Antologija

SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
Ivo Ćipiko
PRIPOVETKE
Antologija srpske književnosti je projekat digitalizacije klasičnih dela srpske
književnosti Učiteljskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i kompanije Microsoft
Nije dozvoljeno komercijalno kopiranje i distribuiranje ovog izdanja dela. Nosioci
projekta ne preuzimaju odgovornost za moguće greške.
Ovo digitalno izdanje dozvoljava upisivanje komentara, dodavanje ili brisanje
delova teksta. Nosioci projekta ne odgovaraju za prepravke i distribuciju
izmenjenih dela. Originalno izdanje dela nalazi se na Veb sajtu www.ask.rs.
2010.

Sadržaj
NA POVRATKU S RADA 2
BRAĆA 21
CVIJETA 32
ANTICA 53
STARI SVETI SPIRIDON 77
DANGUBA 84
U STRASNU NEDJELJU 93
PRELJUB 99
IVO POLIĆ 121
NOVI HRAM 131
DOMAĆIN 137

NA POVRATKU S RADA
Hvatao se prvi mrak kada je parobrod pristao uz most što se u more uvukao i bio
pristaništem većih brodova.
Najpre iskrcala se varoška čeljad, a za njom navrviše Zagorci. Otimaju se ko će
pre, kao da neće na svakoga doći red da izađe. Ima ih svakojakih: mlado i staro,
muško i žensko, s lulom u ustima i bez nje. Mrki su i ozbiljni. Kako se koji iskrca
onako i zastane iščekuje druge, da se udruže pa da zajedno hrpimice krenu u
varoš. Na putu ih dočekaše financijalni stražari i do kože obađoše. Kod mlađih
devojaka ustaviše se dulje i pretraživahu ih strože, peckajući ih radi njihove
mladenačke sramežljivosti. U varoši se odelšpe. Neki odoše ravno u svojih gospodara
prošlih godina, a ostali isporediše se na trgu ispred crkve, očekujući da ih ko
unajmi za češanje i kupljenje maslina, radi čega su i došli. Po obali šeta se
nekoliko momaka gospodske ruke sinova mesnih posednika i trgovaca Obučeni su u
toplo odelo i ogrnuti debelim zimskim kaputima. Gde gde uza zid, oko trga,
prislonilo se dvoje troje težačkih mladića. Smeju se, zaćute, pa odjednom uglas
zapevaju.
Na prozorima čitaonice nisu kapci zatvoreni. Svetlost se napolje razasiplje,
nasuprot se kući odbleskuje i zahvata glave nekojih Zagoraca.
Trgom se odnekud vuče starica; uljegne u otvoreni dućan navrh ulice i iz njega se
vrati s kupljenim hlebom u ruci.
Uto dvojica mladih varošana iznenada pristupe Zagorcima. Približe se nekoj ženskoj.
Jedan se od njih uozbilji:
Hoćeš doći u mene na radnju? upita je, gledajući je bezočno ravno u oči.
Ona se zbuni, pa će izmičući:
Što ne bih?... A treba li ti još ko?
Ne treba drugi. Dosta si ti! Dakle, hoćeš li?
Ne znam ja... Pitaj brata, evo ga! i pokaže rukom na nj.
Što će ti brat? umeša se drugi i poče se ceriti.
Da ko će?! izgovori tiho curica i pogleda na brata.
Uto se i on približi.
Što bi? upita sestru.
Ovaj mi veli hoću li u njega na radnju.
Možemo, vala, oboje!
 Ne treba niko nego ona...
Drugi ne može da izdrži, pa se naduši smejati, kao pomaman.
Rugaju se, bona ne bila! brat će sestri. Berekinci! nastavi, prislonivši se
opeg uza zid.
Onim joguncima zavrtilo. Vrag im ne da mira, te će iz daljega, izmičući, u jedan
glas:
Ej, hoćeš doći?
Ma'ni se, đavole, krštena čeljadeta! mirno izbaci Zagorac.
Ubij Zagorca pred vratima od crkve, umeša se neki od mladića što je s drugima
uza zid bio prislonjen.
A zašto? primeti sažalno drugi.
Nose nam kruh! Da ni njih, dvostruko bi dobivali.
Bi?... Svejedno, zlo po siromaha!
Pa uzmi ga ti, kad žališ! okosito nastavi prvi.
A ko će mene? No miruj u ljude. Nije njima do obisti.
Dobar ti je! pobegena Zagorac i skreše da pripali lulu.
Sveta je na obali sve to manje. Još prolazi kakav samac i brzo odmiče. Neko je dete
zadocnilo; sa sklenicom u ruci poskakuje i žuri se kući; sigurno ga domaći
iščekuju, pa zaboravio na svoje. I dućani se zatvoriše. Napokon i iz čitaonice
iziđe ih nekoliko. Nadigli su okovratnike od kaputa sve do ušiju. Natežu se i
pravdaju radi zadnje partije; kad se izgovoriše, raskrsti se svaki svojim putem.
Već je nastupila puna noć. Ohladan vetar propuhuje i zavija između kuća.
Zagorci se šćućurili uza zid, ćute; očekuju da ih ko unajmi, ili da ih sreća nameri
na dobra kr ćanina da im ponudi konak da se do sutra zaklone. No niodkuda dobra
glasa!
Najposle, kad im dotuži, skupe se u gomilu da se dogovore bi li ostali do sutra,
ili bi krenuli put druge obližnje varoši.
Ostanimo! neki će od muških.
Onda ćemo, brate, izgubiti i sutrašnji dan...
Radi čega? Može nas kogod osvitkom zvati.
Znam ja šta je... Ako uveče ne nađeš radnje i nema ništa!
Ko veli? Dogodi ti se, te uzmu i zorom, umeša se neko momče u razgovor.
Ne kazuj ti meni... Starija je moja! pa će odlučno: Idimo! . , .
Pa de! prihvatiše složno nekoliko njih.
I drugi poslušaše, te se mučke izvukoše iz mesta. Međutim sasvim je zanoćilo.
Iz okolnih kuća razasiplje se ređa i slabija svetlost. Ulice omrtvile i opustile;
rekao bi nigde ni žive duše: mogao bi celu varoš orobiti, a da nikoga ne
susreteš...
Samo na istom onom mestu odakle Zagorci put druge varoši krenuše, uz zatvorena
vrata neke kuće, prikupilo se jedno uz drugo dvoje čeljadi: muško i žensko. Oni su
iz društva izostali, ne htevši s njim dalje ići, bili su morem i besanicom umoreni.

Zastali su onde kao uklesani: niti se miču niti o sebi glasa daju...
Najednom vetar plaho du'nu i podiže hartiju i drugo smeće. Ono šušti i kotrlja se
dok se negde u zaklonicu ne uvuče i smiri. Iz obližnje uske ulice, sa visoka,
pronosi se noćnim vazduhom i razabire detinji plač, pun prkosa i ljutine. Uz morsku
obalu, pak, šeta se odmerenim korakom financijalni stražar, utegnut u kabanicu i
čvrsto obuven. NJegovi teški koračaji obijaju se o kameni pločnik. U luci
neprekidimice naganjaju se prelomljeni valovi; srdito udaraju u čvrsti zid, pa,
razbijajući se, savladani, nemoćno krkoću i tiho, jednolično žamore. Brodice i
čamci, privezani uz obalu, na mahove se krenu, gonjeni naglim valom što o zid bolje
pljusne. Kroz konoplje brodova fijukne udar vetra i u isti čas zatrese granama
obližnjih drveta. Zvižduk i šuštanje gdekojeg suhog lista gubi se negde u visini,
praćen tugaljivim hukom noćnog vetra što čak do srca dopire.
Noć je vedra i hladna; ako tako ostane svanućem, biće i mraza.
Sigurno je i onoj dvojici dozlogrdila studen dok se digoše i mučke, zgureni, polako
kruže uokolo...
Odjednom zastanu. Uočiše malo dalje pred sobom provalu svetlosti i dima što je
sukljao iz jedne kuće tik do mora. Časom im se pred oči predstavi domaće ognjište s
veselom vatrom. Da im je da se ogriju, uz oganj posede i do njega se uspruže! Topli
plamen, pun blage vlage, ražgan, kao da su već osetili; gledaju ga kako stvar liže,
dok mu iskrice veselo vrcaju ispred njih. Željni tihe vatre i slatkoga sna,
instinktivno uputiše se prema svetlosti.
Ustaviše se tik do otvorenih vrata, preko kojih je žarka svetlost i vlažan vazduh
čak do njih dopirao. Leđima se prisloniše uza zid što je od žestokog ognja bio
vruć. Osete po telu strujanje ugodne topline i tako zadugo pognuti stajahu. Htedoše
unići da zaištu konaka, da se zaklone do osvitka, no otezahu nadajući se da će neko
iznutra izići te ih tamo pustiti.
I zbilja, u zgodni čas neko čeljade ustoboči se na kućnome pragu. Ogleda se uokolo.

Šta ste tu stali? javi se osorno.

Je li mi? usprene žena. Tako !...Da se odmorimo.
Pa tu?
Da kuda ćemo, kad nikoga ne poznajemo?
Bogme ste pogodili!
A što ću? Nuder, smiluj se, pa nas pusti u kuću!
Hoću baš!
Je li mlada? oglasi se neko iznutra što je razgovor slušao, te se nadviri da
vidi ko je.
Pusti! odgovori prvi.
NJih dvoje zamukoše, pa čekaju.
Zašto zaranije niste našli spalo? upita opet prvi.
Eto, nismo! A poginućemo!
Priđite, priđite! umekša se naposletku i odmakne se da uniđu.
Nađoše se u prizemlju gde je bio smešten poč za sipanje i mlivo maslina i mašina za
ozažimanje ulja. Pri kraju, u zidu, ispod kotla što je puštao paru kao sivu maglu
gorela je žestoka vatra. Do ognjišta naslagana su debela drva: trupići i cepotke, a
po tlu razasule se prosušene paštice skašenih maslina.
Vas prostor ispuni sa vrućinom, dimom i parom; vazduh zaudara mlakom gnjiloćom i
jetkom žestinom što omamljuje i zadržava dah tako da, ko nije vikao, teško bi
izdržao.
Na prvi mah im se smuči, no što dulje buljahu uz vatru beše im ugodnije.
Žena je vremešna, pristala. Na glavi joj kovrljak, obavijen maramom; na se je
navukla haljinu, a preko nje sukneni sadžik.
Muškić se tek zamomčio. Na njemu j e sve staro osim obilatih podvezanih
potkoljenjača, u čijem su remenu umetnuta kositrena sjajna puceta. Torba mu o
ramenu visi; zametnuo se zimskim ogrtačem i na nj se naslonio.
Oganj se ražgao. Od žestine začas proždire što se u nj baca. Žerava i kamenje kresi
se, rekao bi i ono će plamenom da plamsa. Točak se vrti i škripi. Oko njega odapiru
se i okreću mlade devojke. Te ki kamen melje masline; pucaju koštice; testo masno,
lepljeno, puno ulja, izmiče ispod njega i svaljuje se teško u žleb. Devojke s
pognutom glavom, zamorene, naprežući se upiru u držak svom snagom i tužno, zamoreno
pevaju. Kamen zastruga, mašina, previjena, zacvili i stade. Radnici odahnuše;
odbacuju rukom topal znoj što im se lepi oko kose i kaplje im niz čelo. Doba je da
se odmore.
Muško i žensko spustilo se na vruće paštice do ognjišta. No nogama ostade
starešina, s omotanom skupljenom maramom oko glave. Dohvati pliticu krcatu suhih
smokava i staklenicu rakije, stavi pred društvo i sede. Zalažu se. Plamen je nešto
popustio, tek se nadnio nad žeravicu. Ali ipak izgara se i zadušljivo je. Lice im
je kao začađivalo, boje od gnjile masline; niza nj cedi se znoj, izmešan s novim
uljem, i po obrazu se preliva. I ono dvoje pridošlica oznojiše se.
Ej ti, hoćeš rakije? upita Zagorku starešina.
Žena se pridigne. Momče se prene, protare oči i zagleda se nekuda neodređeno.
Hvala! Nije od potrebe. Toplo je...
Uzmi, kad ti dajem!
Hoću, hoću iz poštene ruke, te ispije čašicu.
Na i tebi! obrati se momčiću i nalije.
Hvala!
 Što nećeš?
Dede, uzmi, Marko! nutkala ga mati.
Uze i ispi do polovice. Devojke gledaju. Čude se njenoj nevezenoj i šarenoj pregači
i beloj kao sneg marami što je ovijena oko kovrljka.
Odakle si? upita je neko od njih.
Iz daleka, čak iz Zagore.
Pa si ovde došla?
Eto, od nevolje.
Jesi li udata? upade druga u reč.
Jesam, dušo. Ovo mi je sin, i glavom na nj pokaza.
Kako te muž pustio bez sebe? šalio se starešina.
Čovjeku se desila nesreća: bolan je, izreče žena i zagleda se u vatru.
Što mu se dogodilo? Kaži!
Koja vajda kazivati? Otud nema pomoći.
Pripovedaj! umešaše se i devojke.
Kad hoćete neka! Gradi se u nas nova crkva. I njega uzelo na radnju. Hoćeš vidjeti
zla... Jedne večeri donijeli ga kući prebijene noge. Jad i nevolja! završi naglo.

Pa si ga bolesna ostavila?
Nisam od obijesti. Ponešto se oporavio, no ne može ni na kakav posao. A radiša
je... Sve potrošismo, najviše za ljekara i ljekarije... Dvoje nejačadi ostalo s
njime..... Dođoh da štogod zaslužim... I Božić se primiče, hvala bogu!
Svi zamukoše. Plamen je izdisao; časom bi samo oživio kad bi vetar odozgo du'nuo i
uspirio ga.
Dim se proredio i prizemlje se čistilo. Uljene svetiljke jasnije gore, manje dime i
zaudaraju. Domalo vazduh je prozirniji i hladniji. Polegoše da se odmore, ako će i
za malo vreme.
U sviknuće našli su se pred gospodarevim dvorištem.
Župan prikupljao je težake da s njima pođe u polje. Cveta priđe k njemu:
Uzmi i nas dvoje!
Ne treba! Ima nas dosta.
Nismo, valaj, na odmet. Dede, primi nas!
Što tražite?
Što i drugi.
Dobro! Dođite oboje. Za danas imate kruha u torbi. Pogleda na momčića: Večeras
dobićete ulja, drva, lopižu i nalivandure... Prođite se kako znate. Da, za nadnicu
lako ćemo.
Tako i oni s drugim težacima krenuše na posao.
Beše nastao lep zimski dan. Pre i malo posle izlaska sunčeva, kupeći masline,
štipalo je za prste i zeble su noge. Čim je zadanilo i sunce se podiglo, bilo je
ugodno. Majka i sin čisto su se veselili što su u varoši ostali i srećno se
namerili na dobra gospodara.
Na stablu i ispod njih momci i devojke pevahu na mahove celi božji dan. S drugih
zemalja odgovaralo im se pesmom. Među težacima bilo je i Zagoraca. Oni su ojkali i
gunđali stare junačke popevke. Celo polje unedogled ozvanjalo je živim kikotom,
smehom i popevkom. To se sve lepo čulo i razabiralo; no čeljadi nije se moglo
videti, jer su bili zaklonjeni u gustim maslinovim krošnjama i gomilama. Masline
rodile; isporedale se jedna do druge i više i niže. Oble su i jedre, mrke, smeđe i
tamnozelene; gustice, rekao bi sad će iz njih ulje da procuri. Grane im se savile
pod težinom. Kupljači jedva odolevaju pobirati ih. Lašnje ih je češljati: kud god
staviš ruku, sijaset ih pod njom nađeš.
Za jutrenju založiše se hlebom i napiše se siti nalevaša. Bijaše im pun bardak
dobre volje ponudio neki od težaka. O ručanoj dobi pribraše prosušenih, nagnjilih
maslina; prismočiše s hlebom, da ne bude sasvim suh.
Po podne se sunce opoštenilo, ugađaše starim kostima, a mlađe je i uzjogunilo, pa
udariše u šale.
Što će ti taj sir na glavi? i pogleda na kovrljak. Načnimo ga! zanovetaše
neki mladić što je do Cvete mamine kupio. Skini ga s glave, da ga okusimo! i
pruži prema njoj ruku.
 Da nu! izlane ona i odmače se.
Mladiću je žao što se ona ne ljuti, i stade se bacati u kovrljak gnjilim maslinama.
Učestao jednu za drugom. Cveti dotuži:
Govori jezičinom što te volja, no ne diraj rukama! .
Ostavi se ti nje. Nije ona za sprdnju! nadometne ozbiljno sin joj Marko.
Ali šta se ogrizaš kad te se ne tiče? navlaš će okosito mladić, posmehujući se.
Drugi se stali ceriti i dalje zadirkivati dok župan ne odseče:
Večeras ćete se šaliti koliko vas je volja; sada prigni šiju i kupi!
Opet je pred zahod zahladnilo. Uokolo je tiho i spokojno. Samo se lepo čuje češanje
i padanje maslina i šunjanje po zemlji. Sunce se nagnulo; sene se maslinovih drveta
produžiše, zrake su sunčeve svetlije i bleđe, dok goleti odsevaju u žaru. Vlažan
lahor sa svih strana pronosi oštri miris kadulje, vresa i zimorada. Oseća se teški
vonj mrke i nakvašene zemlje. S plavetnim svežim vazduhom sva ta mešanija željno se
srče. Sunce zalazi u živom crvenilu neba, punom uokolo fantastičnih prikaza, tamo
daleko, iza prekomorskih brdina, odakle je i njih dvoje došlo.
I sutra je lijepo vreme, dok sunce krvavo zalazi, primeti neki starac.
Svi pogledaše na zapad. Oveseliše se što će i sutra biti zarade.
U suton su Marku dali da nosi u vreći nešto preostalih maslina što gonjač ne mogaše
da naprti. Cveta uze torbu i pođoše. S večera ih gospodar nastani u kućici na kraju
dvorišta. Na tlehu, po učeocima, razbacana je slama i stručje buhača i dva stara
gunjca. Na sredi loži se, što se i poznaje po razasutom lugu u okrugu i po
nedogorelim pocrnelim ugarcima.
Još trojicu težaka iz jedne kuće, dvoje muških i jedno žensko, udomio je gospodar s
njima. Cveta se začas ogleda po kućici i iziđe da kupi u varoši kukuruznog brašna.
Dok se povratila, već je vatra dobro plamsala i rasvetljavala vas prostor, da se
dobro videlo i bez sveće.
Nad oganj neko od one trojice beše nadvisio bakru; stoga je ona morala svoju
postaviti sa strane, na dva kamena, i čekati da voda uzavri, pa da najedared uspe
brašno. Para se sa dna silom podizala i klokotala, vrhom prodirala i prskala.
Društvo zametnu razgovor i brzo se upoznaše, kao da su davni znanci.
Začinjajući, pušilo se u zdeli.
Gle, ulje se jedva cijedi! opazi neko iz druš tva
Mutno je i nečisto, prosti bože, ružno ga je i gledati! odgovori Cveta.
A masline zdrave kao dukat. Biće da je pri dnu.
Po večeri skupa sedećke molili su se bogu. Posle, kada i za mrtve nameniše nekoliko
očenaša , polegoše po slami jedno do drugoga, prikupljajući se svako svome.
Tako je prošlo nekoliko dana jedan lepši od drugoga. Bilo je umora i smeha,
uzdisanja i pevanja. Cveta se veselila: Ako ovako potraje, biće zarade! i već
je u glavi sricala koliko će novaca doneti bolesnom čoveku. NJih dvoje dobiva
šezdeset novčića danomice; ako i potroše do polovicu, opet će se štogod prikupiti,
što će za Božić dobro pristati. Nego, čovek snuje, a bog određuje! Iznenada obrnu
vreme. Radeći preko dana, opaziše kako se nebom k severu vucare svetli oblačići što
su izgledali kao raščešljano runo. A i sunce taj dan na zapadu nije zašlo krvavo:
sakrilo se, pre zahoda, iza tamnog duguljastog oblaka i nije se više pokazalo. Taj
oblak, razom brdina, pomalo se dizao i pretio što skorijom kišom. U noći duhnu
mrtvo jugo. Omećavilo je, i u osvitku nije smrzlo. Nazuše lako opanke, popustila
koža i oputa. Nastajnog dana isto se radilo. Nije smetalo što je vetar silovito
hukao i tresao maslinovim granama.
Drugi dan, oko podne, ostavili su posao. Počelo je da rominja. Isprva su se
zaklanjali ispod krošnjastih stabala i uz gomile, misleći da će porositi, pa
prestati. Ali uzalud: vreme se pogoršalo. Trkimice, prokisli, izmakoše ispred većeg
pljuska do u kućicu, da se pri vatri ogreju i osuše.
Osle kišilo je danju i noću, kao da se nebo progalilo. Vejavica, prsak i vetar
izmenjivahu se na mahove. Sunca ni za lek. Cela priroda teško je omrtvila gnjiloćom
i kalježom. Noge su skoro uvek mokre. Studena vlaga uvukla se u kosti i u mozak. Od
nestašice smočnih jela čisto se pred očima blešti a kolena klecaju. Pa ipak, uza
sve to, najgora je muka što se nešto mora jesti, ako se i ne dobiva. Eto, sada je
trebalo potrošiti i ono malo što se zaradilo za blagoslovenih dana i što se mislilo
za kuću prištediš.
Jednoga mrkog dana, s večeri, začestalo sevanje i tutnjava. Sklopilo se sa svih
strana nije nego sad će se očepiti nebo i sve će potopiti. I zbilja, te noći
pljuštalo je kao nikada. Cela varoš umočvarila se i ublatila. Velike, guste kaplje,
gonjene snažnim vetrom, udarahu po krovu i prozorima, budeći decu i odrasle. Zvona
su prestala brecati na neveru . Sve se živo uplašilo i u se stislo, očekujući da
prestane oluja. Te noći izlilo se dažda da ga je bilo doista za celu godinu.
I u njihovu kućicu prodrla je i navrvila voda. Propustio krov, te je kapalo na sve
strane. Nekoje kaplje gasile su žeravicu što je pod zapretkom tinjala, i pušile se
lugom. Digoše se kad je voda do ispod njih doprla i slamu smočila. Po običaju
moljahu jutrenju iščekujući željno dan. Zorom je tek rosilo. Uneke, ne nadajući mu
se, iznenada banuo je k njima gospodar sa županom. S drugima i njih odvedoše u
obližnju konobu. Putem sa svih strana piskala je voda i dosizala im sve do gnjata.
Otvoriše vrata. Svetlost dana još nije bila jaka da prodre tamu. Užegoše sveću. Po
konobi plivalo je suđe, trupići i daske, i sve je oplimalo u vodi. Trebalo je
grabiti i probiti odvodne jarke da voda napolje izbije i salije se u oveću jarugu.
Bosi, sa zagrnutim nogavicama do ispod kolena, stajahu u onoj studenoj kaljuži,
trudeći se i mučeći, dok je dobro objutrilo. Mali Marko živo se umorio. Nije bio
vičan takvoj radnji. I Cveta se prelamala iznoseći vodu. Kad su izašli iz konobe,
još je dan bio mutan, ali nije padalo. Po putevima ustalile se mlake, a nizbrdicom
voda dere. Sa krovova kaplje, rekao bi kiši. More se do nadaleko zamutilo, kao reka
kad nabuja iz čestih oborina. Sure gomile i kuće isprane ističu se jasno u toj
mrkoći. Čeljad pokunjena, bleda i blatna žuri se za poslom, gledajući kud će nogom
da stane.
Ni danas nema zarade! reče s praga tužno Cveta sinu Marku i uljeze u kuću.
Pri najžešćoj vatri nisu mogli da se osuše. Iz odela se pušilo kao iz kotla. Pustu
vlagu, što se sa svih strana natisla, nije mogao ni najljući plamen da savlada.
Sutradan bilo je lepo. Sunce se pokazalo svetlije nego ikada. Na prekomorskim
brdinama i goletima nazirahu se zaseoce, doci, šumarci i pojedina drveta. Vazduh je
očišćen i prozračan. Vedrina neba i mora lepo se u njima odrazuje. Uputiše se u
polje. Cveta se nadala da će taj dan raditi i tako unapred do njihova povratka.
Prevarila se: bilo je mokro, pa posao nije išao za rukom. Sa maslinovih stabala,
čim bi ih se dotakao, padala je voda, a zemlja je bila tako glibava da si je mogao
mesiti. Masline su, kupeći ih, gazili. Župan ustavi radnju. Oni se s društvom,
zlovoljni,povratiše kući. .
Te noći se mali Marko razbolio. Zavrtilo mu u glavi i gorio je. Nije se hteo
pokriti, iako ga je majka neprestanice nutkala i mirila. Posle ga spopade
bljuvatanje. Niko mu nije mogao pomoći, jer su bili u tami. Sveće nisu imali.
Pokušaše užgati vatru, ali se žigice behu ovlažile, a nije bilo čim suhim uspiriti.
Jedva dočekaše dan. Marko se nije digao, nego ostade ležeći na vlažnoj slami.
Ujutru u dvorištu desio se župan. Cveta mu priđe:
Sina mi noćas zabolilo, javi umilno.
Pa šta ću mu ja? odvrati župan.
Ništa! vrcne ona malo razgovorom. Dajte malo suhih drva!
Zar ste sve izgoreli? Ča radite od njih?
Ima, ima još, požuri Cveta, no mokra su.
Osušite ih... Vidiću ja.
Uljegoše u kućicu. Ogleda se i opazi uza zid naručaj naslaganih drva.
Izgorite prvo ovo... A imate li ulja?
Ima nešto... Mutno je i kaljavo.
Štedite, da doteče, jer ga nema ni u gospodara.
Tada pogleda na maloga:
Što te boli?
Sve jadao je Marko.
Kako sve? Razlenio se...
Šta znam ja... Boli....
Župan se smisli i okrene Cveti:
Dovišću mu likara i onako običava doći u gospodara...
Da nu... Bog ti dao! željno ga uhvati za reč.
Oko desete došao je lekar sa županom. Cveta ga uvede u kućicu. Lekar pregleda
bolesnika i zabeleži mu na hartiji lek. Marko je jedva izgovarao i malo se
poplašio. Nije bio vičan tim poslovima. Pre nego će izići Cveta upita:
Što ću mu predati za ručak?
Razumi se, juhe i dobra crna vina...
E, da ga je! opazi župan. .
A da ga je ovo, šalio se lekar, uočivši vrč što je u rupi u zidu stajao , nagne
ga i izlije nekoliko kapi. Tekućina je slična nečistoj mutnoj vodi.
Okusite, da vidite kako je dobro! nasmeja se župan.
Lekar posluša i nakrene. Okuša, mljasne, premetne jezikom i izbaci.
Ovo je otrov. Smrdi! mršteći se, pljunu.
Je vama, a njima je mana božja!
Posle se Cveta uputi u gospodara i zatraži od njega više novaca nego obično da kupi
za sina što joj lekar naredio. Mučno joj toliko potrošiti. Ali što će? Ne može sina
ostaviti u tuđem svetu bez pomoći. Da se ova nevolja desila kod kuće, lako bi.
Lečila bi ga kako je u selu običaj, ali ovako se valjalo silom pustiti u tuđe ruke,
pa što bog da.
Lekarije, a još bolje meso i crno vino, mislila je Cveta, pomogoše, i Marko se
drugoga dana podigao, ako se i osećao još slab.
Zaludu ufanje. Vreme nije krenulo nabolje. Opet se razmahala jugovina i zapreti
novom kišom.
Još dva dana radilo se do podne, zatim je nastupila istiha hladna kiša, kao da je
odredilo da ispere sve do nokata. Tih mutnih dana misli ubiše Cvetu.
Nije druge, treba se povratiti kući , odluči čvrsto. Jede se i troši, a ne dobiva
se . Zahvati je živa želja za svojim domom. I posle tvrde odluke da će sutra
otputovati, čisto se smiri. A zorom iznenada vetar zaveja silnije, kao da mu je do
inada.
Bog zna kad će izduvati! Može da potraje još i nedelju dana, rekoše joj neki, što
se s njima svetovala.
Onako nezadovoljna, ona ode županu da je odvede gospodaru da se s njim namiri.
Gospodara nađoše u sobi. Uze knjigu i stade da računa.
Na koncu je pogleda, pa će:
Malo ćeš dobiti, i izvadi iz stola pehar s novcima. .
Hvala bogu! Što je, da je!
Na, uzmi; to je tvoje! i pruži joj nešto novaca.
Cveta prihvati novac i stade ga prebrojavati. Nije verovala svojim očima. Prebaci
ga preko ruku nekoliko puta.
Malo je, gospodaru! i zagleda u šaku.
Koliko smo se pogodili?
Je... No nije ni toliko. Manjka šesnaest novčića.
Nije moguće! nestrpljivo će gospodar, mršteći se, i nanovo stade računati...
Diže glavu: Šta brbljaš? Sve je u redu. Za šesnaest novčića uzela si litru vina
za bolesnog sina. Zar se ne sećaš?
Pa, zdravi bili, i to mi naplaćujete?
Dakako! Ali meni mukte dohodi?
Imate ga u kući. A ono je za potrebu.
Gospodar se naljuti, pa joj dobaci još peticu.
Eto, drugom ga mećem po šesnaest, a tebi jedanaest... Jesi li zadovoljna?
Cveta uze i tih pet novčića i dobaci skanjivajući se:
Ništa mi ne dometnuste za ono što smo vodu iz konobe grabili i smočili se do kože.
A sva je prilika da mi se sin tada napatio.
Gle ti nje! zaviče gospodar i okrene se županu. Jesi li vidio? Učini dobro
dilo! Uzmi je na radnju, daruj je, i sve joj krivo. Tada se obrne njoj: A ko će
mene namiriti? Gospodin bog! A? Kolika bi šteta, vidila si; ko će mi je
nadoknaditi? 'Ajde, 'ajde, i zahvali prvo bogu pa meni što si se prehranila.
Zbogom! pozdravi Cveta i zbunjena iziđe.
Putem razmišljaše. Doseti se da nema ni toliko kolko je trebalo da se preko
prebaci. Doduše, za brodarinu bilo bi dosta i nešto bi preteklo, ali joj rekoše da
brod po ovako ružnom vremenu neće otići. A ona je napremila da pođe. Ko zna kad će
vreme umekšaš. Znala je dobro koliko treba da plati za parobrod. Taman onoliko
koliko je platila do amo. Lepo sve sračuna u glavi, pomažući se prstima. Zaludu,
fali nešto, ako će i malo. Svejedno se smiri: mislila je da će se i s tim lako
prevesti. Ali, čim se nekako uteši, pade joj na pamet bolesni čovek, deca..... Kako
će bez ičega kući? Rastuži se i, onako nevesela, reče sinu da će se još danas
vratiti kući.
Spremiše se brzo i iziđu. Nikome se od društva ne javiše, jer ih je sve poslao
gospodar nekuda na radnju.
Parobrod je imao da krene oko jedne, a već zvoni podne. Cveta pomisli da je bolje
da ga pričeka, ako će i duže, da je ne ostavi. Nije ni sumnjala da se neće prevesti
i za nešto manje. Štaviše, nadala se da će je primiti onaj što daje bilete i za
polovicu, kad sazna za nezgode što su je neprekidimice saletale, a da nije ni za
što ona kriva. Pomisli da je i ona krštena duša. Tako na obali, iščekujući, nameri
se na nekoliko Zagoraca, koje je po nošnji poznala da su iz sela što je bilo
podaleko od njene kuće. Ipak joj se učini kao da su komšije i pridruži se njima. U
razgovoru jedno s drugim žena se izjada, tužeći se na rđavo vreme i nikakvu zaradu.

Eto, ne prikupih ni za prevoz!

