u ponovo na 52. pismo upueno Fliessu,
koje komentira shemu za koju e kasnije u Tumaenju
snova biti reeno, da je optika. Ovaj model predstavlja
odreen broj slojeva propusnih za neto nalik svjetlosti,
ije bi se prelamanje mijenjalo od sloja do sloja. Tu
djeluje subjekt nesvjesnoga. A to nije, kae Freud, pro
storno mjesto, anatomsko, inae kako bi se moglo shva
titi takvo kakvo nam je predstavljeno? neizmjerno
razlijevanje, poseban spektar, smjeten izmeu percep51

cije i svijesti, kao to se kae izmeu koe i mesa. Poz

nato vam je da e ova dva elementa kasnije tvoriti, kad
bude trebalo uspostaviti drugi topik, sustav percepcija-svijest, tj. Wahrnehmung-Bewusstsein, ali ne treba zabo
raviti na interval koji ih razdvaja, u kojemu je mjesto
Drugoga, gdje se konstituira subjekt.
Pa, da se drimo pisma Fliessu, kako funkcioniraju ti
Wahrnehmungszeichen, znakovi percepcije? Freud iz svog
iskustva izvodi da je potrebno apsolutno razdvojiti per
cepciju od svijesti da to pree u pamenje treba naj
prije biti izbrisano u percepciji, i reciprono. Onda nam
oznaava vrijeme u kojem o v i Wahrnehmungszeichen
moraju biti uspostavljeni u simultanosti. to je to?
a k o ne oznaiteljska sinkronija. I naravno, tim vie, to
Freud to kae pedeset godina prije lingvista. Ali mi mo
e m o odmah o v i m Wahrnehmungszeichen dati njihovo
pravo ime oznaitelja. A naa nas lektira uvjerava da
Freud, kad se ponovo vraa na to mjesto u Tumaenju
snova, naznaava i druge slojeve, gdje se ovog puta zna
kovi uspostavljaju po analogiji. Tu ponovo moemo nai
o v e funkcije kontrasta i slinosti, tako bitne u tvorbi
metafore koja se uvodi pomou dijakronije.
Ne zadravam se na ovome, j e r danas moram ii dalje.
K a i m o samo da u Freudovim artikulacijama nalazimo
nedvosmislenu indikaciju da se u toj sinkroniji ne radi
samo o mrei sainjenoj od sluajnih i dodirnih asoci
jacija. Oznaitelji su se mogli konstituirati u simulta
nosti samo kao vrlo definirana struktura konstituirajue
dijakronije. Dijakroniju usmjerava struktura. Freud na
znaava da za nas na razini zadnjeg sloja nesvjesnoga,
tamo gdje funkcionira dijafragma, tamo gdje se uspo
stavljaju prerelacije izmeu primarnog procesa i onoga
koji e se koristiti na razini predsvijesti, nee biti uda.
To mora imati, kae on, veze s kauzalnou.
Sve se ove indikacije presijecaju, a nama ova provje
ravanja potvruju da emo ponovo pronai Freuda -
a da ni neemo znati da li nam odatle stie Arijadnina
52

nit, j e r smo ga, naravno, itali prije nego li smo iznijeli

nau teoriju oznaitelja, a da ga nismo uvijek mogli
shvatiti. Nema sumnje da smo iz iste neophodnosti na
eg iskustva postavili kauzalni
zijev u samo sredite
strukture nesvjesnoga, ali to da smo j o j pronali zago
netnu, neobjanjenu indikaciju u Freudovom tekstu, znak
je za nas da napredujemo na putu njegove izvjesnosti.
Jer, subjekt izvjesnosti je o v d j e podijeljen izvjesnost
ima Freud.
2
U o v o m pravcu je naznaeno ono to je u sri proble
ma koji postavljam. Da li je psihoanaliza nakon toga
znanost? Ono to razlikuje modernu znanost od znanosti
na pragu o kojoj se raspravlja u Tajtetu, jest to, kad se
nauka uzdie prisutan je uvijek jedan znalac-gospodar
(matre). Nesumnjivo, Freud je znalac. Ali, ako sve ono
to se pie kao analitika literatura nije ista i obina
lakrdija, on uvijek djeluje kao takav to namee pi
tanje o tome da li e ova stabljika moi jednog dana
biti rastereena.
Prema ovoj izvjesnosti postoji i subjekt, za koji sam
vam rekao da tu eka od Descartesa. Usuujem se izja
viti kao istinu, da je frojdovsko polje bilo mogue tek
izvjesno vrijeme nakon pojave kartezijanskog subjekta,
utoliko to moderna nauka poinje tek nakon to je
Descartes uinio poetni korak.
Od tog koraka zavisi m o e m o li pozvati subjekt da se
vrati sebi u nesvjesno j e r je vano da znamo koga
pozivamo. To nije uobiajena dua, ni smrtna ni be
smrtna, ni sjena, ni dvojnik, ni fantom, niti psihosfera
kao tobonji oklop, mjesto obrane i drugih shematizama.
Zovemo subjekt, dakle, on moe biti izabran. N e e biti
moda, kao u paraboli, mnogo zvanih a malo izabranih,
ali sigurno nee biti drugih osim zvanih.
53

