ENIDBA MAKSIMA CRNOJEVIA

Podie se Crnojevi Ivo,

te otide preko mora sinja,
i ponese tri tovara blaga
da on prosi lijepu evojku
za Maksima, za sina svojega,
milu ercu duda od Mletaka
Ivo prosi, dude se ponosi;
no se Ivo okaniti nee,
snahu prosi tri pune godine,
snahu prosi, a prosiplje blago.
Ja kad Ivan blago pohario,
Latini mu dadoe evojku,
evojaki prsten prifatie.
Prijatelji svadbu ustovae:
svadbu kau u godini prvoj,
dok otide zdravo do abljaka,
i rodi mu vino i venica,
i sakupi hiljadu svatova.
Ja kad tako svadbu uredie,
zeman doe te ti domu poe.
a prati ga novi prijatelju,
prijatelju dude od Mletaka,
i prate ga dva dudeva sina,
i prati ga stotina Latina.
No iteti Ivan na pohodu:
ide mudro, progovori ludo,
ree dudu, novu prijatelju:
"Prijatelju, dude od Mletaka,
ekaj mene s hiljadu svatova,
od hiljade manje biti nee,
ini mi se hoe biti vie;
kad prijeem more u to polje,
ti isturi hiljadu Latina,
nek mi sretu u polju svatovo:
nee biti ljepega junaka
u mojijeh hiljadu svatova
ni u tvojih hiljadu Latina
od Maksima, od mojega sina,
sina moga, mila zeta tvoga'"
A to slua dude od Mletaka,
dva sokola, dva dudeva sina,
i sluae stotina Latina.
Milo bilo dudu od Mletaka,

ruke iri, te g' u lice ljubi:

"Fala, prijo, na besjedi takoj!
Kad ja stekoh mila zeta svoga,
kom ljepote u hiljadi nema,
voljeu ga nego oko jedno,
voljeu ga neg' jednoga sina;
ja u njemu dare pripravljati,
pripravljati konje i sokole,
i kovati ekrkli elenke,
i rezati kolaste azdije,
neka nosi, neka se ponosi;
ako l' tako to ne bude, prijo,
hoe doi, al' e grdno proi'
Otale mi Iva ispratie
i na more vodu naturie,
iz emija njega isturie,
ode Ivan zdravo i veselo.
Ja kad bio pod bijeli abljak,
vie Ivan svoje b'jele dvore:
bijeli se u visinu kula.
na oeta siani ardaci,
a sjaju mu srali penderi,
vie Ivan, pa se uelio,
drala kolja fati bakralijom,
a pritegnu emom od elika,
no mu drale sitno podigrava.
Nitko prvi njega ne ugleda,
ugleda ga vijerna ljubovca
s bile kule na srali pender;
kako vie, pozna gospodara
i pod njime od megdana drala;
pa potra niz visoku kulu,
pa potra. a iz grla viknu,
viknu sluge, nabreknu slukinje:
"A vi, sluge, polju pohitajte,
te sretite poljem gospodara!
Bre, slukinje. briite avlije!
A e si mi, dijete Maksime?
Nu pohitaj pred kapiju nau,
eto, sine, mila baba tvoga,
baba tvoga, gospodara moga,
jae konja sjetno i veselo,
ini mi se snahu j' isprosio".
No Ivanu sluge pohitale,
te u polju sreto' gospodara.

a Ivanu ljuba potrala,

celiva ga u skut i u ruku,
otpasa mu svijetlo orue,
pa orue grli u narue,
u naruu nosi na ardake;
vjerne sluge konje prifatie;
al' eto ti dijete - Maksima,
srebrn stolak nosi u narue,
u sto sjede Crnojevi Ivo,
da s' odmori, da mu izme skinu.
Kako sjede u srebrna stola,
oi mu se odmah otimae,
te Maksima pogleduje sina.
Ta da vidi jada iznenada!
Davno Ivan dvore ostavio
prosit snahu tri godine dana,
iza njega bolest udarila
u abljaka, u postojbinu mu,
muna bolest, one kraste velje,
na Maksima kraste napanule,
te mu b'jelo lice nagrdile,
bijelo mu lice naarale,
iza krasta lice pocrnzelo,
pocrnjelo i odrpavilo;
kunem ti se, kako tamo kau,
grdnijega u hiljadu nema
od Maksima, sina Ivanova.
Pade na um Crnojevn Ivu,
ja kakvu je rije ostavio
kod njegova nova prijatelja:
da odvede hiljadu junaka,
da ljepega od Maksima nema!
jutros, brate, nema grdnijega!
Te se Ivo bio raskario:
mrke brke nisko objesio,
mrki brci pali na ramena,
u obraz se ljuto namrdio,
ni s kim Ivo rije ne besjedi,
vee gleda u zemljicu crnu:
koliko se junak razdertio.
Vie ljuba, pa se dosjetila,
podvi skute i podvi rukave,
cjeliva mu ruku i koljeno:
"Gospodaru, ja se molim tebe,
to s' u obraz sjetno neveselo?

Al' nijesi snahu isprosio?