Pa kako ćeš? upita je preko volje neki iz društva.
Ta pustiće me, neće gledati na malo!
A ja, vidi se da si nevješta. Nećeš ti danas kući!
Što veliš, bolan? Šališ li se?
Velju ti, neće ti dati biljeta, da ti je taman novčić otkrnjen. Poznajem ih.
Ubijaš me... Nemoj tako! iznenada će Cveta.
Ja ti rekoh, a ti radi kako znaš! završi mirno Zagorac i ode od nje.
Kuku meni! uhvati se žena za glavu.
Naposletku s mora zvižnu. Svi požurile na most. Parobrod pristade. Agent društva
naplaćivao je prevoz i razdavao bilete putnicima. Bio je namrgođen zbog ružnog
vremena i mnoštva Zagoraca, s kojima se valja ciganiti i prepirati. Vetar je silno
duvao, te se sklonio iza zida što je luku branio.
U onoj vrevi i mešaniji Cveta se, potežući sina za sobom, jedva dovuče njemu.
Dvije cedulje za me i za ovoga, i pokaže na sina.
Kuda ćeš?
U O...
Daj novac! i pruži ruku.
Koliko?
Dvije krune i dvadeset! Daj, brzo!
Žena se skanjiva. Najposlije smisli se, razveže maramu i pruži mu krunu.
Ča? 'Ajde k vragu! Dvije krune i dvadeset! ponavlja agent ljuteći se.
Eto sve! pregori se Cveta i istrese novai u njegovu ruku.
Agent brzo prebroja.
Još dvadeset helera. Daj! Ala!
Nemam više!
Onda što zanrvetaš, beštijo! i utisne joj silom novac u ruku.
Drugi nahrupiše da potpuno plate. Istisnuše je. Zvižnu po drugi put. Zagorci se
namiriše. Ukrcaju se. Cveta pristupa opet agentu.
Popusti onih dvadeset helera, zamoli ga suznim očima, da odem s ostalima. Nemam
više... Bog ti dao!
Ne dam biljeta bez novaca ni svecu! Biž'! Eto idu još dva gospodina, i okrene se
prema njima, ne slušajući Cvete.
Prispije jedan viši činovnik i za njim neki trgovački putnik. Oba crvena i
razigrana, sigurno su dolazili upravo s ručka.
Dajte mi biljet; znate, uz popust! zapita činovnik.
Takođe i meni uz popust, priđe i trgovački putnik.
Odmah gospodo! odobrovoljivši se udvaraše se uslužno agent.
I treći put zvižnu. Svi nagrnuše unutra. Na palubi, pri ulazu, dočekuje putnike
mornar, za to postavljen da od sumnjivih traži bilet. Još nekoliko čeljadi
uzastopce ukrcaju se. I Cveta s Markom odluči unići, pa dogodilo se što mu drago.
Lepo priđe s njim preko daske, htede zgodno da zakrene među svet, ali je najednom
ugleda onaj mornar i upita za biljet.
Ona se časom zbuni, ali odmah se smisli i kao da nije njen posao, krene napred.
Biljet amo! zavika mornar i ustavi je. Žena se učini nevešta.
Odlazi! ljutito će mornar i istera je napolje. Za njom iziđe i Marko. Svet se
smijao tom neretkom slučaju.
Daska je istegnuta. Parobrod pomalo natraške izmiče.
Pustite me, ako boga znate! zajauče Cveta. Dajem vam sve što imam! I stade
moliti i zaklinjati svakoga ko bi je pogledao...
Uneke zamukne. Parobrod se polako obrtao, rekao bi opet će da pristane. Taj
zakretaj teši je, još se nada. Uprla je u nj očima, kao da će ga opčiniti.
Naposletku mašina žešće zaklopota i s njim na pučinu zaokrenu. Zagazi naglo. Dim se
suče i kida vazduhom. Cveta zamre. Netremice gleda za njim. Pred očima časom joj
sinu bolesni čovek, nejač, kuća i mirni komšiluk. Htela bi da zove, zapomaže, ali
je glas izdade. Htela bi da parobrod zaustavi. Unutarnja neka sila podiže joj ruku.
I ta ruka, za neko vreme, ostade ispružena u vazduhu.
Naredni dan iza oluje osvanuo je vedar i more se utišalo. Sreća htede, i brod što
jevtino prevozi krenu odmah jutrom preko mora. Ukrcaše se i lepo prispeše na drugi
kraj. Kako su stupili nogom na zemlju, odahnuše kao da im je kamen s prsiju pao.
Cveta se, u poznatoj joj varoši, lakše snašla nego onamo preko mora. Suvim je lako,
mada je do njene kuće, preko brda, još čitav dan hoda. .
Nije joj se žurilo, moraše je briga: kako će bez para doći bolesnome čoveku? Odluči
da za koji dan potraži rada u varoši.
Osetivši glad, s Markom sede na ivicu puta da se za čas založe hlebom. Lome i jedu
svoj kruh mirno, polako, ne osvrćući se na svet koji prolazi pored njih.
Hoćemo li mahom kući? upita Marko.
Bez para smo, sine, odgovori Cveta. Ako nađemo rada, da ostanemo ovdje koji
dan...
Digoše se. Cveta ide prva, a za njom Marko s naprćenom torbom na leđima. On sada,
kada se dohvatio kraja, jednako misli na svoj mirni komšiluk i besvesno ide za
majkom. Žena redom obilazi sve poznate gazde koji trebaju radnika; prošla je mimo
crkvu i došla na kraj varoši. Ali nigde je ne zaustaviše, čak se neki na nju
okosiše, vele joj: Što će nam radnici pred Božić!
A zimnji je dan kratak, treba da požuri. U brzini što će da uradi, švrljajući,
povrati se moru. Na obali, pred podne, sunčajući se, šeta bolji varoški svet, toplo
odeven. Prolazeći mimo toliku čeljad što uživa u bogatstvu i obilju, pomisli Cveta
na svoju nevolju; jada se u sebi: Toliko bogataša, pa niotkuda pomoći , i jače
oseti u svojoj duši samoću, brigu i tugu.
Da pođemo, a?
Idimo! jedva dočeka Marko. Ali da bar nešto ponesem deci , pomisli Cveta i
odjednom sinu joj misao: Udijeli darak, gospodaru! usrne pred trojicu mlade,
nasmejane gospode. Oni je pogledaše kao u čudu i pođoše dalje. Udijeli darak!
ponavlja Cveta i pruža ruku prema vremešnome čoveku. Gospodin stade pred nju i
ozbiljno je posmatra.
Eto, i tebi se hoće da prosiš, a? kaza, otkopčavajući brižno svoj zimski kaput.
Za nevolju je, gospodaru!... .
Čovek pogleda na Marka, koji gleda u zemlju...
I taj momčić... Mogao bi i on da radi... izvadivši novčanik iz džepa, utisnu
Cveti novčić u ruku.
Bog ti platio! blagodari Cveta i rastvori ruku da vidi dar.
Uto, iznenada, nađe se kod njih općindžki policaj..
Ne dajte ništa, gospodine! zadihan kaza naglo.
Pusti.. . Učini dobro, pa se ne kaj!...
Ali je prosjačenje strogo zabranjeno. Gospoda se tuže da im sirotinja dosađuje,
nastavlja ozbiljno policaj. Zatim pokaza Cveti put izvan varoši i kaza oštro:
Odmah da mi se makneš ispred očiju!...Inače ćeš u zatvor!
NJih dvoje požuriše, i čisto im beše lakše kad su izišli iz varoši. Zimnja ih je
noć zatekla u putu; rosa vlažila i sledila obraze, a kad zađoše u brda, zaokupi ih
pustoš i tmica.
Kasno u noć iznemogli padoše na konak kod prijatelja Ilije. Polegoše. Marko je uz
vatru slatko zaspao, a Cveta nije mogla oka da stisne: daleko je još do kuće...
Mori je briga... i celu noć sluša i lepo razbire kako živina u pojati veselo trve i
žvaće suvu travu.
Sutra, na domaku svoga sela, Cveta se umiri i radovaše se što se vraća kući. Mali
Marko zaojka čim su prema selu zaokrenuli. Blizu prvih kuća sreli se s komšijom
Radom i s njime se zdravili. Letimice upitaše za svoje i odmakoše žurno, samo da
što pre stignu kući. Tako ne primetiše da je komšija bio predljiv i vrcao s ono par
beseda.
Napokon prispeše. Sunce je već zašlo. Predvečernji lahor piri. Noćas će biti
studeno, jer se nebo vedri i u prirodi, čeličeći se, sve se u se skupilo. Cveta
zastade pred svojom kućom pod ogolelom murvom. Ugleda da su kućna vrata zaprta i da
oko kuće nema ni žive duše. Ona ni u snu ne naslućivaše zla, niti mu se nadaše. Ali
ipak, u prvi mah, u njoj je nešto čisto zadrhtalo i poteralo joj življe krv u
glavu. Upre vrata. Vidi da su zaključana. Nije bilo sumnje, nema nikoga u kući.
Nije znala šta da radi: bi li pričekala ili da se javi komšiji? I onako, u
dvoumici, umorna sede pod murvu. Nadaše se svaki čas da će podnoć odnekud banuti
čovek s nejačadi. A mali, tihi komšiluk domalo oživi. Stoka se s paše vraća i
težaci s radnje. Čobančad se doziva, svraća ovce i koze. Iz daljega, s brda, čuo bi
se katkad oštri zvižduk i dozivanje ljudi. Mali Marko turio je ruke u odelo da ih
zagreje; ćuti i čeka. Odjednom Cveta, zabrinuvši se, diže se. Marko nagne za njom.
Pođoše žurno komšijskoj kući.
Te dve zakumljene kuće dobro se pazijahu, mada je njena siromašnija. Cveta ulegne u
ograđeni komšijski obor. Razgleda se: nigde nikoga. Vrata su od štale i zagona
zaprta, ona od kuće odškrinuta. Stupi napred i, kao nehotice, zastane. Već je
zanoćilo. Mesec je istekao i u svoju bledu svetlost obavio jednu stranu kuće i
koprivu što je pred njom rasla. I njenu glavu zahvati svetlost rekao bi sviće. U
zagonu brecnu na vođi zvonce. U kući se neko oglasi i pričini im se da se po njoj
družina premešta.
Uđimo! nestrpljivo će Marko. Što ćemo napolju? Stupe u kuću. Oko rasplamsale
vatre okupila se domaća čeljad; između njih i njeno dvoje nejačadi. Dovečeravahu.
Deca i ne opaziše majku, dok se ne javi komšinica Jurka:
Cvijeto, sestro! Kad stiže? Bićeš se umorila? Sjedni! i priđe njoj.
Cveta se tek s nekoliko reči zdravi s družinom i odmah pristupi svojoj deci, te
jedno za drugim izgrli.
A kud je Pero? napokon brižno upita i zagleda se u čeljad. Svi zamukoše, niko ne
mrdnu. Ona pretrnu, nasluti nešto teško. Zastravljena, dršćući prihvati starijeg
sinčića za glavu i upita ga naglo:
Što bi s ocem? i upre u nj plašljivo očima.
Umro je, odgovori mirno dete i zagleda se u vatru. NJu u grudima ljuto žicnu,
kao da joj je ko zarinuo nož u srce. Časom se uzdrži i upilji pogled u čeljad. Niko
ne trenu okom. Taj podmukli mir uveri je o nesreći. Gorko zarida:
Pero, hranitelju, kuda ode? i prostre se po tlehu, bijući se šakama po glavi i
prsima.
I mali se Marko rasplače. Suseda Jurka nije mogla da izgovori ni cigle utešljive
reči. Blene u nju i nešto kroz zube mrsi. Muški, kao da nije njihov posao, ćute i
puše. Ne čuje se nego jecanje i kukanje majke i sina. Najposlije Jurka se razbere;
dotuži joj Cvetina muka. Stade pa je diže i teši.
Pogibe! Jadna ti sam do boga! očajno naricaše Cveta.
Hvala bogu! A da kome ćemo? mirila je kuma, pa nastavi: Sahranili smo ga po
krišćanskom i seoskom običaju. Bog nikoga ne zapušta, neće ni tebe!
Od čega umuje? Cveta kaza kao za se.
Poznaješ ga: radiša kao niko u selu. I, onako neornu, ne dade mu se stati
prekrštenih ruku. Ode u goru da nasječe drva. Kad se vratio, tužio se da ga boli.
Sutradan legne u postelju, da više ne ustane, ispripovedi Jurka naglo i uzdahnu.
Kazuj.... mucaše Cveta.
Rana na nozi dala mu se na zlo... Nije bolovao nego nedjelju dana... Pazila sam ga
kao svoga. Da mu bog prosti!
A ljekar? Šta uradi on? pitajući gušila se u suzama Cveta. .
Poslasmo po nj, ali ga nije bilo u mestu. Nekuda bijaše otišao....
Cveta, u plaču, u neke kaza:
 Hajd'mo, deco, u kuću!
Kud ćeš po noći? Bog ti se smilovao! Maši se, sreće ti, da štogod pojedeš bićeš
gladna?
Ostani, Cvijeto, do sutra, bolje ti je! javi se i Jurkin čovek.
Hvala! Ne mogu. Čini mi se sad će duša iz mene. Obrne se djeci: Idimo !
Nađoše se u punoj vedroj noći. Mesec se nadigao nad kuću i povrh drveta. NJegova
svetlost rasiplje se poljem i šumom. Uvukla se u doce i provale. U okolu nigde živa
glasa. Vazduh je vlažan; noćna rosa kvasi mrku zemlju i suro kamenje i istiha
zaleva belo zimsko cveće što se iza kamenja krije, da se zorom smrzne i, kad sunce
sine, razmrzne i nemilice ga ubije, Cveta, gonjena jednom mišlju, ni na šta se ne
obzire. Žuri kao luda. Otvori vrata i uljegne u kuću. Samotan i prazan prostor
zevnu joj pred očima i užasom je potrese. Meka mesečeva svetlost prodre pred njom
do na kraj kuće, sve do kreveta. Osvetli ga, spuštajući se na nj. Cveta poleti za
tom svetlošću. Obuhvativši rukama krevet, prostre se po njemu kao da vidi na njemu
svog čoveka i želi da ga ogrli. Deca se priljubiše uz njene skute. Kriju se u njih
i plaču.
BRAĆA
Pismo, što su ga u ovaj čas primili, braću uznemiri i uvjeri o onome o čemu su
dosada sumnjali. Otac u pismu svjetuje ih i opominje da se čuvaju skitača Mitra iz
Skadra, jer su ga sigurno poslala Osmanova braća da osvete bratovu krv.
A Mitar danas na cesti s njima radi, pa su načistu što ga je k njima dovelo:
obistinila se njihova slutnja; nije ih ni za šta nekoliko dana prežao.
Braća se pogledaju i prezavo obaziru na nj, a stariji, Spasoje, upoznaje ga bolje i
misli: Sigurno je on; čini se nevješt i prenaša mirno kamenje, kao da ni za šta ne
zna . Jednako se strahivo pogledaju, sve im oči bježe na nj. A dok njega ne uočiše,
bijahu se lij epo primirili vrijeme bijaše zacijelilo sve nevolje što su ih
podnijeli u potonje doba.
Oni su ostavili svoje ognjište u Arbaniji i sa starim roditeljima prebjegli u Crnu
Goru, otkud su im se pređi iselili. Sobom povedoše krupnu i sitnu stoku i sve ono
što su u bijegu na sebi mogli ponijem.
Ne bi oni to bili uradili da ih na to ne nagna ljuta nevolja.
...Jednoga dana zla sreća namjeri na njihovu kuću u okolici poznatog trgovca Osman
efendiju iz Skadra. Braća su s ocem taj dan redili duhan, da se bolje osuši; uto im
se on javi i ponudi im da sređeni duhan k njemu donesu: on će ga kupiti i bolje no
drugi platiti.
Došlo vrijeme, ljudi duhan prosušili, pokupili i sredili; u kola ga ukrcali, pa s
njime pravce u čaršiju k Osman efendiji.
NJega ne nađoše kod kuće, već brata mu zamjenika. Nude mu duhan i vele: Dogovorili
smo se s Osmanom; primi ga i izmjeri, pa da ga platiš pošto ga i drugi plaćaj u .
Ali brat mu neće ni da ih čuje. Kaže: Osman mi zasigurno naredio da duhan ni od
koga ne pridmam, i eto već ga od nekoliko dana ne kupujem .
Ne pomaže ni utvrđena pogodba, ni njihove molbe; još bijesan Arnautin zbiva od njih
šalu, smije se starcu i zatvara im vrata od dućana u obraz.
Stari Nikola vidi da su se djeca počela ljutiti, a nije ih lako odljutiti kad im
prekipi, pa, da ne bude zla, odredi da se s duhanom kući povrate.
Mlađi sin potjera konje, pa s ocem odjuri iz grada.
Starac, srdit, odmah se ne sjeti da je Spasoje zaostao, a poslije, kad su kola
odmakla, pomisli: Požuriće priječicom, pa će ih dostići . Ali u Spasoju podžegla
se mladićka krv: ne može da izdrži a da ne upita brata Osmanova rašta ih sramoti, a
pri njihovoj muci.
Otvori vrata od dućana, naoko mirno uniđe, i, pogledavši ga čisto u oči, veli mu:
Što ti uradismo, te ti tako s nama?... i sve ne izusti što htjede reći, jer se
efendija uzvika, plane i ošamari ga. Momci priskočiše, stadoše ga grditi i
potisnuše ga svom silom napolje.
Na ulici čeljad se oko njega kupi: smiju se ludome seljaku, a njemu se čisto
bliješti; nešto kroz zube smrsi, pa, postiđen, požuri odatle, da negdje izvan grada
odahne.
Tek kad je izbio na čistinu i uzeo svoj dževerdar što ga bješe u krčmi ostavio dok
se povrati, razabere se i s tugom u duši osjeti što se s njime bješe dogodilo.
Ispije čašicu rakije i, ljuto ucvijeljen, požuri da svoje dostigne.
Putem besvjesno stiska stari dževerdar i prsti mu grčevito po njemu igraju; htio bi
da se umiri, no ne može. Razdražen je; sramota i poniženje biju ga i savlađuju. A
osjeća u sebi život i snagu, i svjetla misao da se osveti javlja se, i u tom
trenutku ponositije stupa.
Tako, u dvoumici što da uradi, ide dalje i misli: Doći će i za to zgoda! Još mu
je pred očima mali komad ceste, pa da zaokrene priječicom, i, sigurno,izići će pred
kola. Uto, kao da ga je sama napast nanijela, ugleda prama sebi na konju Osman
efendiju. Jaše i dolazi k njemu.
Osjeti taj čas da mu se pred očima smrče; strese mu se život, a same ruke dohvaćaju
dževerdar. Ali momče se usteže da najedanput plane; naumi da se mirno s Osmanom
objasni, pa, kad mu stiže sučelice, upita ga, a napreže se da ustavi drhtavicu u
životu i glasu:
Što danas mene i moje na pravdi obruči? Što ne reče bratu da primi duhan?
Ne trebah ga već, odvrati nehajno Osman, i htjede ga mimoići.
Stani! A što nam ne poruči, već si naredio da me brat ti bije? proslijedi
Spasoje, i sve više žesti se.
I ja ću, ako mi skriviš! odgovori on, i prezrivo mahnu rukom.
Momče planu i čvrsto prihvati za uzdu.
More, miči s puta! plane i efendija; mahne bičem, no ne spusti ga, već ga sobom
drži.
Neću, dok mi ne odgovoriš! bjesni Spasoje i gleda ga čisto u oči.
Miči, skote, jer si poginuo! razjedi se Turčin i udari ga bičem po obrazu, pa
se isti čas maši za revolver.
Spasoju sinu misao osvete, pusti uzdu, odmače se, i u trenutku sastavi. Puče iz
dževerdara. On kroči brže, a iza nekoliko koračaja obrne se i lijepo ugleda Osmana
raspružena na zemlji.
Pa potrča, držeći pušku u ruci, napriječac. Potresen, iziđe pred kola; vidi se,
napreže se da se smiri, ali zaludu: oči mu zvijeraju na sve strane, a gornja usnica
jednako drhti. A kad se nađe licem pred ocem, pogleda ga strahivo i istisne
razgovjetno: ,
Ubio sam ga! i osjeti u taj čas da je slobodnije odahnuo.
Ubio si ga! ponovi stari, i, zamišljen, reče s očitim uvjerenjem: Znaj, i nas si
ubio!
U trenutku svom trojicom zavlada jedna misao. Nagon da se spase život ispolji se
svom snagom, a kao jedina uzdanica sinu im pred očima Crna Gora, stara postojbina
njihovih pređa.
I kad Spasoje naglo ispriča kako je bilo, a otac se uvjeri da je tako, reče
sinovima:
Bježimo, da spasemo glvu! i sam pomože ispregnuti konje.
Dođoše kući okupljeni istom mišlju: znadu dobro što ih čeka ako turskoj vlasti u
ruke panu.
Što je vrijedno u kući, pokupi! naređuje stari Nikola ženi, i pohita bratu u
drugu kuću da mu ostavi i preporuči ono što se mahom sobom ne može ponijeti.
Za to vrijeme braća okupiše stoku, pa, ni časa ne počasivši, porodipa krenu prama
visovima staroga zavičaja, otkud se Nikolin otac iselio, a kuda se oni sada žure,
željni da se čim prvo dohvate golih krševa da spasu život.
Idu neprekidno, malo govore; ne opočivaju, već hvataju priječice, samo da što prvo
do granice dođu.
Braća ne znaju kuda će i gdje će stići. Ne poznaju stari zavičaj svojih pređa. Oni
tek iz pričanja i junačkih pjesama poznaju zemlju u koju idu. Sjećaju se da su
toliko puta gledali pravce onome kraju otkuda su se nazirali goli visovi kako strše
u vedrinu neba, iza kojih se sunce rađalo. Znali su da tamo svijet hodočasti
čudotvorcu sv. Vasiliju. A kada su bile kućne i seoske slave i uz gusle se pojalo,
bilo je te su se zanosili za onim brdinama i željeli ih jednom u životu vidjeti.
Sada su im na dogledu: raspoznaju gole krševe gdje se orlovi tiće, ali oni ne idu
tamo da hodočaste ni na kakvu slavu, već da zaklone glavu među one goleti.
Kad odmakoše od granice, porodica, umorna od puta i uzbuđenja, sustade; ustavi se
da otpočine. Osjetiše se sigurni između klanaca i krševa, u zemlji gdje oduvijek
sudi njihov soj.
A i suton već se hvata po potocima i docima; postepence neosetljivo diže se naviše,
dok ne posuriše nad njima i najviši visovi i sve se zaodjenu surom svjetlošću, koja
je obavila i njihove tugaljive prilike i ogladnjelu stoku, i izjednačila ih u boji
s tvrdim, surim stijenama. Otac razmišlja što će od svojih i od sebe. Poznaju ga
dobro u starome bratstvu: ima među njima i kuma, dobra čovjeka. Otići će tamo;
prvih dana naći će mu se na nevolji, ali poslije?
Zar da se udomi u onim golim krševima, otkud mu se otac iselio? I dođe mu pomisao:
Da mu je dobro bilo, ne bi ostavio svoju kuću i pošao u tuđi svijet . I bulji u
prostor, i prenaša se mišlju kod zapuštena ognjišta. Gleda puste njive, obrađena
polja, i sjeća se truda i znoja dok ga je obradio; i gleda pred sobom ogladnjelu
stoku što na goleti skapava nema čega da , se maši.. .i smrče mu se u duši.
Nije druge, razabire se i lijepo shvaća svoju nevolju, ali učinjenome nema
lijeka.
A kad mu pogled pane na sinove i u pameti mu sine što bi se od njih dogodilo da su
kod kuće ostali, čisto mu se život potrese. I gleda ih pred sobom žive: njih dvoje,
jednog do drugoga; i dok ih gleda, zaboravlja na nevolju i besvjesno u duši mu se
useljuje veselje: dok je njih, što će da žali! Zar na svijetu ima išta jačega i
vrijednijega mimo njih?
A braća okupljaju živinu i naredni su da dalje krenu.
Oni tek što su granicu prešli, osjetiše se lakši: mladost ih nosi. Spasoje je
zadovoljan što je iznio živu glavu: osjeća se živ; a mlađi, kad ga gleda, divi se
njegovoj snazi i junaštvu; žesti se, i još mlad, misli: Pored svoje žive glave,
što je lepše od osvete?!
Najposlije i otac se diže, i porodica opet krene. Požuriše da kumu čim prvo stignu;
sigurni su da će kod njega, izgladnjeli i umorni od dugoga puta, naći topli konak.
U svanuće stari Nikola i sin mu Spasoje pođoše na Cetinje da se vlastima prijave i
da čisto ispričaju što se dogodilo. Pa ako vlasti nađu da su pravo radili, u
odbrani obraza i života, neka ih prime među ostalu braću, kao svoje podanike.
Drugoga dana, zadovoljni, s darovanim puškama o ramenu, što je znak da ih je
gospodar među svoje primio povratiše se kumu.
Nastajnih dana upriješe živo da prije zime i snijega sagrade komad potleušice, da
zaklone glavu oni i blago im. Pomaže im i kum; i porodica se čisto veselo useli u
novu kuću.
Ali nadođe jesen i zateče ih istrošene i otančale; trsiše brzo ono što su imali, a
zarade niotkuda; nije no da se skapa od svake nevolje. Otac gleda svoja dva sina,
mlada i jaka, i misli: Dok je njih, biće i hleba!
Pa se dogovoriše: digoše od svoje vlade putne listove i upute se u Boku da, kao i
drugi, štednjom i svojim životima teku novac, da prehrane sebe i svoje.
I sreća ih namjeri na radnju, pa pošto im rekoše da će biti zarade za dulje
vremena, sinovi ostadoše u gradu, a otac se povrati kući da na paši zamijeni ženu i
da uzdrži ono potrebe što sa sobom u bijegu ponesoše .
U podne radnici su otpušteni s posla da se založe. Braća su kupila za objed, kao i
obično, hleba; njima je dosta njime se založiti do večere.
Sjeli su kao i drugi na ivicu puta, do samoga mora, na odvaljeno kamenje što leži
po još nedograđenoj cesti. Vade kruh iz torbe, krmadaju ga, no nekako im se ne
prima zalogajem u ustima; zvijeraju uokolo, a pogled im i nehotice pada na skitača
Mitra, koji naoko nehajno ih posmatra, ali na mahove izdaje se: vidi se, nije mu
milo što u nj gledaju, a ne može da ih čisto pogleda, buni se, pa pođe na stranu,
samo da im nije na dogledu.
A braća, kad im nije na oku, grđe predaju: u nepoznatom su svijetu; idu po noći po
onim mračnim i tijesnim ulicama: može da ih negdje iz busije napadne i u trenu oka
smlati ili ubije.
Pa može biti da se s njim još neko krije, biće ih i više: Osmanova braća bogata su,
neće štedjeti, samo da brata osvete.
Stariji brat Spasoje sve je uzbuđeniji što više razmišlja; žao mu je što je dolje
silazio i brata sobom poveo da obojica ludo nastradaju.
A bili su se privikli poslu, mekoti vremena i pitomini kod mora, i odredili da
ostanu dok god radnje bude, da ne dođe ovaj naručeni skitač, od koga jednako
strepe.
Što si zamišljen? pita mlađi brat, s namjerom da čuje što će Spasoje reći.
Najbolje bi bilo da ostavimo rabotu, pa da se kući povratimo. Ne opominje otac
onako; odgovori on smišljeno.
Da ga javimo sudu! nastavi mlađi. Zašto da ostavimo radnju? Potrebni smo.
Opet obojica ćute, razmišljaj u, ali zaludu: ne mogu da se odluče što da urade.
A pred njima stoji raskomadani hleb; sunce ih grize i more miruje; oko njih se sve
upokojilo.
Radnici, pošto se založiše, rastrkaše se da se vina napiju, da bolje odole poslu.
Mlađi brat pokupi zaostatke i stavi ih u torbu.
Zatim se oba digoše, stresaju sa sebe mrvice, i rastežu se u suncu.
Gledaju u more, a kad podignu glavu, oči im bježe na njihove visove, već pokrite
snijegom, i plamte im snagom i zdravljem. Ali, vidi se, izražaj im je lica zabrinut
i tužan, i nemirni su, a imali bi uživati u svojoj mladosti, dok je oko njih sve
vedro i upokojeno.
Najbolje je da se povratimo, ponavlja Spasoje. Nije vajde svoje poslove drugome
kazivati.
Radi kako znaš, odgovori mlađi. Ali časkom smisli se: Znaš što? Proto dobro
nas poznaje; da ga zamolimo da Mitra s radnje otjera, da druge ne brka.
Tražiće razloga, zamišljen odgovara stariji.
Uto k njima odnekuda prilazi Mitar; pogleda ih ispod oka i pored njih prođe; zbuni
se, pa kašljuca, i kao mimogred pita ih: Ele, momci, kako ste? Braća ga u čudu
gledaju i ne odgovaraju gledaju ga kako teško korača i prezavo se na sve strane
obazire.
Ispričaj sve protu, nuka mlađi brat Spasoja, kad je Mitar odmakao. Nema tu
zla.. . branio sam se... i, ugledavši neimara, veli življe: ispričamo, videćeš,
biće nam lakše!
Oba, onako podražena i uzbuđena, priđoše k njemu. Mlađi uze riječ i ukratko sve
ispripovjeda.
Pa eto, zbori na svršetku, sad taj skitač, zao čovjek, i pokaza kretom
glave na nj, xohe da ga osveti, a bratu mi pri glavi bilo...Već molimo te kao
boljega, otjeraj s radnje onu nalet, da ne bude zla.
Oba brata uprli očima u nj i žele da čuju odgovor, ali on zateže, razmišlja ne
zna na prvi mah što da im reče. Dotle pak Mitar po pogledima i kretanjima braće
dosjeća se da se o njemu vodi riječ, pa ne gubeći vremena, strugne nekamo. Neimar
potraži ga da ga s braćom suoči, a ne našavši ga, uvjeri se da je onako kako mu oni
ispričaše.
Ne bojte se! govori braći. Sada će banuti žandarska patrola, pa će oni za
njim .. A vi idite s ostalima na radnju!
Braća, umirena, prihvatiše se posla. Kod mora u punom podzimnjem danu sunce ih
lijepo grije; toplo im, pa zadovoljno rade. Ponešto i razgovaraju, ponajviše rade i
ćute, kao da misli sabiraju. Pa im panu na pamet dani radnje, urezuju u pameti
prištednju, i u toj misli čisto življe rade i vesele se poslu. A i kući će brzo;
odmoriće se i nauživati svojih navika: svoga krša i večernjih sjednika, gdje se uz
dobru vatru u pričanju lijepo osjeća kako zimska noć brzo odmiče.
Kad su domalo u službenoj dužnosti naljegli žandari, neimar priđe k njima i
ispripovjedi im potanko ono što su braća iskazala.
Vođa žandarski do kraja ga sasluša, pa se i zamisli. U času se odlučio što da
uradi: Zločin je učinjen, ubojice su pred njim, a za ubistvo niko nije podnio
kaznu: nije druge, valja ga predati zakonu .
Neimar ih povede k braći. Oni, u poslu prignuti, nisu vidjeli žandara, dok vođa
Spasoju ne stavi ruku na rame. Tada se obojica okretoše i, začuđeni, pogledaju
jedan drugome ravno u oči.
Vođa lijepo upita otkle su i kako se zovu, i ponuka ih da mu ispričaju redom ono
isto što su i protu ispričali.
Oni, u nadi da će ih žandari osloboditi skitača Mitra, ponoviše istu stvar po drugi
put, a vođa, zadovoljan iskazom, uozbiljivši se, naredi im u ime zakona da pođu s
njim.
Zabrinuti i u strepnji što će se dogoditi, ostaviše rad. Radnici gledaju za njima,
a oni između njih idu i već ništa ne razumevaju ćute i ne mogu nikako da se snađu.
Putem im je pri duši sve tješnje, a kad uđoše u grad, u tijesne ulice, gdje nigda
sunce ne grije i gdje se tjeskoba usred podne osjeća, čisto se rastužiše zla
slutnja poče se javljati. A kad stupiše na prag žandarske kasarne i ugledaše pred
sobom hodnik, protrnuše do u srce; na vidjelu, prvo no će unići, sukobiše im se
pogledi, a jednakoga su izražaja: puni sumnje i bratske samilosti.
Poslije, preko grada vode ih u sud. Putem besvjesno gledaju u čeljad i nažgane
fenjere; nijesu znali kud ih vode, nijesu ništa taj čas ni osjećali, niti su mogli
da priberu puste misli, ali crna slutnja tak se javljala.
A kad ih žandari predadoše tamničaru i ovaj ih zatvori u jednu ćeliju, ostadoše
dugo jedan pored drugoga prislonjeni uza zid. Slušali su s ulice koračaje čeljadi i
viku dječurlije, gledali su u zraku svjetlosti što je odnekuda odozgo dolazila i
zahvaćala komad obijeljena zida. I dugo su tako stajali, dok mlađi brat prozbori:
Zatvorili nas, i dohvati Spasojevu ruku, kao da pomoći od njega traži, i nadoda:
Sreća te smo zajedno!
Neka su mene, ubio sam! odgovori on. No što će s tobom?
Sjutradan izvedoše ih pred suca. Oba ponoviše i potvrdiše ono št su već kazali.
Sudac, mlad čovjek, posmatra ih; vidi se, vjeruje njihovim iskazima, pomaže im kad
se u govoru zapletu, ali oni su zbunjeni, pa ništa ne primjećuju. Najposlije im
lijepo kaže:
Zvaću vas opet, pa ćemo bolje razvidjeti, i predaje ih tamničaru.
Sud povede istragu, a u tome prođe dugo vremena.
Braća u tamnici s dana u dan sve više opadaju, i u strahu su da će se igda sunca
nagrijati.
Naslućuju iz sučevih riječi da bi se moglo dogoditi da ih uvrste u turske podanike
i predadu turskim vlastima. Kad na to misle, čisto protrnu; ne zbore, ali pogledima
izražavaju očiti strah, kao da znadu što ih tamo čeka. I tada im usne drhte i oba,
kao po dogovoru, otvoreno gledaju u zraku svjetlosti što odozgo s prozora dolazi.
Tako prolaze dani, jedan za drugim, bez ikakvih promjena. Jednako slušaju koračaje
čeljadi što ulicom prolazi, viku dječurlije i nerazumljive glasove mračnoga grada i
šapatljive noći. Za kišnih dana osluškuju jednolično padanje kiše, pa ih duša boli
za poljem i kućicom, da se zaklone; za vatrom, da se osuše i ogriju, i za veselim
razgovorom u društvu čabančadi.
Osjećaju promjene vremena. Kad je napolju vedro, naziru svjetliju zraku što odozgo
s prozora k njima dolazi da im navijesti da je nad njima negde javilo se sunce i
želja ih za njim vuče. A kad osjete da im je hladnije no obično i čuju na mahove
huku vjetra i šuštanje kartušine i drugoga smeća što ga udar vjetra sa ulice diže i
u zidove zamijeće, znadu da gore, u njihovim krševima, zavija čisti sjever.
Tada oni zamišljaju tople zaklonice u koje sunce upire, gdje su se s čobanima
zaklanjali od ljute studeni. Nad glavama im vjetar huče i odbija se od golih
krševa, a njima je u društvu milo i toplo: grije ih sunce, vreo zadah čobanica i
mladićki životi, skupljeni jedan uz drugi da se zajednički od studeni obrane. S
tugom u duši osjećaju svu slast pustoga života, i javlja se potajna želja za
ljepotom prostora i ljepotom vesele svjetlosti, ispoljava se u silnoj čežnji za
starim navikama; žele da se ogriju sunca, istrče i umore od truda, i osjećaju da im
je lepše bilo i onda kada su u strahu od svoje kuće bježali u crnogorske krševe,
nego ovde, u ovome skučenome i mračnome prostoru. A kad bi ih pustili, požurili bi
kud mu drago, ako će i u hajduke, da se travom i korijenjem hrane.
Braća obgrljena dočekuju zoru; san im u dušu unosi malo pokoja, a čim otvore oči,
gledaju u zraku što odozgo s prozora unilazi da im navijesti nastup još jednoga
sumornoga dana.
Ali jednoga dana nada da će vidjeti svoju kuću sine im u duši kao nigda dosle.
Uzeše ih po drugi put na ispit, a ovoga puta učini im se da je sudac s njima
prijatan i dobar. Ispituje ih potanko i s osobitom pažnjom, ali bratski, usrdno. U
njegovim živim očima, u milosti glasa i blagom dočeku osjetiše sada razabranije
braća njegovu očitu samilost prama njima.
To ih osokoli i gane, pa stariji ispriča istu stvar iskrenije i toplije; nijednom
se ne zaplete, siturnim izražajem da istinu govori.
Sudac ih posmatra, zamislio se i piše. Najednom poliže glavu i upita Spasoja:
 Možda ga nijesi na mrtvu ubio?
Jesam! odgovori on. Viđu ga mrtva!
Ti ne možeš znati da je baš onaj čas preminuo, opet će sudac.
Ubih ga, pa eto! ponavlja on odlučno.
I ja bih bio isto učinio, javi se mlađi.
Sudac pričini se kao da je prečuo riječi mlađega brata, i proslijedi pisanjem.
Valja da se svi spisi pošalju na stariju vlast, da ona riješi kome da se predadu
braća crnogorskim ili turskim vlastima.
Poslije duga pisanja, sudac podiže glavu i stade u sebi da čita što je napisao.
Braća ga posmatraju, kao čini im se da od njega zavise njihovi životi. On se zanio
u čitanje, pa ne osjeća na sebi njihovih pogleda; naoko zadovoljan je; dosjeti se
da to što je napisao nije službeni zapi snik birokratskoga oblika, već vruća molba
potekla iz srodne duše, kao oticaj iz živoga vrela. U njoj vlada glavna misao: Što
bi od braće bilo kad bi ih predali turskim vlastima da im sude?
Pa se diže i tješio ih:
Daće bog te neće biti zla!
A braća zahvalno ga gledaju i, utješeni, vraćaju se puni nade u tamnicu.
U nadi, što ih već ne ostavlja, dočekuju oca.
Kad mu nazriješe u tmici staračko lice, začas zaboravljaju svoju nevolju: gledaju
jedan u drugoga, a ne mogu da nađu riječi da izraze svoje osjećaje. Ne ljube se
niti zdrave; kao da se boje da time u ovome nedostojnome mjestu oskvrne svoja vrela
osjećanja.
Iza njih stoji mladi sudac; službeno prisustvuje sastanku, jer istraga još traje.
Jeste li zdravo? pita ih zabrjžuti otac.
Toliko što imamo dobra, odgovara Spasoje, da upita: A kako je na domu? Možeš
li sam?
Slabo... stoka tek što se drži... No svejedno, reče življe, samo da ste mi vi
živo i zdravo! A znajte, zbore naši da neće biti zla, već će vas domalo pustiti.
Braća se živo zgledaše, a otac promijeni govor i upita ih:
A imate svoju potrebu?
Imamo. Da znaš: zarada nam je kod tamničara... To ti uzmi kod njega što ti je
potreba, pa ponesi kući... valjaće ti, odgovara Spasoje, i očito žali oca.
A kako majka? sjeti se najednom mlađi, i stidljivo obori oči i mače se s mjesta.

Drži se i odgovori otac, zamišljen.

Časom ćute, osjećaju da bi imali dugo da govore, no ne mogu, pa sabiru misli, kao
da žele da sve što imaju u duši jednom riječju izraze.
Dugo sinovi oca posmatraju, i sve jači nagon osvaja ih za kućom, pa i nehotice u
duši budi se nemir; razdraženo gledaju oko sebe, no blagi pogled očev, pun
trpljivosti, smiri ih i nanovo se pregaraju.
A vrijeme prolazi. Toga se sjetiše kad negdje dalje uminuše koračaji vojnika koji
su u marširanju prolazili pored tamnice; te koračaje oni su u pameti besvjesno
pratili; kada ih nestade, kao prenuše se.
Pa i sudac ih opominje da je vrijeme rastanku. On to izgovara toplim glasom očite
samilosti, pa otac i sinovi usrdno u nj gledaju.
Pomoći će gospodin! izreče umilno stari.
Hoće, potvrđuju sinovi s očitim uvjerenjem.
Nanovo ćute. Mladi sudac se zamislio.
Gleda ona tugaljiva, zdrava lica; u duši mu odzvanja starački, drhtavi glas; osjeća
na sebi žive mladićke poglede, željne ničega drugoga već radnje i slasti u svome
životu.
I ono nešto teško, pusto, slično njihovim životima, osjeća u sebi, pa u trenutku u
pameti sinu mu sva tragika izmorena naroda, i jaki nagon srodstva ustavlja se na
njihovim tugaljivim licima.
Vrijeme je da se odijelite! veli im glasom kao da ih moli.
A oni dragovoljno slušaju: ljube se: a ne govore već izmjenice daju jedan drugome
sve što u duši imaju i u sebi od rođenja nose.
...Braća još nekoliko dana obgrljeni iščekuju zoru i, tek što se probude, gledaju u
zraku svjetlosti što odozgo s prozora dolazi i dan im naviješta.
Nada im se neprekidno javlja, a život i mladost ne mogu da se odreknu svjetlosti i
prostora. Pa kada jednoga dana uniđe mladi sudac da im javi da su prosti, jer su
osle crnogorski podanici, čisto obezumiše. Silni izlijev radosti mahom baci u
zaborav svu muku i nevolju.
Fala, brate! punom dušom govore mladome sucu, a njega ta riječ potrese do u
dušu.
Izlaze na ulicu, zbunjeno se gledaju, a oči im igraju, kao da hoće da u se sakupe
svu rastrkanu svjetlost izgubljenih dana.
Izvan grada gledaju svoje visove: mećava ih obavija i bijele se smetovi snijega.
Tamo sigurno vijavica i studen bije, ali njih za to nije briga. Na dogledu tih
pustih visova osjetiše se kao riba kad se iz mreže izmakne i morem zastruji,
osjetiše besvjesno, kao nikada dosle, svu ljepotu svježine, svjetlosti i prostora.
CVIJETA
Cvijeta, sluškinja u kući gazde Veljka, trgovca u gradu, briše stakla na prozorima
da se u sobi bolje vidi, jer svaki čas dolje iz dućana može da bane gospodar, a
njemu je milo da je u kući što je moguće svjetlije.
Napolju neprekidno kiši, a, sva je prilika, neće zadugo prestati, jer jesenje kiše,
kad navale, ne ustavljaju se lako.
Zasve što je već pun dan, u kući je tek sutonska svjetlost, a tako je uvijek kad je
nebo natušteno. Iz tijesnih ulica što leže ispod golih brdina s visokim nagomilanim
kućama odmah s jeseni svjetlost je postupno slabija, a sunce se nigda i ne
pokazuje; ono samo što za vedrih dana časom obasja vrhove viših zgrada, pa ga se
ozdo od želje gleda kako se odbljeskuje na gornjim staklima.
Djevojka briše stakla, lagano i odmjereno, kao što je monotono padanje kiše, i
pogleda dolje na čeljad što se žuri da ne pokisne.
Ona to radi svakoga dana, i to joj je jedan od najmilijih posala: bar nije uvijek u
tmici!
Brzo, pa postavi trpezu! javi se gospođa, vukući se lijeno iz kuhinje, zastade
kod prozora i gleda kroz staklo dolje, u blato i kaljuže slabo pokaldrmljene ulice.

Cvijeta dovrši posao, pođe u kuhinju da stakne, a, povrativši se, prostre na trpezu
i smješta posuđe za objed.
Domalo, jedno za drugim, dođe sin gospodarev Nikica, dijete, i kći gospodareva, već
djevojka za udaju, pa najposlije i gospodar iz dućana.
On potapka nogama po podu, svuče kaput i sjede za trpezu. Namrgođen je kao i
obično. Vodi poslove u kući i dućanu, a zasve što je okosit, nabavlja svojoj
porodici ono što joj je potrebno da dobro živi.
Izvadi iz džepa novine i stavi ih na sto. Zatim, naoko jednako jedak, reče kao u
vjetar, ne gledajući nikoga u lice:
Došao je odgovor od Spasoja; piše za nju, pogleda ispod oka na sluškinju.
Djevojka se postidi toga pogleda, jer se mahom sjeti o čemu gospodar natuca, pa
iziđe iz sobe u kuhinju.
Svi su toga časa mislili na njihova negdašnjega slugu Spasoja, koji se bijaše otrag
nekoliko godina iselio u Ameriku. Najednom mu pade na pamet da se ženi, pa bijaše
pisao gospodaru da mu pošalje nekoliko fotografija od naških djevojaka da sebi
izabere jednu, koja mu se najbolje svidi.
Ja ti se radujem, reče joj gospođica, kad se Cvijeta, postiđena, iz kuhinje
vratila, i nasmija se preko volje, kao da joj zavidi na tolikoj sreći.
Lijepo ti je izašlo, da! pomilova je i gospodarica. Sad valja da se na put
spremaš.
Preko objeda o tomu se već nije govorilo, i po objedu tmica i neprestano monotono
padanje kiše po kaldrmi i staklima uspavljuje ih, pa je u kući, za malo vrijeme,
pravi tajac.
Iza crne kave gospodar sa sinom pođe preko dvorišta u dućan; gospodarica,
dremljiva, vuca se po kući, čeka na koju prijateljicu da je pohodi i razgovori.
Gospođica se zabavlja svojim šivaćim poslom, a uz to gleda na ulicu, na svet što se
po kiši žuri.
Cvijeta na prvi mah ne može da se snađe. Istina, nadala se i željela je da se tako
svrši, ali mišljaše neće tako brzo, a dokle se bude zavlačilo, dobiće vremena da
razmišlja.
Raspremajući trpezu, dolazi postupno u se, razabire se i odvaja misli i osjećaje,
koji su najedanput na njenu utijanu prirodu navalili i žestoko je potresli. I sili
se da bude mirna, pa, kao i obično, svršava po kući popodnevne poslove, a poslije
siđe dolje, u dvorište, da pošije jedan omot, kako joj bjaše gospodar naredio.
Prestalo je kišiti, ali svejedno nebo je zastrto olovastim nepomičnim zastorom,
spremno da nanovo započne.
U dnu dvorišta grbavi postolar mlati čekićem po rastegnutoj koži; Cvijeta časom
zaboravi na se i sjeti se njegove kćeri, učiteljice. Čuđaše se kada ju je vidjela
fino i gospodski odjevenu uz onoga nemoćnoga starca što se do kasno u noći muči da
se prehrani. I toliko puta njih dvoje došlo bi joj na pamet kad bi gledala u tračak
svjetlosti što je izbivao iz one mračne rupe u dnu dvorišta.
Odluči se na posao, pa, pošivajući, misli je zaokupljuju, a na mahove i mučno joj
je sva kao da od nečega preda.
U tome sluša žamor s ulice i gleda djecu koja potrčavaju pored vrata i učini joj se
da bi valjalo da bude i ona vesela, jer su joj se želje najposlije ispunile. Ali
zaludu, radost ne može da joj se u dušu useli, kao da je od nje nešto goni, a
najednom lijepo i ustrne. Prestade pošivati, i s iglom u ruci zagleda se preda se:
u pameti napokon bijaše se uobličilo ono što je mori, i odvojito ispoljilo se. Bilo
joj je pomučno izručiti svoju fotografiju gospodaru, da je s drugima otpravi
Spasoju. Toliko dana otezala je i trgla se sama sobom u dvoumici: bi li je izručila
ili ne bi? Teško joj je bilo u duši i moraše je crna slutnja; toliko je puta
pogledala u svoju sliku i pohitala k ogledalu da se u njemu vidi.
Znala je da se iza bolesti od ospica podosta promijenila; istina, nagrđeno lice
postupce punila je mladost, ali ipak uviđaše razliku i osjećaše se skromnijom u
svojoj ljepoti. Ali prirodni zakon žene da potraži čovjeka nadvlada dvoumicu, i u
zadnji čas odluči se. I mal'da ne, poslije nekoliko vremena, bijaše joj svejedno ma
kakav odgovor da dođe, a na mahove mišljaše da će to sve tako proći, da se Spasoje
neće na ženidbu ni odlučiti.
Međutim, sada je odgovor došao i iznenadio je. Veselila bi se, a ne može: ne da joj
crna slutnja što je mori i smućuje; nema pouzdanja u svoju sreću.
Devojka časom prekine niz misli i zaboravi na se. S ulice čuje se snažni ljudski
hod: pomisli da vojnici marširaj u, pa i nehotice osluškuje, dok za kuću zaminuše.
Jesi li sašila? upita je Nikica, uvijek veseo, i nadodade: Milo ti je što ćeš
se udati, je li? Pa se postavi pred nju, pogleda je ljubopitno u lice, kao da je
odavna nije vidio, i otrča preko dvorišta.
Djevojka dovrši posao i pođe u kuću.
Po sobama već osvaja mrak; stvari se tek naziru i gube svoj posebni oblik, a po
prikrajcima leži sve nagomilano, kao u snopovima.
Cvijeta pođe ravno k velikom zrcalu, s očitom voljom da se u nj pogleda. Ogleda se
dugo, no ne može da se lijepo vidi. U sutonskoj svjetlosti lice jedva razabira,
gleda svoj izraz i oblik, a i ne opaža jamice i pjege što su joj iza bolesti na
obrazima ostale. To je umiri samo za čas; uzbuđenje tjera je da se posvema vidi,
jer joj se učini kao da je zaboravila kako zaista izgleda, i jesu li primjetljivi
oni tragovi nemile bolesti.
U hitnji užeže svijeću i podnese je pred oglejcalo.
Između dvije svjetlosti lijepo se odbljeskuje njena prikladna glava; trpeljive oči
smeđe su zatvorene boje, ali crne obrve i trepavice daju im tamni i umireni izraz.
Zadovoljna, jednako se nadviruje, a kad mače svijeću da pođe, u zadnji čas duge
trepavice zadrhtaše na isti način kao kada za vedra dana, iznenada, u grmu nešto
šušne i tek primjetljivo u sunce poleti, pa ispod njih frcne življi sjaj očiju, i
mahom sklope se, a lice dobije zasjenuti pretljivi izraz. Svidi se sama sebi, pa se
još jedanput nadviri, kao da joj je u odrazu ogledala nešto lijepo ostalo.
Pa nanovo prihvati se posla po kući. Radi kao i obično, ali uzbuđenje jednako se
javlja, izdvaja se i ne da joj da se u mislima smiri.
Mrak se spustio, i narijetko užeženi fenjeri žmire kada je ona uzela sić da pođe na
vodu.
Po tijesnim ulicama prolazi svakovrsna čeljad, a ponajviše susreće djecu, sluškinje
i vojnike. Valja da prođe pored same kasarne, a uvijek, kada se između vojnika
nađe, preda da joj što zla ne urade.
Na kraju grada, s jedne i s druge strane ulice, iz krčme sluša pjesmu, a ondje gdje
su crveni zastori na vratima spušteni veselo svira neko u harmoniku i vidi se na
zastoru kako se sjenke unutra pomamno vrte.
Prolazi pored vojničke straže da iz grada iziđe; vojnici je bezočno u oči gledaju
da se uvjere je li ona kao i druge, a djevojka, oborenih očiju, požuri da čim prvo
odmakne.
Izišavši kroz gradska vrata napolje, osjeti se kao i uvijek slobodnija, i nešto se
u njoj preokrene, odahne. A večeras je i življa, okretnija; čini joj se da bi se
sada isporedila s onima što veselo mimo nju prolaze, tako je laka u hodu i u
mislima.
Mirno sluša oticaj žive vode što iz gologa kamenja otiče u more; večeras ne jagmi
se kao prvo da prva zgrabi, pa da odmah pođe; milo joj gledati u mračni prostor i
vrevu svijeta.
Nad vrelom na putu, tik gradskih vrata, stoje poredani vojnici: uvijek su tu na
bijljezi kada je ura da djevojke dođu po živu vodu. Sluša zadijevanje i smijeh:
sami kihot života i strasti!
Ala večeras slijepe mladosti! javi se obijestan glas. A mi se patimo... Danu,
žedan sam, veli jednoj djevojci napoj me!
Prilazi k njoj, šapće joj i ne mari za ostalu čeljad.
Cvijeta sluša glasove strasne omladine što se miješaju sa šumom borova iznad vrela
i lakim oticajem vode, nad kojom strši mrki grad i pusta golet.
Zagrabi sićem i u uzbuđenju zbog današnje vijesti vraća se kući.
Pri večeri i poslije, misao je nosi k Spasoju, i jedva čeka da pođe u svoju sobicu;
tek onda će srediti svoje misli. Ali, dok je utrnula svijeću i našla se u postelji,
u moždanima zameće se sijaset misli; nejasne su i neshvatljive, ne može da ih
uobliči niti da jednu od druge izdvoji...
Na mahove cijeli niz životnih događaja pred očima joj lijepo sine: nije no da ih u
sliku uokviri, pa da mirno usne; i duge trepavice već se sklapaju, kad iznenada
nametne joj se silom nova dvoumica i poruši već ustanovljen red i nikako da mirno
usne.
...NJena majka, udovica po drugi put, udade se za Crnogorca Petra, poodavno
nastanjena u gradu, i sobom povede i nju, još malenu. Svoga oca ne bjaše upamtila,
pa Petra upoznade kao svoga rođenoga, a i on je primi kao svoje dijete.
S majkom i s njime proživljela je prvo djetinjstvo. Ali se majka najednom razboli i
umrije, a ona ostade sirota. Iz mračnoga, vlažnoga stana nije znala kuda su joj
ponijeli mrtvu mater, a ni poslije nije doznala za mjesto gdje su je ukopali.
Do toga vremena živjela je kao i ostala djeca što su se kupila blizu njihova stana,
ispod mračnoga, niskoga svoda. Uvijek u sutonu, između visokih kuća gdje nigda
sunce ne sije, nije se odmicala od svoga siromašnoga susjedstva, kao da se boji
svjetlosti i uglednijega svijeta.
Sa crnogorskih brdina u sebi donijela je jaku zdravu klicu, iz koje se, pored svega
što je sunce ne ogrijevaše, lijepo razvijala; i da joj majka zarana ne umrije, bila
bi dočekala punu mladost bez brige i ne bi prvo vremena potužila se na svijet.
A nije bila ničemu uzročna. Svom djetinjom voljom i dušom prionu uza svoga poočima,
svoga hranitelja i jedinu svoju utjehu. Ali on se ne odazva njenoj djetinjoj
ljubavi. Nešto nevolja, nešto zlo srce, a nešto i njen neograničeni nagon
privrženosti, ozlovolji ga prvo vremena.
Svugdje dijete pristajaše za njim, bez njega ne mogaše da se snađe, a to njemu
dodije i najednom naumi da je smetne s brige. Htjede da je namjesti u koju kuću da
se služeći prehrani. Namjeri se prigoda, te to i uradi. Ali dijete nikako da se
svikne: već trećega dana nađe je pred vratima gdje ga trpeljivo čeka i gleda ga
umilno da je pod svoj krov primi.
Opominje je i nagovara. A kad uvidi da ništa ne pomaže, dodija mu se još grđe; pita
je zašto bježi iz dobre kuće, a ona, mjesto odgovora, jeca i jednako veli: Ja ću s
tobom! Najposlije odredi da je, kad se pruži prigoda, pošalje u njeno rodno mjesto
da se bratstvo s njome brine.
Jednoga jutra kupi komad kruha i zaveže u maramu, podade joj i dvije šestice za
put, pa je s društvom opremi put Crne Gore.
Bojeći se da je ne izbije, dijete naoko posluša i pođe s društvom zajedno. Bjaše se
starim putem popela sve do zadnje visi, otkud se još more videlo. Najednom, prvo
nego će da zaokrene u do, okrete se prama gradu; može biti da joj ga je bilo milo,
ili se sjeti svoga poočima, ili svoje mrtve majke, tek, ne rekavši nikome ni
riječi, nagne nanovo natrag nizbrdicom. Čeljad je doziva, ali se ona ne obrće, već
jednako trče.
Uveče, poočim, nosač na obali, nađe je pred vratima sa zavežljajem u ruci; kruha
nije okusila, a kada ga ugleda, zajeca i veli mu, a da je on za što i ne pita:
Ja ću s tobom!
On je izbije i, onako ljut, vuče je za sobom. Povede je u jednu krčmu, gdje ispi po
litre vina, pa krišom izmače se.
Dijete ga čeka i čeka i sada, kao djevojka, kad se one noći sjeti, protrne. Dugo je
čekala.
U krčmu dolaze ljudi i odlaze. Lampa dimi i zaudara, a jedan pijanac dodijavao joj,
grdeći njenog poočima; nudi je da u njega dođe služiti, gdje će joj dobro biti.
Onako slaboj, smeta joj njegov zadah od vina, i čisto se plaši njegova mucanja i
pogleda malih mu mutnih očiju. Mirno ga sluša, no ne odgovara, a i ostala bi tu
cijelu noć, jer sluti da je poočim neće u kuću pustiti, ali oko deset časova krčma
ostade prazna.
Krčmar razgleda ispod stolova i po uglovima, otjera jedno veliko pseto što se bješe
sklonilo od studeni, i zatvori. Pregleda ključaonicu, ode, a nju ostavi pred
vratima.
Kiši i hladno je.
Neko vrijeme, zgurena uz kuću, gleda u čeljad što se žuri, blene u prostor, a
najposlije bulji u vojnika na straži; zaboravlja svoju nevolju i sluša jednaki mu
hod amo tamo po nameštenoj dasci.
Studen i glad oblada njenom voljom. Od sinoć ništa nije okusila, zavežljaj s kruhom
odnio joj poočim, pa instinktivno uputi se prema njegovu stanu.
Nekoliko puta, u odmacima, strahivo pokuca na niska vrata, zagrebe zaleđenim
noktima, zove polako u stidu i strahu, pa kad ne dobi odgovora, šćućuri se uz
vrata, a od slabosti i umora tek se na nogama drži. A kiša jednako pada i otiče niz
jaruge. U drijemanju od slabosti sluša odnekuda iz druge ulice udaranje u
harmoniku, pjevanje i cijukanje.
U zoru poočim naglo otvori vrata i malo te se o nju ne spotače; dijete usprene i
ispravi se. Studeno je , reče tresući se. Ali on, zatvorivši vrata, požuri mimo
nju da čim prvo na parobrod stigne što je rano dolazio, u strahu da ga drugi nosač
ne pretekne.
Dijete ne može da već odoli studeni i slaboći, pa uniđe u prvu kuću gde je vidjela
da svijeća gori. U toj kući ostala je neko vrijeme da otpravlja sitne poslove, da
se prehrani, jer je poočim nije već htjeo ni na oči, a ona ga se počela i plašiti i
pomalo otuđivati se od njega.
Poslije, sretnim slučajem, namjerila se na sadašnjega gospodara. Svidjela se
gospodaru i bila vjerna drugarica kćeri mu. A kad je poodrasla i razvila se do
djevojčeta, poslušna i mirna, ostade u kući ko domaće čeljade.
Devojka se za prvih zaranaka prene i oćuti manje sanjiva no obično. Budi je
vojnička truba što navješta jutarnjom molitvom osvit dana. A lijepi san još je
milinjem ispunja: našla se negdje u plodnome kraju. Po oranicama i livadama pase
ugojeno blago i sija toplo sunce. Tu se u suncu sreta sa Spasojem. On je vodi u
hlad. Planduju i razgovaraju, no ne sjeća se riječi. A ne sjeća se ni mjesta, zasve
da joj se čini da je nekada tu bila. I osjeća slačinu u životu i za dah umirene
slasti...
Vjetar mora da je napolju , pomisli, jer nad krovom njegov udar tugaljivo fijuče,
i fijuk se sliva sa zvučnom jekom vojničke trube. NJoj i nehotice pred oči dolazi
vojnik u teškoj službi na straži, pomisli na nj i kao osjeti zimu napolju, sažali
nepoznatoga patnika i kupi se pod topli pokrvač. I, posve razbuđena, osjeti se
zadovoljna, a mlada svjetlost dana ohrabri je i učini da shvati jučerašnju vijest.
Zanos je potrese, skoči iz postelje i brzo se sredi.
Naloži vatru, posprema po kući, a osjeća se svakoga časa slobodnijom.
Kada rastvori prozore i uvidi da je vedro kao rijetko kada, obuze je želja da
iziđe; postupno sve više osjeća u sebi vreo život, a pred oči dolazi joj Spasoje, i
gleda ga onakva kakva ga je prvi put vidjela, kad su ga u gospodara doveli.
Na brzu ruku svrši jutarnje poslove po kući, pa, kao i obično, iziđe i uputi se na
obalu da pokupuje sve što je u kući potrebno za svaki dan.
Košaricu nosi u ruci, a studen vjetar zabuši je u lice; preko noći duhnuo je
sjeverac, otjerao oblake, osušio kaldrmu i putove i donio zimnje sunce.
Prolazi pored straže: srčanije gleda u vojnike i izbije iz grada na obalu.
Prvo što zapazi sunce je, što neprimjetljivo, postupice osvaja komad po komad
goleti zapadne strane. Ono se rano rodilo tamo otkuda je ona došla, na visima Crne
Gore, ali do dolje još nije doprlo, iako je već ručano doba; priječe mu nadstojne
visoke brdine između kojih je upao grad.
Nije znala zašto je najednom obuzela želja da se na suncu ogrije; čisto ga iščekuje
sa slašću, kao da će joj ono donijeti ono o čemu je noćas snivala. Pa kako je dan i
sunce osvajalo, onako je u njoj sve jače izdvajala se želja za životom i
svjetlošću, i nije mogla da obustavi bujicu unutarnjega uzbuđenja, a to je bilo
protiv njenoj navici: u tmici i kućnome miru bjaše se potajala njena priroda.
Brzo napuni košaricu kućnim potrebama, u hitnji pročavrlja s prodavačicama, a
sretavši se s jednom drugaricom, ispriča joj vijest o Spasoju; u zabuni i ne opazi
da je drugarica prečinjala se da joj se na licu ne opazi zavist.
I nikako da se povrati kući. Stoji na jednome mjestu i zamišljena gleda. A oko nje
vrvi svijet, no ona kao da ga i ne vidi: misao je daleko vodi, i htjela bi dalje da
požuri. I opet gleda u sunce, ali ono je još daleko, mada su već vrhovi planina u
plamenu; prilazi, ali polako, dok bi ona htjela da se ovoga časa u njemu ogrije. Pa
ne razmišljajući, sa željom u duši žuri se prama njemu da ga predusretne, i čini
joj se da ga je odavno potajno željela, a sada će da ga svesrdno pozdravi.
Htjede da prođe preko vojničkoga vježbališta, no sjeti se da je to zabranjeno, i
sjeti se kako je jednom Spasoje pričao da se bio prepao od vojnika, jer bjaše prama
njemu pušku naperio, kao da će gađati u nj.
Obiđe polje i preko vojničkoga drvoreda iziđe na put što uz more vodi. Ustavi se
kod uvijek zelenoga bora samca što se u pučini zatona ogleda i vječito nad njom
bruji, kao tajanstvena pjesma iz daljine....
A sunce joj polako u susret dolazi i zahvata svojim uvijek toplim zrakama. Lice
prosinje, kupa se u njegovoj svjetlosti, osjeti toplotu i ispred zasjenutih očiju,
kroz zatresene trepavice, bljesnu joj sijaset šarenih boja.
Slobodno pogleda na živo more i htjede da preko njegove pučine prodre u nedogled.
Znala je iz čuvenja da se ono prostire u neizmjernu daljinu i da ga oko ne može
zahvatiti. I čisto joj žao što se preda nju dostavilo ono golo visoko brdo, iza
koga je sigurno dore i kamo će ona domalo otploviti.
I već se složila s mišlju da će se daleko iseliti, preko svijeta, i nije joj žao,
jer tamo će naći Spasoja koji joj se sve više u moždane useljuje.
Gledajući u more, sjeti se onoga dana kad je zadihan pošao k njoj noseći u ruci
jednu forintu; pokazuje joj novac i veli:
Našao sam ga u moru.
A kako si ga dokučio?
Plitko; zasukao sam gaće i zagazio, pa eto! odgovori on, a oči mu jednako
igraju, vesele su i sviletle kao da u se kupe vedrinu dana...
Devojka se vraća kući smirena, i svega se lijepo sjeća. Izdvojito i bistro gleda u
Spasojevu priliku i sama misao k njemu odilazi.
....Doveo ga gospodaru neki okoščasti Crnogorac; sjeća se, to je bilo nekako pred
Božić. Kad je došao, bila je u dvorištu, a čini joj se da sada čuje glas i riječi
onoga čovjeka, koje je rekao gospodaru kada je u dvorište došao:
Doveo sam ti ovo momče; slušaće, pa nadoda zabrinut, vjerujte, kod nas je
gore nevolja!
Momče je bilo boso. U izderanoj gunjini i crno gorskoj kapi na glavi. Bilo je kao
poplašeno: nekako nemiono i ubojito pogleda ispod sebe.
Gospodar odredi da čuva stoku povrh grada, po visovima i glavicama.
Tamo, ujedno sa stokom, i stanovaše. Slalo mu se jelo za više dana, a rijetko,
ponajviše nedjeljom i blagdanom, silazio je u grad.
Malo po malo svikne mu se, i nije onako ispod sebe ubojito gledao. Najposlije se i
oslobodio, bio veseo, i više puta smijaše se njegovu čudnome pričanju, ponajviše o
vojnicima što su po tvrđavama živjeli, oko kojih je bila najbolja paša, i kuda je
gospodarevu stoku gonio.
Jednoga jutra, u jesen, pošla je ona s njime, nosila mu je jelo za više dana, a
on je pred njom gonio ovce što ih gospodar bijaše gore kod njih kupio. Duva južina.
Putem iz grada šum ih kao uspavljuje, i zabavljaju se svojim mislima, pa ništa ne
govore, no se žure kao da hoće čim prvo da izidu iz tjeskote. Ali, kad su se počeli
penjati uzbrdicom, življe im sjaju oči.
Vidjećeš kako je kod mene, reče on smijući se. Toliko da zaklonim glavu...
Neka, neka! odgovara ona. Boga mi, biće ti ljepše no u gradu, gdje je uvijek
mračno kao u špilji...
Ali on joj ne odobrava, već se tuži na svoje stanje:
Nije no da čovek podivlja. Ti si bar među svijetom, završi on, očito
nezadovoljan.
Djevojka se ne protivi, premda drukčije osjeća. Ona bi volela da je negdje na selu,
u prostranoj bezbrizi. Pa i sada s milinjem posmatra oko sebe i osluškuje šum
zatresenih grana i udare vjetra što se niz goleti ore, a negdje se daleko, gonjeni
nevidljivom silom, ozivaju poslednjim tugaljivjpl vapajem.
Utruđeni, popeše se na brdo.
Djevojka zadivljeno gleda podignute vojničke tvrđave i vojnike što se u blizini na
ravnoj uzvisici vježbaju. Spasoje ide uvijek pred njom, ne čudeći se već ničemu;
ohrabren je čestim viđenjem. Bio je s vojnicima i s njima govorio, i dolazio je do
samih tvrđava, a za rđava vremena zaklanjao se u vojničke barake, i nigda niko nije
mu ružne riječi kazao.
Dolje, ispod tvrđave, gospodarev je zagon za stoku: s njome se i on u nj za rđava
vremena i studeni zaklanjao, odmarao se i prospavao bi uz vatru.
Tu je zagnao dotjeranu stoku, a izveo na pašu onu što ga je, ogladnjela željno
iščekivala.
Vraćaju se istim putem gore na brijeg
Zar smiješ tu pasti? pita ga djevojka, kad su bili blizu tvrđave.
Što ne mogu? odgovara on. Možeš svugdje, osim ondje gdje je zagrađeno, i
pokaza joj rukom ogradu, pa ode da naredi stoku.
Kad se povratio reče joj:
Ti ćeš da ideš.. . elate! i htjede da se k stoci povrati.
Ali djevojci nekako se ne da zaći u nizbrdicu; stoji na mjestu i veli mu umilno:
Čekaj!
Pa tako stoje neko vrijeme. Djevojka gleda dolje na grad, što se kao ubog skupio uz
golu krš. Odozgo gledajući ga, da se na nekojim kućama cigla ne crveni, nije no
gomila sivoga kamenja. Časom, pa iza naglih oblaka sunce izviri i obasja ih.
Neka sunca! reče momak sam sobom i izvadi iz torbice komad kruha, nudi i nju, i
zalaže se.
Pored njih marširaju vojnici, a on se ne miče s puta, jede svoj kruh i gleda.
Djevojka se pak žurno ukloni s puta i zađe među grmlje.
Što se bojiš? nasmija se. Ima ih te su bolji od nas...
A zbore da su usilni?
Jesu tspodari im... Vidio sam jednom te jedan i udari jednoga nevješta... A meni
začudo, kao mislim: kakav je to vojnik kad se pušta tući? i življe pogleda
djevojku, kao da mu je ona nečemu kriva. Pa najednom razgovori se: Dođi sa mnom
da ti topove pokažem, veli joj, i tare se rukom po ustima. Hodi, ne straši se!
i uhvati je za ruku, pa povede za sobom.
Gledaj, golemi ti su i kako zijevaju! Mora da je silan njihov car kad može da
saljeva toliko gvožđe.... A zbore da se s njima može nišaniti gdje god hoćeš....
Ono je oficir, prekide govor i pokaza rukom na nj. Šeta se.
Devojka usprene kad je oficir prošao pored njih i ljubopitno je pogledao.
Smiješan ti je! veli joj on, kad je oficir mimoišao. A ne zna naški.... Ima
jedno njihovo magare što im poštu nosi. Vidjeo sam na svoje oči jednom: miluje ga i
gladi kao da je kršteno... Boga mi voli ga no svoje momke! Pa se časom zamisli:
Hajde sada... Sramotiće te gospodar da si se odocnila...
Oboje se ćutke povrate na široki put.
Devojku njegov muški glas i slobodno kretanje razblaži i gane. Dođe joj da što
povjerljivo reče, no nema riječi da se izrazi. Osjeća da se nečega boji i željela
bi da je on od toga odbrani.
Ozgo, iza onih brdina, i pokaza lakim kretom ruke prama Crnoj Gori, odavno me
dovedoše dolje... Sreće ti, ti bolje znaš, kako se žive tamo? upita iznenada
živo.
On ništa ne odgovori, a ona nastavi:
Vjeruj, zaželela sam se poći tamo... A kako je tebi?
Pusti!... odgovori on nehajno. Ja se prazan neću vraćati; u svijet ću
poći...Vidim ja što je: najgrđi je drug nevolja, a kod nas je ima koliko te
volja... Gdje je korisnije, tu je najbolje...
A zbore da je bolji svoj kamen no tuđe drvo, opazi djevoj ka.
Idi ti, idi! ponovi odlučno. Zbogom te! i mahne rukom prema gradu, pa se
okrete i, ne osvrćući se više na nju, pođe k stoci.
Cvijeta sama silazi nizbrdicom, niz kratke tkanice, put grada. Na savijucima
ustavlja se i gleda u prostor pred sobom.
Tužna je i zamšpljena, a ne zna uzroka. Čudi se što je Spasoje nezadovoljan i
jedak, dok bi ona gore radije živjela no u gradu, gdje je u neprestanoj trzavici i
pod gospodarevim okom, pa nema vremena ni da se sabere, ni da dade maha pustiš
mislima.
Ide, a snatri o nečemu nejasnome. A pred njom dolje, po uskoj pučini, gone se
bijeli valovi, kao ovce u trku, kad ih na so vabe. Povrh njih neredno viju se
galebovi, a krik im se miješa sa šumom mora i hukom zatresenih grana, i sve to huči
u njenim ušima, i hita dalje u nepovrat, gdje lagano, u daljini, kao zadnji uzdah
ucviljena života i zamire.
I gleda na Lovćen, čije visi bijele se od snijega. Dolje, ispod njega, u bukovim
šumama, po kazivanju, pomisli da se ona rodila. Učini joj se da pred sobom vidi
kućicu otkud su je ponijeli, i instinktivno osjeti da to mjesto lijepo poznaje;
gleda čeljad što tamo žive i ozgo u grad silazi.
I kao da joj brdo snage daje, gleda u nj. A kako ga s vida gubi, sve joj je tješnje
u duši, dok ga najposlije zakloniše gradske goleti. A grad dolazi prostraniji:
iznad njega zijevaju mrke špilje i duboke strane, isprekrštane potočinama.. .
Posle toga dana, od želje je gledala Spasoja, kao da joj on u sebi nosi spomen na
krše ispod Lovćena. Na njegovu želju pokaza mu i slova ona ih je naučila od
gospodareve kćeri i uputi ga u čitanje. Poslije se on na paši sam vježbao, i
nauči ubrzo sricati.
Jednoga dana ostavi stoku. Gospodar bješe našao drugoga čobanina, a njega ostavio
kod kuće da iz magaze iznaša robu i da poslužuje. I tako postade obrtan i hrabren.
Ne prođe dugo, pa se zaželi svijeta, i želja mu se ispuni. Uzme putnicu za
inostranstvo, kupi novo odijelo, preobuče se i s družinom, zadovoljan, otputuje u
Ameriku.
...Djevojka se iz misli prene kad je na obalu među svijet stupila. Sunce je i do
mora doprlo i mjestimice ga obasjalo; nad pučinom drhte njegove tople zrake.
Ide nasipom kraj mora, a i nehotice ustavi se kod vojničkoga broda što je toga časa
kretao iz luke. Dva vojnika opiru se s kraja da brod maknu, i onda se vješto
ukrcaše.
Brod polako zakreće, a ona za njim gleda. I gleda jaku omladinu na njemu i njihove
okretne živote. A kada zaploviše, misao je nosi na otvorenu pučinu i savlada je
bezrazložna sjeta, i dođe joj da zaplače...
Pa se najednom trže i požuri u grad. Dok je uljegla na vrata, osjeti kao i uvijek
ružni zadah tjeskobe, no pred očima još joj sijeva toplo sunce. Pa slatki osjećaji,
doneseni s polja, kroz tijesne ulice, postupice se stišavaju, dok se ne slegoše i
postaše u njenoj duši kao klica u zrnu, iščekujući svjetlost i toplinu da oživi.
...Ono nekoliko dana što je Cvijeta provela u brizi da nakupuje potrebne stvari za
iseljenje prođe brzo.
Dok je tim poslom bila zabavljena, još je živila u nejasnome snatrenju, ali kada je
potrebno za put pripravila, poče da poima bolje svoj novi položaj, i čim se više
primiče dan odlaska, veća je strepnja obuzima: veselje i strava da ide u susret
nečemu novome naizmjenice savlađuje njenu žensku prirodu, a na mahove, ugrožena
zlosrećnom slutnjom, čisto se trese i kaje se što je sama tražila preokret u svome
mirnome životu.
Tih dana gospodaru Veljku stiže od Spasoja uputnica na pet zlatnih lira; piše mu da
mu ih na njegovo ime daruje Cvijeti, a ona, kako ih primi, neka krene na put.
Tako u kući bude odlučeno da ona otputuje prvim parobrodom što kreće za Trst.
S njome će ići i Lazo Jovov, momče što se već dvaput vraćalo iz Amerike. I ovoga
puta, pošto je malo vrijeme veselo proveo kod kuće i nešto novaca ostavio starome
ocu, nanovo odlazi.
On veselo prihvati zgodu. Veli:
Biću u lijepome društvu, a dovešću mu je kao mladu nevjestu!
Devojka pošljednjih dana osjeća neizdrživu tugu što odlazi, a ne nalazi joj
razloga, pa se sama čudi svome uzbuđenju. U gradu nema nikoga od srca, a gospodari,
ako je i gledaju lijepo, isto su tuđa čeljad. Poočim odavno se negdje iselio i nije
znala kuda je pošao, a nije nigda ni saznala za majčin grob.
Tuzi nije bilo razloga ni s druge strane. Toliko puta u duši joj se javljala, ako
će i potajice, čežnja za čovjekom i za porodičnim životom, a u tim časovima
redovito pred oči bi joj došao Spasoje. Na mahove čežnja bi bila jaka, pa bi jače
izbila i izvrgla se u neutješivu tugu, a tek bi se pomalo utišavala u brizi za
svagdašnjim poslovima i u navikama života.
Tako, u neprestanu uzbuđenju i sabiranju rastresenih misli, približi se dan
iseljenja. Uoči toga dana, slažući u sanduk preobuku i prtenine, djevojački se
osjećaji stišaju, i iznebuha pretrže se u duši rpa uspomena i nastupi mir. Sve
svoje sobom nosi: i osjećaje, i misli, i želje! A uveče, gonjena navikom,
pošljednji put pođe da zagrabi vode na vrelu pred gradskim vratima.
Oprosti se s gospodarima suznih očiju, ali mirna i pribrana, a i oni uzvratiše
ljubaznošću, očito toga časa ganuti: bila im je dobra i vjerna.
Idi sa srećom! reče joj gospodar ozbiljno, a gospodarice pak nastoje da je
utješe, mada ih ona u uzbuđenju i ne sluša, i ne razabira njihovih riječi.
Gospođica je poljubi, pripomene joj da se ničega ne plaši: sve se za ljubav čini. A
oči joj igraju i dođoše svjetlije.
Idući preko grada do parobroda čini joj se da svako ko je sretne gleda u nju i
razumije što u ovome času osjeća, pa oborenih očiju stiže na parobrod.
Očima potraži Lazu, i kad ga u gomili svijeta ugleda, osjeti se jačom i sigurnijom.