Da bi se shvatio frojdovski pojam, treba poi od po

stavke da je taj pozvani subjekt subjekt kartezijanskog porijekla. Ova postavka daje pravu funkciju onome
to se u analizi naziva rememoracijom. Rememoracija
nije platonovsko sjeanje, to nije povratak nekog oblika,
otiska, eidosa ljepote i dobra, koja nam dolazi iz onostranosti, od najvie istine. To je neto to nam dolazi
od neophodnosti strukture, od neeg poniznog, roenog
na razini najniih susreta i svakog govornog metea koji
nam prethodi, od strukture oznaitelja, od jezika na ko
j i m a se zamuckuje, spotie, ali koji ne mogu izbjei pri
silama iji se odjeci, model, stil, mogu zaudo nai danas
u matematici.
Vidjeli ste da je uz pojam presijecanja bitna i funk
cija povratka, Wiedrkehr. To nije samo Wiederkehr u
smislu onoga to je bilo potisnuto sama konstitucija

polja nesvjesnoga osigurava Wiederkehr. Tu Freud potvruje svoju izvjesnost. Ali, oito je da mu ona ne dolazi
otuda. Ona mu dolazi odatle to prepoznaje zakon svoje
elje, svoje, Freudove. On ne bi mogao napredovati tak
v o m odlunom izvjesnou, da nije b i o voen, kao to
nam tekstovi pokazuju, svojom autoanalizom.
A to je njegova autoanaliza? to drugo do li ge
nijalno otkrivanje zakona elje uklonjenog u Ime-oca?
Freud napreduje podran izvjesnim odnosom prema svo
j o j elji i onim to je njegov in, t j . konstitucija psiho
analize.
Neu ire o tome, mada jo oklijevam da napustim
o v o podruje. A k o bih se zadrao, pokazao bih v a m da
kod Freuda pojam halucinacije kao procesa regresivnog
zaposjedanja percepcije implicira nuno da subjekt mo
ra biti posve subvertiran to je on, u stvari, samo u
krajnje prolaznim trenucima.
Nesumnjivo, sve to ostavlja posve otvorenim pitanje
halucinacije u pravom smislu rijei, kojoj subjekt ne
vjeruje i ne priznaje da je u nju ukljuen. Bez sumnje,
to je samo mitsko obiljeavanje jer, nije sigurno da
se moe govoriti o deliriju halucinatorne psihoze zamr-

54

enog porijekla, kao to to ini Freud, prebrzo on u

tome vidi oitovanje perceptivne regresije zaustavljene
elje. Ali, to to postoji nain, po kojem Freud moe
shvatiti da je mogua subverzija subjekta, pokazuje do
voljno do koje toke on poistovjeuje subjekt s onim
to. je izvorno subvertirano sustavom oznaitelja.
Ostavimo, dakle, o v o razdoblje nesvjesnoga i p o i m o
prema pitanju, to je to ponavljanje. Zato e biti potre
ban vie nego jedan na razgovor.

Ovo to vam sada imam rei, tako je novo premda

potvreno onim to sam obrazloio o oznaitelju da
sam smatrao da v a m danas, bez ikakva ostavljanja ka
rata u rukavu, moram objasniti kako shvaam funkciju
ponavljanja.
Ova funkcija, u svakom sluaju, nema nita s otvore
nim i zatvorenim karakterom kruga koji sam nazvao
Wiederkehr. Ne kaem da je Freud uvodi, ali je prvi put
artikulira u lanku iz 1914, Erinnern, Wiederholen und
Durcharbeiten, to je upravo tekst na kojem se u analizi
zasnovala najvea glupost, koja zavrava u petom po
glavlju u Jenseits des Lustprinzips.
Pokuajte itati na nekom drugom jeziku, a ne na
francuskom, o v o peto poglavlje, red po red. Oni koji ne
znaju njemaki neka ga itaju u engleskom prijevodu.
A k o itate o v o posljednje, usput reeno, imat ete se
ime zabavljati. Vidjet ete na primjer, da prijevod in
stinct za Trieb, i instinctual za triehhaft ima takve ne
dostatke za prevodioca, iako ga on zadrava svugdje
dosljedno to postavlja cijelo
o v o izdanje na plan
proturjeja, jer nema nita zajedniko izmeu Trieb i
instinct tamo, u tekstu, nesuglasnost je tako nemo
gua da se ak reenica ne moe privesti kraju prevodei
triebhaft s instinctual. Potrebna je pismena napomena
At the beginning of the next paragraph, the Word
55

Trieb... is much more revealing of the urgency than

the word instinctual. Trieb vas vie gura u stranjicu,
mali m o j i prijatelji, to je sva razlika od tobonjeg
instinkta.
Da vidimo, dakle, kako se Wiederholen uvodi. Wiederholen ima veze s Erinnerung, rememoracijom. Subjekt
pri sebi, rememoracija biografije, sve to ide do izvjesne
granice koja se zove realno. K a d bih pred vama htio
skovati spinozistiku formulu koja se tie ovoga, rekao
bih cogitatio adaequata semper vitat eamdem rem.
Odgovarajua misao, kao misao na razini gdje jesmo,
izbjegava uvijek istu stvar pa b i l o da se kasnije nae
u svemu. Realno se ovdje uvijek vraa na isto mjesto
na ono mjesto gdje subjekt kogitira, gdje ga res cogitans
ne susree.
itava povijest Freudova otkria, ponavljanja kao fun
kcije, definira se samo takvim usmjeravanjem odnosa
misli i realnoga. To je na poetku bilo lijepo, j e r se
radilo o histerinim enskim osobama. K a k o je proces
rememoracije bio uvjerljiv kod prvih histerinih osoba!
Ali, orio o emu se radi u toj rememoraciji, nije se mo
g l o znati na poetku nije se znalo da je elja histe
rine ene elja oca koju treba podravati u njenom
statusu. N i j e udno da se za dobrobit onoga koji preu
zima mjesto oca, rememoriraju stvari sve do taloga.
U ovoj prilici napominjem da u Freudovim tekstovima
ponavljanje nije reproduciranje. N e m a kolebanja u o v o j
toki Wiederholen nije Reproduzieren.
Reproducirati, to je ono to je smatrano da se moe
uiniti u vrijeme velikih nada katarze. Imali smo repro
dukciju praprizora, kao to danas imamo slike majstora
za devet i p o l franaka. Samo, Freud nam to ukazuje pri
svojim sljedeim koracima, a nije mu potrebno mnogo
vremena da ih uini, da se nita ne moe dosei, ni sru
iti, ni izgoriti, osim na simbolian nain, kako se to
kae, in effigie, in absentia.
Ponavljanje se najprije javlja u obliku koji nije jasan,
koji ne ide od sebe kao reprodukcija ili uprisutnjenje.
56

