KAO DA ME NEMA:

MILITARISTIKA CENZURA ENSKOG RODA

Merima Omeragi

Literarno svjedoanstvo
oglaavanje utianih ratnim nasiljem
Naruavanje his/storizacije linearnog narativa omoguilo je
reviziju povijesne stvarnosti koja je obiljeena upadom subverzivne
i angairane fikcije putem koje se dekonstruie mnogostrukost
zloinakih ideologija spram neunitivih Drugih. Iz testimonijalnog
karaktera literarnog svjedoenja 1 proizlazi mo koja oglaava i
objavljuje razvlatene od privatnog glasa i daje im pravo na govor
o vlastitoj iskustvenoj istini. Davanjem glasa povijesno uutkanima
otvoren je put nadzoru nad politikama reprezentacije. ensko
(anti)ratno pismo u tom kontekstu svojim diskurzom progovara iz
pozicije dvostruke Drugosti, uvodi performativno prestrukturiranje
znaenja dominantnih diskurza epistemologije, redefinira drutvene
koncepte s ciljem odupiranja svim oblicima istrebljenja drugosti,
kako enske, tako i svakog drugog pojavnog oblika identitarnog
ne/identificiranja s postojeom i/ili nametnutom normom.
Kulturni model nacionalpopulizma obiljeen porastom mizoginije
osamdesetih godina 20. vijeka, legalizovan i artikulisan na polju
kulture, utemeljen je u moi militariziranog patrijarhata kojim
se utvruje hijerarhija spolnih i rodnih uloga, ali i reproduciraju
arhetipski stereotipi u poimanju ene i enskosti. Nametanjem

Svjedoenje u knjievnosti ima testemonijalni karakter jer je suprotstavljeno
pravnom svjedoenju i kao takvo ima drugaiju funkciju u re/prezentaciji stvarnosti i istine.
278

Zenike sveske

odnosa enske subordinacije i muke dominacije militarizam ulazi u

sr meuljudskih odnosa, a patrijarhat se ispostavlja kao prenosnik
kulturnih modela. Svakodnevni proces militariziranja drutva se
odvija preplitanjem seksistikog modela (superiornost mukog spola
nad enskim), militaristikog (superiornost nasilnog rjeavanja
sukoba) i nacionalistiko-rasistikog (superiornost jedne rase i/ili nacije
nad drugom) modela (Antimilitarizam i ene 2009.: 22).
Snaan kulturni model koji podrava logiku militaristikopatrijarhalnog transfera jeste stvaranje lika neprijatelja. ena kao
Druga u poretku drutvenog ustroja postaje neprijatelj/potlaena koju
treba unititi, kontrolisati i normativno nadzirati, dok je mukarac
prijatelj/tlaitelj i donositelj ispravnih odluka u ime porodice/nacije
(patrijrahat/vojska). Ideolokim radikaliziranjem figure ene kao
neprijatelja militarizirana matrica patrijarhalne binarnosti mukarac/
ena postaje osnova za nadovezivanje opozicija kakve su rat/mir,
militantna neranjivost/seksualna ranjivost, javno/privatno, govor/
utnja... od kojih svaka drugost oznaava enskost. Mo prisutna
u hijerarhiziranju diskriminira enski spol/rod kao nuno slabiji,
dodijeljen mukarcima na upravljanje, gura enski subjekt na abjektnu
poziciju, promovira militantnu kontrolu i poslunost od nivoa porodice
do vojne organizacije.2 ene tim postupkom postaju sauesnice koje ne/
svjesno podravaju simboliki poredak utemeljen na patrijarhalnom
militarizmu mukog oznaavanja ratnih ugovora, pri emu oba spola
imaju uloga u konceptu rata (Cooper, Munich & Squier 1989.: 10). Rije
je o injenici da su najvee rtve oruanih sukoba i nasilja ene i djeca,
ali i o dodatnom militarizovanju putem ukljuivanja u vojne strukture
to se kosi s ideologijama antimilitarizma i pacifizma. Plagiranjem
militaristikih kao feministikih zahtjeva politizuje se feminizam na
nain da u sebe inflitrira maskulinu mo koja je predstavljena kao
retorika nediskriminacija na osnovu pola (Antimilitarizam i ene 2009.: 27).
2

Donoenje odluka u ime drugih funkcionira kao kulturni model koji se
militarizacijom prenosi u drutvo, odnosno dodatno patrijarhizira. Mukarac/glava
porodice u takozvanoj privatnoj sferi donosi odluke u ime porodice, a istupom u javnu
sferu postaje dio/vladajua grupa koja donosi odluke u ime tobonje dobrobiti naroda.

279

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Virginia Woolf u svojim pismima Tri gvineje (1936.) objanjava

tri naina na koje ena treba da uestvuje u spreavanju rata.
Antimilitaristiki stav po Woolfovoj obavezuje ene na obrazovanje
kroz koje se gradi mrnja prema ratu, zatim na odbranu kulture i
intelektualne slobode iji je cilj ouvanje mira. Razlike u poimanju
rata rodoljuba mukaraca i ena su oigledno umnogome razliite.
Mukarci ratujui zbog uitka, zadovoljstva i nunosti u borbi
pronalaze uzvienost, ali i afirmiraju i izraavaju odlike mukosti
(2004.: 11). Rat u bivoj Jugoslaviji zasnovan je na maskulino-ratnoj
retorici pred ijom demonskom snagom je uniteno i razoreno jedno
drutvo. Dodatnim militariziranjem kulturnih predodbi o enama iz
posljednje faze komunistikog patrijarhata otvoren je novi radikalni
pogled na uee ena u ratu. Slika i rod ene u bivoj Jugoslaviji
postaju dio sveope nejednakosti, iako politiki promovirane
jednakosti, to je p(r)okazalo emancipiranje ena u jugoslavenskim
kolektivima kao izrazito ideoloko.3 Vrhunac ovakvih dogaanja
s poetka devedestih godina dodatno je viktimizirao ene uinivi
ih orujem rata u svrhu postizanja vojnih ciljeva to se odvijalo
iskljuivo preko nasilja i silovanja. Stari/novi model ene prema
Jasmini Teanovi, radikalno je obnovljen preko instrumentalizacije,
tradicionalizacije i naturalizacije ena za vrijeme ratova.
Konstrukcija enskog roda u ratnom razdoblju podvrgnuta
je restrukturiranju. Rod ene je odreen nacionalnim i kulturnim
koncepcijama maskuliniteta i feminiteta. ena koja prema
nacionalistikom diskurzu funkcionira kao svesimbol kulture i
nacije napadnuta je preko njene reproduktivne sposobnosti ime
se htjelo postignuti unitenje kulture, tradicije, nacije i identiteta
protivnike grupe. Krivo/tvorenom idejom majke nacije, o emu
pie Nira Yuval Davis, u naim osvjedoenim mukocentrinim
drutvima, naglaavala se propisana uloga enskosti u kulturnom
3

Zagarantovana politika i pravna jednakost ena i mukaraca u Jugoslaviji uoi
samog rata pod diktatom militariziranog patrijarhata vodi ka instrumentaliziranju ena
u njihovom doborovoljnom povratku porodici i shodnim ulogama majke i domaice na
to su se lagodno naslonili i pozvali nacionalistiki i religijski diskurz propagirajui istu
ogranienu, pa i pooptenu ulogu ena.