Parobrod zazviždi po treći put, polako se otrže od kraja i pomnjivo obrne, pa naglo
zaplovi tijesnim zatonom.
Na prvi mah Cvijeta ne čuje ništa no šum, i gleda u prostor i pregara se. Ali
najednom iz toga stanja otrže je brzina parobroda, zaselci i pitome baštine što za
njom zaostaju. Još jednom, na dogledu grada, brdina i zaostalih zaselaka, bude se
osjećaji i drhte; još jednom misao pozdravlja kraj gdje je djetinjstvo i mladost
proživljela, i kao da joj se iz potresene duše nešto teško trga... Pa onda tugu
zamijeni nadošla osjetljivost. Dođe joj neprijatno na parobrodu, zaželi se kraja, i
preko volje nazire skladnost okoliša pored koga parobrod plovi.
Kuće, vrtovi i sami nadstojni krš uobličili se zajedničkim urednim oblikom, dosada
od nje nikad neopaženim; drveta limuna i naranča ističu se mrkim prelijevanjem
zelenila, iz koga viri prožutjeli sočni plod, a krajem bijeli se žalo, i tu je
svjetlije more načičkano pjenom valića koji se tek zameću. I nad tom skladnom
pitominom dižu se visoke goleti, krcate potočina, špilja i gudura, čiji se vrsi
ljube s natuštenim nebom olovaste boje, koje je boje i zemlja gdje se teško živi, a
otkuda su nju dolje u grad doveli.
Kod vrata Boke, čija dva rata čuvaju podignute tvrđave, djevojka u misli sažali
jadnu omladinu što ondje, izdaleka dovedena, pod zemljom živi, željna svjetlosti i
raspuštena života; i toga časa osjeti slast nezavisnosti. A kad parobrod zaplovi
otvorenim morem tamnije boje, potraži djevojka Lazu i, zbliživši se k njemu, u šumu
i vrevi čeljadi, umiljato mu reče:
Ovde nemam nikoga do tebe!
U putu ubrzo se prilagodi novome životu ustrpljem žene koja je oduvijek vična
podvrgavati se i slušati. Pred njom se otvara novi svijet, o kojem nije nigda ni
sanjala, no svejedno je bila uzbuđena. Jedna stalna misao odmah na polasku
zametnula joj se u glavi i prati je cijelim putem: volja da se podade drutome
životu, dosada naslućenu, čim prvo stigne do namišljena mjesta.
U tome joj prođe ono malo dana do Đenove. Iz parobroda ušla je u željeznicu, i
nanovo izišla, a da se ničega nije odvojito sjećala: sela i gradovi, polja i more,
sve se izjednačilo u njenoj glavi. Nije u putu razabirala ni osjećala ništa drugo
do silni prostor u kome se, kao u snu, redom nižu mjesta u kojima se silno ljudstvo
kreće, i nigda im kraja nema.
A Lazo, uvijek veseo, pogdjekad izostane, pa, dok strepi da ga ne izgubi, dođe u
najbolji čas; mladićki mu je osmijeh na ustima, i njena duša toga časa se smiri:
gleda ga, i pokoj nastupa. Sve bi radije podnijela no da u putu ostane sama.
Još jednom, na pošljednjoj željezničkoj štaciji, prvo no što se otisnula u veliko
more, zapazi nešto što je sjeti na njen siromašni kraj i, ganuta, živo ga se sjeti.

Kad je vlak dojurio na veliku stanicu, hvatao se mrak; vjetar huče i studeno je.
Cvijeta iziđe za Lazom i, nepomično gledajući u nj, uđe u prostranu čekaonicu.
Uokolo svijet se žurno razilazi. Lazo posvršava poslove oko prtljaga, a ona gleda
kroz otvorena vrata u zimnji suton...
Pa zasve što je misao nosi daleko, jednako očima prati Lazu, a kada ga za čas
izgubi s vida, pođe pored vrata.
Čekaonica je rasvijetljena i svijeta je oko nje manje, a oni što su zaostali sjede
i čekaju. NJoj se ne da poći među čeljad, u svijetlost; jednako od nečega preda. I
tako, obuzeta sjetom, čeka Lazu; najmilije bi joj bilo da odmah dođe, pa da krenu u
grad.
Ali on u hitnji prođe mimo nju.
Čekaj, veli joj, još imam nešto da uredim!
Tada se djevojka mače i uputi se pravce otkud je iz dvorane do nje dopiralo
djetinje jecanje. Besvjesno gleda u čedo položeno na sto. Nad njim se nadnijela
majka mu, ukočeno gleda u nj i, vidi se, u brizi je što će s njime. Gleda djetinje
pomodrele usnice i sluša teški mu zadah, i osjeti majčin bol....
Uto dođe Lazo,
'Ajdemo! reče joj, uvijek u hitnji, pa, pogledav je, nadoda: Ostavi se tuđega
posla!
Ulaze uporedo u gradske ulice, u vrevu svijeta. On se žuri: studeno mu, i ogladnio
je, i ne mari za čeljad što mimo nj prolazi. A slobodan je i protiskuje se među
svijet, kao da je u svome mjestu. Djevojka jedva ga stiže; gleda mu hod i kretanje
ništa ne misli.
Tek u postelji pribranija je. Misao je nosi otkud je došla u grad u kome uvijek
suton vlada. Sve svakidašnje navike u pameti su joj, i rado bi se k njima
povratila, a žao joj što se nije srčanije s poznatima na odlasku pozdravila, već
onako hladno, savladana hitnjom i uzbuđenjem.
Dva dana čekali su da parobrod krene, da ih ponese u drugi svijet. Ta dva dana,
osobito kad je Lazo za poslom izbivao bila su joj dulja od cijeloga puta. Nije
imala čemu da se čudi; vidjela je istu ovakvu čeljad i kule i po drugim gradovima
na koje je u putu nalegla.
Najpošlje dođe iščekivani dan: ukrcaše se u silan brod s ostalim svijetom, u koji
se bjaše uselila, kako se njoj činilo, cijela jedna varoš.
Na moru nastupiše dani i noći u strepnji i svakojakim slutnjama. Dok prvih dana
plove pored nalučenih mjesta, još je Cvijetina misao vezana sa svojim krajevima,
ali kad osvanuše na otvorenoj nedoglednoj pučini, otkle uzalud oko traži kraj,
djevojka se toplim osjećajima oprašta i pozdravlja sa starim svijetom i skrušeno,
kao nigda dosada, priginje glavu i podvrgava se svome udesu; očima potraži Lazu,
kao da hoće da se uvjeri da li i njega isti osjećaj prožima. Ali on i u tuđem
svijetu pušta maha svome mladićkome životu i bezbrizi, pa, upoznavši se ubrzo s
nekim od iseljenika, podalje od nje, veselo im priča.
Za prvi put ona se oslobodi i popođe po palubi, i čisto osjeti u duši naglu
promjenu, i trepavice joj zadrhtaše kad između žena upozna onu što je vidje na
željezničkoj stanici gdje očajava nad svojim zamirućim čedom. .
Primače se k njoj. Gledaju se i zametnuše razgovor. Tuđa žena na italijanskome
jeziku priča joj svoju nesreću. Umrlo joj dijete u putu, a ona ide dalje, da u
tuđemu svijetu potraži svoga čovjeka. Žao joj djeteta i muči je misao što će on
reći, može je zamrziti i pomisliti da ga u putu nije pazila.
Dosta je bilo ono nekoliko tuđih riječi što ih Cvijeta bijaše u gradu naučila da
shvati ženino pričanje. Iskreno se gledaju i traže riječi da se bolje razumiju. A
silan brod sa čeljadi jedne čitave varoši plovi dalje u dubokome moru i svijetlome
prostoru, ispunjenu plavetnilom neba i mora. Misao dviju žena bježi još dalje od
nepregledne pučine, a raširene zenice, u kojima se odbljeskuje svjetlost i prostor,
kao da u se kupe proživljelu mladost i nose je daleko u tuđinu. Pa kad se sunce
nagne da potone u nepoznate dubine, krste se i, dok je neko živo u harmoniku
udarao, one se mole. A kad suton pade na more, prostor i njihove prilike, siđoše,
kao vjerne druge, među ostalu čeljad.
Prolaze dani u velikome moru bez jačih promjena. Pusta pučina, obavita tankom
maglom, nedogledna, bez kraja, monotono djeluje na njenu prirodu, a bezrazložna
tuga, iz koje se na mahove ispoljava volja za žinotom i srećom, muti joj mir na
koji je bila navikla.
U vrevi svijeta ona ne vidi već Lazu; on joj je u svakidanjem životu jedina utjeha,
a Spasojeva se prilika javlja tek kada je misao ponese daleko preko mora.
Pa je Lazo u smijehu i šali i lijepo pazi, i uvijek joj je na ruci. To je najbolje
osjetila kad joj je more naudilo. Neprekidno ljuljanje trajalo je nekoliko dana, a
djevojka ne može da ga podnese i nikako da obikne.
Lazo sjedi do nje i drži je za ruku, kao da će joj lakše biti, a kad joj se posvema
smuti, položi glavu na njegove prsi. Za to vrijeme oboje gleda u silne valove što
se dižu kao ogromne kule, prate ih pogledom dok se dižu i padaju, osluškuje fijuk
udara vjetra o jarbole i konope i teško dihanje i cviljenje napadnutoga broda.
NJoj se vrti u glavi i čini joj se da prostor naglo, bježi u pravcu otkuda su
otplovili. Onda zaboravlja sve i za čas ne čuje ništa do kucanje njegova srca. A
kad osjeti na čelu ruku mu, mahom joj se čini da je pribranija i sigurnija: ima da
se na koga osloni. Milinje je spopada, veli mu:
Neću ti ljubav nikad naplatiti! i, da je nije stid, sita bi se naplakala.
Devojka već zaboravlja broj dana otkada su otplovili, i željno iščekivani kraj
naslućuje u duši: toplije je u prostoru, i toplota narednih dana kao da joj nosi
novu struju i u život je useljuje; lijepo, kad, obasja sunce, u njemu gleda
Spasojevu priliku i zanaša se njegovom mladošću.
Ali kada izbliza ugleda veliki grad i stupi na njegovu obalu, nešto joj se silno u
grudima potrese, pa zatim u duši nastupi tajac. Besvjesno korača uz Lazu prema
Spasojevu boravištu, u očitoj strepnji. Rasijane misli ne može da okupi, ali
svejedno pred očima joj je Spasoje sređeniji i želja je goni da se čim prvo s
njim sastane.
S Lazom se našla, iza podužega hodanja, u Spasojevoj krčmi. Putem uzbuđenje pomalo
se stišava, ali, kad je kročila preko praga, ono se naglo povratilo, a kada spazi
Spasoja iza banka ispod svijeće, sa sklenicom u ruci, čisto zadrhta i, pogledavši
ga bolje, u tili čas obuzme je strepnja, kao da ne gleda onoga poznatoga Spasoja,
već neko tuđe lice.
Lazo, ti se brzo povratio! požuri k njima Spasoje i ispod oka, zbunjen, pogleda
na djevojku. Pa se s obojicom rukuje i zdravi i pita kako je onamo, preko mora.
Uto ga neko od mušterija zovne.
Sjednite, ponudi ih, eto mene odmah! i pođe sa sklenicom tamo kud ga zovnuše.

NJih dvoje sjede, svako zabavljeno svojim utiscima.

Devojka gleda u Spasoja, nastoji da sebi pretstavi njegovu prvašnju priliku, kad je
kod njena gospodara služio, ali nikako ne može da ga uobliči, i što ga više gleda,
čini joj se nepoznatiji: nije ono momče njena zamišljaja; razgojio se, a smežuralo
mu se ispod očiju i od pretilosti visi mu podvoljak; on je kao i ostala gospoda što
ih je u životu gledala. Pa kada se Spasoje k njima povrati, djevojka se
instinktivno diže, kao starijemu i boljemu od sebe. Isprvice sjede i ćute, dok se
Spasoje sjeti te donese večeru.
Zalažu se polagano, kao preko volje, a Spasoje se svaki čas diže da posluži
mušterije.
Lazo, vidi se, želi da zametne razgovor, ali oni kao da nemaju riječi; rekao bi,
navlaš se tuđi jedno od drugoga. Ni piće ne može da ih razgovori: jednako se
zbunjeno gledaju. Lazo ih posmatra i čudi se što se ne razvesele, a sva je prilika
za to. Spasoje ispod oka gleda devojku i nikako da mu oko na njenu licu opočine.
Gleda je bolje, i lijepo mu se čini da je uvela i blijeda u licu. A on ju je, u
časovima sjećanja na svoje krše, zamišljao zgodnu i snažnu.
Već je dobro zanoćilo, gosti su ređi, a oni što dolaze klimaju glavom, mutne su im
sitne oči i odlaze besvjesno, mrmočući i pišteći kroza zube.
Devojka, gledajući ih, sjeti se svoga grada i krčmara u njegovim tijesnim ulicama,
iz kojih se čula divlja pjesma pijanica, a u koje je ona s nekim strahom gledala
kad bi pošla po vodu na vrelo. Pa i sada s odvratnošću gleda u pijani svijet i
osjeća zadah žestokih pića i neugodni vonj zadimljenih, škiljavih lampa, i nikako
da u Spasoju vidi zamišljenu mladićku priliku: čini joj se da nije on bio s njom
onoga jutra na brodu kada je gledala vojničke tvrđave i topove, čija mrka grla,
čini joj se, i sada proti njoj zijevaju.
Što ste neveseli? silom šali se Lazo, s očitom željom da ih razigra. Lijepo
se sastaste, pa da uživate! De, sokolovi!
Cvijeta sluša njegov veseli glas i sjetno se na nj osmjehuje, a uto se Spasoje
diže, požuri uza stube, i veli im:
Da vam konak priredim!
Lazo nikako da shvati što im je te su neveseli sada kad su dočekali što su odavna
željeli, pa s njegova lica veselja nestaje, a u dušu se useljuje laka sjeta.
Najednom im se oči sukobiše, i zadrhtaše trepavice u času objavljene sućuti.
Ćutećki gledaju se njih dvoje milije i milije, a njoj se oči i ovlažiše. Oboje u
sebi nose klicu iz rodnoga kraja, podžeženu u putu svjetlošću sunca i svježinom
morske pučine. I htjelo bi jedno drugome da nešto ljubazno reče, no nemaju riječi
da izraze svoje osjećaje. Znadu čemu su došli: ona je Spasojeva, a on će da zasluži
novaca, pa da nanovo koje vrijeme veselo proživi kod svoje kuće.
Ne znam što mi je, tuži se devojka, tužna sam....
Proći će! tješi je Lazo. Obiknućeš .
A kada čuše Spasojeve korake niza stube, podigoše se i gledaju se zbunjeno, kao da
su zatečeni u potajnoj ljubavi.
'Ajdemo! veli Spasoje zabrinutim glasom.
Sutra valja uraniti: svaki dan ima posla!
Lazo, sutra ćemo razgovarati, veli njemu i gasi pocrnjele, žmirave lampe.
Uzilaze uz visoke stube, svako okupljen svojim mislima.
Sutra ću ja za svojim poslom, reče Lazo, bacivši se na postelju, očito time
zadovoljan, i protare ruke.
Pusti! odgovori Spasoje. Ko zna što će jutro donijeti! i poče se žurno
svlačiti.
Devojka se obrnula na drugu stranu, prama zidu, čeka dok oni polijegaju, pa da
utrne svijeću.
Ujutru ona se prva digla; sjedi na postelji i čeka.
Spasoje, dok se sredio, siđe žurno dolje da otvori krčmu za jutarnje goste; nije se
na nju ni obazreo, tek što joj u hitnji dobro jutro nazvao.
Lazo, sredivši se, priđe k njoj. Oboje priđu k prozorčiću otkud izvanka dolazi
tračak jutarnje sive svjetlosti.
Malo sam spavala, tuži mu se. Život mi je slomljen, kao da sam najteži posao
radila...
Vidi se, blijeda si... opazi on. Ali svejedno, ubrzo ćeš se pomoći, prevrne na
šalu, pa nastavi: 'Ajdemo dolje da štogod popijemo!
Siđu oboje.
Za bankom stoji Spasoje i toči piće gostima što dolaze i odlaze.
Ona sjede za niski sto. Lazo dohvati i napuni dvije čašice žestokoga pića, donese
pa i sam sjede do nje. Gledaju u svijet što pored vrata prolazi, i piju pomalo.
Gledaj, Lazo, pseto vuče kolica! reče najednom ona, diže se i požuri k vratima.

Ja odoh, reče joj on, kad se povratila. Imam da svršim neki posao, i diže
se.
Ostani, Lazo! zamoli ga djevojka.
A kad ga Spasoje ugleda da hoće da iziđe, kaže mu:
Ne idi, imam da ti nešto povjerim... .
Doći ću svakako po podne da vas vidim, dobaci on smijući se i iziđe na ulicu.
Djevojka gleda s vrata za njim, i kad ga s vida izgubi, čisto protrne. I htjela bi
da požuri za njim.... Pa gleda u svijet po ulici ništa ne možeda je utješi; sluša
kihot tuđega jezika, gleda neobična lica, i zasve što je u vrevi svijeta osjeća se
sama, od svakoga zapuštena... I suze joj navru, i osjeća da bi joj lakše bilo kad
bi se komu u krilo sita naplakala....
Oko podne sa Spasojem objeduje. Zalažu se; on žurno, ona polako, kako se naučila.
Što si nevesela? Zar ti žao što si došla?... Eto, možeš se pohvaliti da si bila u
Americi... Jedi i pij! Nemoj poslije da se tužiš na me! govori joj on u očitoj
uzbuđenosti koju zalud nastoji da sakrije.
Što da se tužim? Od svoje sam volje došla, odgovori ona, i silom se nasmije.
Uvijek je bolje amo nego kod nas... Vidiš, dobiva se prilično... Da bog pomože! A
i tebi ću lako naći posla. Dosta da imaš volje za radnju i da si zdrava... Ma što
ti je to po licu? prevrne razgovor. Biće ti bile ospice?.... Ništa zato
prevrne besjedu, možeš od samoga pranja živjeti!
A vidjevši da se ona zbunila i da mu ne odgovara, diže se i nanovo svijet poslužuje
pićem.
Djevojka ostade na mjestu kao prikovana. Nije mogla da razumije njegovih riječi, a
nije čisto ni znala o čemu da misli.
Uto uniđe Lazo:
Da se pije! veli odmah s vrata. Od sutra prihvatiću se posla u staroga
gospodara... Biće dobića! i tare veselo ruke.
A što je tebi? reče Cvijeti i sjede do nje.
Ne znam ni sam, javi se mjesto nje Spasoje i priđe k njima. Nešto joj krivo...
Ali ne smeta, naći ćemo joj posla...
E, da, veli Lazo, biće ona tvoja desna ruka!
Nije ona za me, govori Spasoje kao u šali. A i ne mari za me: vidiš da neće da
zbori...
Što ću da zborim? K tebi sam došla...
Nijesi ti za me! ponovi on odlučnije A i što ćeš mi?
Što govoriš? začudi se Lazo.
Čuo si... Ma neću da me niko kune. Naći ću joj posla... Biće joj bolje no otkud je
došla...
Meni je dobro bilo gdje sam bila, veli djevojka zamišljeno. I nastavi
besvjesno, kao za se:
Zašto sam i dolazila?...
Vidiš! željno dočeka Spasoje, očito zadovoljan, pa, ne naišavši na otpor sa
Cvijetine strane, reče joj ozbiljno u lice: A ti se povrati, i pođe nanovo za
banak.
Djevojka se naglo diže. Navreše joj suze na oči, pa, da ih sakrije, instinktivno
požuri uza stube.
Čuo si... Nije za me, a nije ni onakva kakvu sam je zamišljao... Ma neće sa mnom
štetovati!
Čo'eče, hvataš duši grijeh! ozva se Lazo i pođe za djevojkom.
Gore u sobi, kad ga ugleda u sutonskoj svjetlosti dana što je s prozorčića
dolazila, iznebuha baci se na nj i objesi mu se oko vrata.
Lazo, brate, vratimo se natrag!... Umrijeću od tuge! jeca mu u suzama. . .
On osjeća da ga njene vrele suze kvase, i samilost ga svega prožima. Pomogao bi
joj, ali kako?
Došao je da steče novaca, pa da se vrati, a ona, eto hoće da ga omete.
Gleda kroz prozorčić na ulicu i premišlja.
S tobom bih i na kraj svijeta! otrgnuvši se sama od njega sramežljivo jednako
jeca.
On se obrne k njoj i miri je:
Proći će sve to... Znam ja kako je... Isprvice i meni je tako bilo; sve je do
navike...
Nije to tako, prekide ga ona živo. vidiš da me neće?...
 Ko zna što će vrijeme donijeti!.... Ja ću s njim govoriti, i pođe dolje k
Spasoju.
Ne idi! moli ga ona.
No on se ne svrće. A devojka sama stoji kod prozora i gleda kroza nj na ulicu u
tuđi svijet, i ničemu se već ne nada; tuga je trga, a iz nje se ispoljuje živa
čežnja za zasjenutim gradom. Samo da joj se povratiti otkuda je došla.
Cvijeta je već u godinama; davno su se stišali njeni djevojački osjećaji. Ne buni
je ni Spasoje, koji se u grad iz Amerike povratio i koga često vidi: gazda je kao i
gospodar joj, a i žena mu je prava gospođa.
Ona jednako poslužuje u kući gazde Veljka i iz svoje sobice, osvitkom svakoga dana,
sluša čvrste koračaje vojničke straže i glas njiove trube; skrušava se i bogu moli,
i sređiva svakidašnji posao; u tim starim navikama umirila se njena duša. Samo kad
se desi da se nađe u luci kad parobrod, krcat snažne omladine, kreće u svijet,
gleda za njim i s lakom sjetom sjeća se puta u Ameriku i Lazina veseloga lica i
od srca sažaljeva snažnu djecu koja ostavljaju rodni kraj. Pa snuždena, s košaricom
u ruci, vraća se u tijesne ulice zasjenutog grada.
ANTICA
Prije no sam je lično upoznao, iz potankog pričanja seljaka, u više mahova, doznao
sam za njezin način života. A sada, kad plovim službenim poslom u malom čamcu prama
njezinome školju , kako ga ribari nazivlju, po pučini, smežuraloj i pomodreloj od
svježega jutarnjega sjeverca, dolazi mi starica čisto pred oči, i ne mogu nikako da
je iz pameti istisnem.
Iz grada preko mora doniješe je na otok još dok je nejako djetence bila, štono
reku: tek što je progledala. Odgojila se u jednoj siromašnoj, težačkoj kući i dugo
kao dijete mišljaše da su joj roditelji, braća i sestre ona kućna čeljad među
kojima življaše. Ali kad za sebe poče saznavati, instinktivno naslućivaše na sebi
tuđu volju, te poče sumnjati, a bijaše načisto sama sobom tek onda kad je jednom u
zavadi neko razjareno dijete prijekorno nazva mulicom . To saznanje ne smuti je ni
najmanje, ne bijaše zbog toga nastupio u njoj nikakav prelom: i poslije toga kućna
čeljad pažaše je kao svoje dijete, i njeni osjećaji ostaše isto kao i prije. Ali u
toj kući ne ostade dugo. Poočim je izdržavaše dok je za nju iz grada primao malu
mjesečnu potporu, a kad mu je uskratiše, naputi je na službu u selu kod jednoga
imućnoga seljaka.
Ovaj odmah nađe posla curici. Imao je dosta svojih zemalja na školju što je bio
usred mora, nekoliko milja dalje od obale. Tamo, na tome školju, odgajaše stoku, pa
novoj unajmljenici povjeri službu čobanice. Tako se curica nastani na školju, usred
mora, u jednoj potleušici do razvalina staroga fratarskoga manastira, otkle se
moglo do morskih hridi kamenom hititi.
Gospodar je na školju, u docima, gajio vinograde, a uokolo njih rasle su masline,
pa je počešće dolazio da obrađuje i redi zemlju. Dolazilo je na školj i druge
čeljadi iz sela da pripaze stoku i mazge, puštene pustopašice po šikarju. Uokolo,
po ratima i u uvalama, viđevahu se ribarice iz kojih izlažahu na kraj ribari da
potežu mreže; a kad bi u moru bješnjela oluja, tuđi brodovi, što plovljahu po
otvorenoj pučini, svratili bi u prostranu Velu uvalu školja da se zaklone od vjetra
i mora. Mornari prišli bi na suho i obdan teško hodali po školju, sve dok bi
vrijeme za odlazak ugodilo.
Stoga se curica lako obikla na novom domu, pa sve ređe dolažaše s gospodarem u
selo. A selo je daleko dvije ure hoda od mora, iza visokoga brda, ispod krševa, u
zaklonici od sjevera, otkud se s protivne strane preko polja tek naziraše pučina.
Od utisaka iz djetinjstva, iz prividno jednoličnoga života na školju, poslije s
nasladom sjećaše se Antica jedino djetinjih sastanaka. Jezivo ih je tražila po
zaklonjenim uvalicama i svugdje gdje je stigla kad je za stokom u pašu išla; a
primirila bi se tek kad bi našla koje mlado čobanče na osami, željno društva kao i
ona; sjela bi uza nj i časom se s njim upoznala. Pletući bječve, dugo bi pjevala na
sav glas, osmjehivala se čobančetu i gledala u zanjihalu se pučinu, a vjetar joj
razmiče kosu i nosi djetinji glas u pusti prostor. U ljeto, čobanče bi, po običaju,
pa žalu golo skakalo i kupalo se. Tada, gledajući ga, ona bi se izula, podigla
skute i zagazila na plitko. Iza prvih riječi upoznalo bi se njih dvoje što se tek
slučajno na školju nađoše, pa bi po škrapama i hridima i u sitnome pijesku tražili
školjke i parali čupke, i, onako sirove i mokre, zubima hrskali i s morem ih
ispijali. A poslije, kad sunce jače upali i golo čobanče tako prožiže da mu kožu na
leđima peče, zaklonili bi se među hridi, uživajući u blagome hladu na vlažnome
žalu,uspruženi nogama u more, a mokre glave im se tiču. I, onako isprani, osuti
posolicom, mirišući na morsku svježinu, uz vječito krkoćenje valića, igrali bi se
muža i žene . A dotle bi stoka im nad njima, ispod žbunova, u prisijenci
plandovala. Tako djetetu prolažahu dani u neprekidnoj trzavici, da po danu, goneći
stoku na pašu, nađe koga od muškića od njene dobe da se s njim prođe u razgovoru; i
najteže joj bijaše kad bi morala kod kuće ostati pod gospodarevom pažnjom. Tih dana
čisto je ginula za slobodom po pustome školju. A kad bi gospodar povratio se u
selo, hitro bi od kuće pobjegla, ginući od čežnje da koga nađe. I svaki nastajni
dan bjaše za nju o sebi odjelit, i nošaše sobom novu trzavicu i uživanje. U tim
jezivim željama i svakidašnjim slastima, kad je slobodna bila, hitro tecijaše
vrijeme, pa se dijete, i ne osjetivši to, najednom zadjevojči. Obiknu vjetrovima,
tišini i suncu i, našavši se zdravo od poroda, ubrzo ojača.
Ne bijaše joj no petnaest godina kad se jednom sama ukrcau čamac i preveze na drugi
kraj. Naredi ga lijepo kao muško, i pođe u selo. Uz šum zatresenih borovih grana
penje se uzbrdicom, a oko nje sve diše i žive prostotom i prelijeva se u svjetlosti
dana. Navrh brda, kod crkvice svetog Nikole, gledajući u svečevo ozbiljno lice,
bradom narešeno, prekrsti se, pa časom opočine. A prije no će zakrenuti, obrne se
još jedanput prama moru i pođe dalje. .
Tri dana provela je u selu, ali misao bijaše joj na školju. Nikako da se već
razumije sa seoskim momčićima. Jednoga od njih, koga dobro poznavaše, na u luci
uhvati usrdno za ruku, kako je činila na školju. Drugi to opaziše, pa se počeše
rugati, vičući na vas glas: Antica je našla muža! Ona ih začuđeno pogleda i pođe
u kuću. A kad se trećega dana vraćala iz tijesnih seoskih ulica, našavši se na
otvorenu, čisto odahne: požuri da čim prvo na brdo stigne. Tu, s visine, kod bijele
crkvice svetog Nikole, duže gleda na svoj školj na Velu uvalu, borovu šumu i
razvaline staroga manastira, oko čijih se zidina penje bršljan. Pa kada pomisli da
je tamo negdje iščekuje jedno od njenih čobančića, požuri nizbrdicom, jednako
gledajući u svoj školj što je nepomično čeka, okružen raznolikim bojama mora i
neba.
Jednog jesenjeg dana, pred podne, sjedi na kršu nad morem i gleda u nemirnu
uskolebanu pučinu. Išla bi da kao i prije traži društva, no već ne može: sad je
djevojka, pa joj se zamjera. A i oni, njena mlada čobančad, odrastoše i ostaviše
školj. Bog zna kud su! A drugi, što ih zamijeniše, nijesu za nju, premladi su.
Sad rijetko kada, s jezivim strahovanjem, sastane se pogdjekad s kojim ribarem ili
mornarem, razgovara s njima, ali se ne pušta u sigranje: vidi im u očima požudu. A
ipak čezne za njima: samo da ih gleda, da izbliza u razgovoru osjeti njihov muški
dah...i pušta maha mislima i snatrenju što je još Jače podžiže.
Najednom pretrgne niz misli: spazi Marka gdje svom silom na veslima napreže se da
uhvati drugu uvalicu. Čamac se hitro nadiže i naglo pada. Marko svom snagom vesla i
sretno zaokrene za rat; doplovi kraju, iskoči na zemlju, i, sredivši čamac, uputi
se putanjicom prama devojci.
Vidio sam te s mora, a jedva sam uhvatio kraj reče joj kad stiže do nje, pa
nastavi: Vidiš, da smo udvoje, bilo bi puno lakše! i, pogledavši u nju, desno
mu oko zaigra kao u razroka i dođe mu jasnije.
Djevojka na prvi mah ne odgovori, već se samo osmjehnu, a gleda uprto u pučinu, kao
da traži očima da uspostavi tok pretrgnutih misli. Ali on se ne miče: stoji pred
njom, visok je i pognut, a ruke je na prijed bacio.
Ona uvidje da treba nešto da reče:
Brzo će zima, rano su počeli studeni vjetrojavi se najposlije, ne gledajući u nj.
Zima će, da! jedva dočeka Marko. I, zališljen, nadoda: Ovo je prva što će me
sama naći...
Biće jur godina da ti je majka umrla, a odonda te rijetko viđevam...
Sam sam... a opet došao bih, blizu smo. No nekako tebi nije milo... .
Za poslom sam.....
Uto s mora duhne jači udar vjetra i bolje zatrese žbunovima oko njih.
Da se zaklonimo od vjetra! reče Marko. Djevojka posluša, siđe s krša i zađe za
nj. Marko se približi k njoj. Gleda je pred sobom, a desno mu je oko sve jasnije:
htio bi da joj nešto usrdno reče, no ne može da se nakani. Ona se čini nevješta i
mirno čeka. A more jače u hridi udara, i iz otvorenoga prodora dolazi šum i
razlijega se golim kršem; po pučini valovi, stižući se, bijele se, pa kad udare u
hridi od rata, pršteći pjenuše se, dok oni u uvalici odmjereno koturaju se prama
kraju i, vraćajući se, sa sobom u more nose žalo.
Da, zima će brzo doći, pa ćemo za ružnih dana sami biti na školju, prekide muk
Marko.
A Antica ne odgovara i neće da u nj gleda.
Bilo bi dobro da nas zima zajedno nađe, izbaci on i ne miče se. Vidi se da je
odlučio da dočeka njen odgovor.
Ali ona ne može da se odluči, i zasve da je on kod nje, ne može da se otme svojim
mislima.
Koliko se puta zaželela čovjeka, koliko je puta čeznula za tolikim mornarima i
ribarima koje sretaše po pustome školju i s kojima bi se tako brzo upoznala! Kad bi
razgovarala s kojim od njih, koliko je puta mislila na malu kućicu do mora, u njoj
naći se s kojima od njih, proživjeti vijek, a te želje još jače osjetila bi kad bi
morala da prigne glavu pod tuđu zapovijed, kad bi morala da sluša gospodara i preko
svoje volje.
Dobro je osjećala da Marko za njom pristaje, opavila je njegov pogled na sebi, i
njegovu zavist kad bi s drugima razgovarala. Ali baš njega ona je najmanje tražila;
lijepo je osjećala da joj je svejedno hoće li se s njim gdje sresti. Da je onaj
potraži što je izdaleka... što se s njim upoznala! Ali, ko zna gdje je on sada!
A Marku je umrla majka, sad je sam u kući, odmah u drugoj uvalici; ima i komad vrta
i brodicu i par mreža.
Dok djevojka premišlja i katkad ga pogleda da zabašuri tok svojih misli, Marko
postrance pogleda u njenu prikladnu glavu, misli: kako bi lijepo bilo da privoli
njegovoj volji! Ne treba tajiti: ona odskače svojom prilikom od svega što živi na
školju, a i podalje: oči su joj bistre i prozirne kao čisto more nad bijelim žalom
na plitku, a kosa joj je tamna i na suncu se prelijeva, i lijepo je uivičila zdravo
joj lice. Kad se najednom sunce pomoli iza oblaka i zahvati joj glavu, pomisli:
Lijepa je i jaka je!
Što premišljaš? upita je iznebuha.
Eto trže se djevojka, nemaš krivo, možda bi nam obojici bolje bilo!
Pa što se skanjivaš? živo prihvati Marko i uhvati je za ruku. Jake su ti
ruke! reče joj lakše. Bićeš dobra na poslu...
Čini ti se prekide ga i mače se. Ali on joj ne pušta ruke, no držeći je za nju,
pođe pred njom.
Oko njih žamore zatresene grane, a s mora šum se razliježe. Idu mirno naprijed,
nikoga ne sretaju, niti su kome na dogled.
Antica osjeća u svojoj drhtaj njegove teške nažuljane ruke, pa je nešto steže u
prsima: čini joj se da bi joj lakše bilo kad bi se nasami našla, lakše bi mogla da
sredi svoje misli.
Idem kući, veli mu. Može biti da je gospodar došao.
Vidjeli bismo brod, odgovori on, pogledavši na more prama drugome kraju, pa
nadoda: Nije ono njegov brod što je u po puta od kraja; njegov se po jedru
poznaje.
U razgovoru djevojka istrže svoju ruku iz njegove i, mimoišavši ga, odmače od
njega.
Ne branim ti da ideš... ma nadam se... A mislim da se nećeš pokajati.
Zbogom! pozdravi ga djevojka, pričinivši se da je prečula njegove pošljednje
riječi.
Poslije toga dana, u suncu, na vjetru, na kiši, vrzao se oko nje. Neprestano je
traži, ne pušta je s oka ni kada je s drugim u društvu. Ustrpljivo čeka, pa,
ostavši s njom nasami, pričinja se spokojan, i jednako je nagovara ljubaznim
riječima.
Djevojka se skanjivaše: teško joj najednom prekinuti sa svojim djevojačkim navikama
i zaboraviti na svoja slobodna poznanstva. Živjela bi ovako do smrti, i ne bi se ni
s kim mijenjala... Ali gdje su sada oni što ih se sa slašću sjeća? Ono čobanče što
se najradije s njom igralo na žalu, odraslo, pošlo je u svijet daleko, u Ameriku.
Mornara iz Levanta ne viđa već dugo... A počeše o njoj u selu što mu drago zucati;
vele, puno je s tuđim svijetom milostiva. A Marko uvijek za njom pristaje, sam je u
kući, a i ona je sama. Biće svoja, neće trebati da sluša gospodarevu volju... Pa
ona uvalica odmah ispod kuće... ona se odluči, pristade, i učini Marku po volji.
Svršetkom zime ukrca se s njime u njegovu brodicu. Marko sam prihvata oba vesla i
otisne se od kraja. Antica mu htjede pomoći, no on se usprotivi, veli: Sam ću još
danas! Brodica juri kraju, voda što kaplje s vesala odbljeskuje se u suncu, pučina
dršće u sjaju, a ona se sneveselila; prignula se na jednu stranu čamca i pustila
ruku da joj niz čamac nagne, prsti joj se tope u moru, ona i nehotice okusi
nekoliko kapi i osjeti slanu vodu u ustima. I zamišljeno gleda u morsku dubinu.
Danas će se u selu vjenčati.
Pomakni se ka srijedi! reče joj Marko, spazivši da se brodica naginje na
stranu.
Antica se trže iz misli i pripomjesti. Pa se zagleda u njegove obilate i duge ruke
što živo veslaju prama kraju, i, iznebuha, sjetivši se bolje nečega što joj se
otprvo po glavi vrzlo, pogleda u otvorenu pučinu.
Daleko od njih plovi brod: žuta jedra sa crvenim okrajkom u vrhu jedva se naziru u
plavetnome prostoru, rekao bi vise u vazduhu kao samac leptir svilenih krila nad
pustom, golom ravnicom. Zureći u daljinu, djevojka pomisli da je to, može biti,
brod na kojemu je on ukrcan. Iako nije bila sigurna da je to taj brod, osjeti u
sebi silnu tugu, jaču od one što bi je osjetila kad bi iz zaklonice, za osvanula
lijepa vremena iza oluje, brod u otvorenu pučinu krenuo i sobom ponio mladića s
kojim se bjaše za kratko vrijeme na školju upoznala.
Iz daleka, iz Levanta, bjaše on, najmiliji joj, starovirske vjere, crnomanjast,
mrka pogleda. Teško je po suvu hodao i bio je nekako zamišljen. Uvijek, kad bi brod
u zaklonicu svrnuo, ona bi se s njim sastala. Iskrcao bi se na kraj da uzme vrč
vode, i s vrčem u ruci hodao bi po školju cijeli dan, i vraćao bi se na brod.
Izim nekoliko srdačnih riječi i njena ljubaznoga osmijeha, ništa drugoga među njima
nije bilo. Razgovarajući, došli bi do njene kolibe: djevojka bi ga ponudila čašu
vina, nudeći ga talijanskim jezikom, a on bi se nasmijao, popio i zahvalio.
Pošljednji put se iskrcao za jake oluje i došao po navici s vrčem po vodu. Našao je
u putu, pa se zakloniše iza manastirskih razvalina. Gledajući na nemirnu,
uskolebanu pučinu, neko vrijeme stoje i osluškuju šum mora i huku oluje. Dok vjetar
huji preko njihovih glava, u zaklonici je tišina; tek kad jači udar vjetra nasrne
na grane drugih tankih žbunova što u pukotinama manastirskoga zida rastu, one se
povijaju i prigiblju zemlji, kao da koga k sebi mame a ono nekoliko borova samaca
uokolo neprekidno, jednolično žamore svojim jedinstvenim zvukom. Mladić, naoko
zamišljen, pogledavši je, reče joj:
Kada se kući vratim, oženiću se.. .
Djevojka ga upitljivo pogleda, a on, opazivši da ga u buci oluje nije razumjela,
priđe bliže k njoj i jače ponovi iste riječi.
A hoćeš li isto po moru ploviti?...
Xoćy...
I amo ćeš svratiti? hitro nadometne i živo ga u oči pogleda. Pogledi im se
sukobiše, i u njima zatitra čas sreće i mladićkoga života. Obgrliše se i,
obgrljeni, još dugo osluškuju jedinstveni zvuk borova samaca oko staroga
manastira...
Sjutradan, u suncu, jedri brod niz pučinu prama nepoznatome kraju. Antica s vrha
školja za njim gleda: jača tuga no igda u njoj se javlja, i lijepo zna da je to
radi njega. Kako bi sada poletjela za njim! I kaje se što ga juče nije duže kod
sebe zadržala, što se Marku ludo obećala i što se bojala da je Marko s njim ne
vidi! I u velikoj čežnji što je mori ne nalazi utjehu no u nadi da će on opet doći.

