Naslov izvornika

Gabriel Garca Mrquez

El general en su laberinto

Gabriel Garca Mrquez

GENERAL U SVOM LABIRINTU
Sa panjolskoga prevela ANKA KATUI BALEN

MOZAIK KNJIGA Zagreb, 2000.

Alvaru Mutisu, koji mi je darovao zamisao da napiem ovu knjigu.

ini se da demon upravlja stvarima ivota mojega.

(Iz pisma Santanderu 4. kolovoza 1823.)

Jos Palacios, njegov najstariji sluga, nae ga kako pluta u preporoditeljskim vodama kade
gologa, otvorenih oiju te pomisli da se utopio. Znao je da je to tek jedan od njegovih
mnogobrojnih naina razmiljanja, ali stanje ekstaze, u kojem se prepustio vodi, kao da je
pripadalo nekomu tko vie nije od ovoga svijeta. Nije mu se usudio pristupiti nego ga
prigueno zovne, sukladno zapovijedi da ga probudi prije pet sati kako bi otputovali u cik
zore. General se prene iz arolije i u polusjeni vidje bistre modre oi, kovravu kosu vjeverije
boje, neustraivu velianstvenost svoga svakodnevnoga majordoma, koji je u ruci drao
alicu uvarka od divljega maka i biljne smole. General se nemono dohvati za ruice kade i
izroni iz ljekovite kupke dupinskom estinom, kakva se ne bi oekivala od tako propala tijela.
Idemo ree. Letimo, jer nas ovdje nitko ne voli.
Jos Palacios uo je to od njega toliko puta u tako razliitim prigodama da jo nije
povjerovao da je tono, iako su mazge bile pripremljene u stajama, iako se ve poinjala
okupljati slubena pratnja. Nekako mu je pomogao da se otare i prebaci mu na golo tijelo
vojniki pono, jer mu je alica poskakivala zbog uzdrhtalih ruku. Prije nekoliko mjeseci,
navlaei antilopske hlae koje nije nosio jo od onih babilonskih noi u Limi, otkrio je: koliko
god gubi na teini, i rastom je nii. ak je njegova golotinja bila nekako drukija, jer mu je
tijelo bilo blijedo, a glava i ruke kao sprene zbog pretjerana boravka pod vedrim nebom. U
srpnju je navrio etrdeset i estu, ali njegove su bujne karipske kovre ve bile pepeljaste,
kosti su mu se povijale u preranoj oronulosti, toliko je sav okopnio te se inilo da nee
doivjeti sljedei roendan. No njegove odlune kretnje kao da su pripadale drugoj osobi,
manje istroenoj od ivota, i neprekidno se oko neega vrzmao. Ispije aj u pet vrelih gutljaja,
od kojih mu je umalo na jeziku ostao mjehur, bjeei od svojih vodenih tragova po kutravim
podnim rogoinama, i osjeao se kao da je popio napitak uskrsnua. Nije izustio ni rijei dok
zvonik oblinje katedrale nije odbio pet.
Subota osmoga svibnja 1830. godine, dan kad su Englezi na lomai sagali Djevicu
Orleansku nastavi majordom. Od tri sata poslije ponoi pada kia.
Od tri sata po ponoi u sedamnaestom stoljeu ree general glasom jo
pomuenim od trpkoga daha nesanice.
I ozbiljno nadoda:
Nisam uo pijetle.
Nema ovdje pijetlova ree Jos Palacios.
Niega ovdje nema primijeti general. Nevjernika je ova zemlja.

Naime, bili su u Santa Feu de Bogot, dvije tisue i est stotina metara nad morem, a
golema lonica suhih zidova, izloena ledenim vjetrovima to su se probijali kroz nedostatno
zabrtvljene prozore, nije bila najprimjerenija ni za ije zdravlje. Jos Palacios odloi na
mramorni toaletni stoli pliticu i kutiju od crvenog baruna s brijaim priborom, sve
pozlaeno. Maleni svijenjak s upaljenom votanicom stavi na potporanj blizu zrcala kako bi
general imao dovoljno svjetla. Priblii i eravnik da bi grijao noge. Tada mu doda naoale
etvrtastih stakala, u okviru od tankoga srebra, koje je uvijek nosio u depu prsluka. General
ih natakne i obrije se, sluei se britvom podjednako spretno ljevicom i desnicom, jer je po
prirodi bio ambidekster, zaudnom snagom ruke koja ga prije nekoliko trenutaka nije sluila
ni da pridrava alicu. Najzad se brijao naslijepo, neprekidno se kreui po sobi, jer se
nastojao to manje vidjeti u zrcalu kako se ne bi sreo sa svojim pogledom. Poupa dlake iz
nosa i uiju, oisti savrene zube ugljenim prahom i svilenom etkicom srebrne drke, odree
i oisti nokte na rukama i nogama i na kraju skine pono i izlije na se golemu bocu kolonjske
vode, trljajui objema rukama cijelo tijelo sve dok se nije umorio. Jutros je obredu
svakodnevne istoe pristupio prevelikom okrutnou, bjesomunijom nego inae, nastojei
proistiti duu i tijelo od dvadeset godina uzaludnih ratova i gorkih iskustava vlasti.
Noas je posljednju primio Manuelu Senz, prekaljenu ratnicu iz Quita, koja ga je
voljela, ali nee ga slijediti u smrt. Kao uvijek, bila je zaduena da generala iscrpno izvjetava
o svemu to se dogaa tijekom njegove odsutnosti, jer ve odavno nije vjerovao nikomu
osim njoj. Ostavio joj je na uvanje neke relikvije, bez ikakve druge vrijednosti osim to su
njemu pripadale, kao i neke svoje neprocjenjive knjige i dvije krinje osobne arhive.
Prethodnoga joj je dana, na kratkom slubenom rastanku, rekao: Silno te volim, ali voljet u
te jo silnije bude li sad imala vie razuma nego ikada. Shvatila je to kao jo jednu u nizu
poasti koje joj je iskazivao u tih osam godina vatrene ljubavi. Od svih je njegovih znanaca
jedino ona povjerovala: ovaj put doista odlazi. No takoer je ona bila jedina koja je imala bar
jedan pouzdan razlog ekati ga da se vrati.
Nisu mislili da e se opet vidjeti prije polaska, ali im je Doa Amalia, gospodarica
kue, htjela darovati posljednji potajni zbogom te je Manuelu, odjevenu u jahae odijelo,
uvela na ulaz u konj usnice, sprdajui se s predrasudama blaene gradske zajednice. Ne zato
to su bili skroviti ljubavnici, jer bili su to i neskriveno, na opu sablazan, nego i kako bi po
svaku cijenu sauvala ugled kue. Bio je jo plaljiviji, jer je Josu Palaciosu zapovjedio neka
ne zatvara vrata susjedne sobe, predvorja za opskrbu kune posluge, u kojemu su njegovi
straarski pobonici jo dugo kartali, i nakon posjeta.
Manuela mu je itala dva sata. Bila je mlada sve donedavna, kada je vanjtina dostigla
njezinu dob. Puila je mornarsku lulu, mirisala na ljuteniinu vodu, taj vojni losion, odijevala
se po muku i kretala se meu vojnicima, ali njezin je promukli glas i dalje bio primjeren
ljubavnim polusjenama. itala je pri slabom svjetlu maloga svijenjaka, u naslonjau na
kojem se sveudilj vidio grb posljednjega potkralja, a on ju je sluao opruen na leima u
postelji, u kunom odijelu, pokriven vikunjinim ponom. Samo se po ritmu njegova disanja
znalo da ne spava. Knjiga se zvala Poglavlja o vijestima i glasinama koje su kolale Limom ljeta
Gospodnjega 1826., Peruanca Noa Calzadillasa, a itala je teatralnim pretjeranim
uivljavanjem koje je izvrsno pristajalo knjievnikovu stilu.
Tijekom sljedeega sata u uspavanoj se kui uo samo njezin glas. No nakon
posljednje ophodnje, odjednom se prolomi jednoglasan grohot nekolicine mukaraca koji

uznemiri pse u cijelom susjedstvu. Otvorio je oi, manje uzbunjen nego znatieljan, a ona
sklopi knjigu na krilu, oznaivi stranicu palcem.
Vai prijatelji ree mu.
Nemam ja prijatelja odgovori on. Ako su mi moda neki i ostali, nee vie
dugo.
Vani su, ovdje vani, straare kako vas oni ne bi ubili rekla je.
Tako je general doznao ono to je znao cijeli grad: ne kuju protiv njega jedan, nego
vie atentata, a njegovi preostali pristalice bdiju u kui kako bi pokuali sprijeiti atentatore.
Trijem hodnika oko unutranjega perivoja zauzeli su husari i grenadiri, odreda Venezuelci,
koji e ga ispratiti u luku Cartagenu de las Indias, gdje e se ukrcati u jedrenjak za Europu.
Dvojica su od njih prostrla na podu leaj kako bi legli poprijeko pred ulazom u lonicu, dok su
pobonici i dalje kartali u susjednoj prostoriji i nakon to je Manuela prestala itati, ali
vremena su takva da se niemu ne moe vjerovati medu tolikim vojnicima sumnjiva
podrijetla i svakojakih udi. Ne promijenivi izraz lica zbog rune vijesti, zapovjedio je
kretnjom Manueli neka nastavi itati.
Smrt je oduvijek smatrao opasnou kojoj ne moe umai. Sve je svoje ratove vodio u
najveoj pogibli, a nije zadobio ni ogrebotinu, usred neprijateljske vatre kretao se tako
ludom mirnoom da su i njegovi asnici prihvatili olako objanjenje da on sebe smatra
neranjivim. Netaknut se izvukao iz svih atentata koje su mu skovali, i u vie je navrata spasio
ivot samo zato to nije spavao u svojoj postelji. Kretao se bez pratnje, bez straha jeo i pio
sve ime bi ga ponudili, ma gdje bio. Samo je Manuela znala da njegova ravnodunost nije
nesvjesnost ni fatalizam, ve tuna uvjerenost da e umrijeti u postelji, siromaan i gol, bez
utjehe javnih zahvalnosti.
Jedina uoljiva promjena koju je te noi unio u obrede nesanice, bila je ta to je
uronio u toplu kupku prije nego to e prilei. Jos Palacios rano mu je pripremio vodu od
ljekovitih trava kako bi preporodio tijelo i olakao iskaljavanje i odravao mu povoljnu
temperaturu za onda kada se njemu prohtjedne. No, nije mu se prohtjelo. Popio je dvije
pilule laksativa kako bi zaskoio uobiajenu zaepljenost i spremao se pridrijemati uz
uspavanku galantnih naklapanja iz Lime. Odjednom ga, bez vidljiva razloga, spopadne takav
napad te se inilo kao da se kua iz temelja trese. asnici koji su kartali u susjednoj sobi,
privremeno prestanu. Jedan od njih, Irac Belford Hinton Wilson, pomoli glavu na vratima
spavae sobe, ukoliko bi im ustrebao, i vidje generala poprijeko opruena na postelji,
potrbuke, dok je pokuavao izbaciti svoju nutrinu. Manuela mu je pridravala glavu iznad
plitice. Jos Palacios, jedini koji je bez kucanja smio ui u spavau sobu, prestraeno je stajao
uz postelju sve dok kriza nije prola. Tada general duboko uzdahne, oiju punih suza, i
pokaza toaletni stoli.
Zbog toga mrtvakoga cvijea ree.
Kao uvijek, jer uvijek bi naao kakva nepredviena krivca za svoje nedae. Manuela,
koja ga je poznavala bolje nego itko, dade Josu Palaciosu znak da iznese vazu punu uvenulih
bodljikavih rudobrada. General se opet isprui na postelji, sklopljenih oiju, a ona mu nastavi
itati istim tonom kao prije. Tek kad joj se uinilo da je zaspao, odloila je knjigu na noni
ormari i poljubila mu elo, vrelo od groznice, a Josu Palaciosu apnula da e od est ujutro

ekati za posljednji rastanak kod mjesta Cuatro Esquinas, gdje poinje kraljevski put u
Hondu. Ogrnula se vojnom kabanicom i na prstima izala iz lonice. Tad general otvori oi i
ree Josu Palaciosu slabanim glasom:
Kai Wilsonu neka je otprati do kue.
Zapovijed je provedena protiv Manueline volje, jer smatrala je da sama sebe moe
ispratiti bolje nego ulanska ophodnja. Jos Palacios uljanicom joj posvijetli do konjunica,
obiavi unutranji perivoj u kojemu je kamena fontana, gdje su procvali prvi bodljikavi
rudobradi. Kia je prestala, vjetar vie nije zvidao u kronjama, ali na ledenom nebu nije bilo
nijedne zvijezde. Pukovnik Belford Hinton Wilson ponavljao je lozinku kako bi primirio
straare ispruene na rogoinama po hodniku. Prolazei uz prozor najvee dvorane, Jos
Palacios vidje kako domain kavom posluuje skupinu prijatelja, vojnika i civila, koji su se
pripremali straariti do vremena polaska.
Kad se vratio u lonicu, nae generala preputena bunilu na milost i nemilost. uo je
kako izgovara nesuvisle reenice, a sve su se svodile na jedno:
Nitko nije nita shvatio!
Gorjelo mu je tijelo na lomai vruice, isputalo kremene, smradne vjetrove. Ni
general nee sutra znati kazati jeli govorio u snu ili je budan buncao, nee se moi sjetiti. Bilo
je to ono to je zvao svojim krizama demencije. Vie nikoga nisu plaile, jer je od njih patio
vie od etiri godine, a nijedan se lijenik nije usuivao pokuati ih znanstveno objasniti.
Sutradan bi ga vidjeli kako ustaje iz pepela nedirnuta razbora. Jos Palacios umota ga u
vuneni pokriva, ostavi na mramoru toaletnoga stolia upaljenu uljanicu te izae iz sobe,
zatvorivi vrata kako bi u susjednoj prostoriji nastavio straariti. Znao je da e se u neko doba
zore oporaviti i uroniti u ledenu vodu u kadi, pokuavajui obnoviti iskopnjele snage
dotuene komarom mira.
Svretak burnoga dana. Garnizon od sedam stotina osamdeset i devet husara i
grenadira pobunio se, toboe zato to ve tri mjeseca nisu primili plae, no pravi je razlog bio
drugi, Uglavnom su potjecali iz Venezuele, mnogi su od njih sudjelovali u oslobodilakim
ratovima etiriju naroda, ali su proteklih tjedana bili rtve tolikih prijekora i ulinih izazova da
su imali razloga strahovati za svoj ivot kada general napusti zemlju. Sukob se izgladio
isplatom popudbine i tisuu zlatnih pesosa, umjesto sedamdeset tisua koliko su pobunjenici
zatraili, a u suton su mimohodom stupali u rodnu zemlju, praeni ruljom svojih ena,
nosaica, djecom i domaim ivotinjama. tropot urnebesnih bubnjeva i vojne limene glazbe
nije mogao nadjaati vrisku svjetine koja je na njih hukala pse i bacala praskavice kako bi im
omela mimohod, to nikada nije inila ni neprijateljskim postrojbama. Prije jedanaest godina,
nakon duga tri stoljea panjolske vlasti, okrutnije potkralj Don Juan Smano pobjegao tim
istim ulicama, preruen u hodoasnika, ali su njegove krinje bile prepune zlatnih idola, uz
izobilje smaragda, svetih tukana i ormaria blistavih krijesnica iz Muza* , a bilo je i takvih koji
su za njim alili, bacali cvijee s balkona i od svega mu srca eljeli sretan put i mimo more.
General je potajno sudjelovao u izglaivanju sukoba, ne miui se iz ustupljene kue u
kojoj je stanovao, a koja je pripadala ministru vojske i mornarice. Na kraju je s buntovnom
*

Muzo, veliko nalazite i rudnik smaragda u dananjoj Kolumbiji op. prev.

postrojbom poslao generala Josa Laurencija Silvu, svojega srodnika po tazbini i vrlo
povjerljivog suradnika, u znak da nee biti novih nemira do granice Venezuele. Nije vidio
mimohod pod svojim balkonima, ali uo je trublje, bubnjavu i vrevu natrpane svjetine, iju
viku nije razumio. Tako se malo na sve to osvrtao da je usput sa svojim pisarima rjeavao
zaostala pisma i odgovore i diktirao podnesak za velikoga marala Don Andrsa de Santa
Cruza, predsjednika Bolivije, u kojemu mu je javljao da se povlai s vlasti, ali jo nije posve
siguran da e otputovati u inozemstvo. Neu vie napisati pismo dok sam iv, rekao je
izdiktiravi ga.
Poslije, dok se preznojavao od popodnevne vruice, u san mu se mijeala vika daleke
svjetine i probudio se, trgnut praskom raketa, koje su podjednako mogle biti pobunjenike ili
vatrometne. No kad je upitao to je to, odgovorie mu da je slavlje.
Samo to i nita vie.
Slavlje, generale!
A nitko, pa ni Jos Palacios, nije se usuivao objasniti mu kakvo. Tek kad mu je to
ispriala Manuela, tijekom nonog posjeta, doznao je da su to ljudi njegovih politikih
neprijatelja, iz demagogijske narodne stranke kako ih je on zvao prolazili ulicama, diui
protiv njega obrtnike cehove, nadmona kao javna sila. Bio je petak, trni dan i zato je
nered na glavnome trgu bio laki. Kia, jaa nego ikada, praena grmljavinom i sijevanjem,
rastjerala je u suton nezadovoljnike, ali teta je bila uinjena. Uenici Zavoda svetoga
Bartolomeja najuri su zauzeli zgradu Vrhovnoga suda kako bi nametnuli to da se sudi
generalu, bajunetama su rasporili i bacili s balkona njegov portret u prirodnoj veliini, to ga
je uljem naslikao neki stari zastavnik oslobodilake vojske. Rulja, pijana od kukuruzovae,
opljakala je prodavaonice u Kraljevskoj ulici, a u predgraima sve gostionice koje se nisu
pravodobno zatvorile. Na glavnom su trgu zasuli jastucima piljevine jednoga generala,
kojemu nije trebao modri kaputi zlatnih puceta kako bi ga svi prepoznali. Optuivali su ga da
je tajni poticatelj vojnoga neposluha, u zakanjelu pokuaju ponovnog osvajanja vlasti, koju
mu je Kongres jednoglasno oduzeo poslije dvanaest godina neprekidnog obnaanja.
Optuivali su ga da eli doivotno predsjednitvo kako bi vlast poslije sebe ostavio nekom
europskom kraljeviu. Optuivali su ga da samo glumi putovanje u inozemstvo, a zapravo e
otii na granicu s Venezuelom, odakle se kani vratiti kako bi na elu pubunjenih postrojba
opet preuzeo vlast. Javni su zidovi bili narkani drljotinama, kako je puk nazivao klevete
to su ih protiv njega ispisivali, a njegove su se najpoznatije pristalice skrivale u tuim
kuama dok se duhovi ne smire. Tisak odan generalu Franciscu de Paula Santanderu, njegovu
najveem neprijatelju, irio je glasine da su njegova neodreena bolest i dosadna razmetanja
da e otputovati tek politike smicalice kako bi ga preklinjali da ne ode. Noas, dok mu je
Manuela Senz pripovijedala potankosti toga burnoga dana, vojnici privremenoga
predsjednika pokuavali su sa zidova nadbiskupske palae izbrisati ugljenim ispisano Nit
odlazi nit umire.
General je uzdahnuo.
Stvari vjerojatno stoje uasno loe ree a ja jo gore, kad se to dogaalo tek
jednu ulicu od nas, a mene su uvjerili da je sveanost!
Doista ni njegovi najblii prijatelji nisu povjerovali da odlazi, ni s vlasti ni iz zemlje.
Grad je bio premalen, a njegovi ljudi presitniavi a da ne bi poznavali dvije najvee pukotine

njegova neizvjesna putovanja: nema dovoljno novca da ikamo stigne s tako brojnom
pratnjom, a kao bivi predsjednik Republike ne moe napustiti zemlju prije isteka
jednogodinjega roka od godine dana bez vladina doputenja i nee biti takav drznik da to
posebice zatrai. Zapovijed da se prtljaga pripremi za put, koju je dao izrazito razmetljivo,
kako bi je uo tko god eli, nije ni Jos Palacios shvatio kao nepovratan dokaz jer je ve u
prijanjim prigodama general otiao u krajnost i sravnio sa zemljom kuu, hinei da odlazi, a
uvijek je to bio samo spretan politiki manevar. Njegovi su vojni suradnici osjeali kako su,
tijekom posljednje godine, preoiti simptomi razoaranja. No i prije je toga bilo, a kad bi
najmanje oekivali, on bi osvanuo pun novog poleta i nastavljao nit ivota ee nego prije.
Jos Palacios, koji je uvijek izbliza pratio sve te nepredvidljive promjene, govorio bi na svoj
nain: to moj gospodar misli, samo moj gospodar zna.
Njegove su este ostavke ule i u narodne pjesme, od najstarije ostavke, koju je
dvosmisleno objavio u istom govoru kojim se prihvatio predsjednitva: Moj prvi dan mira
bit e i posljednji dan vlasti. Sljedeih je godina toliko puta davao ostavku u tako razliitim
prigodama da se vie nije ni znalo kad je tono. Najbombastinija mu je ostavka bila ona od
prije dvije godine, 25. rujna na veer, kad je neozlijeen izbjegao urotu, kojoj je cilj bio da ga
ubiju u lonici predsjednike palae. Kongresno ga je povjerenstvo, posjetivi ga u zoru,
nakon to je punih est sati bez kabanice proveo ispod mosta, nalo umotana u vuneni
pokriva, nogu uronjenih u umivaonik pun vrue vode, ali ne toliko dotuena vruicom koliko
razoaranjem. Objavio im je da se ni protiv jednog urotnika nee voditi istraga, nikoga nee
okrivljavati, a Kongres, predvien da se sazove za Novu godinu, odmah e se okupiti kako bi
izabrao drugoga predsjednika Republike.
Nakon toga u, zakljuio je, zauvijek napustiti Kolumbiju.
Istraga je ipak provedena, krivcima je sueno eljeznom strogoom, a etrnaestorica
su strijeljana na glavnome trgu.
Ustavotvorna skuptina od drugoga sijenja sastala se tek esnaest mjeseci poslije, a
vie nitko nije spominjao ostavku. No u to doba nije bilo ni jednoga stranog posjetitelja ni
sluajnoga gosta za stolom, ni povrnoga prijatelja kojemu ne bi rekao:
Idem onamo gdje me vole.
Ni javne vijesti da je smrtno bolestan nisu shvaali kao valjan znak da putuje. Nitko
nije sumnjao u njegove boljke. Naprotiv, otkako se posljednji put vratio iz junih ratova,
svatko tko ga je vidio kako prolazi ispod cvjetnih slavoluka zapanjio se kako to da samo dolazi
umrijeti. Umjesto Bijeloga Goluba, svog povijesnoga konja, jahao je na olinjaloj mazgi, na
posedlici od rogoine, prosijede kose, a ela izbrazdana lutajuim oblacima, u prljavu kaputu
raivena rukava. Slava mu je izala iz tijela. U tihoj strai, koju su mu noas ponudili u
Vladinoj palai, ostao je povuen u sebe, a nikad se nije znalo je li iz politike perverzije ili
pukoga nehaja, ali jednoga je svog ministra oslovio tuim imenom.
Nije bio dovoljan taj predsamrtniki izgled kako bi povjerovali da odlazi: ve se punih
est godina govorkalo da umire pa ipak je zadrao svu svoju volju za vlau. Prvu je vijest
donio asnik britanske mornarice, koji ga je sluajno sreo u pustinji Pativilci, sjeverno od
Lime, u jeku ratova za osloboenje juga. Zatekao ga je kako lei na podu bijedne kolibe, svog
improviziranoga glavnoga stoera, omotan u nepromoivu vunenu kabanicu, glave povezane
krpom, jer nije trpio led u kostima toga zimskoga popodneva, nemoan da otjera kokoi to

su oko njega kljucale. Poslije napornog razgovora, isprekidanog naletima demencije, otpustio
je posjetitelja srceparajuom dramatinou:
Idite i recite svijetu kako ste me vidjeli da umirem, pokakan kokoima, u
negostoljubivoj ovoj pjeari, rekao je.
Govorkalo se da boluje od sunanice izazvane vrelim pustinjskim suncem. Poslije se
ukalo da umire u Guayaquilu, a poslije i u Quitu, od trbune groznice kojoj je
najalarmantniji znak ravnodunost za svijet i potpun duevni mir. Nitko nije znao kakvo je
znanstveno utemeljenje tih vijesti, jer uvijek se suprotstavljao medicinskoj znanosti, a
dijagnosticirao je sam sebi i propisivao si lijek prema Donostierrovoj La mdecine a votre
manire, francuskomu priruniku domaih lijekova, to mu ga je Jos Palacios svagdje nosio,
uzdajui se u taj nepogreiv autoritet za shvaanje i lijeenje bilo koje duevne ili tjelesne
boljke.
U svakom sluaju, nije bilo agonije plodnije od njegove. Dok se mislilo da umire u
pustinji Pativilci, opet je preao andske lance, pobijedio u Juninu, do kraja oslobodio cijelu
Latinsku Ameriku, okrunivi sve zavrnom pobjedom kod Ayacucha, utemeljio Republiku
Boliviju i opet bio sretan u Limi, kao nikada prije i nikada poslije, opojnou slave. A
ponavljane su najave da najzad ipak odlazi i s vlasti i iz zemlje bile tek pokvareno opetovanje
jedne te iste drame, viene i previe puta a da bi joj se povjeravalo.
Nekoliko dana poslije povratka, nakon Vladine estoke sjednice, uhvatio je ispod ruke
marala Antonija Josa de Sucrea.
Ostanite sa mnom, rekao mu je.
Odveo ga je u svoju radnu sobu, u kojoj je primao tek rijetke izabranike, i gotovo ga
na silu posjeo u svoj naslonja.
Ovo je mjesto ve vie vae nego moje, rekao mu je.
Veliki maral iz Ayacucha, njegov dragi prijatelj, izvrsno je poznavao stanje u zemlji,
ali general mu ga je potanko izloio prije nego to e prijei na svoj naum. Za koji dan sastaje
se Ustavotvorna skuptina koja e izabrati predsjednika Republike i donijeti novi Ustav, u
zakanjelu pokuaju da spasi zlatni san jedinstva kontinenta. inilo se da je Peru u vlasti
natranjake aristokracije nepovratan. General Andrs de Santa Cruz vue Boliviju za nos i
ide svojim smjerom, Venezuela je, pod vlau generala Josa Antonija Peza*, proglasila
osamostaljenje. General Juan Jos Flores, glavni prefekt juga, ujedinio je Guayaquil i Quito
kako bi utemeljio neovisnu Republiku Ekvador. Republika Kolumbija, prvi zaetak goleme,
jedinstvene zemlje, spala je na bivu Potkraljevinu Novu Granadu. esnaest milijuna junih
Amerikanaca, tek omirisavi slobodan ivot, ostalo je preputeno na milost i nemilost
mjesnim vlastodrcima.
Ukratko, zakljuio je general, sve ono to smo mi rukama uinili, drugi su nam
nogama zgazili.

Pez (1790.1873.), venczuelski dravnik, bivi elnik llancrosa, ravniarskih konjanika, koji je na elu svoje
konjice pomogao Bolivaru u bitkama kod Caraboba i u Puerto Cabellu op. prev.