280

Zenike sveske

tumaenju nacija i nacionalnoga preko politika (rodnog) identiteta.

Tenjom za diseminacijom znaenja, upisivanjima tjelesnog/
bolnog, intimnog, iskustveno-traumatskog, nasilno-seksualnog u
tekst/ualno, isitavanjima pukotina, dehijerarhizacijom Logosa,
dekonstrukcijom nacionalnih ideologija Slavenka Drakuli 4
predoava rat kao dio iskustva ene ispisanog enskim i antiratnim
pismom u romanu Kao da me nema (1999.). S jedne strane roman je
tvoren reenicama (anti)ratnog pisma, zasnovanim na ponitavanju
krvave logike rata, u funkciji izraavanja poststrukturalistike
sumnje u iskazivost iskustva nasilja jezikom i biva nadopunjen
marginaliziranim enskim jezikom naslonjenim na iskustvo tijela
i psihoanalitiko iskustvo kojim se destabilizira logofalocentrizam.
Glavna junakinja romana uiteljica S. svjedoi o enskom
preivljavanju uasa rata, kroz traumu ratnog silovanja to
rezultira snanom reprezentacijom tijela i identiteta pogoenog
traumom. Autorka iz vizure rtve preko koje se predoavaju ratne
strahote ne dodiruje kolektivnu traumu simbolikih pobjednika i
gubitnika u ratu malih nacija, nego zapisuje individualnu traumu
ene, pojedinke koja trpi povijesni uas (Kazaz, 2005.: 141). Njeno
iskustvo je povijesna trauma, a svjedoenje o njemu ima funkciju
izvjetavanja o povijesnim zbivanjima. Naime, svjedoenje
prie ima za cilj da ona postane povijesno vidljiva. Ispisivanjem
ili fiktivnim zapisivanjem fragmenata ratnog/traumatskog
iskustva literatura p/ostaje svjedoanstvom rata koji distorzinim
4

Prema Andrei Zlatar ensko tijelo u pripovijednim tekstovima Slavenke Drakuli
je izloeno pogledu izvana, vanjskom oku, izloeno opasnosti, nekoj vrsti krajnjih radikalnih stanja
naratizovanih u opusu od pet romana. Opsesivno bavljenje problemom enskog tijela
kulminira dekonstruiranjem bola, traume i prisilne seksualnosti u romanu Kao da me nema.
Roman je napisan iz ugla ene o enskom preivljavanju ratnih zloina silovanja. Roman
Hologrami straha (1987) je neka vrsta autobiografskog zapisa o autoriinom stanju, traumi
tijela koju izaziva bolest. U Mramornoj koi (1995.) junakinja u potrazi za identitetom otkriva
osamljenost vlastitog subjekta kojeg ne moe prevazii ni odnos s vlastitom majkom. Strast
ljubavi koja osuuje junake romana Boanska glad (1997.) kontekstualizirana je dovoenjem
tjelesnosti/seksualnosti kao jedinstvenog komunikativnog sistema u iu interesovanja,
junaci su u sferi nenormiranog jer se ouvanje ljubavi putem fizikog (ina) sjedinjenja
ispostavlja kao kanibalsko. Roman Frida ili o boli (2007.) tematizira dekonstruisano tijelo
bola i strasti i suodnosa sa umjetnostima.

281

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

konceptom neprestano podsjea na dehumanizirajuu dimenziju

djelovanja Moi. Pojedin/k/ac u to ime pokree traumatsko
pamenje koje, iako se opire naraciji, prerauje i dobiva pripovijedni
oblik procesom svjedoenja. Stoga ne udi to se glavna junakinja
romana prisjeajui se preivljenih ratnih katastrofa osjea kao
svjedok vlastitoga ivota (Drakuli, 2010.: 128-129). Svjedoenje kao
preformativni iskaz ili kao diskurzivna praksa ujedno je zavjet na
pripovijedanje, obeanje i proizvodnja vlastitog govora kao kljunog
dokaza istine (Felman & Laub, 1992.: 5).
Svjedoanstvo je prikazivanje, uprizorenje prolosti, ponovno
proivljavanje traume, ali i detraumatizacija koja dokida
komunikaciju izmeu pripovjedaa i sluatelja/itaoca koji se
ignoriranjem uasa brani od traume kulturnog oka koju izaziva sam
in sluanja/itanja. Htjela bi joj rei neto o svome iskustvu ponienja, o
vrstama i stupnjevima ponienja u logoru, ali odustaje. Ne treba uporeivati
uase, to se ne moe. Ustvari ih ne treba niti opisivati. Ionako je malo nade
da e to netko razumjeti (Drakuli, 2010.: 132-133). Dvodimenzionalnost
svjedoenja otkriva nunost pripovijedanja za sam proces
ozdravljenja pojedinca i drutva kako tvrdi Sigmund Freud, dok s
druge strane je rije o izbjegavanju pri/povijesnog ponavljanja nasilja
(H. White). Iako je kao publicistkinja obradila teme silovanja sluajui
ispovijesti i svjedoenja silovanih ena u ratu esejskim i urnalskim
tekstovima5, autorka vjeruje da je proza drugi nain6 izraavanja
5

U knjigama How We Survived Communism and Even Laughed (1991), Balkan Expres
(1993) i Cafe Europa (1996.) problemu silovanja Slavenka Drakuli se vraa u par navrata.
U tekstu Intervju opisuje svoj susret sa rtvom masovnog silovanja muslimankom N. F.
iz Kozarca. Potom temi silovanja se vraa i u knjizi u kojoj daje portrete ratnih zloinaca
nastaloj uglavnom prisustvovanjem suenjima za ratne zloine na prostoru bive
Jugoslavije u Haagu They Would Not Harm a Fly (2003.), u tekstu Momci su se samo zabavljali,
piui o prvim mukarcima osuenim za masovna silovanja muslimanki kao za zloine
protiv ovjenosti. Takvi su i tekstovi Behind The Wall of Silence i Bosanske ene svjedoe.
Indikativno piui o enskom problemu prostitucije i silovanja u predratnom periodu u
asopisima iji tekstovi su potom objedinjeni u Smrtnim grijesima feminizma (1984.) autorica
detektuje ove probleme kao gorue zbog pitanja odnosa prema eni i njenom rodu u
drutvenom kontekstu uope.
6