Čamac pristupi k obali. Devojka se diže, prva iziđe na kraj i čeka Marka dok uredi
brodicu. Pa se uputiše jedno za drugim uskom škrapavom stazom, žureći da čim prvo u
selo stignu. Putem ne sretaju čeljadi, a i uokolo sve je mirno, samo što iz daljine
u odmacima, do njih dopire zveka motika kopača vinograda kad o krš udare, a dolje
kod mora, neko kamen kreše.
Idu uzbrdicom, a u putu sretaju morske borove samce što odskaču od ostalih drveta
svojim živim zelenilom, i što, i na najmanji lahor, puštaju od sebe jednolike
jedinstvene zvukove. Antica te zvukove toliko puta osluškivaše, pa i sada, iz
navike, ustavi se ispod jednoga da odahne.
Što si se sneveselila? pita je Marko i uhvati je za ruke da je k sebi privuče.
Pusti me! brani se Antica.
Baš nećeš me, dok se god ne vjenčamo... Ti hoćeš po zakonu; neka, ma eto, brzo ćeš
mi biti žena! i pogleda je uporito svojim razrokim desnim okom. Taj pogled učini
joj se da je Markovo lice izobličio grđe no igda, pa, pogledavši na more prama
školju, reče više sebi no njemu:
Zar je bilo od ovoga potreba? Bolje bi bilo da smo na školju ostali...
Na vrhu brda, kod crkve svetoga Nikole, prekrstiše se, pa onda počeše ćutke
silaziti uzbrdicom prama selu.
Pred kućama prolaze pored nemoćnih staraca što se sakupiše prama suncu da im ono
ogrije ostinuti život. Oni blesasto zure očima u njih dvoje, ništa im ne govore,
već ih prate gledajući za njima ispod ruke, dok ne zamakoše. U selu ih dočekaše
školska djeca, odmah saznadoše o čem se radi, pa, bučeći, prate ih do gospodareve
joj kuće, gdje svatovi čekaju. Poslije, kad se svatovi i zaručnica spremiše, prate
ih sve do crkve. Prolaze između surih seoskih kuća, kroz tijesne, zasjenute ulice,
a pred kućama blatno je, rijetko kada na tlehu sunce se pokaže. U vratima stoje
žene, čekaju, a druge s prozorčića ispružiše vratove između krnjastih lonaca u
kojima cvijeće raste, i iskriviše vratove gledajući za njima. Poznanici i
prijatelji, javljajući im se, nekako se čudno osmehuju. Pred crkvom, iza gologa
drveta zaklonjen, blene u njih poznati seoski bleka što je već davno izgubio
svijest o životu i ne vodi brige o ljubavi. On bi htio za njima u crkvu, no boji se
seoske djece, pa se krije.
U crkvi najprvo ustaviše joj se oči na zraci sunca što pred prozorom od svoda
treperi i niže pada na sliku svetoga Antona, a misli nikako da joj se srede: sve
joj i nehotice bježe na školj, i pred očima čisto joj sijeva ona bistra i jaka
svjetlost nepregledne pučine. Sada joj je nesumnjivo žao što se našla ovdje, što će
do časa biti sve svršeno!... Pri toj pomisli, nešto unutarnje silno je potiskuje da
pobjegne, da se oslobodi od nametnute joj tuđe volje, i čisto snebiva se pred
tolikim svijetom, i čudi se kako je mogla da ostavi svoj školj. Pa onda hoće silom
da se brani od misli što na nju nalijetaju, ali zaludu: dođe joj na pamet onaj mrki
mornar iz Levanta kud je sada on, i je li se oženio? Pa onda ono čobanče s kojim
se najradije igrala na žalu, i mio utisak onih toplih ljetnjih dana, i pusta,
strasna i požudna snatrenja, i sve uvalice svijetloga školja... I, osjetivši to u
sebi, časom slast zastruji njenim mladim životom... Ali u najljepši čas pretrže
svoje misli i nastoji da sebe savlada. Silom hoće da podvrgne svoju slobodnu volju,
u ovome odlučnome času, navici; saziva u pomoć sve ono što je čula o težini i
svetosti braka, ali nikako ne može da se snađe. A kad pogleda oko sebe, u
sakupljenu djecu i žene, čisto se zasrami. I, onako zastiđenoj i smetenoj,
besvjesno učini joj se da je ovo danas sitno i smiješno, čisto odvratno prama
čistoći osjećaja koji joj toliko puta izbiše u samoći, ispred prostrane pučine po
kojoj lagano plovi barka i nosi u nepoznati kraj onoga mornara što ga je ona juče,
žedna, do sita vodom napojila...
Tako ona, snatreći i ne mogući u sebi zatajiti svoje prirođene osjećaje, odgovara
na župnikove upite, a kad krene iz crkve, u očima jedino sobom ponese vanka onu
zraku sunca što je treperila pred prozorom od svoda i padala na sliku svetoga
Antona; i dok iziđe, bješe joj lakše. Do gospodareve kuće preko sela opet ih
prati gomila djece, pa se od njih odbraniše tek kad svatovi u obraz im zatvoriše
vrata od dvora.
Objedujući, naoko su svi veseli, a na zadnju vino ih podžiga, pa bockaju mladu
nevjesticu i tada se i ona smije... Na odlasku, gospodar im nudi živo da uzjašu;
oni zahvaljuju, vele, mogu i pješke, neće nikome da smetaju.
Preko sela opet gomila djece za njima pristaje, i žene s prozorčića ispružaju duge,
naborane vratove. Na vas glas javljaju se i raduju im se! Najposlije, kad iziđoše
iz sela, svatovi se ljubazno opraštaju s njima, preporučuju im u zadnju mir i
ljubav, i jednako se osmjejkuju, kao da znadu da su to stvari za koje ne treba
preporuka. Svi se veselo vraćaju i preko sela bezrazložno duše se od smijeha...
NJih dvoje sami časom zagledavaju se, pa proslijede putem; on, razigran vinom i
blizinom njene mladosti, sada siguran, požudno gleda u nju kao u svoje
neograničeno, zakonito vlasništvo, no ona ne može da izdrži njegova pogleda:
osobito joj smeta ono razroko desno oko u kome se nešto sve to jače bliješti, u
čemu ona vidi njegovu mušku požudu.
Kod bijele crkvice svetog Nikole, na vrhu, okrenuti pram moru, čaom odahnuše.
Sve se lijepo svršilo, vidiš! govori joj on već nekoliko puta. A ti si se
plašila. Ha, sad si već moja!... Nema već razloga da se otimaš. . ženo moja! i,
govoreći, vuče je k sebi.
Antica se čudi njegovu zanosu: ona ga poznaje kao mlakonju. Isprvice brani se, a
poslije ne može da mu odoli: danas u crkvi dobio je na nju pravo, i pušta da je
miluje. No on, postupice milujući je, sve jače gori od požude, i nehotimice zbliži
se, da mu osjeti mušku volju, i šapće joj:
Zaklonimo se u ogradu! i, zvjerajući očima, traži uokolo zgodno mjesto. Ona se
odlučno brani. Onda se on smisli: 'Ajdemo, veli joj, požurimo da čim prvo
kući stignemo! 'Ajde, ženo moja!
Diže je za ruku i nizbrdicom vuče za sobom. Kad stigoše k moru, u hitnji ukrcaše se
u čamac i voze prama školju.
Bolje upri ! Mislio sam da si jača, veli joj kao u šali, pa časom nadoda
ozbiljnije: Misliš da ću te štjedeti kao jutros?... Ne znaš koliko si mi dosada
jada zadala!
Brodica pristade uz zgodan školjić; oboje iskoči na kraj; ona ga čeka dok brodicu
naredi, pa onda putanjom požure prama kući. Antica poznaje ovu uvalicu, čije su
krševite strane narijetko obrasle iglastim žbunovima, iz čijih se ogranaka cjedi
mirisava smola, i između njih vire sure stijene sve do vlažnoga žala što se
bliješti na plitku. Toliko puta tu je do mora sedjela na tome ispranome pijesku,
prezajući da joj val, jureći, ne zahvati noge ispružene prama moru; dugo bi gledala
kakose valovi natiskuju, i, pjenušajući se, udaraju o hridi, i u pusti prostor, uz
kriku galebova, puštaju tugaljive glasove. Tada bi poželjela da se nastani u
kućici, poviše uvale i svom dušom čeznula bi za svojim znancima iz mladosti. Ali
sada, u društvu s njim, ne osjeti ni slatke tuge, ni slasti u životu, i nije se
mogla podati besvjesnome snatrenju ni usrdnome poznanstvu sa zasjenutom uvalicom.
Kad prispješe na mjesto, Marko uniđe u kuću, a ona zastade i sjede na suvi trupić
ispred vrata.
Marko u kući postavi na sto jelo i vino što bješe dohranio za večeru; postavi
uredno jastuke, i, pogledavši još jednom na sređenu postelju, javi joj se s kućnoga
praga.
Pusti me! odgovori mu ona preko volje i ne diže se.
Uđi u kuću, sve je pripravno! govori joj on.
Pusti me... ponavlja Antica, kad se on s praga mače da je za ruku uhvati.
Ti se još otimaš? Što ti je? Ne bješe se udavati... Znala si što te čeka!
Udaju se i druge! reče ona kao za se. Tako je u svijetu... Ma pusti me još
malo ovako!
Marko se zbije do nje na trupić i ne pušta joj ruku iz svoje, već je jače stiska.
Tako časom ćutke sjede. A zimnji suton već je pao i na samo more. S jedne strane
sure boje prekomorskih brdina postupno gube se u sivome mraku, a, s druge strane,
pusta nepregledna pučina, neodređena, drhteći u živome šumu, propada u zimnju noć.
Još malo, i noć savladaće sve uokolo; u njenu mraku izgubiće se i školj, i kuća, i
oni usred upala potamnjela mora.
Antica osjeća noć i njene šapatljive glasove, osjeća njegovu tešku ruku, toplinu
života mu, vruć zadah iz usta i mušku volju, ali nikako ne može, ma da se sili, da
se za nj zagrije: jednako joj drugi poznanici pred oči dolaze; i kako se noć spušta
i zahvaća i najveće visove, onako i ona sve jače osjeća svoju nemoć: čisto uviđa
svoju nesreću i pregara se...
'Ajdemo! reče joj Marko najednom, pitomije no igda .
Pusti još malo! zamolila ga i besvjesno iz njegove istrže svoju ruku.
'Ajdemo! povika on iznebuha. Ili ne znaš da si mi žena?! Ne znaš koliko sam
se grizao u sebi tebe radi!... Zar još misliš na druge?
Pa se diže i, vukući je, potisne je u kuću i za sobom zatvori vrata.
Iza toga, s dana u dan Antica sve grđe osjeća težinu braka, i uviđa sve jasnije da
se prevarila; kajući se, krivi samu sebe: nije slušala svoje volje, već je uzela
čovjeka, jer to i druge seoske djevojke rade, i tako je sagriješila proti samoj
sebi... A narav njena bila je protivna tome, i tražila je čim veću, urođenu
slobodu; sada, kada već nije na vrijeme, znade bolje da je cijeni; sada joj se sama
iz duše javlja: nikome stalno ne pripasti, niti se na koga u životu zauvijek
osloniti, već slobodno živjeti na svome pustome školju! Ta je misao još jače
zahvaća, a čisto na mahove od nje izgara kad gleda mornare i ribare što na školj
svraćaju. Sada ne može kao prvo s njima se zabaviti, razgovarati i pri radu im
pomoći.
A kad iznebuha jednoga dana dođe onaj mornar iz Levanta, što joj bjaše miliji od
drugih, zaboravi na se i na svoga čovjeka: nudi ga mlijekom i sirom, i poji ga
vinom, i pusti se s njim u razgovor. Iz razgovora doznade da se oženio i da će osle
rjeđe na more ići. Osjeti pred njim nasami svu odavna potajenu žensku volju: ko zna
hoće li ga već ikada videti? Ta je drži prikovanu na mjestu, i nikako da joj se
otme..... A on je gleda i, ugledavši u njenim očima sjaj razdragana života i
čežnje, osmjehne se na nju onim rijetkim njegovim osmijehom. Taj osmijeh s njegova
mrkoga lica sine u njenim očima, i oči im se sukobiše i sporazumješe, izražavajući
čežnju i sreću, i osjetiše se obgrljeni kao i ono negda, prvoga puta...
U razgovoru zateče ih Marko; uzvrpoljio se oko njih i zove je na stranu. A kad je
mornar pošao, a ona još gleda za njim i s mjesta se ne miče, ljuti se i prijeti
joj; u srdžbi ono razroko desno oko čisto sijeva, i on viče na vas glas:
Ja sam ti sam sada gospodar... Dosta sam radi tebe trpio!
Osle on joj pomnjivije za stopama ide. A Antica u kući, u vrtu, u polju vrši
svakidašnje poslove, i time hoće da utuče uspomene na prošli život; uveče pak
pripravi večeru da dočeka Marka, jer on pogdjekad cijeloga dana izbiva iz kuće: ide
loviti ribe po pustim ratima, pa što ulovi nosi u selo na prodaju. NJu samo u
prijekoj potrebi sobom vodi; očito želi da se ne miče od kuće, misli: to i jeste za
poštenu ženu! Za rđava vremena krpi mreže. Tada mu i ona pomaže i cijeli dan kod
njega sjedi. Čak tih dana ne dopušta joj ni one dvije koze izvesti u pašu, što joj
služe za lijepu izliku da se po školju prođe: neka gladuju, samo da mu je ona na
očima! A njoj je dosadno kod njega; zadirkiva je i kinji, i ništa je ne zanima
njegovo: ni život, ni razgovor. Isprvice se radi toga izijedala i silila se da bude
mirna, ali s vremenom uvidi da je sve zaludu, pa joj se pogdjekad učini da je ludo
silom htjeti u sebi satrti svoju besvjesnu prostu volju, pa napokon ona je na taj
način od nepoznate joj čeljadi i na svijet došla! To je njeno, a za tuđu volju, što
joj se nameće otkad za se zna, već davno je zamrzila.
Ali se Marko ne brine za njena unutrašnja čustva; jednako je osorljiv, a nije se
promijenio ni kada mu je počela djecu rađati. A njoj prvo dijete, s plačem, sobom
donese brigu i ljubav za nj, i Antica prione uza svoje čedo, sve manje brinući se
za Marka. A više se i ne zanosi, onoliko kao prvo, u snatrenju. Kad ostane sama kod
kuće, a to je često, pošto posvršava svakidašnje poslove, pođe od kuće dolje u
uvalicu i sjedi u zaklonici. Tu, gledajući u otvorenu pučinu, u punome danu, doji
svoje čedo i tako joj vrijeme hitrije prolazi, i zadovoljnija je.
Jednoga popodneva, Marko s ribanja oko rata na školju povrati se ranije no obično,
pa, ne našavši je kod kuće, ozlovoljen, potraži je. Tako je u zaklonici zateče
nasami.
Ti uvijek dangubiš! javi joj se osorljivo.
Ona usprene, jer ga nije spazila no kad mu je glas čula, pa kako je dojila dijete,
instinktivno skupi se da zakloni dojke.
Sada kriješ tu sramotu, a dosle razbludila se, na po gola, prama suncu! prebaci
joj, stojeći nad njom.
Hranim svoje dijete, opazi ona.
To možeš i doma... Poštena žena čuva kuću... 'Ajde doma!
Poći ću .
Odmah! Neću da te vidim dalje od kuće... Uhvati je za ruku, pa je htjede
potezati, no Antica se otima, a on se jače napregne da je podigne.
Ubićeš mi dijete! povika ona ljutita, opazivši da se mali uznemirio i da,
poplašen, u nju gleda. A kad ono zaplače, odlučno mu se opre i, zavapivši se u
žbunove, ne htjede se s mjesta maći.
Nećeš da slušaš, a? razljuti se Marko.
Nije ni čudo, takva će ti biti i majka bila! I doda prezrivo: Žena od žene, a
sramota od sramote! Ma ja ću tebe naučiti!...
I izvadi iz džepa od gaća kutiju žižica, prihvati uokolo nešto suvaraka, upali ih i
podmetne u žbun gdje je Antica s djetetom ležala.
Potjeraće tebe oganj! reče, zadovoljno smijući se kad vidje da je žbun
prihvatio i da je plamen iz njega počeo da izbija. Antica, uvidjevši da se on ne
šali, naglo se diže, i, ne rekavši mu ni riječi, požuri prama kući.
S godinama Marko je sve okositiji. Narodilo se djece, a s njom došla i siromaština
u kuću. Antica, zabavljena oko njih, ne može da mu u radu pomaže, ali on se na to
ne osvrće, no je jednako kao i prvo zaposluje, a kad mu radnju ne dovrši, okoša se
na nju i, u srdžbi, tuče je.
Blago ti se tebi! potuži se Antica najamnici prvašnjega gospodara, kad se s
njom jednoga popodneva sastala kod mora. Barem si mirna, a ja sam prava
mučenica... Gorči mi je život no što je ovo more...I jutros...ma što da na se
pljujem?!...E,da mi nije radi djece!
Tako u brizi, nevolji i nemiru prolazi im život. Nijedno nije zadovoljno, a žive
zajedno, jer su na to navikli, i ne može drukčije da bude. On se jed nako muči da
ih sve prehrani, i nema u nju vjere, a ona, radi djece, trpi njegovu žestoku i
zagrižljivu ćud.
Jedne ljetnje noći, a već se bjaše troje djece narodilo, ustade Marko prvo svanuća.
Pođe k otvorenome prozorčiću i gleda na more.
Ne znam, veli sam sebi sviće li ili je mjesec pomolio! i stade razmišljati.
Najposlije, smislivši se, veli: Biće da je mjesec pomolio, i još dremljiv stoji
neko vrijeme, prislonjen na prozorčiću. Uneke usprene i opet sam sobom govori:
Evo zvijezde trepere, eno brod stoji usred mora kao zakovan, nema ćuha od vjetra,
tišina je kao u ledu.
Ustani! odmače se iznebuha od prozorčića i pođe prama krevetu.' Ustani! Pa
nađe žižicu i užge malu lampu. Slaba svjetlost po kući škilji, a pred prozorčićem
gubi se u svitanju ljetnjega dana. Pada i na veliki krevet što zaprema čitavu
polovicu niske sobice. Osjetivši svjetlost, žena se u krevetu protegne sanjiva i
reče:
Što ti je noćas? Kad ti ne možeš spavati, onda ni drugome ne daš da spava! i
obrne se na drugu stranu.
Ustani! Da si druga žena, bila bi to dosada učinila! nastavlja Marko i stoji
nad njom.
A što ću ti?
Ništa, ma volja me je da ustaneš! i stade je potezati s postelje.
Uto se djeca počnu pomiješati po krevetu, a ono iz zipke zaplače. Žena ustade iz
kreveta, prekrsti se, dohvati odijelo i lijeno se oblači. Dijete iz zipke bolje
plače. Pođe da ga smiri. Marko povrati se k prozorčiću. U nisku sobicu spolja
navire čisti, steži vazduh i pomalo osvaja je ljetnjim, sivim, svijetlim svićanjem
i nosi sobom sa školja i s mora šapatljive, bistre glasove letnje zore.
Nađi mi maramu! iznebuha okrete se od prozorčića Marko i prekide ženinu glasnu
molitvu.
Ona ćuti.
Ti hoćeš nasilu da te tučem...
Antica opet prihvati moliti i ubrza pošljednjim Očenašem , a dijete iz zipke
neće nikako da se smiri. Svršivši molitvu, reče mu:
Čekaj da nadojim dijete! i pođe prama zipci.
Ti hoćeš nasilu da te tučem? ponovi on ljutito i zaleti se na nju.
Udri, nisi odavna! prkošljivo, strijeljajući ga očima, okrete se ona prama
njemu.
Marko je ščepi za glavu i potegne k sebi, pa je vuče prema sanduku. Ona se otima,
no on je ščepi za vrat jače i, teturajući s njome, nagna je na sanduk.
Tu je! Naći ćeš je u sanduku, govorio joj podmuklim glasom od srdžbe. Čekaš
da odem, da se možeš skitati po školju, a? Nađi mi maramu!
A dijete u zipci kriči na vas glas. Žena posluša, otvori sanduk, i, prebirući po
njemu, oseća nad sobom njegov dah. Najposlije nađe je. Zatvori sanduh, stavi maramu
na poklopac i pođe prama zipci.
Marko uze maramu, pođe k ormanu u zidu, uze iz njega sklenicu i komad kruha, i to
zamota u nju. S praga, prvo no će da iziđe, zaprijeti joj:
Da se ne makneš od kuće!
Marko ode na more; ono dvoje jače djece s praga gleda za njim, pa, dok zamače,
iziđu pred kuću da se igraju u punoj svjetlosti dana. Antica u kući doji svoje
čedo, miri ga i uspavljuje. Kad ga je uspavala, iziđe pred kuću da opere robu.
Povuče se u hlad, prama djeci, da su joj na dogledu. Radeći snatri, i tako joj
vrijeme brže prolazi....
Davno je već na školju, i uvijek ovaj isti način života. Zapravo reći, ona drugo ne
bi ni tražila da nije vezana uz čovjeka koji joj ne da nigda mira i drži je pod
svojim jarmom. A u svemu je sama uzročna, i ta je misao najviše izijeda...
Zgriješila je proti svojoj volji, pa treba da izvrši pokoru. A sto puta upitala je
samu sebe: kako se moglo to dogoditi kad nigda, ni u najvećoj samoći na školju nije
ga poželjela?
I radeći premišlja, a po pučini brodovi, uz prijatan lahor, jedva mile, no ne
svraćaju u Velu uvalu. Prolaze i sobom nose njene drugove iz djetinjstva i
mladosti... Ko zna gdje je sada onaj mrki mornar iz Levanta, s onim prvim osmijehom
što joj se u moždane usjekao i gleda ga pred sobom kao iskru kad u tami sine!
Oženio se! Ko zna hoće li već igda na školj svraćati? A što radi ono mlado čobanče
što se s njim iza kupanja, u zaklonici, na ispranu žalu ispružena, s nogama u moru,
sigrala muža i žene? Čula je u selu da piše da mu je u Americi dobro, no svejedno
da žudi povratiti se. Pozdravlja sve koji za nj upitaju i pita je li još obilat lov
srdijela oko rata školja. Za nju ne pita! Ko zna zna li da se udala za Marka!...
A brodovi po pučini, uz prijatan lahor, jedva mile, a ne svraćaju. Prostirući
Markovu robu da se osuši, Antica pogleda u jedra im, pa, prostrvši je, uniđe u
kuću. Založi se kruhom i mlijekom, i, uzevši iz zipke čedo, iziđe iz kuće i krene
uzbrdicom ka vrhu školja. Ono dvoje djece što se pred kućom igra požuri za njom.
Na najvišoj ravnici ustavi se i sjede pod stari, posrnuo morski bor što odavna
prkosi vremenu i čije grane, svinute od udara vjetra, okupljaju se od strane
zatišja.
Sjedeći pod njim, doji svoje čedo, a kako je uokolo tišina, lijepo se čuje lakomo
djetinje sisanje. Jutarnji lahor prestao je, pa lađe po pučini čekaju svježi
maestral da duhne da ih naprijed potjera, a oko rata ribarice straže ribu, dok s
kraja ribari, opasani debelim konopom, s nategom potežu mreže. Na onome krajnome
ratu, što je na dogledu, sigurno i Marko s društvom poteže. Da ga se ne boji, sišla
bi dolje k ribarima, pomogla bi im i razgovarala bi. Još se oseća jaka i puna
života: uživa u svome zdravlju, razletjela bi se po školju, ali koja korist kad je
samoća ubija?! A kako bi lijepo bilo da je samo svoja i slobodna, da može ići gdje
je volja! Požurila bi dolje k njima, i sigurno među njima našla bi nekoga s
prijinim osmijehom, i umirila bi se... Pa onda bi pomogla umornom društvu potezati
mreže, gledala bi u njihove teške ruke, u topli znoj, i osjetila bi ono njihova,
muškoga, što u životu nose.
Koliko ljudi ona poznavaše što na školj svraćaxy zabrinuti, u najžešćemu krijesu,
da vode potraže; uokolo sve gori, vonj prosušene smole iz borova jako odjelito se
osjeća, a žalo i stijenje peku, iz njih vrućina udara i zaslepljuje oči, žeže, a
ona im pruža vrč hladne vode da žeđu zagase. Piju, a ona čisto uživa slušajući kako
lakomo srču... Hvala! vele joj, kad bi se siti napili. Pa onda bi im se oči
sukobile i prijazan osmijeh javio, kao da se odavno poznaju. I maldane svaki dan
neko dođe i pođe, a prvi se vraćaju, i sve tako...
Svega toga mogla je da se nauživa da je slušala svoj sopstveni životni nagon,
jedini što joj je bio vjeran, da se nije obazirala na svijet i njegove navike: zar
da svijet bolje od nje same poznaje njenu volju?
Tako dugo stoji i zabavlja se sa svojim mislima, a što bi od nje bilo da njih
nema?... Djeca se oko nje veselo igraju, a uto i maestral javlja se; postupno
pučina je nabranija, življa, modrija, a svježi lahor, kao dah života, u omari
dolazi joj u susret; lađe se na pučini kreću, a u granama staroga bora zameću se
meki zvukovi...
Maestral nosi sobom svježinu, život, i ona osjeti u sebi životnu slast: htjela bi
požuriti dolje k ribarima, ali se boji svoga čovjeka, njega se boji, koji joj
mladost i život zarobio, a ništa joj za to u zamjenu nije dao...
Pred suton sjedi Antica pred kućom i iščekuje Marka. Čudi se što ga još nema, pa
gleda preko mora u stazu preko brda, nadajući se da će se iz sela pomoliti. Čeka ga
već dugo, a nema ga. Strepi, jer onamo daleko, preko mora, u nedoglednom prostoru,
gomilaju se oblaci; natiskuju se, kao da iz morskih dubina dolaze. Prvo vremena
utišao je maestral i nastala potpuna tišina. Ovaj podmukli tajac u ljetnjemu danu
ne sluti na dobro.
Antica čeka, i nemirna je kad sunčeve svjetlosti nestade za oblakom. S one strane
otvorena pučina izmijeni namah svoje obličje, a protivna strana još se odrazuje
svijetlom vedrinom. Još neko vrijeme treperi ta svjetlost, pa se postupce gasi, i
oblaci: osvajaju komad po komad vedrine, kao da je proždiru.Ubrzo, more i zemlja
izjednačiše se u olovastoj sivoj boji, jednakoj kao što je stijenje prekomorskih
goleti. Marka još nema, a nevjera očiglece prijeti; naslućeni hladni zapadnjak
najednom jako duhne, more se naježi i jače pomodri, i silni šum zatutnji iz daljega
u prostoru.
Antica u brizi razgleda pučinu, pa kad ugleda na moru čamac, nasluti u času da je
Markov; zatvori naglo vrata od kuće i pobrza ka uvalici. Za njom potrkaju ono dvoje
djece, te sve troje hitro dođe na žalo. A oluja na moru već je zahvatila mah.
Antica upilji: pogled u napadnuti čamac, ali već ništa ne razabire, samo joj se u
ušima ori šum oluje...
Čamac, silom gonjen, juri prema školju, napire se da uhvati prvu uvalicu, ali
vjetar je žestok, goni ga donjemu kraju školja Antica iznebušila se, ne zna što će.
Oči su joj uprte u čamac, trza se, primiče se k moru da bolje vidi i opet se
odmiče; najposlije požuri škrapavom putanjom krajem mora prama donjemu dijelu
školja, neka je bliže čamcu. Uto nekoliko čobana i težaka, što su bili raštrkani po
školju, ugledavši je samu, a naslućujući nesreću, požure k njoj. Svi uprto gledaju
u čamac i jedan za drugim prate uzastopce Anticu. .
Gledajte kako vjetar mota jedrom.... Rastrgnuće ih! opazi mladi ribar iz
društva.
Luda, što ih ne spusti!..... Što će mu jedro? reče kao za sebe stari ribar što je
hodio odmah iza Antice.
Marko, Marko! na glasove odazove se Antica, i požuri, kao da može svome čovjeku
u pomoć priteći.
Ali oluja ne popušta: nebo se natuštilo, rekao bi sad će pljusak udariti, a jedva
nekoliko krupnih kapi prostrance šiba ih u lice. A sijeva sa svih strana; čamac
očiglece ne može da uhvati kraja.
Eno mu je rastrgla jedro! povika na vas glas mladi ribar, zvjerajući živo očima
u pravcu napadnutoga čamca, i nastavi: Gledaj, sad ga vjetar po volji nosi! Biće
da mu i krmilo već ne služi!
Antica, gonjena jezivim strahovanjem i crnom slutnjom koju oluja povećava, ide
naprijed, no dospjevši na krajnji rat škola, nema kud dalje, ustavi se; vjetar je
udara sa svih strana i zameće se s laganim joj odijelom; dvoje djece čvrsto je drže
za skut, a uokolo nje okupilo se društvo. Svima se na lipu vidi zebnja i briga, svi
su prožeti jednom mišlju: naslućuju nesreću i već je očima gledaju.
Gledaj, eno mi se sad učini, Marko ima veslo uruci
Odapire se svom snagom... no nije moguće, silan je vjetar.... .
Marko, Marko! kroza suze viče Antica, ugledavši svoga čovjeka u čamcu
gologlava, raskostrušene kose, kako odmiče od školja i žuri u otvorenu pobješnjelu
pučinu. Ali njen glas i jauk djece nosi vjetar daleko u natušteni prostor i gubi se
u šumu oluje. A neće da pada pljusak, da ubije vjetar i more!
Zlo je! Oluja nosi prama Propadu, prijegorno reče u vjetar stari ribar. I suton
je danas raniji, čamac u njemu izgubio se, a oluja ne popušta. Već svi vide
nesreću, pa se Antičinu plaču pridružiše i dvije žene iz društva.
Gledaju u prazan, potamnio prostor, a u ušima ori se oluja, prelijeta im preko
glave i odzvanja se silnom hukom i lomljavom u borovoj šumi u docu. Čekaju još
nekoliko časova, a tada se javi stari ribar.
 Nije druge, 'ajdemo natrag, pa dok se malo slegne vrijeme, poći ćemo s lađom za
njim...
U ruke božje! odazove se žena mu. Pomolimo se! i prva se prekrsti.
'Ajdemo prvo noći!
Antica se ne miče s mjesta: gleda u prostor u pravcu vjetra, ali ne vidi no
zapušicu i praznu nedoglednu pučinu.
'Ajdemo! ponovi stari i uhvati je za ruku. Vraćaju se istom putanjom, a u putu
hvata ih mrak, i hvata se kiša. Antica se pogdjekad natrag obazre u noć; žene nose
djecu joj u naručju, a jednom bješe i mjesec pomolio, i prve zrake zaigraše na
nemirnoj pučini. Požure da čim prvo u Velu uvalu stignu. Poslije kiše poče da
vedri, a kad dođoše u uvalu, nađoše je još zanjihanu: oko rata joj buči more, no
nema one prvašnje sile, a mjesečeva svijetla zelenkasta pruga iz otvorene pučine
igra na valovima i dopire sve do na žalo.
Počekajmo još! veli stari ribar.
Vanka ima još mrtvoga mora koliko god hoćeš, odvrati mladi drug mu.
More vara...
Počekaše još neko vrijeme dok se valovi oko rata ponešto smiriše, pa se ukrcaju u
lađu na četiri vesla. Svi se ukrcaše, samo što ostade žena staroga ribara, kojoj
Antica ostavi na brizi ono dvoje djece i zamoli je da pogleda, dok se ona povrati,
na onoga što je u zipci ostao.
Veslači s nategom, što brže mogu, veslaj u pravcem kud je čamac, gonjen olujom,
jurio. More je još uskolebano, premda je vjetar pao, pa lađa grabi i ljulja se na
valovima, a mjesečeva svjetlost poigrava po pučini i, u odmacima, zahvaća veslačeve
glave. Još tutnji izdaleka, a po uvalicama, vraćajući se, valovi sa žala, bučeći,
kotrljaju pijesak.
Žene i čobani mole, a veslači se napiru da čim brže prođu pored krajnjega rata od
školja. Kad ga minuše, prvo no će dalje da veslaju prama školjićima, kud je čamac
jurio, opočinuše; osluškuju i razgledaju uokolo, i, uvjerivši se da se more
stišava, a vjetar da je sasma popustio, krenuše dalje.
Voze da dođu na dogled školjićima. Prvi ih nazrije mladi ribar; držeći u ruci
veslo, ispravi se.
Eno veli, Propada, eno Medvjeda, a za njima su Blizanci. Tek dahnuše nasred
mora, pa požuriše prama njima. Već je mjesec podaleko odskočio i vedrina osvojila;
svijetle, zelenkaste mjesečeve pruge nestalo je s pučine, sad se njegova
svjetlost obilato unedogled razlijeva. A lađa odmiče; čuju se zamašaji veslača i
pokoja nabačena riječ iz društva.
Kad se lađa primače Propadu, žene umukoše posvema; još se čuje samo hitro udaranje
vesala, a čim su bliže, jeziva ih zebnja u životu podilazi, pa žene i čobančad
tiskaju se bliže jedno drugome. Gledaju školjić Propad: leži kao neman na moru,
kose hridine nadigle se nad pučinu, a ispod njih more je tamnije boje; izbočite
stijene svijetle se u mjesečini, a gudure su u tami; vrh mu je sur, oduvijek go,
samo što između procijepa sa oštroga stijenja raste gdjekoji žbun, pognut od udara
vjetra, a zakržljao od morske posolice, ispod čijeg lišća, pri zemlji, krije se
oštra, suva trava. A uokolo njega u moru osule se mrke škrape, oko kojih oduvijek
krkoće more. Malo niže, pored njega leži Medvjed, a ispod njih, kroz uski tjesnac,
naziru se Blizanci, jednake veličine, jedan do drugoga, sa uokolo sijaset škrapa,
suri, goli, na udarcu vjetra, čije goleti za oluje topi more. Ispred njih, kao
ispred morske strahotinje, ustavi se lađa; čeljad se do tri puta prekrsti, i stari
ribar podiže s glave svoju kapu. Pa oprezno primiče se lađa ka hridinama: čeljad
uprto gleda u dubinu ispod njih, a kad iz gudura iznenada što zacvili, ježnja ih
podilazi po svemu životu. A nije ni čudo! Toliko strahota čuli su pričati još iz
mladosti o ovim školićima. Od koljena do koljena prenose se priče o slomljenim
brodovima o ove sure hridi: ovdje more napada svoje žrtve da ih uništi, proždre; a
u odmacima, i za najbolje tišine, iznenada val pljusne o hridi, i morska ptica, iz
tmice što se po gudurama od sunca krije, u dubokoj noći javi se, kao da nariče...
Dugo mileći po utišanoj pučini, plove uokolo, i u obilaženju oko školjića prolazi
kratka ljetnja noć. Mjesečeva svjetlost blijedi i zvijezde trnu: neopazice iza
svijetle noći javlja se dan. Ali ga čeljad u sebi lijepo osjeti, a kad lađa uđe u
tjesnac između Propada i Medvjeda, svježi lahor dotače im se lica i sobom donese
što ih osvijesti od strahive noći. Veslači ne žure, a još je to mjesto da ga
obiđu, kao da čekaju da bolje rasvane. Strahovit je taj tjesnac: ni starome
ribaru nije milo noću u nj zaći. Ali je i u nj već zašla prva zraka svićanja, pa se
po hridima, škrapama i moru prosula jednolika, jasna svjetlost.
Eto, daske plivaju po moru! opazi mladi ribar, i ispravi se. Veslaj polako...
Eno, ono je čovjek pred nama!
Veslači ostaviše vesla i ispraviše se. Čeljad u lađi, dižući se s mjesta, zadržaše
dah.
Je! potvrdi stari ribar.
Sama lađa doplovi do mrtve lješine. Mrtvac nauznačice leži između škrapa: kosa mu
se rasula, na po otvorene oči uprte su u prostor, lice sure boje, kao i sve stvari
uokolo, a kako ga more lagano podiže, čini se da glavom sebi zove. Neki u lađi trnu
od straha: htjeli bi da ne gledaju u lešinu, no oči im bježe na nju, kao da su
zatravljeni.
Eno, sad lađa prolazi pored lješine, sada će je dotaći veslo. U taj čas mladi ribar
podiže veslo iz mora.
Mrtvac je tu, a mi što da radimo? javi se prvi stari ribar.
Mrtav je, ponovi njih nekoliko, jedva dočekavši živu riječ. Pa svi najednom trgoše
se iz muka: slabiji se krste i bogu mole, a jači se dogovaraju kako da Marka iz
mora izvuku. Baciše mu konop oko tijela, ispod pazuha, i, privezavši krajeve
nakratko za lađu, polagano veslajući, vuku lješinu za sobom i izilaze iz tjesnaca.
Izišavši na otvoreno, doploviše do u uvalicu Medvjed, gdje je lađa mogla pristati.
Prvi stari ribar stavi nogu na kraj, za njim iskaču ostali, samo ostade mladi
ribar; otle do na žalo dovuče Markovu lješinu i predade je starome. Stari je pomoću
veslača izvuče iz mora i položi na bijelo, još vlažno žalo. Gledaju u mrca, u
njegove mokre rasute kose, naduveno lice, oči uprte u prazno, u ukočene noge, oko
kojih skupiše se nogavice tankih gaća, i u velike pomodrele izranjene ruke. Neko
vrijeme, kao da se svako zabavio svojim mislima, govore tek po koju isprekidanu
rečenicu. Ali stari smiono zametne razgovor, kao da nije tu mrca, pa i ostali
slobodnije odahnuše. A kad se prve zrake ljetnjega sunca pomoliše i veselo zaigraše
po pučini u hiljadu plamičaka, ljudi se počeše dogovarati što da urade. Dogovoriše
se da kod mrca ostanu udvoje, da ga čuvaju, a drugi da se povrate i pođu u selo da
jave vlastima što se dogodilo.
Antica malo po malo razabire se, kao da su joj svićanje i sunce donijeli mir. I
sama se čudi kako se to s njom moglo dogoditi. Dok je oluja bješnjela i dok je
gledala u napadnuti čamac, trgala je briga i bol za svojim čovjekom; poslije, u
noći, morijaše je sumnja što se s njim dogodilo, a sada kada ga gleda pred sobom
mrtva, ispružena na žalo između morske lažine nanesene od noćašnje oluje, eto se
primirila i ne može da misli na njegovu nesreću, već joj misli i nehotice skreću
drugamo. Pade joj na pamet ono nejači koje je predala ženi staroga ribara, a sa
,zebnjom i strahovanjem sjeća se djeteta od sise što je u kući u zipci ostalo; i
sve upornije ta je briga zaokuplja, pa želi da se čim prvo kući povrati. I htjede
da svoju misao ljudima izreče, no pogledavši na mrca, zastidje se i ne progovori.
Međutim, čeljad se oprema da se povrati, a zavlače, jer nikome nije milo ostati kod
mrca: rađe bi se povratili svojim kućama. Najposlije se nagodiše: mlađi će ostati,
i onako dugo neće čekati; oni što pođu, vratiće se tek što seoske vlasti
obavijeste. Red je ići; Antica to zna, i nije joj žao. Dapače, ona u sebi osjeća
želju da se čim prvo kući povrati, i tu želju ne može nikako da u sebi utuče.
Potajice ona joj se javlja, i noćašnju stravu i zebnju i tugu u spokojstvo
preobraća; sili se da skrene misao na mrtva Marka, i gleda u nj, ali sve uzalud.
Eno sada sunce mu je glavu zahvatilo i osvijetlilo je, a sa suncem odnekle
doletjelo je sijaset sitnih bića što unaokolo lepršaju i zuje i na njegovo
osvijetljeno lice nalijeću i jednako zuje... Antica zuri u njegove ledene, prazne,
na po otvorene oči i osluškuje zujanje, no ne može da se gane. Misao joj se navraća
k djetetu što je od juče samo u kući ostavljeno: biće gladno... plakaće, može biti
da mu se što zla dogodilo? I ona, gledajući u mrtvoga Marka, ne misli no na svoje
nejako čedo...
A Marko leži na vlažnu žalu, nepomičan, mokar; zrake sunčeve kao da hoće da ga
isuše, ugriju; pred njim je noćašnjom olujom osvježena, vedra, prostrana pučina;
igra se u sjaju; šapatljiva dahće, kao da u sebi nosi sijaset života, pučina što
je i njega othranila, kojoj je vjerovao, s kojom je živio i koja mu je odjednom
život odnijela, a sada je mirna, spokojna, puna života, bezazleno, kao nasmijano
čedo, u suncu igra se... Antica pogleda u otvorenu pučinu po kojoj lagano, sušeći
jedra, lađe mile, pa jače osjeti u sebi volju za životom i volju da čim prvo svoje
dijete vidi, da mu gladnu pruži svoje grudi, da ga nadoji, i očima i sviješću
zahvati ujedanput cio njezin školj.....
Ukrcajmo se! javi se stari ribar.
Antica se trže, i u zadnjem času snađe se, pristupi mrcu, kleče preda nj i dotače
se ustima vlažno ga mu čela. Sili se da zaplače, da nad njim dulje ostane, to i
druge rane no ne može; na ustima osjeća dodir njegove prazne, mrtve puti,
besvjesno ruka joj bježi k ustima da taj dodir otare sa svoje žive puti, da ga
uništi....
Ukrcajmo se! ponovi stari ribar i, pogledavši u lešinu, reče: Nećeš ga
oživjeti! Je li bilo moru onoliko vjerovati! nastavi kao za se.
I lađa krene, i, izišavši iz tijesne uvalice na otvoreno more, veselo zaplovi u
pučinu suncem obasjanu. . .
Iza odulje vožnje naš čamac pristade na žalo Vele uvale. Dodijalo mi sjedeti na
jednom mjestu, pa jedva dočekah da stavim nogu na školj. Protežem se na žalu, a već
mi veslači pokazuju staru Anticu. Eno je malo dalje od nas: ribarima pomaže soliti
srdijele što su ih noćas, pomoću lađa svjećarica , uhvatili; sada ih u barilo
slažu. Ona sjedi na kamenu do barila i na redove sipa so. Gologlava je, a sijede
duge kose neuredno su joj oivičile staračko lice. Dok me ugledala, diže se i
snažnim glasom, što iza sebe ostavlja dubok uzvik jeka, pozdravi me i pogleda u
oči.
To je Antica! pomislim u sebi i pogledam je bolje. U prvi mah usjekoše mi se u
pameti duge sijede kose, zarasle obrve i jaki, još zdravi zubi; pa onda lice,
suncem i posolicm osuto, ali još puno, i nehotice pogledah na škrape što preda
mnom iz mora vire.
Sjedite, nemojte radi mene... i prekidoh, stideći se što se starica ispred mene
ispravila.
Ne mari, vi ste ovo prvi put došli na školj, a ko dođe, valja da se najprvo sa
mnom porazgovori! Je li tako? obrne se ribarima.
Ostarjela si jur! opazi jedan vremešan ribar, slažući srdjele. Znate, ima joj
preko sedamdeset godina...
Zbilja? rekoh ja, iako sam znao za to.
Ne znam pravo, odgovori starica ali se dobro spominjem: vidite onu škralu
dolje u moru? i rukom pokaza na nju. Kad sam bila dijete, nijesam mogla nikako do
nje, ako se ne bih izula i podgla skute, a eto sada, fala bogu, može se suvim.
Starica klimnu glavom i sjede, izvinivši se da će brzo dovršiti posao, pa će mi
onda pokazati manastirske razvaline, gdje sada ona živi.
Dok su ribari posvršavali posao, ja sam se zaklonio u hlad i podao se nebrizi. U
odmacima, piljeći ispred sebe u svježu pučinu, dopiraše do mene njihov razgovor. A
sunce očas osvojilo i more i školj, i topli dan ubio jutarnji svježi sjeverac, pa
nastala tišina.
Oko ručana doba, ribari, dovršivši posao, naložiše vatru da ispeku na žeravici
preostale srdjele. Oštri vonj peciva golica, a plamen se i ne vidi u punoj
svjetlosti dana. Kada ispekoše ribu, pozvaše i mene u hlad, ispod jedne lađe na
žalu, i tako se, vadeći srdjele iz žerave, opet nađoh među njima...
Zalažući se, razgovaramo, a školjari su uopće i previše razgovorljivi, kao da su to
od mora naučili, pa me obasuše pitanjima, i čude se što sam došao u ovu pustoš. A
ja se dragovoljno podadoh razgovoru i prijatno mi je u njihovu društvu.
Nazdravi Antici! bocne staroga Andriju onaj vremešan čovjek, koji je sada do
mene sjedio, opazivši da se stari za vrč mašio. Stari se čini nevješt i nagna vrčem
da se napije, dok onaj iznebuha nadoda:
Bio bi' je vjenčao, da je ona htjela... Zar ne, stara?
Antica ne odgovori, a stari Andrija, odloživši vrč, pogleda je kao preko volje, pa,
sporazumjevši se očima sa starom, reče:
Pusti ga neka govori!... Proći će mu....
 Vidite, nastavi onaj čovjek, hotice prečuvši riječi staroga Andrije, on bi je
bio uzeo, no ona nije htjela... A poznavali su se još od djetinjstva... Znate, ono
naše školjarsko djetinje poznavanje na žalu, iza kupanja... Ja ne znam da poslije
Markove smrti nije se htjela već udati...
Pa kako je živjela sama? prekidoh ja.
Da, sama!... oduži on i, nasmijavši se od srca, pogleda u staru.
Kaži gospodinu sve što znaš! umiješa se Antica mirno. Nije u tome zla!
A što ću kazati? popusti on. Ona je, valja reći istinu, majka ovoga školja.
Bijahu joj mili ljudi, nadoda lakše, ali to su njezini posli... Napij se,
stara!
Antica posluša i napije se, pa, otrvši dlanom usta, reče: .
Kako je da je, živjela sam na svoj način, svojom voljom, i ne kajem se.... A da
sam druge slušala,. bilo bi mi kao i prvo, dok je Marko bio živ... Ma svejedno...
dođite da vam pokažem stari manastir..
Antica se diže, pa pođe preda mnom.
Idem za njom, a društvo gleda za nama; niko se ne miče da nas isprati: sunce je
osvojilo školj, a maestrala još nema, pa je vruće, a ribarima nije ni milo hodati.
Uđite! reče mi stara kad stigosmo. Ovo je sada moja kuća.
Nađoh se među starim razvalinama, čije je ispucane zidine oklopio bršljan, a iz
procijepa vise dugi, žuti cvjetovi; dok uđoh, nesta mi ispred očiju one pune, danje
svjetlosti, a u sebi osjećam nešto starinskoga, praznog. Tijesne ćelije, mračni
hodnici još se razaznaju; gazim po suvome tlehu, a kroz prozorčiće, tek što bi
glavu promolio, dolazi spolja vesela danja svjetlost, no ne može da prodre puna u
unutrinu.
Ovdje stanujem, čujem za sobom sgaričin glas, a tamo spraćam moje dvije koze i
živo... A zbilja, da vidite magare što sam uhvatila otrag nekoliko dana, reče mi
življe i prođe preda me.
Uđite za taom!....
Iz tamnijega dijela razvalina uniđoh u svjetliji već posvema porušen. Kroz pukotine
posrnula zida nazire se more i čujem da se maestral javlja, a u zidu raste divlja
smokva, bog zna otkud je amo donesena, i veselo pruža svoje lišće u svjetlost
povrh zidina.
Magare me strijelja svojim jedrim sjajnim očima; ono nije onakvo kao što je pod
teretom pokunjeno, trpeljivo, već je živo, okretno i ulizane dlake.
Starica je razgovorljiva, pa mi priča što je znala o životu fratara ovog manastira,
no ja je prekidoh; zanimalo me ono divlje magare, želio sam čuti kako ga je mogla
starica, onako jaka i okretna, savladati.
A znate li kako ih hvatam u lac? pretrže pričanje, razumjevši da me to zanima.
Ovoga sam uhvatila natrag malo dana, stoga je tako divlji, ponosit. O, umekšaće se!
Starica se približi da ga pomiluje, no ono mignu jednim uvom i poče kroz nozdrve
silno frktati.
Pustite ga!...
Još je ponosit! A prvi dan ne htjede se ničega ustima dohvatiti. Da znate kako se
trzao u ladu, a jedva sam ga savladala!
Prodaćete ga?
Neću, ostaviću ga za rasplod: jak je... Ma da pričam kako se ovaj prevario. Ima ih
još nekoliko po gustrm šikarama školja.... Bog zna kako su se rasplodili... Kad
suša zategne, najzgodniji je lov na njih. Napravila sam lijepo od čvrsta konopa lac
i stavila ga pred veliku kamenicu bistre vode, a odasvud s drugih strana do nje
zapriječila pristup. Biće da ih je ljuto žeđa morila: nekoliko puta zajedno u
trojicu dolažahu pred kamenicu; sumnjivo se obaziru, napeli uši, frču iz nozdrva
topliju paru no je ljetnje sunce, pritiskuju jedan drugoga, ali nikako da prođu
preko laca. No danomice vrućina je sve žešća, gori... ni maestral ne piri, za dva
tri dana uzastopce ni rosa ne pada, a sigurno po cijelome školju nigdje ni kapi
vode... Ele, baš jednoga od tih dana, u puklo podne, sakrivena čekam i držim kraj
od konopa... Eto ih gdje dolaze: jednako sumnjivo se obaziru i potiskuju jedan
drugoga, dok iznebuha ovoga uhvaćenoga ona dvojica ne potiskoše u lac... Ja potegoh
što sam bolje mogla, a ono dvoje, dok im drug pade, pobježe. Poslije ta uvezah
konopima, pa ga ostavih da gladuje, dok smalaksa... E, nije se dobre volje predao,
ma pašće mu sila, baš kao i meni! starica završi živo.
Pa onda najednom kao sjeti se: Zaboravila sam vam ponuditi čašu mlijeka, govori
mi, pa ne čekajući odgovora, pođe kroz jedna vratanca u svoj odjelit stan, što po
izgledu negda bijaše sigurno manastirska kapela, da uzme čašu. Vrativši se, oprezno
otvori ogradu i pusti me vanka, a ona za mnom žurno iziđe. Magare dotrča do ograde,
pa, vidjevši da ne može izići, uprije u nas svoje jedre, pune, svijetle oči, u
čijim zenicama odbljeskuje sva vedrina i sloboda pustoši usred mora, pa se naglo
okrete i, hitnuvši se zadnjim nogama, bijesno se ustrča uokolo ograđena prostora.
Izlazeći osjećam da je maestral duhnuo. A kad iziđosmo pred manastir; dođe mi u
susret svježi lahor. Pučši oživjela, modri sa živo, a na njoj igra sunce; borovi
uokolo izbijaju jake zvukove pune života, veselja, i nad našim glavama prolijećy u
vedri prostor... A školj valovi, pjenušeći se, oivičiše čistim, bijelim porubom...
Sjedeći pod borovima, istinski osjećam svježinu života, a u pameti od svih utisaka
iz manastira ostadoše mi živo usječene svijetle oči zarobljena magareta. Pomislih:
koliko mora da čezne za svijetlim prostorom i slobodom! I činjaše mi se nemoguće da
će se igda pripitomiti i pod teretom trpeljivo podnašati nad sobom tuđu,
gospodarevu volju... Starica popođe malo i oštro zvižnu nekoliko puta. Domalo iza
borova pokažu se dvije koze, idu mirno i slobodno prama nama. Prva, jača, kad me
spazi, ustavi se, pa se obazrije ka onoj drugoj, slabijoj; časom stoji, sumnjivo
gledajući u me, kao da misli bi li naprijed pošla, ali, kad je čula staričin glas,
slobodno pristupi k njenoj ruci. Jača trpeljivo pusti da je starica pomuze, a zatim
se obje povratiše otkle su i došle...
Srčući toplo mlijeko, osluškuj em harmoniju morskoga šuma i zatresenih borovih
grana, i razgovaram sa staricom kao sa smo stari znanci.
Kako ste mogli tako veselo provesti dane iza muževljeve smrti? upitam je, željan
iz njezinih usta čuti ono o čemu su mi toliko puta pripovjedali.
Ako ćete da vam pravo rečem, otada i znam što je život, odgovori starica očito
iskreno.
Mogli ste se udati za onoga....
Za staroga Andriju mislite... To je dobar čovjek; poznavali smo se iz djetinjstva
blagosloveni oni dani! Poslije je pošao po svijetu, nešto stekao i nastanio se u
selu. Ali, gonjen željom za školjem, napravio je i ovdje kućicu... Ostali smo dobri
prijatelji.... nađemo se često... A da smo se vjenčali, brzo bi dodijali jedno
drugome... Imala sam s njim i jedno dijete...
Koliko ste ih u sve imali? prekidoh je.
Sedmoro oduži ona premišljajući: troje s pokojnim Markom, jedno, kako vam
rekoh, s Andrijom, a troje... neću ih ni spominjati, i onako im očeve ne
poznajete . .. Ma nemojte misliti da sam zapustila svoju djecu: sve sam ih jednako
odgojila, svi su bili od moje krvi..., ,
A kuda su vam djeca?
Raštrkaše se jedno za druim po svijetu... Ko zna gdje su sada!
Antica časom umuče, no zatim odmah nastavi:
Nije mi žao što odoše: neka živu svojim životom. Što bi kod mene? Neka se širom
svijeta plode... Oni su otišli, a ja sam ostala... Koliko sam mladosti u svome
vijeku vidjela na ovome školju a, što ću tajiti, koliko ih ljubila? pa svi odoše
. .. Nekoji, vidim, vraćaju se već stari... drugi, opet, bog zna kud su ostali!
Svaki dan mjesto njih dolaze mladi, no ja sam ostarjela...
Časom se zamisli, pa nastavi:
Baš kao lastavice što prave gnijezdo u hodniku ovoga manastira.... Muče se,
kidaju od svojih usta zalogaj, da odgaje svoje mlade, i onda su najveselije,
cvrkuću u naponu života, a nejač im odgovara..... Pa kad mladi narastu, izlete iz
gnijezda, i nestane ih bog zna kuda, daleko preko mora... Zar oni poslije pitaju
kud im je majka? Ma eto, prekine za čas niz misli, ni ja ne poznajem ni oca ni
majke.... I nastavi: Pa stari par opet se amo vrati; i tako ide dok ih negdje ne
snađe smrt, a onda je svemu kraj! dovrši starica tišim glasom.
Ali vam je žao umujeti? opazim ja pod utiskom pošljednjih riječi, osjetivši
tugu u zvuku glasa staričina: .
Da mi nije žao? Neka me ovako stare, samo da mi je živjeti! Da je moguće uvijek
živjeti!.. .
Starica dovrši i gleda me kao da očekuje od mene da produžim razgovor, no ja se
podadoh svojim mislima. Ovako u samoći, pred otvorenom pučinom, snažno i shvatljivo
utjecaše na me njeno pričanje. NJen cio život gledam pred sobom, i učini mi se tako
jednostavan i prirodan da mi ništa prijekorno ne pade na pamet. I mislim: ona se
podala životu na volju, pa je on vjerno nosio kroz cio vijek; ona i ne zna što je
tragika u življenju, i proti volji života sve joj je sitno i smiješno, a samo smrt
jaka je da joj život uništi, i ona, jedino, staričina je tragika...
Čini mi se da starica, gledajući u otvorenu pučinu, sada o tome snatri, a trže se
kad odozdo ugleda staroga Andriju gdje k nama ide.
Evo ga k meni, veli, biće da mu je što potreba Diže se i pođe mu u susret.
A on, i ne gledajući na me, reče joj: .
Došao sam da te zovem da mi pomožeš prostrijeti mreže.
Hoću odmah, starče moj! potapkavši ga po ramenu odgovori Antica i pogleda na
me, pa se nasmija.
Ja se digoh, pa pođoh za njima. Stari Andrija ostade kod svoje kućice, a ona me
isprati do u uvalu. Probudih veslače i pozdravih staricu, pa se ukrcah u čamac.
Izilazeći iz uvale u otvorenu pučinu, požalih što ostavljam školj, a još više
žaljah što se po svoj prilici rastajem zauvijek sa starom Anticom. Što je to što me
tako uz nju veže? Ne mogu da sebi odgovorim; samo znam da je moje oči traže da je
pošljednji put pozdravim. Mašem joj šeširom, a ona mi odvraća bijelom maramom.
Gledam je prislonjenu uz bor samac, na udaru vjetra, raskidanih grana, posrnuo, a
pred njom, na vrućemu žalu, ribareva djeca, progorjela kao zemlja od sunca, skaču i
usrću u valove; i sve je gledam onako prislonjenu uz onaj bor samac, dok čamac
veselo ne zaplovi u svježi maestral, na otvorenu pučinu.
STARI SVETI SPIRIDON
Iza velike mise, stari Žižica, bratim svetoga sakramenta, ne sluša zvono što
naviješta podne, ne krsti se niti se obazire na čeljad što se razilazi svojim
kućama, već čeka na vratima dok izađe mladi paroh iz crkve, čeka ga, a male,
upale oči sjaje se i izražaja su kao da uvijek nešto istražuju, pa ne zna kud će s
njima; lice mu je golo, a rukom se drži za podvoljak što ga nigda ne brije. Dum
Andrija, kad ga opazi, sjeti se i požuri bolje. Ali svejedno, stari Žižica,
klecajući u hodu, stiže ga uza vanjske kamene stube.
Što ćeš? okrene se prama njemu sa doksata parohijalne kuće. Znaš da sam
umoran, a podne je, i pođe u kuću.
Samo dvi beside ! reče stari odlučno i uniđe za njim.
Znam zašto si došao, ali uzaludu ti je, odgovori paroh prije no će ući u sobu.
Kako sam danas s oltara navijestio, onako ću i učiniti.
Ma ustrpi se, pustite me reći! presječe ga stari Žižica.
Ala, da! navali paroh nestrpljivo.
Bilo bi bolje radi mira u puku. Kad ni druge, neka na otaru ostanu oba kipa!
Dakako! Onda bi' ja bio kao i vi: bio bi' idolopoklonik. Da ti bolje protumačuš:
bio bi' neznabožac.
Bog s vama, ča vam je?!... Zar mi ne virujemo u boga, ča smo za stari kip svetoga
Spiridiuna?...
Jeste... a, može biti da i niste, jer ne razumijete...
A zač ne razumimo?
Pusti... sad nemam vremena da ti tumačim.
Uto se javi službenica da je čorba na stolu.
Dakle, ča ću reći ostaloj braći? priupita Žižica i gleda u župnika svojim malim
očima, u kojima jednako nešto sjaje.
Reci im što si čuo! odluči se paroh.
Dakle, zbilja uklonićete ga s otara?...
Ukloniću ga i spaliću ga... Neću trpjeti idolatrije, zaključi paroh i uniđe u
sobu.
Spalićete našega staroga sveca...našega zavitnika?! povika za njim Žižica. A,
nećete, poboga! nastavi sam sobom, očito uzbuđen, a usteže se da ne reče što
krupnijega, pa žurno iziđe iz kuće.
U putu padne mu na pamet da pođe ka Bukalu. Nađe ga gdje objeduje, drži pliticu na
kolenima i zalaže se.
 Spiro sjedi! veli mu.
Neka, grem od kurata...
Bija si radi onega... Pa ča govori?
Ča govori? Ne bi čovik virova..... Govori da će ga ukloniti i spaliti...
Spaliti?! prestravi se Bukalo, ostavi pliticu i diže se.
Pa prepometne kapu na kosmatoj glavi i navali je na lijevo oko.
Ma ča je poludio?
Je i gore, javi se s kućnih vrata Žižice žena i nastavi: Di si? Ča ne greš na
objed? Valja da te išćem...
Iziđoše na ulicu. Žižica u putu opazi da ga žena prati i okrene se prema njoj.
'Ajde ti doma, ja ću doći!... Ovo su naši, muški posli!
Kako ste svi vredni! . . Biće kako on htede, odvrati ona s uvjerenjem i povrati
se.
Nasami priupita Bukalo Žižicu; nije čisto vjerovao.
Ča, misli spaliti baš našega svetoga Spiridiuna?
NJegov kip...
To je ka i njega...
A staviće na otar novi kip... Onega, bože mi prosti, ča su ga narešili ka da je
nevistica.
E, ma reci pravo, prihvati živo Žižica i ustavi se nasred puta, može li,
brate, opept novi metnit se s onim našim starim?...Oni stari naš kip, vidija si ga,
a? Glava mu je prignuta ka da se uvik moli bogu za nas: pravi starovirski svetac,
čudotvorac, brani nam rod masline od bolesti ušenka i od svakog zla, ka pravi
zavitnik... pa sad s njim u kraj . .
Pa da bi zač! opazi Bukalo.
Poboga, da je ostarija?!
Ka da neće i on ostariti... Ma ča bi on reka, kad ostari, da ga pogiraju iz
parokije?. .
Uvredi bi se...
A nećeš da se svetac uvredi... Umešće nas... Da, biće roda od masline ka dosad!
i nasmija se šrezrivo. Ma moja duša vanka tega... Učiniću ča budem mogao.
Valja, potvrdi Bukalo.
I mahom krenuše po selu da svojim jednomišljenicima jave što je paroh naumio da
učini sa starim kipom svetoga Spiridiuna.
... Po podne, iza blagoslova, pred crkvom dočeka mali puk svoga paroha, okupi se
oko njega i prepriječi mu put.
Neka stoji di je i bija! veli Jale.
Di mu se i pristoji! nadoda Zubatac.
I u paklu se stariji poznaju, a di neće među božjim svecima, oglasi se između
ženskadije Žižice žena, i čeka da vidi što će se dogoditi.
Mladi paroh dum Andrija, malen, s naočarima, vrti se i nadiže između gomile naroda.
Ne boji se; zna da njegovi župljani dobre su ovčice: progalamiće, pa će se i
umirit. I okrene se prama jačim domaćinima, koji su, kako se njemu čini,
pristupačniji razlogu.
LJudi božji, veli im blago, ja sam vaš pastir, a ovako nećemo ništa učiniti,
no izaberite dva čovjeka neka dođu k meni, pa ćemo se lijepo porazgovarati, da se
nađe svemu razloga. Tako im govori, a gleda da se mimo narod provuče.
Dobro, neka, ma odmah! jave se neki iz naroda.
Neka gre Žižica i Bukalo! predloži Jače.
Neka idu! prihvati većina ih.
U parohijalnoj kući paroh ponudi svoje pratioce da sjednu, a on se smjesti do
prozora. Časom pogleda u njih a časom napolje, i sjeti se pa naredi službenici da
ljudima vino donese.
Gledajući kroz prozor u zalazak sunca i na morsku pučinu uskoga zatona, u čijem se
moru ljuljuškaju brodice i ogledaju seoske kuće, nekako umekša se i naumi da poduči
onu dvojicu u koju svrhu crkva stavlja kipove na otar i poštuje ih. Odmakne se od
prozora, uze stolicu i sjede sučelice prema njima.
Počne da ih upućuje, a sunce se, dok on govori, odbljeskuje na prozorima i rasiplje
po cijeloj sobi i titra na zidu prama njima. Žižica zagleda se u pod, u jednu prugu
sunca, i pričinja se da sluša i razumije, a Bukalo puši lulicu on puši na kratki
kamiš, pa bi rekao da mu dim izbija iz duge kovrčaste brade, a obrazi obrasli su
mu smeđom dlakom sve do samih izbočitih jagodica.
Biće kako vi govorite, prekide paroha iznenada Žižica, ma mi nećemo pustiti
našega staroga sveca. I, uozbiljivši se, smišljeno nadoda: Da bi' ja i htija,
neće mali puk!...
Ali, čovječe, daj se razlogu! Niko vam ne kreće u sveca...
Onda ča je bilo i potriba metnit drugoga na njegovo pristolje? nabaci svoju
Bukalo i izvadi iz usta lulicu.
Paroh ustrpljivo čeka i hoće da opet prihvati riječ, no Žižica je sve žešći:
Pravo ću vam reći, ja vam se čudim... Vi, naš pastir, pa.... i umukne, krene
glavom na stranu, a bez brkova obrijano mu lice uobliči se u prkošljivi djetinji
izražaj. Do časa nastavi blaže: Vi sami znate pivali ste mu žiće, koji je ono
stari čudotvorac...
Svetac stare vire, pomogne mu Bukalo.
Naš čovek, rodio se na čkolju ka i mi...
I bija od težačke ruke.
To je sve istina, potvrdi dum Andre. Ma nije oni stari kip pravi sveti
Spiridion... Ono je samo...
Da ča je oni vaš mladi? rasrdi se Žižica.
Oni mu ni dostojan bit ni sluga!... 'Ajmo ća! Oba se uzrujaše i digoše sa stolšde.
Diže se i župnik.
Pijte! miri ih, i toči vino u čaše.
Neka! odgovore oni u jedan glas, a i ne gledaju na čaše.
Dum Andriji čisto je žao što ih ne može da razuvjeri i na svoju predobije. Da je
znao da će do ovoga doći, ne bi bio ni naručio novi kip naručio ga je s razloga
što je stari bio već oštećen i neprikladan za novi otar.
Dakle, što ćemo? upita ih, našavši se u, neprilici.
Neka ostane kako je i bilo! jedva dočekaše njih obojica.
To nije moguće, reče kao za se župnik. Pa, predomislivši se, nečemu se sjeti.
Eto veli, nać' ćemo mjesto i za stari kip: postavićemo ga u novu crkvicu na
groblju. Ma, napijte se, ljudi! ponudi ih.
Žižica i Bukalo pogledaju se, i ispije svaki svoju čašu cijeloga.
He, neka ostanu oba na otaru! ne popušta Žižica, i otare rukom usta.
Dobro govori... Neka ostanu oba...
To ne dopuštam! plane dum Andrija. Napokon, ko ste vi?... U nastaju nedjelju,
po podne iza blagoslova, odnijeće se kip na groblje... A ako se budete bunili, znam
kome ću se obratiti... Umiriće vas oni...
Dum Andrija potraži svoj štap i, ne obazirući se na njih, iziđe naglo iz kuće.
U nastajnu nedjelju, pred zahod sunca, litija suče se iz crkve. Cijelo selo
sakupilo se da što dostojnije isprati kip staroga sveca. Žižica i Bukalo dogovorno
podigoše domaćine.
Kad nije moguće drukčije, bar da ga dostojno ispratimo! veli Žškica na koga
naljeze, u brizi, žureći se preko sela.
Paroh se nije nadao tolikoj navali ni slavi, a našao se nepripravan, ne zna što bi
radio, pa se prilagodi volji naroda. A da ga ne upitaše, iskušpie se svi bratimi
svetoga sakramenta, u bijelim tunikama, sa kukuljicom na glavi; škola karmelitana,
u smeđim tunikama; škola srca Isusova, sa crvenim pasom, i škola sestrica Blažene
gospe.
Četiri jaka i zgodna mladića, ponositi, nose sveti kip. Muče se da ga ravno nose,
no nizbrdica je, pa svetac klima pri svakome koračaju. Žižica, Bukalo, Jale i
ostali, sve postariji ljudi, idu odmah iza kipa i u vas glas pjevaju pjesmu svetoga
Spiridiona. Već je krst sišao na širi put uzduž morskoga zatona što na groblje
vodi; djeca priječcem istrčaše ispred njega, naganjaju se, buče. Litija ide
polagano, naizmjence narod se moli i pjeva, a plamen voštanica čas drhti a čas se
potaji u svijetlome vazduhu. Žižica ispod oka gleda na okićene prozore, gazi po
očišćenu putu gdje litija stupa, pa mu srce raste, veseli se što ga je mali puk
poslušao i sve to učššo na čast svome starome začetniku. Ribari čak i mreže što se
sušijahu sakupiše, neka nijesu na dogledu pobožnome narodu. A vrijeme je ugodilo,
tišina je kao u tlehu; u dugome zatonu more se tek povija, brodice se lagano
ljuljaju, a pučina dršće u sjaju sunca što se odbljeskuje na prozorima uz more
poređanih kuća. Litija se naprijed kreće i ostavlja za sobom vonj voštanica i zadah
starih tunika, a prati je oštri vonj morske oseke i suva žala. Pa polagano pristupa
na rat što duboko u more zadire, gdje je seosko groblje, o čije se zidove za oluje
valovi, pjenušeći se, razbijaju; vjetar svija mrke samce čemprese i kriče galebovi,
a sada oko hridi tugaljivo valići kroče.
Sveti kip mladići položiše na otar, a dok ga smjestiše, navali čeljad da mu noge
cjeliva. Između prvih pristupi Žižica i skrušeno se pokloni, popostane časom, pa
gleda u kip. U polusjeni čini mu se da je svečevo lice mlađe i umiljatije, i žao mu
je što odsle bar svake nedjelje neće moći pokloniti mu se, i još skrušenije
pristupi i, učinivši prije jezikom križ na ploči pred oltarom, poljubi ga u obje
ruke i noge. Pa se onda obrati dum Andriji i kaže mu:
Kupiću kandioce i davaću ulje, neka žižak svake nedjelje gori pred svečevim kipom!