Al' ti nije po udi evojka?
Ali ali tri tovara blaga'' '
Al' je Ivo ljubi besjedio:
"Nu odalje, da te bog ubije!
Ja sam nama snahu isprosio;
a po udi Latiika evojka:
to je zemlje na etiri strane
ljepote joj u svu zemlju nema,
onakoga oka u evojke,
nit onakog stasa ni obraza:
ko j' vidio vilu na planini,
ni vila joj beli, druga nije!
Ja ne alim tri tovara blaga.
u abljaku puna kula blaga,
na blagu se ni poznalo nije;
no sam dudu rije ostavio:
da dovedem hiljadu svatova,
da ljepega od Maksima nema;
jutros, ljubo, nema grdnijega!
Ja se bojim kavge preko mora,
kad Maksima sagledaju moga".
No da vidi jedne enske strane,
kako grdno ree gospodaru:
"Gospodare, da od boga nae!
Kud te sila slomi preko mora
na daleko etr'est konaka,
preko mora - da ne vidi doma,
ni bez jada dovede evojku! a kod tvoje zemlje dravine,
zemlje tvoje, Bara i Ulinja,
Crne Gore i Bjelopavlia,
lomna Kua i Bratonoia,
i lijepe varo-Podgorice,
i abljaka tvoje postojbine,
i abljaka i oko abljaka;
da oeni jedinoga sina,
i da nae za sina evojku,
prou sebe glavna prijatelja;
no te sila slomi preko mora?!"
Kad to zau Crnojevi Ivo,
planu Ivo kako oganj ivi:
"Ni sam bio, ni sam je prosio:
ko mi doe da mi je estita,
ivu u mu oi izvaditi!"

Haber ode od usta do usta,

to zaue mali i veliki,
i zaula sva gospoda srpska,
te o tome nitko ne besjedi.
Tako stade od godine jedne,
od godine za devet punijeh
ne pominje nitko za evojku;
u desetoj mezil knjiga stie
od njegova nova prijatelja,
prijatelja duda od Mletaka,
nov je bio, pak je postario,
davno j' bilo to devet godina!
Knjiga Ivu na koljeno pade,
al' mu knjiga dosta grdno kae:
"Prijatelju, Crnojevi-Ivo,
kad zabrani u polju livadu,
jal' je kosi, ja drugome daji,
da ne biju slane ni njegovi
po livadi cvijet rascavtio;
kad zaprosi lijepu evojku,
jal' je vodi, jali je ne prosi.
Ti mi prosi milu eru moju,
ti je prosi, i ja ti je dadoh,
i mi onda svadbu ustovasmo,
i ti kaza do prve godine,
dok ti rodi vino i venica
i sakupi hiljadu svatova;
evo proe i devet godina,
niti ima tebe, ni svatova.
Bre pii list knjige bijele,
prati knjigu miloj eri mojoj,
eri mojoj, a toj snasi tvojoj:
da se tvoja snaha preudaje,
da mi sliku trai prema sebe,
a ti ru trai prema tebe".
Ja kad vie Crnojevi Ivo,
knjigu ui, a ljuto se mui.
Kod njega se nitko ne pridesi,
ne pridesi mudroga junaka,
kom bi svoje derte iskazao,
no od derta pogleduje ljubu:
"Ljubo moja, nu me sjetuj sade:
Al' u snasi knjigu opraviti,
da se naa snaha preudaje;
al' u slati, ali slati neu?"

enska strana mudro progovara:

"Gospodaru, Crnojevi-Ivo,
kog su ljube dosle sjetovale,
koga dosle, koga li ' odsele,
s dugom kosom, a pameu kratkog
Al' ti hou rije progovorit:
od boga je velika griota,
a od ljudi zazor i sramota,
evojaku sreu zatomiti
i u njenu rodu uzaptiti.
Posluaj me, dragi gospodare!
Od ta si se danas prepanuo?
Ako su ga kraste itetile,
ako bidnu glavni prijatelji,
za to rije progovorit nee:
svak se boji muke i nevolje.
Gospodaru, jo besjedim tebe:
ako s' kavge preko mora boji,
ima danas punu kulu blaga,
u podrume troljetnoga vina,
u ambare bijele venice:
ima na to svate pokupiti.
Rekao si hiljadu svatova,
danas kupi i hiljade dvije,
po izboru konje i junake.
Ja kad vide tamo u Latina,
pregledaju silu i svatove,
da je Maksim slijepo dijete,
ne smiju ti kavgu zametnuti.
Kupi svate te vodi evojku,
gospodare, vie ne premiljaj!"
Grohotom se Ivan nasmijao,
knjigu pie, dade tatarinu,
te je prati dudu od Mletaka:
"Prijatelju, dude od Mletaka,
nu oslukuj i noi i dnevi,
zapaliu na gradu topove,
zapaliu trideset topova,
pa zapalit Krnja i Zelenka,
neka ode jeka pod oblake;
prijatelju, asa ne poasi,
no mi prati niz more emije,
da mi srete na moru svatove"
A kad Ivo knjigu opravio,
on prizivlje k sebi jazidiju,

pa dovati jedan tabak knjige,

iskidae knjigu na komate,
pa pustie po knjizi jaziju,
te pozivlje kiene svatove.
Prvu kljigu Ivan opravio.
prati knjigu Baru i Ulinju
ka Miloa Obrenbegovia:
"O Milou Obrenbegoviu,
pozivljem te u moje svatove.
stari svate, da si pred svatove:
no mi nemoj inokosak poi,
kupi svata to go moe vee,
nek se znadu svati starosvatski".
Drugu Ivan knjigu opravio
pokraj mora lomnoj Gori Crnoj
na sestria Jovan-kapetana:
"Bre sestriu, Jovan-kapetane.
vii knjigu, asa ne poasi,
pozivlje te ujak u svatove,
da si ever uz tanku Latinku.
ti, sestriu, Jovan-kapetane:
no mi nemoj inokosan poi,
kupi svate lomnu Goru Crnu,
Goru Crnu i Bjelopavlie,
neka bide barem pet stotina,
pet stotina everskijeh svata,
nek je fala i mene i tebe.
Kad sakupi kiene svatove,
ti, sestriu, da si pod abljaka,
pod abljaka u polje iroko".
Treu Ivan sitnu knjigu pie
lomnu Kuu i Bratonoiu
na vojvodu Likovi-Iliju:
"O Ilija brdskoj zemlji glavo,
vii knjigu, ne poasi asa,
ti vojvodo, da si u svatove
pod abljaka u iroko polje;
no, vojvodo, ne po' inokosan,
povedi mi listom Braniju".
A etvrtu knjigu opravio,
prati knjigu u Drekalovie
na Milia eremetovia:
"Bre, Miliu eremetoviu,
kupi svate sve Drekalovie,
vikni ecu sve Vasojevie,