u inu (en acte). Eto zato sam na dnu ploe stavio in

s velikim upitnikom, da b i h vam kazao da e ovaj in
ostati na naem horizontu sve dok budemo govorili o
odnosima ponavljanja s realnim.
Dosta je udno da ni Freud, ni itko od njegovih epi
gona, nije nikad pokuao rememorirati ono to je sva
kome nadohvat u vezi sa inom dodajmo, ljudskim
inom, ako hoete, j e r koliko znamo postoji samo ljud
ski in. Zato in nije ponaanje? Uperimo oi, na pri
mjer, na taj in koji je bez dvojbe in otvaranja utrobe
u izvjesnim uvjetima nemojte rei hara-kiri, naziv je
seppuku. Zato oni to ine? Jer misle da je to za druge
neugodno, j e r je to u strukturi in koji se ini u ast
neemu. Zastanimo. N e m o j m o uriti, prije nego li zna
mo, i oznaimo to, da jedan in, pravi in, ukljuuje
uvijek dio strukture, da se odnosi na realno koje tu
nije oito.
Wiederholen. Nita nije predstavljalo veu enigmu
posebno zbog te dvojne podjele koja strukturira cjelo
kupnu frojdovsku psihologiju, zbog naela ugode i na
ela stvarnosti nita nije b i l o vea enigma od tog
Wiederholen, koje je po rijeima najodmjerenijih etimologa, posve blizu haler (izvlaiti b r o d ) kao to se ini
na stazi za vuu posve blizu izvlaenju subjekta, koji
uvijek vue svoju stvar na nekom putu s kojega nema
odstupanja.
A zato se ponavljanje najprije pojavilo na razini ono
ga to nazivamo traumatska neuroza?
Freud je protivno svim neurofiziolozima, patolozima
i drugima, dobro ukazao da, iako subjekt ima potekoa
da reproducira u snu sjeanje na intenzivno bombardi
ranje od kojega potjee njegova neuroza to mu u
budnom stanju ne zadaje brige. K o j a je, dakle, ta funk
cija traumatskog ponavljanja, ako se ini da ga nita
ne moe opravdati sa stanovita naela ugode? Zavladati
bolnim dogaajem, kazat e vam se ali tko vlada,
gdje je tu gospodar, da zagospodari? Zato govoriti tako
57

brzo, kad ne znamo gdje e m o smjestiti instancu koja

bi preuzela ovu operaciju zavladavanja?
Freud, u nizu napisa od kojih sam vam naveo dva
bitna, ukazuje da mi tu m o e m o shvatiti to se dogaa
u snovima traumatske neuroze samo na razini najprimi
tivnijeg funkcioniranja onoga u kojemu se radi o odr
avanju veze energije. N e m o j m o unaprijed utvarati da
se radi o bilo kojem raskoraku, ili o preraspodjeli funk
cije kakvu moemo nai na jednoj ponajprije beskrajno
vie razraenoj razini realnoga. Naprotiv, ovdje vidimo
toku kojoj se subjekt ne moe pribliiti ako se sam
ne podijeli na izvjestan broj instanca. M o g l o bi se rei
o n o to se kae za podijeljeno carstvo, da tu propada
svaka koncepcija jedinstva psihizma, tobonjeg totalizirajueg, sintetizirajueg psihizma koji se uzdie do
svijesti.
Na kraju u prvom razdoblju pokusa, kad se rememoracija malo-pomalo zamjenjuje sama sobom i pribli
ava sve vie jednoj vrsti fokusa, sreditu, gdje izgleda
da bi se svaki dogaaj trebao predati upravo u tom
asu vidimo da se oituje ono to u nazvati u navod
nicima, j e r potrebno je mijenjati smisao triju rijei, da
bi im se dao domet otpor subjekta, koji u tom asu
postaje ponavljanje u inu.
Ono to u navesti idui put, pokazat e vam kako
emo, u vezi s ovim, prisvojiti udesno etvrto i peto
poglavlje Aristotelove Fizike. On upotrebljava dva izraza
koji su apsolutno otporni njegovoj teoriji, najrazraenijoj koja je ikad nastala o funkciji uzroka dva izraza
koja su neprikladno prevedena kao sluaj i srea. Radi
se o tome, da se ispita odnos koji Aristotel uspostavlja
izmeu automatona a mi sa stanovita moderne mate
matike znamo da je to mrea oznaitelja i onoga to
oznaava kao tyh koje je za nas susret realnoga.
Pitanja

odgovori

.5. veljae 1964.

58

nedostaju.

5
Tyhe i automaton
Psihoanaliza nije idealizam.
Realno kao trauma.
Teorija sna i budnosti
Svijest i predodba.
Bog je nesvjestan.
Predmet malo a u fort-da.
Danas u nastaviti s ispitivanjem pojma ponavljanja,
takvog kakvog ga predstavlja Freudov diskurs i iskustvo
psihoanalize.
Namjeravam naglasiti da je psihoanaliza, na prvi po
gled, sainjena da nas vodi idealizmu.
Sam bog zna da su j o j to predbacivali ona reducira
iskustvo, kau neki, koje nas potie da na vrstom tlu
nalazimo uporite sukoba, bitke, odnosno eksploatacije
ovjeka po ovjeku, razloge naih slabosti ona vodi
prema ontologiji tenji, za koje ona smatra da su prvot
ne, interne, da su ve sve dane poloajem subjekta.
Dovoljno je da se prenesemo na tragove ovog iskustva
od njegovih prvih koraka nadalje pa da v i d i m o da nam
ona, naprotiv, ni po emu ne doputa da zakljuimo afo
rizmom ivot je san. Ni jedna praksa nije vie od analize
usmjerena prema onome to je, u sri iskustva, jezgra
realnoga.
1
Gdje mi sreemo to realno? U onome to je analiza
otkrila, radi se zapravo o bitnom susretu o jednom
sastanku na koji smo uvijek pozvani na susret s realnim
koje izmie. Zato sam na plou stavio nekoliko rijei
59

koje su za nas oznake za ono emu se elimo pribliiti.