Već se suton hvata i svijet se s groblja razilazi. Žižica, Bukalo i Jale vraćaju se
sa ostalima. Na raskršću pozove Žižica svoje društvo k sebi u kuću da se
porazgovori i napije, pozove i onu četvoricu mladića što nosijahu sveca. Pije se
vino i spominju se čudesa svetoga Spiridiona do kasno u noć. Najposlije društvo se
raziđe. Napolju mladići osjetiše svježinu i vino ih podžiga, mladost nosi, ne mogu
da odole volji a da ispred djevojačkih kuća ne zapjevaju, a mjesečina ih pomaže da
im u prozore gledaju i cvijeće kradu.
Noć je od ljubavi, reče jedan od mladića kad su k moru sišli.
Nemoj da te Žižica čuje! On se danas posvetio, našali se drugi.
Pusti!.. . Zar je bija onaki dok je mlad bija... Je, hudobe! odvrati prvi. Sad
se je pokorio, kad ga jur život ne služi. Nima ti ga do ljubavi! i, gledajući
poduže u more rasvjetljeno mjesečinom, reče kao da sebi govori: Ča je korist
tajit: mladost je ka stvorena za ljubav!
A Žižica, svlačeći se, bogu se moli. Pa kad do njega doprije pjesma onih
kičeljivih mladića što sveti kip nosijahu, puna milinja i čežnje za djevojačkim
životom, slušajući:
Blažena postelja na kojoj počivaš
i bili lancuni s kima se pokrivaš!
veli ženi:
Vidiš kaki su, pa da nas sveti Spiridun neće kaštigat! Ni noćas ne mogu se
uzdržat!...
Imaju pravicu, kad ste pustili pokopat našega staroga sveca, odgovori žena, i
ujedljivo nastavi: Ča ćete vi stari, mladići se vesele novomu svecu ča je mlad ka
i naš pobožni dum Andrija, ča vam je danas lipo opravija!...
Muči, ženo, to su naši muški posli! prekide sanjiv pošljednju Zdravo, Marija
Žižica i utrne svijeću.
DANGUBA
Pun mjesec s vedra neba razliva se selom, srebri čistine, obasjava vazduh treptavim
bljedilom, u kojem se bjeluskaju mliječne kapljice što se neprekidno lagano
spuštaju ka zemlji.
Pirka hladni sjeverac, gdjekad jače zastruji, ali ne snaša lišće niti njime šuška;
duva već nekoliko dana: sve je omeo i očeličio, selom je čisto kao na dlanu.
U selu, na raskršću, ukočila se gola murva; po podatku njenom ozidana su sjedala
kamenom. Pod njom, kad ozeleni, danju u hladovini žale se siromašni starci, a noću
kalaši mlađarija.
Upro mjesec i u njenu golu krošnju, obavio je i ispunio svijetlim, prozirnim
pahuljicama, naresio je, kao da hoće da je ožive. Poda nju pao osjen, zamršen,
ispremiješan bljeđom i tamnijom svjetlošću.
U tom osjenu podbočio se Danguba. U ustima mu kamiš; iz lule se odavno ne dimi, ali
on kamiš jednako po ustima premeće, udiše u se vazduh i izdiše. Kapa mu i sada kao
i uvijek sasma pokriva lijevo oko. To ti oko i ne služi! rekao mu je jednom
ozbiljno komšija i nadodao; Metni ga pod kvočku, može se iz njega štogođ izleći!
A ono desno, što gleda u mjesečevu svjetlost, golemo je, plavo i na krajevima
krvavo; nad njim izbočio se donji dio čela, preko kojega su nabrekle i isprekrštale
se modre žile.
Već se iz polja vraćaju težaci, dominu putem, odmahuju dugim, nažuljenim rukama,
žure se da umorni opočinu od ubojite kopi. A on stoji još ondje poguren, i ne može
ga se dobro nazrijeti. NJegov tanki, oplećasti osjen upleo se u onaj murvin i sa
golim granama isprekrštao se u sami jedan zaplet, pa ga se i ne razabire između
drugih, zakučastih crta.
Ne miče se, ali osjeća da ga glad kopka i draži, jer je već nekoliko dana što se
nije varenim založio; nešto je čalabrknuo, toliko da jamu zavali.
Nikako neće da se pokori ni gospodaru ni motici, a posluša da zaradi samo da se
prehrani, ali neće da ga pazi gospodarovo oko, već bi htjeo slobodna rada, gdje je
sam sebi svoj.
Razmišlja: I sutra osviće dan, ko zna da bog providi za duhan i kruh! Još dugo bi
se tješio tom nadom i ne bi s mjesta krenuo, da nije opazio da i na župnoj crkvi,
mahom, zatvaraju kapke. Ispred očiju nestade i pošljednje svjetlosti u selu. Nije
druge, svako živ traži ligo! smisli se i uputi kući. Pred kućnim vratima
osluškuje teške glasove što isprekidano do njega dopiru i selom se razliježu:
težaci pjevaju, omamljeni vatrom, umorom i vinom.
Pjevaju od nevolje! smrsi, i mjesečina tragom uniđe u kuću.
Da mi je znati gdje si dosada bio! javi se iz postelje sestra mu usjedjelica.
Na večeri, kao i drugi ljudi, odgovori Danguba mirno.
A da, kako si vrijedan!...Ostavila sam ti u bakrici malo pure, pojedi!
Nezačinjeno, a?
Grjehota, ne možeš jesti navarne!
Danguba užeže šibicu, nađe bakricu i, u mraku, časom pojede puru. Večeravši povrh
zapretane vatre na ognjištu, stade da nešto traži; tražeći prevrne zemljani sud.
Što tražiš? okosi se sestra.
Nešto duhana bio sam ostavio ovde...
Pametan si! mirnije će sestra. Miši odnesu što gođ nađu, a da neće
duhan. . .'Ajde, umiri se, pusti me da spavam.
Fala bogu, proći ću se i bez duhana! Svaka noć čini spati! smrsi kao za se,
i, prislonivši se uza zid dokle mjesečeva svjetlost dopiraše, izuje se, hita u kraj
obuću i kapu, zatvori vrata i, onako u mraku, zavali se na krevet.
Seljaci usred kopi, iza kiša, jedva ujagmiše nekoliko vedrih dana. Mlado i staro
osvitkom dana rasulo se po polju i docima. Prije no pup izbije, harno je uskopati.
Selo je pusto, mirno, i da nije pod murvom plješivi Poponcij i stara Mare,
zaželeo bi se živa stvora. Ono dvoje istavilo je na tlehu svoju robu; danas se ne
zadirkuju, jer im je trgovina različna; trpljivo iščekuju kupca, makar da znadu da
neće doći. Poponciju je fes na glavi; čuperak kose straga uredno je razdijelio, a
oštre brkove suvom smokvom namazao; ušetao se pored lončića limuna i narandža. Mare
se podrubila, smrče širokim nozdrvama, plete bječvu i redi katkada svoju zelen.
Odnekuda k njima bane Danguba, ustavio se kod njih, gleda ih desnim okom, tapka
nogama i podsmjehuje se; glođući pocrnjeli kamiš, mrmolji kroz zube:
I to je trgovina!
Poponcij mahom se namršti, pogleda ispod sebe, proslijedi hodom i ni riječi ne
reče.
Dolaze i kupe se siromasi i kljasti da isprose koji novčić.
Danas je subota, njihov je dan, ruga se Danguba i, držeći ruke u džepovima,
ponosit veli: Zašto se ne nauče ne jesti? Meni je malo mlake, osoljene vode hrana
za cio dan.
Dolijaćeš i ti! ozubi se na nj neka grbulja, prolazeći mimo nj.
Dolijao sam ja! Jedem kad imam, a ne idem na tuđa vrata kao ti...
Ženske su ti uvijek krive! jedva dočeka grbulja da ga bocne. Kate se tebi
hoće, a?
Oderala me lijepo, po zakonu, podsmjehuje se on i neće dalje o tome da govori.
Po podne, načelnik, ne mogavši ga gledati da selom ljenškari, pošalje ga da trijebi
s puta kamenje i da ga na gomile slaže. Pođe niz polje i cijelo vrijeme, ne žureći,
diže kamen po kamen. Katkada s kamenom u ruci zastane, pa gleda u svoju sjenku kako
se miče u sunčevoj svjetlosti, prisluškuje i pirkanje vjetra i o nečemu kao da
razmišlja, pa nanovo mirno, sa spokojnim licem slaže kamenje i kreće dalje...
A iz obližnjih vinograda dopiru do njega raskidani težački glasovi i jasni zvuci
motike što cikne o škrapu ili o ploču, i umorna, beznadna radnička pjesma, čežnjiva
za nečim nedostiživim. Ali Dangubi je svejedno plače li se ili se smije cio svijet.
Davno je već što žive sam o sebi i što ne vjeruje u ljudske zakone. Okušao je
svjetovsku pravdu, i to bijaše za nj veliki događaj.
...Onoga popodneva lovio je ribu u uvalici ispod sela, kad Kate, seoska
usjedjelica, na zlu glasu radi svsje raspuštenosti, stiže k njemu baš onoga časa
kad je ulovljenu ribu pekao na žeravici. Ponudi je da se založi. Ona uze ribicu u
ruku i, zalažući se, sjede do njega.
Poslije ručka pije jedno za drugim vino iz tikvice, i Danguba, namirivši se, već se
ogleda gdje će da proljenškari po običaju, dok vrućina mine. I Kate osvrće se
naokolo da nađe zgodno mjesto, pa, uočivši ga, vodi ga kao da je opčinjen ispod
smokve u hlad. Smjestiše se jedno do drugoga. Danguba ubrzo zakunja; ona ga gleda i
pomalo pijucka iz tikvice. Kunjajući, osjeća njen pogled nad sobom, i nekoliko puta
opazi njenu ruku da se lagano vuče oko njegovih obraza, kao da hoće da ga miluje,
ali lijen je da se prene i odbrani...Uneke, djevojka se oslobodi posvema i,
iznebuha, obima rukama obgrli ga.
Koji ti je vrag! i ne otvorivši očiju muca postiđen Danguba, okrete se i leže
potrbuške.
Ali ti nisi muško? dočeka Kate. I dugo se oko njega mazi, dok ga toga popodneva
ne osvoji. Poslije toga nekoliko puta seljaci vidješe ih zajedno i htjaše Kate da
ga nigda od sebe ne pusti, da se Dangubi ne dosadi, a dosadivši mu bježagle od nje
kao od svoje zle kobi. Ali Kate najednom osjeti se ženom i htjede putem zakona da
primora Dangubu da je vjenča. On neće o tome ni da čuje; veli: Ko zna čije je
dijete, pa da se ja odrečem sebe i moga mira radi nje! Kate pako zna svoju:
Danguba ima nešto svoga, pa, rodivši dijete, tuži ga sudu, a sud dosudi hranu
djetetu i njoj odštetu, te ono malo što imađaše odnesoše mu, kako on valjaše na
pravdi boga, da s njegovim podmire seosku drolju . To je bio prvi i pošljednji put
u životu što ga je žena poslužila, pa eto i taj se desio u zao čas!
... Danguba je na to već zaboravio, i sada, na toplome suncu što ga tako ugodno
zagrij eva, čisto uživa. Ne sluša gospodarevu okositu zapovjed, ni seljačka
bockanja. Misli, što mu se sporo u glavi zameću, ostaju s njime; njima se obikao i
priljubio se uza njih, a te misli nijesu nego svagdašnje čedne želje da zasluži
slobodnim, lakim radom komad kruha i kartu duhana. Pa, ako mu srećom nešto preteče,
sutra neće trebati da radi, nego će se lijeno vući selom, zaustaviće se pod murvom,
odbacujući modrušaste dimove i premećući se s noge na nogu; dugo i dugo razgledaće
seosku čeljad što brižna za poslom žuri. Pa još ako dođe brusač sa kolicima, onaj
što cio dan radi i pije, uvijek crven i mamuran, pratiće desnim okom ure i ure kolo
u vrtnji i one iskrice što se odbiju svakoga časa od oštrice ispod brusa i živo
vrcaju. . .
To su njegove vruće želje.
NJemu nije drago omrknuti u polju, pa stoga požuri da prvo zapada sunca očisti put.
I onako počeo je juče duvati vjetar i pomalo oblači se. Ide naprijed, a za svakih
nekoliko koračaja kao obezumljen u nešto se zagleda. Tako najednom zastade nasred
puta ispred zatresenih grana, gleda u osjen oblaka što ga vjetar na mahove putem i
po polju goni, dok mu sunu nešto u glavu, ostavi posao i krene ravno k selu. A u
hodu pred njim sjene, uz huku i zvižduk vjetra, oko golih telegrafskih stubova brže
lete, ne stižući se, preko tvrda, još neobrađena polja...
Na raskršću, kod crkve Svetoga trojstva, nije se prekrstio. Zar se nikada i ne
krsti? pogdjekada među sobom govore seljaci. Biće da mu je teško ruku da digne!