Usp. tekst Drakuli Salvenka i Zlatar Andrea (2002.) ena, tijelo, bolest, pismo.
Sarajevske sveske br. 3. Sarajevo: 19-29

282

Zenike sveske

traume silovanja zbog razvoja dramatinosti, osjeajnosti to pridaje

autentinosti i istinitosti dogaaja. Testimonijalnim svjedoenjem se
proizvodi senzacija iskustva i donosi obeana katarza. Koristei
anonimnu pripovjedaicu koja prezentira priu ene S. autorica
vjeto koristi jednu od pripovijednih metoda svjedoenja. Zabiljeeno
u rasprsnutim, kratkim, odsjenim i izlomljenim reenicama, sa
simbolikom i motivima esto koritenim u enskoj knjievnosti,
fragmentima sjeanja, roman postaje neka vrsta izvoda iz enskog
dnevnika u kome je ispisana preivljena trauma rtve masovnog
silovanja. Ujedno roman vri preispitivanje svijeta putem stvaranja
i iitavanja pukotina u svim sustavima ideja (Kundera, 2007.: 126).
Posebnost romana Kao da me nema ogleda se u istraivanju pukotina
ratne ideologije utemeljene na transferu vrijednosti izmeu
militarizma i patrijarhata ime su oni izjednaeni, to jeste, paralelni u
sintagminoj definiciji naoruanog patrijarhata.
Ko je to uinio?
Romanom Kao da me nema se pripovjedaki ozakonjuje pristunost
roda i etnije u tekstu. Slavenka Drakuli uvodi temu silovanja
u knjievnost enskog pisma ime se ukida tabuiziranost i ene
autorke na naim podrujima govore istinu o tijelu u/iz rata (Marcus,
1989.: 141). Zahvaljujui mizoginosti kulture, nejednakosti spolova,
militaristika dominacija u ratu svela je poloaj ene na ulogu oruja
to se manifestovalo individualnim i kolektivnim iskustvom traume
silovanja enskog spola/roda. Iako je in silovanja prvenstveno
napad na ensku seksualnost i spolnost, to Drakulika i pokazuje u
romanu, ratno silovanje na nivou teksta ispostavlja i novu dimenziju.
Narativizirana trauma u vidu svjedoenja nasilja mukarca nad
enom postaje i monstruozna pria o masovnom silovanju kao
strategiji napada i unitenja protivnike etnije. Junakinja romana
Kao da me nema uiteljica S., zateena u logoru, nakon straha za
goli opstanak, te vijesti o stradanjima u mukom logoru, suoena
je sa stradanjem u enskoj sobi, negdje u bosanskoj unutranjosti,
kako objanjava sama autorka. Strah od snage mukaraca, od onoga
to oni mogu uiniti enama, raste nagomilanim terorom i rezultira
283

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

stravinom i demonskom Traumom seksualnog zlostavljanja.

Masovno seksualno nasilje nad enama se odvijalo u enskim
sobama, zasebnim institucijama unutar logora, to potvruje
injenicu o pootrenoj prisutnosti muko/enskog rata, te sekundarno
izmeu zaraenih grupa najuoljivije na planu ratnih surovosti
(Ivekovi, 1995.: 9-23). Rat dodatno militarizira rodove. U imaginariju
jugoslovenskog mukarca bitno mjesto u spoznavanju zauzima
Jugoslovenska narodna armija kao topos mitskog ivota. Bratstvo
naslijeeno iz vojske za vrijeme rata, nuno raskomadano, asimilira
se u etnike grupe. Mukarci/vojnici identifikovani s nasiljem kao
jedinim nainom rjeavanja sukoba i sredstvom samopotvrivanja u
situacijama frustracije (Forel, 2012.: 98) u enskoj sobi oituju se kroz
zajednitvo/kolektivitet u poniavanju ena svedenih samo na spol
Drugog ili neprijateljskog etnosa. Proces uskladitavanja enskih
tijela za zlo/upotrebu kako stoji u romanu nain je kolektivne
demonstracije moi, jer su ene za vojnike samo dio ratnog plijena. S.
nije mogla zamisliti da muko tijelo moe uiniti takvo nasilje nad enom,
da je toliko mono, toliko neravnopravno nadmono da ena nema odbrane
pred tom vrstom nasilja. ... Ne mogu se sakriti od mukaraca kojima su na
raspolaganju. Ovdje ena nema pravo rei ne (Drakuli, 2010.: 57-61).
Bratsko poveanje okrutnosti dio je oblikovanja i potvrivanja
identiteta. Grupa koja je nadmona u ratnoj hijerarhiji apriori
iskljuuje Druge, jer samo uz pomo drugosti se moe oblikovati
identitet. To njihovo zajednitvo u poniavanju ena, to njihovo muko
bratstvo, dok jedan drugoga gledaju kako to rade, uzbuuje li ih to? ... Ali ni
vojnici vie nisu osobe, samo oni su toga manje svjesni. Za djevojke oni su
postali tek opasni izaslanici jedne nadosobne sile koja ih tjera da s njima ine
to to ine. S. je jasno da su i oni zarobljenici bez individualnosti, bez lica.
Njihova tijela i njihova volja takoer pripadaju nekome drugom vojsci,
voi, naciji. Sluaju i izvravaju naredbe ljudi kojima vjeruju ili kojih se
boje. Naas vjeruju da su neto drugo dok stoje na pragu enske sobe.
Da su gospodari (Drakuli, 2010.: 90-66). Pripadnost ene kolektivu
prvenstveno dokida njen individualni identitet, a u prvi plan istie
vanost grupne identifikacije na koju je ena prisiljena. Stoga njen
etniki i nacionalni identitet je prisilan identitet (Yuval-Davis, 2004.:
284