Najprije tyhe, koju smo posudili, to sam proli put
rekao, iz Aristotelova rjenika o istraivanju uzroka. Mi
smo je preveli kao susret s realnim. Realno je s one-strane automatona, povratka, uzvrata, zahtjeva znakova, ka
mo nas upravlja naelo ugode. Realno uvijek lei iza
automatona, i oito je u cjelokupnom Freudovom istra
ivanju da je to njegova briga.
Sjetite se razvoja, tako sredinjeg za nas, ovjeka-vuka
da biste shvatili istinsku Freudovu zaokupljenost, raz
mjernu njegovom otkrivanju funkcije fantazma. On go
tovo s tjeskobom prianja ispitivanju to je prvi susret,
realno, koje moemo potvrditi iza fantazma. Osjeamo
da to realno tokom cijele ove analize odvlai za sobom
subjekt i gotovo ga svladava, i toliko usmjerava istrai
vanje da se nakon svega danas m o e m o zapitati nisu li
ta groznica, ta prisutnost, ta Freudova elja, mogle u
njegova bolesnika uvjetovati kasniji razvoj njegove
psihoze.
Tako, nema razloga da se s ponavljanjem pobrkaju
ni povratak znakova, ni reprodukcija, ili modulacija s
ponaanjem jedne vrsti potaknute rememoracije. Ponav
ljanje je neto to je po svojoj pravoj prirodi u analizi
uvijek zamagljeno, zbog toga to se ponavljanje i prije
nos poistovjeuju u konceptualizaciji analitiara. To je
upravo mjesto gdje treba unijeti distinkciju.
Odnos prema realnome, o kojem se u prijenosu radi,
izrazio je Freud ovako nita ne moe biti shvaeno
in effigie, in absentia a ipak, zar nam prijenos nije
dan kao lik, i odnos prema odsutnosti? Ovu dvosmisle
nost realiteta koja je u pitanju u prijenosu mogli bismo
razmrsiti samo polazei od funkcije realnoga u ponav
ljanju.
Ono to se ponavlja, zapravo je uvijek neto to na
staje izraz nam dovoljno govori o svom odnosu prema
tyhe kao sluajno. Tu se mi analitiari ne damo nikad
nasamariti, ne u naelu. U najmanju ruku, mi ukazu
j e m o uvijek da se ne smijemo dati uhvatiti, kad nam
60

subjekt kae da se dogodilo neto to ga je tog dana

'sprijeilo da ostvari svoju volju, naime da doe na
seansu. Ne treba prihvaati stvari na temelju izjave sub
jekta mada imamo upravo posla s tom zaprekom, s
tom potekoom na koju nailazimo svaki as. To je pravi
nain shvaanja, k o j e nalae n o v o deifriranje odnosa
subjekta prema onome to ini njegov poloaj.
Funkcija tyhe, realnog kao susreta susreta utoliko
to moe biti neostvaren, to jest bitno neostvaren susret
najprije se pojavila u povijesti psihoanalize u obliku
koji je sam po sebi ve dovoljan da pobudi nau panju
u obliku traumatizma.
Uoljivo j e , da se u zaetku analitikog iskustva real
no prikazalo u obliku onoga to je u njemu nemogue
asimilirati u obliku traume, odreujui sav njen slijed,
i nameui mu prividno sluajno porijeklo. Nalazimo se
u sri onoga to nam m o e omoguiti da shvatimo radi
kalni karakter konfliktnog pojma, koji je uveden kao
suprotstavljanje naela ugode naelu stvarnosti zato
ne bismo mogli shvatiti da naelo stvarnosti ima zbog
svog utjecaja posljednju rije.
U stvari, traumu zamiljamo kao neto to treba biti
tamponirano subjektivirajuom homeostazom koja usmjerava itavo funkcioniranje definirano naelom ugode.
Iskustvo nam onda postavlja problem koji proizlazi iz
toga to je u samom primarnom procesu sauvana us
trajnost traume da se podsjea na nas. Tu se trauma
doista pojavljuje i esto je razotkrivena. K a k o san, no
silac elje subjekta, moe proizvesti ono to ponavlja
njem ponovo budi traumu ako ne njegov lik, barem
ekran koji nam pokazuje da je trauma iza njega?
Zakljuimo, da sustav realnosti, ma koliko se on dalje
razvija, dri zarobljenikom mree naela ugode, bitan
dio onoga to jednostavno pripada realnom.
Moram sondirati tu realnost, ako se tako moe rei,
ija je prisutnost za nas pretpostavka, tako da razvojno
kretanje, kakvo nam, na primjer, predstavlja jedna Me61

lanie Klein, ne bude svodivo na ono to sam svojevre

meno nazvao ivot je san.
O v o m zahtjevu odgovaraju one radikalne toke u real
nom koje nazivam susretima i zbog kojih poimamo stvar
nost kao unterlegt, untertragen, to e se prevesti istom
rijei, koja je u francuskom dvosmislena, souffrance.
Realnost je tu en souffrance, u zastoju. A Zwang, prisila,
koju Freud definira pomou Wiederholung, trai skre
tanje primarnog procesa.
Primarni proces koji nije nita drugo nego li ono
to sam v a m u zadnjim predavanjima pokuao definirati
u obliku nesvjesnoga trebamo j o jednom shvatiti u
njegovu iskustvu rascjepa izmeu percepcije i svijesti,
na onom mjestu za koje sam rekao da je bezvremeno,
koje primorava da se postavi ono to Freud naziva,
odajui potovanje Fechneru, die Idee einer anderer Lo
kalitt drugi lokalitet, drugi prostor, druga scena,
izmeu percepcije i svijesti.