...Sutra, u nedjelju, pred veliku misu, Danguba sa dobivenim novcima pokuša sreću
na igru pod nogu . Ispod sela u zaklonici, krijući se od seoske ronde, sakupilo se
njih nekoličak oko njega. Danguba zavrti, jednako s nabivenom kapom nad lijevim
okom, lupne cijelom stopom, zgrči se i čeka dok se svi namire i jedan zovne. Svi
ućute, samo se čuje zveka novca što na zemlju pada. Pomnjivo zagleda oko noge da se
otkuda ne nazre kraj novčića. Neko najpošlje zovne. On polako vuče nogu natrag i
veli mirno: Stani, moje je! i onaj čas podigne kapu s lijevog oka; ono zažmiri
kao neviklo svjetlosti, a drugo razrogači. Danas je dobio, pa već smišlja kako će
nekoliko dana kod mora proljenškariti. Kupuje te večeri potrebito za sutra: turicu
duvana, šibica, komad kruha i dobru sklenicu vina. Priredi trščicu, izmjeni
sagnjile strune, očisti udice, pa, dok dan osvoji, spusti se k moru u dražicu.
A dan ugodio, kao ljeti vedro. Sreta seljake i prolazi mimo njih i mimo neobrađena
polja, ne haje ni za što: on zna gdje će tamo gdje nema težaka što se cio dan
zamaraju oko neharne zemlje.
Šljegavši u dražicu, svuče jaketu, omota u nju sklenicu, duhan i kruh, pa stavi pod
smokvu. Čučeći prevrće vlažno kamenje i prstima miješa crnicu da izvuče crvića.
Iskopane polaže s pomnjom u komad suve tikvice na lažinu, pa, kad ih je iskopao
podosta, smjesti se na stranu dražice, dokle sunce još nije doprlo, nadije sve
udice, zavitla i baci podalje u more.
Pušeći, trpeljivo iščekuje da u dnu zategne, i nepomično jednako gleda u more.
Ribice s reda se mešaju i koja, lakoma, najposlije prevari se i zaguna. Tada on
svom snagom istegne, ulovljenoj ribi zagrize glavu i položi u tikvu gdje su crvići.
Časom gleda kako se nadižu njene crvene peraje: naglo drhteći nadižu se i spuštaju,
željne svoga čistoga mora.
Prisjelo ti, a! kaže svaki put kad oćuti da je u dnu riba zagucala.
Međutim, sunce se primiče k njemu sve bliže i bliže; već je dohvatilo preko
polovine uvale, pa se pred njim more sjaji i treperi, i svjetlost ga podražuje.
Dosta je za ručak, reče naglas, omota tunju oko trstike, uzme ribu i uputi se ka
smokvi gdje je hranu ostavio.
Polako, kao ima vremena, prikupi suvaraka i naloži. Dim se zaustavlja u mirnome
vazduhu, tek ga, se u plavetnilu raspoznaje, i sa plamenom gubi se u žarkoj
svjetlosti dana.
Danguba baci dva zrna soli na ribu i metne je na žeravicu. Mahom osjeti se miris
što jače cjeća na morsku svježinu, i on, odloživši lulu, zalaže se onako redom kako
se koja ispeče. Ne pojevši ni treći dio hrane i napivši se samo jednom, već je sit.
NJegovi obroci umjereni su, jer se tome od malena naučio. Dok drruča, zapuši lulu.
Ovako situ, u samoći, u prisjenci, za nj je vrhunac sreće: ne osjeća ni strasti ni
čežnja, ništa ga ne draži, pa kad ga u selu neko dokara radi psovki, uvijek
smišljeno odgovori: S vama se ne može biti miran! Kad sam sam, i radim i bogu se
molim! .
I sada se spustio mir na njegovo biće i duša, upokojena, zaboravlja na selo, kao
utapa se u toplini i vedrini dana; regbi da je i ona dio toga dana kada se zdravo i
besposleno predaje slatkoj prirodnoj bezbrizi. Lijeno pogleda uokolo, a kad pogled
zaustavi na silesiju mravi što pred njim za poslom žure se, vukući za sobom teška
bremena, uozbiljivši se reče naglas:
Baš su lakomi i drpe se kao i ljudi, kao da neće nikada poginuti!
U ovakom blagom, lijenom stanju kunja, i nije se ni osvrnuo kad je iznad sebe
osjetio čovječiji hod. Mišljaše da će ga čeljad mimoići ne ugledavši ga, pa neće
trebati da se javlja. Ali momče što se s vrha žurijaše spazi ga i upita za kozu.
Veli:
Istrgla vrijes, pa negdje pobježe, bojim se štete! Jesi li je vidio?
Nijesam! jedva izusti Danguba.
Ovaj čas je bila, govori momče i brižan za njom gleda uokolo. Ti planduješ,
zavidi mu momče. Lako za te: gdje pt glava, tu i hrana, a ja se istrgoh od
rada! .
Danguba sluša i, zatvorenih očiju, podsmjehiva se pa lijeno veli:
Ala ste vi svi jednaci! Ko vam je uzročan što ne znate da u O č e n a š u govori:
Daj nam ga i danas! ? A vi hoćete da uštedite od zalogaja i istrgoste se od rada,
kao da znate što vas sutra čeka! pa izvadi lulu i doda življe: Budalo, gledaj
onu ribu ondje u tikvi; kad je najslađe zagucala, tada joj i prisjelo!... Ha, sada
znaš!
Mladić ga ne sluša, već brižan za kozom gleda uokolo, i, ne pozdravivši se, ode.
Danguba ostade sam kunjajući. A sunce osvaja, svugdje dok oko dopire svjetlost i
žar; uvuklo se u doce i drage, čisto prožiga..... Ali, kao krišom, u tišini, iz
daljega, morska pučina nabire se, ježuri i jače modri. Lahor zastruji, zaćarlija
odvojeno, odjelito, i mahom more se budi, oživljuje... Svježi maestral domalo sasu
okolišem, zažamori živo i poče da plačka sure hridi...
Danguba, prokunjavši, dohvati trstiku, nadije i zavitla u sunce. Olovo tek što
pljusne, naglo tone u dubinu. On ga prati pogledom i čeka... A maestral još jače
osvaja, te blaži obasjanu i ugrijanu zemlju. U punome sjaju treperi plavetnilo mora
i zemlje, i svugdje ono dopire i ispunjava svježinu jarkim dahom života: i
potočine, i drage, i gudure prekomorskih brdina što se odbljeskuju u jasnoj
modrušastoj boji.. .
U dnu dolje tucaju ribe, uvijek gladne jagme se, a on ne haje sit je! Nigdje
dokle gođ oko topire ni brda, ni ptice, niti se čuje ljudskoga ni živoga glasa
samo njegova mirna prilika stoji na hridi pred nemirnim, razbuđenim morem što se
nadimlje, odbljeskuje i krkoči oko ispranih škrapa, kao da u sebi nosi sijaset
života... A on se nada nj nadnio, kao da razumije vječiti šum i kao da je oduvijeke
tu, na toj hridi. I ne misli već ni na selo ni na sebe. Lijeno čuvstvo prijegora i
nehaja upokojuje se i stapa u harmoniji svjetlosti i šuma. Osjeća blagost i pokoj,
i ovoga časa zaboravlja na potrebe i nevolje života . .. Mršava ruka dršće kad u
dnu riba bolje zategne. I kako se savija tanka trstika, tako se u moru ljuljuška
njegova izlomljena sjenka. On gleda u nju svojim modrim, desnim okom, i na nju se,
i nehotice, blago podsmjehuje.
STARICA
Parobrod se otisnuo od kraja, okrenuo i izišao iz spljetske luke; s njegove palube,
po svome običaju, posmatram okolinu i obalu pored koje plovi. I makar da sam više
puta imao prigodu da se nauživam tih vidika, ipak uvijek, s jednakom slatkom
melanholijom, prati mi oko mrke čemprese sustjepanskoga groblja, i gledam njegovu
visoku obalu i, ispod nje, duboko, tajanstveno more i sjećam se sebe i svojih
đačkih dana. Tu more uvijek žamori, a podalje, u uvalicama, miruje i vuče isprano,
bijelo žalo, a čisto me u duši nešto steže kada gledam u ta zasjenuta zatišja,
otkuda puca pogled na široku nemirnu pučinu... A parobrod odmiče i za sobom
ostavlja uvalice, rate, školje i škrape, uvijene u zagasito plavetnilo raznih
nijansa, pa kada stiže pored crkvice, uzidane u golu kamenu, što je zakriljuje
samac bor i, jednako nad njom žamori svoju pjesmu, kao blagi odjek pučine, čeljad
se po običaju krsti, ali ja ne dižem ruke; čemu? Ja sam još prije u sebi osjetio
svu milinu slobodne, skrušene duše.... Pa eto i pošljednjega Mrljanovoga rata, i
preda mnom otvara se Kaštelanski prodor, prodor moga zavičaja, i tada, na dogledu
vitkog zvonika, moja je misao življa i postepence izbijaju jači osjećaji iz
djetinjeg doba. I pogled bježi na sure visove i guste, mrke dubrave, pa tako
svesrdno zanesen i ne osjetih da se s pučine postepence gubi, jaka, trepereća
sunčeva svjetlost i da se s istočne strane gomilaju oblaci.
Nevera će! čujem iza sebe nečiji glas.
Okrenuvši se, opazim poznatu mi staricu, majku jednoga moga školskoga druga.
Poznala sam vas odmah, ali vas nijesam htjela smetati...
Odmah se sjetih da će me biti starica potražila da joj što pričam o sinu joj,
činovniku u jednom prihorskom gradu. Ona sigurno mišljaše, pošto sam bio njegov
dobar drug, da moram o njemu što znati. A varala se, jer mi već davno ne bijasmo
zajedno, pa tako ohladnjesmo jedan prema drugome.
Ni meni ne piše već dugo, odgovori mi ona kad joj rekoh da nemam od njega
glasa. Ne piše mi, ponovi pa se kao sjeti i poreče se: Lažem vam, pisao mi je
jednom, produži starica očito bistrije, kao da hoće da ga odbrani od nečije
podvale, pisao mi je kad sam bila bolesna... I pitao me je u pismu je li mi što
potreba. .. Sigurno bio bi se sjetio svoje majke! Ućuta časom, pa, osmjehnuvši se
ljupko, djetinjski, i, pogledavši me veselo u oči, produži: Znate što sam mu
odgovorila? Pisala sam mu da meni ništa ne treba, da sam se ja naučila trpjeti,
samo neka njemu i djeci mu dostaje... Ah, eto, isto sjetio se svoje majke!
Staričino lice, pričajući, čisto dobi blag izraz, izraz zadovoljstva, i moj se
ljubopitni pogled sukobi s njenim upokojenim. Dođe mi na pamet njen udovački
život...
Iza muževlje smrti bješe joj ostao na brizi taj sin. Da njega i sebe prehrani,
odluči se da služi po kućama, pa poslije, nešto prištedjevši, poče da u gradu
kupuje ženski sitnež: konca, igala, naranača i drugih kućnih sitnarija, i to nošaše
na leđima u svoje selo da preprodaje. Time ona bješe sina odgojila i na nauke ga
dala. Isprvice nje ideal bijaše da ga zapopi; mislila je: biće čašćen od svoga
stada kao i drugi popovi, pomoći će sebe i svoje, i, smijući se, nadodala bi: Za
njih je i ovaj i onaj svijet!
Ali sin se u najljepši čas, kad ga je, tako rekući, već gledala na oltaru,
usprotivi njenoj volji, i, raspopivši se svojevoljno, upisa se na sveučilište.
Otada majci bijaše još gore: gladni zimnji i dugi, umorni ljetnji dani, kada se iz
grada vraćaše ka svojom sitnom robom, ne okusivši preko cijeloga dana ni zalogaja,
a večeravši tek osoljeno divlje zelje i noći besane, ugrožene mišlju da joj sin
oskudijeva u nepoznatom, tuđem svijetu. A kad se prve godine povratio sa
sveučilišta, čisto zadivljeno ga posmatraše: bijaše se posvema pogospodio, a samo
bi se katkad snuždila, opazivši da je bleđi u licu no obično. Biće od velikih
studija , pomislila bi, nastojeći tako da se otrese od svakojakih sumnja koje bi
joj se kznebuha nametale. I tada bi ga pitala boljom hranom i nastojala bi da ga i
u najsitnijim stvarima zadovolji. A sin kao da se ne brinjaše za oskudicu i
nevolju; svake godine preko raspusta dolažaše u selo, sve to uglađeniji i
gospodskiji. Dovrši svoje profesorske nauke tri godine poslije propisanoga roka. Pa
tek što je dobio službu, oženi se, izgovarajući se da to ne bi još bio uradio kad
bi bio mogao u gostionicama dobiti sve one ugodnosti na koje se bio naučio u
velikom gradu, i, okućivši se, zaboravi svoje rodno mjesto.
Stići će nas nevera, javi se stara, samo da zametne razgovor, i pogleda u oblak
što je, gonjen vjetrom, prama nama dolazio. Začas i udar vjetra zafijuče preko
dimnjaka i kroz konope kataraka; pučina se naježila i tamnije pomodrila, parobrod
jače škripi, a po moru, naganjajuće se, senke oblaka hitrije jure, ne mogući nikako
da se stignu.
Šest je godina što ga nijesam vidjela, a deset je punih što nije u selo dolazio,
slušam u oluji meki zvuk staričina glasa. Pošla bi' ga opet naći, ali ne znam bi
li mu ženi bilo milo vidjeti me... Pa opet nema veće zarade kao prije... A je li
te, osmehnuvši se na me, reče življe, bilo bi dobro da se za nj što nađe iza
moje smrti! Ma samo da mi ga je vidjeti! zaključi i, pobojavši se kiše, obaziraše
se uokolo da se negde zakloni.
A bilo je i vrijeme, jer nad pučinom i kopnom pade rani jesenji suton, vrhovi
posuriše, a u dubravama već je mrak; kuće i drveta uzduž obale pored koje plovimo
mrkije se ogledaju u nemirnoj vodi. Pogledavši još jednom uokolo, čisto
nezadovoljan pođoh u drugo mjesto da se od kiše zaklonim. Unutra nađoh tri poznata
mi bogata trgovca, jednoga popa i dva stranca, po izgledu sigurno trgovačka
putnika. Svi ćutimo iščekujući da oluja počne, pa da brzo oduši. I ne čekasmo dugo.
Po palubi začu se padanje kiše, pa zatim nagao pljusak. Uto, ispred jače oluje,
niza stube silazi starica; pognula se, a pred sobom nosi punu košaricu sitne ribe.
Zaustavi se na ulazu, pa, polažući na tle svoju košaricu, reče, kao da se hoće radi
nečega da opravda:
Došla sam dolje da mi ovo robe ne pokisne...
Niko joj ne odgovori; svi se, slušajući oluju, zabaviše svojim mislima; samo onaj
sveštenik u po glasa moli svoj oficij .
Domalo i pljusak popusti, a k nama siđe kapetan da naplati prijevoz. Pred njim
objašnjuju se ona tri trgovca, sveštenik, dva stranca i ja: svi imamo popust, biva
plaćamo treće mjesto za drugo, i to svoje pravo ističemo punim glasom. Dođe na red
i starica. Razriješi uzao na jednom kraju od marame, izvadi novac i plati potpuno,
a čudo mi što se ne tuži. Kapetan pogleda u novac, pa na košaricu, i veli joj:
Još dvadeset para za robu.
Starica ćuteći plati i to.
Uto blizu smo luke, a i oluja popušta. Kapetan uzlazi uza stube, a mi za njim.
Starica se iz uljudnosti odmakne, pustivši gospodu ispred sebe; ja učinih isto.
Ostavši časom sam sa staricom, rečem joj:
Nije pravo da vi sami, ispred svih nas, platiste potpuno prijevoz!
E, što ćete? odgovori ona. Nemam ja polakšice, a taki je zakon! Pa s
interesom upita me: Je li te, i moj sin Marko, da je ovdje, imao bi polakšicu kao
ostala gospoda? i čisto materinski osmjehnu se na me, njegova bivšega druga.
U STRASNU NEDJELJU
Jugo, tugaljivo jugo Strasne, Velike nedjelje počelo je da duva odmah još dok je
bilo izloženo za četrdeset sati na velikome oltaru sveto otajstvo. U huci vjetra i
šumu morskih talasa jedva su se čuli otkucaji sata na starome tornju što vjernicima
naviještahu svršetak jedne i početak druge blažene ure .
...Velike srijede paron Zorzi stoji prislonjen uza stub stare mletačke lože, u
zaklonici, te kao i ovaj zastarjeo lav, zubom vremena i posolicom nagrđene glave,
što gleda nekamo u more, zagledao se i on u valove što udaraju u utvrđene nasipe
luke i, pršteći se, rasiplju se u visinu.
Monotono i jednoliko duvanje južine i zavijanje i cviljenje napadnutih, čvrsto
uvezanih brodova u luci skrušava ga i zanosi u pobožne, pokajničke misli...
Čini mu se da uvijek ovo velikih dana, na uspomenu muka Isusa Nazarenina, jugo
ovako silno duva. I pored pokajničkih misli, silno ga potresa ovo si rosso
passionato i ljuto se kaje.
Jugo je duvalo kada je on za mladih dana plovio širokom morskom pučinom kao paron
barka Santa Lucia . I sada dolaze pred oči krajevi kuda je prolazio: grdna ostrva
i oštri školji što na kamenu ležahu na uskolebanoj pučini, o koje se silom talasi
lome, i zadrti pusti rati oko čijih bijelih vlažnih žala pjene se valovi, jureći u
mirne zaklonice da opočinu. .
Kraj jednoga školja što je izgledao pri obasjanoj noći kao grdna, golema,
grabežljiva ptičurina, nastradao je njegov bark. Ali on je imao sreću u nesreći,
kako govorahu spaseni topci kad se kući povratiše. Bark je bio star i prividno
žitom krcat, a bijaše za dobru svotu novaca osiguran, pa kad se paron Zorzi kući
povrati u grad, iza duga odsustva, prijatelji i znanci žalijahu mu se u po riječi,
podsmjehavajući mu se u oči dobrostivo, kao da su mu htjeli reći: Dobro si učinio!
Ali ne budali, znamo kako stvar stoji! A neki, čisto zavideći mu, u četiri oka
veljahu: Dobro mu je uspjeo colpo di mano!
Sada je paron Zorzi još uglednija ličnost u gradu, prijatelj visoka klera i
dobročinitelj svete Crkve. Ostrag nekoliko godina poklonio joj ikonu svetoga Nikole
u srebro okovanu, koja je bila, uz veliku svečanost, smještena na oltar posvećen
tome svecu, putničkome zaštitniku. I vjenčao se imućnom građankom, i, pokoravajući
se božjim zakonima, spokojno življaše.
Molitvom, ispovjednicom, poklonima i darovima bijaše se ohladila grižnja savjesti
zbog barka u Levantu nastradala i drugih grijeha mladosti.
Življaše tako nekoliko godina prama propisima ipak dobre i povratljive svete matere
Crkve, koja pokajnicima rado oprašta, dok najednom ne privuče ga k sebi mlada
Morača, razbludna grješnica u gradu.
Već je i od toga prošlo nekoliko strasnih nedrlja , i nikako da se otrgne iz
naručja zavodnice. Odricao se je čak pred svetim otajstvom, u velikom oltaru
izloženom; zaklinjao se pred ikonom zaštitnika svetoga Nikole i, ove godine, među
prvima prijavio se kod župnika kanonika i ponudio najveću svotu novaca da na Veliki
petak, u noćnoj litiji, bos, nosi veliki, teški križ. Obući će se u pokajničku crnu
tuniku i navući na glavu kukuljicu da zakrili svoje griješničko lice.
I dolaze mu na pamet božje riječi propovjedaoca Italijanca, jezuite, što svake
večeri ove Strasne sedmice propovjeda u crkvi, i, dirnut božjom milosti, odlučno
odriče se Moračine griješne ljubavi.
I ovih dana pretrgnuo je s njome, a napast je velika.
Običavaše još ostrag nekoliko godina, sa malim svakoga dana k njoj poći. Ustao bi
rano, cik u zoru. Ponio bi u džepovima šećera i kave, a uz post i potopljeni
bakalarić. Ostajao bi kod nje dok bi zvono sa staroga tornja javilo A n đ e o s k i
p o z d r a v, a odmah za njim manje zvono kupljaše pobožne ranioce na prvu malu
misu, kojoj bi i on prisustvovao i s nje kući mahom vraćao bi se, da ga žena ne
prekara, radi dugoga odsustva.
...U pobožnim mislima i odricanju spuštao se u njegovu dušu željeni pokoj. A kad
začu otkucaje sata, blažene ure , čiji zvuk jedva se izdvajaše iz huke u luci,
kleče na goli kamen i skrušeno moljaše prigodnu molitvicu.
I misao se izvinu čak u ono doba kad Isusa Nazarenina svjetina mučijaše; čini mu se
da je to juče, bilo, i evo svake godine neminovno ponavlja se. I čini mu se kao da
nazrijeva Isusa gdje kleči u bližnjoj maslinovoj gori i moli se svome velikome ocu.
Biće da je bilo vrijeme tužno i sumorno kao i danas, pomisli kad začu kriku
oronulih galebova nad, sobom i u oluji. Biće da mu je bio lik onako žalostan kao
što je onaj što iza velikih crkvenih vrata stoji na križu razapet...
Diže se i požuri kući, da časom navuče na se crno odijelo, pa požuri u crkvu da
zamijeni druga grobara što straži grob ukopana Isusa pred izloženim svetim
otajstvom. Razdragan je što je došao njegov red da ovu blaženu uru klečeći i
moleći se posveti milostivome božjemu sinu.
Naveče pođe kao i obično u crkvu na propovjed. Jezuita, naročiti misionar, dijeli
riječ božju sakupljenome narodu. Do njega, na propovjedaonici, stoji sklenica vode,
da pogdjekad pokvasi osušena usta, i srebrno raspeće koje na mahove dohvata i,
pregibljujući se živo preko ograde; pokazuje narodu.
Propovijeda večeras o mukama paklenim.
Paron Zorzi, naslonjen na kameni stup do stare krstionice, sluša.
Da znaš kakve paklene muke čekaju te, okorjeli grješniče, ne bi nikada rasrdio
boga tvojim drskim bezbožnim djelima! Znaj! Oganj pakleni tako je žestok da
ovaj naš nije nego njegov osjen!... Čuješ li, opaki griješniče: samo njegov osjen!
Ali hoću da se bolje izrazim: kao što se vodom gasi onaj naš obični oganj, tako
njime mogao bi se gasiti onaj strašni pakleni, što je tebi pravedni bog namijenio!
Jezuita najednom prestade.
Paron Zorzi ponovo poniknu i duboko uzdahnu. Pa, podignuvši glavu, bojažljivo
pogleda u propovjednika, ali, opazivši na njegovu licu gnjev, odvrati pogled i
svrne ga na meke, ponizne plamičke što se na velikome oltaru dižu uvis, kao da hoće
da cjeluju sveto otajstvo, obasuto obilatom svjetlošću i oblacima mirisava tamjana.
Pa se svega odriče i odlučno obećaje sinu božjemu, koji je i za nj kap svoje
dragocjene krvi prolio, da neće više nikada bludno sagriješiti.
Isuse moj, milosrđe! začu se usklik nečijega promukla glasa.
Isuse moj, milosrđe! časom razasu se jezivi usklik po toploj, skrušenim
uzdasima orošenoj crkvi.
Isuse moj, milosrđe! ote se i njemu iz kržljavih grudi, panuvši mu na pamet
griješna misao na Moraču, mada je se kloni i neće da je ni u crkvi vidi, jer je
tvrdo odlučio da ove Strasne nedjelje ne sagriješi: ni mišlju, ni rječju, ni
djelom!
Isuse moj, milosrđe! ponovi jezivo i skrušeno.
Propovjednik nastavi:
Sveta naša mati Crkva milostiva je: ona je kao kvočka što, kada oluja nasluti, pod
svoja meka krila sakuplja svoje piliće da od oluje ne nastradaju! Ali, kako je
milostiva, tako je i pravedna! Teško onome koji se otrgne ispod njenih krila:
proklet je! I nastupiće sudnji dan, dan strašni, i biće stradanja i škripanja
zubi!... I gorjećeš, griješniče, ognjem paklenim! Pokaj se, griješniče, pokaj
se!...I biće ti oprošteno! Ali ne: neće ti biti oprošteno! povika iznebuha u
sav glas propovjednik i dohvati srebrno raspeće. Neće ti biti oprošteno dok se
ovdje, pred ovim izranjenim raspećem, živim bogom, ne odrečeš svojih grijeha. I
povika: Odričeš li se? Kaži: odričeš li se? Jer će doći sudnji dan, stradanje i
škripanje zubi... I pakleni oganj sijaće ti iz usta, iz nozdrva, iz očiju...A
sudnji dan može doći sutra, danas, ovoga časa, pa kud ćeš tada, nesretniče, ako te
nepripravna zateče?... Odričeš li se: psovke, zlobe, bezboštva i bluda? Klekni,
luče! Odreci se vraga paklenoga, a prigrli ovoga, i pokaza rukom na krst, koji
je za te prolio svoju dragocenu krv! Klekni! A kada večeras veliko zvono zazvoni,
pohrlite jedan drugome u naručaj, izmirite se radi gospoda našeg Isusa Hrista!
Narod mahom kleče.
Isuse moj, milosrđe! razasu se golemom, toplom crkvom, skrušenim uzdasima
orošenoj. I nasta udaranje u prsa.
Isuse moj, milosrđe! uzdiše paron Zorzi i krišom, jezivo pogleda u srebrno
raspeće koje jezuita drži visoko nad sobom, obasjano toplom, mekom, poniznom
svjetlošću, u tajanstvenim oblacima sjaja i mirisavog tamjana, i izlazi u gomilu iz
crkve, premišljajući o strašnim mukama paklenim. I u tomu premišljanju pred očima
dolazi mu izranjen Spasitelj, nagrđen i okrvavljen od rana oštrih čavala...
Paron Zorzi pomnjivo, uklanjajući se da ne zagazi u vodu, požuri kući. Na savijutku
u ulicu, pri mjesečini upozna Moraču i javi joj se:
Faljen Isus!
Žena ne odgovori, već kao vjetar pobježe ispred njega.
Šta joj je? pomisli, i padnu mu na pamet propovjednikove riječi ljubavi i mira.
Zašto se srdi na me? S čega me krivi? I njena nehaj čisto ga strese, i, u tim
mislima idući kući, kinji ga nekakova sumnja i nešto neodređeno...
Pri večeri, preko zalogaja, nenadno dođe mu Morača pred oči, i, kao da mu je kaplja
hladne vode na ćelavu glavu pala, strese se. Bože, oslobodi! i prekrsti se,
osjetivši strasno napadanje grijeha prama Moračinoj razbludnoj mladosti.
Otima se, a uto začu se silna grmljavina. Da se odbrani od griješnih misli,
prestrašen, uze preda se najmlađe dijete i miluje ga po glavi. Ali ono, pošto drugi
put zagrmi i sijevnu, zaplače; za njim zavedoše se ostala djece. Majka ih miri, ali
i njoj suze naviru na oči, i, pogledavši u svoga ćudljvoga čvjeka, reče:
Mirimo se, mirimo!
Uto veliko zvono zazvoni odlučno, osorno, kao glas strašnoga boga što prijeti i
opominje na pokajanje.
Isuse moj, milosrđe! povika oboje jezivo, sa suzama na očima.
I banu jedna susjeda u kuću, pa druga, treća; pitaju proštenje, ljube se i mire s
njima... A paron Zorzi najednom nečemu se sjeti, diže se i požuri niza stube.
Kuda ćeš u noć? zavika za njim žena. Kuda ćeš? ponovi.
Vratiću se odmah! odgovori on u hitnji i iziđe.
Noć je duboka, tamna i ognjevita kao pakao. More, vjetar i grmljavina njome
vladaju, a veliko zvono prijeti, opominje.
Paron Zorzi, krajem, pored kuća, penje se uz tijesne ulice. Kad mu sijevanje
zasjeni oči, sklopi ih časom, i opet požuri. Ispred njega izmiče čeljad iz kuće u
kuću, sigurno da se miri.
Stade pred vrata niske kućice. Časom oklijeva, pa, napipavši uzicu, povuče. Začu se
udarac kračuna.
Uzašavši uz tijesne, na po porušene stube, zateče Moraču gdje klečeći moli pred
ikonom ničim neokaljane Blažene gospe što povrh postelje visi.
Čuvši žena da neko dolazi, okrete se. Pa, spazivši parona Zorza, učini se nevješta
i proslijedi moljenjem...
On, našavši se kod nje, osjeti se lakšim: ne mori ga sumnja ni ono neodređeno... Bi
mu kao da je žedan došao kod vrela i žeđu ugasio. I osjeti se čist od bludnoga
grijeha. Osjeti ovoga časa prama njoj čistu ljubav, samilost, nešto slatko,
pomiješano sa strasnom grkošću i osjeti potrebu riječi, objašnjenja.
Morača! Čuj, došao sam ne da griješimo, već da se grijeha zajedno odrečemo!
Idi! Ja sam te se već davno odrekla! odgovori žena i pogleda ga svojim crnim
očima, dubokim i ognjevitim kao noć, što su sada navlaš jače zaigrale no obično.
Pa, dovršvši molitvu, diže se.
Idi! Što si dolazio?
Došao sam da se grijeha odrečemo, da jedno drugome oprostimo i da se kao brat i
sestra rastanemo, reče on tužno, i osjeti kako mu suze na oči naviru. Čuješ li
zvono, Morača? Prijeti, opominje...Daj mi ruku!
Što će ti moja ruka? odvrati navlaš prezrivo žena od njega. Idi gdje si
dosada bio!
Morača! javi se paron Zorzi, i njegovo glatko, posvema obijano lice, sa
isprekrštanim crvenomodrušastim žilicama, čisto zadrhta i sav mu se život strese.
Morača! izdavši ga glas, jedva šapnu.
Idi!
Zar ćeš me ovako pustiti od sebe?... Rastanimo se barem u miru! Čuješ li zvono?
Idi kažem ti!
Kad hoćeš, idem... Ali mi ruku tvoju daj!... Daj mi tvoju ruku.... Idem! reče u
suzama paron Zorzi kad se žena srdito odmače od njega.
Polako silazi niza stuba. U grudima ga jako tišti, plakao bi. Otvori kućna vrata i
ustavi se na pragu.
Morača, zbogom! javi se.
Žena ne odgovori.
Paron Zorzi osluškuje. Pred njim j e duboka, tamna, ognjevita noć; s mora se čuje
šum i odnekuda daleko dolazi tutnjava.
Prestade veliko zvono da zvoni.
Ozgo začuje Moračin hod bosih nogu i šuštanje odijela. I, kao da mu je kaplja
hladne vode na ćelavu glavu pala, strese se. Bože, oslobodi! I htjede preći preko
praga, ali čisto ne može. Zatvori vrata i žurno pope se uza stube.
Morača! jedva izgovori i zajeca.
Idi! Ovo su veliki dani! odgovori ona i nasmija mu se u lice.
Paron Zorzi pruži prema njoj svoje duge, mršave ruke i, sav drhteći, obuhvati njenu
toplu glavu i prinese je k sebi. I zagleda se u njene duboke, ognjevite oči .. .
Morača. proklet sam! Ne mogu bez tebe....
Žena osjeti njegovo meko, ćudljivo, raznježeno draganje i pomisli: I u Strasnu
nedelju ne može biti bez mene!... ."
I ponosna, zadovoljna, obuhvati ga kao malo dijete i privuče ga k sebi.
PRELJUB
Selom se pronosio potajice glas, doneo ga neko iz okrajnih kuća i uvukao u
komšiluk, gde se već za to znalo, ali pustilo se da se po drugome čuje. A kad
stegnu zima, na prelima puče otvoreno, vele: Pavle Orlić služi se ženom svoga
plemenjaka Ilije kao i svojom.
Bezobzirniji i slobodniji ljudi, gdekad srdeći se a gdekad šaleći se, vele Pavlu u
oči da im sramoti pleme, a neki mekši uzeše stvar na laku ruku: ni brige ih nije
kad se ne tiče njihovih žena; neka svako čuva svoje, pa je sve mirno.
Danas je Pavle orao; mora da je kod njega dobre vatre, pa je preldžija puna kuća,
ima ih čak iz okrajnoga komšiluka: ljudi traže zgodu kako da prebace dugu zimnju
noć i da čuju kojekakvih novosti i da se prošale, sve po redu, svaku svojim
vremenom.
Dokonjaci, dok ugledaše među preldžijama Iliju Orlića, gurkaju se, spremni na
podrugivanje. A s Ilijom lako se sprdati, nagluh je, a da još i ne vidi, eto
sreće za komšiju mu Pavla: mogao bi kad god bi hteo...
Za sve ljude oko vatre nema mesta: kuća malena i prenatrpana. U donjemu delu
sklonio je Pavle od ljuta vremena nešto sitne slabije stoke, a oko ognjišta već
nekoliko dana leži bolesna junica pored stare mu majke: red je držati kod vatre,
jer bi inače od zime onako bolesna poginula.
Stariji ljudi ipak nađoše mjesta da se ogreju, dok mlađi posedaše gde mu drago,
nastojeći da barem iz daljega oči na plamenu pare; kad ga vide, kao da ih i grije.
I preldžije gledaju uporito u vatru, puše, čiste lulu i šapuću, i čuje se po koja
glasna raskidana rečenica, ali sve odmereno, polako, duga je zimnja noć, a oseća
se po teskobi i uzdržljivosti što prelom vlada da se ono još nije pustilo do kraja,
još je prigušeno, tinja.
Ti, Pavle, dakle uzora, a? pita smišljeno već treći put Toma Jelić, mlad,
živolazan čovek, i podjaruje vatru, samo da ne gleda u društvo.
Jesam, brate, odgovara po treći put Pavle, i odmah ućuta.
Lako je tebi: u suvezu si, a Ilija je dobar suveznik.
Jest, brate!
I jest, kako da nije, kad mu je dao i ženu u suvez! javi se iznebuha jedan iz
povaljane gomile, otkud čuje se i prigušen smeh.
Pošteno bi bilo da ni Pavle ne brani svoje, nadoda drugi. .
Ne branim ja! progunđa u neprilici Pavle.
I prelom prosu se smeh i žamor kao u roju pčela u košnici. Ilija se napreže da čuje
koju reč, sumnja da se o njemu govori, ali ljudi domišljati, pa se uozbiljili, a i
on se pretvara i krišom gleda na njih, traži da iz njihovih pokreta sazna o čemu
vode razgovor. I kad on pogleda u društvo onim svojim velikim ispitljivim očima, s
osobitom radoznalošću, ljudi zamukoše i nastade časom tajac. Ali oni iz gomile dave
se od prigušena smeha.
Kasno je, javi se Pavlova žena.
Ha, žao ti! jedva dočeka Toma Jelić.
Da, da joj je žao... Kud se on krade u tuđu baštu!...
A nije ni ona na odmet....
I nije, ozbiljno će Toma. Ali što je ono, ljudi, te je čovjek kod tuđe žene
čisto čvršći?
Povaljeni momci prsnuše u zdrav, razuzdan smeh.
Plemenjaci su, bolan, i u suvezu su im volovi, pa što ne bi i žene? ponovi istu
stvar ono prvo momče.
Tako je, pa Pavle veli da mu pomogne uzorati i ono ženine njivetine...
 Pusti, čovječe, vidiš da Ilija vreba svaku riječ! prekide Toma i sumnjivo gleda
u Iliju.
Gledaj, pričinja se, a sjeća se, očiju mi! veli potiše, oborivši oči.
Ilija se diže i, ne rekavši ni reči, iziđe v kuće.
Kasno je! ponovi Pavlova žena.
Niko joj ne odgovori, kao da ne čuju.
Ode ženi, veli Toma Jelić.
Bože, ama reći: zna li on?...
E, ne zna...
Ubio bi' je da je moja.
Ja bi' je otjerao...
A šta bi s djecom? opazi Toma.
Lako je tako govoriti, prekide ih jedan od starijih ljudi s omotanim peškirom
oko kape. Da vam pričam. To je taman kao ono kad se čobani, pazeći stoku, bjehu
okupili oko vatre, pa razgovaraju o vuku. Jedan veli: Da sada dođe, ubio bi' ga iz
puške kao zeca. Drugi, jareći se, veli: Kucima bi' ga zatjera , dok će najmlađi
između njih: Ostavite vi to, braćo! Najbolje da vuk ne dođe , te i to.. .
Dakle, Pavle, ne idi! prekide Toma pričanje.
I ne idem, dižući se veli Pavle. A vi najašili, prosuli glas, pa me sramota, a
što ću ja? Ko će pokupiti perušinu kad je vjetar raznese? Pa pogleda u društvo
otvoreno: Eto mene, a evo vas: ako me uhvatite u zlu djelu, radite od mene što
hoćete...
Ilija već odavno sumnja na ženu, opaža kako Pavle, pogdekad, krišom razgovara s
njome, a gdekad i pred njim dobace jedno drugom pokoju reč, obzirno, polako, a on,
nagluh, ne može da je ulovi, ali vreba i na poglede i kretanje i domišljat je. I
danas, kad je u polju Cveta ponela ručak, krišom reče nešto Pavlu, a Pavle učini se
nevešt i nešto progunđa, što, doduše, on nije čuo, ali ga je u sumnju bacilo, i
suveznički se pogledi, kod radnje, toga dana već ne sukobiše.
A večeras preldžije pognaše dalje no igda, i on je sada načistu da mu se žena
sjaranila sa Pavlom i da nije on sam njezin čovek i gospodar. I Ilija, uzbuđen tim
mislima, pređe preko komšinskog puta i uniđe u svoju kuću.
Nasred kuće, među hambarima i sanducima, ognjište je, na kome još vatra tinja; s
jedne strane vatre leži stara majka, a s druge strane žena, a raspružile setaman
kao dva priložena badnjaka. Deca, okuplena, smotala se pod kabanicu, podalje od
majke.
Da nije Ilija uzbuđen, on bi, po navici, izuo opanke istresao sa nogu zemlju,
prekrstio se, pomolio i legao bi mirno do žene. Ali sada, dok je svukao opanke,
gurnu je nogom i veli joj naprasito:
Što si se, kravetino, izvalila? Tamo se dalje!
Cveta kroza san nešto progunđa i pomače se, ali kad je on, legavši do nje, snažno
rine od sebe, razdremavši se, reče mu ljutito:
Koji ti je đavo večeras? Lezi pa spavaj!
Da ležim, a ti da se ukradeš iz kuće? Da, omekšalo je, a pomrštna, zgodna! Idi,
čeka te na dvoru Pavao! Plećat je i jake šije... i, ljutit, goni je od sebe.
Bog s tobom, kakav Pavao? podižući se veli žena. Pobudalio si!...
Nisam, ako i misliš da jesam. Kao velim: ko u vjetar pljuje, na obraz mu pada.
Ali je prevršilo, pohvatao sam vam krajeve... Kazuj što ste danas utanačili, kad
ćete se sročiti?
Muči, djecu ćeš probuditi!...
Neka se probude, neka znadu što im je majka..... Mogu se tobom podičiti....
Ilija, ne ljuti se! javi se stara s druge strane vatre. Briga te za nju....
Nije, boga mi, da se ljutim radi nje, ali što me na mome kruhu sramoti pred
ljudima, to mi je žao... A da nije toga, neka đavo nosi nju i njenu poganu krv!...
Govori ti što hoćeš, kad si odumio! Ja ne znam ništa, opet se javi žena.
Muči!...
Umukoše za neko vreme, i rekao bi da je stara opet zadremala, dok domalo začu se
raskidano ženin glas:
E, nećeš što si namislio!... Mani me se!...Što će ti tuđa kurva?...
Da, kurva, a da što drugo? odvraća on glasom koji ga izdaje, i ne može da
sakrije toga časa mušku volju, zaborav i opraštanje...
Tri dana posle, u ponedeljak, Ilija pred zoru sprema se u planinu. Majka mu i
starija kći odoše juče, ponesavši sa sobom potrebite čobanske stvari. Pregledaće
kolibu i goveda.
Čuvaj mi djecu! prikriči Ilija ženi s kućnoga praga i, zagrnuvši se prostranom
kabanicom i pokrvši njome glavu, iziđe iz kuće.
Ne osvrćući se, mimoiđe okrajne kuće; dohvati se vrletne strane nad selom i,
zamakavši, zakloni se iza jedne goleme, ustrmljene stene, s koje čobani paze na
stoku. Postaja tu samo čas, pa zatim odšulja se okolnim putem do svoje pojate i
odavde vreba na Pavla. A Pavlu juče, u gomili sveta, pred crkvom, krišom šapnu
Cveta da će Ilija zorom u planinu, pa s tom mišlju on je i usnio, i ona mu se iza
prvoga sna odmah predstavila i razdremala ga; da zavara svoju ženu, meškolji se,
krsti i glasno bogu se moli. I, tobože, vrti se po kući, kao da se nekamo oprema.
Pa proviruje na odškrinuta vrata i videvši da je Ilija iz kuće zagrnut kabanicom
izašao i zamakao između kuća, iziđe napolje. Pažljivo protežući se i oklevajući
popođe putem. A pomalja se zora; s one strane nebo, zastrto olovastom bojom,
razgaljuje se sivom svetlošću, a kad lahor sa brdina snegom zastruji, reže po licu,
i čuje se jače, odozgo s polja, odeliti šum slapa nad mlinicama. Prekoputa
škripnuše vrata i klepka brecnu.
Pavle! javi se s vrata Cveta.
On se plašljivo osvrnu oko sebe i pohita k njoj u kuću.
U samoj si košulji, uzbuđen veli joj. Biće ti studeno...
A ti si zaspao! opazi ona. Uđi! i zatvori za njim vrata.
Domalo na Ilijinu viku komšije pootvaraše vrata i neki upadoše u kuću da vide što
je. U onoj vrevi izmače se Cveta iz Ilijinih ruku i, u samoj košulji, pobeže
nekamo iznad kuće. Ali Pavle, udaren pločom u glavu, onesvešćen, ostade ležeći na
zemlji, i ljudi sada mirno gledaju kako mu Ilija konopom veže ruke i, omotavši mu
ga oko prsiju, priveže ga za stup što je nasred kuće pričvršćen.
Što radiš, brate Ilija? pitaju komšije, samo da nešto reknu.
Eto, vidite, našao ga sa ženom, pa ću ga predati zakonu...Žao mi je što ona
umače, veli kao za se.
Pavle, okrvavljen, stoji golokrak, privezan uza stup. Čisto je obezumio: gleda u
zemlju i ne tuži se, kao da se predao svom udesu.
Pusti ga, Ilija, veli Toma Jelić, a slobodno ga tuži sudu!
Neka ga, bolan, neka mu isteče malo one pogane krvi! odgovara Ilija i mrko gleda
preda se.
Što se ne poturči kad begeniše tema ženama?...
A meni dodija i jedna moja! nasmeja se Toma.
Kao i kukavica, brate: snese jaje u tuđe gnijezdo, pa drugi da hrane... .
I oko golokraka, vezana Pavla vodi se naizmence razgovor. Ali najednom, iznebuha,
bane u kuću žena mu Anđa.
Što ne zaulariš svoga čovjeka, pa ga držiš vezana kod kuće, a ne da traži tuđih
žena? napadoše rečima, podsmehavajući se, ljudi na nju.
Nije ni on najgrđi! opazi žena, pa se toga časa kao začudi : Što, ljudi,
radite? Vidite da pogibe čovjek! I okrene se prema Iliji: Ilija, brate, imaš ti
na kome da se odljutiš! Traži ti ono tvoje ženetine... Pusti moga čovjeka u miru!
Nije on čovjek kao drugi ljudi...
Kakav je da je moj je!
Anđo, ženo, driješi me! osvesti se Pavle i trznu životom.
Hoću, Pavle! odvrati žena i, ne oklevajući ni časa, pristupi k njemu.
Ilija i komšije mirno gledaju kako žena dreši konopac sa života mu, i posle kako mu
vodom ispira ranu na glavi i briše mu zgrušenu krv sa obraza.
I komšije ćuteći to gledaju, a jutarnja siva svetlost zimnjega dana već se uvukla u
kuću; odanilo je: ljudi se kao u čudu zagledavaju i razilaze.
Vodi ga! veli Ilija Anđi i mrko preda se gleda.
Evo, dobar čovječe, neka mu povežem ranu! odgovori žena. Ali što ga
nagrdi?...NJoj, brate, njoj trebalo bi da iskopaš oči! Ona te osramoti, a on, amo
reći, kao i svaki čovjek... Da, svi ste vi jednaki.... 'Ajdemo, Pavle! reče svom
čovjeku, povezavši mu ranu svojom belom okrugom što je s glave skida.
Ilija toga dana navlaš pošao je na njivu: lakše će ženi biti da se kući povrati,
jer mu beše teško da u tuđoj kući prenoći; i kad se povrati s njive, u samu noć,
čisto mu je milo što je u kući nađe.
Ni reči ne rekavši, leže do nje. A noću, toliko puta nešto ga goni da je ispituje,
ali čisto stidi se sama sebe. Na mahove hteo bi da joj se javi imenom da pusti se
kraju; i, kada ne bi bilo komšiskoga ruga i kad bi znao da se ona neće opet
povratiti na svoj rđav posao, čisto bi se s njome pomirio i podao prvašnjem životu.
Ali posumnja. Sigurno to joj nije prvi put. Žena je đavo, ne da se razlogu, treba
da joj se osvetim! I pade mu na pamet zakon, da neko mora da se i za to brine,
mora da se krivac kazni, a on oseća da se njoj ne može osvetiti: nekako tukao bi je
i milovao, a to ne valja. Oseća da nema snage, zato treba ih tužiti sudu. Nikako
drukčije no po zakonu .
Prvim četvrtkom on je, pošavši u varoš, svoju odluku izvršio. Žena se setila da je
to uradio, jer mu je poznavala ćud. Kad ćuti, hoće reći da je nešto tvrdo odlučio.
Kad se Ilija povratio iz varoši, pričinja se nastajnih dana da ne čuje ni ono što
je dosada čuo, i tobože je nevešt, kada ga žena štogod pita, na što mu se ne sviđa
da odgovori.
Ženina se sumnja nabrzo obistini: dođoše pozivi, i komšije se na prelu za stvar
zagrejaše. Toma Jelić, seoski Trčalo , kako ga u selu zovu, smisli da bi bilo
dobro na Pavlov se račun napiti i proeglenisati, pa hoće da posreduje u njihovoj
razmirici pre nego na sud dođu.
Pođe, posle nego se s Pavlom sporazumeo, k Iliji; nagovara ga, stavljajući mu pred
oči sramotu na sudu: ljudi će mu se u brk smejati, pa komu će najposle škoditi?
Sebi. A kud će sa decom kad bude ona u zatvoru? A danguba i hiljadu drugih krajeva?
Ali svi Tomini razlozi ne razuveriše Iliju: on je uvrtio u glavu da bude po zakonu
, pa je sve zaludu.
Ne bi, brate, bog! veli Toma Pavlu. Ja mu govorim, natežem se, a on gleda u
vatru, osobit je, bolan, i veliki samovoljac!
Pavle se zamisli:
Ja bi' štogod i pregorjeo od moga siromaštva .
Dakako, prihvati živo Toma, ne možeš drukčije...
Reci mu da bi' mu dao nekoliko varićaka kukuruza...
Pohlepan je na vuno...
Platio bi' i vino, i donio bi' mu u kuću eno onaj pršut što visi nad vatrom, i
pokaza kretom glave na nj, pa da ga zajedno razrežemo i pojedemo kao braća, a što
ću drugo?
Pošteno divaniš, odobrava Toma i nadoda, govoriću mu opet; i kamen ljudi
omekšaju, pa gledaću.... Sramota je, suveznici ste...
Ali Toma kod Ilije ni po drugi put ne uspije: neće pa neće; puši i ne odgovara, i
kad mu nagovori dodiju i Toma rečima saspe kao živom vatrom, Ilija mirno veli:
Što se, bolan, žestiš? Biće po zakonu , pa pravo svakome!
...Jednoga ponedeljka jutrom uputšie se njih dvoje na poziv suda u varoš.
On se ogrnuo kabanicom i pokrio njome glavu, taman kao onoga jutra kad se pričinio
da će u planinu, a Cveta ide za njim uzastopce.
Preko polja, kod jaruge, obilazeći je, veli mu žena:
Kajaćeš se što radiš, vratimo se!
Ilija ne odgovori i ne pođe za njom, već ćutke preskoči na drugu stranu, a kad
iziđoše na carsku cestu, opet ide ona za njim uzastopce.
Hladno je i oblačno. NJoj je čisto od studeni lice pomodrilo. Ispred varoši, kod
krčme, dočeka ih Toma. Veli Iliji: Svrnimo da popijemo čašu rakije , a misli na
prevaru da ga namami i opije, a platio bi i onako sve Pavao. Ali Ilija uvek, dok je
na dogledu varoši, i kad ima s drugim posla, o nečem sumnja, boji se da ga ne bi ko
u čemu prevario, a kamoli da ne sumnja sada, kad ono Trčalo Toma oko njega vrze
se, sigurno da ga u stupicu uhvati, pa, i ne obazrevši se na nj, vođen svojom
mišlju, uđe u varoš.
Korača kroz varoš ravno sudu, i nije ga briga, i ne vidi i ne čuje što varoška
fukara, podsmevajući se za njim govori.
Na sudu stvar se Ilijina raspravlja veselo. Mladi pisar mu se u lice smeje, ali on,
zaokupljen svojom glavnom mišlju da oni budu kažnjeni po zakožu , ništa ne opaža,
već iskazuje čisto kako je bilo.
Okrivljenici odriču.
Dobra komšinica, gospodine, veli Pavao, pa svrnuo k njoj, onako na razgovor...
Evo, recimo, da sam ja njega našao onako u mojoj kući, boga mi ponudio bi' ga
rakijom, kad bi' imao, a šta bi drugo? Imam ja ženu, pa i nje mi je dosta, nisam ja
već bijesan... Satare umor, briga i siromaštvo...
Cveta se prenemaže da je nevina.
Gde je to, veli, da bi' ja poželela tuđega čovjeka pored svoga? Neka ga, moj
je! i kune se da je nevina svime što je na ovome i na onome svijetu.
Tvoj čovjek nema uzroka reći neistinu, opazi sudac.
Biće mu se pričinilo, uvrtio u glavu... a mi se onako, reći ću, pošalili se...
Da, šalili se, gospodine! prihvati živo Pavle.
Ali sud ne uze stvar za šalu, već osudi oboje na po tri sedmice zatvora.
Preljubnici, kao po dogovoru, nastupiše kaznu odžah, a Ilija se sam kući povrati.