Zenike sveske

23), koji se konstruie sekundarno, to proistie iz patrijarhalnih

predodbi o eni kao vlasnitvu mukarca (drutvenoj robi). ena
postaje kulturni simbol kolektiviteta, granica etnikih grupa u
ratu, nositeljica tradicije i Majka nacije. Identitet mukarca, onog
koji u sebi otjelovljuje Oca nacije, oinske figure izuzetno vane
u nacionalistikoj retorici presauje se na enu koja drutveno
fingira zahvaljujui svom za/dobijenom identitetu. Tim postupkom
ne samo da se ena spolno i rodno degradira, ve se briu razlike
izmeu svake ene ponaosob. Sve smo na isti nain zaraene logorom,
misli. Neiste krvi, sve smo iste. ene ovdje postoje samo jo kao mnoina
(Drakuli, 2010.: 47).
S druge strane, pokazalo se dvostrukim kodiranje uloge ene u
logoru. Dovoljno je pomenuti sluaj uvarice enske sobe N. koja je
empatijom mogla stati na stranu enskog roda, ali ne i deklarativno
ili strategijski. Trauma tijela kao put zadavanja patnje atikulisana
je u tekstu na mjestu susreta dva diskurza, onog ratne logike i
diskurza roda ene. Rat koji uvruje svoje performativne pozicije u
jeziku i diskursu (Kolozova, 2007.: http://www.zenskestudie.edu.rs./
pdf/katerina/pdf.) putem nasilja, opredmeuje se u znaku, svojim
izrazitim seksizmom resituira, ponitava i preoblikuje identitete
putem procesa iskljuivanja. Time diskurz direktno oblikuje rod i
tijelo i utie na oblikovanje spola i roda u govoru/jeziku. Slavenka
Drakuli tijelo svoje junakinje S. oblikuje rodnim antiratnim
diskurzom koristei injenicu da je tijelo medij za utiskivanje i
ispisivanje diskurzivnih parametara. Na povrinama enskoga
tijela u romanu Kao da me nema se upisuje sukob etnija. Ranjivost
kao opa odrednica tijela intenzivira se u novim okolnostima gdje
nasilje jest nain ivota, a sredstva za osiguranje samoobrane ograniena
(Butler, 2007.: 69-84). Tiranija javnog projekta transmitovana u sferu
intimnog ivota politiki odreuje pojedinke/ce upravo putem
drutvene ranjivosti tijela. U manifestima enskog pisma osvijetene
su tenje da se ispolji tijelo doivljeno iznutra, da pismo unutranjosti
predstavi jo jedan bitan aspekt drutvenog sadraja i ivota ene u
ovom sluaju zahvaenog ratom. ensko tijelo smjeteno u okvire
patrijarhalnog reprezenta funkcionie kao politiki, drutveni i
285

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kulturni objekt. Borba se odvija izmeu onoga ko nastanjuje tijelo i

ekploatatora. enska tijela kao simboliki toposi Nacije/Mukarca7
ispostavljaju se kao put do mukih ciljeva u ratu. Koloniziranjem
enskog tijela i seksualnim nasiljem nad njim alje se poruka o
unitenju mukarcima neprijateljske nacije. Funkcionirajui u ratu
kao dvostruka Druga, ena je izloena torturi silovanja koje se ne
definira samo kao in mukarca protiv ene, ve i in jedne etnike
zajednice protiv druge. Od trenutka kad su se naoruani mukarci
pojavili u njihovu selu, svaka od njih prestala je biti osoba. A sada su to
jo manje, sada su svedene na skupinu slinih stvorenja enskog roda,
iste krvi. I jedino je krv vana, ispravna krv vojnika protiv pogrene krvi
ena (Drakuli, 2010.: 65). Do enskih tijela se dolazi posredstvom
kontrole i nadziranja, koje proizvode ono to Foucalut oznaava
disiplinirajuim drutvom.
Smjetanjem ena u logor postie se nadzor nad spolnou (YuvalDavis, 2004.: 36), posljedino i nad reprodukcijom, to je jedan od
nacionalistikih prioriteta. Mjestu podreenosti ene u patrijarhalnoj
ideolgiji i njenoj ulozi u seksualnoj razmjeni pridruuju se i njeni
reproduktivni potencijali koji pripadaju mukarcu koji ih brani ratujui
(u ime bezbjednosti koju e osigurati). U patrijarhalnom kontekstu
etnikog diskursa rezultat napada na ensko tijelo koje simbolizira
granice zajednice rezultira fenomenom prisilne trudnoe. ena kao
temelj obitelji i zajednice doivljava ponienje raanjem djeteta
neprijatelja, jer djeca nasljeuju etnicitet svoga oca, to je in
unitavanja druge, neprijateljske (etnike) grupe. Ovaj fenomen je
poruka neprijatelju da nije znao braniti svoju zajednicu. Meutim,
7

Izmanipulisane razlike binarnih sistema, prije svega onog spolnog i rodnog,
projektuju se na ratni sistem i mahanizme osvajanja/potinjavanja. Iz pozicije dimenzije
radikalnih opozicija, ensko tijelo postaje uporite rata i nacionalizma. Kontinuitet mukog
mita o enskom tijelu kao mjestu stvaranja Nacije uz pogubno djelovanje militantne
ideologije rezultira nasiljem, agresijom, ali i rodno specifinim zloinima silovanja
i seksualnog zlostavljanja i prisilne trudnoe. Izjednaavanjem nacije i mukarca u
simbolikom poretku, ali i otjelovljenjem ene kao Majke nacije nova figura ene, dolazi se
do politizacije ideje o eliminaciji ene i enskoga. Patrijarhalnom logikom po kojoj je ena
temelj obitelji, ostvaruje se napad na muke lanove njene obitelji. Paradoksalno, napad na
enu obiljeava simboliki napad na naciju.

286

Zenike sveske

ni u kojem sluaju ne treba iskljuiti tumaenje prisilne trudnoe 8

kao napada na ensko pravo reproduktivne samodeterminacije.
Slavenka Drakuli u romanu detektira i podvrgava analizi fenomene
ratnog silovanja, prisilne trudnoe, prisilne prostitucije i seksualnog
ropstva. 9 Tekstualizirati rod u odnosu na rat, kao klju njegova
konstrukta, znai prvenstveno odrediti odnos roda i rata, a roman je
mjesto istraivanja i upisivanja. Uprkos injenici da je podvrgnutost
ena u ime njihovog kolektivnog identiteta mukoj teritorijalizaciji,
pa shodno tome i osvajanju, agresija, fiziko nasilje, tortura i silovanje
koje preivljava svaka rtva ponaosob je pitanje zloina protiv ene,
protiv njenog spola i roda. Spojem linog traumatskog iskustva i
kolektivne traume na horizontu historije autorka je obezvrijedila,
ponitila i dehumanizirala rat pokazujui ga u jedinom ispravnom
svijetlu: ljudoderskom, utemeljenom na besmislu prolijevanja krvi.
Eks-statini subjekt: tvorba unutarnje komore
ili logika preivljavanja traume
u enskoj sobi - mikroterenu rata
Teoretiziranje postojanja enskog (anti)ratnog pisma u
konkretnom literarnom tekstu namee otkrivanje odnosa izmeu
povijesti i historije. Roman Kao da me nema u sebi sintetizira fikciju i
fakciju na nain da romaneskni fikcionalni svijet prodire u istorijski
(referencijalni) (Shafer, 2001.: 141). Slavenka Drakuli, ispisujui
pojedinanu sudbinu junakinje S., donosi literarnu, ali i alternativnu
povijest pojedinke tvorene njenim odnosom prema sjeanjima
8