2
Taj primarni proces moemo shvatiti u svakom asu.
N e k i dan sam b i o probuen iz kratkog sna u kojem
sam traio odmor, neim to je lupalo o moja vrata pri
je nego li sam se probudio. Ovim uurbanim udarcima
ve sam b i o oblikovao san, san koji je izraavao neto
drugo, a ne o v e udarce. A kad se probudim, ako posta
nem svjestan o v i h udaraca ove percepcije o k o njih
ja ipak rekonstruiram svoju cjelokupnu predodbu. Znam
da sam tu, kada sam zaspao i to sam traio o v i m spa
vanjem. K a d dopre buka udaraca, ne do m o j e percepci
j e , ve do m o j e svijesti, moja se svijest p o n o v o uspo
stavlja o k o o v e predodbe da ja znam da sam pod
udarom buenja, da sam knocked.
Ali, pritom se trebam upitati to sam ja u tome asu
u tako neposredno prethodnom i o d v o j e n o m asu,
kad sam p o e o sanjati p o d tim udarcem koji me privid62

no budi. Ja sam, koliko znam, prije nego li se ne probu

dim takozvano ekspletivno ne, ve naznaeno u mo
j i m spisima, jest sam nain prisutnosti ovoga jesam pri
je buenja. Ono nije uope ekspletivno, ono je izraz
moje ukljuenosti, svaki put kad se ona treba oitovati.
Francuski jezik je definira u inu njezine upotrebe. Ho
ete li zavriti prije nego li on ne doe? nije vano jes
te li vi zavrili, nedaj boe, da on doe prije. Hoete li
proi prije nego li on doe jer, kad vi budete doli,
on ve nee biti tu.
Pogledajte kamo vas v o d i m -r- prema simetriji ove
strukture koja ini da se, nakon udarca buenja, mogu
prividno odrati samo u odnosu sa svojom predodbom,
koja, prividno, ini od mene svijest. Na neki nain to je
smotan odraz u m o j o j svijesti ja zahvaam samo svoju
predodbu.
I da li je to sve? Freud je dosta puta rekao, da bi tre
bao nije to nikad uinio vratiti se na funkciju svi
jesti: Moda emo bolje vidjeti o emu se radi, shvativi
ono to motivira pojavu prikazane realnosti naime,
fenomen, udaljenost, sam zijev koji uspostavlja buenje.
Da to naglasimo, vratimo se snu koji je sav sazdan
na buci i za koji sam v a m dao dovoljno vremena da
ga naete u Tumaenju snova. Sjetite se onog nesretnog
oca koji je otiao prilei u isobu susjednu onoj u ko
j o j lei njegovo m r t v o dijete ostavljajui dijete na
uvanje, kako kae tekst, j e d n o m drugom starcu i ko
jega odjednom neto budi, to? to nije samo realnost,
ok, knocking buke proizvedene da ga podsjeti na real
nost, ve to prevodi tono u njegovu snu kvazi-identitet
onog to se zbiva, samu realnost prevrnute svijee koja
pali krevet u kojem poiva njegovo dijete.
E v o neega, to ne izgleda naznaeno da potvrdi Freudove teze u Traumdeutung da je san ostvarenje elje.
V i d i m o da tu izbija, gotovo prvi put u Traumdeutung,
jedna funkcija sna koja je prividno sekundarna san
ovdje samo zadovoljava potrebu da se produi spavanje.
to Freud eli kazati, navodei na tom mjestu upravo
63

taj san naglaavajui da je on puna potvrda za njegovu

tezu u vezi sa snom?
A k o je funkcija sna da produi spavanje, ako se san
m o e toliko pribliiti realnosti koja ga izaziva, zar se ne
bi m o g l o kazati da bi se ovoj realnosti moglo odgovoriti
bez prekidanja spavanja? konano, postoje somnambulne aktivnosti.
Postavlja se pitanje na koje, uostalom, navode sve
prethodne Freudove indikacije, koje glasi Sto nas to
budi? N i j e li to jedna druga realnost u snu? ona real
nost koju nam Freud opisuje ovako Dass das Kind an
seinem Bette steht, da je dijete pored njegova kreveta,
ihn an Arme fasst, hvata ga za ruku i apue mu predba
cujui, und ihm vorwurfsvoll zuraunt: Vater, siehst du
denn nicht, Oe, zar ne vidi, dass ich verbrenne? da ja
gorim?
Vie je realnosti, zar ne, u o v o j poruci, nego u buci
uslijed koje otac identificira neobinu realnost onoga
to se zbiva u susjednoj prostoriji. Zar se u ovim rijei
ma ne dogaa promaena realnost koja je uzrokovala
smrt djeteta? Zar nam sm Freud ne kae u toj reenici,
treba raspoznati to to ovjekovjeuje za oca ove rijei,
zauvijek odvojene od mrtvog djeaka, koje mu je moda,
pretpostavlja Freud, bio izgovorio zbog groznice ali,
tko zna, moda ove rijei ovjekovjeuju oevu grinju
savjesti, j e r onaj koga je ostavio da bdije pored kreveta
svoga sina, starac, nee moda biti sposoban da dobro
izvri svoje zaduenje, Die Besorgnis dass der greise
Wchter seiner Aufgabe nicht gewachsen sein drfte, ne
e, moda, biti na visini svog zadatka. I doista, on je
zaspao.
Zar vas ova reenica u vezi s groznicom ne podsjea
na ono to sam u j e d n o m od svojih posljednjih preda
vanja nazvao uzrokom groznice? Radnja, ma koliko ona
vjerojatno bila hitna, da se sprijei o n o to se dogaa u
susjednoj sobi nije li moda isto tako doivljena, u
svakom sluaju, sada prekasno u odnosu spram onog
o emu se radi, spram psihike realnosti koja se oituje
64