Ironija sudbine, odgovorio je maral Sucre. Reklo bi se kao da smo tako duboko
posijali ideal neovisnosti, da se sada svi ti narodi nastoje osamostaliti jedan od drugoga!
General je ustro reagirao.
Ne ponavljajte neprijateljske podvale, nitkovi, ree, makar bile toliko tone kao
ta!
Maral Sucre mu se ispriao. Bio je inteligentan, staloen, plaljiv i praznovjeran, a lice
mu je imalo blag izraz to ga nisu mogli smanjiti ni koziavi oiljci. General, koji ga je silno
volio, rekao je o njemu da samo hini ednost, a zapravo nije takav. Bio je junak u Pichinchi,
Tumusli i u Tarquiju, a navrivi tek dvadeset i devetu godinu, zapovijedao je u slavnoj bitki
kod Ayacucha, kojom je sruena posljednja panjolska utvrda June Amerike. No jo se vie
nego tim zaslugama, isticao dobrostivim srcem u pobjedi i dravnikom darovitou. U tom
je trenutku odstupio sa svih svojih dunosti i vie nije nosio nikakva vojna obiljeja, imao je
samo ogrta od crna sukna, sve do gleanja, uvijek podignuta ovratnika kako bi se zatitio od
britkih ledenih vjetrova s oblinjih visova. Njegov jedini i, prema njegovim eljama, posljednji
dravniki posao bio je sudjelovati kao zastupnik na Ustavotvornoj skuptini u Quitu. Navrio
je trideset i petu, isticao se elinim zdravljem i ludovao je od ljubavi za Doom Marianom
Carceln, lijepom markizom De Solanda, nestanom mladicom iz Quita, kojom se preko
opunomoenika bio oenio dvije godine prije i imao s njom estomjesenu kerkicu.
General nije mogao zamisliti nikoga pozvanijega tko bi ga naslijedio na mjestu
predsjednika Republike. Znao je da mu za propisanu dob nedostaje jo pet godina, zbog
ustavnog ogranienja to ga je nametnuo general Rafael Urdaneta kako bi mu zatvorio put.
No general je vjerovao u svoja nastojanja kako bi nadopunio taj amandman.
Prihvatite, rekao mu je, a ja u ostati kao vrhovni vojni zapovjednik i obilaziti oko
vlade kao bik oko stada krava.
Doimao se iscrpljeno, ali je njegova odlunost bila uvjerljiva. No maral je odavno
znao da naslonja u kojemu sjedi nikada nee biti njegov. Malo prije, kad mu se prvi put
ukazala mogunost da postane predsjednik, rekao je da nikada nee vladati nacijom iji su
sustav i put sve pogubniji. Prema njegovu je miljenju prvi korak k proiavanju bio maknuti
vojni vrh s vlasti, a skuptini je naumio predloiti da nijedan general ne moe biti
predsjednikom u sljedee etiri godine, moda u nakani da onemogui Urdanetin prolaz. No
najjai bi protivnici takva amandmana bili upravo oni najsnaniji: generali sami.
Preumoran sam za rad bez voe, ree Sucre. Usto Vaa Ekscelencija znade isto
tako dobro kao i ja, da ovdje nee trebati predsjednik nego krotitelj ustanaka!
Dakako, bit e na Ustavotvornoj skuptini, ak e prihvatiti ast da joj predsjeda, bude
li mu ponuena. No nita vie. etrnaest ga je godina ratovanja nauilo da nema vee
pobjede od one ostati iv. Predsjednitvo u Boliviji, golemoj nepoznatoj zemlji koju je
utemeljio i mudro njome vladao, nauilo ga je koliko je vlast prolazna. Inteligencija njegova
srca pouila ga je o beskorisnosti slave.
Ne bih, Ekscelencijo, zakljuio je.

Trinaestoga lipnja, na Antunovo, mora biti u Quitu sa enom i keri, kako bi s njima
proslavio, ne samo taj imendan, nego i sve koje mu budunost priskrbljuje. Odluku da ivi za
njih, i samo za njih, u ljubavnim uitcima, donio je nedavno, za Boi.
To je sve to traim od ivota, rekao je.
General je bio blijed kao mrtvac.
Mislio sam da me nita vie ne moe iznenaditi, rekao je.
Pogledao ga je u oi.
Vaa posljednja rije?
Pretposljednja, ree Sucre. Posljednja je moja vjena zahvalnost na dobrotama
Vae Ekscelencije.
General se opalio po bedru kako bi se probudio iz neiskupljiva sna.
Dobro, ree. Donijeli ste umjesto mene zavrnu odluku mojega ivota.
Te je noi napisao ostavku, pod ubitanim uinkom vomitiva to mu ga je propisao
sluajni lijenik u pokuaju da mu smiri u. Dvadesetoga je sijenja ustrojio Ustavotvornu
skuptinu uz oprotajni govor u kojemu je pohvalio predsjednika skuptine, marala Sucrea,
kao najdostojnijega generala. Pohvala je izazvala ovaciju u Kongresu, ali je neki zastupnik,
koji se naao u blizini, apnuo Urdaneti na uho:
eli rei da postoji general dostojniji od vas!
Generalova reenica i iskvarenost toga zastupnika zaboli su se poput dvaju vrelih
avala u srce generala Rafaela Urdanete.
I to posve opravdano. Iako se Urdaneta nije odlikovao vrhunskim vojnim zaslugama
kao Sucre, iako nije imao njegovu veliku mo zavodljivosti, nije bilo razloga da se i pomisli
kako je manje dostojan. Njegovu je smirenost i postojanost i sam general kovao u zvijezde,
njegova su vjernost i ljubav prema njemu bili vie nego iskuani, a bio je jedan od rijetkih na
ovome svijetu koji su mu se usuivali u lice skresati istine to ih se bojao uti. Svjestan svoje
pogreke, general ju je pokuao ispraviti u paltama korekture, gdje je umjesto kao
najdostojnijega generala svojom rukom ispravio u jednoga od najdostojnijih. No ispravak
nije ublaio zlopamenje.
Nekoliko dana poslije, na generalovu sastanku sa zastupnicima, svojim prijateljima,
Urdaneta ga je optuio kako samo hini odlazak, a potajno pokuava da ga opet izaberu. Prije
tri godine general Jos Antonio Pez silom se domogao vlasti u departamentu Venezueli, u
prvom pokuaju da ga odcijepi od Kolumbije. Tada je general otiao u Caracas, pomirio se s
Pezom javnim zagrljajem uz pobjedonosne pjesme i sveanu zvonjavu svih zvona te
mu prema mjeri razradio nain vladavine koji mu je po elji omoguavao zapovijedati.
Ondje je poela nesrea, tvrdio je Urdaneta.
Tolika popustljivost nije samo zatrovala odnose s Granaanima, nego ih je zarazila i
klicom odcjepljenja. Sad je, zakljuio je Urdaneta, najvea usluga koju general moe uiniti

domovini, neodgodivo odustati od poroka vladanja i napustiti zemlju. General mu je

podjednakom estinom odgovorio. Urdaneta je, meutim, bio estit ovjek, ijeit i strastven,
te je u svih ostavio dojam da vide kraj velikog i dugog prijateljstva.
General je ponovio ostavku i za privremenoga predsjednika odredio Don Dominga
Cayceda, dok Kongres ne izabere najviega dunosnika. Prvog je oujka napustio
predsjedniku palau kroz izlaz za poslugu kako ne bi sreo uzvanike koji su se njegovu
nasljedniku ulagivali uz pehar pjenuca. Tuom se koijom odvezao u ljetnikovac Fuchu,
idilian zakutak mira u gradskoj okolici, a ustupio mu ga je privremeni predsjednik.
Ve i sama spoznaja da je sada tek obian graanin oteala je kobne uinke vomitiva.
Zatraio je od Josa Palaciosa, sanjajui budan, neka mu donese pribor kako bi poeo pisati
memoare. Jos Palacios donese mu dovoljno crnila i papira da sastavlja vie od etrdeset
godina uspomena, a on javi Fernandu, svom neaku i ujedno pisaru, neka mu dobrostivo
ustupi svoje usluge od sljedeeg ponedjeljka u etiri sata ujutro, njegovo najpovoljnije doba
za razmiljanje, dok je jo pun ljute kivnosti. Kao to je svojemu neaku mnogo puta govorio,
htio je poeti svojom najstarijom uspomenom, a to je san to ga je usnuo na svom imanju
San Mateu u Venezueli, malo poslije navrene tree godine. Sanjao je kako je u kuu upala
crna mazga zlatnoga zubala i protrala od velikog salona do smonica, spokojno jedui sve na
to bi usput naila: tako je na posljetku proderala zastore, sagove, svjetiljke, vaze, stolno
posue i pribor za jelo u blagovaonici, oltarske svece, ormare i krinje sa svim to je u njima
nala, kuhinjske lonce, vrata i prozore sa svim arkama i halkicama, a i pokustvo od trijema
do spavaonica. Jedino je netaknuto ostalo, lebdei u svom prostoru, ovalno zrcalo majine
psihe.
A tako se dobro osjeao u ljetnikovcu Fuchi, zrak je ondje bio tako blag ispod neba
urnih oblaka pa vie i nije spominjao memoare, nego je zore iskoritavao kako bi etao
mirisnim savanskim puteljcima. Oni koji su ga posjeivali sljedeih dana, stekli su dojam da se
oporavio. Osobito vojnici, njegovi najvjerniji prijatelji, koji su ga usrdno molili da ostane
predsjednikom, pa makar vojnim udarom. Ubijao bi ih u pojam obrazloenjem da je nasilna
vlast nedostojna njegove slave, ali inilo se da ne odbacuje nadu da e biti potvren
pravovaljanom odlukom Kongresa.
to moj gospodar misli, samo moj gospodar zna, ponavljao je Jos Palacios.
Manuela je i dalje stanovala nekoliko koraka od palae San Carlos, predsjednike
rezidencije, i naulila ui na uline glasine. U Fuchi bi osvanula dva do tri puta u tjednu, a i
vie ako bi to bilo hitno, nakrcana marcipanima i toplim samostanskim slatkiima, ploama
cimetne okolade za uinu u etiri sata poslije podneva. Rijetko bi kada donijela novine, jer je
general postao tako osjetljiv na kritike da ga je bilo kakva banalna primjedba mogla izbaciti iz
takta. Zauzvrat mu je prenosila najnovije politike smicalice, salonske podvale, proricanja s
besposliarskih skupova, a on ih je morao sluati, dok mu se eludac dizao, iako su mu bile
nepovoljne, jer je ona bila jedina kojoj je doputao istinu. Kad nisu imali mnogo rei jedno
drugomu, pregledavali su pristiglu potu ili bi mu ona itala ili bi kartali s pobonicima, ali
objedovali bi uvijek sami.
Upoznali su se prije osam godina u Quitu, na sveanom plesu u ast osloboenja, kad
je jo bila ena doktora Jamesa Thomea, engleskog lijenika koji se potkraj Potkraljevine
nametnuo aristokraciji u Limi. Osim to je bila posljednja ena s kojom je odravao stalnu

ljubav, otkako mu je prije dvadeset sedam godina umrla supruga, bila mu je i povjerenica,
uvarica njegovih arhiva i najuivljenija itaica, u stalnom sastavu njegova glavnoga stoera
u inu pukovnice. Daleko su ostala vremena kad mu je, u nastupu ljubomore, umalo odgrizla
uho, ali su i njihovi najobiniji razgovori sveudilj kulminirali izljevima mrnje i njenim
kapitulacijama velikih ljubavi. Manuela nije ostajala na spavanju. Odlazila bi dovoljno rano da
je no ne zatekne na putu, osobito u to godinje doba naglih sutona.
Suprotno onomu to se dogodilo u ljetnikovcu La Magdaleni u Limi, kad je morao
smiljati izgovore kako bije zadrao na razmaku dok je vatreno ljubovao s plemenitim
gospoama i s onima koje to nisu toliko bile, u ljetnikovcu Fuchi dokazao je da bez nje ne
moe ivjeti. Zurio je u put kojim je trebala stii i bacao u oaj Josa Palaciosa, zapitkujui ga
svakog trena koliko je sati i molei ga da mu makne naslonja, zaprede vatru, da je prigui pa
opet razbukta, nestrpljiv i zlovoljan, sve dok ne bi opazio koiju kako se pomalja iza breuljka
i tad bi sav ivnuo. No oitovao bi istu tjeskobu i kad bi se posjet oduljio vie nego to je bilo
predvieno. U doba sieste prilegli bi ne zatvorivi vrata, ne svlaei se i ne spavajui, a vie su
nego jedanput upadali u pogreku pokuavajui posljednju ljubav, jer vie nije imao dovoljno
tijela kako bi udovoljio dui, a to nije htio priznati.
Tih je dana njegova uporna besanica pokazivala znakove nereda. Usnuo bi u svako
doba, usred reenica, dok bi diktirao pisma ili kartao pa ni on vie nije znao jesu li to naleti
sna ili kratkotrajnih nesvijesti, ali im bi legao, osjetio bi se prosvijetljenim krizom bistrine.
Jedva bi u osvit pao u mutan polusan dok ga opet ne bi probudio vjetar mira meu stablima.
Tada ne bi odolio napasti da jo za jedno jutro odgodi diktiranje memoara kako bi otiao na
samotniku etnju koja bi se katkad oduljila do objeda.
Iao bi bez pratnje, bez svoja dva vjerna psa koja su ga kadikad pratila i na bojno
polje, bez ijednog od svojih legendarnih konja koji su ve bili prodani husarskomu bataljunu
kako bi se namakla popudbina. Odlazio bi na oblinju rijeku po prostirci od trulog lia
beskonanoga drvoreda topola, vikunjin ga je pono titio od britkih savanskih vjetrova,
izme su mu bile podstavljene kakljastom vunom, s kapicom od zelene svile to ju je prije
nosio samo za spavanje. Dugo bi sjedio i mudrovao uz mosti popadalih ploa, u sjeni tunih
vrba, zaokupljen vodenim tokovima koje je na mahove usporeivao s ljudskom sudbinom,
tom retorikom prispodobom u duhu svojega uitelja iz mladosti, Simona Rodrigueza.
Neopazice bi ga slijedio jedan pratilac, dok se ne bi vratio, oroen i izbezumljen, te bi se
jedva popeo ulaznim stubitem, blijed i uspuhan, no s pogledom sretnoga luaka. Tako se
dobro osjeao na tim odbjeglim etnjama da su ga straari, skriveni u gaju, uli kako pjeva
vojnike pjesme kao u godinama svojih legendarnih slava i homerovskih poraza. Oni koji su
ga bolje poznavali, pitali su se koji li je razlog njegova dobra raspoloenja, ako i sama
Manuela sumnja da e ga opet potvrditi za predsjednika Republike ona ista Ustavotvorna
skuptina koju je osobno prozvao Predivnom.
Na dan izbora, tijekom jutarnje etnje, vidio je jednoga hrta bez gospodara, kako
skakue izmeu ivica za prepelicama pupurama. Vragolasto mu je zazvidao, a pas je
zastao kao ukopan, traei ga nauljenih uiju. I otkrije ga, u ponu koji se gotovo povlaio po
zemlji, u kapi firentinskog pontificija, naputena od Boje ruke meu naglim oblacima i
golemom nizinom. Temeljito ga je njuio dok mu je general jagodicama milovao krzno, kadli
odjednom ustukne, pogleda ga svojim zlaanim oima ravno u oi, nepovjerljivo zarei i
prestraeno pobjegne. Gonei ga nepoznatom stazom, general odluta u predgrae blatnjavih
uliica i kua od opeke, pod crvenim krovovima, iz ijih se dvorita irio zapah mue.

Odjednom je zauo povik:

Kobasica!
Nije imao vremena izbjei kravlju balegu kojom su ga zapljusnuli iz neke staje.
Pogodila ga je ravno u prsa i poprskala ga po licu. No povik je, vie nego eksplozija kravlje
balege, bio ono to ga je prenulo iz stupora u kojem se nalazio otkako je napustio
predsjedniku palau. Znao je taj nadimak to su mu ga bili prilijepili Granaani, bio je to isti
nadimak to ga je nosio i onaj ulini luak slavan po svojim skrpanim odorama. ak ga je neki
senator, od onih koji su sebe proglaavali liberalima, tako nazvao u Kongresu, u njegovoj
odsutnosti, a samo su dva zastupnika ustala i prosvjedovala. No nikada nije uo da bi mu
netko to skresao u brk. Skutom pona pone brisati lice, ali nije dovrio kadli iza stabla istri
straar, koji ga je neopazice slijedio, isukana maa kako bi kaznio uvredu. Prostrijelio ga je,
iskrei se od gnjeva.
Koji kurac vi ovdje radite?, upitao je.
asnik je zastao kao ukopan.
Ispunjavam zapovijedi, Vaa Ekscelencijo!
Nisam ja Vaa Ekscelencija, odgovorio mu je.
Oduzeo mu je in i naslov u takvoj ljutnji da se asnik jo smatrao i sretnim to nema
vee moi za okrutnije represalije. ak je i Jos Palacios, koji ga je toliko razumio, teko
shvaao njegovu strogost.
Bio je lo dan. Jutros se potucao po kui istom tjeskobom kojom je ekao Manuelu, ali
ni od koga nije krio da sad ne vene za njom nego za vijestima iz Kongresa. Pokuavao je
nagaati pojedinosti sjednice iz trenutka u trenutak. Kad mu je Jos Palacios odgovorio da je
ve deset sati, ree:
Ma koliko demagozi vole njakati, valjda su ve preli na glasovanje.
Poslije duga razmiljanja glasno se upitao:
Tko moe znati to misli ovjek kakav je Urdaneta?
Jos Palacios znao je da general to zna, jer Urdaneta je neprekidno na sve strane
razglaavao motive i estinu svojega zlopamenja.
Kad je Jos Palacios opet proao, general ga nehajno priupita:
to misli, za koga e glasovati Sucre?
Jos Palacios je znao, kao i on, da maral Sucre ne moe glasovati jer je tih dana
otputovao u Venezuelu s biskupom iz Santa Marte, monsinjorom Estvezom, u kongresnom
izaslanstvu, kako bi pregovarali o uvjetima odcjepljenja.
Odgovorio je kao iz topa:
Vi to znate bolje nego itko, generale!

General se tad nasmijeio, prvi put nakon povratka s odvratne etnje.

Unato hirovitom teku, gotovo bi uvijek sjeo za stol prije jedanaest sati kako bi pojeo
mlako jaje uz pehar crnog porta ili kako bi kljucnuo griz sirca, ali je toga dana ostao mjerkati s
terase put dok su ostali objedovali, toliko udubljen da ga se ni Jos Palacios nije usuivao
ometati. Poslije tri sata odjednom se zauo mazgin kas prije nego to se iza breuljka
pomolila Manuelina koija. Potrao ju je doekati i otvorio vrata kako bi joj pomogao sii, a
im joj je vidio lice, znao je vijesti. Don Joaqun Mosquera, prvoroenac jedne otmjene kue
iz Popayna, jednoglasno je izabran za predsjednika Republike.
Nije reagirao bijesno ni razoarano, nego zaueno, jer on je Kongresu predloio ime
Don Joaquina Mosquere, uvjeren da nee prihvatiti. Uronio je u bezdano razmiljanje i
progovorio tek tijekom uine.
Ni jedan jedini glas za mene?, upitao je.
Ni jedan. No slubeno izaslanstvo, koje ga je poslije posjetilo, sastavljeno od odanih
mu zastupnika, objasnilo mu je da su se njegove pristae unaprijed dogovorile kako bi
jednoduno glasovali te kako on ne bi ispao gubitnikom u ljutom sporu. Toliko se ogorio te
se inilo da nimalo ne cijeni suptilnost toga galantnog postupka. Naprotiv, smatrao je da bi
bilo dostojnije njegove slave da su njegovu ostavku prihvatili ve prvi put kad ju je dao.
Ukratko, uzdahnuo je, opet su pobijedili demagozi, i to na svim frontama!
No skrbno se uvao kako ne bi opazili koliko je potresen, sve dok se nije s njima
oprostio na trijemu. Koije se nisu izgubile iz vida, a on je pao, shrvan napadom kalja koji ga
je drao sve do sumraka. U ljetnikovcu je vladala uzbuna. Jedan je lan slubene pratnje
izjavio da je Kongres u svojoj odluci bio toliko razborit te da je spasio Republiku. On je preko
toga preao, ali na veer, dok ga je Manuela prisiljavala da popije alicu mesne juhe, rekao
joj je:
Nikad nijedan kongres nije spasio Republiku.
Prije spavanja sazvao je svoje pobonike i poslugu te im objavio, sveanou
uobiajenom za svoje sumnjive ostavke:
Koliko sutra naputam zemlju!
Nije ve sutra, nego etiri dana poslije. U meuvremenu vratila mu se izgubljena
odmjerenost, izdiktirao je oprotajni proglas u kojemu nije dopustio da se nazru rane
njegova srca i vratio se u grad kako bi se pripremili za put. General Pedro Alcantara Herrn,
ministar vojske i mornarice u novoj vladi, odveo ga je u svoju kuu u ulici La Enseanza, ne
toliko kako bi mu pruio gostoprimstvo, koliko da bi ga zatitio od prijetnja smru, svaki put
sve jezivijih.
Prije odlaska iz Santa Fea drabovao je rijetke vrijedne predmete koji su mu jo ostali
kako bi popunio svoju riznicu. Osim svojih konja prodao je i srebrno stolno posue iz zlatnih
vremena u Potosiju* , ali mu je Kovnica procijenila samo vrijednost srebra, ne uzimajui u
*

Bajoslovna nalazita zlata i srebra na istoimenome brdu, u dananjoj Boliviji op. prev.

obzir prelijepu izradu ni povijesne zasluge: dvije i pol tisue pesosa. Sve u svemu, imao je
sedamnaest tisua i est stotina pesosa u gotovini i ezdeset centavosa, mjenicu na osam
tisua pesosa za Dravnu blagajnu u Cartageni, doivotnu mirovinu koju mu je dodijelio
Kongres i neto vie od est stotina una zlata, rasporeenih u raznim putnim krinjama. Bio
je to otuan ostatak bajoslovnoga bogatstva koje je onog dana kad se rodio bilo meu
najveima u Junoj Americi.
U prtljazi, koju je Jos Palacios bez urbe pripremao ujutro uoi putovanja, dok se on
odijevao, imao je tek dvije isprane promjene donjega rublja, dvije koulje za petak i za
svetak, ratni kaputi na dvostruko kopanje, a puceta su navodno bila skovana od
Atahualpina* zlata, svilenu kapu za spavanje i crvenu kukuljicu koju mu je general Sucre
donio na dar iz Bolivije. Od obue imao je samo kune papue i lakne izme koje je sad nosio.
U osobnim krinjama Josa Palaciosa, uz kutiju lijekova i jo neke malobrojne vrijedne stvari,
bio je Rousseauov Drutveni ugovor i Umijee ratovanja talijanskoga generala Raimunda
Montecuccolija, dva bibliografska bisera koja su pripadala Napoleonu Bonaparteu, a darovao
mu ih je sir Robert Wilson, otac njegova pobonika. Ostatak bijae tako bijedan da je sve
stalo u vojniku naprtnjau. Kad je to vidio, spremajui se otii u dvoranu u kojoj ga je ekala
slubena pratnja, ree:
Nikada ne bismo vjerovali, dragi Jos, da tolika slava stane u jednu cipelu!
Na sedam njegovih teretnih mazga uprtili su druge krinje, pune zlatnih medalja i
stolnog pribora, mnogo predmeta od velike vrijednosti i deset krinja osobne prepiske, dva
sanduka proitanih knjiga i bar pet krinja odjee i raznih kutija svakakvih, i dobrih i loih
stvari koje nitko nije imao strpljivosti ni brojiti. Uza sve to nije to bila ni sjena putne prtljage s
kojom se, tri godine prije, vratio iz Lime, kao nositelj trostruke vlasti: predsjednik Bolivije i
Kolumbije i diktator Perua. Tad je povorka mazga donijela sedamdeset i dvije krinje i vie od
etiri stotine manjih sanduka, krcatih bezbrojnim predmetima kojima Se vrijednost nije
mogla odrediti. Tom je prigodom u Quitu ostavio vie od est stotina knjiga po koje nikada
poslije nije pokuao navratiti.
Bilo je gotovo est sati. Prestala je padati tisuljetna pravica, ali je svijet i dalje bio
zamuen i hladnjikav, a kua je zauzeta vojskom isparavala vojarniki zapah. Husari i
grenadiri hrpimice su poustajali im su vidjeli kako se iz dna hodnika primie utljivi general
meu svojim pobonicima, zelen u sjaju zore, prebacivi pono preko ramena, ispod eira
iroka oboda koji je jo vie zasjenio sjene njegova lica. Usta je pokrio rupiem umoenim u
kolonjsku vodu, prema starom andskom praznovjerju kako bi se zatitio od nezdrava zraka
zbog naglog izlaska. Nije imao nikakve oznake ranga niti mu je ostajao najmanji pokazatelj
njegove neko goleme vlasti, ali ga je arobno ozraje moi izdvajalo iz bunih asnika u
pratnji. Uputio se u dvoranu za posjete, polako prolazei hodnikom obloenim rogoinama
koji je porubljavao unutranji perivoj, ravnoduan na straare koji bi se ukipjeli kad bi proao.
Prije ulaska u prostoriju spremio je rupi u orukavlje koulje, kako to ine samo sveenici, a
jednomu je poboniku pruio eir to ga je skinuo.

Atahualpa i Atabalipa (1502.1533.) bio je posljednji vladar Carstva Inka u Peruu, prije nego to je zemlju
osvojio Francisco Pizarro. Kad se odbio pokrstiti i priznati vlast panjolskoga kralja, Pizarro ga je zatoio i
smaknuo op. prev.