kreni ecu do zelena Lima;

to je vee, to je bolje za te".
Petu Ivan knjigu opravio,
prati knjigu varo-Podgorici,
Podgorici, butun porodici,
na roaka glavnoga junaka,
na sokola Kujundia ura:
"Ti, sokole, uro Kujundiu,
vii knjigu, ne poasi asa,
no ti kupi kiene svatove,
kupi brau sve Podgoriane,
pa oeni konje i junake:
udri konjma sedla osmanlije,
i zlaene rate do kopita,
a na prsi sjajna silembeta,
nek' s' junaki konji okieni;
na junake dibu i kadifu
i crvenu ohu sajaliju,
to od vode oha crvenija,
a od sunca oha rumenija,
a na glave kalpak i elenke,
na junake menevi dolame,
a na noge kove i akire;
nek su naa eca okiena,
nek su naa eca oevena
sa onijem ruhom gospodskijem,
da svatove moje zainite,
da ljepote ni tog ruha nema,
da im nema lica ni oblika
u svu srpsku zemlju i latinsku.
Latini se hoe zauditi
a onome srpskom odijelu,
u Latina svata na svijetu,
oni mogu srebro pokovati,
pokovati i srebro i zlato,
sajaliju ohu porezati;
ne mogu se doviti Latini
gospodskome na obrazu licu,
i gospodskom oku junakome,
to su eca ti Podgoriani".
Petu knjigu uru opravio,
i po knjigam' pozvao svatove,
a abljaka i bez knjige zovnu,
i abljaka i oko abljaka.
Ja da moe okom pogledati

n uima jeku posluati,

kad se sitne knjige rasturie
od tog mora do zelena Lima,
te pooe srpske poglavice
i vojvode, to su za svatove,
i delije sve glavni junaci!
Kad viee starci i teaci,
poturie rala i volove,
sve se na jad slomi u svatove
u iroko polje pod abljaka;
a obani stada ostavie,
devet stada osta na jednome,
sve se slomi u iroko polje
gospodaru jutros na veselje;
od abljaka do vode Cetinje
sve iroko polje pritiskoe:
konj do konja, junak do junaka,
bojna koplja kako arna gora,
a barjaci kako i oblaci,
razape se ador do adora,
pod adore krasne poglavice:
dan danie pak i zanoie.
No da vidi jutru na uranku:
prije danka i jasnoga sunca
podrnila jedna poglavica,
to js jednoj zemlji starjeina,
po imenu Jovan-kapetane,
to bijae ever uz evojku,
podranio, polje ostavio,
i u polje kiene svatove,
a doao gradu na bedene,
niko s njime nije polazio,
s gospodarom cigle dvije sluge,
dvije sluge idu nazorice,
a gospodar s njima ne besjedi,
no je elo grdno namrdio,
a ponisko brke objesio,
mrki brci pali na ramena;
on mi eta gradu po bedenu,
pregleduje na gradu topove,
pregleduje svoju gospotinu,
pregleduje, brate, carevinu,
najvie se oi otimahu
na kiene u polju svatove:
nije ala, nije urkulija,

od abljaka do Cetinje vode

udaren je ador do adora,
konj do konja, junak do junaka,
bojna koplja kako gora arna,
a barjaci kako i oblaci.
Tako Jovan bjee uranio,
te on eta gradu po bedenu,
a vie ga Crnojevi Ivo,
pa Ivanu vrlo muno bilo,
na jutru mu nazva dobro jutro:
"Dobro jutro, Jovan-kapetane!
to s' sestriu, jutros uranio?
to s' u polju ador ostavio,
i u polju kiene svatove?
to li si se, sine, namrdio?
U obraz si sjetno neveselo:
ka' ujaku jutros na uranku!"
Progovara Jovan-kapetane:
"Proi me se, moj ujae Ivo!
Koju bih ti rije besjedio,
ti mi rije posluati nee:
a kad bi me, ujo, posluao,
da otvori te podrume tvoje,
da da dosta izobila vina,
da napoji u polju svatove,
pa da pusti te hitre telale,
nek telali kroz svatove viknu,
nek svatovi svaki domu ide.
Nu rasturi to veselje tvoje,
moj ujae, Crnojevi-Ivo!
E smo nau zemlju opustili,
slomila se zemlja u svatove,
osta zemlja pusta na krajini.
zelja naa strana od Turaka.
od Turaka preko vode sinje.
Moj ujae, Crnojevi-Ivo,
i prije su voene evojke.
I prije su momci oenjeni,
i prije su veselja bivala
u svoj zemlji u svoj kraljevini;
tvoga jada nie nije bilo.
da podigne zemlju u svatove!
A daleko kosti zanijeti
brai naoj preko mora sinja.
preko mora etr'est konaka,

e nam tamo svoje vjere nema.