Već putem oseti samoću što ide kući, a nje neće naći. Drugde, kad bi se vraćao iz
varoši, bio je zagrejan vinom i mišlju da će kod kuće biti sve uredno. A sada, kad
je došao, nađe utrnutu vatru na ognjištu.
Stara, bolešljiva majka, dok ga ugleda, tuži se na studen. Najstarija kći pošla je
u šumu da što useče, ali slaba je od nje korist: nejaka je i boji se lugara kao
žive vatre. Ilija sedi i puši i, mesto da gleda u vatru i da ga veselo plamen
razgaljuje, gleda sada preda se, u zemlju. Kad stiže mala s bremenom, obeseliše se,
a već je i vreme, jer je suton pao i studenije je. Otac i kći lože vatru, a stara
ispod pokrivača jednako jeca. Kad plamen kuću zahvati i dim se diže, čisto njihovi
obrazi postadoše svetliji i veseliji, i puckaranje i cijuk naloženih grana ožvi
kuću kao ljudskim razgovorom. Nadvisiše bakru za puru i nadviruju se nada nju i
slušaju kako u njoj vari i iz nje vrca. Ali, kad je trebalo zamešati puru mešačem,
osetiše i deca i Ilija da nema domaćice, jer je Cveta, najjača u kući, uvek to
radila, trudeći se da je što bolje umeša.
I te večeri pred decom stajala je jedna kašika dokona, ispusna, a kad najmlađi
najedanput sneveseli se i zapita za majku, prestadoše jesti, i deca se rasrkaše oko
ognjišta. Ilija ih gleda i pomisli da u kući nema kvočke da ih oko sebe okupi i
greje svojim toplim majčinim životom.
Te noći kroza san, slušajući jecanje stare, Ilija se često budi i pazi na decu,
pipa oko sebe da li se koje u snu otkrilo i pokriva ga da ga studen ne bije.
Nastajnih dana studen ne popuštaše, i trebalo je nastaviti započeto oranje, ali
kako? Ko će radnicima uljuditi jelo i doneti ručak u polje? Pa opet,Pavle je u
zavoru, a s njim je u srezu. Ko će voditi brigu o njegovim volovima? Mora da
dangubi, a čisto iz kuće studen ga i potreba gone.
Prve nedelje nije košulje presvukao, a dugo je što, je nosi i navlake su mu pune
zemlje. Da je ona u kući,ne bi se barem za to brinuo.
Druge nedelje, onako kaljav, pošao je k crkvi u varoš. Navlaš čuvao se da prođe
pored sudbenih tamnica, da ta žena ne bi opazila, neka ne misli da je. došao njoj
na viđenje. Može on i bez nje! Ali ipak nešto ga kopkaše da zatraži dozvolu da kupi
malo rakije, pa da joj je kriomice donese, a ni reči joj ne rekne; i razmišljaše
dugo o tome, dok najednom mahne glavom i ponos, prkos, što li predobi to slabo
časvito raspoloženje.
Posle velike mise svrnu u krčmu da se čime založi. Pred suton, nakresan, tetura
kući. Na mahove, putem zastaje i sobom govori, i razgovara sa zvukom telegrafskih
žica, i, naslonjen na telegrafski stup, kao u magli, dugo o nečem razmišlja. Tek u
noći stiže kući. Ali ognjište je hladno, od vatre nema ni belege, i deca tužna,
gladna, ozebla. Stara, jecajući, pita ga da li je i žena mu s njim došla:
Bog je ubio, pogana je zlo je s njome, ali bez nje, sine, stoput je grđe...
Pomete nas...
E, gde je to? Zakon je zakon. Još treba nedjelju dana da izdrži. Vala, ohladniće
i ona; nasmeja se preko volje Ilija, i dalje raskidano o nečem govori: Na, evo
ti, veli staroj, setivši se, evo ti spasitelja! i pruži joj sklenicu vina.
Nazdravi, stara!
Fala ti, sine, valjaće ti za dušu! i drhtećom rukom prinese sklenicu k ustima.
Sada njih dvoje, kraj golog ognjišta, redom otpijaju, a kad on, htevši naći štogod
suvaraka da naloži, zatetura i proli vino iz čaše, veli mu:
Sine ti se ljudski napi! Ostavi to malo u sklenici staroj, da se ugreje... duga
je noć...
Deca, skupivši se jedno uz drugo u rpu, leže pokriveni po glavi kabanicom, ne miču
se i dahću da jedno drugo zagreje. A stara, pošto sve ispi, leže. A on sedi još i
gleda u golo ognjište.
Da je žena mu kod kuće, onako nakresan legao bi uz nju, ispod jedne kabanice, kao
obično kad se iz varoši vraća, i kabanica bila bi im prostrana: stopili bi se uza
nju i osetio bi slast u životu, i barem za čas zaboravio bi na svakidašnje brige. A
ovako, ne mili mu se ni leći. Biće mu hladno. Sam kako će dočekati zimnju zoru?
Đavo bi znao što je to da ne može bez nje! Ne može ni on, a kamoli deca, stoka i
sva kuća... Neka dođe, neka je kakova mu drago, neka je samo u kući!.... Čovek nema
no jednu ženu, pa što mu beše palo na pamet te je otuđi od sebe. I misli na nju,
čisto od srca je zaželi.
A Pavao, suveznik, komšija?... On je zamamio.... Da zamamio! Ali , pomisli, belaj
bi ga znao, ne bi ni meni tuđa žena bila na odmet... Nekako svima nama slađa je
tuđa.. . Pa što bi i bilo tu zla da se čovek prevari kad naleti, samo da nije ruga
i prigovora ljudi.
Diže se najposle i u rpi napipa najmlađe dete i leže uza nj, sa strane kućnih
vrata, da njega i ostalu decu odbrani od studeni koja se sve jače oseća.
...Cveta i Pavle, prvih dana u zatvoru, odlučno odricahu se jedno drugoga.
Osramotiše se pred svetom. Upiraće u nj prstom i na prelima, i u polju, i u krčmi,
a nju će njime komšinice bosti, neće smeti nijednoj od njih zameriti se ni reći:
crno ti oko u glavi! NJoj je teško u duši i zbog dece: što će bez nje ono najmlađe,
ono razgovorljivo? Pitaće o svemu i tepaće a otac, nagluh, gledaće preda se i
ćutati.
Uvek jutrom kad se prene, misao nosi je kući, i u brizi je radi dece, ali domalo,
kad dan osvoji, uvlači joj se u misli, pored kućnih potreba, Pavao; krišom dolazi
joj u volju raspasan. Vidi ga svaki dan u dvorištu; mimogred, pogdekad, dobaci joj
pokoju reč, ali ona ne sme da se s njime upusti u razgovor: čini joj se da svako u
nju podsmehavajući se gleda, i da stražar osobito na njih dvoje pazi. I svaki put
kad ga gleda u dvorištu gde cepa drva, čisto uviđa da joj neće on lako iz volje
izaći. Snažno i okretno maše sekirom i muški dahće kod svakog udarca. Cveta ga
gleda, sluša udarce i podaje se grešnim mislima...
A podala se mislima i voljom njemu još davno, kad su kao čobani pazili zajedno
stoku. Gonio se on tada s njome po čitave sate, i goneći znojio se, i penila mu se
usta od umora, žestine i strasti. Okretan, gibak, usrnuo bi u njenu čobansku
kabanicu, povalio je u tren oka i silom pokrio kabanicom sebe i nju, i tako ležeć,
naglo dahćuć prama njenim obrazima, dugo bi stajao i jario se, slušajući njeno
zamorno disanje. Devojka se branila rukama, grebla ga i zubima grizla; tada bi on
jače besneo i usrčao rukama do gola joj života. I gonili bi se dugo i valjali po
uspaljenom strništu ne osećajuć sunčeve žege ni udaraca naizmenice i čisto bi
zaboravili i na samu stoku.
Ali ona je bila čvrsta i odlučna: puštala je da radi što hoće, samo neka joj ne
osvoji života. I on nije nigda u tome uspeo, makar mu je iz očiju i iz celoga
života sipao oganj požude, kao vatra iz zapaljene klačine. A kad bi je zamoren
pustio, odmakla bi se ona od njega dva tri koraka i, smejući mu se u lice, rekla
bi: Nećeš, vala, što si namislio! I tako svako gonjenje svršavaše se kod njih
kao pusta šala. Ali ona bi bila pošla za nj da je on, po seoskome običaju, odmah,
pre vojništva, svojoj kući poveo. Pa i one večeri kad je Ilija došao, ravno u kuću,
da je isprosi i venčanu sebi privede, poručila je po Pavla, i, dok su ljudi pili
donesenu rakiju, izmakla se iz kuće. Nađe Pavla kod pojate.
Došao j e Ilija po me, veli mu kada ga raspoznade u mraku.
Čuo sam....
Pa?... Ti znaš da volim tebe. Povedi me sobom sreće mi, evo me sa stope, odmah...
Hoćeš, Pavle?
Ne mogu! odgovori momče, premišljajuć. Neće da me žene prije vojništva, vele:
imaš sestara, pa ne bi dobio dozvolu za vjesnanje, a brane se fratrom, vele kleo bi
i brecali bi u zvona kao da si umro ž.
Nije sve tako, opazi devojka Tvoji hoće da uzmeš prćijašicu...
Biće i toga kod mojih...ali do mene nije...
Zbogom Pavle!
Zbogom, Cvijeta!
I rastadoše se.
I rastadoše se zadugo. Pavle je pošao u vojništvo i vratio se, pa zatim svake
godine polazio je na radnju u tuđi svet, samo je zimi kod kuće nastajao. Tada nije
već na Cvetu mislio, jer za ono malo zimnjih dana polažaše prela, dolažahu božićni
sveci, beše studen, pa nije imao prilike sastajati se s tuđim ženama. Ali otkada se
oženio, ne odlazi više na rad, a oženio se, i preko volje, morao je, jer još koju
godinu, pa ga cure ne bi htele; on se tek oženio, a njegovi vrsnici već dece imaju.
I Cveta je imala tada dvoje dece i više ih pazila no svoga čoveka, kako su
komšinice govorile.
...Prvo, iza Pavlova venčanja, lepo i raspasano leto, kada se spava u komšiluku i
po poljima, gde koga dan ili noć zateče, navuče Pavla i Cvetu na šalu. A jedne
večeri, obasjane mesečinom, našavši je samu kod ovaca na raženu strnštu, trenom
probudi se u njemu stara, uspavana želja za njom.
Sama si kod ovaca? veli joj i čudi se svome uzbuđenju.
Da, sama...
Kud ti je Ilija?
Brige me za nj!
Što veliš?
Rekla sam.
Da, brige te, a što bi bez njega, kad si se na nj navadila?
Lako, brate! pa nadoda: Imam troje djece kao tri jabuke...
Oboje ćuti, a noć je šapatljiva, obasjana. Izdaleka zadocnio slavuj željkuje, oko
njih u travi cvrče popci, jedan od ostalih odvaja se oštrim krikom, slap nad
mlinicom jače šušti, jablanovi u vrsima žamore i njihove tamne sene drhte. Pavle se
približi:
Cvijeto, sjećaš li se našega gonjenja?
Bilo pa prošlo!.. .
A da nastavimo....
Nema od toga koristi...
A mi se milujemo! reče on živo i obuhvati je oko pasa. .
Pusti me!... Zar sam ti ja bolja od žene?
Jesi!
Pa što me ne povede sobom one večeri?
Nisam smio od oca, a žao mi bješe.
Žao? Očiju ti?
Da!
Pa je jače k sebi privuče.
Šalimo se šapće joj i mišlju vodi je za sobom u zaklonicu ispod jablanova, među
trepereće duge, tamne sene. A ona se pušta i besvesno za njim ide. Oseća slast i
uživa, kao što sve uokolo upokojeno uživa u šapatljivoj noći lenoga, raspasanoga
leta...
Zadnjih dana tamnovanja, noseć vodu, sastadoše se na česmi.
Pavle, pažljivo obazirući se, ide za njom. Kad Cveta podmetne vučiju pod točak,
veli joj:
Kvasiš se!...
Ona se primače da ga čuje, jer u šumu vode gubi se njegov glas.
Odastasmo pošteno po zakonu , kako htjede Ilija...Još dva dana.
I pravo nam je!... Osramotismo se..
Neka, mi ćemo raditi kao i dosada....
Pavle, ja sam odlučila...
Što? I ja sam odlučio sto puta, pa koja korist?... Vidiš, ovoga časa dok se
sastasmo, ponese me um k tebi kao i uvijek. Bog zna što je to! Ne znam, ali čisto
osjećam kako mi plamen udara uz obraze.. . Poganluk, pa eto! završi.
Preko pune vučije voda se zaleva, a oni još stoje.
 Gledaj tamo zgode! kao prenuvši se iz misi Pavle veli joj živo i pokaza krstom
ruke na obližnju šumu.
Pusti, Pavle, nije vajde, paze nas!
U ponedeljak pre podne, kad je Cveta imala izići iz tamnice, došao je Ilija u
varoš, čekao je pred vratima, pa, dok su je pustili, pođe k njoj i povede je za
sobom u krčmu.
Žena upita za decu i druge potrebe u kući.
Pij, pa ćemo kući! odgovori on nestrpljivo. Ali, osetivši vino i slušajući
pevanje, duže se zadrži.
Domalo uniđe i Pavle. Dolazi iz druge krčme. Dok ga je Cveta ugledala, razdragana
vinom, ponudi mu svoju punu čašu. On je samo k ustima prinese, pa upita Iliju hoće
li s njime ispiti zajedno, nadušak, po jednu. Ilija ćuti i gleda u zemlju.
Krčmar zna za zavadu, pa navaljuje na Iliju da pije. I drugi ljudi nutkaju da pije,
iako nisu znali zašto su zavađeni.
Čovjek sagriješi, veli krčmar, a da ko će ako neće čovjek?! A valja i oprostiti
jedan drugome.. .
Ilija najposlije popusti i ćutke ispi svoju čašu.
Pavle, ispivši svoju, sede do njega i naruči jednu litru na svoj račun. Pijući
njegovo vino, Ilija oseća nekakovu tegobu u duši, užima se, ali kako će drukčije?
Pa vino i pevanje učiniše svoju, te on čisto prema Pavlu oseti da je bolji,
milostiviji. Pomisli da je on i onako izvršio pokoru, pa je bolje pomiriti se. A
valjada i sam Pavle uvideo da je nepošteno radio, i biće da ga je zakon osvestio...
I sada bez srdžbe i pakosti gleda ga pred sobom. Ali kad pogleda na ženu, na ustima
mu je da joj rekne da idu, no ne može, usteže se, i dalje pije.
Pij, Cvijeta! veli joj i kršiom gleda je.
Pijmo oboje! prihvati žena.
Dakako, pijte, pa lijepo zajedno kući! savetuje ih Pavle. Da, zajedno,
nastavi. Najbolje je tako, pošteno, pa se ne boj!... Svijet kao svijet! Ko će
svijetu usta zapušiti?... A znaš, Ilija, okrete se k njemu, nije bilo boga mi
onoliko koliko drugi divane. Nenavidni, bolan, težačka naša pizma! Kao vele: Ilija
star, a žena mu mlada, pa da ih zavadimo... 'Ajde, sreće ti! Šala, brate, sve šala!
.. Je li tako, Cvijeta?
Šala, a da što? jedva dočeka Cveta, osokoljena Pavlovim rečima.
Sramota je, brate, veli Ilija, i pogledati na tuđu ženu... Nema šale... Gdje
je to? I ućuta.
Pa pijmo! nudi Pavle i naruči još jednu litru.
U krčmi je pijano, peva se, kriči i tetura. Nekoliko pijanih pristupiše k njima;
raspravljaju živo o nečem i hoće da s njima zametnu razgovor.
Tada se Ilija, kome se od mnogo beseda dosadilo, diže, plati račun i iz krčme sa
ženom iziđe.
Pavle požuri i stiže ih u putu.
'Ajmo, brate Ilija, đavo odnio i varoš i vino! Vino pije vino, pa nikad kraja!...
'Ajmo, Ilija!..
Idi, veli mu Cveta nakresana, široka je cesta!
Pavle je pogleda u čudu:
Zajedno ćemo, lepše je u društvu... A što si mi ti zadrta? veli joj kao u šali
i obujmi je oko pasa, ali žena, pogledavši ga krišom, izmače se.
I idu zajedno. Ilija je odgrnuo kabanicu s glave, razdragan je vinom i željom za
ženom; rekao bi joj štogod, ali ga ometa Pavao, a žao mu terati ga od sebe.
I žuri putem što bolje može. Misli: obeseliće se deca majci, i svima noćašnja
zimnja noć biće lepša i toplija, a njemu osobito, preko načina. Pomete ga spavajuć
sam. Zaludu, drukčije je i slađe udvoje... I iznebuha zastade.
Pavle, brate, idi ti! veli mu, ne gledajuć u nj. Pusti, čovječe, hvataš duši
grijeh! Ima ona djecu, kuću...
'Ajde ti, Pavle! veli mu i Cveta i krišom migne na Iliju.
A Pavao, pijan, tetura se cestom. Na mahove zastaje i pita ih kao u čudu:
Što je, Cvijeta, tebi i Iliji?... Šalili se, pa što je u tome zla? Onako to
drugdje dođe, nastavlja isprekidano. Čovjeka ponese um, pa ne može da izdrži...
Takav je čovjek... baš kao vrijeme, vidiš: juče je duvala južina, a danas struji
sjeverac .. . Nije to; bolan, bilo iz inada, ne dao bog! Ne bi' ja, Ilija, to
učinio ni najgrđem dušmaninu, a kamo svome komšiji... suvezniku.. .
Idi ti svojim putem! veli Ilija, uozbiljen više no igda.
Idi! ponavlja Cveta, i jednako Pavlu na Iliju miga.
I suveznici smo, ne da se razlogu Pavle.
Ilija najposle iznebuha obujmi ženu rukom oko pasa i požuri. Pavle, teturajući,
zastade i prisloni se uza telegrafski stub.
Pijan je! opazi Cveta.
I mi se napismo...Pusti ga !
Cvijeta! okrete se Ilija ženi kad odmakoše nekoliko koračaja.
Što je?
Bilo pa prošlo, je li?
Ne spominji mi već! Čuvaću ga se, očiju mi, kao naleta!... Sramota radi djece...
I radi mene, Cvijeta! opazi on i upilji očimau nju, pa ponovi: I radi mene! ..
. Što ti vali kod mene? Sve ti je u rukama: tvoje je kao i moje!... A da, zaboravih
te pitati: jesi li davno s njime?...
Pusti to!... 'Ajdemo! Noć je, i u hodu priljubi se bolje uza nj.
'Ajdemo! pretrže misli Ilija. Studeno je. Naložićeš dobru vatru, ogrijaćemo
se i odmoriti zajedno. 'Ajdemo, noć je!
NA PROŠTENJU
Na pomolu mora i primorskih sela zaustaviše se da opočinu. A i beše kroz go krš
ugrejalo; sunce, dok se rodilo, čisto i sjajno, kao da je iz mora izišlo, poče
odmah da greje.
Marko i stara Stana mahom sedoše na kamen, a Božica, koja do ovoga časa ne beše
nigda videla mora ni pitomine, zapanjena zastade, diveći se tolikome čudu lepote
što joj, na jedan mah, puče ispred očiju. Cura, po pričanju drugih, zamišljala je
more kao neku čudnu, golemu, nemirnu lokvu, ali ovo što joj je sada na dogledu
beše, preko čuda, nešto čista, živa, sjajna, što se ne može da zamisli, a ne nađe
ni jedne reči da svoje divljenje njome izrazi. I dok joj se majka Stana i zaručnik
Marko odmaraju, ona ne diže očiju sa obasjane pučine, i besvesno kupi u se
svetlost, i zelenilo, i šarenilo boja novoga sveta, i nagli utisci čisto se
odbleskuju kao da je tek sada zaigralo probuđeno veselje života.
Gledaše dolje pod sobom prostrano polje obraslo vinogradima, posuto zelenim,
srebrnastim maslinama. Po njemu isprekrštala se drveta i rasule se sure gomile
isprepletane bršljanom, i zaklonice nad kojima, kao stražari, strše mrki čempresi;
pored polja, uz more, nižu se sela iz čijih sredina izdvajaju se vitki zvonici. Pa
pučina negde prostrana, pusta, negde tesna kao reka iz koje kao da niču ostrva,
školi...I pusti rati zadrti u more, okićeni belim peskom, penom.... pa dalje
nedogledno more. .. sve jasno, veselo, živo, zanese Božicu, pa se često boji
svrnuti pogledom drugamo, otraga, otkuda su oni jutros došli onoga pustoga i
gladnoga krša...
Marko priđe k Božici i rukom joj pokaza polje gde će oni na zavet. Veli joj:
Ne vidi se crkva, ali pazi onde gde su čempresi, između drveta je... U debelome
hladu je, kod žive vode... I nadoda: Ih, da mi je tu sjaviti stoku na
plandovanje!...
Odmorivši se, silaze nogostupom...
Jutros u zoru podranili su da na vreme stignu na svetu misu što će da se služi u
polju, pred kipom svetoga Roka. Marko se zimus zavetovao svecu, kad mu se krava
beše razbolela od neke kužne bolesti. Krava preboli, pa sad je red odužiti se
zavetu.
Sigurno na proštenje doći će i drugih gorštaka: sveti je Roko stari čudotvorac i
pomaže u nevolji. Marko se veselije spremao na put otkada mu je Božica najavila da
će i ona s majkom i s njime u Primorje sići. On već davno za njom pristaje i čeka
samo da godina dobro ponese, pa da je od majke isprosi. Inokos je samac, na njemu
je ostala kuća. Otac mu umre dok je još dete bio; zatim mu se majka preuda u drugo
selo i ostavi ga u kući nejaka, sirotu, na milost i nemilost komšinica. Kuća mu je
mahom pod planinom, golemom planinom, golom, što jednako ćuti nad njegovom
potleušicom. I nigde uokolo nikoga. Crkva je daleko, pokrivena pločama, i uz nju
pet šest seljačkih dimova, između kojih koči se fratarski, župnički stan pod
crvenom ciglom. Pred kućom mu je go krš, što se zimi sledi, a leti je suv; nigde
nadaleko kapi žive vode, već se pije kišnica što se sakuplja između stena, pije se
onako mlaka, kaljava, sa stokom, do zadnje kapi. Ako je leto presušilo, nestaje i
nje, a tada treba je nositi na leđima čak iz trećeg komšiluka.
Jutros se živo namoliše kad nalegoše na župničku kuću, dok im fratarski sluga
dozvoli da se napiju hladne, bistre vode iz čaturnje. Čekaše dugo dok je sluga
donio ključ od župnika, a veli im:
Jedva mi ga fra Jure dade. LJuti se. Kaže da nemate prava na vodu nego samo u
nedelju, kad k misi dođete... Ovako, veli, ne bi je zaleglo ni do po leta...
Nema kod njih ni škole, ni puteva, ni uređenih lokava. I crkva je podaleko: zimi
bije led, a leti pripeka, pa se ne mili ni ići. Pa i fratar im je obično osorit,
ljut, gdekad i škrt; ljuti se radi maloga bira i što mora da živi kod njih u ovome
zabačenom kraju, gde bog svoga nema .
A oni, gorštaci, neuki, na svaki način nastoje da fratra odobrovolje: daju mu i
jaja, i masla, i runo vune, i školca; daju mu, a štede na svome zalogaju. Teško im
je, ali opet nemaju već njega, pa treba da ga mite da im ne ode, i onako nijedan ne
može da se kod njih dugo zadrži.
Marko se u putu zaustavi kod vrela žive vode, pa kaza za nj Božici. Ona ga nije
opazila jer je vrelašce zakriljeno golemim kamenom, u hladu povrh polja. Oznojeni,
žedni, polegoše jedno do drugoga na zemlju i prilegom piju... Preplanuli im se
obrazi dotiču i čuju kako usta željno srču hladnu živu vodu. Sedoše na zemlju da
dočekaju staru majku.
Čudo što je ovde pitomina! reče kao za se cura.
Pitomšta, da, a ti si mi pitoma! nadoveza Marko i pogleda je u oči.
Devojka svrne pogledom drugamo. Činjaše joj se kao da se probudila iza sna i sada
gleda ono što je u snu negde gledala. Velike tamne oči sjaju od iznenađenja i
odskaču sene ispod dugih trepavica, a curska crvena kapa oivičila joj čisto čelo.
Malko uzvraćena gornja usnica priljubila se uz bele zube. Svrne pogledom na Marka i
nasmeje se.
Milo ti je ovde, kaza on, pogađajući njenu misao.
Milo, da. .. Pitomina!...
Ti si i milija i pitomija... ponovi on, i, kao da mu pade nešto na pamet, naglo
se diže i pogleda u stranu. Boji se curske lepote, jer polazi na zavet, a u tuđem,
nepoznatom mestu nije zgoda za ašik...
Uhvativši je za ruku, pohita poljem. Vodajući se, prolaze putem oivičenim cvetnom
živicom pored vinograda, prisenkom maslinovih i smokovih drveta. Ustaviše se ispod
guste smokva Nekoliko kosovaca zviznuše i prhnuše. Smokva rodila, iz gustoga
lišća visi sočni plod, cedi se slatki sok iz pucalica, a vešalicama crvene se usta
kao devojčina gornja usnica.
Marko ih bere i daje Božici.
Ne štedi ih! veli joj i, smejući se, zalaže njima. I, jedući, ugledaše crkvicu
između mrkih visokih čempresa.
Požurimo! povika Božica. Požurimo! i razdragano povuče Marka za sobom.
U hladu visokih drveta oko crkve kupe se Primorci; neki i prenoćiše da zauzmu
prikladnija mesta. Krčmari, dućandžije i čitave porodice postaviše stolove;
udešavaju i hoće da čim pre posvrše sve što je od potrebe za današnju slavu.
Marko prolazi pored poređanih stolova, za njim uzastopce pristaju Božica i stara.
Gledaju i posmatraju uokolo, čude se ovom novom selu usred polja.
Pođoše prama crkvi posvećenoj svetome Roku, obazrivo ulegoše da se pomole.
Nasred crkve stoji svečev kip sa smežuranim, nabranim crvenim plaštom preko leđa, u
visokim čizmama, pognute glave na stranu, a sa licem premladim, detinjim... Oko
sveca obilaze, klize na golim kolenima žene i neki ljudi, a pogdekoja starica pred
svetim kipom na hladnoj kamenoj ploči jezikom čini znak krsta. Čuje se šuštanje
odela i teški, duboki uzdasi, od kojih uzdaha kao da se crkva mekom, toplom vlagom
zastrla.
Žene klekoše, a Marko časom zastade na nogama u tragu sunčeve zrake što se ušuljala
u tamnu crkvicu kroz otvoreni prozorčić išaranih stakala. Momak izmoli običnu
molitvu, izvadivši iz zavežljaja marame zavetnu pletu, pa je položi na podnos pred
svečev kip, da se oduži zavetu, i u čas, osetivši se lakšim i mirnijim, iziđe iz
crkve. Napolju, u svetlosti dana, oseti se razdragan, veseo... I bi mu čudno što ne
samo žene, već što i ljudi toliko kleče i mole se svetome Roku. On je časom svoju
molitvu odmolio, udelio čudotvorcu svoju zavetnu pletu prama obećanju i sada je
slobodan, ispustan... I pođe ka vrelu. Poznavaše već davno tu živu vodu, zaklonjenu
među drvetima, što mu je toliko puta samcu žeđ zagasila i čiji je žamor, odmarajući
se, slušao. Svaki put kad je silazio u Primorje rado je svraćao amo, u ovo zatišje
usred polja, gde je oko crkve mirisalo po tamjanu, starim odeždama i nakapanom
vosku; njihao se čempres i pogled pucao na more, čija mu se pučina činjaše svaki
put na dogledu drukčija, sve lepša i lepša... I, mada nije ovde nikoga nalazio,
ipak ovo mesto beše razgovorljivo uvek kao da nešto živo zaklonjeno šapori, pa
kad bi odilazio, osvrnuo bi se za sobom: činjaše mu se da neko za njim pristaje,
zove ga i hoće da mu nešto rekne. Ali sada kao da se žuborenje vode potajalo ispred
tolikoga sveta što se oko njega okupio. Svakoga časa prilaze poklonici da vode
zahvate, a oni što suda nemaju prilegom piju. I žene se povratiše iz crkve. Marko
sede sa njima pored vrela; odmara se i čeka da počne velika misa, jer tek posle
službe nastaje veselje...
Po Dubravi uokolo već se peku na ražnju janjci i ovčevina; dim se gubi u svetlosti
dana, a vonj dopire do njega i čisto ga podražuje... I on će danas da se mrsom
založi i da ga zalije jakim primorskim vinom, čiji miris tri dana se oseća, i
trećeg dana, štono vele, s konja obara . I podaće se pustom, ispusnom veselju,
kad mu je sve za rukom pošlo i Boijca je tu s njime...
Dva klapca sa zvonika vrebaju na župnika i, dok ga ugledaše da dolazi, prihvatiše
zvona i živo zaslaviše. Makoše se. Stara Stana umešala se među žene, a Marko i
Božica ustaviše se kod stare pretrge, što pred sobom nosi kojekakve ženske
potrkuše. Devojka uze jedan prsten i jednu ukosnicu, i, izvadivši iz nedara
nekoliko jaja, poda ih u zamenu staroj pretrgi. Zakitivši se time, beše zadovoljna
i jače stište ruku svome Marku.
Narod odozdo, s mora, sve više pridolazi; dubrava ispod crkve ispunila se stolovima
i kućnim posuđem, pije se kafa i hladno piće, čuje se pogdekoji poklič prodavača,
da svrne pažnju, i odelita pesma momčadi, ali još nije nastalo pravo veselje; ono
je zatajano, prigušeno, jer treba pre svega odati poštu svecu, slušati pred
njegovim kipom svetu misu. Pa još je i rano: tek se čvrci bude, i dubrava još vinom
ne miriše.
Dolazi i župnik, težak, zadihao se, tare znoj sa čela i unilazi ravno u crkvu.
Zazvoni drugi i treći put, i započe sveta misa. Marko pred crkvom drži Božicu
čvrsto za ruku i sluša pevače koji u pesmi objašnjavaju život svetoga Roka
čudotvorca, a kad spomenu kužnu bolest, oboje se pobožno prekrsti. Tek pred podne
dovrši se služba, a bilo je vreme, jer svetina mahom se razbeže po dubravi. Još
neko vreme mitoklasi se narod pored visokih drveta i nameštenih punih stolova,
žagori, a kad zazvoni podne, krsti se i moleći seda za mrsne stolove i svugde gde
je zgoda.
Marko sa ženama ugrabi mesto ispod vrela, u prošarici; ni brige ga što sunce peče.
Naručio pečene ovnovine s ražnja i sklenicu vina vina što kad ga okusi, pomisli:
Gorilo bi da ga se u vatru baci .
Časom i dubrava zaigra u obilju i veselju. Sa stolova, iz hlada, iz zaklonice zače
se pesma, smeh i kihot. A sunce osvaja i prodire kroz gusto lišće, uvlači se, i
pogdekoji zrak odbleskuje se na znojnome razdraganome licu. Dubrava isprekrštala se
senkama i svetlošću letnoga dana. I čvrci učestaše, kao da hoće da se takmiče sa
pesmom i žagorom.
Marko uz Božicu oseti se razdragan, pa pije, nazdravlja staroj Stani, podaje se
veselju i sili Božicu da naiskap pije. I zaojka po zagorsku, ali, dok pusti glas,
jedan od zagorske momčadi, pogledavši ga mrko, veli mu:
Ne peva se tako kod nas!
Ali se Marko zaželi pesme, kao i cure i vina, pa povede žene podalje od vrela, u
okrajak dubrave, na čistinu, na sunce. Kupi još sklenicu vina i, zagrlivši Božicu,
zaojka u sav glas.
Odeljen od sveta, oseti se slobodnijim, veselijim, i časom zaželi da ovde ostane u
ovoj pitomini, ali kad se seti njih, Primoraca, čiji žagor do njega dopire, mahom
se sneveseli: čudo što se oni odvojili od njih Zagoraca! Sitni su, tesnogrudni...
nisu obilati.... kao nečim potopljeni .,..
Ali veselje prevlada. Božičini obrazi preplanuše kao vatra, a u tamnim očima što na
nj zamiču jednako nešto igra, mami ga i jari.. .
A vino je jako, jevtino, a kad se prospe, preliva se u suncu, zemlja njime miriše i
željno ga u se upija. Marko navikao da svoju curu miluje, obgrli je, diže se,
povuče je za sobom i besno zaigra.
Stara Stana, nasmejana, čuči na zemlji, gleda svoje dete i sluša kako odskokom
zveče stare plete na crven kapi. A deca gore, znoj ih obliva i pada na žednu, toplu
zemlju; preplanuli, sad će da im obrazi raspucaju... Stara čudi se i gleda, i pred
očima ne vidi nikoga do njih dvoje besnih, jakih, njenih...
Zvona najednom zaslaviše u znak da popodnevna litija kreće iz crkve. Mahom po
dubravi, oko vrela i po zaklonicama, zastrše stolove; nasmejana, razdragana lica
uozbiljiše se i veselja prividno smesta nestade; bogoljubivi i ponizni izražaj,
namešten, pokaza se čak i na pijancima, što su do onoga časa grajom bunili pobožni
svet...
U prošarici pokaza se krst, na mahove zasija u suncu, i litija suče se polako,
mirno, izdržljivo. Četiri mlada čoveka, u belim tunikama sa kukuljicama, nose kip
svetoga Roka sa crvenim plaštom; kip se na svakom koraku klanja, kao da
otpozdravlja. Pred svetim kipom župnik i pevači pevaju svečevu pesmu, a jedan
klapac, u belome odelu, ide unatraške i kadi sveca srebrnim kadionikom. Miriše
tamjan, zastaje u zasićenome toplome zraku i kao laki oblak što luta zastire
detinje svečevo lice i obavija crveni njegov plašt...
Redom suču se braća raznih škola, u smeđim, plavim i crnim tunikama, konopcem
opasani, sa kuhuljicom na glavi i blagoslovenom voštanicom u ruci. Sveće drhte, a
tunike se u suncu odbleskuju u svim bojama. I dolaze žene pune, krcate zlata: u
ušima, na rukama i prsima; s navaljenom svilenom maramom na glavi, skrušene,
pognute, gledaju preda se. Od kužne bolesti oslobodi nas, sveti Roče!
A narod odgovara: Tebe molimo, usliši nas!
I molba naroda sve je jača i jača: Tebe molimo, usliši nas!
Srebrni križ sjaji se u suncu i primiče se okrajku dubrave. Stara Stana čučeći
zapazi ga, javi se deci i diže se na noge...
Neka ih, odgovori Marko, ne ispustvši cure iz ruke, mi gledamo našega posla!
Ne, Marko, moli stara Stana. Ja ih poznam, starija sam... LJuti su kao ljuti
psi... Lako kavgu zametnu...
Bojim se ja njih!.. . Što?! Ja sam se svome bogu pomolio i svecu odužio... Brige
me za njih!...Daleko im kuća!... I besvesno dalje igra, i čini mu se igrao bi
tako tri dana i tri noći, kad ga slast vina, devojčin miris i sunce do u dušu
prožiga i toplina njena života osvaja. Pa onako znojnu, zagrijanu, ko će da mu je
iz ruku istrgne... Dečurlija, što pred krstom trči, zaustavi se kod njih, a ono
momče što križ nosi osvrne se i povika:
Živine!
Marko preču grdnju. Križ prođe, a on još igra besno, razbludno... A ljudi se suču i
mrmonje...Ispod kukuljica već se čuje pogdekoja pretnja.
Stara zapazi to, pa hvata kćer, hoće da je istrgne iz Markovih ruku, ali on, kao da
je opčinjen, razdražen, gleda u zemlju i jednako igra... I vuče curu dalje... A već
sredina litije pored njih prolazi.
Otrgnite živine! Sramota! Pred licem svetoga Roka!
I graja biva sve jača i jača... Neki od braće zbaciše s glave kukuljice i prete.. .
Najednom, iznebuha, ispade iz litije visok, dugovrat čovek s nabreklim žilama, u
crnoj tunici, potrča do Marka i blagoslovenom voštanom svećom svom silom udari ga
po glavi. Marko se tek sada osvesti; pusti šuru i besan navali na nj...
Ali časom nađe se opkoljen gomilom braće svih škola: svi drže debele voštanice u
ruci, prete i zamahuju... Marko potraži očima curu. Pogled im se sukobi; ona
zagleda se u nj svojti poplašenši tamnim očima, s naherenom crven kapom na glavi.
Momak, ne rekavši ni reči, istrže go nož iza pasa, ščepa cupy za ruku, i golim
nožem hoće da se probije kroz gomilu što se oko njega stegla.
I već oči zamiču na otvoreno polje, da sa curom pobegne, i, mašući nožem; polako
prodire. A graja, pokliči čuju se sve jače i jače:
Ubij pašče! Drž' ga! Ubij!
Stara Stana moli i zaklinje svetinu živim bogom da ih puste:
Danas je dan proštenja, veli, On je dobar... Biće da je pijan!...
Ali gomila već ne prašta ni njoj. Tuku je i pljuju na nju.
Vištice ! Bezbošci! Divljaci!.
Marko, preteći nožem, odmače nekoliko koračaja, rekao bi prodreće kroz gomilu. Kad
najednom, iznebuha, probi redove litije mlad čovek u plavoj tunici, bez voštanice u
ruci, pa se približi otraga nadohvat Marku i, ne rekavši reči, ispruži ruku ispod
tunike, zamahne snagom golemim kamenom i, shvativši Marka čisto u glavu pobeže...
Momče jauknu, zatetura i pade na zemlju...
Gomila besni, divlje navali na nj, bije ga debelim blagoslovenim svećama i nogama
gazi po njemu, viče:
Ubij divlje pseto... bezbošca!... Ubij!
A kad ugledaše krv i zamrzla čoveka, poplašiše se i razbegoše u redove litije. I
litija suče se izdržljivo, pobožno, polako napred, uokolo ka crkvi... Župnik, u
sjajnim odeždama, naoko miran, u sav glas zapeva svetačku pesmu.
Majka i kći prostreše se po Marku. Stara kune i žali, a Božica na kolenima gleda
Marka zamrla, bleda, okrvavljena... Krv mu se iz glave puši, pada na zemlju i
nestaje je... Zemlja, žedna, naglo, pohlepno je pije, hoće mladom toplom krvi da
zagasi žeđ... Sunce je žeže žedna je!... A kroz zasićeni vazduh, krcat mirisa
tamjana, voštanica i starih tunika što za sobom ostavljaju u svetlosti dana zadah
nečega davnoga, zastarela, još se čuje jaki pevački poklik: Od kužne bolesti
izbavi nas, sveti Roče! I pobožni puk, ujednačeno, punim glasom odgovara: Tebe
molimo, usliši nas!
IVO POLIĆ
Ivo Polić vraćao se u Srbiju s punom dušom utisaka iz carigradskih lepota. Te
utiske, koji se behu duboko uvrežili u njegovu dušu, ni nastali veliki svetski
događaji nisu mogli da uguše: oni su mu se tokom tih događaja nametljivo javljali i
tada kada se na njih nije hteo da seća.
Onaj čas kada je sa lađe u rađajućem se danu ugledao prve ružičaste konture
minareta, bio je za njega otkriće nečega novog, veličanstvenog, što se može da
oseti ali ne i da opiše. Pa ipak, u toku od nekoliko sedmica boravka uspeo je da
upije u se i oseti i mistiku njegovih džamija mesečinom oblivenih, i blagi šum vode
iz česama, i tišinu stambolskih ulica krcatih mirisa pitomih jagoda, i rađanje
njegovih ružičastih zora, i slatku melanholiju njegovih šapatljivih mora... i tople
dane raznolikih oblika i živih šara.
Sa vernicima i s fesom na glavi klanjao je u džamiji Sv. Sofije. Kako su bili sitni
ti ljudi u tome veličanstvenome prostoru, ispunjenom blagom svetlosti, jednostavno
okićenom prostim verskim simbolima! Neki su sedeli, neki klanjali, a mnogi,
povučeni u tihe hramske lađice, učili su svete proročke knjige.
Sa žudnjom ožednela stupio je u hram Sv. Sofije. Zapanjen nečim novim i velikim,
zastao je. Koje iznenađenje! U pljusku prozirne, meke, podjednako podenjene
svetlosti, Ivo Polić uhvatio je jednim pogledom veliki prostor fantastično udešen,
ispunjen najraznolikijom arhitekturom i okićen najraznovrsnijim šarama. Nešto jako,
veličanstveno, primitivna smeša sa uglađenim ljupkim i skladnim detaljima. Jedna
harmonija boja, oblika, stvari, u muzičkoj tišini. Potpun mir u kojem se duši traži
izražaja.
Ivo Polić sa strepnjom u duši gazi po mekim debelim sagovima. NJega ne zanimaju
pojedinosti i materijal arhitekture snesene sa raznih strana sveta, propovedaonica
sa koje hodža čita Koran, ni prema njoj sultanova tribina sa pozlaćenom rešetkom,
ni zapovedi Korana ispisane zlatnim slovima na zelenim tablicama. Ne divi se ni
ogromnoj kupoli što nad njim visi i svuda ga prati, ni praznim zevajućim
galerijama. U harmoniji mira, svetlosti i oblika, njegova duša gubi se u prostoru
hrama kao što se gubi na dogledu jedinstvenih prirodnih lepota.
Za koga je sve to tako udešeno? Nigde traga simbolu božanstva, nigde kipa, nigde
slike! Šta ovde u ovom hramu predstavlja veličanstvo boga? Ovde su sneseni ostaci
osveštanih stvari svih božanskih hramova svih vremena i svih zemalja. Ovde je
smešteno veličanstvo dveju vera jednoga boga.
Ali što ovde podseća na boga koji se u duši javlja? mislio je Ivo Polić. Zar ova
melanholična golota surih zidova, ili ova muzika šapata potištenih glasova vernika,
ili ljupkost jednake svetlosti, ili uspomene varvarstva, razvrata? Kako mora da je
izgledao ovaj hram onoga historijskoga jutra pada Carigrada, kada je muslimanska
rulja, opijena pobedom, ogrezla u krvi i grehu, jurnula prvi put u nj? Hram je vrio
u strahu izbeglica koji u njemu nađoše poslednje utočište ispred turske divlje
bujice. Tu su! Lome se vrata! Bujica, uz viku i pisku truba, poplavljuje hram.
Zaludu hrišćani zazivlju svoga boga u pomoć! Drugi bog bog varvara toga časa
jači je, strašniji je od pravoga boga. Pod njegove noge padaju devičanstva devica i
dece, padaju simboli i otajstva molitve, vapaj i jauk. Razbojstvo, pohota,
oskvrnuće udružuju se u krvi nevinosti i lepote .
Ali šta je to što ovako jako podseća na boga? mislio je Ivo Polić šetajući se ispod
arkada. Gledao je muslimanski svet u prostoru hrama. Jedni se, u nešto blenući,
odmaraju, neki stari hodža čita ljubokrvnoj deci iz Korana, drugi, u šarenim
haljinama, kao sene promiču u vestibulu i ispod arkada; neka ženska, kao pravi
simbol tuge, čuči u zaklonici.
Kupe se pravovernici na molitvu. U hramu svetlost je blaža, bistrija. Obrnuti prema
Meki, ljudi klanjaju: jedni položiše čela na zemlju, a drugi gledaju u svoje
dlanove, kao da iz njih čitaju sudbinu. Kako su sitni i neznatni u ovome
veličanstvu harmonije! Kako su sitni i neznatni prema veličini fanatičnosti i greha
njihovih pređa!
Ivo Polić oseti potrebu da se moli. Bio je u fesu, odluči se. Postavi se u red
vernika i s njima klanjaše. Klanjajući, nehotično iz duše navirahu mu na usta reči
sultana Muhameda II, kojim je na ulazu pozdravio stari hrišćanski hram: Alah je
svetlost neba i zemlje!
Jednoga dana Ivo Polić podranio je. Bio je odlučio da ceo taj dan provede pešačeći
u okolini velike varoši. Zaželio se polja i slobodnog prostora. Išao je bez cilja
kroz prostrana predgrađa raznih vera i narodnosti. Kroz neke mirne ulice, pune
tišine, prolazio je kao kroz arkade koga hrama. Samo šum usamljenih česama blaži
tišinu. Nigde nikoga dokle oko dopire, a iza rešetaka kuća svih oblika i svih boja
gledaju ga stotinu radoznalih očiju turskih ženskinja. Iz tih mirnih ulica
odjedared izbio bi na kakav trg pun ljudstva i šarenila. Išao je neprekidno i nije
se osećao zamorenim. Svugde na putu prati ga život i smrt!
Ulazi u pusto groblje. Ispod neurednih čempresa prostiru se plavetne senke, turski
jednostavni spomenici obrasli u zelenilo... Neki su ispisani zlatnim slovima i neki
okićeni fesom, koji fesovi u tom živom zelenilu izgledaju kao ogromni makovi
cvetovi. Mir i tišina. U hladu, čučeći, odmara se poneki vernik sa svojom porodicom
i, kao da su na njivi, zalažu se jelom.
Pa odjednom, u obliku jezera, izbije more. Nigde kao ovde nisu tako sljubljeni
život i smrt. Nigde kao ovde nisu tako verni jedni drugome: pravi druzi! Iza
groblja ređaj u se vrtovi grčki, turski sa zatvorenim vratima, džamije ispred čijih
česama kupe se deca, retki prolaznici koji prolaze kao pored kakve stvari. Ivo
Polić posle dugoga švrljanja izbio je na more.
Tu se duže zadržao. Našao se prema otvorenoj pučini u dražici na pesku. Tu se
osetio kao da je na žalu u svome selu. Ispred njega talasi valjaju se mirno,
jednolično, tek što mu do nogu ne dopiru, a pučina blista u suncu.
Sa strane drage leže na školjini dve porušene kule surih, narezanih zidova. More i
stare kule. Ivo Polić sa velikim zadovoljstvom gledao je i obilazio te stare
stvari. Zavirivao je u najmračnija njihova mesta. Upijao se u njihov trulež, voleo
njihovu suru svetlost... U tim starim kulama negda neko ostavio je svoju dušu. Gde
je ona sada?
U jednome takvome starome kaštelu, na žalu on se rodio. I tokom celoga života taj
kaštel u radosti i nevoljama dolazio mu je pred oči. Stari kaštel surih stena,
nakrivljen, pun krcat ptičijih gnezda, koji je u tišini tajanstveno ćutao, a
napadnut olujom, stenjao i jecao; u čije izlokane čvrste temelje, besno pršteći,
razbijahu se valovi, kotrljajući beli pesak. A nad njim jata galebova, gonjena
vetrom, derahu se: čijuu, čiijuu! Utrobu toga staroga kaštela Ivo Polić kao dete
nije nikada mogao da upoznade. U njegovoj mašti bio je to jedan veliki prostran
grad pun tajnih glasova i oblika; stoga on je, pre nego bi pala noć, žurio u nj.
Već na prvome spratu, u rupi ispod stepenica, čuo bi ili glas ili bi vidio žižak iz
lule vremešnoga čoveka, koji se tu bog zna kada uselio. Taj živi stvor kuražio bi
ga, i on bi se žurio na treći sprati.
Ko je taj čovek, saznao je docnije. Bio je to neki mornar sa za morske oluje
nastradale lađe, koga su ljudi sa ostacima lađe oteli iz čeljusti valova. Posle
svojih u kaštelu, to je prvi čovek koga je on poznavao i koga je on zavolio bio.
Ostali njegovi utisci bili su iz prvog detinjstva: morske oluje sa krvavim zapadima
sunca, pučina koja je blistala u suncu, majka u čije se skute krio dok je vetar
zavijao i tresao starim kapcima i stari ded koji se bičevao u noći, moleći se.
Kada je počeo da ide u osnovnu školu, već u drugoj godini osetio je nepravdu.
Seljačka deca nisu volela dete aristokratske, posrnule porodice, mada je njegova
majka bila iz njihova roda. NJihovi roditelji pričali su deci o nekadanjem
gospodstvu njegove porodice i pričali im stare priče o nasilju njegovih pređa, dok
je u njihovim rukama bila zemlja koju su oni kao težaci obrađivali. Sećajući se
toga, neka deca imućnijih težaka drsko su ga napadala i stenama gađala. A, začudo,
on je tu decu voleo, voleo i s njima se družio.
Iz toga doba sećao se dveju nepravdi: učitelj ga je u školi izbio stoga što se,
napadnut, odlučno branio od napada jednoga svoga druga, sina imućnog težaka. Deca
su pričala kako je njegova majka uoči toga dana donela obilat dar.
Posle, kad je pošao prvi put na ispoved, majka mu je obesila o ruku nekoliko
kolača, običajni dar ispovedniku. U putu sa drugovima ka crkvi, mirišući ih,
zaželio se da okusi komadičak od tih kolača, inače jedan, misleći da ispovednik
neće to opaziti. Ali ispovednik, ugojeni paroh, pogleda na kolače, odluči onoga
načetoga, povrati mu ga i, išamaravši ga, otera iz crkve. Mali Ivo Polić povratio
se kući osramoćen, ljuto plačući. Majka ga toplim poljupcima tešijaše.
Već u devetoj godini odeliše ga od kuće i mora. Otac ga je poveo u fratarski
seminarij, daleko od mora. Prvi utisak bio je: hladnoća, teskoba i mrak. Dok ga je
otac ostavio, gorko je zaplakao.
Bio je izgubljen u nepoznatome, nemilosrdnome svetu. Svi njegovi drugovi bili su
jači i slobodniji. Dok je progovorio, pojavio se na drskim usnama jednoga od
njegovih drugova podrugljiv smeh: on je govorio pokvarenim narečjem. U toj nevolji
on se setio majčinih preporuka i sav podao molitvi. Tražio je zaštitu od Prečiste
device. .
Sutradan priđe oltaru njoj posvećenom i, klečeći, toplo moljaše pred čudotvornom
majkom za zaštitu. Toga časa moleći sjeti se crkvice u svome selu, u polju, u
prošarici mrkih čempresa, gde ga je majka vodila na proštenje. I u njoj je Majka
božja i liči na ovu crnomanjastu, okrunjenu, ljupku. I, podajući se u molitvi,
oseti se utešen i smiren.
Osle, svaki dan u slobodno vreme žurio je pred oltar druge svoje majke. U posetama
nije ga prečila ni studen, ni čeljad koja klečeći na golim kolenima i ljubeći
hladni kamen, obilažaše oko oltara. Majka božja ne ostade dužna i odazva se na
njegove molitve. Nekog napuštenog popodneva klečao je pred njenim oltarom. Pusta
prostrana crkva beše vlažna, kao da se ovlažila suzama bogoljubnih vernika, a kroz
išarano staklo visokih prozora prodiraše siva svetlost, šuljajući se oko visokih
kamenih stubova, i činjaše mu se da to svetlost na nj vreba... Ova svetlost za čas
odvoji ga od molitve i njegova misao izbi iz vlažne crkve u morske zaklonice iz
kojih je gledao kako na potamnelo, uskolebano more pada suton i u njemu daleko
ostrvo gubi se u tami. I oseti u duši slačinu, kao kad bi okisao žurio kući da se
ogrije i osuši kod otvorenog kamina. Ali priseti se i pokaja što je prekinuo
molitvu, pa s jačim zanosom preda se molitvi. I odjednom, čisto zadivljen, vide
kako majka božja u nj gleda i ljubazno mu se osmehuje. I ne smede da je duže gleda
u oči, pa, zaklonivši glavu rukama, ničice moljaše se pred oltarom, dugo, dugo.
U detinjem raspoloženju, puna vere i bogoljupstva, zateče ga prvi školski raspust.
Iza duge vožnje pokaza se more u sjaju letnjega sunca. Uzdrhta od radosti i
uzbuđenja i pozdravi ga kao stara druga. I onoga časa iz njegove detinje duše
izbiše utajeni osećaji jasno i sveže kao mlazovi vode iz planinskoga izvora, i
časom mu ispred očiju iskrsnu i majka, i stari kaštel, i paroh Keko, i polje sa
brežuljcima u pozadini, i morske oluje, i onaj oštar rt podno polja što daleko u
more zadire, jednako peskom i belom penom oivičen. Ali, setivši se Prečiste device,
prestraši se od tolike zakliktale radosti života i silom svrnu svoje misli na nju.
Prišao je svojoj majci čist i vedar. I tu čistotu i vedrinu duše nisu mogli da
zbune njegovi bivši drugovi. Dvojicu od njih iskreno je voleo.
Vodili su ga po sitom, osenčenom polju, okićenom dozrelim grožđem; u sveže poljske
zaklonice, pune mirisa i zujanja i šarolikih boja. Razdragani i znojni,
zaustavljahu se kod plitkih izvora u kojima bi hladili sočne smokve crvenih,
nabreklih usnica. Pa bi požurili žalu da se okupaju u otvorenome moru; bacili bi se
zajednički u smežurenu, drhteću, pomodrelu pučinu, koju sveži maestral tek što će
da pokrene. U suncu što prožima sede na vrućemu žalu. On im priča nevine i
bogoljubne stvari iz seminarija, priča im o Prečistoj devici. Oni navlaš svraćaju
govor na devojčice što nose ručkove težacima u polje, koje oni vrebaju i s njima se
sastaju... On se čudi njihovoj drskosti i gleda ih u čudu, kao da ih nije u školi
dosada video, i čini mu se da su mnogo jači i odrasliji od njega. Dok oni,
nasmejani, tako pričaju, njegove oči nemirno zamiču u stranu i oseća kako se nešto
sladunjavo u njemu zameće. A sunce, žal i vreo zadah mora unose u naslućenu
sladunjavost svoju toplogu. A kad se smiri dan, prožet slatkom melanholijom, nosi u
sebi kući utiske topla polja i mora. Penjući se u mraku uza stepenice, javlja se
kao i pre paroh Keku, i kao pre majka ga ljubi i s njime zajedno moli se Prečistoj
devici. I pred njenom ljupkom pojavom, koja mu, moleći se, pred oči dolazi, gube se
danji uzbudljivi utisci i sunce ga budi u krevetu mirna i vedra, jaka da se brani
od svake napasti. Druge školske godine, iskreno pregarajući sve naslade detinja
slobodna života, pohita u seminarij.
Mirni jesenji dani prolažahu u skladu sa njegovim bogoljupstvom, koje se bejaše
udvostručilo. Proti naslućene slasti i radosti života, moleći se pred oltarom Majke
božije, boraše se svom snagom. Ali on je bio obdaren darom zapažanja. Počeo je da
gleda oko sebe, počeo je da odvaja reči od dela. Slušao je razgovore starijih đaka
o nepravdi; slušao je priče drskijih kako profesor veronauke, lepi, mladi fratar,
služi se sa tuđom ženom dobrotvora manastira, i profesor matematike boluje od
želuca zbog halapljivosti. Starij i đaci pokazivali su mu tu ženu kad bi je u putu
sreli. Gledao je na svoje oči batinanje nekoga đaka zbog krađe jela iz kuhinje. Tu
odvratnu sliku, kojoj su fratri prisustvovali, dugo je imao pred očima.
Dolazila je zima; prošaste se seća sa užasom. Samo Majka božija sačuvala ga je i
dala mu ustrpljenje da je preturi. Ove, što je rano dolazila, silno se plašio.
Pre osvitka morao se dići da služi svetu misu. Prolazio je kroz hladne hodnike
upola osvetljene, pune slika fratara iz starih vremena. NJihove razrogačene oči
pratile su ga neprekidno; drhtao je od studeni i straha. U tim časovima javljale mu
se iz potaje nezvane misli o slasti u jelu, spavanju i slobodnom kretanju, u čemu
je bio sprečen. Zašto?
NJegovi učitelji i nastojnici hrane se u izobilju, spavaju do volje i slobodno se
kreću, a njemu se to preči...
Pa počeše da se zameću i životu krišom naslućene seksualne slasti, grešne, napadne.
Zaludu da ih se odbrani, obraćaše se Majci božjoj zaludu, jer su te grešne misli
bile snažne, drske: dolažahu čak do pred njenu zlatom uokvirenu ikonu.
I tu, pred oltarom, u očajnome zanosu, oseti potrebu zaštite, odbrane, oseti
potrebu čiste ljubavi i milovanja. Ali nigde da oseti toplotu srodne drugarske
duše! Pa se zaželi svoje dobre majke: u njenom krilu primirio bi se.
U povratku iz crkve, prolazeći pored odelite fratarske kuhinje, bunio bi ga miris
hleba, kave i toplog mleka. Bledio je i drhtao od nadraženja. Da mu je da se sit
najede!
I glad i naslućena seksualna slast užurbano razvijahu se jedno pored drugoga.
Jednoga jutra, prolazeći pored fratarske kuhinje, osetivši topli miomiris, uleti u
nju i, ne našavši nikoga, naglo ispi šolju topla mleka i odnese nekoliko komada
kolača. Bojao se i stideo svoga dela, i odlučio da nikada više to uraditi neće. Ali
reč nije održao zadugo. Jednoga hladnoga jutra našao se u sakristiji za čas sam. Na
stolu stajale su poređane sklenice vina, određene za svetu misu, i bela kao sneg
parčeta još neposvećena hleba.
Pogleda uokolo, pa se željno založi hlebom i pomalo odli i vina iz svake od
poredanih sklenica. Kod služenja svete mise oseti toplotu po celome životu: vino ga
beše razdragalo i stoplilo. Ali strah ga spopade da ga bog toga časa ne kazni za
učinjeno zlo delo, pa, strepeći, obrati se Majci božjoj za milost.
Kod prve ispovedi beše odlučio da sve kaže svome ispovedniku; nije mogao ni da
pomisli da bi mogao što da prećuti, ali, našavši se oči u oči sa njim pred
ispovedaonicom, zataji svoj greh. Snaći će me zasigurno teška kazna božja ,
strepeći je mislio.
Da ubije u sebi glas grižnje, poče da čita. U čitanju knjiga saznade da ima i
takovih koje mlađi ne smeju da čitaju. On se zaželi baš tih priča. Svome starijem
drugu davaše svoje najbolje jelo za svaku knjigu koju bi mu krišom pozajmljivao na
čitanje. Tako mu dopade ruku knjiga Pavao i Virginija . Čitajući po drugi put ovu
knjigu, u njegovoj mašti otvori se drugi svet, svet koji se odvajaše od ovoga u
kome sada žive, svet prostora, sunca i ljubavi! I klice naslućene seksualnosti
pomoliše se u prvoj proletnoj zori.
Jednom, kod čitanja te knjige koja mu beše postala veran drug, zateče ga nastojnik.
Pročitavši naslov, srdit istrže mu knjigu i ošamari ga.
Uzbuđen, siđe u dvorište. Beše na izmaku zime, u subotu, kada se u dvorištu
seminarija skupljala sila prosjaka, tražeći milostinju. Uzbuđen, obilažaše oko
njih, tražeći neku siroticu koju je često gledao. Nađe je samu i zagleda se u nju.
Gledajući je, danas mu se učini njeno lice i svetlije, nežnije i prozirnije. NJena
meka kosa, njene plave oči, prelivene bojom mora, iz kojih kao da će suze da
pomole, gledahu u nj. Zadivljen, posmatraše je, pa oseti kako mlaz toplote i
samilosti prema njoj navire mu iz duše. Htede da joj nešto utešna kaže, ali nikako
da nađe reči, pa u zanosu priđe k njoj i utisne joj u ruku sav novac, svu svoju
prištedu. Curicu obli laka rumen stida i, zahvaljujući, osmehnu se na nj.
NJen glas zamami ga, pa besvesno pokaza joj kretom glave da pođe za njim.
Curica posluša. Skloniše se na kraju dvorišta, ispod drveta punih tek nabreklih
pupoljaka.
Kako ti je ime?
Jelka!
Žva reč oslobodi ga, uhvati je za ruku i oseti tu ruku.
S kime živiš?
Sama.
Sama?!
Uto, odjednom, s razuzdanim kihotom kao vetar, dotrča do njih nekoliko njegovih
drugova; među njima upoznade svog protivnika. Okupiše ih i, sprdajući im se, gone
ih pred sobom. Ivo, iznebušen, postiđen, ne zna da se brani. Jelka se izgubi u
gomili, a on pobeže u baštu. Prokazaše ga. Beše kažnjen oduzimanjem hrane i
klečanjem za vreme celoga ručka.
Osle se mali Ivo očito bunio. Veštački beše dobio namršten izraz lica. Nije hteo da
sluša, zapažao je ono što se oko njega događalo. On je nabrzo zapazio razliku
između fratarskih reči i njihovih dela; oni su presiti, a on je gladan; njihove
sobe su zagrejane, a njega studen bije; oni se voze kolima u šetnju, a on pešači;
on ne sme da puši, a njihove sobe su zadimljene od hercegovačkog duvana.
Bunio se, nije im više verovao. Još se po navici molio, ali sve ređe i ređe pohađao
oltar Prečiste device. Jednoga dana pobeže u varoš da potraži Jelicu; nije je već
video od one subote. Behu joj zabranili da u seminarij dolazi. To ga je jako
bolelo. Zaželi se da je vidi i da je daruje uštednjom. Lutao je po varoši,
zapitkivao, ali je ne mogaše naći. A u tome ga i seminariski sluga, jaki Zagorac u
mrsnim haljinama, spreči i silom ga odvede u seminarij. Opet bude kažnjen glađu pod
pretnjom izgona.
Ali on je već otvoreno govorio svojim učiteljima da će da ode; nije tu njemu mesto.
A toplo leto požuri tu njegovu odluku. Nemiran, razdražen lutao je po prostorijama
setminarija, dvorištu i bašti. Gledao je dozrelo voće na drvetima, a nije smeo da
ga bere; gledao decu, a nije smeo sa njima da se igra. Čuo je sa prozora vikača
sladoleda i limunade, a nije smeo da se njome rashladi. A kod njega, u selu, kod
mora, trešnje su se već obrale; sad zreju kruške, jabuke i šljive, i grožđe, i
smokve. Sada polje i more miriše. Drugovi dočekuju u osenčenim zaklonicama curice
što se iz polja vraćaju. Te curice, nabreklih crvenih usnica kao smokve pucalice iz
kojih se slatki sok cedi! Drugovi se njegovi kupaju... i planduju. Nije mogao da
izdrži.
Bila je ta noć topla, upečatljiva, mesečevom svetlošću prelivena. Mamio ga je dugi
put, nepoznati ljudi i krajevi, pa, kad se u seminariju sve smiri, on se spusti
preko zida dvorišta u varošku ulicu. Žurio je k onom pravcu gde je znao da će k
moru doći. Zamoren, zaspao je u jarku na drumu. Iza prvoga sna diže se i prosledi
put. Sunce je bilo već savladalo sve uokolo kad on sa jednoga visa ugleda veselu
pučinu Zadivljen, zagleda se u nju. Zaplače od uzbuđenja i tvrdo odluči da se već u
seminarij neće povratiti...
Te detinje uspomene prođoše Ivu Poliću kroz mozak u sećanju, kao vetar.
Pred njim ležalo je more. Gledao je talase kako, jednolično jedan za drugim šumeći
i kotrljajući pesak, prilaze k njemu i ćutke gube se u pučini. Neka lađa žutih
jedara pojavi se na pučini.
Ivo Polić u ovoj tišini osećaše se kao neko usamljeno biće, odelito od onoga što
žive u vrevi velike varoši. Dugo i dugo gledao je talase i porušene kule i
osluškivao blagi šum večito nemirnoga mora. Najposle izvali iz svoje putničke torbe
svoj ručak.
Posle opet luta pored starih, narezanih zidova i posrnulih kula. Prođe kroz neku
golemu kapiju, pa se spet nađe u muslimanskom kvartu. Ide pored reda kuća raznih
boja i oblika: rešetke, džamije sa česmama, osamljeni platan ispod kojega u hladu
odmara se sa dugim kamišem u ustima neki stari Turčin, sakrivene bašte iz kojih
dopire jaki miris, zaklonjene grčke crkvice, manastiri... Sve ređi prolaznici, neko
pusto polje. Pa opet zidovi kule, obrasli zelenilom. Neka prekinuta ulica. U njoj
porušen grad. Pred dvostrukom kapijom, turski zvaničnik, crnomanjast Anadolac.
Jedi Kula! Grad od sedam kula. Pusto, visokim korovom zaraslo dvorište, oko kojega
se dižu stare sure zidine, niz koje zevaju posrnule kule, u kojemu su rastureni
komadi ostataka kolona, stare ploče sa raznim natpisima. Kućice. Viri zaklonjena
džamija između granja drveta širokih listova. Druga golema kapija do polovine
zakrčena golim stenama, iza koje se nazire polje sa dozrelim talasastim žitom. Pa
porušene kule sa uskim kamenitim stepenicama, dvorište u kome su se derali
osuđenici na muke.
Svugde po kulama hladno, mračno, puno surih stvari: niskih vrata, tesnih tajnih
stepenica po kojima se silazilo u podzemne rupe, živa groblja osuđenih samotnika.
Pa dugi mračni hodnici kroz koje se strepeći prolazi.
Tu su noću u svetlucanju tajnih svetiljki prolazili krvnici naoružani noževima,
sekirama, handžarima i svilenim pantljikama, donoseći mučenicima smrt.
Ivo Polić zavirivao je u svaki ugao, gledao, strepio, i kao kakav zločinac vraćao
se opet na najzloglasnija mesta. Činilo mu se da gaji kosti nesretnika, da čuje
njihov jauk, zapomaganje, da vidi krvave glave, a dole, duboko ispod kule, da čuje
krkoćenje Mramornoga mora, koje je glave primalo.
Ivo Polić pope se na najviše mesto sivoga zida u bršljanu obraslo. S te visine
pogleda u dvorište. Mrtve leže u popodnevnome suncu preturene stvari starih
ostataka iz raznih doba, svedoci rimskoga, bizantijskoga i turskoga gospodstva.
Mrtve leže, osvojene mladim divljim zelenilom korova, žbunova i drveta. Neke se
isprsiše, željne još da žive; neke leže napola zakopane, a neke tek vire.
Mir, tišina, džamija zatvorena ćuti, minaretu ne da oduške ogromni platan, a oko
grobnice nekoga vezira, tu ubivena, zuje jata šarolikih boja. Zalutali galebovi
Mramornoga mora savijaj u se nad porušenim gradom i kriče... A uokolo, dok oko
dopire, vide se žuta polja posuta žitom, cvećem i drvetima, veliki deo
stambolijskih predgrađa sa svojim vijugastim ulidama, morem groblja minareta i
zelenila, a dole Mramorno more, večito nasmejano, živo i nemirno. Život i sunce
osvaja i kao da sa prezirom gleda na stare zloglasne ruševine, čij u utrobu danas
grizu pacovi, zmije, gušteri i insekti.
...Letnje noći prolazile su brzo kao letnja kiša. Te tihe, mirisave, mistične noći!
U tim noćima Ivo Polić imao je jasniju viziju šarolike gomile u kojoj se danju
nalazio. Novi most što spaja Galatu sa Stambulom tek u dubokoj noći odahnuo bi,
čekajući rumenu zoru. Tim mostom gomile ljudstva sviju krajeva sveta gazile su
celoga dana. Sa toga mosta razilazio se narod na sve strane sveta. Šum mora, česama
i silni zvižduk lađa gubio se u huci nemirnoga ljudstva svih religija, svih boja
puti, svih oblika... Najsjajnije gospodstvo mešalo se sa golom sirotinjom. Lepota
se odvajala odelitije nego igde od ružnoće, jakost od slabosti, Zapad od Istoka.
Ivo Polić sa ovoga mosta odlazio je u Skutari, u Aziju. Švrljao bi tamo po pustoj
obali celoga dana i u suton vraćao bi se. Ručavao bi u Evropi, a večeravao u Aziji.
I padao bi meki suton i dolazile noći, tajanstvene, mistične stambulske noći. Te
noći Ivu Poliću ostaće urezane u mozgu celoga veka.
Dok bi smrklo, on bi, sanjajući i maštajući, švrljao oko stambulskih džamija. On ih
je u svetlosti dana gledao, ali u noći one su se pokazivale u drugim oblicima.
Svetlost i boje kojima su one danju oblivene tama je pokrila i mesečeva svetlost
oblila. NJihove konture gubile se u sijaset mističnih oblika, a minareta prodirala
visoko u nebo. Tišina; samo bele česme jasnije žamore, pevajući pesmu tople noći.
Ivo Polić tih toplih noći odmarao se kod velike džamije Solimanove, Bajazitove,
pune golubova, ukusne i ljupke. Kod Ahmetove, sa šest minareta. U gluvoj, dubokoj
noći, po pustim ulicama, njegovi koraci odjekivali bi kao u velikoj grobnici.
Zastajao bi kod malih, ukusnih mauzoleuma koga paše, zelenom čojom zastrtim, i
pošao dalje sa čudnim osećajem u duši. Često izbio bi kod mramorne goleme kapije.
Tu, iza Sv. Sofije, pio bi vodu iz sultan Ahmetove česme, ljupke, mermerne,
ukrašene zlatnim natpisima, arabeskama, kolonama, mozaikom, pendžerima sa gustim
rešetkama, sa narezanim kupolima pravoga hrama u kome živi, žubori, pevuši u noći
čisti izvor bistre, pitke vode.
Posle nego bi se naslušao pesme noći u česmi, vraćao bi se ka kapiji. Mirno u noći
leže zidine staroga Seraja. Tornjeve oblila je mesečina. U unutrašnjosti kapije
stoji vojnik. Noć budi uspomene, jača maštu. Kako danju mirno je u tome dvorištu!
Ivo Polić razgledao je razne muzeje iz doba turske slave i veličine. Šarolike boje
i oblici igraju mu još pred očima. Veliki veziri, paše, sudije, janičari, krvnici,
roblje u kostimu... Janičarsko dvorište na polju ogroman platan, stena na kojoj
se odsecahu glave, rupa gde se stavljaju na dogled radoznale svetine. Kapija između
velika dva tornja, pa druga, Zdravlja kapija , koja vodi bliže Seraju, sa
hodnikom gde su stanovali krvnici; dvorište gde je bio carski divan. Pa treća
kapija, Kapija sreće , gde je sedeo brat sunca .
Svi događaji kao da su juče bili ostavili su na mestima svoj upečatak. Prostota i
veličina pastira i junaka prvih vremena, pa divlja verska fanatičnost, pa velike
strasti, pohote, blud i sjaj...
Najlepše žene, najlepši i najjači ljudi. Vrlina i porok. Devičanstvo i razvrat.
Najviša moć i najniže ropstvo, slava i propast, sve to u jednoj noći. Sve te
slike su dolazile pred oči Ivu Poliću. Išao je dalje k moru. Pučina je drhtala u
mesečini. Azijska strana gubila se u fantastičnim konturama; svetionik bacao je
pregršte trepereće svetlosti na golemoj pruzi.
Uz obalu plovile su lađe pune jagoda. Miris prostirao se i opajao, a more je
jednako pričalo. On je sedeo dugo i dugo. Na mahove milina ga je ispunjavala svega,
na mahove bilo mu je teško, znojio se od muke i svoje vrelo čelo polagao bi na belo
žalo.
Ima samo dva načina života, mislio je... Onaj starih sultana, i onaj svetog Franje
Asiškoga treći način sitan je, bedan... I on je plakao.
NOVI HRAM
Ceo sat gledaše on u sjajne rasvetljene ljuljajke što, od nekoliko dana, stoje na
kraju gradskoga pristaništa. Debeo, malen čovek, kakovi su retki tamo otkuda je on
došao, vrtio se oko čeljadi, tražeći groš od svakoga što će da se ljujka. A neko
žensko, sigurno žena mu, okretaše orgulje što od sebe puštahu raznolike zvukove,
čas vesele čas tužne, zvukove kakvih on dosada nikada nije čuo.
Uprto gledajući u neko gradsko momče kako se u ljuljajci visoko diže i s visine
hitro spušta i slušajući čudne glasove orgulja, za čas zaboravlja na se i dođe mu
da i on zajaše jednoga od tih hitrih konja, a u misli već leti daleko u visinu nad
sve ostale. Ali za čas dođe k sebi: kako da se na to usudi on, koji je tek jutros
sišao u grad, sišao ozgo iz Crne Gore, veseo, hitar, željan hleba i zarade?
Čuo je da se dolje, kod mora, podiže nova hrišćanska crkva, da primaju na radnju i
njih, Crnogorce, i da već mnogi od njih tamo rade i stiču para.
Pričanje o tome jedne večeri na guvnu, u mesečevoj svetlosti, zanese ga, i, znajući
da ga majka, udovica, ne bi pustila, iste noći umače s društvom. Sa sobom je ponio
samo što se na njem našlo; čak je zaboravio i na struku, bez koje dotada nije
nikada od kuće kretao.
Kad svitaše, s prvoga visa ugledavši u zalivu zalutalo more, čisto zastravljen
zastade i od čuda ne mogaše da progovori. Koliko sila vode, pa kako mirno leži i
plavi se! I koliko boja, šara... I, gledajući u pučinu, oseti da mu se u dušu
uvlači neka čudna mekota, pitomina... Ali drugovi ne čekaju, pa, diveći se, požuri
nizbrdicom da ih stigne.
Već je i zanoćilo, a momče jednako gleda u ljuljajke, i naoko ni brige ga za svet
što se natiskuje oko njega.
Kud te nesta, jadan ne bio, tražim te! gurnu ga drug mu Lazo.
Ilija se okrete, pogleda ga svojim bistrim i svetlim očima i nadigne kapu sa
prostranoga čela.
Gledam k'o onako...
Sitno je to, ostavi!...
Uputiše se jedan za drugim preko obale, kroz narod, uvek na oprezu da se o koga u
hodu ne zadenu. Kod prodavnice kruha Ilija se zaustavi.
Da kupimo komad hljeba, veli Lazo.
Pusti, ko zna hoće li nas sutra uzeti na radnju!
Boga mi, jeo bih... ali, pravo veliš, bolje da mi se nađe ovaj groš pri grđoj
nevolji, i krenuše dalje. . .
Napiše se vode što izvire ispod gradskih bedema i otiče u more, i pođoše dalje da
nađu konak. Lako im je: letnja noć je topla i vedra, kresi preletahu ispred njih i
svetle po šikari što ivicom puta raste, a došavši u dolac, dočeka ih sveži vazduh,
hladi ih i okrepljuje. Na poljani, između žbunova, momci potraže zgodno mesto i
stručak suve mirisave trave da ga pod glave podmetnu.
Neki od njihovih a poznaju ih po besedi i po odelu već se smestiše, a drugi, po
dva tri, dolaze u odmacima. NJih dvoje, dremajući, među sobom izmeniše nekoliko
reči. Slušaju oko sebe ljudske glasove i žamor iz grada, i gledaju u zvezde,
jednako u brizi hoće li im sutrašnji dan doneti zarade.
Sutra, pre no što je svanulo, nađoše se na trgu pred radnjom, i čekaju da dođe
majstor. A došavši, kad baci pogled na njih, čisto pretrnuše od uzbuđenja. NJih
novajlije odredi da dube i čiste zemlju za temelj crkve.
Iza nekoliko dana, našavši živu vodu, morali su poviše kolena u vodi stajati ceo
božji dan, a kad ih nakon petnaest dana isplatiše, pogledavši u prebrojani novac,
oči im se u čudu sukobiše: para beše manje no se nadahu. I radom nastaviše.
Jednoga dana, za odmora, lomeći kruh, reče Ilija Lazu:
Onaj debeli zastupnik nije naše vjere...
Otkud?
Ja ne razumijem kad mi što govori, jednako nešto đamori...
Švaba je! .
Pa, boga ti, što mu dadoše da radi našu crkvu?
Ko pita danas kako se krsti! Danas je, brate, njihovo carstvo, a mi smo da
izmećarimo i sebi i tuđemu, dokrajči Lazo.
Tako u teškoj radnji sačekaše slavu postavljanja temeljnoga kamena.
U nedelju rano obišla je glazba glavne gradske ulice, a ogradu okitiše svakovrsnim
zastavama. Pred ručak obavila se svečanost u prisustvu samoga vladike i ostale
odabrane gospode. Posle, gospoda i predstavnici narodnih korporacija nađoše se uz
obilato natrpanu sofru, nazdravljajući punim čašama u slavu Hristova hrama.
Te nedelje dadoše im plaću tek pred noć, jer se i zakupnik gostio s ostalom
gospodom; ljudi su čekali strpljivo, nadajući se dobroj napojnici, da se i oni toga
dana provesele.
Pošto Ilija i Lazo dobiše novac, iziđoše na ulicu.
Ni pare više! reče Ilija pribirajući novac pri svetlosti lampe.
Nijesam se ničemu ni nadao, odgovori Lazo.
No eto čuda, ne dadoše nam ništa ni za ono što se danas mučismo da okitimo ogradu
zelenim granama.
Kroz tesne ulice dođoše do vrata neke zaprljane potleušice i stupiše unutra. Ima
dva dana što tu konače, jer ih je spolja kiša oterala. Nije bilo druge, valjalo je
otkinuti od nadnice deset novčića za konak. U kući nađoše još dva starija radnika
ukonačena, domaćina i troje mu dece. Mala soba pri zemlji služila je svima: u njoj
se kuhalo, jelo, spalo i pralo prljavo rublje. Lampa se dimi i tek žmiri, unutra je
sparno i zadušljivo; nenaviknut teško bi mogao da izdrži.
NJih dvoje, kao druzi, leže zajedno na jednome krevetu. Od vrućine do pred zoru ne
mogu da zaspe, a grđe se znoje no kad su na radnji.
Vidiš, brate, ja zamišljah, kad onoga jutra odozgo ugledah ovaj grad, da su u
njem vile odnjihane, a ono, brate, pakao je ovo! govori Lazo, ležeći nauznačice.
Znao sam ja otprije kako je...
Pa što si silazio?
Što i ti!... No gore, kod nas, barem bi po noći odmorio se, a ovdje ne zna se što
je grđe, dan ili noć, , izgorjeh od vrućine! Za čas ućuta, pa opet nastavi: I
nadnica je mala. Mog'o bi' svu u hlebu i vinu potrošiti... Prevario sam se!... Eto,
k'o mišljah: gradi se naša, 'rišćažka crkva, biće na upravi naši ljudi...
Uto zaplače domaćinovo dete; domaćica požuri da ga uspava, pa, pošto umuče, utrne
lampu.
Tako Iliji prolaze topli, letnji dani u teškome radu i još težim sparnim noćima. A
obiknuvši radu i videći da se pak štogod štedi od dobivenih para, odluči da izdrži
do kraja. Ali jednoga popodneva, noseći tešku dasku za merenje dubine u vodi, oseti
se slab i oronuo. Ipak držao se čvrsto na nogama, a bojeći se da mu majstor ne
odbije od nadnice, ne htede poći s radnje, no s mukom izdrža do kraja dana.
Nastajnoga dana moljaše majstora da ga odredi za lakši posao. Nije mu pomoglo, jer
preko reda niko se od radnika ne nađe da ga u vodi zameni. Tako ga i toga dana
žeglo sunce ozgo, a ,noge do poviše kolena mrzle mu u živoj hladnoj vodi. Iza podne
dovuče se umoran i slab u hlad da opočine, a kad ga, oko dve ure, Lazo htede da
probudi, prenerazi se videvši ga gde leži bled, zatvorenih očiju, a kapci mu modre
se. Zove ga i drma, ali Ilija se ne odziva, ne otvara očiju, već mu duge trepavice
mirno leže na blijedome licu, kao u mrca, a kapci su mu jednako tamnomodri.
Okupiše se oko njega radnici. Škrope ga hladnom vodom, i to pomože: mače se, otvori
oči i dođe k sebi. Najpre gleda uokolo kao u čudu, ne zna šta se to s njime
dogodilo; a posle, pošto ga podigoše, čisto se stidi i gleda u zemlju.
Da ga ispratim, zamoli majstora Lazo.
Putem, teturajući se, tuži se Ilija:
Vidiš, i danas će mi od nadnice odbiti polovicu, a zar sam ja kriv? I ako dva
dana zasebice ne dođem na radnju, neće me više primiti, reći će, kao i Danilu
Jovanovu, kada se ono bješe razbolio: Drugi je došao na tvoje mjesto! I
zaboraviće me, kao da me nigda ni vidjeli nijesu.
A što ćeš, brate, teši ga Lazo, tako ti je u svijetu... Svako se tura
naprijed kako ko može... Ono jeste bolje onome što je jači i obrtniji, ali kao da i
oni nijesu zadovoljni: tuži se mjerač, tuži se majstor, tuži se čak i zastupnik,
ljute se na se i na nas.
Ni nastojnoga ni ostalih dana nije Ilija došao na rad. A kad mu beše grđe pozlilo,
dođe mu lekar u hitnji i propisa nešto, po svoj prilici što mu se činjaše da će
bolesniku pomoći.
U to vreme iznenada pohodi ga majka. Ilija se silom diže iz kreveta i, mada je kiša
padala, celo po podne hodaše s njome po gradu. Dok bi plahovito pljuštalo,
zaklonili bi se pod strehu visokih kuća, udno trga, u zavetrinu, gde radnici i
skitači nalaze zakloništa za ružnih vremena.
Nalazi li kiša, nalazi! reče Ilija. I nastavi. Majka ga pogleda i, gledajući
ga, čudi se zvuku njegova glasa, i u očima mu kao vidi useljenu bedu.
Da, sokole, da sjutra kući krenemo... Slab si! reče mu tiše.... A gledaj pored
sebe sirotinju golu i bosu, izgladnelu... Pogledaj kako se iza zida išćućurio
Danilo Jovanov, taman šaka jada... Gledaj Jovana Milivojeva do njega!... Gladni,
goli. Domalo i ti ćeš ogoleti, a ko će te narediti k'o tvoja majka?.. . Nemaš ni
preobuke...
Pošalji mi je po kumu!
Vratićemo se skupa
Ostaću još koji dan; neću praznuž ruku gore, stid me...Tako je i ono dvoje
gvorilo...
Čega te stid? .. . Čemu si isilazio?...Imao si kod kuće svoj ručak, a znaš kako se
kod nas kaže: ko ima ručak, lako mu je za večeru!...
...Zidovi nove crkve naočigled dižu se. Žega danomice popušta i nastaju jesenji
kišljivi dani. Ilija jednako poboljeva, dan radi, dva nastajna gubi i, onako
bolešljiv, luta po gradu, dok ga najposle bolest ne savlada i posvema prikova na
krevet.
Ilija gine s dana u dan. A kad domaćica hoće da ga čemu podvori, veli joj:
Ko će meni ugoditi kada zdravlja nemam?
Da ubije vreme, naveče razgovara s domaćicom. Ali večeras ni domaćina u kući nema,
zadocnio se preko običaja. Kasno stiže, a došavši, ne nazva boga, već ravno baci se
na krevet. Žena ga upita gde bejaše.
U krčmi, pio sam.
Pio si?
Jesam... No ti ne znaš što se dogodi... Pa se podiže, sede na kraj kreveta i
gleda preda se u tle. Ilija s drugoga kreveta pazi na njih svojim već zamaglenim
očima, a Lazo do njega na klupi slatko spava. Vidiš, javi se stari, ne dižući
izgubljenih očiju s poda i prebacivši sa čela još gustu kosu, vidiš, na prvi od
mjeseca treba da iselim iz ovoga budžaka...
Pa što? prekide ga žena. I onako što si najma za nj davao mogao si ga
pozlatiti.
Ovo je trideset godina, obikao sam...
A zašto te gone?
Srušiće sve okolne kuće za novu crkvu.
Sve ruše! reče ona jetko.
I mene su srušili, upade u reč Ilija glasom iz čijeg se zvuka ispoljavala tuga
za izgubljenom snagom. Pa se malko podiže i reče kao za se: Kako Lazo slatko
'rče!...
Kako se novi hram diže, onako Ilijin život opada. Lekar se ne nada boljemu,
pregoreo ga, pa mu majci poručiše da mu se nađe u ljutoj nevolji. Majka izmeni
Laza, a ovaj sa stečenim parama povrati se kući.
...Početkom zime novi Hristov hram podiže se; mramorni stupovi ponosito se dižu i
pozlaćeni krst u suncu se svečano odbljeskuje. Nastupio je dan osveštenja. Uoči
toga dana, naveče, muzika je svirala vesele koračnice, ulice umjetno sjajno
osvetliše, a crkvena vrata prelivahu se u plamenu šarenih lampi. Te večeri Ilija ne
mogaše da se založi. Oko njegova kreveta okupila se domaćinova deca, a on svakome
deli po komadić.
Jedite, veli im, zdravi bili!
Spolja čuje se vreva svetine i ljudski kikot, a kad muzika prođe pored kuće,
domaćica otvori vrata.
Ne otvaraj! opazi Ilijina majka u brizi za bolesnim sinom.
Pusti, majko, neka se vesele! reče Ilija pregorno.
Majka Ilijina kunja na klupi do sinovljeva kreveta, a kada u odmacima čuje pored
kuće nečiji hod, prene se i meće sinu hladne obloge na vruće, prostrano čelo.
Kad mu je oganj popustio, Ilija je noćas zaželio razgovora. Razabrao se i dolaze mu
na pamet reči čisto božje, koje od njega majka nikada nije čula dok je bio zdrav.
Spavaj, sine! nagovara ga majka.
Ne mogu... Je li, majko, dok ozdravim, poći ćemo odmah gore? A što sam i silazio?
Već ne motu ovdje izdržati. Eto, otkako sam sišao, nijesam se još pravo ni bogu
pomolio.
Spavaj!
Ne mogu, odgovara on, i odmah nastavlja: A gore, kod nas, kod onih starih
krstova, bog zna ko ih je dizao! po visovima, čovjeku nešto dođe, i u misli
sjeća se boga...A uokolo jednako nešto žamori i miriše... Da je prosto svima, samo
da ozdravim.... Majko, tebi se drijema. Čuj, boga ti! Je li, opet ću užeći oganj u
svojoj kući? I opet ću se penjati uz naše krševe i odmoriću se kod staroga krsta od
živa kamena... Neka, neka, ozdraviću...
Hoćeš, daće bog, tužno odgovara stara. Ali zaspi, sviće! Zaspi, sokole,
zaspi! Sviće!
DOMAĆIN
Kad njih dvoje stigoše do rečice što kroz polje vijuga, sunce je bilo na zahodu. U
bistroj vodi, što se na suncu bleštala, ogledaju se duge senke vrbovih krivih grana
i iskidani krajevi raščešljanih oblaka. A na snežnim visovima dalekih planina
poslednji sunčevi zraci sjaje bledom, ledenom svetlošću.
Zarobljeni Arnaut, vezanih ruku pozadi crvenim širokim pojasom, pred vodom pade
ničice i, prilegom, halapljivo srknu nekoliko gucaja, pa se naglo okrete, te u
strahu hvata pogled srpskom vojniku Milivoju, koji nad njim stoji s puškom o
ramenu.
Čega se plašiš?
Ubićeš me!
Ne boj se... Pij!
Arnaut se priže, i, dok žurno pije, njegovo se gornje telo u brzoj vodi ocrtava i
prelama.
Vojnik, po naređenju, vodi zarobljenika u Prizren, jer ga je vojnička patrola
zatekla u planini sa punom puškom, mada je njegovo selo ranije bilo umireno i
razoružano.
U prvi mah Milivoj se ljutio na nj. Ovi večiti buntovnici krivi su mu što se iz
vojske još kući ne vraća. Ali u dugom putu, u društvu Arnauta, odljutio se. Sada,
smiren, zagledao se u dim što se lagano povija nad kućama zaseoka, na brežuljku,
preko granice. Iz jedne od tih kuća, zaklonjenih između golih drveta, izbiše dva
dečaka: gone pred sobom kravu. Jedan od njih duva u sviralu. Pred njima pas
potrkuje, a kad spazi stranca, stade i zalaja.
Dečaci priđoše k vodi. Milivoj pomisli: Čija su to deca? Biće da su braća! Pa
upita Arnauta da li on ima dece.
Imao sam...Ali ko zna šta je od njih!... zatežući odgovori zarobljenik.
Rat, brate, rat nema duše! reče Milivoj za se.
Arnaut, onako pred vodom, kleči. Pogleda u zemlju i zatraži hleba.
Zar si gladan?
Gladan!
Milivoj sede. Skide torbu sa leđa, potraži i izvadi iz nje komad hleba. Arnaut mače
svezanim rukama, ali se mahom priseti, pruži glavu kao konj kad mu se iz ruke nešto
daje, i zubima prihvati hleb. Podiže levu nogu i, pridržavši hleb na kolenu, poče
ga jesti. Mora da je jako gladan , pomisli Milivoj gledajući ga kako halapljivo
jede. I seti se svoje gladi, kad ono njih nekoliko drugova ostadoše u pustoj
planini za dva dana bez zalogaja. Pa priđe s leđa Aranutu i odreši mu ruke.
Arnaut, dojevši, zavrti se oko sebe i opasa.
Što se, čoveče, odmetnu od naših vlasti?... Beše ti bolje ostati kod kuće!
Arnaut, iskezivši zube, mahnu glavom:
Kuća!? Gde mi je kuća? Rasturiste nas! govori i nauznačice izvrnu se na zemlju,
licem prema nebu.
Dečaci poje kravu i radoznalo gledaju u strane ljude. Milivoj je pratio kravu
pogledom: zagazila je u vodu i veselo pije; upali bokovi naočigled pune se. Zatim
krava iziđe iz vode, očeša leđa o staru vrbu, riknu i zamače u vrbak. Milivoj
zažele da pređe preko rečice, da svrati u zaselak.
Ej! javi se dečacima. Može li se preći voda?
Izuj se, pa možeš! odgovori jedan od dečaka čisto srpski, i svojim plavim očima
mirno ga pogleda.
Milivoj pogleda na Arnauta. Mora da vodi o njemu brigu. Da je sam, eto zgode da sa
dečacima pođe na konak u zaselak. Čisto se zaželeo domaćinske kuće. Ne može da se
odluči, koleba se...
Uto nečiji konj trčeći upade u mladu pšenicu. Bi mu žao, kao da je to njegova
zimnja, lanjska. Grehota je , pomisli i javi se dečacima da svrnu konja iz štete.