Osim onih koji su straarili u kui, drugi su civili i vojnici poeli pristizati iz osvita. Pili
su kavu u ratrkanim skupinama, a tamna odjea i prigueni glasovi nabili su ozraje tunom
sveanou. Odjednom je sva aptanja nadjaao zajedljiv glas jednoga diplomata:
Pa ovo je kao sprovod.
Tek to je to izgovorio, osjetio je iza sebe daak kolonjske vode koja je zasiivala zrak
u sobi. Okrenuo se, drei palcem i kaiprstom alicu vrue kave, uznemiren pri pomisli da je
avet koja je upravo ula ula njegovu drskost. No nije: iako je general proli put bio u
Europi prije dvadeset i etiri godine, dok je bio vrlo mlad, europske su enje natkrilile
njegovo zlopamenje. Tako je taj diplomat bio prvi kojemu je pristupio kako bi ga pozdravio
pretjeranom udvornou, dostojnom Engleza:
Nadam se da ove jeseni u Hyde Parku nema mnogo magle ree mu.
Diplomat se isprva zbunio, jer se posljednjih dana nasluao da general putuje u tri
smjera, a London nije bio nijedan od njih. Ipak se odmah snaao.
Nastojat emo da dan i no sja sunce za Vau Ekscelenciju ree.
Nije doao novi predsjednik, jer ga je Kongres izabrao u odsutnosti i trebat e mu vie
od mjesec dana da stigne iz Popayana. Umjesto njega doao je general Domingo Caycedo,
izabrani dopredsjednik, za kojega se govorilo da mu je svaki poloaj u Republici pretijesan Jer
je imao kraljevsku uzvienost i otmjenost. General ga pozdravi s velikim potovanjem i aljivo
ree:
Znate da nemam doputenje za odlazak iz zemlje?
Svi uzvrate grohotom, iako su znali da to nije ala. General
Caycedo mu obea da e mu sljedeom potom u Hondu poslati urednu putovnicu.
U slubenoj su pratnji bili gradski nadbiskup, dopredsjednikov brat, encarg te drugi
uglednici i visoki dunosnici sa svojim enama. Civili u jahaim hlaama, a vojnici u izmama
za jahanje, jer su se svi spremali nekoliko legua* ispratiti dinoga prognanika. General poljubi
nadbiskupu prsten i dade gospoama rukoljub, gospodi bez pretjerane srdanosti stisne
ruke, potpun gospodar uglaenog ceremonijala, ali posve daleko od obiljeja toga dvolinoga
grada, za koji je u vie nego jednoj prigodi rekao: Nije to moj teatar.
Sve ih je pozdravljao onim redom kojim ih je susretao prolazei dvoranom, za svakoga
je imao nauenu frazu iz prirunika o uglaenosti, ali nikoga nije pogledao u oi. Glas mu je
bio metalan, s napuklinama groznice, a njegov je karipski naglasak, neublaen poslije tolikih
godina putovanja i brojnih ratova, zvuao jo krue u odnosu na otegnut izgovor onih iz
zalea.
Pozdravivi, primi od privremenoga predsjednika omot potpisan od mnogih
granadskih uglednika, u kojemu su mu izraavali zahvalnost zemlje na dugogodinjoj slubi.
Pretvarao se da ita, u opem tajacu, ali bila je to tek jo jedna poast mjesnomu
formalizmu, jer bez naoala vie nije vidio ni vea slova No, kad je odglumio da je zavrio,
*

vie od deset kilometara, jer ta stara mjera ima 5.527 mop. prev.

uputio je pratnji nekoliko kratkih rijei zahvale, toliko primjerenih za tu prigodu da nitko nije
mogao rei da nije proitao dokument. Na kraju je obuhvatio pogledom cijelu dvoranu i
upitao, ne krijui stanovitu tjeskobu:
Urdaneta nije doao?
Privremeni ga predsjednik obavijesti da je general Rafael Urdaneta otiao za
pobunjenim postrojbama kako bi potpomogao preventivnu misiju generala Josa Laurencija
Silve.
Uto se jedan glas zauje nad ostalima:
Nije doao ni Sucre.
Nije mogao prijei preko hotimino neprijateljskog naboja te netraene primjedbe.
Njegove oi, dotad ugasle i nedostupne, bijesnu grozniavim sjajem i on odgovori, ne znajui
komu:
Velikomu maralu od Ayacucha nije javljeno vrijeme polaska kako ga ne bismo
uznemirili.
Tada prividno nije znao da se maral Sucre dva dana prije vratio iz svoje neuspjele
misije u Venezueli, gdje su mu zabranili ui u rodnu zemlju. Nitko mu nije javio da general
putuje, moda zato to nikomu nije moglo pasti na um da on prvi nije to doznao. Jos
Palacios je to uo u trenutku urbe, a u strci posljednjih sati to je zaboravio. Dakako, osladila
mu se runa zamisao da e se maralu Sucreu teko zamjeriti zato to ga nije obavijestio.
U susjednoj je blagovaonici bio postavljen velianstven kreolski doruak: kukuruzno
tijesto punjeno kosanom svinjetinom i govedinom u listovima od banana, izdano zainjene
riine djevenice, prenica od jaja u glinenim zdjelama, bogata raznolikost slatkih kruaca na
ipkastoj podlozi i lonci okolade, vrue i guste poput mirisnog ljepila od brana. Gospodari
kue odgodili su doruak ukoliko bi on htio predsjedati, iako su znali da ujutro pije samo
uvarak maka i gumarabike. Na svaki nain, Doa Amalia udvorno ga pozove da zauzme
naslonja koji su mu bili namijenili na elu stola, ali je ast odbio i svima se obratio uz sluben
smijeak:
Dug je moj put ree. U slast!
Propeo se na prste kako bi se rastao s privremenim predsjednikom, koji mu uzvrati
snanim zagrljajem tako da su svi mogli usporediti koliko je siuno generalovo tijelce i koliko
je bespomoan i goloruk u vrijeme rastanka. Poslije se opet sa svima rukovao, a gospoama
dijelio rukoljube. Gospoja Amalia pokuavala ga je zadrati dok stane kia, iako je, isto tako
dobro kao on, znala da nee prestati do kraja stoljea. Osim toga, toliko se vidjela njegova
elja da to prije krene da joj se pokuaj da ga zadri uinio drskou. Gospodar kue otprati
ga do konjunica pod nevidljivom perivojskom pravicom. Pokuavao mu je pomoi,
uhvativi ga za miku, kao da je od stakla. Iznenadi ga napon energije koji je kolao ispod te
koe, kao pritajena bujica, bez ikakve veze s tjelesnom slaboom. Izaslanstva vlade,
diplomacije i vojnih snaga, do glenjeva u blatu, u kabanicama promoenim od kie, ekala
su kako bi ga otpratila prvi dan puta. Nitko, meutim, nije tono znao tko ga prati iz
prijateljstva, tko zato kako bi ga titio, a tko zato kako bi se uvjerio da e doista otii.

Mazga namijenjena njemu bila je najbolja u stadu od njih sto, to ga je neki panjolski
trgovac dao vladi u zamjenu za ponitenje presude po prijekome postupku zato to je
stokokradica. General ve digne izmu u stremen koji mu je pribliio konjuar, kadli ga zovne
ministar vojske i mornarice:
Ekscelencijo!
Ostane nepomian, s nogom u stremenu, prihvativi se objema rukama za sedlo.
Ostanite ree mu ministar i uinite posljednji napor kako biste spasili
domovinu!
Ne, Herrne odgovori on. Nemam vie domovine za koju bih se rtvovao.
Svretak. General Simn Jos Antonio, od Presvetoga Trojstva, Bolvar y Palacios
zauvijek je odlazio. panjolskoj je vlasti preoteo carstvo pet puta vee od Europe, dvadeset je
godina vodio ratove kako bi ga odrao slobodnim i ujedinjenim, a sve do prologa tjedna
vladao je njime vrstom rukom, ali u trenutku odlaska nije sa sobom ponio ni utjehu da mu
to vjeruju. Jedini tko je imao dovoljno bistrine da zna kako doista putuje i kamo putuje bio
je onaj engleski diplomat, koji je u slubenom izvjeu svojoj vladi napisao: Vrijeme koje mu
ostaje jedva e mu dostajati da stigne do groba.

Prvi je dan na putovanju bio nadasve muan, a bio bi teak i manje bolesnu ovjeku, jer mu
je raspoloenje pomuivao osjeaj podla neprijateljstva kojim su zraile ulice Santa Fea u
jutro njegova odlaska. Tek se poelo razvedravati kroz pravicu, a u prolazu je sretao samo
krave, odvojene od stada, no zrak je odisao zlonamjernou njegovih neprijatelja. Unato
vladinoj odredbi da ga vode najneuobiajenijim ulicama, general je vidio neke pogrde na
samostanskim zidovima.
Uza nj je jahao Jos Palacios, odjeven, kao uvijek, i u jeku borbe, u salonski kaputi,
ukraen svilenom kravatom i topaznom iglom, s rukavicama od jaree koe i u brokatnom
prsluku to su ga presijecala dva njegova lanca za sat blizanca. Ukrasi oprave njegova
konja bili su izraeni od srebra iz Potosija, a nosio je zlatne ostruge, zbog ega su ga u vie
nego jednom andskom zaseoku mijenjali za generala. No urba kojom je ispunjavao i
najmanji prohtjev svoga gospodara, svaku je zabunu inila nezamislivom. Toliko ga je
poznavao i volio da je osobno patio zbog ponienja kriominog rastanka u gradu koji je prije
ve i samu najavu njegova dolaska pretvarao u domovinska slavlja. Prije nepune tri
godine, kad se vratio iz tekih junih pohoda, ovjenan veom slavom nego to ju je ikada
zasluio ijedan Amerikanac, iv ili mrtav, postao je ciljem glasovitoga prevratnikoga doeka.
Jo su to bila vremena kad su se ljudi grevito hvatali za oglave njegovu konju i zaustavljali ga
na ulici, tuei se na javne slube ili porezne namete, molei od njega pomo ili samo zato
kako bi izbliza osjetili uzvieni sjaj. Tim je ulinim pritubama posveivao jednaku pozornost
kao najozbiljnijim vladinim poslovima, izvrsno je razumio svaije kune tegobe, poslovno
stanje ili zdravstvene jade, a svatko tko bi s njim progovorio stekao bi dojam da je na tren
postao sudionikom slasti vlasti.
Nitko ne bi povjerovao da je on isti kao prije ni da je isti taj utljivi grad tono ga sad
zauvijek naputa, oprezno kao razbojnik. Nigdje se nije osjeao tolikim strancem kao u tim
smrznutim uliicama, obrubljenim jednakim kuama smekastih krovova i intimnim
perivojima punim mirisna cvijea, gdje se na polaganoj vatri kuhalo seosko zajednitvo, koje
je svojim afektiranim ponaanjem i jezinom ukrobljenou sluilo vie skrivanju nego
govorenju. No, iako se to tada njemu inilo podvalom mate, bio je to onaj isti grad gustih
magla i ledenih zapuha koji je on izabrao, prije nego to ga je upoznao, da ondje sagradi
svoju slavu, grad koji je volio vie nego ijedan drugi, idealizirajui ga kao sredite i glavni
razlog svoga ivota kao prijestolnicu pola svijeta.
U vrijeme zavrnog obrauna inilo se da je on najvie zateen svojom
ozloglaenou. Vlada je i na mjestima manje opasnosti postavila nevidljive straare pa ga
tako nije mogla presresti ogorena svjetina koja je juer popodne sravnila njegov portret, ali
cijelim je putem odzvanjao jedan te isti daleki povik:
Kobasica!

Jedina iva dua koja mu se smilovala bila je neka ena s ulice koja mu je u prolazu
rekla:
Idi s Bogom, sablasti!
Nitko nije pokazao da ju je uo. General je utonuo u mrano razmiljanje i nastavio
jahati, ravnoduan prema svijetu, sve dok nisu izbili u prelijepu savanu. Kod mjesta Cuatro
Esquinas, gdje poinje bijeli put nasut ljunkom, Manuela je Senz doekala pratnju, sama i
na konju, te izdaleka uputila generalu posljednji pozdrav rukom. Odmahnuo joj je na isti
nain i proslijedio. Vie se nikada nisu vidjeli.
Malo poslije prestane kia, vedro modrilo oblije nebo, a dva snjena vulkana
nepomino ostanu na obzorju ostatak dana. Taj put, meutim, nije oitovao svoju strast za
prirodom, nije zurio u sela kroz koja su prolazili priguenim kaskom, ni u one koji su im u
prolazu mahali ne prepoznavajui ih. Njegovim se pratiocima ipak najudnijim uinilo to
to nije uputio nijedan njean pogled prekrasnim stadima konja u mnogim savanskim
uzgajalitima, a to je, kako je toliko puta rekao, bio njemu najdrai prizor na svijetu.
U naselju Facatativ, u kojemu su prve noi odsjeli, general se rastao sa spontanim
pratiocima i nastavio dalje sa svojom pratnjom. Uz Josa Palaciosa bila su s njim petorica:
general Jos Mara Carreo, koji je zbog ratnih ozljeda izgubio desnu ruku; njegov irski
pobonik pukovnik Belford Hinton Wilson, sin sir Roberta Wilsona, generala i veterana
gotovo svih europskih ratova; Fernando, njegov neak, pobonik i pisar, u porunikom inu,
sin starijega mu brata, poginulog u brodolomu jo u doba Prve republike; njegov roak i
pobonik, satnik Andrs Ibarra, uzete desnice zbog udara sabljom zadobivenoga prije dvije
godine u pokuaju atentata 25. rujna i pukovnik Jos de la Cruz Paredes, prekaljen u tolikim
bitkama za neovisnost. Poasna je straa obuhvaala sto probranih grenadira i husara, cvijet
venezuelskoga kontingenta.
Jos Palacios osobito se skrbio za dva psa, ratni plijen iz Visokoga Perua. Lijepi i
hrabri, noni uvari predsjednike palae u Santa Feu, sve dok dva njihova pratioca nisu bila
probodena u noi kad je pokuan atentat. Na beskonanim su putovanjima iz Lime u Quito, iz
Quita u Santa Fe, iz Santa Fea u Caracas pa opet natrag u Quito i Guayaquil ta dva psa uvala
teret, kreui se mazginim korakom. Tako su ili i na posljednjem putovanju, iz Santa Fea u
Cartagenu, iako tada nije vie bilo toliko tereta, a uvali su ga vojnici.
General se smrknut probudio u Facatativ, ali se razvedrio kad su silazili s visoravni
puteljkom kroz valovita brda. Podneblje se ublaavalo, a svjetlo razbistrilo. Nekoliko su ga
puta nukali da poine, zabrinuti za njegovo tjelesno stanje, ali vie je volio bez ruka nastaviti
do toplijih nizina. Tvrdio je da jahanje pogoduje razmiljanju te je putovao i po danu i obno,
mijenjajui vie puta konja kako ga ne bi upropastio pretjeranim naporima. Imao je kratke
noge starih jahaa i hod ljudi koji spavaju u ostrugama, a oko mara stvorilo mu se kakljivo
zadebljanje, slino brijakoj koari, zbog ega je stekao dini nadimak eljezni upak. Otkako
su poeli oslobodilaki ratovi projahao je osamnaest tisua legua, vie nego dvostruki opseg
Zemljine kugle. Nitko nikada nije pobio legendu da i jaui spava.
Poslije dvanaest sati, kad se ve poela osjeati zapara koja je isijavala iz dolaca,
odahnuli su i poinuli u samostanu misije. Posluivala ih je osobno nadstojnica, a skupina
domorodakih pripravnica podijelila im je marcipan, tek izvaen iz penice, i jo
nefermentirani kukuruzni napitak. Videi prethodnicu znojnih, neuredno odjevenih vojnika,

nadstojnica je valjda pomislila da je najvii asnik pukovnik Wilson, moda zato to je bio plav
i naoit, a i najgizdavije odjeven pa se skrbila samo za njega, izrazitom smjernou koja je
izazivala zlobne komentare.
Jos Palacios iskoristio je tu zabunu kako bi njegov gospodar poinuo u sjeni
samostanskih ceiba* , omotan u vuneni pokriva kako bi se preznojavao u groznici. Ostao je
tako bez jela i pia, sluajui kroz ale kreolske ljubavne pjesme koje su
im pripravnice izvodile dok ih je postarija redovnica pratila na harfi. Na kraju jedna od
njih proe klaustrom skupljajui u klobuku milodare za misiju. Redovnicaharfistica u
prolazu joj dobaci:
Od bolesnika ne trai!
No pripravnica je nije posluala.
General joj, ne gledajui je, ree uz gorak smijeak:
Ja ubirem milodare, keri.
Wilson joj dadne svoju osobnu vreicu, rasipnou kojom izmami srdanu
podrugljivost svog zapovjednika:
Vidite cijenu slave, pukovnie.
Poslije e se taj isti Wilson zauditi zato to nitko, ni u misiji ni na ostatku putovanja,
nije prepoznavao najpoznatijega ovjeka novih republika. Nesumnjivo je to i njemu bilo
neobino iskustvo.
Ni ja nisam vie ja rekao je.
Drugu su no odsjeli u staroj tvornici duhana, pretvorenoj u svratite, blizu naselja
Guaduasa, gdje su ih ekali kao za oprost od grijeha to on nije mogao otrpjeti. Velika i
sjenovita kua, a sam je taj predio izazivao rijetku tjeskobu zbog grubog raslinja i rijeke crnih
vrletnih voda to su se ruilakom hukom ruile do bananskih plantaa u niim pojasima
vrue zemlje. General je tu rijeku poznavao, a ve kad je prvi put onuda prolazio, izjavio je:
Kad bih komu morao postaviti podlu klopku, ovo bih mjesto izabrao!
U drugim ga je prigodama izbjegavao, samo zato to ga je podsjeao na zlokobni
klanac Berruecos na putu u Quito, od kojega su zazirali i najhrabriji putnici. Jedan se put
utaborio dvije legue prije, protiv miljenja svih svojih pratilaca, jer se nije smatrao sposobnim
otrpjeti toliku alostivost. No taj mu se put, unato umoru i groznici, ipak uinio
podnoljivijim od suutnoga domjenka na kojem su ga ekali zlokobni prijatelji u Guaduasu.
Videi ga kako dolazi u tako tekom stanju, gospodar svratita predloi mu da iz
susjedne upe pozovu nekog Indijanca koji lijei njuhom, omirisavi znojnu bolesnikovu
koulju, na bilo kakvoj udaljenosti, pa i iako ga nikada nije vidio. Narugao se njegovoj
*

velika tropska stabla ijim se vlaknom, nalik na pamuk, pune jastuci op. prev.

lakovjernosti te zabranio da itko od njegovih pokua bilo kakav pregovor s indijanskim

taumaturgom, udotvorcem. Ako nije vjerovao lijenicima, nazivajui ih trgovcima tuom
boli, jo su se manje mogli nadati da e svoju sudbinu povjeriti nekakvomu spiritistu. Na
posljetku, u znak potvrde vie za to koliko prezire medicinsku znanost, otkloni lijepu spavau
sobu koju su mu namijenili zato to je bila najprimjerenija njegovu stanju i zapovjedi neka
mu visaljku privrste na velikoj otkrivenoj galeriji koja je gledala na banansku plantau, gdje
e noiti izvrgnut opasnostima pod vedrim nebom.
Cijeli dan nita nije okusio osim aja u zoru, a za stol je sjeo samo iz udvornosti prema
svojim asnicima. Iako se bolje od ikoga prilagoavao nedaama vojnoga ivota, a u pogledu
jela i pia bio malo manje nego asket, podrumska je i kuhinjska umijea poznavao i volio kao
rafinirani Europejac, a ve je na prvome putovanju od Francuza nauio njihov obiaj da se
tijekom jela razgovara o jelu. Te je veeri popio samo pola pehara crnog vina, a srnetinu je
kuao iz znatielje, kako bi provjerio je li istina ono to je gostioniar rekao, a njegovi asnici
potvrdili: da fosforescentno meso ima okus jasmina. Za veerom nije izgovorio vie od dvije
reenice, a nije ih izrekao nimalo glasnije od onih vrlo rijetkih koje je izustio na
putovanju, ali su svi cijenili njegov napor da liicom uglaenosti zasladi ocat svojih javnih
zlosrea i slaba zdravlja. Ni rije vie o politici, nije spominjao ni jedan subotnji incident
ovjek koji nije uspijevao nadvladati svrdlanje odvratnosti jo mnogo godina poslije
poinjene nepravde.
Prije nego to su pojeli, zamolio je doputenje da ustane. Navue nonu koulju i
kapu, cvokoui od groznice, i stropota se u visaljku. Bila je svjea no, veliki se naranasti
Mjesec poeo uzdizati meu brdima, ali nije ga imao volje gledati. Vojnici iz pratnje, nekoliko
koraka od galerije, u zboru su pjevali omiljene puke pjesme. Prema njegovoj su se staroj
zapovijedi uvijek utaborili blizu njegove spavae sobe, kao legije Julija Cezara, kako bi iz
njihovih nonih razgovora upoznao njihovo miljenje i raspoloenje. Nesane su ga etnje
esto vodile do vojnikih spavaonica i nerijetko bi doekao zoru pjevajui s njima vojne
pjesme s kiticama hvale ili pokude, improviziranim u aru slavlja. No te noi nije mogao
podnijeti pjesme pa je zapovjedio neka ih uutkaju. Vjeni se huk meu hridima, pojaan
groznicom, pridruio deliriju.
Kurca mu! povikao je. Kad bismo je bar na tren mogli zaustaviti!
Ali ne: vie nije mogao zaustaviti rijeni tok. Jos Palacios htjedne ga umiriti jednim
od tolikih palijativa koje su nosili meu lijekovima, u priboru, ali ga on odbije. Tad ga je prvi
put uo kako kae onu svoju esto ponavljanu reenicu:
Upravo sam se odrekao vlasti zbog pogreno propisanoga sredstva za povraanje,
ali ivota se nisam spreman odrei.
Rekao je to prije mnogo godina, kad ga je neki lijenik izlijeio od povratne groznice
treednevke, arsenikim bukuriem kojim ga je umalo ubio od dizenterije. Otad je od
lijekova prihvaao samo sredstva za ienje, koja je bez sustezanja uzimao nekoliko puta u
tjednu za svoju upornu tvrdu stolicu, a i senin klistir u sluajevima kritinije zaepljenosti.
Malo poslije ponoi, iscrpljen tuim delirijem, Jos Palacios opruio se na podnim
ploicama i usnuo. Kad se probudio, general vie nije bio u visaljki, a na pod je bacio znojem
natopljenu nonu koulju. Nije bilo nimalo udno. Obiavao je ustajati iz postelje i gol lutati
do zore kako bi malo provjetrio nesanicu dok u kui nema nikog ivog. No te je noi imao

razlog vie da strahuje za svoju sudbinu, jer je progurao teak dan, a svjee i vlano vrijeme
nije bilo pogodno za etnje pod vedrim nebom. Jos Palacios uzme pokriva i stane ga traiti
u kui obasjanoj Mjeseevim zelenilom. Nae ga prilegla na kamenu klupu uza hodniki zid,
kao leei kip na kamenu grobu. General se okrene bistra pogleda, u kojemu vie nije bilo ni
traga groznice.
Opet kao one noi u San Juanu de Payari rekao je. Na alost, bez kraljice
Marije Luise.
Jos Palacios toga se i te kako dobro sjeao. Bilo je to jedne sijeanjske noi 1820., u
venezuelskom mjestacu izgubljenom na visoravni Apure, u koje je stigao s dvije tisue
vojnika. Bio je ve osamnaest pokrajina oslobodio od panjolske vlasti. Od starih je podruja
Potkraljevine Nove Granade, glavne kapetanije Venezuele i predsjednitva Quita stvorio
Republiku Kolumbiju, a tada joj je bio prvi predsjednik i vrhovni zapovjednik oruanih snaga.
Zavrna mu je iluzija bila proiriti rat na jug kako bi zaokruio fantastini san stvaranja
najvee drave na svijetu: jedne jedine, slobodne i ujedinjene zemlje od Meksika do rta
Horna.
Te noi njegov vojni poloaj nije bio najprimjereniji za takve snove. Nenadana poast
koja je u hodu kosila ivotinje, ostavila je u Llanosu kuni trag od dugih etrnaest legua
uginulih konja. Mnogi su obeshrabreni asnici traili utjehu u pljaki i osladio im se neposluh,
a neki su se izrugivali na raun njegove prijetnje da e sve krivce strijeljati. Dvije tisue
dronjavih i bosih vojnika, bez oruja, bez hrane, bez ogrtaa kojima bi prkosili toj hladnoj
rudini, umorni od rata, a mnogi i bolesni, poee bezglavo dezertirati. U nedostatku razumna
rjeenja, zapovjedio je neka s deset pesosa nagrade svakoga tko uhvati i preda svojega
suborcadezertera, kojega neka strijeljaju ne ulazei u njegove razloge.
ivot mu je ve dao dovoljno povoda da zna kako nijedan poraz nije konaan. Prije
nepuna dva mjeseca, dok je sa svojim vojnicima bio izgubljen, posve blizu toga podruja, u
praumama Orinoca, morao im je zapovjediti neka jedu svoje konje, iz straha da ne bi pojeli
jedan drugoga. U to je doba, prema svjedoenju nekog asnika iz Britanske legije, vanjtinom
podsjeao na kakva areno odjevenog ratnika na duge staze. Na glavi mu kaciga ruskoga
dragona, na nogama konopljane mazgarske sandale, odjeven u modru kabanicu crvenih
alamara i zlaanih puceta, nosei na koplju ljanerosa* crnu gusarsku zastavicu, s lubanjom i
prekrienim kostima iznad krvavim slovima izvezenoga natpisa Sloboda ili smrt.
Te je noi u San Juanu de Payari njegova odjea bila manje skitnika, ali mu stanje nije
bilo nimalo bolje. Tada nije bio tek odraz trenutanoga raspoloenja svojih boraca, nego i
cijele drame oslobodilake vojske koja bi mnogo puta uskrsnula, ojaana, iz najteih poraza,
a tada kao da je podlijegala teini svojih brojnih pobjeda. Naprotiv, panjolski je general Don
Pablo Morillo, uz svakojaka vojna sredstva kako bi pokorio domoljube i opet uspostavio
kolonijalnu vlast, sveudilj drao velika podruja zapadne Venezuele i utvrivao se u
planinama.
U takvu je stanju stvari general provjetravao nesanicu, gol eui pustim sobama
ruevne hacijende, preobraen Mjeseevim sjajem. Veinu su konja, uginulih prethodnih
dana, spalili daleko od zgrade, ali je i dalje bio neizdrljiv truli zapah. Poslije prolotjednih
*

Kauboji iz ravnica i porijeja Orinoca, izvrsni konjanici, pristupili oslobodilakomu pokretu na elu sa svojim
voom Pezom op. prev.

posmrtnih koranica, vojska nije opet zapjevala, a ni on se nije osjeao sposobnim sprijeiti
da straa pozaspi od gladi. Odjednom je, u dnu galerije otvorene prema prostranim modrim
nizinama, ugledao Kraljicu Mariju Luisu kako sjedi na zidiu od opeka. Lijepa mulatkinja,
mlada kao rosa, idolskoga profila, do peta obavijena cvjetiastim rupcem, puila je jaku
cigaru. Prestraila se kad ga je opazila i ispruila je prema njemu znak kria pritisnuvi palac
na kaiprst.
Bio Boji ili vraji, rekla je, to hoe?
Tebe, rekao je.
Nasmijeio se, a ona je upamtila estinu njegovih zuba pod mjeseinom. Svom ju je
snagom grlio, prikovavi je tako dok ju je njenim poljupcima cmakao po elu, oima,
obrazima, vratu sve dok se nije smirio. Tad joj je skinuo rubac, a dah mu je zastao. I ona je
bila gola, jer joj je baka, s kojom je spavala u istoj sobi, svlaila odjeu kako se ne bi digla i
vani puila, ne znajui da ona u zoru bjei ogrnuta rupcem. General ju je tjeskobno odnio u
visaljku, ne dajui joj mira svojim miomirisnim poljupcima, a ona mu se nije podala ni iz
udnje ni iz ljubavi, nego iz straha. Bila je djevica.
Tek kad je opet zavladala svojim srcem, rekla je:
Robinja sam, gospodine.
Vie nisi, ree on. Ljubav te oslobodila!
Ujutro ju je otkupio od gospodara hacijende za sto pesosa svojih stanjenih novanih
sredstava te je bezuvjetno oslobodio. Prije odlaska nije odolio napasti da je dovede u
nedoumicu. Bio je u dvoritu iza kue sa skupinom asnika koji su kakotako uzjahali na
teretne ivotinje, jedine koje su preivjele pomor. Okupio se i drugi odred kako bi ih ispratili,
pod zapovjednitvom divizijskoga generala Josea Antonija Peza, koji je stigao no prije.
General se s njima oprostio kratkim govorom, u kojem je ublaio dramatinost stanja,
i spremao se otii kad je vidio Kraljicu Mariju Luisu, u njezinu novom stanju slobodne i
usluene ene. Bila se upravo okupala, lijepa i ozarena pod nebom ravniarskih Llanosa, sva u
ukrobljenoj bjelini ipkastih podsuknja i robovske bluzice.
Upitao ju je dobre volje:
Ostaje li ili e s nama?
Odgovorila mu je uz zanosan smijeh:
Ostajem, gospodine.
Odgovor su proslavili jednoglasnim grohotom. Tada mu gospodar kue, panjolac koji
je odmah prihvatio borbu za neovisnost, a uz to njegov stari znanac, dobaci, hvatajui se za
trbuh od smijeha, konu vreicu sa sto pesosa.
Dohvatio ju je u zraku.
Sauvajte ih za borbu, Ekscelencijo, rekao mu je gospodar. Na svaki nain,
djevojka e ostati slobodnom!