nit' imamo krasna prijatelja,
no je nama, beli, zemlja edna.
pa kad vide preko mora silja,
kada vide sve srpske junake,
ja se bojim kavge meu braom,
moe jada biti na veselju.
Moj ujae, Crnojevi-Ivo,
da ja tebe jedne jade kaem:
sino polju legoh pod adorom,
dopadoe dvije moje sluge,
na pero me urkom pokrivae
i gospodsko lice zavijae;
oi sklopih, grdan sanak vieh,
grdan sanak, da ga bog ubije!
e u sanu gledam na nebesa,
na nebu se, ujo, naoblai,
pa se oblak nebom okretae,
oblak doe ba vie abljaka,
vie tvoga ponosita grada,
od oblaka pukoe gromovi,
grom udari tebe u abljaka,
ba u tvoju krasnu kraljevinu,
u dvorove tvoju postojbinu;
abljaka ti ogalj oborio
i najdonji kamen rasturio;
to bijae jedan oak bijel,
oak pade na Maksima tvoga,
pod okom mu nita ne bijae,
ispod oka zdravo iziao. Moj ujae, Crnojevi-Ivo,
ne smijem ti sanak iskazati,
tek ako je sanu vjerovati,
vjerovati sanu i biljezi,
da ti, ujo, hou poginuti,
poginuti u tvoje svatove,
jal' poginut, jali rana dopast.
Moj ujae, da od boga nae!
Ako mene togod bide tamo,
kakva muka u veselju tvome,
jal' poginem, jal' dopadnem rana,
ekaj, ujo, onda jade grdne!
El' ja vodim ece pod barjake
porodice ljuta Crnogorca,
pod barjake ece pet stotina:

e jaoknem, svi e jaoknuti,

e poginem, svi e poginuti.
No ti s' molim jutros na podranku
molim ti se, a ljubim ti ruku,
da rasturi u polju svatove,
nek svatovi svaki domu ide.
Pro' s' evojke, da je bog ubije!"
Kad to uo Crnojevi Ivo,
planu Ivo kako oganj ivi,
te on kara sestria Jovana,
njega kara i ljuto ga kune:
"Zao sanak, sestriu Jovane,
Bog godio i bog dogodio,
na tebe se taki sanak zbio!
Kad ga vie, rata opovie,
opovie jutros na podranku,
kad svatovi misle da polaze? Moj sestriu Jovan-kapetane,
san je laa, a bog je istina;
runo si se glavom naslonio,
a muno si neto pomislio. Zna, sestriu, ne znali te ljudi
dosta mi je i muke i ruge:
nasmija se sva gospoda naa,
a apatom zbori sirotinja,
e mi sjedi snaha isproena
i kod baba i kod stare majke,
a e sjedi za devet godina. Zna, sestriu. ne znali te ljudi
da u tamo junak poginuti.
neu moju snahu ostaviti
ni veselje jutros rasturiti!
No kako si mene starjeina
i poao ever uz evojku,
nu nabrekni na kamenu gradu,
nu nabrekni, prizovi tobdije,
neka tope pune i napune,
nek napune trideset topova:
pa prizovi starca Nedijeljka,
to mu b'jela prola pojas brada
koji uva tope baljemeze,
uva tope Krnja i Zelenka,
a kojijeh u svoj zemlji nije
u vlakijeh sedam kraljevina,
u turskoga Otmanovi-cara -

nu prizovi starca Nedijeljka.

neka tope puni pa prepuni,
neka prida praha i olova,
nek podigne nebu pod oblake.
neka puknu stari baljemezi;
haber podaj polju u svatove,
nek se naa braa oslobode,
nek odmaknu konje od obale
od studene od vode Cetinje,
e se mogu konji pokidati,
u Cetinju vodu poskakati,
brau nau kiene svatove
izubaha vatiti groznica:
nu objavi i svoj brai kai
da e pui trideset topova,
hoe pui Krnjo i Zelenko.
Pa zakai, moj mili sestriu,
nek aui u to polje viknu,
neka krenu iz polja svatove,
evo emo preko mora sinja".
Poslua ga Jovan-kapetane,
te priviknu na gradu tobdije,
i priziva stara Nedijeljka,
napunie trideset topova,
napunie Krnja i Zelenka.
napunie, pa ih prepunie,
pridadoe praha i olova,
digoe ih nebu pod oblake,
pa im ivi oganj pridadoe.
Da se moe, brate. pridesiti
i uima jeku posluati,
i oima seir pogledati,
ja kad pue trideset topova,
pa kad pue Krnjo i Zelenko:
polje tutnji, a planina jei,
Cetinja se voda uspljuskuje,
popadae konji na koljena,
a junaci mlogi potrbuke;
nije ala na gradu topovi,
nije ala Krnjo i Zelenko!
au viknu, kucnu dalbulana,
krenue se iz polja svatovi.
otidoe i zdravo i mirno.
Kako koji konak unapredak,
sve gairet bolji meu braom.

Prehodie polja i planine,

spustie se u primorje ravno
u iroko polje pokraj mora.
te svatovi polje pritiskoe,
ugledae u more emije.
prijatelje u sretaotinu;
svatovi se rahat uinie
u iroku polju pokraj mora:
ko imae konja od megdana,
okree ga po polju dilita;
ko l' bekrija, naginje uturom.
te on pije ono rujno vino;
ko imae grlo pouzdano,
popijeva svatske poskoice:
meu njima Crnojevi Ivo
jae drala konja od megdana,
oko njega dva sokola siva:
s desne strane dijete Maksime.
to je Maksim krasan uveglija,
na njegovu od megdana vrancu:
a s lijeve Milo Obrenovi
na doratu konju od megdana.
Ivan gleda ecu oko sebe,
gleda ecu, pake progovara:
"Brao moja, kieni svatovi.
i vi, brao, sve vojvode mlade.
ja bih stio progovorit rije,
kad biste me, brao, posluali.
Mi hoemo preko mora sinja,
preko mora etr'est konaka,
a vodimo mila sina moga,
sina moga hitra uvegliju, al' su njega kraste nagrdile,
i sina mi muka oborila,
grdnijega u svatove nema;
a ja, brao, jesam govorio
na prosidbi, kad snahu isprosih
to dovedem kienijeh svata.
i u Mletku to bude Latina,
da ljepega nee bit junaka
od Maksima, od sina mojega;
jutros, brao. nema grdnijega!
I ja sam se ljuto razdertio, da kad doem novu prijatelju,
prijatelj e mene zastieti,

i turiti kavgu u svatove.