A jesi li ti što kod kuće posejao? upita Arnauta.

Zarobljenik, ne mičući se, izgovori:
Ja?!
Ču se izdaleka dozivanje i blejanje ovaca. A na putanji što silazi k vodi pokaza se
par volova. Goni ih neki mlad, stasit čovek, sa šubarom na glavi. Za njim ide žena
sa krčagom u ruci.
Volovi, navikli putu, teško sagibajući svoje pretile trupove, k vodi sigurno
prilaze. Milivoj, čim ih ugleda, seti se svojih volova što ih brat mu, komordžija u
vojsci, odvede preko Albanije put mora. Pričaju da je zloslutan taj put. Na tome
putu, kažu, ne zna čovek koga više da požali: ljude ili stoku!
Pa kao to more mora da čudno izgleda, kada za nj pričaju da se ne može pameću
smisliti? I slano je, ne valja piti! Valjda na njemu ne poje stoku? Siroti volovi!
Žena se nad vodom sleže i zahvati krčagom. Milivoj ne može da je zagleda u lice,
jer je zaklonjeno širokom maramom. Ali, kad se diže, zapazi njenu prostranu kecelju
živih, veselih boja. A kad pođe prema zaseoku, učini mu se, po lakome hodu, da je
mlada i vitka. Htede da joj se javi, ali se seti da joj nema šta da kaže. Diže se i
gleda za njom.
Žena se okrete i sačeka onoga mladoga čoveka sa volovima. On joj nešto kaza. Žena
požuri. Sigurno je požurila da naloži vatru i spremi večeru , pomisli Milivoj.
Srećni ljudi! Oni su sigurni zimnje, duge, hladne noći!
Milivoja telom obiđoše mlaki, leni žmarci. Protegnu se i, uznemiren, koraknu
nekoliko koračaja.
...Suton poljem pada. U svoju sivu, meku svetlost zaklanja zaselak i zaodeva daleke
planine. Odnekle neodređeno već se javljaju prigušeni noćni glasovi, i rečica
svojim šumom jasnije se javlja.
Dečaci naložiše vatru, krše suve grane i prilažu na nju. A kad se plamen veselo
diže u posureli vazduh, poklekoše do nje. Milivoj, gledajući plamen, krši ozeble
prste. Dođe mu da zagazi u vodu i da priđe k vatri. Pas u vrbaku zaštekta...
Milivoj se trže.
Da idemo! reče Arnautu.
Neću! ne mičući se odseče zarobljeljšk.
Što da me dalje mučiš? Ubij me ovde!
Ne ubijaju se ljudi bez potrebe. Ustani! Priđe k njemu i pomože mu da se digne.
Neko vreme, u zimnjem sutonu, stoje sučelice, jedan prema drugome. Arnaut mrk,
predljiv, sa belom kapom na glavi, u kratkim grubim čakširama, ukrućenim uz tanke
noge, uvezanim ispod kukova, opasan crvenim pojasom, i Milivoj , u prostranom svom
šinjelu, s puškom o ramenu. Na njegovu preplanulom, otvorenom licu plave oči
izgledaju ovlažene, iz njih izbija neka neodređena seta.
Hajd'mo!
Nemoj, brate! zamoli odjedom Arnaut Milivoja. Nemoj! Pusti me da nađem decu,
da im naložti vatru da se ogreju kao i oni srećnici tamo! Majka im je umrla! Ko da
ih prikupi? Zar su oni čemu krivi?
A koliko ih imaš?
Petoro! odgovori Arnaut i gleda u oči Milivoja.
Troje više od mene , pomisli Milivoj.
U taj mah učini mu se kao da pred sobom vidi svojih dvoje: gledaju u nj plavim,
veselim očima i pružaju k njemu ručice, kao negda kada se je dockan u suton s njive
kući vraćao. Ruka mu se mače kao da će da potraži njihove glave da ih pomiluje.
Arnaut gleda u Milivoja i polako odmiče. Pa, udaljivši se od njega nekoliko
koračaja, naglo se okrete i potrča ka šumarku. Milivoj se trgnu, skide s ramena
pušku i, potrčavši, opali. Arnaut zamače u šumarak. Milivoj se ustavi, domaćin
mahne za njim rukom i vrati se k rečici.
Zatim sede na zemlju, izu se i pređe preko vode. Nazva boga tuđoj deci i,
pomilovavši ih svojom teškom rukom po glavi, sede između njih uz vatru.