General Jos Antonio Pez, iji se faunski izraz podudarao s njegovim arenim
naivcima na koulji, grohotom se nasmijao.
Vidite, generale, rekao mu je. To nam se dogaa kad smo se dali u osloboditelje!
Odobrio mu je i od svih se rastao krunom kretnjom ruke. Na posljetku mahne Kraljici
Mariji Luisi na rastanku, kao dobar gubitnik, i nikada vie nije za nju uo. Koliko god Josa
Palaciosa sluilo sjeanje, nije prola ni godina punog Mjeseca, a ve mu je rekao da je opet
proivio onu no, no, na alost, bez zanosne pojave Kraljice Marije Luise. I uvijek je to bila
no poraza.
U pet sati, kad mu je Jos Palacios donio prvi aj, naao ga je kako se odmara
otvorenih oiju. Pokuao je ustati tako naglo da je umalo pao potrbuke. Spopadne ga jak
napad kalja. Ostao je sjedei u visaljci, pridravajui rukama glavu dok je kaljao, sve dok
kriza nije prola. Tad je poeo piti toplu tekuinu i odmah poslije prvoga gutljaja popravilo
mu se raspoloenje.
Cijelu sam no sanjao Casandra ree.
Bilo je to ime kojim je potajice nazivao granadskoga generala Francisca de Paula
Santandera, svog nekadanjeg velikog prijatelja i najveega prigovaraa svih vremena, koji
mu je od poetka rata bio naelnik Glavnoga stoera, a poslije dopredsjednik Kolumbije
tijekom tekih oslobodilakih ratova za Quito i Peru te utemeljenja Republike Bolivije. Vie je
iz povijesne nunosti nego iz svojega poziva bio uinkovit i hrabar borac, s rijetkom sklonosti
za okrutnosti, ali su civilne vrline i izvrsna kolska naobrazba odrale njegovu slavu.
Nesumnjivo je bio drugi ovjek neovisnosti i prvi u pravnom ustroju Republike, kojoj je
zauvijek udario peat svojim formalistikim i konzervativnim duhom.
U jednoj od tolikih prigoda kad je general pomiljao na ostavku rekao je Santanderu
da predsjednitvo ostavlja miran jer ostavljam ga vama, koji ste drugi ja, a moda i bolji
nego ja. Nijednomu ovjeku, iz razboritosti ili snage injenica, nije podario toliko
povjerenje. Odlikovao ga je naslovom Zakonodavac. No onaj koji je sve to zasluio, ve je
dvije godine bio prognan u Parizu zbog nikada dokazanoga suuesnitva u uroti da njega
ubiju.
Ovako je to bilo. U srijedu 25. rujna 1828., tono u pono, dvanaest je civila i
dvadeset est vojnika provalilo u predsjedniku palau u Santa Feu, zaklalo oba
predsjednikova hrta i ozlijedilo nekoliko straara, teko ranivi sabljom u miku satnika
Andresa Ibarru, jednim su hicem iz puke ubili kotskoga pukovnika Williama Fergussona,
lana Britanske legije i Predsjednikova pobonika, koji je za njega govorio da je junaan kao
Cezar, i prodrli do spavae sobe, viui ivjela sloboda i Smrt tiraninu.
Pobunjene su stranke atentat objanjavale diktatorskim ovlastima kojih se general
dokopao tri mjeseca prije kako bi se odupro santanderistima, pobjednicima Skuptine u
Ocani. Tada je ukinut poloaj dopredsjednika Republike, koji je Santander zauzimao ve
sedam godina. O tome je Santander obavijestio jednoga prijatelja reenicom tipinom za
njegov osobni stil: Imao sam zadovoljstvo ostati zakopan pod ruevinama Ustava iz 1821.
Bilo mu je tada trideset i est godina i bio je odmah imenovan opunomoenim poslanikom u
Washingtonu, ali je nekoliko puta odgaao odlazak, moda oekujui pobjedu urote.

General i Manuela Senz jedva su poeli no pomirbe. Zavretak toga tjedna proveli
su u naselju Soachi, udaljenom dvije i pol legue, a u ponedjeljak su se vratili u odvojenim
koijama poslije ljubavne svae, ee nego inae, jer se ogluio na sva njezina upozorenja o
uroti kojoj je cilj da ga ubiju, o kojoj ve svi govore, a samo on u to ne vjeruje. U svojoj je kui
odolijevala usrdnim porukama koje joj je slao iz palae San Carlos, s one strane ceste, sve do
devet sati na veer kad je, poslije tri urnije poruke, navukla nepromoive kaljae, glavu
pokrila rupcem i prela ulicu pokapana kiom. Nala ga je kako lekara u miomirisnim
vodama u kadi, bez pomoi Josa Palaciosa, a nije pomislila da je mrtav samo zato to ga je
ve mnogo puta vidjela kako meditira u tako blagoslovljenu stanju.
Po koraku ju je prepoznao i rekao, ne otvarajui oi:
Bit e buna.
Ironijom nije skrila kivnost.
To pjevaju i vrapci na krovu, ree. Moe ih biti i deset kada tako dobro sluate
opomene.
Vjerujem samo prorotvima, rekao je.
Doputao je sebi i tu igru, jer mu je naelnik njegova glavnog stoera, koji je
urotnicima ve odao lozinku kako bi prevarili strau u palai, dao rije da je urota uguena.
Vedar je izaao iz kade.
Bez brige, ree. ini se da su oni pederi ostali bez muda!
Na postelji su poinjali ljubavni hopa-cupa, on gol, ona polurazodjenuta, kad su uli
povike, hitce i grmljavinu topova usmjerenih u neku njemu odanu vojarnicu. Manuela mu je
pomogla da se ustro odjene, navukla mu kaljae kojima je malo prije zatitila svoje cipele,
jer je general svoj jedini par izama dao na latenje, i pomogla mu da preko balkona
pobjegne, sa sabljom i pitoljem, ali bez ikakve zatite od vjene kie. im se naao na ulici,
otkoenim je pitoljem naciljao u neku sjenu koja mu se pribliavala:
Lozinka!
To se njegov slastiar upravo vraao kui, pretuan zato to su mu rekli da mu je
gospodar ubijen. Odluan do kraja dijeliti njegovu sudbinu, skrivao se s njim u gutiku oko
mosta Carmen na potoku svetoga Augustina, sve dok odana vojska nije uguila pobunu.
Lukavstvom i hrabrou, koje je ve potvrdila u drugim povijesnim nudama, Manuela
je Senz doekala napadae koji su provalili vrata spavae sobe. Upitae je za predsjednika, a
ona im odgovori da je u vijenici. Upitana zato su balkonska vrata otvorena te prohladne
noi, uzvratila je da ih je otvorila kako bi vidjela to se to uje s ulice. Upitae zato je
postelja mlana, a ona im ree da je legla odjevena, ekajui predsjednika. Dok je krtim
odgovorima dobivala na vremenu, otpuhivala je krupne oblake dima iz proste najobinije
cigare kako bi prekrila svje miris kolonjske vode, zaostao u sobi.
Sud je, pod predsjedanjem generala Rafaela Urdanete, utvrdio generala Santandera
tajnim tvorcem urote te ga osudio na smrt. Njegovi su neprijatelji tvrdili da je presuda vie

nego zasluena, ne toliko zbog Santanderove krivnje u atentatu, koliko iz cininosti to se on

prvi pojavio na glavnome trgu kako bi predsjedniku estitao snanim zagrljajem. Jahao je
konja pod pravicom, bez koulje, u poderanom mokrom kaputu, usred klicanja vojske i
obinoga puka koji je dojurio iz predgraa uzvikujui Smrt atentatorima. Svi e sudionici biti
vie ili manje kanjeni, napisao je general maralu Sucreu. Santander je glavni, ali
najsretniji, jer ga brani moja velikodunost!
Doista se posluio svojom apsolutnom vlau i smrtnu kaznu zamijenio progonom u
Pariz. Zato je bez dovoljno dokaza strijeljan admiral Jos Prudencio Padilla, zatoen u Santa
Feu zbog propalog ustanka u Cartageni de las Indias.
Jos Palacios nije znao koji su stvarni, a koji umiljeni snovi njegova gospodara o
generalu Santanderu. Jedanput je u Guayaquilu ispriao kako ga je sanjao, s otvorenom
knjigom na oblom trbuiu, ali joj je, umjesto da je ita, trgao stranice i jeo jednu za
drugom, uivajui brstiti ih kao jarac. Drugi je put, u Ccuti, sanjao kako ga vidi potpuno
prekrivena oharima. Trei se put probudio i vikao u ljetnikovcu Monserrateu u Santa Feu,
jer je sanjao da je general Santander, dok je s njima objedovao, izvadio one duplje koje su
mu smetale pri jelu i odloio ih na stol. I tako, kad je u zoru kod Guaduasa general rekao da
je opet sanjao Santandera, Jos Palacios nije ga ni upitao o emu je sanjao, nego ga je
pokuavao utjeiti stvarnou.
Izmeu njega i nas cijelo je more ree.
No on ga odmah zaustavi otroumnim pogledom.
Vie nije rekao je. Siguran sam da e mu onaj pizdun Joaqun Mosquera
dopustiti povratak!
Ta ga je pomisao muila jo od posljednjega povratka u zemlju, kad mu se potpuno
naputanje vlasti nametnulo kao pitanje asti.
Drai su mi progon ili smrt nego sramota da svoju slavu ostavim u rukama Zavoda
svetoga Bartolomeja rekao je Josu Palaciosu. No antidot je u sebi imao svoj otrov, jer
kako se pribliavao konanoj odluci poveavala se njegova uvjerenost da e, im on ode, iz
progonstva biti pozvan general Santander, najugledniji zavreni ak te jazbine mudrijaa.
Lukavac je on ree.
Groznica je posve prestala i osjeao se tako snaan da je od Josa Palaciosa zatraio
pero i papir, nataknuo naoale i vlastoruno napisao Manueli Senz pisamce od est redaka.
To se uinilo udnim i Josu Palaciosu, inae naviklom na njegove nagle ine, koji su se mogli
protumaiti samo kao kakav nagovjetaj ili kao neodoljiv nalet nadahnua. Nije proturjeio
samo njegovoj odluci od prologa petka, da, dok je iv, nikada vie nee pisati pismo, nego i
navici da svoje pisare budi u svako doba kako bi im izdiktirao zaostala pisma, kako bi sastavio
kakav proglas ili samo sredio nesuvisle misli to su mu padale na um tijekom besanih
meditacija. Jo je udnije bilo zato to pismo nije bilo izrazito hitno, a svom je oprotajnom
savjetu samo nadodao prilino zagonetnu reenicu: Pazi to radi, jer e nas oboje
upropastiti upropasti li sebe. Napisao je to na svoj drzak nain, kao da to ne misli, a poslije
se i dalje njihao u visaljci, udubljen, s pismom u ruci.

 Velika je mo neodoljive sile ljubavi odjednom je uzdahnuo. Tko je to rekao?

Nitko odgovori Jos Palacios.
Nije znao itati ni pisati, a odbijao je nauiti, iz jednostavna razloga to nema veu
razboritost od magaree. Zauzvrat se mogao sjetiti svake reenice koju bi sluajno uo, ali te
se nije sjeao.
Onda sam ja to rekao nastavi general ali recimo da je to rekao maral Sucre.
Nitko nije bio primjereniji nego Fernando u ta krizna vremena. Bio je najusluniji i
najustrpljiviji od brojnih generalovih pisara, iako ne i najbistriji, a stoino je podnosio
prekomjernu satnicu ili ogorenost nesanicom. Budio ga je u svako doba kako bi mu itao
kakvu zanimljivu knjigu ili da zabiljei hitne improvizacije koje bi sutradan osvanule u
smeu. General nije imao djece iz svojih beskrajnih ljubavnih noi (iako je tvrdio kako ima
dokaza da nije neplodnik) pa je poslije bratove smrti prihvatio Fernanda. Poslao ga je, s
preporuenim pismima, u Vojnu kolu u Georgetownu, gdje mu je general Lafayette oitovao
koliko se njegovu stricu divi i koliko ga potuje. kolovanje je nastavio na Akademiji Jefferson
u Charlottevilleu i na Sveuilitu u Virginiji. Nije bio nasljednik o kojemu je general moda
sanjao, jer su Fernandu bila dosadna knjika znanja pa ih je oduevljeno zamijenio za ivot
pod vedrim nebom i spokojne vrtne vjetine. General ga je pozvao u Santa Fe im je zavrio
kolovanje i odmah otkrio njegove pisarske vrline, ne samo zbog krasopisa i poznavanja
govornog i pisanog engleskog, nego i zato to je bio jedini koji je izmiljao matovite zaplete
u podlistku koji su uzburkivali itateljsko zanimanje, a kad bi glasno itao, u letu bi
improvizirao zgode kojima bi zainio dosadne ulomke. Kao i svi u generalovoj slubi,
Fernando je pao u nemilost kad je Ciceronu pripisao neku Demostenovu reenicu koju je
njegov stric naveo u svojem govoru. Prema njemu je bio mnogo stroi nego prema drugima,
zato to je bio to to jest, ali mu je oprostio prije isteka kazne.
General Joaqun Posada Gutirrez, pokrajinski gubernator, stigao je dva dana prije
povjerenstva kako bi najavio njihov dolazak ondje gdje e vjerojatno noiti i kako bi
obavijestio poglavarstvo o generalovu tekom zdravstvenom stanju. No oni koji su ga vidjeli
kako, u ponedjeljak popodne, dolazi u Guaduas, potvrdili su one uporne glasine da su
gubernatorove loe vijesti, kao i samo njegovo putovanje, opet politika smicalica.
General je i opet bio nepobjediv. Uao je glavnom ulicom, razdrljenih grudi i s
ciganskim povezom oko ela kako bi mu upijao znoj, pozdravljajui eirom u urnebesnoj
ciki, praskanju raketa i zvonjavi crkvenih zvona koja su nadjaavala glazbu dok je jahao na
mazgi, veseloj kaskavici koja je povorci oduzela bilo kakvu pretenziju na sveanost. Jedina
kua kojoj su prozori ostali zatvoreni bio je redovniki internat, a toga se popodneva poelo
ukati da su uenicama zabranili sudjelovati u doeku dobrodolice, no on je onima koji su
to govorili savjetovao neka ne vjeruju samostanskim ogovaranjima.
Jos Palacios noas je poslao na pranje koulju u kojoj se general preznojavao od
vruice. Jedan ju je sluak povjerio vojnicima koji su u zoru otili na pralo uz rijeku, ali dolo
je vrijeme odlaska, a nitko je nije donio natrag. Dok su putovali u Guaduas, pa i dok se slavilo,
Jos Palacios otkrio je da je gospodar svratita uzeo neopranu koulju kako bi onaj Indijanac,
taumaturg, potvrdio svoju mo. A kad se general vratio kui, Jos Palacios mu ree u emu je
pretjerao gostioniar, pripomenuvi da mu je jedina koulja ta koju ima na sebi. Prihvatio je
to svojevrsnim filozofskim mirenjem.

 Praznovjerja su okorjelija od ljubavi rekao je.

udno je to od sino nismo imali groznicu ree Jos Palacios. A to ako je taj
nadrilijenik doista arobnjak?
Nije odmah smislio odgovor. Prepustio se dubokom razmiljanju, njiui se u visaljki u
ritmu svojih misli.
Glava me doista nije zaboljela ree. Niti su mi usta suha niti osjeam da u se
sruiti s tornja.
Na posljetku se udari dlanom po koljenima te se uspravi odlunom silovitou.
U glavi mi se vie ne burka ree.
Dva sluge unesu u spavau sobu lonac vrele vode od ukuhana aromatina lia, a Jos
Palacios pripremi nonu kupku, uzdajui se u to da e on, poslije dnevnih napora, rano lei.
No kupka se ohladila dok je diktirao pismo za Don Gabriela Camacha, mua svoje neakinje
Valentine Palacios, a svog opunomoenika u Caracasu za prodaju rudnika Aroa, nalazita
bakra koje je naslijedio od predaka. Kao da ni sam nije imao jasnu predodbu o svojoj
sudbini, jer dok mu je u prvom retku isticao da e otputovati na Curaao im napori Don
Camacha urode plodom, u drugom ga je molio neka pie u London sir Robertu Wilsonu, ali
neka jedan prijepis poalje gospodinu Maxwellu Hyslopu na Jamaicu kako bi bio siguran da
e bar jedno pismo prispjeti ako bi se drugo izgubilo.
Mnogi su, a osobito njegovi tajnici i pisari, rudnike Aroa smatrali plodom njegovih
buncanja u groznici. Ti su rudnici oduvijek izazivali tako slabo zanimanje da su godinama bili
u rukama sluajnika koji su ih eksploatirali. Sjetio ih se potkraj ivota, kad mu je poelo
ponestajati novca, ali ih, u nedostatku jasne uknjibe vlasnitva, nije mogao prodati jednoj
engleskoj kompaniji. Bio je to poetak legendarne pravne zbrke koja se nastavila jo dvije
godine poslije njegove smrti. U jeku ratova, politikih prepiraka i osobne kivnosti, nitko se
nije zabunio kad bi general rekao moja parnica, jer za njega nije postojala druga doli spor o
rudnicima Aroa. Pismo koje je u Guaduasu izdiktirao za Don Gabriela Camacha, ostavilo je na
neaka Ferdinanda pogrean dojam da nee otputovati u Europu sve dok se spor ne rijei, a
Fernando je to odmah prenio dok je kartao sa asnicima.
Onda nikada neemo poi ree pukovnik Wilson. Moj otac sumnja i u
postojanje toga bakra!
To to ih nitko nije vidio, ne znai da rudnici ne postoje
odbrusi satnik Andrs Ibarra.
Postoje ree general Carreo. U departamentu Venezueli!
Wilson mu ljutito odgovori:
Na ovim se visinama pitam postoji li i Venezuela.
Ogorenost nije mogao prikriti. Wilson je ve pomiljao i na to da ga general ne voli, a
u svojoj ga je pratnji zadrao samo iz obzira prema ocu, kojega je uvijek hvalio kao branitelja
amerike emancipacije u engleskom parlamentu. Iz onoga to se izlanuo neki bivi francuski

pobonik, znao je da je general izjavio: Wilsonu bi dobro dolo malo kole tekoa, pa i
nesrea i bijeda. Pukovnik Wilson nije mogao provjeriti je li to doista rekao, ali je, na svaki
nain, smatrao da bi mu samo jedna njegova bitka bila dovoljna pa da uspjeno zavri sve tri
kole. Bilo mu je dvadeset i est godina, a otac ga je osam godina prije poslao u generalovu
slubu, im je zavrio kolovanje u Westminsteru i Sandhurstu. Bio je generalov pobonik u
bitki kod Junina, osobno je iz Bolivije odnio nacrt Ustava mazgarskim gorskim stazama na
putu dugom tri stotine i ezdeset legua iz Chuquisace. Na rastanku mu je general rekao da u
La Pazu mora biti najkasnije za dvadeset i jedan dan.
Wilson se tada ponosno isprsio.
Stii u za dvadeset dana, Ekscelencijo!
A stigao je u devetnaest.
Odluio je vratiti se s generalom u Europu, ali je svakoga dana rasla njegova
uvjerenost da e on uvijek nai nov razlog kako bi odgodio odlazak. To to opet spominje
rudnike Aroa, koji mu ve vie od dvije godine nisu vie sluili kao izgovor ni za to bio je
generalu obeshrabrujui znak.
Jos Palacios zapovjedi neka ugriju kupku poslije izdiktirana pisma, ali se general ne
okupa, nego je i dalje uznemireno etao, recitirajui cijelu pjesmu o djevojici, glasom koji je
odzvanjao po cijeloj kui. Nastavio je pjesmama to ih je sam napisao, a znanim samo Josu
Palaciosu. Tako je vie puta proao galerijom, na kojoj su asnici igrali ropillu, kartaku igru za
etiri igraa, to je zapravo kreolski naziv za kartaku igru cascarela gallega, koju je neko i
on volio. Trenutak je zastao i svakomu iza lea gledao kakve ima karte, izvukao svoje
zakljuke o stanju partije i nastavio etnju.
Ne znam kako moete gubiti vrijeme na tako dosadnu igru rekao je.
No, na jednoj od tolikih etnja, nije vie odolio napasti nego je zamolio satnika Ibarru
neka mu dopusti zamijeniti ga za stolom. Nije imao strpljivost dobrih kartaa, bio je agresivan
i lo gubitnik, ali lukav i brz, i znao se spustiti na razinu svojih asnika. Tom je prigodom, s
generalom Carrenom kao saveznikom, odigrao est partija i sve ih izgubio. Bacio je karte na
stol.
Posrana igra ree. Tko od vas ima hrabrosti za tresillo?
Nastave kartati utroje. Dobio je tri puta zaredom, razvedrio se i pokuao se aliti s
pukovnikom Wilsonom to tako igra. Wilson je to sjajno izdrao, ali iskoristi generalov zanos
kako bi ga preiao. Taj put nije izgubio. General se napeo, usne su mu bile ukoene i blijede,
a oi, upale ispod gustih obrva, opet su poprimile svoj nekadanji blijesak. Vie nije
progovorio, ubitaan ga je kaalj ometao u koncentraciji. Poslije ponoi zapovjedi im neka
prestanu.
Cijelu sam no imao nepovoljan vjetar ree.
Prenesu stol na zatienije mjesto, ali je i dalje gubio.
Zahtijevao je neka utiaju frulae koji su se uli posve blizu, na nekoj ratrkanoj
proslavi, ali su i dalje frulili, nadjaavajui cvrke. Opet je promijenio mjesto, rekao im neka

mu u naslonja podstave jastuk kako bi igrao s vee, udobnije visine. Ispio je lipov aj koji mu
je ublaavao kaalj, a onda odigrao nekoliko partija idui od jednog do drugog kraja galerije,
ali je i dalje gubio.
Wilson se u njega zapilji svojim pronicavim bijesnim oima, no on ga nije udostojao
pogleda.
Karte su obiljeene ree.
Vae su, generale odgovori Wilson.
Doista, bile su to njegove karte, no pregledavao ih je na svaki nain, jednu po jednu i
na kraju ih zamijenio. Wilson mu nije dao da predahne. Umuknu cvrci i zavlada dug tajac,
potresen vlanim lahorom koji je na galeriju donio prve mirise iz vrelih dolina. Neki je pijetao
triput zakukurijekao.
Ludi pijetao ree Ibarra. Pa tek su dva sata.
Ne skidajui pogleda s karata, general otro zapovjedi:
Nitko da se odavde nije maknuo, kurine vam!
Nitko nije progovorio. General Carreo, koji je kartanje pratio s vie strepnje nego
zanimanja, sjetio se najdulje noi u svom ivotu, prije dvije godine, kad su u Bucaramangi
ekali ishod skuptine u Ocai. Poeli su kartati u devet naveer, a prestali tek sutra ujutro, u
jedanaest sati, kad su se kartai dogovorili da e mu dopustiti tri puta uzastopce pobijediti.
Bojei se novoga dokaza sile te noi u Guaduasu, general Carreno dao je pukovniku Wilsonu
znak neka odmah pone gubiti. Wilson ga ne poslua. Kad je zatraio petominutnu stanku,
slijedio ga je terasom i naao kako svojim amonijanim ogorenjem zalijeva posude geranija.
Pukovnie Wilsone! zapovjedi mu general Carreno. Pozor!
Wilson mu odgovori, ne okreui glavu:
ekajte da zavrim.
Spokojno je dovrio i okrenuo se, zakopavajui rasporak.
Ponite gubiti ree mu general Carreno makar to bilo iz obzira prema
prijatelju u nedai.
Odbijam ikomu nanijeti slinu uvredu ironino naglasi Wilson.
Zapovijedam! ree Carreno.
Wilson ga, u stavu pozor, odmjeri sa svoje visine carskim prijezirom. Vratio se za stol i
poeo gubiti. General je to zamijetio.
Ne morate to initi tako loe, dragi Wilsone ree. Na koncu konaca, i red je
da poinemo.
Sa svima se rastao snanim stiskom ruke, kao uvijek kad bi ustajao od stola, u znak da
igra nije pokvarila njegovu ljubav. Vratio se u spavau sobu. Jos Palacios zaspao je na podu,

ali se prenuo kad ga je vidio kako ulazi. urno se svukao i poeo se gol zibati u visaljci, misli
su mu se propinjale, a disanje postajalo sve glasnije i hripavije to je dublje razmiljao. Kad je
uronio u kadu, cvokotao je, ali tada vie ne od groznice i studeni, nego od bijesa.
Wilson je lukavac ree.
Proveo je jednu od svojih gorih noi. Jos Palacios protiv njegove zapovijedi obavijesti
asnike za sluaj bude li trebalo pozvati lijenika. Drao ga je omotana u pokrivae kako bi se
preznojavao u groznici. Smoio je mnogo pokrivaa, uz trenutke predaha koji su ga bacali u
krizu tlapnja. Nekoliko se puta izderao:
Neka umuknu ti frulai, kurca im njihovog!
No vie mu nitko nije mogao pomoi, jer su frulai prestali jo u pono. Poslije je
naao krivca za svoju iscrpljenost.
Izvrsno sam se osjeao ree sve dok me nisu uarali s onim Indijancem,
prokletnikom od koulje!
Posljednji je dio puta u Hondu vodio strahotnim liticama, zrak kao da je od tekuega
stakla, a sve je to samo tjelesna ilavost i volja poput njegove mogla podnijeti poslije
agonijske noi. Poslije prvih prijeenih legua povukao se sa svog uobiajenog poloaja i jahao
uz pukovnika Wilsona, koji je to protumaio kao poziv da zaboravi sukob za kartakim stolom
te mu ponudi svoju ruku, u sokolarskom poloaju, kako bi na nju prislonio svoju. Tako su
zajedno silazili, pukovnik Wilson ganut njegovom pokornou, a on je jedva disao,
posljednjim snagama, ali nepobjediv na konju. Kad su preli najstrmiji dio, upitao je
prolostoljetnim glasom:
Kako li je u Londonu?
Pukovnik Wilson pogleda tlo, gotovo u sredini neba, i odgovori:
Loe, generale.
Nije se iznenadio, nego je istim tonom upitao:
A zato?
Zato to je ondje est sati popodne, najgori londonski sat ree Wilson. A i
sigurno pada ona prljava kia, kao abokreina, jer proljee je ondje najgore godinje doba.
Nemojte mi rei da ste pobijedili nostalgiju ree on.
Naprotiv, nostalgija je pobijedila mene ree Wilson.
Nimalo joj se ne odupirem.
elite li se vratiti ili ne?
Nita vie ne znam, generale ree Wilson. Preputen sam na milost i nemilost
sudbini koja nije moja.
A on ga pogleda, ravno u oi, i zaueno odvrati:

 Pa to bih ja morao rei!