Dehumanizirajua i bestijalna logika ratnih okraja u krvavoj areni ne tedi ni
ene koje nisu vie samo rtve uvuenosti u mehanizme ratnog sistema, ve su pristalice,
sauesnice. Primjer u romanu su ene edomorke. ene same pristaju na istu krvavu logiku
po kojoj na znai ivot, a njihov smrt. I same postaju sposobne ubiti i to je pobjeda logike
rata (Drakuli, 2010.: 109).
9

Medijskim skretanjem panje na popratne ratne dogaaje 1992. godine u Bosni i
Hercegovini silovanje ena postaje javna injenica, a pritisak feministkinja i advokatkinja
na meunarodne organizacije i grupe rezultira definisanjem ratnog silovanja kao ratnog
zloina protiv ovjenosti (1993.). Statutom ICC-a (Meunarodnog krivinog suda)
usvojenog 1998. godine definiu se etiri zloina protiv ena za ratni zloin: silovanje u ratu,
seksualno ropstvo, prisilna trudnoa i prisilna prostitucija (Mlaenovi, 2005.: 22).

287

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kroz koja se u konanici rekonstruie destrukcija, a time udvajanje

i ponitavanje njenog identiteta. Svjedoenje njene junakinje se
namee kao politiko. U kontekstu kulture negiranje napada na
enski subjekt ima za cilj izbrisati enski rod, stavljanjem u prvi plan
posljedice ratnog nasilja nad enama po mukarce, a nikako patnje
koju preivljavaju ene. Ova presonalizirana povijest zasnovana je na
stvarnoj historijskoj i geografskoj podlozi proteklog rata u Bosni, data
u dimneziji romana, postaje ono to Milan Kundera naziva osvetom
za bezlinost povijesti ovjeanstva (Kundera, 2007.), ali i Herstory
koja je u opoziciji prema zvaninoj historiji.
Tenjom da se suoimo sa zbiljskim (Kai, 2011., 90),
testimonijalnost gradi poveznice izmeu osobnog i politikog.
Stvarnost povijesti se ogleda kroz one koji su traumatizirani njome.
Iz pozicije retrospektive preko anonimne pripovjedaice, moda
S.-inog udvojenog subjekta, rekonstruiraju se iskustva traumatine
realnosti. Pripovijedanje o specifinom subjektu dovodi u pitanje
postojanje subjekta zbog relacija njegovog/njenog odnosa prema
Drugima stvarajui posrtanje u govoru, mete, sa znacima uruavanja.
Pripovijedati se moe o odnosima da bi se razotkrio nain na koji
oni pojedinca/ku steu i lome (Butler, 2007.: 69-84). Junakinja S.
odlaskom u logor osjea ispranjenost ivota od normalnih sadraja
svakodnevnice, sve dok u enskoj sobi ne pone osjeati svoju
podijeljenost koja se manifestuje cijelim tekstom romana. Kao da u
sebi nasluuje pukotinu, crtu gdje poinje takvo razdvajanje (Drakuli,
2010.: 28). Najednom susret s realnou nazvanom licem rata, ulazak
u ne/stvarni svijet, snagom moi dovodi do izokretanja simbolikog
univerzuma naopako i vodi do preoblikovanja tog univerzuma (Katerina
Kolozova). Davanjem glasa eni silovanoj u ratu Slavenka Drakuli
dovodi u pitanje muku drutvenu mo upisivanja iskustava na
ensko tijelo. Uzdignuta iznad tijela koje trpi neopisive patnje
pripovjedaica predoava sloenost S.-inog subjekta i identiteta, te
dejstvo ili proradu traume do potupnog udvajanja, izmjetenosti i/
ili unitenja sebstva. Diferencirana kao etniki neista, S. u enskoj
sobi, s ogorenjem shvata surovost militaristiko-patrijarhalne
mrnje prema enama. Linijom pripadnosti oevom muslimanstvu
288

Zenike sveske

ona je, kao i njena majka Srpkinja, zbog braka s muslimanom, prema
postulatima patrijarhata stigmatizirana kao izdajica. Viestrukoj
kodiranosti glavne junakinje doprinosi i njena intelektualnost kao i
referencijalna oznaka njenog imena jednim slovom apelira na poetiku
svjedoenja, zatiivanje njenog identiteta u fikciji iluzorne stvarnosti
kakvu obezbjeuje knjievnost, ali i navodi itaoca na pomisao o
stvarnom postojanju linosti, to ponovo dovodi do upada povijesti u
historiju i remeenja zbilje.
Traumu silovanja S. kao i ostale ene doivljava u enskoj sobi.
Taj mikroteren rata postaje prostor koji se upotrebljava za odravanje,
suprotstavljanje ili menjanje odnosa roda (Daz-Andreu, 2003.: 67-92), ali
i potvrivanje historijskog odnosa meu spolovima. Pojedin/k/ac ne
uspijeva transcendirati, prevazii nasilje, nema govora o pobijedi ili
suprotstavljanju, uinak za njega je specifian Trauma, to je obiljeje
identiteta. Duboko emotivno i potresno iskustvo povezano je
fragmentima sjeanja, narativizirano priom o rastakanju identiteta
i pomaknuu enskog subjekta. Trauma je iskustvo restrukturiranja
identiteta, a manifestira se dvostruko: fizika i psihika rana. rtve
silovanja ne mogu da podnesu hororno iskustvo i zato bjee, a bijeg im
omoguava proces udvostruavanja ili umnoavanja identiteta. S. opaa
da vie nema svoje volje, nju zamjenjuje neto drugo, kao da neki automat u
njoj preuzima komandu nad tijelom i ono se mie i reagira mimo nje. Ponovo
se neto dogaa istodobno njenoj dvojnici i njoj samoj (Drakuli, 2010.: 53).
Pozivanje na svoju dvojnicu S. omoguava da izmjesti svoj dotadanji
identitet, dok automatizam osjetila preputa iskljuivo svome tijelu.
Trenuci kada asocijativno pokree sjeanja na djetinjstvo,10 lanove
porodice i vrlo vaan album s fotografijama, funkcioniraju u sklopu
sjeanja na pred-novonastali identitet koji, da bi bio spaen, mora se
10

Naime, sjeanja na djetinjstvo koje ponajvie odreuje formu identiteta prikazana
u romanu dio su enskog pamenja i bitan element u njenom traganju za vlastitim
identitetom (afranek, 1983.: 7-28) ili, preciznije iskazano, rije je o pokuaju stabilizacije
destabiliziranog subjekta i procesu sklapanja fragmenata identiteta kako bi se isti iz/
vodio ka vioj razini, jer identitet je nezavren, procesualan i kao takav uvijek podloan
promjenama. S. se tokom cijelog romana prisjea roditelja i sestre L. koji su stradali u
opkoljenom Sarajevu.