Nego, brao, kieni svatovi,
desio se danas meu nama
glavan junak vojvoda Milou,
ta Milou Obrenbegoviu:
ljepote mu u svatove nema,
ni e biti tamo u Latina:
kad biste me, brao. posluali,
da skinemo perje i elenku
sa Maksima, mila sina moga,
na Miloa Obrenbegovia,
da Miloa zetom uinimo,
dok evojku otud izvedemo".
Kad to ue kieni svatovi,
nema brata ni kiena svata,
nema brata, tome da kmetuje:
ne smijahu kieni svatovi.
el je Maksim krvniko koljeno
mogu njemu ao nainiti,
moe nekom glavu ukinuti;
nema kmeta da kmetuje tome.
Progovori vojvoda Milou:
"O Ivane, naa poglavice,
to dozvilje i brau sazivlje
No mi prui desnu tvoju ruku
i zadaj mi bou vjeru tvrdu
za Maksima, za tvojega sina,
da Maksimu ao ne uini.
na veselju e ga sad potura.
od mene ti boja vjera tvrda:
lreveu ti snahu preko mora
i bez kavge i bez muke kakve:
tek, Ivane, neu teveeli:
to god bide dara zetovskoga,
da mi dara nitko ne dnjeli".
Kad to zau Crnojevi. Ivo,
grohotom se, brate, osmjenuo:
"O Milou, srpska poglavice.
ta pominje dara zetovskoga?
Tvra vjera, brate, od kamena,
nitko t' dara dijeliti nee;
prevedi mi snahu preko mora,
dovedi je u bijeli abljak,
i ja u te, brate, darivati:
dau tebe dvije izme blaga,

i dau ti moju kupu zlatnu,

koja bere devet litar' vina,
to j' od suva salivena zlata:
i jo u te, brate, darivati:
dau tebe suru bedeviju,
bedeviju to drijebi drale,
to drijebi konje ognjevite,
objesiu t' sablju o pojasu.
koja valja tridest esa blaga".
I tako se braa pogodie,
i skidoe perje sa Maksima,
zlatno perje, ekrkli elenku.
na Miloa Obrenbegovia,
te Maksima jandal ounue,
a Miloa zetom uinie.
U to doba moru udarie,
u sinje se more navezoe.
Bog im dade i od boga srea.
iz mora se zdravo izvezoe
a pod Mletke grada udarie.
te mletako polje pritiskoe.
Na gradu se otvori kapija,
a navali i muko i ensko,
no da sretu u polju svatove.
da uine seir od svatova
i da vide je l' istina tako,
da poznaju zeta dudevoga.
je l' istina kako ljudi kau.
da m' ljepote u daleko nema,
u svatove ni pak u Latine.
Lasno zeta poznavati bjee
po njegovu perju i elenci.
po njegovu stasu i obrazu.
Kad vioe da j' istina tako.
dopadoe dva dudeva sina
te sretoe mila zeta svoga.
grle zeta i otud i otud.
pa ga vode na tanke ardake,
a na konak svate rasturie
po trojicu i po etvoricu.
kako e im biti ponajbolje.
udan adet bjee u Latina,
svadbovati rodu evojakom
i odmorit konje i junake:
posiee tri-etiri dana.

Kad etvrto osvanulo jutro,

te pukoe na gradu topovi,
au viknu, kucnu dalbulana.
nek su hazur kieni svatovi.
zeman doe da ti doma pou.
Svatovi se na broj iskupie
u arenu kamenu kapiju.
zatvorena vrata na kapiju.
zatvorena i pak zaklopljena.
na kapiji etiri delata:
dva Arapa i dva Latinina,
krvave im ruke do ramena
i ostrice sablje do balaka.
svatovi se malo prepadoe:
no da vidi jo povee bide:
nema njima dva najbolja druga.
nema druga vojvode Miloa,
to su njega zetom uinili,
i nema im Latinke evojke.
a evojke oko ta su doli!
Al' svatovi malo priekae,
stade zveka kamena sokaka,
stade zveka, stade otud deka,
al' eto ti vojvode Miloa
na njegovu od megdana doru,
ustavlja ga emom od elika,
a dovata malo bakralijom,
a doro mu sitno podigrava,
te veselo u druinu doe,
na jutru im nazva dobro jutro,
sva druina jednu rije kau:
"Dobro doe, dijete Maksime!"
Za Miloem odmah pristadoe
dvije ure, zeta pristigoe,
donijee gospodskoga dara,
da daruju zeta kod svatova.
Jedan ura - jedan peke daje:
dovede mu bez biljege vranca,
i na vrancu Latinku evojku,
no se pusnik k zemlji uvijae,
od istoga i srebra i zlata,
u zlatu su konja opkovali,
zlatni rati biju po kopiti.
a na prsi divna silembeta;
i na ruci sivoga sokola,

te Maksima zeta dozivae:

"Na poklon ti konjic i evojka,
i na konju i srebro i zlato,
i na poklon siva tica soko,
kad si tako vien meu braom".
A Milo se s konja poklanjae.
te lijepo dara privatae.
Drugi ura sablju donesao
salivenu od suvoga zlata,
sablja valja mlogo bila blata.
opasa je zetu o pojasu:
"Nosi, zete, te mi se ponosi!"
Al' eto ti punca i punice. ja kakva li dara donijee:
punac nosi kalpak i elenku.
u elenci alem kamen dragi,
koji sjaje kako jarko sunce, pogledati ne da u junaka te Maksima zeta dozivae:
"Na poklon ti kalpak i elenka"
Milo dara divno privatae.
A da vidi zlosretne punice!
Ona nosi od zlata koulju,
koja nije kroz prste predena.
ni u sitno brdo uvoena,
ni na razboj ona udarana,
no koulja na prste pletena,
u kolijer upletena guja,
a pod grlom izvedena glava,
ba se ini kao da je iva
ljuta guja (guja e ga udrit!).
na glavi jod alem kamen dragi,
kade ide momak sa evojkom,
u lonicu da ne nosi sv'jee,
nek svijetli alem kamen dragi. te Maksima zeta dozivae:
"Na poklon ti od zlata koulja.'
No se ude kieni svatovi,
no se ude daru latinskome.
No da vidi dara iznenada:
al' eto ti starca Jezdimira,
mila brata duda od Mletaka bijela mu prola pojas brada,
na zlatnu se taku naslonio,
roni suze niz gospodsko lice,

roni suze, i nevolja mu je:

sedam ena mijenio bio,
a od srca ne imo poroda,
pa uzeo k sebe sinovicu,
sinovicu, njemu osobnicu,
mete keri i mete sinova,
pak se starcu sade raalilo,
el je sprema preko mora sinja.
Neko udo bjee saguio
i turio pod pazuho svoje,
a kad doe k brai svatovima,
po imenu zeta dozivae,
dozivae, pa ga ogrtae,
ogrnu ga kolastom azdijom,
savrh glave do zelene trave
pokri zeta i konja dorata.
Ja kakva je, jada dopanula!
U junake oi udarila,
i priaju i kazuju ljudi,
dok iznutra udrio postavu,
otilo je tridest esa blaga,
a s lica joj ni hesapa nema:
"Na poklon ti kolasta azdija,
koje danas u svijetu nije
u naega ni jednoga kralja,
ni e biti u cara turskoga;
nosi, zete, te mi se ponosi!"
Maksim gleda jade isprijeka,
isprijeka, ali poprijeko.
Ja kad tako zeta darivae,
na kapij' se otvorie vrata,
pa stadoe sluge i slukinje
na kapiju svate darivati:
o koljima vezene jagluke,
junacima tanke boaluke;
darivae, polju ispratie,
na emije vodi naturie,
iz emija zdravo isturie;
otidoe zdravo i veselo.
Ja kad bie polju pod abljaka,
eno su se braa sastanula,
eno e se s jadom rastanuti,
no da vidi jadu zapoetka:
pohitao dijete Maksime
na njegovu bez biljege vrancu,

i skupio desetinu druga,

hoe k svojoj na mutuluk majci.
A kad vie vojvoda Milou,
te dorata konja podigrava,
a dogna ga blizu do evera.
do evera Jovan-kapetana;
evojke se rukom dofatio.
Al' da vidi proklete evojke!
Na oi joj zlatali marame,
rijetke su - te kroz njih viae.
ja kad vie konja i junaka,
prevari se, zanese ze pamet,
te usturi zlatali marame,
a otkriva oi obadvije.
a prui mu ruke obadvije;
no ko vie, ini s' ne vidi.
vie svekar Crnojevi Ivo,
vie svekar i zajad mu bilo,
te Latinci snasi progovara:
"K sebi ruke, mila snaho moja,
k sebe ruke, obje ti otpale,
pokri oi, obje ti ispale!
Rata gleda na junaka tua,
na Miloa Obrenbegovia?
No pogledaj, mila snaho moja.
go pogledaj poljem pred svatove:
tono junak na konju vraniu,
bojno koplje nosi u rukama,
zlatan sjaje na pleima titak,
a kraste mu lice nagrdile,
iza krasta lice pocrnjelo,
ono ti je dijete Maksime;
a ja sam se tamo pofalio,
kad sam tebe u baba prosio,
to go bide kienijeh svata,
da ne bide ljepega junaka
od Maksima, od sina mojega;
u tom sam se, snaho, prepanuo,
Miloa smo zetom uinili,
i Milou dare poklonili,
da prevede tebe preko mora
i bez kavge i bez muke nae".
Kad joj ree, ka da posijee,
te pod sobom konja ostavila,
naprijed mu ni kroiti nee,

pa Latinka svekru progovara:

"Mio svekre, Crnojevi-Ivo,
Maksimu su sreu izgubio,
kako s' drugog zetom uinio.
Rata, svekre, da od boga nae?
Ako su ga kraste itetile,
ko je mudar i ko je pametan,
tome, svekre, valja razumjeti,
i svak moe muke dopanuti;
ako su ga kraste naarale,
zdrave su mu oi obadvije,
srce mu je ba koje je bilo;
ako l' si se, svekre, prepanuo,
e je Maksim jo tanko dijete,
njega ekah za devet godina,
njega ekah u babovu dvoru,
i jo bih ga za devet ekala
u abljaku, u vaemu gradu,
nikom ne bih obraz zastidila,
ni ja rodu, ni ja domu mome.
No ti, svekre, - bogom ti se kunem
ja ti vraaj blago sa jabane,
sa vaega vojvode Miloa,
te udari na Maksima tvoga,
jal' naprijed ni kroiti neu,
ba da e mi oi izvaditi".
No se Ivan ljuto uzmuio,
prizva brau i neke vojvode:
"Brao moja, - ako boga znate,
nu kmetujte mene i Milou
za naega dara iz Latina!"
Nema kmeta ni dobra junaka
ja koji e tome kmetovati,
el su bile ruke ufatili,
i zadali bou vjeru tvrdu
da mu dara nitko ne dijeli,
no jo Ivan da ga podaruje.
Ne mogae braa da kmetuju,
el se jednom utvrdilo bilo.
Ja kad zau vojvoda Milou,
te prigoni od megdana dora,
a Ivanu rije progovara:
"O Ivane, naa poglavice,
kamo vjera? Stigla te nevjera!
Nijesmo li vjeru uinili:

da mi dara nitko ne dijeli?

A sad ste se tome prisjetili!
Kad si muan i kad si nevjeran,
more u ti dara pokloniti
rad' hatara nae brae krasne:
prva u ti dara pokloniti na poklon ti vranac i evojka;
da je puta i pravoga suda,
evojka je mene poklonjena,
poklonio i otac i majka,
poklonila oba brata njena;
al' o tome neu govoriti,
ve ti hou dara pokloniti,
i na konju i srebro i zlato,
i poklonit sivoga sokola,
i na poklon sablja od pojasa;
svega u ti dara pokloniti,
ve ja ne dam cigle do tri marve;
ne dam s glave tastove elenke,
sa ramena kolaste azdije,
i ja nedam od zlata koulje,
hou nosit mojoj zemlji divnoj
nek pofala mojoj brai bude;
kunem vi se i bogom i vjerom,
ne dam tako tri komata dara!"
Kad zaue kieni svatovi,
te svatovi jednu rije kau:
"Fala tebi, vojvodo Milou,
fala tebe, gospodsko koljeno,
kad si taki vien meu braom,
kad si vien i kad si pogodan''.
Svi svatovi jednu rije kau;
svatovi se braa pogodie,
no imaju nepogodna druga,
a na konju nesretnu evojku,
evojci je vrlo ao dara,
a najvie od zlata koulje,
te priviknu iz bijela grla
po imenu dijete Maksima.
Prepade se Crnojevi Ivo,
te Latinci snasi progovara:
"Snaho moja, Latinko evojko,
nemoj vikat dijete Maksima,
ele smo mu ao uinili,
a Maksim je hitar kavgadija,

hoe, snaho, za.metnuti kavgu

na veselju u svatove svoje;
snaho moja, bogom ti se kunem,
u abljaku puna kula blaga:
sve u blago tebi pokloniti,
in' od blaga to je tebe drago!"
Al' ne slua zlosretna evojka,
viknu jednom, pa ga ne doviknu,
drugom viknu, doke ga doviknu;
Maksim vrana konja povrnuo,
oslukuje ta e besjediti,
a evojka grdno progovori:
"O Maksime, nemala te majka!
Majka nema do tebe jednoga,
a po danas ni tebe ne bilo!
Od koplja ti gradili nosila,
a od tita grobu poklopnice!
Crn ti obraz na boem divanu,
kako ti je danas na megdanu
sa vaijem vojvodom Miloem;
zato blago dadoste drugome!
A nije mi ni tog ao blaga,
neka nosi, voda g' odnijela!
No mi ao od zlata koulje,
koju no sam plela tri godine
a sa moje do tri drugarice,
dok su moje oi iskapale
sve pletui od zlata koulju;
mislila sam da ljubim junaka
u koulji od samoga zlata
a vi danas dadoste drugome!
No me u li, uveglija Makso,
bre vraaj sa jabane blago!
Ako l' blago povratiti nee
kunem ti se bogom istinijem
naprijed ti ni kroiti neu
no u dobra konja okrenuti,
dognau ga moru do obale,
pa u vatit listak emiljikov,
a moje u lice nagrditi,
dok pokaplje krvca od obraza,
po listu u pisati jaziju,
dodau je sivome sokolu,
neka nosi staru babu mome,
neka kupi svu latinsku silu

nek ti hara bijela abljaka

nek ti vraa alost za sramo
Kad to zau dijete Maksime,
to Maksimu vrlo zajad bilo,
vrana konja natrag pripovrnu
opasa ga trostrukom kandijom
pue koa konju po sapima,
a pokapa krvca po kopiti,
no mu ljuto pusnik poskoio,
po tri koplja u nebo skoio,
po etiri zemlje preskoio.
Ne desi se dobroga junaka,
da uvati grdna zlosretnika,
no mu sokak poljem uinie,
a niko se jadu ne dosjeti,
porata je konja povratio.
A kad vie vojvoda Miloe,
grohotom se junak nasmijao:
"Fala bogu, fala istinome,
kud se ono Maksim zatrao?"
A ne vidi jade iznenada.
Kad dopade dijete Maksime,
na Miloa bojno koplje puti,
bojnijem ga kopljem udario
po elenku meu oi crne;
na zatiljak oi iskoie,
mrtav pade pod konja dorata;
Milo pade, a Maksim dopade,
koliko mu krvce edan bjee,
manu sabljom, ods'jee mu glavu,
pak je vrancu baci u zobnicu,
a evojku ote u evera,
pak pobjee na mutuluk majci.
Mili boe, na svem tebe fala,
da se kome onda pridesiti
i oima jade pregledati,
kade pade krasna poglavica,
a zgleda se mloga porodica,
u junake krvca uzavrela,
pa se stae darivati darom,
a njinijem darom nemilijem:
iz puaka crnijeh kruaka,
doke duge puke isturie,
dok to polje magla pritisnula
od hitroga praha i olova,