Kad je opet progovorio, glas i raspoloenje su mu se promijenili.
Bez brige ree. Bilo kako bilo, idemo u Europu, makar samo zato da vaega
oca ne liimo zadovoljstva da vas vidi.
Polako je razmiljao i zakljuio:
Dopustite mi da vam kaem posljednju stvar, dragi Wilsone: za vas se moe rei
sve osim da ste lukavac!
Pukovnik mu je Wilson opet popustio, naviknut na njegove vedre pokore, osobito
poslije kartake orgije ili ratne pobjede. I dalje je sporo jahao, a grozniava ruka najslavnijega
bolesnika June Amerike pograbila ga je za miicu kao uvjebanoga sokola, dok zrak ne uskipi
te su morali od sebe tjerati kao kakve muhe mrtvake ptice to su ih nadlijetale.
Na najteem su dijelu spusta sreli skupinu Indijanaca koji su nosili neke europske
putnike na stolicama ovjeenim o ramena. Odjednom, malo prije prestanka strmine, neki
poludjeli konjanik u punom galopu projuri njihovim smjerom kao oni. Imao je crvenu
kukuljicu, koja mu je gotovo prekrivala lice, a takva je bila unezvjerenost njegove hitnje da se
mazga satnika Ibarre umalo stropotala u ponor od uasa.
General mu dobaci:
Pazite kuda jaete, kurine vam!
Slijedio ga je sve dok ga, iza prvog zavoja, nije izgubio iz vida, ali bi se u nj zapiljio
svaki put kad bi se pojavio iza kakva zavoja u podnoju planine.
U dva sata popodne popeli su se na posljednje brdo, obzorje se otvorilo u plamenu
nizinu, a u njezinu je dnu u soporu leao preslavni grad Honda sa svojim mostom od
kastilskoga kamena iznad velike muljevite rijeke, grad ruevnih zidina, crkveni zvonik sruen
u potresu. General se zagledao u uzavrelu dolinu, ali nije dao nazrijeti svoje osjeaje, osim
svoga stajalita prema jahau pod crvenom kukuljicom koji je tad, u nezaustavljivu galopu,
upravo prelazio preko mosta. Tad mu se opet upalilo svjetlo sna.
Boe moj mili! izusti. Tolika bi se urba mogla objasniti jedino time to
Casandru nosi pismo s vijeu da smo otputovali.

Unato upozorenju da ne bude javnih priredaba kad on doe, na ulici ga je doekala vesela
konjika povorka, a gubernator Posada Gutirrez pripremio je svirae i vatromet za tri dana
slavlja. No kia prekine sveanost jo prije nego to je generalska pratnja stigla u trgovaku
etvrt. Bio je to preuranjen pljusak ubojite estine, istrgnuo je uline ploice i preplavio
sirotinjske etvrti, ali je sparina ostala nepromijenjena.
U strci oko pozdravljanja, netko upadne, u vjenoj gluposti:
Ovdje je tako uareno da kokoi lijeu prena jaja!
Taj se uobiajeni uas bez ikakvih varijacija ponavljao i tri sljedea dana. U obamrlosti
sieste crni bi se oblak, silazei niz kordiljeru, nadvio nad gradom i odjednom bi se prolomio i
ispraznio. Poslije bi opet zasjalo sunce na istom prozirnom nebu, istom otrinom kao prije,
dok su gradski redari istili ulice od ostataka poplave, a na gorskim vrhuncima opet bi se
poeo skupljati crni jutarnji oblak. U bilo koje doba dana ili noi, unutra ili vani, opet bi
udarila omara.
Iscrpljen od vruice, general je jedva podnio slubenu dobrodolicu. Zrak je zakipio u
gradskoj vijenici, ali se spretno izvukao s propovijedi opreznoga biskupa, koju je ovaj
izgovarao vrlo polako, otegnutim glasom, ne diui se iz naslonjaa. Desetogodinja
djevojica aneoskih krila u haljini od organdijskih volania, recitirala je, guei se od
uurbanosti, pjesmu pohvalnicu generalu u ast. No zbunila se, opet poela, ali na
pogrenome mjestu, bespomono se zaplela i, ne znajui to bi, uprla u nj svoje prestraene
oice. General joj se suuesniki nasmijeio te je tiho prisjetio stihova:
Bljesak sablje njegove
odraz je iv slave njegove
Prvih godina svoje vlasti general nije proputao priliku da prireuje raskone gozbe za
iroke slojeve, a uzvanike je poticao neka jedu i piju do besvijesti. Od te mu je kraljevske
prolosti ostao jedino osobni pribor za jelo, s njegovim ugraviranim monogramom, a Jos
Palacios uvijek mu ga je nosio na bankete. Na primanju u Hondi pristao je zauzeti poasno
elo stola, ali je popio tek jedan pehar porta, a jedva kuao juhu od rijene kornjae, iza koje
mu je ostao neki zlokoban okus.
Rano se povukao u utoite koje mu je u svojoj kui pripremio pukovnik Posada
Gutirrez, ali je vijest da sutra oekuju potu iz Santa Fea rastjerala i ono malo sna to mu je
preostao. Obuzet tjeskobom, opet je razmiljao o svojoj nesrei poslije trodnevnog predaha
te je opet poeo Josa Palaciosa salijetati podlim pitanjima. Htio je znati to se dogodilo
otkako je otiao, kakav e biti grad uz vladu drukiju od njegove, kakav e bez njega biti ivot.

U jednoj je prigodi zlovolje izjavio: Amerika je pola svijeta koji je izludio! Te je prve noi u
Hondi imao vie razloga da u to povjeruje.
Proveo je nemirnu no, nisu mu dali mira komari, jer nije htio navui zatitnu mreu
protiv njih. Na mahove je etao po prostoriji i razgovarao sam sa sobom, a onda bi se snano
zanjihao i nagibao u visaljki, poslije bi se zamotao u pokriva i podlegao vruici, bulaznei,
gotovo vapijui, u lokvi znoja. Jos Palacios bdio je uza nj, odgovarao na njegova pitanja,
rekao bi mu koliko je tono sati, odbrojavajui i minute, a nije morao ni pogledati svoja dva
sata na lancu koji su ga resili iz zapuka na prsluku. Zanjihao bi mu visaljku kad on vie nije
imao snage da je sam zanese, krpom je otjerao komarce tako da mu je omoguio vie od sata
spavanja. Naglo se trgnuo i probudio malo prije zore, kad je u dvoritu zauo glasanje
ivotinja i ljudsku viku. U nonoj je koulji otiao preuzeti pristiglu potu.
U toj je povorci doao i mladi satnik Agustn de Iturbide, njegov meksiki pobonik,
koji se u zadnji as vratio u Santa Fe. Predao mu je pismo marala Sucrea, koji iskreno ali
zato to nije na vrijeme stigao na rastanak. Tom je potom pristiglo i pismo predsjednika
Cayceda, napisano dva dana prije. Malo poslije u spavau je sobu uao gubernator Posada
Gutirrez te donio izreske iz nedjeljnoga tiska, a general ga zamoli da mu proita pisma, jer je
za njegove oi svjetlo jo bilo preslabo.
Novo je bilo to da je u Santa Feu prestala kia, a brojne su obitelji s djecom zauzele
oblinje stone farme, donijele su pune koeve peenih odojaka, potrbunice peene na
aru, riine djevenice, snjenobijele krumpire zainjene rastopljenim sirom, a ruali su na
travi, sjedei pod sjajnim suncem koje se u gradu nije vidjelo jo od burnih vremena. To je
svibanjsko udo rasprilo subotnju uzrujanost. Uenici Zavoda svetoga Bartolomeja opet su
izali na ulice, s previe puta vienim igrokazom alegorijskoga smaknua, ali nisu naili ni na
kakav odaziv. Ogoreni, ratrkali su se prije sumraka, a u nedjelju su puke zamijenili
gitarama i vidjelo ih se kako pjevaju kolumbijski narodni ples bambuco meu ljudima koji su
se grijali na osunanim panjacima, sve dok opet, bez najave, nije poelo kiiti, u pet sati
popodne. Slavlje je tada prestalo.
Posada Gutirrez prekine itanje pisma.
Nita vie na ovome svijetu ne moe pomutiti vau slavu
rekao je generalu. Govorili oni to ih je volja, Vaa e Ekscelencija i dalje biti
najvei Kolumbijac do kraja svijeta.
U to ne sumnjam odbrusi general ako je bilo dovoljno da odem pa da im opet
svane sunce.
U pismu ga je razljutilo jedino to to je i sam obnaatelj dunosti predsjednika
Republike upao u pogreku te je santanderovce nazvao liberalima kao da je to slubeni naziv.
Ne znam otkud demagozi svojataju pravo da sebe nazivaju liberalima ree on.
Tu su rije ukrali, doslovce ukrali, kao to kradu sve to im dopadne ruku!
Skoio je iz visaljke i nastavio gubernatoru otkrivati svoju duu dok je dugakim
vojnikim koracima mjerio sobu od zida do zida.

 Ovdje doista i nema drugih stranaka osim onih koje su za mene i onih koje su
protiv mene, a vi to znate bolje nego itko zakljuio je. Iako u to ne vjeruju, nitko nije
liberalniji od mene.
Poslije je gubernatorov osobni glasnik donio usmenu poruku koju mu Manuela Senz
nije napisala zato to su pote dobile nepovratne upute da njezina pisma ne primaju. Poslala
mu ju je sama Manuela, koja je s istim nadnevkom uputila obnaatelju predsjednike
dunosti prosvjedno pismo zbog te zabrane, to je urodilo nizom izazova u oba smjera, a za
nju e to zavriti progonom i zaboravom. No, suprotno onomu to je oekivao Posada
Gutirrez, koji je izbliza poznavao trzavice te izmuene ljubavi, general se samo nasmijeio
loim vijestima.
Ti su sukobi normalno stanje moje umiljate ludice rekao je.
Jos Palacios nije skrivao ogorenost zbog nedostatka obzira kojim su programirali ta
tri dana u Hondi. Najudniji je poziv bio izlet u rudnike srebra Santa Ana, udaljene est legua,
jo vee udo to je general na to pristao, a najvee udo kad je siao u podzemni rov. Jo
gore: na povratku je, iako je imao teku groznicu te mu je glava umalo popucala od migrene,
zaplivao mirnim rijenim rukavcem. Daleko su oni dani kada se kladio da e zavezane ruke
svladati ravniarske bujice, a i tada bi pobjeivao najvjetije plivae. Na svaki nain, taj je put
bez umora plivao pola sata, a oni koji su vidjeli njegov prsni ko kao u psia i rahitine noge,
nisu shvaali kako moe ivjeti tako slabana tijelca.
Gradsko je poglavarstvo posljednje noi pripremilo sveani ples u njegovu ast, ali se
izvukao pod izgovorom da je umoran od izleta. Od pet sati popodne povukao se u spavau
sobu, izdiktirao Fernandu odgovor za generala Dominga Cayceda i rekao neka mu proita jo
nekoliko galantnih epizoda iz Lime, gdje je u nekima i on bio protagonist. Okupao se u mlakoj
vodi i nepomino ostao leati u visaljki, sluajui na povjetarcu ulomke plesne glazbe njemu
u ast. Ve je Jos Palacios pomislio da je u polusnu kad ga zauje:
Sjea li se ovoga valcera?
I odzvida nekoliko taktova ne bi li tu glazbu prizvao u sjeanje majordoma, ali on je
nije prepoznao.
Taj se valcer najvie svirao one noi kad smo stigli u Limu iz Chuquisace ree
general.
Jos Palacios ga se nije prisjetio, ali nikada nee zaboraviti slavnu no osmoga veljae
1826. Toga im je jutra Lima pripremila carski doek, na koji je general uzvratio reenicom, to
ju je poslije neizostavno ponavljao prigodom svake zdravice: U bespuima Perua vie nema
nijednoga panjolca! Toga je dana bila zapeaena samostalnost pregolemoga kontinenta,
koji je on, prema vlastitim rijeima, naumio pretvoriti u najvei, najiznimniji ili najsnaniji
savez naroda koji je ikada postojao na kugli zemaljskoj. Njemu su uzbuenja s te proslave
ostala vezana uz valcer, jer je zapovjedio neka ga ponavljaju koliko god puta ustreba kako ne
bi u Limi ostala ni jedna gospoja koja ga ne bi s njime otplesala. Njegovi su se asnici, u
najblistavijim odorama koje su se vidjele u gradu, povodili za njegovim primjerom koliko god
su im snage doputale, jer su svi odreda bili izvrsni plesai, a sjeanje na njih ostalo je u srcu
njihovih plesaica dulje od slavnih ratnih pothvata.

Sveanost su te posljednje noi u Hondi otvorili valcerom pobjede, a on je u visaljci

ekao da ga ponove. A budui da nisu, naglo je ustao, navukao istu jahau odjeu kao kad su
bili na izletu u rudnicima te nenajavljen banuo na ples. Plesao je gotovo tri sata i zahtijevao
da ponove svirku svaki put kad bi mijenjao partnericu, moda u pokuaju obnove
negdanjega sjaja na prahu i pepelu svoje nostalgije. Daleko su iza njega ostale one varave
godine kad su svi na plesu padali s nogu, a samo je on nastavljao plesati do zore, s
posljednjom plesaicom u praznoj dvorani. Ples mu je bio toliko dominantna strast da je i bez
partnerice plesao kad je nije imao, a plesao bi i uz napjeve koje bi sam zvidukao i znao je
oitovati vrhunsku razdraganost kad bi ustao i zaplesao na stolu u blagovaonici. Posljednje su
mu noi u Hondi snage toliko okopnjele da se u stankama morao oporavljati udiui pare iz
rupia proetoga kolonjskom vodom, ali je plesao toliko poletno, s toliko mladenakoga
ara da je time, iako mu to uope nije bila nakana, utjerao u la sve one prie da je smrtno
bolestan.
Malo poslije ponoi, kad se vratio kui, najavili su mu neku enu koja ga je ekala u
dvorani za posjete. Bila je elegantna i ponosna, odisala je mirisima proljea. Odjevena u
barun, rukavi joj padali do ake, u jahaim izmama od najskupljega kordovana, nosila je
klobui srednjovjekovne gospe i svilen veo. General joj se ukoeno naklonio, zauen
nainom i vremenom posjeta. Bez rijei je u visinu oiju podigla relikvijarij koji joj je visio na
debelu lancu oko vrata, a on je iznenaeno prepoznao.
Miranda Lyndsay! ote mu se.
Ja sam odgovorila je. Iako ne ista!
Glas topao kao guenje violonela, jedva pomuen natruhama njezina materinskog
engleskog jezika, oivio je u njemu neponovljive uspomene. Znakom ruke zapovjedio je
straaru koji ga je s vrata uvao neka se povue te je sjeo do nje, tako blizu da su im se
gotovo dodirivala koljena te je uhvati za ruke.
Upoznali su se prije petnaest godina u Kingstonu, gdje je on bio na svom drugom
izgnanstvu, na sluajnom objedu u kui engleskoga trgovca Maxwella Hyslopa. Bila je jedinica
sir Londona Lyndsaya, engleskoga diplomata umirovljenog na jednoj eerani na Jamaici
kako bi napisao est svezaka memoara koje nitko nije itao. Unato Mirandinoj nezaobilaznoj
ljepoti i preirokom srcu mladoga prognanika, tad je bio toliko zaokupljen svojim snovima i
previe udubljen u druge stvari da bi posveivao pozornost ijednoj.
Uvijek ga se sjeala kao mukarca koji se doimao mnogo starijim od trideset i jedne
godine, koliko mu je tada bilo, koatog i blijedog, ekinjastih mulatskih zalizaka i kose do
ramena. Odjeven po engleskoj modi, kao mladii iz kreolske aristokracije, bijela kravata i
kaputi predebeo za to podneblje, s romantiarskom gardenijom u zapuku. Neka ga je
otmjena bludnica jedne raskalaene noi 1810. godine u nekakvu londonskom bordelu tako
nalickanoga zamijenila s jednim grkim pederom.
Na njemu su najzagonetnije, u dobru ili u zlu, bile arobne oi i govor, neiscrpan i
teak, grevitim glasom ptice grabeljivice. Najneobinije je bilo to to je gledao u pod pa
ipak privlaio pozornost svojih sustolnika ne gledajui ih u oi. Govorio je intonacijom i
izgovorom s Kanarskih otoka, kolovanim izrekama madridskog narjeja, to ga je toga dana
zamijenio osrednjim, ali razumljivim engleskim jezikom, u ast dvoje uzvanika koji nisu
razumjeli panjolski.

Tijekom objeda nije ni na koga obraao pozornost osim na svoje aveti. Neumorno je
pripovijedao, uenim recitatorskim stilom, izvaljivao proroke, ali jo neprokuhane reenice,
od kojih e mnoge osvanuti u epskom proglasu objavljenom nekoliko dana poslije u jednom
kingstonskom asopisu, a koji e povijest posvetiti kao Pismo s Jamaice. Nisu panjolci nego
nae nejedinstvo ono to nas je opet bacilo u ropstvo, tvrdio je. Govorei o veliju,
bogatstvima i darovitostima June Amerike, vie je puta ponovio: Mi smo ljudski rod
(ovjeanstvo) u malom! Kad su se vratili kui, otac je zapitao Mirandu kakav je taj urotnik
zbog kojega su se toliko uznemirili panjolski dounici na otoku, a ona je sve svela u reenicu:
He feels hes Bonaparte!
Nekoliko dana poslije primio je udnu poruku s potankim uputama kako e se s njom
sastati sljedee subote u devet sati naveer, sam i pjeice, na nekom nenaseljenom mjestu.
Tim izazovom nije stavljao na kocku samo vlastiti ivot, nego i ameriku sudbinu, jer je tada
bio jedina snaga uguenog ustanka. Poslije pet godina varave neovisnosti, panjolska je opet
osvojila podruje Potkraljevine Nove Granade i glavne kapetanije Venezuele, koje nisu
odoljele divljakomu nasrtaju generala Pabla Morilla, a Vrhovno je zapovjednitvo
domoljuba bilo sravnjeno vrlo jednostavnom formulom: objesiti sve koji znaju itati i pisati.
U narataju uglednih kreola koji su sjeme neovisnosti posijali od Meksika do rijeke Ro
de La Plate, on je bio najuvjereniji, najtvrdokorniji i najvidovitiji, a najvjetije je spajao
politiki duh s ratnikom inicijativom. Stanovao je tada u unajmljenoj dvosobnoj kuici sa
svojim vojnim pomonicima, s dva roba koji su i kao osloboenici ostali u njegovoj slubi i s
Josom Palaciosom. Pobjei pjeice na sastanak u nepoznato, i to jo nou i bez pratnje, nije
bio samo nepotreban rizik, ve i povijesna nepromiljenost. No ma koliko cijenio svoj ivot i
svoju borbu, sve mu je bilo manje napasno od zagonetaka lijepe ene.
Miranda ga je doekala na konju, na predvienome mjestu, takoer sama. Na sapima
iza sebe odvela ga je nevidljivim puteljkom. Spremala se kia, nad morem je tutnjala daleka
grmljavina, sijevalo je. Hajka tamnih pasa motala se konju meu nogama, lajui u mraku, ali
ona ih je zadravala na prihvatljivu razmaku njenim gukanjem na engleskom. Proli su posve
blizu eerane u kojoj je sir London Lyndsay piskarao svoje uspomene kojih se nee sjeati
nitko osim njega. Pregazili su potok kamena korita i na drugoj obali uli u borik, u dnu kojega
nau naputen pustinjaki stan. Sjahali su i za ruku ga je odvela kroz mranu kapelicu do
ruevne sakristije, jedva osvijetljene zubljom privrenom na zidu, a bez ikakva drugog
pokustva osim dva panja istesana sjekirom. Tek su se tad vidjeli licem u lice. Bio je samo u
koulji, kosu je vrpcom vezao na zatiljku u konjski rep, a Mirandi se uinio mlaim i
privlanijim nego na objedu.
Nije preuzeo inicijativu, jer njegov nain zavoenja nije sluao nikakva pravila, nego je
svaki sluaj bio drukiji, a osobito prvi korak. U ljubavnom uvodu nijedna pogreka nije
ispravljiva, tvrdio je. Tom je prigodom sigurno bio uvjeren da su ve unaprijed uklonjene
sve prepreke, jer odluka je bila njezina.
Prevario se. Miranda je osim ljepote imala i bezdano dostojanstvo pa je prolo
prilino vremena dok nije shvatio da i ovaj put on mora preuzeti vodstvo. Pozvala ga je da
sjedne i sjeli su, isto kao to e poslije petnaest godina sjesti u Hondi, jedno suelice
drugomu na istesanim panjevima, i tako blizu da su im se koljena gotovo dodirivala. Uhvatio

ju je za ruke, privukao ih i pokuao poljubiti. Dopustila je da joj se priblii, sve dok nije
osjetila vrelinu njegova daha. Tad je odmaknula lice.
Sve u svoje vrijeme, rekla je.
Istom je reenicom odbila i njegove ponovljene pokuaje. U pono, kad je kroz krovne
pukotine poela kapati kia, i dalje su sjedili jedno naspram drugomu suelice i drali se za
ruke, dok joj je recitirao pjesmu koju je tih dana sastavio. Bile su to kitice po osam
jedanaesteraca, vrlo vjete metrike i sroka, u kojima se ljubavno prpono oijukanje mijealo
s ispraznom ratnikom razmetljivou. Ganuo ju je. Rekla je tri imena, pokuavajui pogoditi
tko je autor te pjesme.
Pjesnik je borac, rekao je.
Ratni ili salonski borac?, upitala je.
I jedno i drugo, odgovorio je. Najvei i najusamljeniji koji je ikada ivio.
Tad se sjetila to je rekla ocu poslije objeda kod gospodina Hyslopa.
To moe biti samo Bonaparte, rekla je.
Mogao bi biti, ree joj general. No moralna je razlika velika, jer autor ove pjesme
nije dopustio da ga okrune.
Kako su prolazile godine i kako su joj pristizale vijesti o njemu, pitala se, svaki put sa
sve veim uenjem, je li bio svjestan da je svojim domiljatim odgovorom u neku ruku
predvidio cijeli svoj ivot. No te noi to nije slutila, zaokupljena gotovo nemoguom nakanom
da ga ondje zadri, a da mu se ne zamjeri, no opet da ne popusti njegovim napadima, sve
usrdnijim kako se pribliavala zora. ak mu je dopustila nekoliko ovlanih poljubaca, ali nita
vie.
Sve u svoje vrijeme, ponavljala je.
U tri sata popodne zauvijek odlazim potanskim brodom na Haiti, ree on.
Lukavstvo mu je odagnala zanosnim smijehom.
Kao prvo, potanski brod nee isploviti prije petka, rekla je. Osim toga, slatkie
koje ste juer naruili kod gospoe Turner, morate veeras odnijeti na sastanak sa enom
koja me mrzi najvie na svijetu.
ena koja ju je mrzila najvie na svijetu zvala se Julia Cobier, lijepa bogataica iz San
Dominga, takoer prognana na Jamaicu, u ijoj je kui, govorkalo se, noio vie nego
jedanput. Te veeri naumili su nasamo proslaviti njezin roendan.
Upueni ste bolje nego moje uhode, rekao je.
A zato pak ne bismo pomislili da sam ja jedna od vaih uhoda?, odvratila je.
Razumio ju je tek ujutro, kad se u est sati vratio kui, gdje je svog prijatelja Felixa
Amestoya naao mrtva i iskrvavljena u visaljci u kojoj bi on spavao da nou nije otiao na
lani ljubavni sastanak. Shrvao ga je san dok je ekao da se general vrati kako bi mu predao

hitnu poruku, a neki ga je slobodnjak, bivi rob kojemu su panjolci platili, usmrtio s
jedanaest uboda, uvjeren da ondje lei on. Miranda je naula za smiljeni atentat i nije joj na
um palo nita manje diskretno kako bi to osujetila. Pokuavao joj je osobno zahvaliti, ali nije
odgovorila na njegove poruke. Prije nego to je isplovio u Port-au-Prince na gusarskom
jedrenjaku, poslao joj je po Joseu Palaciosu neprocjenjiv relikvijarij, naslijeen od majke,
popraen pisamcem od samo jednog retka, bez potpisa: Osuen sam na teatralnu
sudbinu.
Miranda nije zaboravila i nikada nee moi zaboraviti tu hermetiku reenicu mladog
ratnika koji se sljedeih godina uz pomo predsjednika slobodne Republike Haitija,
generala Alexandrea Petiona vratio u svoju zemlju, preao Ande s gerilskim konjanikim
odredom bosih ljanerosa, potukao kraljevske postrojbe na mostu Boyaca i drugi put, ali tada
zauvijek, oslobodio Novu Granadu pa svoju rodnu Venezuelu i na kraju vrletna juna
podruja, sve do granice s Carstvom Brazila. Pratila je njegove poteze, ponajvie iz
pripovijedanja putnika koji su neumorno opisivali njegove pothvate. Kad su osloboene sve
bive panjolske kolonije, Miranda se udala za nekog engleskog mjernika, koji je promijenio
posao i preselio se u Novu Granadu kako bi u dolini Honde sadio jamajsku eernu trsku.
Ondje je bila i juer, kad je ula da je njezin stari znanac, prognanik iz Kingstona, samo tri
legue od njezine kue. No u rudnike je stigla tek kad se general ve vraao u Hondu pa je
morala jahati jo pola dana kako bi se s njim nala.
Na ulici ga ne bi prepoznala: bez mladikih zalizaka i brkova, ovako prorijeene sijede
kose, krajnje zaputene vanjtine koja ju je zapljusnula jezivim dojmom kao da razgovara s
mrtvacem. Miranda je naumila skinuti veo dok s njim razgovara, kad se ve izvrgnula
opasnosti da je prepoznaju na ulici, ali je odustala, uasnuta pri pomisli da bi i on na njezinu
licu mogao otkriti tragove zuba vremena. Tek to su iza sebe ostavili poetne formalnosti,
prela je na stvar:
Dola sam vas zamoliti za jednu uslugu.
Va sam odvratio je.
Otac petero moje djece izdrava dugu kaznu zato to je ubio ovjeka rekla je.
asno?
U otvorenu dvoboju odgovorila je i odmah objasnila:
Iz ljubomore!
Dakako, neutemeljene ree on.
Utemeljene rekla mu je.
No sada sve pripada prolosti, pa i on, i jedino ga moli neka, tako mu svega,
posreduje svojim utjecajem kako bi prekinuo muevo zatoenitvo.
Nije joj htio rei nita osim istine:
Bolestan sam i onemoao, kao to vidite, ali nema toga na ovome svijetu to ne bih
za vas uinio.

Pozvao je satnika Ibarru neka pribiljei sve potankosti sluaja i obeao je uiniti sve
to je u njegovoj izgubljenoj moi kako bi postigao oprost od kazne. Te je noi izmijenio misli
s generalom Posadom Gutirrezom, u tajnosti, ne ostavivi nita napismeno, ali sve to mora
priekati dok nova vlada ne otkrije svoju narav. Mirandu je otpratio na trijem, gdje ju je
ekala pratnja od est osloboenika. Rukoljubom se od nje oprostio.
Bila je to sretna no rekla je.
Nije odolio napasti:
Ova ili ona?
Obje odvratila je.
Zajahala je odmorna konja, prelijepo opravljena, gotovo kao potkraljevski. Punim je
galopom odjurila ne pogledavi ga vie. ekao je na trijemu sve dok nije nestala u dnu ulice,
ali ju je i dalje vidio u svojim snovima, kad ga je Jos Palacios probudio u zoru kako bi krenuli
na put rijekom.
Prije sedam godina dodijelio je osobitu povlasticu njemakomu komodoru Johannu B.
Elbersu kako bi uspostavio parobrodski rijeni promet. Osobno je najednom od njegovih
brodova putovao iz Barrance Nueve u Puerto Real preko Ocae te je priznao da je to udobno
i pouzdano prijevozno sredstvo. No komodor Elbers smatrao je da mu se ulaganja ne bi
isplatila ako se ne zatiti iskljuivom povlasticom, a general Santander mu ju je bezuvjetno
dao kad je dobio dopredsjedniki mandat. Dvije godine poslije, dobivi apsolutnu vlast od
Amerikoga kongresa, general je sporazum razvrgnuo uz jednu od svojih prorokih reenica:
Damo li Nijemcima monopol, prebacit e ga u Sjedinjene Drave! Poslije je objavio
potpunu slobodu rijenoga prometa u cijeloj zemlji. No kad je zatraio parobrod za sluaj da
se odlui na put rijekom, odgovorili su mu odugovlaei i okoliajui, to je previe nalikovalo
na osvetu, a u vrijeme polaska na put morao se zadovoljiti prastarim rijenim sampanima.
Luka je od pet ujutro bila prepuna konjanika i pjeaka koje je gubernator prikupio
navrat-nanos u susjednim naseljima kako bi odglumio rastanak kao u stara vremena. Mnogo
je brodica plovilo uokolo, punih veselih ena koje su ciktavo dovikivale straarima, a oni im
uzvraali prostakim komplimentima. General je sa svojom slubenom pratnjom stigao u est
sati. Pjeice je izaao iz gubernatorove kue, vrlo polako, pokrivi usta rupiem umoenim u
kolonjsku vodu.
Najavljivao se oblaan dan. Od zore su bile otvorene prodavaonice u trgovakoj
etvrti, a neke su svoju robu nudile pod vedrim nebom, meu olupinama kua sruenih u
potresu dvadeset godina prije. General je rupiem odmahivao onima koji su ga pozdravljali
s prozora, ali ti su bili u manjini, jer ga je veina utke gledala dok je prolazio, iznenaena
njegovim loim stanjem. Na sebi je imao samo koulju, svoje jedine nepropusne izme i eir
od bijele slame. Na crkvenom se trijemu upnik popeo na stolicu kako bi mu odrao
bombastian govor, ali ga je general Carreo sprijeio. On mu je pristupio i pruio ruku.
Skrenuvi iza ugla, bio mu je dovoljan jedan pogled da shvati kako nee svladati tu
strminu, no ipak se poeo penjati grevito uhvativi generala Carrea ispod ruke, sve dok nije
postalo oito da vie nema snage. Tad su ga pokuavali nagovoriti da se poslui nosiljkom
koju je za svaki sluaj pripremio Posada Gutirrez.