289

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

sauvati u unutarnjoj komori. Povlai se u sebe, sve dublje i dublje. Mora

postojati neka granica iza koje ju vie nita ne moe dotaknuti, iza koje ne
dopire niti jedan osjeaj, pa ak niti strah od smrti. Mora u sebi nai jednu
unutarnju komoru u kojoj e izgubiti svijest o sebi, o tome gdje je, o tome to
je. Neto poput smrti koja nije smrt, nego samo privremeno odsustvo iz sebe.
Da ne bude tu da je nema (Drakuli, 2010.: 81).
Elisabeth Grosz pod pojmom de-personalizacije subjekta
podrazumijeva dramatinu promenu u samo-poimanju i odnosima
sa spoljanjim svetom. De-personalizacija moe da se uzme u obzir kao
fenomen izvan tela. Telo ili njegovi delovi postavljeni su na distancu u
odnosu na subjekt (Grosz, 2005.: 119-120), o emu ponajbolje svjedoi
epizoda s ogledalom u logoru. Iskustvo bjekstva subjekta iz vlastitog
tijela kao naina odupiranja nepodnoljivom bolu postaje mehanizam
odbrane. Za vrijeme silovanja osim fizike boli S. sagledava svoju
unutranjost osjeajui da je izvan sebe, da je nema, da nema pravo
na sebe, da je razvlatena. Oznaavajui problem prebacivanja onkraj
sebe samoga izvan okvira tijela i njegove ranjivosti te izloenosti,
kao eks-statinost, Judith Butler smatra da se taj proces odvija
pod uticajem snanih emotivnih stanja bijesa ili tuge. Dramatian
naslov romana Kao da me nema ukazuje na bolno i traumatsko
iskustvo desubjektivizacije glavne junakinje romana, ene S.,
pored toga iskazuje se kao snaan otpor prema iskustvu traume
koja preoblikuje identitet, te objanjava mehanizam preivljavanja,
podjednako ukazujui na mogunost udaljavanja od stanja boli.
Meutim, na nivou tumaenja rodnih odnosa, enski rod se u
ozraju rata ispostavlja kao onaj kojeg nema, koji je poniten putem
instrumentalizacije. Nasuprot ovom sveobuhvatnom tumaenju
naslova, u kontekstu romaneskne sadrine, sintagma funkcionira kao
doslovan bijeg iz tijela za vrijeme silovanja. S. u poziciji eks-statinog
subjekta shvata da e se putem odupiranja ne samo izboriti za vlastiti
ivot ve se sauvati od napada na pamenje. Suprotno onome to
podrazumijeva nasilje nad pamenjem, otvaraju se dvije mogunosti.
Zaboraviti prolost da bi se preivjelo u logoru ili negirati okrutnu
sadanjost kako bi se ouvalo sjeanje na prolost prije logora. To
dvoje je snano kontrastirano i suprotstavljeno u romanu. Mogunost
290

Zenike sveske

preivljavanja u logoru za S. podrazumijeva i pokuaj da ostvari bolje

uslove za sebe postajui ljubavnica Kapetanu, upravitelju logora. Na
problem masovnih silovanja u logorima ovim postupkom autorke
nadovezan je i pratei fenomen in/direktne prostitucije. Uz pomo
minke i svijesti o mogunosti preruavanja i glume, S. mune
aspekte robovanja u enskoj sobi odluuje pretvoriti u vlastitite
prednosti. Kultura koja je zasnovana na uspostavljanju koncepta
ene postavlja u sredite panje enu, kako bi to sjajno rekla Luce
Irigaray, kao objekat izmjene. Tijelo u tom sluaju postaje materijal i
cijena ene na tritu, a in minkanja kao nain da se ena prikae
mukarcu kao poslastica koju treba konzumirati (Pinkola-Estes, 2007:
541). Stavljanje nove maske postaje put ka prevazilaenju traume,
uprkos neslaganju sa drugim djevojkama u sobi koje u tom inu vide
neprimjerenost situaciji, S. razvija strategiju zavoenja uz pomo
preruavanja kao izraz enske nadmoi da izbjegne ponienje i da
ue u sasvim novi svijet prividnog ponitavanja biolokih razlika
mukarca i ene. Kad je shvatila kako joj minka omoguuje maskiranje,
otkrila je da time moe zadobiti mo. Da, bit e lijepa za momke, igrat e se
s njima i tako e im moda oduzeti priliku da je ponize. (Drakuli, 2010.:
74-75). ini joj se da je zadobila prednost. Igra zavoenja joj olakava
situaciju. Mukarci ele biti zavedeni, ele vjerovati da ih zavodi ak i kad
je mogu silovati. Dok se pretvara da ih zavodi i dok se pretvara da u tome
uiva, prisiljava ih da pristanu na njena pravila igre. Tako im oduzima
glavno zadovoljstvo. Osjeaj nadmonosti Srbina koji siluje Muslimanku
zamjenjuje osjeaj nadmonosti mukarca koji zadovoljava zavodnicu. Mali
trik od Srbina ini samo mukarca, a njihov odnos svodi na obian mukoenski odnos (Drakuli, 2010.: 85).
Maska postaje put preivljavanja uasa, poput onog udvajanja.
Nositi masku znai predstavljati se kao neko drugi ko e zatititi
identitet pravog nosioca maske. Maskiranje je u slubi izbjegavanja
ponavljanja/sjeanja na traumu koju je doivio subjekt. Maska
znai otkrivanje, prikazivanje u jeziku drama izmeu vlastitog
ja i nametnute uloge maskom. Smijeh i gluma postaju novi nain
pripovijedanja traume. S. terorizirana ratnim odreenjem ponaanja
ena, prije svega injenicom da ena moe rtvovati svoje dijete
291