u izgovorenoj reenici? N i j e li nastavljeni san, ako mogu

rei, bitno posveen promaenoj realnosti? realnosti
koja ne moe nastati, ve ponavljati se beskrajno, u bez
granino nikad dostignuto buenje. Do kakvog susreta
moe doi s tim zauvijek nepokretnim biem ak ako
ga proguta plamen ako ne, do onog koji se dogaa
upravo u asu kad ga na nesreu sluajno zahvaa pla
men? Gdje je realnost u toj nesrei? ako ne u tome
da se neto fatalnije ponavlja pomou realnosti real
nosti u kojoj je onaj koji je b i o zaduen da bdije pored
tijela, ostao spavati, ak i kad otac dolazi nakon buenja.
Tako je dolo do susreta, uvijek promaenog, izmeu
sna i buenja, izmeu onoga koji uvijek spava i iji san
neemo doznati, i onoga koji je sanjao samo zato da se
ne probudi.
A k o Freud zadivljen vidi u o v o m e potvrdu teorije elje,
to je znak da je san samo fantazam koji ispunjava zavjet.
Jer, samo se u snu potvruje da je sin jo iv. Ali mrtvo
dijete, koje hvata svoga oca za ruku, okrutna vizija, oz
naava onostranost, koja izbija iz sna. elja se tu uprisutnjuje kroz gubitak zamiljen na najokrutnijoj toki
predmeta. Samo se u snu moe dogoditi ovaj zaista je
dinstven susret. Samo ritual, uvijek ponavljani in, mo
e obnoviti uspomenu na ovaj susret za pamtivijek
jer, nitko ne moe rei to je to smrt djeteta ako ne
otac kao otac to jest nitavno svjesno bie.
Jer, istinska formula ateizma nije Bog je mrtav ak
ako i utemeljuje funkciju oca na njegovu ubojstvu, Freud
titi oca istinska formula ateizma jest Bog je nesvje
stan.
Buenje nam pokazuje buenje svijesti subjekta kroz
predstavljanje onoga to se zbilo nesretan sluaj u
realnosti, kojem se treba suprotstaviti. Ali, kakav je to
bio dogaaj? kad svi spavaju istovremeno, onaj koji
se htio odmoriti, onaj koji nije mogao izdrati bdijenje
i onaj pred ijim je krevetom netko dobronamjeran mo
rao rei Reklo bi se da spava, kad mi znamo samo jed
no, a to je, da se u cijelom ovom svijetu utonulom u
65

san, uo samo jedan glas Oe, zar ne vidi da gorim?

Sama ova reenica je varnica ona donosi vatru tamo
gdje padne a ne vidimo o n o to plamti kad nas vatra
zasljepljuje injenicom da se vatra oslanja na Unterlegt,
na Untertragen, na realno.
Upravo nas to navodi da u o v o j reenici iz sna, odvo
jenoj od oca u njegovoj patnji, sagledamo nalije onoga
to e biti, kad se on probudi, njegova svijest i da se
zapitamo to je u snu korelativ te predodbe. Ovo pita
nje je utoliko upadljivije, to ovdje san doista vidimo
kao nalije predstavljanja to je slikovnica sna, a to je
prilika za nas da naglasimo ono to Freud, kad govori o
nesvjesnom, oznaava kao ono to ga bitno odreuje
Vorstellungsreprsentanz. To ne znai, kao to je preve
deno, reprezentativni predstavnik (le representant representatif), ve zastupnik predstavljanja. U sljedeem izla
ganju razmotrit emo njegovu funkciju.
Nadam se da sam uspio omoguiti vam da shvatite to
je kod zauvijek promaenog susreta vorno i to u Freudovu tekstu stvarno podrava ono to mu se.u o v o m snu
ini apsolutno primjerno.
Sada nam treba obiljeiti mjesto realnog, koje ide od
traume do fantazma utoliko to je fantazam uvijek
samo ekran koji prikriva neto posve primarno, determinirajue, u funkciji ponavljanja. Uostalom, to nam ujed
no objanjava dvosmislenost u funkciji buenja i u funk
ciji realnoga u t o m buenju. Realno m o e m o prikazati
pomou nesretnog sluaja, male buke, malo-realnosti, to
potvruje da ne sanjamo. Ali, s druge strane, ove realno
sti nije malo, j e r ono to nas budi jest druga realnost
skrivena iza manjka onoga to nadomjeta predodbu
to je Trieb, kae Freud.
Panja! nismo j o rekli to je taj Trieb ako on kriv
njom predodbe nije tu, kakav je to Trieb o k o j e m je
rije m o e m o ga smatrati kao Trieb koji e tek doi.
K a k o ne vidjeti da buenje ima dvostruki smisao da
buenje koje nas vraa u konstituiranu i predoenu real
nost ima dvostruku ulogu? Stvarno je s one-strane sna
66

koji moramo ponovo istraiti u onome to je san oba

vio, omotao, to nam je skrio, iza manjka predodbe iji
je tu samo zastupnik. Tu je realno koje vie od svega
upravlja nae aktivnosti, a psihoanaliza nam to oznaava.

3
Tako se dogodilo da je Freud donio rjeenje za prob
lem, koji je najotriji ispitiva due prije njega Kierke
gaard bio ve usredotoio na ponavljanje.
Pozivam vas na ponovno itanje teksta pod tim naslo
vom, tekst koji je bljetav od lakoe i ironike igre,
zaista mocartovski u s v o m donuanskom nainu ruenja
ljubavnih obmana. K o d mladog ovjeka, iji nam ujedno
potresan i smijean portret daje Kierkegaard, s otri
nom, bez moguih replika, naglaena je ova crta, koja
je njegovoj ljubavi upuena putem sjeanja sama sebi.
Zaista, ne postoji li tu neto dublje od La Rochefoucauldove izreke kako bi malo njih iskusilo ljubav da im
nisu objanjeni njeni naini i putovi? Da, ali tko je za
poeo? A zar sve u biti ne poinje s varkom prvoga koji
je obuzet ljubavnim arom tko je dopustio da ovaj
ar bude egzaltacija drugoga, postavi zarobljenik ove eg
zaltacije, njene zahuktalosti koja je, s drugim, stvo
rila najlaniji zahtjev, zahtjev za narcisnom satisfakci
j o m , bilo da ona pripada idealu ja, ili pripada tome
ja koji sebe smatra idealom?
K a o ni u Kierkegaarda, ni u Freuda se ne radi ni o
kakvom ponavljanju koje poiva na prirodnome, ni o
kakvom povratku potrebe. Povratak potrebe smjera na
potronju, koja je na usluzi apetitu. Ponavljanje trai
neto novo. Ono se okree prema ludikom, koje od tog
novog stvara svoju dimenziju to nam Freud takoer
kae u tekstu poglavlja o kojem sam vam proli put dao
podatke.
Sve to se u ponavljanju mijenja, modulira, samo je
otuenje njegova smisla. Odrastao ovjek ili naprednije
67

san, uo samo jedan glas Oe, zar ne vidi da gorim?