 Ne, generale, preklinjem vas postieno je rekao. Potedite me toga

ponienja!
Svladao je kosinu, vie snagom volje nego tijela, i jo mu je ostalo jakosti da bez
pomoi sie do priveza. Ondje se dobrostivom reenicom rastao sa svakim lanom slubene
pratnje. Uini to uz hinjeni smijeak kako mu se ne bi zamijetilo da je toga petnaestoga
svibnja neizbjeivih rua poeo povratak ni u to. Gubernatoru je Posadi Gutirrezu
ostavio za uspomenu i dugo sjeanje medalju sa svojim ugraviranim profilom, zahvalio
mu na gostoljubivosti dovoljno snanim glasom kako bi ga svi uli te ga sav ganut zagrlio.
Tada se pojavio na krmi sampana i poeo mahati eirom, ne gledajui nikoga u skupinama
koje su mu s obale slale posljednji zbogom, ne videi brodice natrpane oko sampana ni golu
djecu to su ronila poput srdelica. I dalje je mahao eirom prema istoj toki, odsutna izraza,
sve dok nije vidio nita drugo doli batrljicu crkvenoga tornja iznad uruenih zidina. Tad se
povukao ispod sampanske nadstrenice, sjeo u visaljku i ispruio noge kako bi mu Jos
Palacios pomogao izuti izme.
Valjda e sada povjerovati da smo otili ree.
Flota se sastojala od osam sampana raznih veliina, s jednim posebnim za njega i
slubenu pratnju. Na krmi kormilar, a osam je veslaa tjeralo brodicu motkama od tropskoga
drva guayacana. Za razliku od uobiajenih sampana, koji su po sredini imali teretni zaklon od
gorke palme, na njegov su stavili platnenu tendu kako bi mu u njezinoj sjeni privrstili
visaljku. Tu su nadstrenicu podstavili arenim pamunim platnom i pokrili rogoinama,
ostavivi etiri prozoria kako bi pojaali provjetravanje i svjetlost. Donesu mu stoli za
pisanje ili kartanje, policu za knjige i velik zemljani vr kamena filtra. Zapovjednik brodovlja,
izabran meu najvrsnijima na rijeci, zvao se Casildo Santos, bivi satnik bataljuna streljake
strae, gromkoga glasa, s gusarskim povezom preko lijevog oka i s neustraivim poimanjem
svoje vlasti.
Svibanj je prvi povoljan mjesec za parobrode komodora Elbersa, ali ti mjeseci nisu
najprimjereniji i sampanima. Smrtne sparine, biblijske oluje, izdajnike struje, a nou
prijetea zvjerad, sve kao da se urotilo protiv dobrobiti putnika. Dodatna je patnja osobi
poljuljana zdravlja bio smrad komada usoljena mesa i dimljenih bocachicosa koje su zbrdazdola povjeali pod strehama predsjednikoga sampana, a on je zapovjedio neka ih maknu
im ih je pri ukrcaju uoio. Zakljuivi da on ne moe podnijeti ni miris jela, kapetan Santos
zapovjedi neka posljednje mjesto u flotili dodijele opskrbnomu brodu, punom kokoinjaca i
kotaa u kojima su bili ivi prasci. No ve od prvoga dana plovidbe, kad je s velikim uitkom
pojeo uzastopce ak dva obroka kukuruzne kaice sa eerom i medom, odredili su da nita
drugo nee jesti dok putuju rijekom.
Kao da je kau pripremila arobna ruke Fernande Sedme rekao je.
Tako je i bilo. Njegova osobna kuharica posljednjih godina, Fernanda Barriga iz Quita,
koju je zvao Sedma kad god ga je prisiljavala da pojede neto to nije htio bila je na brodu,
a on to nije znao. Glavna vrlina te blage debele Indijanke prostakih rijei nije bila kuharska
savrenost, nego njezin instinkt ugaati generalu za stolom. Odluio je da ona ostane u Santa
Feu s Manuelom Senz, koja ju je uzela u svoju kunu poslugu, ali ju je general Carreno hitno
pozvao iz Guaduasa, kad mu je Jos Palacios prestraeno priznao da general od noi uoi
odlaska nije pojeo poten obrok. U Hondu je stigla u zoru i kriomice su je ukrcali u opskrbni

sampan, u oekivanju prve pogodne prigode. Ukazala im se bre nego to su predviali

nakon njegova uitka u mekanoj kukuruznoj kai, njegovu omiljenu jelu otkako ga je zdravlje
poelo naputati.
Prvi je dan rijene plovidbe mogao biti i posljednji. Zanoilo je u dva sata popodne,
rijeka se namrekala, zemlja se zatresla od grmljavine i sijevanja, a veslai naoko nisu mogli
sprijeiti da se sampani razbiju na liticama. General je iz zaklona pratio spasilake manevre
koje je vodio gromoglasni kapetan Santos, ija rijena neustraivost kao da nije bila dorasla
takvoj olujetini. Najprije ga je gledao znatieljno, a poslije neukrotivom tjeskobom. Na
vrhuncu je opasnosti uvidio da je kapetan izvikao pogrenu zapovijed. Tada dopusti da ga
ponese instinkt, prokri put kroz vjetar i kiu i, na rubu ponora, usprotivi se kapetanovoj
zapovijedi:
Ne na tu stranu! vrisne. Desno, desno, kurine vam vae!
Veslai posluaju taj glas, napukao, ali jo prepun neodoljivog autoriteta, pa on
nesvijesno preuzme zapovjednitvo dok kriza nije prola. Jos Palacios hitro mu je preko
ramena prebacio pokriva. Wilson i Ibarra vrsto su ga prikovali za mjesto. Kapetan Santos
odmakao se ustranu, jo jedanput svjestan da je zamijenio lijevi i desni brodski bok. ekao je,
vojniki ponizno, da ga on potrai i nae ga ustreptalim pogledom.
Oprostite, kapetane ree mu.
Nije imao mira. Te je noi, oko lomaa koje su zapalili na obali gdje su pristali, kako bi
prvi put spavali, pripovijedao nezaboravne rijene i pomorske zgode i nezgode. Njegov brat
Juan Vicente, Fernandov otac, utopio se u brodolomu na povratku iz Washingtona, gdje je za
Prvu republiku pokupovao oruje i streljivo. I njega je umalo snala ista sudbina kad je pod
njim uginuo konj dok je prelazio nabujalu Arauce. Povlaio ga je, jer mu se izma zaplela u
stremenu, sve dok njegov vodi nije prerezao remenje. Ispriao im je kako je na putu u
Angostura, kratko vrijeme nakon to je osigurao neovisnost Nove Granade, ugledao brodi
prevmut u brzacima Orinoca, i vidio neznana asnika koji je zaplivao prema obali. Rekoe mu
da je to general Sucre. Ogoreno je odgovorio:
General Sucre ne postoji!
Doista je to bio Jos Antonio de Sucre, malo prije toga promaknut u generala
oslobodilake vojske, a otada njegov dragi prijatelj.
Znao sam za taj susret ree general Carreo ali bez pojedinosti o brodolomu.
Moda ga brkate s prvim Sucreovim brodolomom kad je pred Morillom bjeao iz
Cartagene i odravao se na povrini, Bog zna kako, gotovo dvadeset i etiri sata ree on.
Nadodao je uzgred:
Pokuavam da kapetan Santos nekako shvati moju popodnevnu drskost!
U zoru, dok su svi spavali, cijela se prauma orila pjesmom bez pratnje, koja je mogla
izvirati samo iz due. General se stresao u visaljci.
Iturbide pjeva apne u polusjeni Jos Palacios.

Tek to je to rekao, neki zapovjedniki glas grabo prekine pjesmu.

Agustn de Iturbide bio je najstariji sin meksikoga generala iz oslobodilake borbe
koji se proglasio carem svoje zemlje, ali to nije uspio biti dulje od godine dana. General ga je
osobito zavolio im ga je prvi put vidio, u poloaju pozor, ustreptala, ne mogavi smiriti
drue ruke, dojmljen to stoji pred idolom svojega djetinjstva. Tad su mu bile dvadeset i
dvije godine. Jo nije navrio sedamnaestu kad su mu strijeljali oca u nekom pranom i
ueenome selu meksike provincije, nekoliko sati nakon to se vratio iz progonstva, ne
znajui da su mu u odsutnosti sudili zbog veleizdaje te ga osudili na smrt.
Generala su ve prvih dana ganule tri stvari. Prvo, Agustn je zlatni sat ukraen dragim
kamenjem, koji mu je otac poslao ispred streljakoga zida, nosio oko vrata kako nitko ne bi
posumnjao u to koliko ga potuje. Druga je stvar bila bezazlenost kojom je pripovijedao kako
je njegova oca, odjevena po sirotinjski kako ga ne bi prepoznao luki straar, odala
elegantnost kojom je jahao konja. Trea je stvar bio nain na koji je pjevao.
Meksika je vojska postavljala svakakve smetnje njegovu ulasku u kolumbijsku vojsku,
uvjerena da je njegova priprema u borbenim umijeima sastavni dio monarhistike urote
pod generalovim pokroviteljstvom, kako bi ga okrunio za meksikoga cara temeljem
tobonjega prava prestolonasljednika. General je prihvatio rizik tekog diplomatskog
incidenta, ne samo zato to je mlaahnog Agustina primio s punim njegovim vojnim
naslovima, nego i zato to ga je imenovao svojim pobonikom. Agustn je bio dostojan
njegova povjerenja iako nije proivio nijedan sretan dan, a samo mu je njegova pjevaka
navika omoguavala da izdri u toj neizvjesnosti.
I tako general, uvi kako ga netko uutkava tu, u praumama u porjeju Magdalene,
ustane iz visaljke. Zagmut u pokriva prijee tabor, osvijetljen razbuktalim straarskim
lomaama i pristupi mu. Nae ga kako sjedi na obali i promatra rijeni tok.
Pjevajte dalje, satnie ree mu.
Sjeo je uza nj i kad god je znao rijei neke pjesme, pratio ga je svojim slabanim
glasom. Nikad nije nikoga uo pjevati s tolikom ljubavi niti se sjeao ikoga tako tunog, no
koji je ipak oko sebe izazivao toliku sreu. S Fernandom i Andrsom, suuenicama u vojnoj
koli u Georgetownu, Iturbide je inio trio koji je unosio mladenaki daak u generalovo
okruje, tako osiromaeno zbog preizrazite vojne grubosti i krutosti.
Agustn i general pjevali su sve dok graja praumskih ivotinjica ne prestrai kajmane,
pozaspale na obali, a utroba voda uzavre kao u kataklizmi. General je jo sjedio na tlu,
zadivljen strahotnim buenjem cijele prirode, sve dok se na obzorju ne pojavi naranasti
porub i razdani se. Tad se oslonio Iturbideu na rame kako bi ustao.
Hvala, satnie ree mu. S desetoricom koji bi pjevali kao vi, spasili bismo
svijet.
Ajoj, generale uzdahne Iturbide. to bih dao da to uje moja majka!
Drugoga su dana plovidbe ugledali njegovane hacijende, plavetne livade i lijepe konje
koji su trali u slobodi, ali tada uu u praumu i sve postane neposredno i jednako. Ve su
prije poeli iza sebe ostavljati splavi golemih trupaca koje su obalni zatirai tjerali na prodaju

u Cartagenu de las Indias. Splavi su bile tako spore da su se doimale potpuno nepomino u
struji, a na njima su putovale cijele obitelji, djeca i ivotinje, jedva zatieni od sunca pod
jednostavnim palminim nadstrenicama. Ve su se na nekim zavojima selve uoavale prve
goleti koje su izazvale brodske posade kako bi nahranile parobrodske kotlove.
Ribe e morati nauiti hodati po zemlji, jer e rijeka nestati ree on.
Po danu nesnosna vrelina, majmunska i ptija dreka dovodila ih je do ludila, ali su
zato noi bile tajnovite i svjee. Satima su kajmani nepomino leali na pjeanim alima,
razjapivi eljusti kako bi ulovili leptire. Uz opustjela su se naselja vidjele sijake torbe
kukuruza, premravi su psi lajali dok su sampani prolazili, a u praznim je naseljima jo bilo
zamka za lov na tapire, na suncu su se sveudilj suile ribarske mree, a nigdje ive due.
Poslije tolikih godina ratovanja, gorke vlasti i bljutavih ljubavi dokolica se osjeala
kao bol. Ono malo ivota s kojim bi se general probudio,troio je na razmiljanja u visaljci.
Posve je prestao odgovarati na pristigla pisma poslije onoga hitnog odgovora predsjedniku
Caycedu, a vrijeme mu je lake prolazilo dok je diktirao pisma iz razonode. Fernando mu je
ve prvih dana proitao do kraja sva naklapanja iz Lime, a vie se nije mogao ni na to
usredotoiti.
Bila je to njegova posljednja doitana knjiga. On, itatelj nepomutljive prodrljivosti,
kako u predahu bitke tako u ljubavnim poincima, ali bez reda i metode, itao je u svako
doba, uz kakvo god svjetlo, katkad etajui ispod stabala, katkad jaui pod ekvatorskim
suncem, katkad u polusjeni koija to su se truckale po kamenim putovima, na mahove dok
se uljuljkivao u visaljci dok bi istodobno diktirao pisma. Neki se knjiar u Limi iznenadio obilju
i raznolikosti djela koja je probrao iz njegova kataloga, u kojemu je bilo svega, od grkih
filozofa do rasprava o hiromantiji. U mladosti je itao romantiare, pod utjecajem svoga
uitelja Simona Rodrigueza, te ih je i dalje gutao kao da ita sebe, u punini svog idealistinog
i egzaltiranog temperamenta. Bila su to strastvena tiva koja su ga obiljeila za cijeli ivot. Na
posljetku bi itao sve to bi mu dolo u ruke i nije imao omiljenog pisca, nego su to bili mnogi
u raznim razdobljima. Police tolikih kua u kojima je stanovao uvijek su se ugibale pod
teinom, a spavae sobe i hodnici najzad bi se pretvarali u uske prolaze natrpanih knjiga i u
planine zagubljenih spisa tono su se na njegovim putovanjima umnoavali i nemilosrdno ga
proganjali, traei arhivski mir. Nikad nijestigao proitati sve to je imao. Kad bi se selio iz
nekoga grada, knjige je povjeravao najpouzdanijim prijateljima, iako poslije vie nikada nije
za njih uo, pa ga je tako ratniki ivot prisilio da iza sebe ostavi trag dulji od etiri stotine
legua knjiga i spisa od Bolivije do Venezuele.
Pisari su mu poeli itati i prije nego to je stao gubiti vid, a na kraju nije drukije ni
itao, jer je oduvijek mrzio naoale. No istodobno se smanjilo njegovo zanimanje za itanje,
to je, kao uvijek, pripisivao nekom uzroku koji nije u njegovoj moi.
Sve je manje dobrih knjiga, govorio je.
Jos Palacios bio je jedini koji nije oitovao znakove odvratnosti u putnoj omari.
Vruina i neudobnost nisu nimalo djelovale na njegovu otmjenost i ukusno odijevanje niti su
zato njegove usluge zahrale. Bio je est godina mlai od generala, u ijoj se kui rodio,
omaknuvi se u vezi jedne Afrikanke i panjolca, od kojega je naslijedio mrkvastu kosu, pjege
po licu i rukama i svijetloplave oi. Nasuprot svojoj priroenoj umjerenosti, nosio je
najprobranija i najskuplja odijela od svih u pratnji. Cijeli je ivot proveo s generalom, slijedio

ga je u oba njegova progonstva, u svim pohodima i bitkama na prvoj crti, ali uvijek u
graanskom odijelu, jer nikada nije dobio pravo da odjene vojnu odoru.
Najgore je na putu bila prisilna nepokretnost. Jednog je popodneva general bio tako
oajan zbog prekratke etnje pod tijesnim atorskim platnom da je zapovjedio neka brod
stane kako bi se razgibao. U sasuenom su blatu vidjeli tragove, kao od neke ptiurine velike
poput noja i teke barem koliko vol, ali su se veslaima inili normalnima, jer su tvrdili da se
po toj zabiti vrzmaju ljudi krni kao stablo ceiba, a imaju pjetlee kukmice i aporke. Smijao
se toj legendi, kao to se rugao svemu to je imalo ikakvu natruhu natprirodnosti, ali se u
etnji zadrao dulje nego to je bilo predvieno te su se na posljetku ondje morali utaboriti
protiv volje brodskoga kapetana i njegovih vojnih pomonika, koji su to mjesto smatrali
opasnim i nezdravim. Probdio je no, muen sparinom i naletima komaraca koji kao da su
prodirali kroz zaguljivu mreu. Oslukivao je zastraljivo reanje pume koja ih je cijelu no
drala u stanju pripravnosti. Oko dva sata poslije ponoi poao je razgovarati sa straarima
oko lomaa. Tek se u zoru, gledajui prostrane barutine, pozlaene prvim sunevim
zrakama, odrekao tlapnje koja ga je proganjala.
Pa lijepo rekao je morat emo isploviti ne upoznavi drakane pjetleih
aporaka.
U trenutku kad su dizali sidro, na brod skoi pas, cm, ugav i neist, ukoene noge. Na
nj se bace dva generalova psa, ali se invalid branio samoubilakom estinom i nije se predao
ni kad se kupao u krvi, izgriena vrata. Tad general zapovjedi neka ga zadre te ga preuzme
Jos Palacios, kao ve toliko puta drage zalutale pse.
Istoga su dana pokupili i nekog Nijemca koji je bio ostavljen na pjeanom otoku zato
to je palicom pretukao jednoga veslaa. Odmah im se predstavio kao astronom i botaniar,
ali se u razgovora pokazalo da nema pojma ni o jednom ni o dragom. Zato je na svoje oi
vidio ljude pjetleih aporaka i odluio da e jednoga iva uhvatiti kako bi ga u kavezu
pokazivao po Europi, kao fenomen koji je u Americi usporediv samo sa enompaukom koja
je u prolom stoljeu izazvala toliku strku u andaluzijskim lukama.
Odvedite mene ree mu general. Uvjeravam vas, vie ete novca zaraditi
pokazujui mene u kavezu kao najveega tvrdoglavca u povijesti.
Isprva mu se inio simpatinim lakrdijaem, ali se predomislio kad mu je Nijemac
poeo pripovijedati nedoline viceve o sramnoj pederastiji baruna Alexandera von
Humboldta.
Morali bismo ga opet ostaviti negdje na pjeanoj obali
rekao je Josu Palaciosu.
Popodne naiu na potanski brodi koji je plovio uzvodno i general se poslui svojim
umijeem zavoenja kako bi agent otvorio vree slubene pote i predao mu njegova pisma.
Na posljetku ga zamoli uslugu: neka prebaci vabu u luku Nare. Agent pristane iako je brod
bio preoptereen. Dok je naveer itao Fernandu pisma, general promrsi:
Kamo sree da je taj pizdonja dostojan jedne Humboldtove vlasi!

Na baruna je mislio i prije nego to su ukrcali Nijemca, jer nije mogao zamisliti kako je
preivio u toj neukroenoj divljini. Bijae ga upoznao u svojim parikim godinama, kad se
Humboldt vratio sa svojih putovanja po ekvatorskim zemljama, a on ga je, koliko svojom
inteligencijom i uenou, zatekao sjajem svoje ljepote kakvoj nije vidio ravne ni u jedne
ene. No manje mu je prihvatljiva tada bila njegova uvjerenost da su panjolske kolonije u
Americi sazrele za neovisnost. Rekao je to tono tako, bez podrhtavanja glasa, kada njemu to
jo nije bilo ni na kraj pameti.
Samo nedostaje ovjek, rekao mu je tada Humboldt.
General je to mnogo godina poslije u Cuzcu ispriao Josu Palaciosu, kad je moda
sebe vidio na vrhu svijeta, kad je povijest upravo dokazala da je on taj ovjek. Nikomu vie
nije to ponovio, ali je svaku prigodu kad se govorilo o barunu, iskoritavao kako bi odao ast
njegovoj vidovitosti:
Humboldt mi je otvorio oi.
Magdalenom je plovio ve etvrti put i nije se mogao oteti dojmu da prebire po
koracima svog ivota. Prvi je put njome putovao godine 1813., kao pukovnik poraen u svojoj
zemlji, koji je u Cartagenu de las Indias stigao iz progonstva na Curagau traei mogunosti
za nastavak ratovanja. Nova je Granada bila podijeljena u autonomne dijelove, oslobodilaka
borba gubila je narodnu potporu zbog okrutne panjolske represije, a konana se pobjeda
inila sve neizvjesnijom. Kad je rijekom plovio trei put, tada ve parobrodicom, kako ju je on
nazivao, oslobodilaka je borba ve bila dovrena, ali se poeo raspadati njegov gotovo
manijakalan san o ujedinjenju kontinenta. Na ovom je, posljednjem putovanju, sam ve bio
likvidiran, ali opstajao je saet u reenici koju je neumorno ponavljao: Nai e neprijatelji
imati sve prednosti sve dok ne ujedinimo ameriku vladu!
Od tolikih zajednikih uspomena Josu Palaciosu je moda najdirljivija bila na prvom
putovanju, kad su vodili oslobodilaki rat za rijeku. Na elu dvjestotinjak kakotako
naoruanih ljudi nakon dvadesetak dana u porjeju Magdalene vie nije ostao ni jedan
panjolski monarhist. Koliko su se stvari promijenile uviao je i sam Jos Palacios etvrtoga
dana plovidbe, kad su na obalama naselja poeli viati redove ena koje su saekivale
brodove.
Eno udovica rekao je.
General proviri i vidje ih, u crnini, nanizane na obali poput zamiljenih vrana pod
arkim suncem, ekajui bar saalan pozdrav. General Diego Ibarra, Andrsov brat, obiavao
je govoriti da general nikad nije imao djece, ali je zato otac i majka svim udovicama nacije.
Svagdje su ga pratile, a on ih je odravao na ivotu lijepim rijeima koje su bile pravi utjeni
proglasi. No vie je mislio na sebe nego na njih kad je vidio redove pretunih ena iz naselja u
porjeju.
Sad smo svi mi udovice rekao je. Mi smo siroad, invalidi, parije
oslobodilakih ratova.
Nisu se zaustavljali ni u jednom naselju prije Mompoxa, osim u Puerto Realu gdje je
izlaz grada Ocae na rijeku Magdalenu. Ondje nau venezuelskoga generala Josa Laurencija

Silvu, koji je ispunio zadatak da isprati buntovne grenadire na granicu njihove zemlje te e se
sada pridruiti generalskoj pratnji.
General je na brodu ostao do noi, kad se iskrcao kako bi prespavao u
improviziranom taboru. U meuvremenu je na sampanu primao redove udovica, sve slabe i
nemone iz svih ratova, koji su ga eljeli posjetiti. Gotovo se svih sjeao zaudnom jasnoom.
Oni koji su ondje ostali, umirali su u siromatvu, drugi su otili u potrazi za novim ratovima
kako bi opstali ili su se odmetnuli u umske razbojnike kao bezbrojni islueni vojnici
oslobodilake vojske na podruju cijele nacije. Jedan je od njih u jednoj reenici saeo ope
miljenje:
Imamo neovisnost, generale, a sada nam recite to emo s njom.
On ih je u euforiji trijumfa nauio tako govoriti i svima skresati istinu u lice. No istina
je sad promijenila gospodara.
Neovisnost je bila samo pitanje ratne pobjede govorio im je. Tek poslije nje
dolaze velike rtve kako bi se od tih naroda skovala jedna i jedina domovina.
Nartvovali smo se, generale, to jedino odgovarali su mu.
Nije odstupao ni za dlaku.
Jo treba rtava odgovarao im je. Jedinstvo je neprocjenjivo!
Noas, dok je etao ispod nadstrenice gdje su mu privrstili visaljku za spavanje,
ugledao je neku enu koja se u prolazu okrenula i odmjerila ga. Zaudio se to se nije
iznenadila njegovoj golotinji. uo je i rijei pjesme koju je aptala. Reci mi da nikad kasno nije
da mrijem od Ijubavi. Kuni je straar bdio u zaklonu trijema.
Je li tu neka ena? upita general.
ovjek je bio posve siguran.
Nijedna dostojna Vae Ekscelencije odgovori on.
A nedostojna Moje Ekscelencije?
Ni to ree straar. Nema nikakve ene na cijelu jednu leguu.
General je bio tako siguran da ju je vidio da ju je do kasna traio po cijeloj kui.
Zahtijevao je da to provjere i njegovipobonici, a sutra je odgodio polazak za vie nego sat
vremena, sve dok ga nije pobijedio isti odgovor: Nema nikakve. Vie se o tome nije govorilo.
No kad god bi se toga sjetio na ostatku putovanja, opet bi bio uporan. Jos Palacios nadivjet
e ga mnogo godina i imat e vremena u izobilju kako bi prebirao cijeli svoj ivot s njim pa
mu ni najnevanija pojedinost nee ostati u sjeni. Jedino to nikada nije razjasnio bilo je ono
privienje u noi u Puerto Realu: je li bilo plod bunila ili kakva prikaza.
Nitko se nije sjetio psa kojega su pokupili u porjeju, a koji se uokolo vrzmao i
oporavljao od ujeda, sve dok sluak, zaduen za prehranu, nije uoio da pas nema imena.
Oprali su ga u fenolnoj kiselini i namirisali djejim posipom, ali ni time mu nisu ublaili

nepopravljivo lo izgled i ugavost. General se hladio na pramcu kad mu ga je dovukao Jos

Palacios.
Kakvo emo mu ime dati? upitao je.
General izvali kao iz topa:
Bolivar! ree.