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ratu jer je rat jai i od nje i od djeteta potiskuje zloslutnu pomisao o

trudnoi11, sve dok ona ne uskrsne u najgorem moguem obliku,
poodmakloj trudnoi - prekasnoj za abortus. Tek sada razumije da
ensko tijelo ionako nikada sasvim ne pripada eni. Ono pripada drugima
- mukarcu, djeci, obitelji. U ratu vojnicima. Peti mjesec... Neki ju je
daleki sud osudio na ovo stanje iz kojeg nema izlaza. ... Ovo je rat u njoj, u
njenoj vlastitoj utrobi (Drakuli, 2010.: 119). Pakao rata u njenoj utrobi
dovodi S. pred stranu odluku da li zadrati dijete ili ne. Sve dok
itatelj/ka nestrpljivo oekuje kraj romana i konanu odluku ene,
S. koja prolazi kroz daleko vee psiholoke dvojbe o pamenju ili
zaboravu prolosti, ponovo se povlai u unutarnju komoru isekujui
konani zaborav ratnih trauma, koji treba da uslijedi porodom,
jer tada e s djetetom iz njenog tijela iscuriti sva njena prolost koja
e zavriti davanjem djeteta na posvojenje. Kontrastirani prizor s
poetka romana: ena S. koja kao izbjeglica u jednoj vedskoj bolnici
raa dijete, plod silovanja, koje moe ubiti po logici rata ili dati na
posvajanje, s Maj (jedinom imenovanom enom u romanu) sretnom
zbog poroda, jer njeno dijete ima sve: oca, sigurnost i majku koja nije
prola uas enskog tjelesnog robovanja ratu, u funkciji je razvijanja
strane dvojbe koja do kraja romana ostaje nerazrijeena. Pojaana je
tim vie kada S. vidi svoje dijete kao potomka mnogih oeva, bezimenih
mukaraca. Upravo tim detaljem Drakulika ne samo da potresa
detektovani konstrukt o etnikoj pripadnosti roenog djeteta kao
napadu na kolektivni identitet etnike zajednice kojoj pripada majka
i omoguava svojoj junakinji S. da prihvati dijete iskljuivo kao svoje.
Dijete je osueno na la. Izmeu lai veanke koja bi ga posvojila i
lai o ocu-junaku koji je poginuo u odbrani svoga grada, S. odabire
tree. Ona odabire svoje dijete. Prisilna trudnoa kao poguban in
11

Tretiranje problema prisilne trudnoe kao napada na etniku strukturu
stanovnitva po eugenikom diskurzu zapravo jeste negiranje enskog/rodnog prava
ene na samodeterminaciju. Kontroliranje enskog tijela podrazumijeva zloupotrebu
enske bioloke moi, negiranje njenog personalnog, pa i rodnog identiteta, zarad onog
kolektivnog ide dotle da roeno dijete ima oevu nacionalnu pripadnost. M. joj je jednom
ispriala da, dok su je silovali, vojnici su joj govorili da e roditi njihovo, srpsko dijete i da e sve njih
Muslimanke natjerati da raaju srpsku djecu. Gdje su sada, ti vojnici? Ako se djeca rode, rodit e
se tim enama i one e odluiti o njihovoj sudbini, a ne njihovi nepoznati oevi. I nijedno od te djece
nee znati tko im je pravi otac. Majke e ih se odrei i dati ih na usvajanje (Drakuli, 2010.: 158).

292

Zenike sveske

po enski identitet ovjeren Zakonom oca u njenom, individualnom

sluaju dovodi je do istinske subverzije, ime glavna junakinja
romana S. pravi otar rez ime se uruava patrijarhalna mo nad
enskim rodom.
Zamka stereotipizacije u reprezentiranju
Diskurzom enskog (anti)ratnog pisma Slavenka Drakuli, kako u
svojim publicistikim radovima, tako i u romanu, uspjeno detektuje
stereotipe, ime polazi putem depatrijarhaliziranja okvira kulture i
razobliavanja odnosa rodova koji, uronjeni u ratnu logiku, dostiu
monstruozne razmjere. Kako je enski rod u ratu definisan u okvirima
muke moi: nacije i etnike pripadnosti svjedoi i autoriino
oprimjerovanje stradanja ena u toposu enske sobe. Jer i zatvor
postoji samo unutar polja odnosa moi (Butler, 1997.: 163-175). Kao da
me nema je tekst u kojem su prezentovana seksualna nasilja protiv
enskog roda raena na pozornici nacionalnih i etnikih sukoba
pisana iz perspektive ene, ime autorica nudi svoju interpretaciju
povijesti rodnih odnosa u ratovima. Stereotipu o enskom tijelu kao
sveukupnom simbolu kulture suprotstavlja se jasno istaknuto gledie
u romanu o kulturi i militaristikom patrijarhatu koji zadaje traume
i redeskribira tijelo posredstvom drutvenih kontrola. O enskom
tijelu u ratu Drakulika zapisuje i sljedee: Protiv te posebne vrste
brutalnosti nema obrane. Nema obrane od toga to si ensko u ratu, nema
zatite od te uasne izloenosti u kojoj vlastito tijelo prijeti da e se pretvoriti
u neprijatelja i zbog kojeg poinje mrziti sebe, gaditi se sebe, kriviti sebe,
uasavati se sebe i eljeti smrt.12 ena je nauena da mrzi vlastito tijelo,
da robuje zakonima kulture, inae se ne moe zaustaviti kontrola
kulture i njene potrebe da je rasijeca, dezintegrie. De-personalizacija
ili eks-statinost enskog subjekta otkriva se u nasilju, mjestu susreta
subjekta i rata gdje nastaje Trauma. Rat je zrno, zatim klica, zatim biljka
koja se razrasta u svakome od nas (Drakuli, 2001.: 142). Uvuenost
ena u ratnu maineriju rezultira stereotipizacijom ena kojima je
12

Usp. Drakuli, Slavenka (2001.) Kako smo preivjeli, drugo izdanje, Split, Feral
Tribune, str. 153.