tad s' u tami mai povadie,

te se njine majke ojadie,
a sestrice u crno zavie
a ljubovce osta' udovice,
a ogreznu krvca do koljena,
a po krvi jedan gazi junak,
junak bjee Crnojevi Ivo,
crno njemu srce dovijeka!
Krvcu gazi, a bogu se moli:
"Daj mi, boe, vjetar od pla:
da radene ovu maglu kletu,
da pogledam i gore i dolje
ko pogibe, ko l' ostade danas"
Bog mu dade - vjetar udario
te razagna i razvedri polje,
Ivan gleda i gore i dolje,
al' ne znade nita kud je gore
polomljeni konji i junaci,
no po polju kre ranjenici.
Ja kad vie Crnojevi Ivo,
on prevre te leeve mrtve
i krvave ogleduje glave,
sve traae dijete Maksima,
al' ga Ivan nai ne mogae,
no on nae sestria Jovana,
to je ever bio kod evojke,
to ujaku sanak kazivao
u abljaku jutru na pohodu.
Zaludu ga Ivan nahodio,
u krvi ga poznat ne mogae,
mimo njega junak prolazae;
a vie ga Jovan-kapetane,
te ujaku Ivu progovara:
"Moj ujae, Crnojevi-Ivo,
im si mi se tako ponesao:
ili snahom, ili svatovima,
il' gospodskim darom prijateljskim,
te ne pita nesretna sestria,
jesu li mu rane dosadile?''
Vie Ivan, pa suze prosiplje,
iz krvi ga malo ispravio:
"Moj sestriu, Jovan-kapetane
jesu l' tvoje rane za vidanje,
da te nosim u nesrean abljak,
da ti traim od mora eime?'

A Jovan mu onda progovori.

"Proi me se, moj ujae Ivo!
Kamo oi? - Njima negledao!
Ovakve se rane ne vidaju:
lijeva je noga salomljena,
salomljena nadvoje, natroje,
a desna je ruka odsjeena,
odsjeena ruka po ramenu,
a po srcu sablje dovatile,
ispale su crne digarice''.
Ja kad vie Crnojevi. Ivo,
bre pita sestria svojega:
"Moj sestriu, dok si u rije
kako ever bjee kod evojke,
a dopade dijete Maksime,
e da vie e pogibe Maksim?
I znade li ta bi od evojke?" "Proi mi se, moj ujae Ivo!
Nije tebe Maksim poginuo,
no kad doe na konju pomamnu
te izgubi vojvodu Miloa,
pak evojku ote od evera,
on pobjee ka nesrenoj majci".
To izusti, laku pusti duu.
Pobaci ga Crnojevi Ivan,
a pohita u bideli abljak.
Ja kad doe pred gradsku kapiju,
a pred gradom koplje pobijeno,
a za koplje vranac konjic svezan,
sitna mu je zopca ustaknuta,
pred njim sjedi dijete Maksime,
na koljenu sitnu knjigu pie
svome tastu dudu od Mletaka,
a dvori ga zlosretna evojka;
na mezile knjigu opravio:
"O moj taste, dude od Mletaka,
kupi vojsku, svu latinsku zemlju,
te mi haraj bijela abljaka,
i ti vodi milu tvoju eru
ni ljubljenu, ni omilovanu mene proe moja gospotina,
i drava moja kraljevina;
hou bjeat preko zemlje duge,
hou bjeat caru u Stambola,
kako doem, hou s' poturiti".

Zlo se zau po svoj zemlji njinoj

kad zaue ti Obrenovii,
zau netko Obrenovi Jovan,
mio bratac vojvode Miloa,
neto misli, pa na jedno smisli,
bre konja svoga dovatio,
sedla konja to ga ljepe moe,
opasuje to ga tvre moe,
pak se konju fati na ramena,
halali se i oprosti junak,
kae rodu, kae brai svojoj:
"Hou, brao, i ja u Stambola,
odoh, brao, brau da sauvam,
ko doraste u toj zemlji naoj.
Tamo ode krvniko koljeno,
on e dvorit cara u Stambolu,
izdvorie kakvu vojsku silnu,
te e zemlju nau pogaziti.
Brao moja i pak porodice,
dok ujete mene u ivotu,
u ivotu, u Stambolu bilu,
nemojte se, eco, prepanuti;
on ne smije vojsku podignuti:
on e na vas, a ja u na njega".
Tako ree, pa u Stambol ode.
Kade bio blizu do Stambola,
u putu se oba pristigoe,
te pred cara idu uporedo,
a car znade ko su i kako su,
pa ih care jedva doekao,
doekao, oba poturio,
i turska im imena naeo:
Jovanu su ime naenuli Mamut-bee Obrenbegoviu;
a Maksimu ime naedoe Skender-bee Ivanbegoviu.
Dvore cara za devet godina,
izdvorie devet zijameta,
svijeh devet dae za paaluk,
car im dade bijele tugove
i vezirstvo na te zemlje dvije
bez promjene vazda dovijeka:
Mamut-begu Obrenbegoviu
dade zemlju ravna Dukaina,
eno rodi izobila vina,

dosta vina, vie urmetina,

dosta ima bijele venice,
krasnu zemlju, to je ljepe nema;
a on dade sinu Ivanovu grdnu zemlju Skadar na Bojani,
a u kome nikad nita nema,
no se legu abe i bivoli,
i imae soli sutorine.
Kako tade, tako i danaske,
nijesu se nigda umirili,
niti mogu krvcu da umire
no i danas tu prosiplju krvcu.