Jedna je topovnjaa, na sidritu u luci, krenula im je stigla vijest da se pribliava flota

sampana. Jos Palacios opazio ju je kroz prozor nadstrenice i nagnuo se nad visaljku u kojoj
je general poivao sklopljenih oiju.
Gospodine ree. Stigli smo u Mompox.
Kako su plovili nizvodno, rijeka je postajala sve ira i sveanija, kao barutina bez
obala, a sparina tako gusta da se mogla opipati rukama. General je bez gorine odustao od
prebrzih osvita i razbludnih sutona tono su ga prvih dana zadravali na pramcu sampana.
Skrila ga je klonulost, vie nije diktirao pisma, a pisari mu vie nisu morali itati niti je svojim
pratiocima postavljao ikakvo pitanje u kojemu bi se moglo razabrati kakvotakvo zanimanje
za ivot. Ogrtao se dekom i kad su vladale najvrelije sieste i sklopljenih je oiju leao u
visaljki. Bojei se da ga nije uo, Jos Palacios ponovi poziv, a on mu odgovori ne otvarajui
oi.
Mompox ne postoji ree. Katkad o njemu sanjamo, ali on ne postoji.
Mogu potvrditi bar to da postoji zvonik Crkve svete Barbare ree Jos Palacios.
Vidim ga odavde!
General otvori napaene oi, uspravi se u visaljci i na aluminijskom podnevnom
svjetlu ugleda prve krovove izrazito upljesnivljenoga i prealosnoga grada Mompoxa,
razorenoga ratom, iskrvavljenoga u republikim nemirima, desetkovanoga boginjama. Rijeka
je u to doba poela mijenjati svoje korito, u nepopravljivu prijeziru koji e, prije svretka
stoljea, prerasti u potpuno preputanje. Od kamenoloma i klesarskih kua, to su ih
panjolski kolonijalni upravitelji ustro obnavljali svojom tipino poluotonom upornou
poslije svake plime ostali su na obali tek razasuti ostaci zaobljenih bridova.
Ratni se brod pribliio sampanima, a crni asnik, jo u odori bive potkraljevske
policije, okrene top na njih.
Ne glupari, crnjo! dovikne mu kapetan Casildo Santos.
Veslai naglo zastanu i sampani bijahu preputeni struji na milost i nemilost.
Grenadiri iz pratnje su, oekujui zapovijedi, uperili puke u topovnjau. asnik je ostao
mrtavhladan.
Putovnice! povie. Uime zakona!
Tek je tad vidio ispaenu duu koja je izronila ispod nadstrenice, vidje njegovu ruku,
iscrpljenu, ali nabijenu nepokolebljivim autoritetom, koja vojnicima zapovjedi neka spuste
oruje. Tad je slabim glasom rekao asniku:

 Makar mi ne vjerovali, satnie, nemam putovnicu.

asnik nije znao tko je on, ali kad mu je Fernando rekao, bacio se u vodu s orujem i
otrao obalom kako bi selu javio dobru vijest. Topovnjaa je zvonila svim zvonima dok je
sampane pratila u luku. Prije nego to su, na posljednjem rijenom zavoju, razabrali cijeli
grad, ve su zvonila zvona svih osam crkava.
Santa Cruz de Mompox bio je u kolonijalno doba trgovaki most izmeu karipske
obale i zalea i to je postalo izvorom njegova izobilja. Kad je zapuhao vihor slobode, ta ju je
utvrda kreolske aristokracije prva proglasila. panjolska ga je vlast opet osvojila, ali ga je
oslobodio sam general. Ondje su bile samo tri ulice usporedne s rijekom, iroke, ravne i
pranjave, s jednokatnicama velikih prozora, u kojima su bogovski ivjela dva grofa i tri
markiza. Ugled gradskih zlatarskih rukotvorina nadivio je sve republike promjene.
General je tom prigodom stigao tako razuvjeren u svoju slavu i tako ravnoduan
prema svijetu da se iznenadio to u luci vidi svjetinu koja ga je doekala. urno je navukao
barunaste hlae i visoke izme, ogrnuo se platom unato vruini, a umjesto none kapice
stavio je eir iroka oboda s kojim se rastajao u Hondi.
U Crkvi Bezgrenoga zaea sluili su misu za sveani sprovod. Svi gradski i crkveni
dostojanstvenici, crkvene bratovtine i kole, svi uglednici nalickani u crnini, tijelom su bili
nazoni toj misi, ali su zbog urnebesne zvonjave izgubili sabranost, uvjereni da je to poarna
uzbuna. No onaj isti redarstvenik koji je upravo uletio u silnom nespokoju i apnuo najprije
naelniku na uho, vikne da svi uju:
Predsjednik je u luci!
Mnogi jo nisu znali da on to vie nije. U ponedjeljak je stigao glasnik koji je glasine iz
Honde raznosio po naseljima u porjeju, ali nita nije bilo jasno. Tako je, zbog zabune,
neukoenost doeka bila jo srdanija, pa je ak oaloena obitelj shvatila zato je veina
sudionika sprovoda odjurila iz crkve na gradske zidine. Sprovod se prekinuo i samo je skupina
najbliih ispratila lijes na groblje, praena grmljavinom raketa i udaranjem crkvenih zvona.
Rijeno je korito jo bilo nisko zbog oskudnih svibanjskih kia te su morali prijei
vododerinu prepunu otpadaka kako bi stigli u luku. General je osorno odbio nekoga tko ga je
htio uprtiti i penjao se oslonjen na miku satnika Ibarre, posrui na svakome koraku i jedva
se drei, ali je ipak stigao u netaknutome dostojanstvu.
U luci je pozdravio predstavnike vlasti energinim stiskom, a ta snaga nije bila
vjerojatna zbog njegova tjelesnog stanja i sitnoe ruku. Oni koji su ga vidjeli kad je proli put
ovdje boravio, nisu vjerovali svojemu sjeanju. Doimao se staro kao da je sam sebi otac, ali je
ono malo poleta koji mu je preostao bilo dovoljno da nikomu ne dopusti da umjesto njega
odluuje. Odbio je nosila Velikog petka koja su mu pripremili i pristao je otpjeaiti u Crkvu
Bezgrenoga zaea. Na kraju se ipak morao popeti na naelnikovu mazgu, koju je ovaj hitno
zapovjedio osedlati videi ga kako se iskrcava u tolikoj klonulosti.
Jos Palacios opazio je u luci mnogo lica posutih ljubiastim mrljama, tragovima
velikih boginja. Bila je to tvrdokorna endemija u naseljima donjega toka rijeke Magdalene, a
domoljubi su se nje bojali vie nego panjolaca, zato to je nemilo kosila oslobodilake
postrojbe tijekom bitke za rijeku. Otada je general, budui da su se boginje odrale, postigao

to da jedan francuski prirodoslovac, ondje na proputovanju, ostane i cijepi puanstvo

serumom dobivenim od kravljih boginja, ali je bilo toliko smrtnih sluajeva da na kraju nitko
nije htio ni uti za kravlji lijek, kako su ga prozvali, a mnoga je majka radije svom djetetu
izabrala opasnost od zaraze nego nepouzdanu prevenciju. Generala su neslubena izvjea,
koja su mu pristizala, drala u uvjerenosti da je poraen bi velikih boginja. Kad ga je Jos
Palacios upozorio na mnotvo koziavih lica u svjetini, njegova je reakcija bila manje
iznenaenje nego odvratnost.
Tako e uvijek biti ree on sve dok nam lau nii asnici kako bi nam
podilazili.
Nije oitovao gorinu prema onima koji su ga doekali u luci. Saeto im je iznio sluaj
svoje ostavke i nereda u kojem je ostavio Santa Fe, zbog ega je pozivao na jednodunu
potporu novoj vladi.
Nema nam druge rekao je. Jedinstvo ili anarhija!
Rekao je da ide u nepovrat, ne zato kako bi potraio
olakicu za svoje tjelesne tegobe, kojih je mnogo i nadasve su kodljive kao to se
moe i vidjeti nego kako bi se pokuao odmoriti od tolikih patnja koje mu zadaju tue
nevolje. No nije im rekao kad putuje ni kamo, a hotimice je ponavljao kako od vlade jo nije
primio putovnicu kako bi napustio zemlju. Zahvalio im je na dvadeset slavnih godina koje mu
je darovao Mompox te ih zamoli neka ga ne odlikuju ni s jednim naslovom vie doli
graanskim.
Crkva Bezgrenoga zaea i dalje je bila ureena crnim znakovima korote, a u zraku je
jo lebdio daak mrtvakoga cvijea i dogorjela stijenja kad je svjetina hrpimice navrla za
improvizirani Tebe Boga hvalimo. Jos Palacios je, sjedei u klupi namijenjenoj pratnji, vidio
kako se general nikako ne moe namjestiti na svojoj. Naprotiv, gradonaelnik je, smireni
mjeanac lijepa lavlja oblija, ostao uz njega kao u svom elementu. Fernanda, udova
Benjumea, koja je svojom kreolskom ljepotom svojedobno palila i arila na madridskom
dvoru, ustupila je generalu svoju lepezu od sandalovine kako bi se obranio od obrednoga
sopora. Hladio se njome bez nade, tek toliko da se utjei njezinim dakom, dok mu vruina
nije poela smetati pri disanju.
Tad je apnuo naelniku na uho:
Vjerujte mi, nisam zasluio ovu kaznu.
Ljubav naroda ima svoju cijenu, Ekscelencijo odgovorio je gradonaelnik.
Na alost, to nije izraz ljubavi nego znatielje rekao je on.
Poslije Tebe Boga hvalimo rastao se od udove Benjumea uz dubok naklon te joj vratio
lepezu. Pokuavala mu ju je opet dati.
Uinite mi uslugu pa je sauvajte za uspomenu na onu koja vas toliko voli rekla
mu je.
Gospoo, tuno je to mi ne ostaje vie mnogo vremena za uspomene ree on.

upnik je ustrajao u tome da ga palijem* Velikoga tjedna zatiti od sparine od Crkve

Bezgrenoga zaea do Zavoda svetoga Petra apostola, dvokatnice s klaustrom punim bujnih
papratnjaa i klinia te s prelijepim vonjakom u dnu. Tih mjeseci prolazi ispod svodovlja
nisu bili izdrljivi zbog nezdravih rijenih povjetaraca, ak i nou, ali su prostorije uz veliku
dvoranu bile zatiene debelim zidovima koji su ih odravali u jesenskoj polusjeni.
Jos Palacios poao je ispred njega kako bi sve pripremio. Nedavno su okreili
spavau sobu hrapavih zidova, a slabo osvijetljenu jednim jedinim prozorom zelenih
rebrenica to je gledao u vrt. Jos Palacios zapovjedi neka premjeste postelju kako bi joj
prozor prema vrtu doao u podnoje, a ne iza uzglavlja. Tako e general moi na stablima
gledati ute slasne guayabe i uivati u njihovu mirisu.
General je stigao, oslonjen na Fernandovu ruku, sa upnikom Crkve Bezgrenoga
zaea koji je bio i starjeina uzgojnoga zavoda. im je preao prag, naslonio se leima na
zid, zateen miomirisom guayaba ponuenih u tikvici na prozorskoj konzoli, a iji je bludni
miris posve zasiivao spavaonicu. Tako je ostao sklopljenih oiju, udiui zapah starih
sjeanja koja su mu kidala duu dok nije ostao bez daha. Tada je pretjerano pozorno
pregledao sobu kao da mu se svaki predmet inio otkrivenjem. Osim postelje pod
baldahinom bila je ondje i mahagonijska komoda, noni ormari, takoer od mahagonija,
prekriven mramornom ploom i naslonja presvuen crvenim barunom. Na zidu je uz prozor
visio osmerokutni sat rimskih brojaka, koji je stao na jedan sat i sedam minuta.
Najzad neto to je ostalo isto! klikne general.
upnik se iznenadio.
Ekscelencijo, oprostite, ali koliko me pamenje slui, nikada prije niste tu bili.
Iznenadio se i Jos Palacios, jer nikada prije nisu posjetili tu kuu, ali je general
ustrajao u svojim sjeanjima s toliko sigurnih referencija da ih je sve zbunio. Na posljetku ih
je ipak pokuavao utjeiti uobiajenom ironijom.
Moda u kakvoj reinkarnaciji ree. Na koncu konaca, sve je mogue u gradu
gdje smo upravo vidjeli izopenika kako hoda ispod palija.
Malo se poslije prolome oblaci i zagrmi, a u gradu nastane pravi potop. General je to
iskoristio da se zdravstveno oporavi, uivajui u miomirisu guayaba dok se pretvarao da
nauznak spava odloivi odjeu u sobni mrak. Doista je zaspao u okrepljujuoj
poslijepotopnoj tiini. Znao je to Jos Palacios, jer ga je uo kako govori dobrom dikcijom i
mladenaki zvonkim glasom koji mu se tad vraao jo samo u snovima. Govorio je o
Caracasu, poruenom gradu koji vie nije njegov, o zidovima prekrivenim pogrdama o njemu
i o ulicama kojima teku ljudska govna. Jos Palacios bdio je u kutu sobe, gotovo nevidljiv u
naslonjau, kako bi bio siguran da nitko osim pratnje ne uje povjerljivosti u snu. Kroz
pritvorena vrata dao je znak pukovniku Wilsonu te on udalji straare koji su se motali po
perivoju.
Ovdje nas nitko ne voli, a u Caracasu nas nitko ne slua govorio je general u snu.
Ba smo nahrdali!
*

Znak dostojanstva i duhovne vlasti katolikih sveenika op. prev.

Nastavio je svoju krunicu gorkih tualjka, ostataka razbacane slave koju je smrtni
vjetar nosio u komadiima. Poslije gotovo cijelog jednog sata buncanja, probudila ga je guva
u hodniku i metal ponosnoga glasa. Odjednom je proistio grlo i prozborio ne otvarajui oi,
bezbojnim glasom svojih budnih stanja:
Koji se to kurac dogaa?
A dogaalo se to da je general Lorenzo Crcamo, veteran oslobodilakih ratova,
stroge naravi i gotovo lude osobne hrabrosti, silom pokuavao ui u spavau sobu prije
vremena odreenog za audijencije. Proao je mimo pukovnika Wilsona nakon to je sabljom
dohvatio jednoga grenadirskoga porunika, a poklonio se samo bezvremenskoj moi upnika,
koji ga je udvorno otpratio u susjedni ured.
General, kojega je Wilson obavijestio, ljutito povie:
Crcamu recite da sam umro. Tono tako, da sam umro!
Pukovnik Wilson otiao se u uredu sueliti s bunim
vojnikom, nagizdanim za tu prigodu u paradnu odoru, s konstelacijom ratnih odlija.
No tad je generalu ve uminula oholost, a oi su mu se iskrile od suza.
Ne, Wilsone, nemojte mi prenijeti poruku ree on. Ve sam je uo!
Kad je general otvorio oi, vidje da sat sveudilj pokazuje jedan i sedam minuta. Jos
Palacios ga je navinuo i namjestio prema sjeanju, a nato ree da je tono toliko sati i na one
njegove dvije ure na zlatnu lancu. Tada je ula Fernanda Barriga i pokuavala nahraniti
generala paprenim umakom od rajica i tikvica. Odbio je iako od juer nije nita okusio, ali je
zapovjedio neka mu tanjur donesu u ured kako bi jeo dok traje audijencija. U meuvremenu
je popustio napasti da pojede jednu od tolikih guayaba u tikvi. Na tren se opajao
miomirisom, pohlepno gricnuo, djetinjom nasladom provakao meko voe, naslaivao se
njime sa svih strana i gutao polako, uz dug uzdah sjeanja. Poslije je sjeo u visaljku, odloio
tikvu punu guayaba izmeu nogu te ih sve pojeo, jednu za drugom, jedva ostavivi vremena
za disanje. Jos Palacios zatekne ga u polusjeni.
Umrijet emo! ree mu.
General ga je vedro oponaao:
Ne vie nego to ve jesmo.
Tono u tri i pol, kako se i predvialo, zapovjedio je da posjetitelji ponu ulaziti u
ured, dvoje po dvoje, jer je tako mogao svakoga bre otpraviti pokazujui mu da mu se uri
drugoga otpremiti. Doktor Nicasio del Valle, koji je uao meu prvima, naao ga je leima
okrenutog prozoru s kojega je pucao pogled na cijelo imanje i zadimljene barutine iza njega.
U ruci je drao pliticu umaka koju mu je donijela Fernanda Barriga, ali ga nije ni okusio, jer je
ve poeo osjeati trbobolju nakon pojedenih guayaba. Doktor Del Valle poslije je svoj dojam
o tom susretu izrazio grubim rijeima: Tom ovjeku nisu sve koze na broju! Ima nas
svakakvih, zakljuili su svi koji su mu doli u audijenciju. Ni oni koje je najdublje ganuo
svojom klonulou nisu znali za milost. Zaintaili su se neka posjeuje oblinja sela kumovati
djeci, otvarati javne radove ili pogledati u kakvoj oskudici ive mjetani zbog vladine nebrige.

Munina i grevi izazvani guayabama postadoe neizdrljivi poslije sat vremena te je

morao prekinuti audijenciju iako je elio primiti sve koji su ga od jutra ekali. U dvoritu vie
nije bilo mjesta za junice, koze, kokoi i svakojaku sitnu divlja koju su mu nosili na dar.
Morala se umijeati grenadirska straa kako bi rastjerali guvu, ali se normalno stanje vratilo
tek u kasno popodne, zahvaljujui drugomu providonosnomu pljusku koji je sve zagladio i
uveo mir.
Unato generalovu odlunom odbitku, u etiri su sata pripremili svean objed u
susjednoj kui. No slavili su bez njega, jer su ga guayabe nadimale pa je i poslije jedanaest
naveer ostao u stanju uzbune. Leao je u visaljci, klonuo od probadanja mirisnih vjetrova, s
osjeajem da mu se dua cijedi u ueenoj proljevastoj stolici. upnik mu je donio lijek koji je
pripremio kuni ljekarnik. General odbije.
Ako sam od jednoga hemetika izgubio mo, s jo e me jednim vrag odnijeti!
ree.
Prepustio se svojoj sudbini, cvokoui od ledena znoja u kostima, bez ikakve druge
utjehe osim milozvune iane glazbe koja mu je u neredovitim ulomcima stizala s gozbe to
je protjecala bez njega. Malopomalo presahne vrutak iz njegova eluca, bol umine, glazba
utihne, a on ostane lebdei u nitavilu.
Njegov je proli boravak u Mompoxu umalo postao posljednji. Vraao se iz Caracasa,
gdje je arolijom svoje osobe postigao hitnu pomirbu s generalom Joseom Antoniom
Pezom, koji je ipak bio daleko od odustanka od svojega sna o odcjepljenju. Svi su znali za
njegovo i Santanderovo neprijateljstvo, koje je otilo u toliku krajnost da je odbijao primati
njegova pisma jer se vie nije uzdao u njegovo srce i moral. Potedite sebe truda da se
nazivate mojim prijateljem, napisao mu je. Neposredan je povod Santanderovoj zlovolji bio
generalov preuranjeni proglas upuen graanstvu Caracasa u kojem je, bez previe
razmiljanja, naveo da su ga u svim pothvatima vodile sloboda i slava Caracasa. Vrativi se u
Novu Granadu pokuao je to izgladiti razboritom reenicom upuenom Cartageni i
Mompoxu: Ako mi je Caracas dao ivot, vi ste mi dali slavu. No reenica je odisala
retorikom kozmetikom nedostatnom da odoli demagogiji santanderovaca.
U pokuaju da sprijei potpunu katastrofu, general se vratio u Santa Fe s jednom
postrojbom, u nadi da e ostale okupiti usput kako bi jo jedanput poeo napore za
integraciju. Tad je izjavio da mu je to odluan trenutak, isto kao to je rekao kad je otiao
sprijeiti odcjepljenje Venezuele. Malo vie razmiljanja pomoglo bi mu da shvati kako ve
gotovo dvadeset godina u njegovu ivotu i nema trenutka koji ne bi bio odluan. Cijela
crkva, cijela vojska, velika veina nacije bila je za mene, napisat e poslije sjeajui se tih
dana. No uza sve te prednosti, rekao je, ve se nekoliko puta uvjerio da bi kad god bi
otiao s juga na sjever i obratno iza svojih lea gubio zemlju koju bi napustio i upropastili
bi je novi graanski ratovi. Bila je to njegova sudbina.
Santanderov tisak nije proputao nijednu prigodu da vojne poraze pripie njegovim
nonim neumjerenostima. Meu tolikim drugim podvalama s nakanom da umanje njegovu
slavu tih su dana u Santa Feu napisali da bitkom kod Boyac, kojom je zapeaeno
osloboenje sedmoga kolovoza 1819. u sedam sati ujutro, nije zapovijedao on nego general
Santander, dok je on u Tunji dijelio slasti s nekom ozloglaenom damom iz potkraljevskoga
drutva.

U svakom sluaju nije samo Santanderov tisak podsjeao na njegove bludne noi kako
bi ga diskreditirali. Jo se prije pobjede govorkalo da su u oslobodilakim ratovima izgubljene
najmanje tri bitke samo zato to on nije bio ondje gdje je morao, nego u postelji neke
ene. Tijekom jednoga posjeta Mompoxu ulicom je prola karavana ena razne dobi i boja iza
kojih je zrak ostao zasien sramotnim vonjem. Jahale su na amazonski nain, nosile
suncobrane od tiskana satena, odjevene u najbolju svilu kakva se u gradu nije mogla vidjeti.
Nitko nije opovrgao pretpostavku da to generalove sulonice idu na put prije njega.
Pretpostavku pogrenu, kao tolike druge, jer su njegovi ratni haremi bila jedna od tolikih
salonskih izmiljotina koje su ga progonile i poslije smrti.
Takvi postupci izvrtanja podataka nisu bili nikakva novost. I sam se general njima
sluio u ratu protiv panjolske, kad je Santanderu zapovjedio neka objavljuje netone vijesti
kako bi zavarao panjolske zapovjednike. Kad je republika bila ustrojena, a on je Santanderu
prigovarao zbog zloporabe tiska, ovaj mu je odbrusio svojim prepredenim sarkazmom:
Imali smo dobra uitelja, Ekscelencijo.
Slaba uitelja, odgovorio je general, jer sjetit ete se da su se vijesti koje smo
izmiljali, okrenule protiv nas!
Bio je tako osjetljiv na sve to se o njemu govorkalo, bilo netono ili tono, da se
nikad nije oporavio ni od jedne neutemeljene spletke i sve do smrtnoga asa borio se kako bi
ih opovrgao. No malo je za njih mario. Kao i u tolikim drugim prigodama, i kad je proli put
boravio u Mompoxu, stavio je svoju slavu na kocku zbog jedne ene.
Zvala se Josefa Sagrario i bila je otmjena graanka Mompoxa, a probila se kroz sedam
straarskih mjesta, zakukuljena u franjevca, lozinkom Zemlja Boja! koju joj je odao Jos
Palacios. Bila je tako bijela da ju je sjaj njezina tijela inio vidljivom u mraku. Uz to je te noi
uspjela nadvladati udo svoje ljepote udom svojih uresa jer je i na prednjicu i na stranjicu
svoje halje objesila oklop izraen od prekrasnih uradaka mjesnih zlatara. Kad ju je na rukama
htio prenijeti u visaljku, jedva ju je digao od teine zlata. U zoru, poslije raskalaene noi,
osjetila je strah zbog kratkotrajnosti i zaklinjala ga neka ostane jo jednu no.
Rizik je bio golem jer je prema generalovim obavijesnim slubama Santander
bio skovao urotu kako bi ga svrgnuo s vlasti i rascjepkao Kolumbiju. Ipak je ostao, i to ne tek
jednu no. Ostao je deset noi i bili su tako sretni da su oboje povjerovali da se doista vole
vie nego ikad itko na ovome svijetu.
Ostavila mu je svoje zlato.
Za tvoje ratove, rekla mu je.
Nije se njime posluio, uvjeren da je to bogatstvo steeno u krevetu i zato prokleto.
Povjerio ga je prijatelju na uvanje i posve na to zaboravio. Za vrijeme posljednjeg boravka u
Mompoxu zbog eluca pokvarenog od guayaba, general je zapovjedio neka otvore kovei
kako bi provjerio sadraj i tek ju je tada naao s tonim imenom i nadnevkom.
Bila je to bajna vizija: zlatni oklop Josefe Sagrario sastavljen od svakojakih zlatarskih
divota teio je trideset livra* . Bila je i krinjica, a u njoj dvadeset i tri vilice, dvadeset i etiri
*

17 kg zlata op. prev.

noa, dvadeset i etiri lice, dvadeset i etiri liice, a i hvataljica za eer, sve od suhoga
zlata, a i drugih kuanskih predmeta od velike vrijednosti, takoer pohranjenih na uvanje u
raznim prigodama, i takoer zaboravljenih. U bajoslovnoj zbrci generalova bogatstva, takvi
nalazi na mjestima gdje su ih najmanje oekivali na kraju nisu vie nikoga udili.
Zapovjedio je da pribor za jelo pridrue njegovoj prtljazi, a krinjicu zlata neka vrate
gospodarici. No upravitelj Zavoda svetoga Petra apostola osupnuo ga je vijeu da su Josefu
Sagrario bili prognali u Italiju zbog urote protiv dravne sigurnosti.
Dakako, Santanderove podvale rekao je general.
Nisu, generale odgovori upnik. Prognali ste ih i vi, a niste toga svjesni, zbog
trzavica 1828. godine!
krinju zlata ostavio je gdje je bila dok se neke stvari ne raiste. Vie nije ispitivao o
progonstvu, ali bio je siguran, kao to je rekao Josu Palaciosu, da e se Josefa Sagrario hitno
vratiti, u bujici njegovih prognanih neprijatelja, im on izgubi iz vida obale Cartagene.
Casandro ve zacijelo puni svoje krinje rekao je.
Doista, mnogi su se prognanici poeli vraati u domovinu im su doznali da je krenuo
u Europu, ali general Santander, ovjek krtih misli i nedokuivih odluka, bio je jedan od
posljednjih. Vijest o ostavci ga je prodrmala, ali niim nije odavao da e se vratiti niti je
ubrzao svoje poudno studijsko putovanje koje ga je vodilo po europskim zemljama, otkako
se, u listopadu prole godine, iskrcao u Hamburgu. Drugoga je oujka 1831., dok je bio na
proputovanju u Firenci, proitao u Journal du Commerce da je general umro. No usporeni je
povratak zapoeo tek poslije pola godine kad mu je nova vlada vratila inove i vojne poasti,
a Kongres ga u odsutnosti izabrao za predsjednika Republike.
Prije nego to e isploviti iz Mompoxa, general je otiao u pokajniki pohod Lorenzu
Crcamu, svom bivem suborcu. Tek je tada uo da je teko bolestan i da je juer popodne
ustao samo kako bi njega pozdravio. Unato haranju bolesti, morao se prisiliti kako bi
nadvladao mo svojega tijela, a govorio je gromoglasno dok je jastukom brisao potok suza
koji mu je tekao iz oiju bez ikakve veze s njegovim duevnim stanjem.
Jedan su se drugomu tuili na svoje boljke, alili se zbog prevrtljivosti naroda i
nezahvalnosti pobjede te se okomili na Santandera, koji im je uvijek bio obvezna tema.
Rijetko je kada general bio tako eksplicitan. Lorenzo je Crcamo u ratu 1813. godine bio
svjedokom estoke svae izmeu generala i Santandera, koji je odbio posluati zapovijed da
prijeu granicu kako bi drugi put oslobodili Venezuelu. General Crcamo je sveudilj mislio da
je to bio poetak potajne kivnosti koju je povijesni tok neprekidno zaotravao.
Naprotiv, general je vjerovao da to nije bio svretak, nego poetak velikog
prijateljstva. Nije bilo tono da su uzrokom svae bile povlastice dodijeljene generalu Pezu,
ni nesretni bolivijski ustav, ni carska investitura koju je general prihvatio u Peruu, ni
doivotno predsjednitvo i lanstvo u Senatu, o emu je sanjao za Kolumbiju, ni apsolutna
vlast koju je obnaao poslije Ustava iz Ocae. Ne: ni ti ni toliki drugi razlozi nisu bili ti koji su
izazvali strahovitu zavist koja se s godinama rasplamsavala, sve dok nije postigla vrhunac
atentatom 25. rujna.