293

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

namijenjena prvenstvena uloga majki, a potom i supruga te njihovim

pristankom na istu krvavu logiku po kojoj i one mogu ubiti.
Slavenka Drakuli u romanu pie o enama koje su sposobne
ubiti vlastito dijete. Nasilje nad enskom spolnou i reproduktivnim
samoodreenjem rezultira prisilnom trudnoom. Nije bilo naina da
se rijee trudnoe a roditi tako zaeto dijete, to nisu mogle ni zamisliti.
Roditi dijete zaeto silovanjem bilo bi za njih sramotnije od izdaje, gore od
smrti (Drakuli, 2010.: 108). Izdvajajui junakinju S. po obrazovanju
autorka snano kontrastira razlike izmeu preutne saglasnosti ena
i snage da se cijela trauma iznova pokrene kroz formu svjedoenja
kako bi se zadovoljila pravda, a silovatelj konano bio imenovan i
prokazan. utnja nas titi, ali titi i silovatelje, misli, nesigurna, bi
li sama bila spremna progovoriti o tome...Odnekud joj neprestano navire
osjeaj srama i krivnje i podlo je potkopava (Drakuli, 2010.: 117-148).
Pred navalom novog kanibalizma i apsolutnom destrukcijom
humanosti S. kao pojedinka je nemona. Shodno tradiciji potlaenih
ona isprva bjei u utnju. Postaje tek rezoner raspada jednog
kvazihumanog drutva, a njen ivot medij preko kojeg se prelamaju
povijesni dogaaji. Traumatsko iskustvo je u potrazi za jezikom koji
e artikulisati, ozakoniti traumu i drutvenu obavezu legitimacije
vlastitog desubjektiviziranog identiteta...ako je on zaboravio nju, svoju
rtvu, ona je ta koja ne smije zaboraviti niti njega niti svoju prolost.
Njihovim krvnicima treba zaborav, ali im ga rtve ne smiju dati... S. je
pozvana da svjedoi na Meunarodnom sudu za ratne zloine u Den Haagu
... Rekla mi je da je spremna svjedoiti iako je kapetan M. L. (ovdje nazvan
samo Kapetan) moda otac njezina djeteta (Drakuli, 2010.: 160-161).
Njenoj rtvi se mora pridruiti zloin, jer se samo u tim okvirima
razvija svjedoenje. Reenica koja je toliko aktuelna, a pojavljuje se
kao leitmotiv koji progovara u ime rtava je oprostiti ali ne zaboraviti.
Liniji tumaenja (boanske) snage oprosta nadovezuje se
negiranje zaborava ili dunost sjeanja kao prevencija novome zlu,
a koje je pitanje ideoloko-kulturoloke konstrukcije kolektivnog
pamenja. I tu se javlja sklisko mjesto diskurza koji, kroz strategiju
sjeanja-kroz-ne-zaborav, dri budna historija preko koje se pamti
294

Zenike sveske

prolost optereena krivnjom i rtvom. Iako bi se moglo rei da je

Slavenka Drakuli upala u zamku majinskog pratanja zbog S.inog
postupka prihvatanja djeteta, spaava je nadopunjena najmoralnija
odluka o svjedoenju protiv potencijalnog oca, ime se junakinja
suprotstavlja injenici da subjekt moe postojati samo u Zakonu,
da ga on reoblikuje i da nema subjekta izvan Zakona, to je autorka
ozakonila iskazima koji nemaju Oinsku figuru. Poseban oblik
patrijarhalnog stereotipa otkriven je u enskoj utnji koja okruuje
junakinju S. njen postupak izvodi do krajnje individualnosti.
Nasuprot sramoti govora o silovanju koja je utemeljena u enskoj
podreenosti osobenim idejama o sramu i nevinosti (Todorova, 2010.:
136) S. svjedoi. ak i kada bi mogli optuiti Slavenku Drakuli za
stereotipizaciju uloge koju dodjeljuje S., jer je prikazana kao rtva
silovanja neprijateljskih vojnika, potrebno je promisliti nain na
koji autorica reprezentuje in silovanja u romanu. Ako poemo od
injenice odluke ene/a da uti/e o pretrpljenom zloinu to je jo
jedno u nizu oruja viktimistikog diskursa ili dodatna viktimizacija ena
rtava (Forel, 2012.: 109).
in silovanja ena u ratu u romanu Kao da me nema reprezentovan
je kao izrazito patrijarhalan i militariziran kao zloin protiv vlasnika
enskog tijela, najee mukaraca lanova porodice, a povreda
koju ena trpi se zanemaruje. Dugotrajne posljedice po enu su
evidentne i u strahu od odbacivanja od zajednice kojoj pripada ena
ime se promovira rigidni stav o sopstvenim enama i njihovoj
spolnoj i rodnoj determiniranosti. ena kao rtva silovanja prolazi
kroz dvostruku sitgmatizaciju. Prvu od strane zloinca, a drugu
od vlastite zajednice. Meutim, to ne rjeava pitanje ponovne
integrativnosti ene u zajednicu. Uloga enskosti je propisana
mukom spekularizacijom (termin koji koristi Luce Irigaray), a
odgovara enskoj elji za skrivanjem, tajnom i osjeajem krivice. Time
se namee promatranje enskosti kao unaprijed odreene krajnje
viktimizacije, to je neizbjeno, ako se sagleda hijerarhija unutar
patrijarhalnog sistema. Dok, s druge strane, nova historija na koju se
ugleda sadanjost namee osjeaj krivnje. To jeste jedna vrsta terora
sjeanja, kako bi rekla Dubravka Ugrei. Spolna razlika je ujedno i
295

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

konstutivna razlika koja postoji pre entiteta i koja ih zapravo proizvodi

(Grosz, 2000.: 85-96). Dehumanizirani diskurz koji je proizveo
viktimizirani enski entitet, po kojem ena kao slabiji spol nuno
iziskuje muku zatitu, kao naelo svakodnevnog ivota dovodi do
re-prezentacija moi. Razbijanje dominantnih modela dugujemo
drugaijem enskom pisanju (ali i itanju).
ensko promiljanje i shvatanje rata je ozakonjeno u njenim
distorzinim govorom koji dokida utnju, uprkos ili za potvrdu
akumuliranih kulturnih asocijacija o enskoj sposobnosti da narui tiinu
kulture i realnosti po kojoj ene priaju mnogo (Marcus, 1989.: 143).
Drakulika svojim enskim (anti)ratnim pismom, koje pravi sigurne
obrube u romanu Kao da me nema, predstavlja sve/destabiliziranje kao
uspjenu taktiku otkrivanja moi patrijarhata koja proizvodi rodove.
Zasigurno da nije upala u zamke reprezentacije, jer je u romanu
ponudila paletu razliitih enskih uloga u ratu: ena rtva silovanja,
ena koja nije iskusila rat, ena nadzornica logora, ena izdajica
etnikog kolektiva, obrazovana ena nasuprot neobrazovane ene,
ena prostitutka, ena edomorka, ena koja prihvata majinstvo.
Dekonstruirajui kulturu smrti na prostoru bive Jugoslavije odupire
se politici rata u kojem se o zvjerstvima govori kao o banalnim injenicama
(Drakuli, 2001.: 109-110). Partikularna pria njene junakinje postaje
tzv. historija singularnosti koja disukrzom otpora ima cilj da sprijei
ponavljanja barbarstva i u tome se ogleda mo etike angairanosti
njenog teksta. Granice jezika izmiu subjektu (eni, kao subjektu
koji pie), ali putem iskaza dislocira se pisanje, a jezik postaje
nestabilan. Suoena s krizom u predstavljanju, zbog rascjepa koji
nastaje Traumom, autorica promovira iskaze fragmentiranog jezika
i fragmentiranog tijela kao mjesta bolnog urezivanja prvenstveno
simbolikog a potom i realnog u vidu traume. Pluralnost enskih
iskaza u romanu Kao da me nema ine od ove fikcije sjajnog operatora
saznanja, katalizatora katarzikog dejstva, te otvaranja nade u smjeru
politika odgovornosti.

296