Sama ova reenica je varnica ona donosi vatru tamo
gdje padne a ne vidimo ono to plamti kad nas vatra
zasljepljuje injenicom da se vatra oslanja na Unterlegt,
na Untertragen, na realno.
Upravo nas to navodi da u ovoj reenici iz sna, odvo
jenoj od oca u njegovoj patnji, sagledamo nalije onoga
to e biti, kad se on probudi, njegova svijest i da se
zapitamo to je u snu korelativ te predodbe. Ovo pita
nje je utoliko upadljivije, to ovdje san doista vidimo
kao nalije predstavljanja to je slikovnica sna, a to je
prilika za nas da naglasimo ono to Freud, kad govori o
nesvjesnom, oznaava kao ono to ga bitno odreuje
Vorstellungsreprsentanz. To ne znai, kao to je preve
deno, reprezentativni predstavnik (le representant representatif), ve zastupnik predstavljanja. U sljedeem izla
ganju razmotrit emo njegovu funkciju.
Nadam se da sam uspio omoguiti vam da shvatite to
je kod zauvijek promaenog susreta vorno i to u Freudovu tekstu stvarno podrava ono to mu se u o v o m snu
ini apsolutno primjerno.
Sada nam treba obiljeiti mjesto realnog, koje ide od
traume do fantazma utoliko to je fantazam uvijek
samo ekran koji prikriva neto posve primarno, determinirajue, u funkciji ponavljanja. Uostalom, to nam ujed
no objanjava dvosmislenost u funkciji buenja i u funk
ciji realnoga u t o m buenju. Realno m o e m o prikazati
pomou nesretnog sluaja, male buke, malo-realnosti, to
potvruje da ne sanjamo. Ali, s druge strane, ove realno
sti nije malo, j e r ono to nas budi jest druga realnost
skrivena iza manjka onoga to nadomjeta predodbu
to je Trieb, kae Freud.
Panja! nismo j o rekli to je taj Trieb ako on kriv
njom predodbe nije tu, kakav je to Trieb o k o j e m je
rije m o e m o ga smatrati kao Trieb k o j i e tek doi.
K a k o ne vidjeti da buenje ima dvostruki smisao da
buenje koje nas vraa u konstituiranu i predoenu real
nost ima dvostruku ulogu? Stvarno je s one-strane sna
66

koji moramo ponovo istraiti : u o n o m e to je san oba

vio, omotao, to nam je skrio, iza manjka predodbe iji
je tu samo zastupnik. Tu je realno koje vie od svega
upravlja nae aktivnosti, a psihoanaliza nam to oznaava.
3
Tako se dogodilo da je Freud donio rjeenje za prob
lem, koji je najotriji ispitiva due prije njega Kierke
gaard bio ve usredotoio na ponavljanje.
Pozivam vas na ponovno itanje teksta pod tim naslo
vom, tekst koji je bljetav od lakoe i ironike igre,
zaista mocartovski u s v o m donuanskom nainu ruenja
ljubavnih obmana. K o d mladog ovjeka, iji nam ujedno
potresan i smijean portret daje Kierkegaard, s otri
nom, bez moguih replika, naglaena je ova crta, koja
je u njegovoj ljubavi upuena putem sjeanja sama sebi.
Zaista, ne postoji li tu neto dublje od La Rochefoucauldove izreke kako bi malo njih iskusilo ljubav da im
nisu objanjeni njeni naini i putovi? Da, ali tko je za
poeo? A zar sve u biti ne poinje s varkom prvoga koji
je obuzet ljubavnim arom tko je dopustio da ovaj
ar bude egzaltacija drugoga, postavi zarobljenik ove eg
zaltacije, njene zahuktalosti koja j e , s drugim, stvo
rila najlaniji zahtjev, zahtjev za narcisnom satisfakci
j o m , bilo da ona pripada idealu ja, ili pripada tome
ja koji sebe smatra idealom?
K a o ni u Kierkegaarda, ni u Freuda se ne radi ni o
kakvom ponavljanju koje poiva na prirodnome, ni o
kakvom povratku potrebe. Povratak potrebe smjera na
potronju, koja je na usluzi apetitu. Ponavljanje trai
neto novo. Ono se okree prema ludikom, koje od tog
novog stvara svoju dimenziju to nam Freud takoer
kae u tekstu poglavlja o kojem sam vam proli put dao
podatke.
Sve to se u ponavljanju mijenja, modulira, samo je
otuenje njegova smisla. Odrastao ovjek ili naprednije
67

dijete trae u svojim aktivnostima, u igri, novo. Ali, ovaj

pomak prikriva pravu tajnu ludikoga, naime najradikal
niju razliitost koju uspostavlja ponavljanje u sebi sa
m o m . Pogledajte to u djeteta, u njegovoj prvoj kretnji,
u asu kad se ono oblikuje kao ljudsko bie, to se oi
tuje kao potreba da pria bude uvijek ista, da njeno is
priano ostvarenje bude ritualizirano, tj. doslovno isto.
Ovaj zahtjev za jasnom konzistencijom detalja njegova
pripovijedanja znai da ostvarenje oznaitelja nee ni
kada moi biti dovoljno briljivo u njegovoj memorizaciji da bi dostiglo oznaavanje prvenstva znaenja kao
takva. To znai, dakle, uzmicanje, prividno, razvijajui ga
mijenjanjem znaenja. Ovo mijenjanje ini da se zabo
ravi cilj znaenja, preobraavajui njegov in u igru i
rastereujui ga u pogledu naela ugode.
K a d je Freud shvatio ponavljanje u igri svog unuka,
u uestalom jort-da*, on moe naglasiti da dijete t a m p o
nira uinak nestanka svoje majke, tako da sebe ini uzro
k o m toga nestanka ovaj fenomen je sekundaran. WalIon to naglaava, dijete u prvi mah ne nadzire vrata kroz
koja je majka izila, pokazujui tako da oekuje da e
je ponovo tu vidjeti, ve otprve usmjerava svoju panju
na mjesto gdje ga je ona napustila, na mjesto koje je
ona napustila pored njega. Zijev unesen naznaenom
odsutnou uvijek je otvoren, on ostaje uzrokom centri
fugalnog pravca gdje, ono to se bira, nije drugi kao lik
u kojem se projicira subjekt, ve kalem vezan za njega
pomou niti koju on dri kalem, gdje se izraava ono
to se od njega odvaja u o v o m ogledu, samosakaenje,
polazei od kojeg e se red znaenja ocrtati u perspekti
v i . Jer, igra kalema jest odgovor subjekta na ono to je
stvorilo odsutnost majke na granici njegove domene, uz
njegovu kolijevku, naime jarak o k o kojeg se samo m o e
igrati preskakanja.
* Fort-da (onamo-ovdje) rijei su jednogodinjeg djeaka iju
igru Freud analizira u I I . poglavlju S onu stranu naela ugode
(Prim. ur.).
68

Ovaj kalem nije majka svedena na malu lopticu uslijed

nekakve igre dostojne Jivaroa to je malo ne-znam-to
subjekta koje se odvaja sve bivajui jo njemu pripadno,
j o zadrano. Tu treba rei, prema Aristotelu, da ovjek
misli sa svojim predmetom. Sa svojim predmetom dijete
preskae granice svojega podruja koje se pretvara u
okno i zapoinje s urokom. A k o je istina da je oznaitelj
prvo obiljeje subjekta, kako ne prepoznati samom
injenicom da je ova igra praena jednom od prvih opo
zicija koja se pojavljuje da moramo naznaiti subjekt
tu, u predmetu na koji se ova opozicija primjenjuje, upra
vo u klupku. O v o m predmetu dat emo zatim i m e iz
lakanovske algebre malo a.
Skup aktivnosti simbolizira ponavljanje, ali nikako
ponavljanje potrebe koja bi zahtijevala povratak majke
i koja bi se oitovala jednostavno u kriku. To je ponav
ljanje odlaska majke kao uzroka za Spaltung u subjektu
natkriljeno alternativnom igrom foruda, koje znai
tu: i tamo, i koje u svojoj naizmjeninosti smjera samo
to da bude fort nekoga da, i da nekoga fort. Ono cilja
na ono to u biti nije tamo kao predstavljeno jer, to
je samo igra koja je Repres'dntanz neke Vorstellung. Sto
e postati Vorstellung, kad to Repres'dntanz majke u
njenom crteu oznaena potezima, gvaom elje bude
opet nedostajalo?
I ja sam vidio, vidio svojim oima koje je otvorila maj
inska vidovitost, dijete traumatizirano zato to odlazim
usprkos njegovom pozivu prerano nagovijetenom u glasu,
koji se obnavljao j o mjesecima v i d i o sam ga, jo
dugo vremena nakon toga, kad" sam uzimao to dijete
u naruaj vidio sam da sputa glavu na m o j e rame
da (utone u san, san koji je jedini u stanju da mu omogui
pristup i v o m oznaitelju, koji sam b i o od dana traume.
Ta skica koju sam v a m danas dao za funkciju tyhe, bit
e nam bitna da razluimo ono to je r dunost analitiara
u tumaenju prijenosa.
Neka mi za danas bude dovoljno da naglasim, da nije
69

uzaludno to se analiza postavlja kao radikalniji modu

lator ovog odnosa ovjeka prema svijetu, a koji je dugo
vremena uziman za spoznaju.
Ako spoznaju nalazimo tako esto u teoretskim napi
sima gdje se odnosi na neto analogno relaciji ontogeneze prema filogenezi to je samo zbrka, a idui put emo
pokazati da se sva originalnost psihoanalize sastoji u
tome, da ne usredotouje psiholoku ontogenezu na te ta
kozvane stadije koji doslovno nemaju nikakve odre
ene osnove u razvoju u biolokom smislu. Ako razvoj
posve oivljava uslijed nesree, uslijed neprilike tyh, to
je u onoj mjeri u kojoj nas tyh dovodi na istu toku
gdje je predsokratovska filozofija pokuala motivirati sam
svijet.
Negdje j o j je trebao clinamen. Demokrit kad je po
kuao to oznaiti, postavljajui se ve kao protivnik iste
funkcije negativiteta pri uvoenju m i s l i nam kae
nije to to.' je bitno, i dodaje pokazujui vam
da je ve u to doba, to je jedna naa uenica nazvala
arhaikom etapom filozofije, manipulacija rijei bila ko
ritena kao u vrijeme Heideggera to nije , to je
dev , to je u grkom kovanica. On nije rekao iv , a da i
ne govorimo 6v , to je rekao?. rekao j , odgovara
jui na pitanje koje je i nae dananje, pitanje idealiz
mu. Nita, moebiti? ne moebiti nita, ve ne-nita.
ODGOVORI
F. D O L T O : - N e vidim kako bi se opisivanje formira
nja inteligencije prije tri, etiri godine obavilo bez sta
dija. Mislim da se za fantazme obrane od kastracije i pre
krivanja kastracije,, jednako kao i za prikrivanje kastra
cije, treba pozivati na stadije.
Opis stadija, tvoritelja libida, ne mora se pozivati na
prirodno pseudo-zrenje, koje uvijek ostaje mutno. Stadiji
se organiziraju o k o kastracijske tjeskobe. Kopulatorni
in uvoda u seksualnost je traumatski eto jednog reza
70

 i ima organizatorsku funkciju za razvoj. Kastracijska

tjeskoba je poput ice koja probada sve etape razvoja.
Ona usmjerava sve odnose to prethode njenoj pojavi
u uem smislu rijei odbijanje od dojke, analna disci
plina itd. Ona kristalizira svaki od ovih momenata u dija
lektici ije je sredite lo susret. Ako su stadiji posto
jani, to je zbog funkcije njihove mogue registracije u
izrazima loeg susreta.
Sredinji lo susret je na spolnoj razini. To ne znai
da stadiji dobivaju spolnu boju koja bi se poela iriti
od kastracijske tjeskobe. Naprotiv, zato to se ova empatija ne stvara, g o v o r i m o o traumi i o praprizoru.
12. veljae 1964.