 Pravi je razlog taj to Santander nikada nije mogao smisliti zamisao da je ovaj
kontinent jedna jedina zemljaree general. Izmicalo mu je ameriko jedinstvo!
Pogledao je Lorenza Crcama, ispruena na postelji kao na posljednjem bojitu
zauvijek izgubljena rata, i dovrio posjet.
Jasno, nita ne vrijedi kad te vrag odnese ree on.
Lorenzo Crcamo gledao ga je kako ustaje, tuan i oronuo, te shvati da ga tee
pritiu sjeanja nego godine, isto kao njega. Kad mu je opet stisnuo ruku, uz to je uvidio i da
obojica gore od vruice te se zapitao kojega e od njih dvojice smrt sprijeiti da se opet vide.
Upropaten je ovaj svijet, stari moj Simone! ree Lorenzo Crcamo.
Mi smo ga upropastili ree general. Sad nam preostaje jedino poeti sve
iznova.
To i hoemo ree Lorenzo Crcamo.
Ja neu odgovori general. Nedostaje mi jo samo to da me bace u kantu
smea.
Lorenzo Crcamo dao mu je za uspomenu dva pitolja u predivnoj futroli od grimizna
atlasa. Znao je da general ne voli vatreno oruje i da se u svojim rijetkim dvobojima uvijek
uzdao u ma. No ti su pitolji imali moralnu vrijednost jer su bili sretno uporabljeni u jednom
dvoboju iz ljubavi te ih je general uzbuen prihvatio. Nekoliko dana poslije, u Turbacu, stii
e mu vijest da je general Crcamo preminuo.
Putovanje uz dobra znamenja nastave u nedjelju 21. svibnja u kasno popodne.
Pokretaniji vie povoljnim vodama nego veslaima, sampani su iza sebe ostavili kriljaste
ponore i opsjenarske pjeane sprudove. Splavi koje su sada sretali u sve veem broju,
doimale su se brima. Za razliku od onih splavi to su ih viali prvih dana, na ovima su bile
sklepane opsjenarske kuice ukraene cvjetnim lonanicama, na prozorima se suila odjea,
a prevozili su i iane kokoinjce, krave muzare i nejaku djecu koja su uporno mahala za
sampanima i jo dugo poslije njihova prolaza. Cijelu su no putovali pod smirenim
zvijezdama. U zoru, blistavu od prvih sunanih zraka, ugledali su naselje Zambrano.
Ispod golema ih je lukoga ceiba doekao Don Cstulo Campillo zvan Maleni, koji je u
svojoj kui pripremio, generalu u ast, priobalni sloenac od obilno zainjena kuhana mesa,
tikvica, krumpira, juke, korjenasta povra i banana. Poziv je bio nadahnut legendom da je
general, kad je prvi put posjetio Zambrano, objedovao u nekoj bijednoj lukoj gostionici i
ondje rekao da bar jedanput u godini mora navraati ako ni zbog ega drugog, a ono zbog
slasnoga primorskoga sloenca. Gostioniarke se ugledni gost toliko dojmio da je poslala po
tanjure i pribor u otmjenu kuu obitelji Campillo. Nije bilo mnogo pojedinosti kojih bi se
general sjeao iz te prigode, a ni on ni Jos Palacios nisu bili sigurni da je priobalni sloenac el
sancocho costeo ono isto to u Venezueli nazivaju masnim goveim ujukom el hervido de
carne gorda. No general Carreo je smatrao da je to ista stvar i da su ga doista jeli u lukoj
gostionici, ali ne u doba bitke za rijeku, nego onda kad su onamo navratili tri godine prije
parobrodicom. General je, svaki put sve utueniji to ga sjeanje toliko naputa, ponizno
prihvatio to svjedoanstvo.

Objed je za grenadirsku strau bio postavljen ispod velikih badema u dvoritu

gospodske kue Campillo, na drvenim ploama i na bananskom liu umjesto stolnjaka. Na
unutranjoj je terasi, s pogledom na dvorite, bio prelijep stol za generala, njegove asnike i
malobrojne goste, posluen strogo po engleskoj modi. Kuedomaica objasni da ih je vijest iz
Mompoxa zatekla u etiri sata ujutro i jedva su imali vremena rtvovati najkrupnije grlo sa
svojih panjaka. Bilo je ondje mesa narezanog u sonim krikama, ispeenog na veseloj vatri,
u obilnom soku, sa svim darovima povrtnjaka.
Vijest da su mu bez najave pripremili gozbu pokvarila je generalu raspoloenje te je
Jos Palacios morao prizvati svoja vrhunska pomirbena umijea kako bi se uope pristao
iskrcati. Srdano ozraje na slavlju obodrilo mu je duh. Opravdano je hvalio izvrstan kuni
ukus i blagost obiteljskih keri, plahih i uslunih, koje su poasni stol dvorile starinskom
spretnou. Osobito je pohvalio istou posuda i vrhunsku kakvou pribora od najboljega
srebra s grbom neke obitelji propale u zloj kobi novih vremena, ali jeo je svojim priborom.
Jedino mu je iao na ivce neki Francuz koji je ivio pod zatitom obitelji Campillo, a
koji je objedu bio nazoan uz neutaljivu tjeskobu da pred tako znamenitim gostima dokae
svoje univerzalno znanje o zagonetkama ovog i onoga ivota. Sve je bio izgubio u brodolomu
i ve je gotovo godinu dana zauzimao pola kue sa svojom pratnjom pomonika i poslugom,
oekujui neizvjesnu pomo koja mu je imala stii iz New Orleansa. Jos Palacios je doznao
da se zove Diodes Atlantique, ali nije mogao utvrditi koja je njegova izobrazba ni zbog koje je
misije u Novoj Granadi. Gol, s trozubom u ruci, nalikovao je na kralja Neptuna, a u gradu je
slovio kao neotesanac i neuredan ovjek. No objed s generalom toliko ga je uzbuivao da je
doao svjee iskupan, istih noktiju, odjeven po svibanjskoj sparini kao u zimskim parikim
salonima, u modri kaputi zlaanih puceta i u prugaste hlae po starinskoj modi direktoara*.
Odmah poslije prvih pozdrava poeo je svisoka govoriti i razmetati se
enciklopedijskim podacima na tenom panjolskom. Ispria da je neki njegov suuenik iz
puke kole u Grenobleu deifrirao hijeroglife poslije etrnaest godina nesanice. Kukuruz ne
potjee iz Meksika nego iz nekog kraja Mezopotamije, gdje su naeni fosili stariji od doba
kad se Kolumbo iskrcao na Antile. Asirci su eksperimentalno dokazali kakav utjecaj imaju
zvijezde na bolesti. Suprotno onomu to pie u jednoj suvremenoj enciklopediji, Grci nisu
poznavali make prije 400. godine pr. Kr. Dok je neumorno mudrijao o tim i mnogim drugim
pitanjima, zastajao bi tek reda radi, kako bi svima zanovijetao zbog kulturnih nedostataka
kreolske kuhinje.
General mu je, sjedei do njega, jedva posveivao udvornu pozornost, pretvarajui se
da jede vie nego to je jeo i ne diui pogleda s tanjura. Francuz je pokuavao od poetka
razgovarati s njim na njegovu jeziku, a general mu je odgovarao tek iz uljudnosti, no odmah
bi prelazio na panjolski. Njegova je strpljivost toga dana iznenadila i Josa Laurencija Silvu,
koji je znao koliko ga uvijek ozlojeuje europski apsolutizam.
Francuz se glasno obraao pojedinim pa i najudaljenijim uzvanicima, ali bilo je oito
da ga zanima samo generalova pozornost. Odjednom je, skoivi s pijetla na magarca, kako
se sam izrazio, izravno upitao kakav e u zavrnici biti sustav vladavine primjeren novim
republikama.
*

Directoire, (fr.) stil odijevanja francuskoga graanstva kao reakcija na prethodni, mahom plemiki
rokoko. Naziv potjee od tadanje vlade, direktorija op. prev.

Ne diui pogled s tanjura, general ga upita:

A to vi mislite?
Drim da je Bonaparteov primjer dobar, ne samo za vas, nego i za cijeli svijet
ree Francuz.
Ne sumnjam da u to vjerujete odgovori general ne krijui ironiju. Europljani
misle da je samo ono to Europa izmisli dobro i za cijeli svijet, a runo im je sve to je
drukije.
Drim da je Vaa Ekscelencija zaetnik monarhistikoga rjeenja ree Francuz.
General je prvi put digao pogled.
Nemojte to vie drati ree. Nikada moje elo nee biti okaljano tragom
krune!
Upre prstom u skupinu svojih pobonika i zakljui:
Ovdje mi je Iturbide kako bi me na to podsjeao.
Uzgred budi reeno proslijedi Francuz. Vaa izjava kad su strijeljali cara
ohrabrila je europske monarhiste.
Ne bih se odrekao ni slovca koje sam tada rekao izjavi general. udim se da bi
tako obian ovjek kakav je bio Iturbide uinio tako iznimne stvari, ali neka me Bog potedi
njegove sudbine kao to me potedio njegova ivotnoga puta, iako znam da me nikada nee
osloboditi iste nezahvalnosti.
Poslije je pokuavao ublaiti svoju neuglaenost i objasni da inicijativa o uvoenju
monarhistike vladavine u novim republikama potjee od generala Josa Antonija Peza. Ta
se zamisao proirila, poticana kojekakvim pogrenim interesima, pa je i on pomiljao na nju,
ogrnutu platem doivotne predsjednike vlasti, kao na oajniku formulu kako bi postigao
i po svaku cijenu odrao ameriku cjelovitost. No uskoro je uvidio svu njezinu
besmislenost.
S federalizmom mi se dogaa suprotno zakljuio je. ini mi se presavrenim
za nae zemlje, zato to zahtijeva vrline i darovitosti koje natkriljuju nae.
U svakom sluaju ree Francuz nisu sustavi nego njihove neumjerenosti ono
to povijest ini neovjenom.
Taj govor ve znamo napamet ree general. U biti je to isti glupi sluaj
Benjamina Constanta, najveeg europskoga slastiara, koji je bio protiv revolucije, a poslije
za revoluciju, koji se borio protiv Napoleona, a poslije bio jedan od njegovih dvorjana, koji
mnogo puta lijee kao republikanac, a osvane kao monarhist ili obratno, a sad je postao
apsolutni uvar nae istine milou europske prepotencije.
Vrlo su otroumni i Constantovi razlozi protiv tiranije ree Francuz.

 Constant je, kao dobar Francuz, fanatik apsolutnih interesa ree general.
Naprotiv, opat Pradt rekao je jedino to je u toj polemici otroumno, naglasivi da politika
ovisi o tome otkuda se stvara i kada se stvara. Tijekom rata na ivot i smrt osobno sam
zapovjedio neka samo u jednom danu pobiju osam stotina panjolskih zarobljenika i
bolesnika iz bolnice u La Guayri. Danas mi, u jednakim uvjetima, glas ne bi zadrhtao kad bih
opet izdao istu zapovijed, a Europljani mi ne bi imali moralnog autoriteta to predbacivati, jer
ako je ijedna povijest natopljena krvlju, sramotama i nepravdama to je povijest Europe!
Kako se udubljavao u ralambu, raspirivao je svoj bijes u silnoj tiini koja kao da je
zavladala cijelim naseljem. Francuz ga je, zlovoljan, pokuavao prekinuti, ali ga on zaustavi
pokretom ruke. General ih podsjeti na strahovite pokolje u europskoj povijesti. U
Bartolomejskoj noi bilo je vie od dvije tisue mrtvih u deset sati! U sjaju renesanse,
dvanaest je tisua plaenika carskih vojska opljakalo i opustoilo Rim, pobivi osam tisua
Rimljana. Apoteoza: Ivan etvrti, car cijele Rusije, prozvan Grozni, iskorijenio je graanstvo u
naseljima izmeu Moskve i Novgoroda, a u jednom je jedinom napadu dao pobiti dvadeset
tisua graana tih naselja, samo zbog sumnje da protiv njega kuju urotu.
Zato nam, molim vas lijepo, vie ne govorite to moramo uiniti zakljui on.
Ne pokuavajte nas uiti kakvi moramo biti, ne pokuavajte da budemo jednaki vama, ne
zahtijevajte da u dvadeset godina uinimo dobro ono to ste vi u dvije tisue godina loe
inili.
Prekriio je jedai pribor na tanjuru i prvi put prostrijelio generala svojim plamenim
pogledom:
U kurac, pustite nas da u miru stvaramo svoj srednji vijek!
Ostao je bez daha, pobijeen novim napadajem kalja, ali mu, kad ga je svladao, vie
nije ostalo ni traga bijesa. Okrenuo se Campillu Malenom te ga udostojio svojega najljepeg
osmijeha.
Oprostite, dragi prijatelju ree mu. Takva mudrovanja nisu dostojna ovako
izvrsna objeda.
Pukovnik je Wilson prepriao tu zgodu nekom ljetopiscu tog razdoblja koji se to nije
potrudio ni prenijeti. Jadni je general propao sluaj, napisao je. U biti su u to bili uvjereni
svi oni koji su ga sretali na tom posljednjem putovanju, a moda upravo zato nitko nije
ostavio pisano svjedoanstvo. ak su neki njegovi pratioci smatrali da general nee ui u
povijest.
Prauma je poslije Zambrana bila manje gusta, naselja su postajala vedrija i arenija, a
u nekima je bez razloga svirala ulina glazba. General se bacio u visaljku, nastojei u mirnoj
siesti probaviti Francuzove drskosti, ali to mu nije bilo nimalo lako. I dalje je razmiljao o
njemu, alei se Josu Palaciosu zato to se nije na vrijeme sjetio nekih otroumnijih reenica
i nepobitnih razloga koji su mu padali na um tek tada, u samotinji visaljke, kad mu je
protivnik izvan dohvata. No u suton mu je bilo bolje i dao je generalu Carreu upute kako bi
vlada pokuala poboljati sudbinu nesretnoga Francuza.
Veina asnika, uzbuena blizinom mora, sve oitijom u tjeskobi prirode, pustila je na
volju svojoj priroenoj dobrodunosti pomaui veslaima, lovei kajmane harpunima-

bajunetama i komplicirajui i najlake poslove kako bi viak energije ispucali na galijotskim

mukama. Naprotiv, Jos Laurencio Silva po danu je spavao, a nou radio kad god mu je bilo
mogue, iz davnoga straha da e oslijepjeti od mrene kao mnogi pripadnici njegove obitelji s
majine strane. U sumrak bi ustajao kako bi nauio biti koristan slijepac. General ga je u
besanim taboritima bezbroj puta uo kako vrlja i neto stvara pilei jednokrakom pilom sa
stabala daske koje je poslije osobno tesao. Spajao je dijelove i utiavao udarce ekiem kako
nikomu ne bi ometao san. Sutradan bi na arkom suncu bilo teko povjerovati da je u mraku
izradio prekrasne umjetnike rezbarije. One noi u Puerto Realu Jos Laurencio Silva jedva je
imao vremena izgovoriti lozinku kad je neki straar u njega umalo zapucao, mislei da se
netko kroz mrak prikrada generalovoj visaljci.
Plovili su bre i spokojnije, a jedinu je nezgodu izazvao parobrod komodora Elbersa
koji je zadahtano plovio u suprotnom smjeru. Njegova je snana brazda dovela u opasnost
sve sampane, a oprskrbni im se prevrnuo. Na boku je krupnim slovima pisalo El Libertador.
General se zamiljeno u njega zagledao sve dok opasnost nije prola, a brod nestao iz vida.
Osloboditelj apne.
Nato, kao da prelazi na novi list, izusti:
Kad samo pomislim da sam to ja!
Cijelu je no budan leao u visaljci, dok su se veslai igrali pogaajui umsko glasanje
majmuna kapucina, papigica i anakonda. Odjednom je jedan od njih, i ne mislei, ispriao
kako je obitelj Campillo u dvoritu zakopala englesko stolno posue, eki kristal i
nizozemske stolnjake, a sve u strahu od zaraze suicom.
General je tad prvi put uo tu ulinu dijagnozu, iako su o njoj ve ukali i u porjeju, a
uskoro e o tome zabrujati i cijelo priobalje. Jos Palacios vidje da ga je to dotuklo, jer se
prestao ljuljati u visaljci. Poslije duga razmiljanja ree:
A jeo sam svojim priborom!
Sutradan su pristali u selu Tenerifeu kako bi nabavili namirnice propale u prevmutu
brodu. General je inkognito ostao na sampanu, ali je Wilsona poslao neka se raspita za
francuskog trgovca Lenoita ili Lenoira, koji ima ker Anitu od kojih dvadesetak godina. Budui
da u Tenerifeu nitko nita o nj ima nije znao, general je zahtijevao neka se nastave raspitivati
i u oblinjim naseljima Guitaru, Salamini i El Pinnu, sve dok se ne uvjere da ta legenda
nema nikakva uporita u stvarnosti.
Shvatljivo je bilo toliko njegovo zanimanje, jer ga je godinama iz Caracasa u Limu
pratio prepredeni apat da se izmeu Anite Lenoit i njega razbuktala neobuzdana i
nedopustiva strast kad je, u vrijeme rata za rijeku, prolazio kroz Tenerife. To ga je muilo, ali
nije mogao uiniti nita kako bi opovrgao glasine. U prvom redu zato to je i pukovnik Juan
Vicente Bolivar, njegov otac, morao podnositi kojekakve osude i muenja pred biskupom u
selu San Mateu zbog navodnih silovanja punoljetnica i maloljetnica i zbog bludnih
prijateljstava s drugim enama, u udnom obnaanju svojega plemikoga prava prve noi*
*

ius primae noctis, (lat.) obred koji je feudalcima davao pravo da provedu prvu branu no s mladenkom svojih
feudalnih podreenika op. prev.

. A drugo, zato to je tijekom rata za rijeku ostao u Tenerifeu samo dva dana, nedovoljno za
tako vatrenu ljubav. No taje legenda dotjerala dotle da je na groblju u Tenerifeu bio grob s
ploom gospoice Anne Lenoit, a na nj su sve do svretka stoljea hodoastili zaljubljeni.
U generalovoj su pratnji predmetom dobrohotnih ala bile tegobe to ih je u batrljku
odsjeene ruke osjeao Jos Maria Carreno. Osjeao je pokrete ake, dodir u prstima i bol
koju mu je runo vrijeme stvaralo u kostima koje vie nije imao. Ipak je jo sauvao dovoljno
smisla za alu da se samomu sebi smije, ali se uznemiravao zbog svoje navike da odgovara na
pitanja to su mu ih postavljali dok je spavao. Vodio je svakakve dijaloge, nesputan oprezom
budnoga stanja, a tada je otkrivao nakane i nezadovoljstva koje bi u budnom stanju
nesumnjivo ostavio za sebe, a u jednoj su ga prigodi neutemeljeno optuili da je u snu
poinio vojnu izdaju. Posljednje noi plovidbe, dok je straario uz generalovu visaljku, Jos
Palacios je uo kako Carreno iz smjera pramca govori:
Sedam tisua osam stotina osamdeset i dvije.
O emu govorimo? upitao ga je Jos Palacios.
O zvijezdama odgovorio je Carreno.
General otvori oi, uvjeren da Carreno govori u snu i trne se u visaljci kako bi kroz
prozor vidio no. Bila je golema i vedra, a sjajne zvijezde nisu na nebu ostavile nijedno
slobodno mjesto.
Sigurno ih je bar deset puta vie ree general.
Tono toliko koliko sam rekao odvrati Carreno i jo dvije lutajue koje su
prole dok sam ih brojio.
Tad general sie iz visaljke i vidje ga na pramcu, ispruena na leima, budnijega nego
ikada, golih prsa, isprepletenih mreom oiljaka dok je batrljkom brojio zvijezde. Tako su ga
nali i poslije bitke kod Cerritosa Blancosa u Venezueli, okrvavljenog i napola rasjeenog te
ga ostavili u blatu, uvjereni da je iskrvario. Zadobio je etrnaest udaraca sabljom, a zbog
brojnih je ozljeda izgubio ruku. Poslije je opet bio ranjavan u raznim bitkama, ali sauvao je
moral i toliko se izvjetio lijevom rukom da se nije proslavio samo estinom oruja, nego i
svojim krasopisom.
Zub vremena nije potedio ni zvijezde ree Carreno.
Sad ih je manje nego prije osamnaest godina!
Lud si ree general.
Nisam odgovori Carreno. Star sam, ali odbijam u to povjerovati.
Osam sam godina stariji nego ti ree mu general.
Raunam dvije godine vie za svaku ozljedu objasni Carreno. Tako sam ja
najstariji od svih!
U tom je sluaju najstariji Jos Laurencioree general.

 est pogodaka zrnom, sedam uboda kopljem i dva strijelom.

Carreno ga poprijeko odmjeri i uzvrati prikrivenim otrovom:
A vi ste najmlai: ni jedne ogrebotine!
Nije bio prvi put da general tu istinu uje kao predbacivanje, ali inilo se da zbog toga
ne zamjerava Carrenu koji je svoje prijateljstvo dokazao u najteim kunjama. Sjedne do
njega kako bi mu pomogao gledati zvijezde u rijeci. Kad je Carreno opet progovorio, poslije
duge stanke, bio je ve u ponoru sna.
Ne elim priznati da ovim putovanjem prestaje ivot ree.
ivoti ne prestaju samo smruodgovori general. Ima i drugih, pa i dostojnijih,
naina.
Carreno to nije htio priznati.
Trebalo bi neto uiniti ree on. Makar se lijepo iskupati u ljubiastom
cariaquitu. I to ne samo mi: cijela oslobodilaka vojska.
Na svom drugom putovanju u Pariz general jo nije bio uo za kupke u ljubiastom
cariaquitu, grmolikoj biljci srodnoj ljekovitoj lentani, omiljenoj u njegovoj zemlji za zatitu od
svih zala. Humboldtov mu je suradnik, doktor Aim Bonpland, sa smrtnom znanstvenom
ozbiljnou govorio o tim vrlim cvjetovima. U isto je vrijeme upoznao i preuvaenoga
vrhovnoga suca Francuske, koji je u mladosti bio u Caracasu, a u parikim je knjievnim
salonima esto pokazivao svoju lijepu bujnu razbaruenu kosu i apostolsku bradu potamnjelu
u preporoditeljskim kupkama.
Rugao se svemu to je iole mirisalo na praznovjerje, natprirodne sile ili na bilo kakvo
uenje protivno racionalizmu njegova uitelja Simona Rodrigueza. Bio je navrio dvadeset
godina, nedavno je postao udovac, bogat, zablijeten krunidbom Napoleona Bonapartea,
postao je i mason, na pamet je glasno recitirao najmilije stranice iz Rousseauova milea i
Nove Heloize, koje je duge godine itao prije spavanja, putovao je pjeice, voen svojim
uiteljem, s naprtnjaom na leima, kroz gotovo cijelu Europu. Na jednome breuljku,
gledajui ispod sebe Rim, Simn Rodrguez odrao mu je jedno od svojih razmetljivih
proroanstava o sudbini Amerike. Njemu je sve bilo mnogo jasnije.
One bahate dotepence iz Europe moramo izbaciti iz Venezuele nogom u stranjicu
rekao je. Kunem se, uinit u to!
Kad je na posljetku punoljetnou mogao raspolagati svojim nasljedstvom, ubacio se
u ivot kakav su od njega traila ta buma vremena i njegova vatrena narav. U tri je mjeseca
potroio sto i pedeset tisua franaka, uzimao je najskuplje sobe u najskupljem parikom
hotelu, drao je dva livrirana sluge, imao koiju u koju su bili upregnuti bijelci i turskoga
koijaa, za svaku prigodu drugu ljubavnicu, bilo za svojim najmilijim stolom u kavani
Procope, bilo na plesovima na Montmartreu ili u svojoj osobnoj loi u Operi, a svakomu tko
mu je htio vjerovati pripovijedao je da je izgubio tri tisue pesosa u samo jednoj kobnoj noi
za ruletom.

Poslije povratka u Caracas, ostao je blii Rousseauu nego svojemu srcu i po ne zna se
koji put preitavao je Novu Heloizu sramotnom strasti, a knjiga mu se ve raspadala u
rukama. No malo prije atentata 25. rujna, kad je rimsku prisegu ve ispunio pa i vie nego
ispunio, prekinuo je Manuelu Senz u desetom preitavanju milea, jer mu se knjiga uinila
odvratnom.
Nigdje se nisam tako dosaivao kao u Parizu 1804. godine!, tad joj je rekao.
A dok je ondje boravio, nije se smatrao samo sretnim, nego najsretnijim na ovome
svijetu, iako svoju sudbinu nije obojao vraarskim vodama ljubiastoga cariaquita.
Dvadeset i etiri godine poslije, zaokupljen arima rijeke, samrtnik i gubitnik, moda
se pitao hoe li imati hrabrosti poslati k vragu lie oregana i kadulje i gorke narane
kupke Josa Palaciosa za razonodu pa posluati Carreov savjet da uroni na dno sa svojim
ubogarskim vojskama, sa svojim neuporabljivim slavama, sa svojim znamenitim pogrekama,
s cijelom domovinom u iskupiteljski ocean ljubiastoga cariaquita.
Bila je to no snanih tiina, kao u golemim estuarijima Llanosa, gdje rezonancija
omoguava uti prisne razgovore na udaljenosti od vie legua. Takav je trenutak doivio
Kristofor Kolumbo i zapisao u svoj dnevnik: Cijelu sam no sluao kako prolaze ptice.
Naime, nakon ezdeset i devet dana plovidbe kopno je bilo blizu. uo ih je i general. Poele
su prolaziti negdje oko osam sati, dok je Carreo spavao, a sat poslije bilo ih je iznad njegove
glave toliko da su svojim krilatim vjetrom nadjaale obian vjetar. Malo poslije poele su
ispod sampana plivati neke ribetine, zalutale meu pridnenim zvijezdama, i osjeti se zadah
prvih trulei to ga je nosio vjetar sa sjeveroistoka. Nije ju trebalo vidjeti da se prepozna
neumoljiva mo to ju je u srca ulijevao taj divni osjeaj slobode.
Boe moj mili! uzdahne general. Stiemo!
Tako i bi. Ondje more, a s onu stranu mora svijet.

I opet Turbaco. Bio je u istoj kui mranih prostorija, velikih mjeseastih lukova i irokih
prozora koji gledaju na poljunani trg; samostansko dvorite gdje mu se ukazao Don
Antonio Caballero y Gongora, nadbiskup i potkralj Nove Granade, koji u noima punim
mjeseine raskajava svoje brojne krivde i nerjeive dugove eui meu naranama. Za
razliku od openite klime u priobalju, mahom vrele i vlane, podneblje je u Turbacu bilo
svjee i zdravo zbog njegova poloaja iznad morske razine, te su uz potoke rasli golemi lovori
s korijenjem razvedenim poput ticala. U toj su se hladovini rado izleavali vojnici.
Dvije noi prije stigli su u Barrancu Nuevu, eljkovani cilj rijene plovidbe i morali
odspavati u smrdljivoj kuerini meu razbacanim vreama rie i neutavljene koe, jer ih
ondje nije doekalo prenoite niti su im bile pripremljene mazge, iako su sve pravodobno
naruili. Tako je general u Turbaco stigao promoen, boleiv i eljan sna, ali bez sna.
Jo nisu ni sve iskrcali, a ve se vijest o njegovu dolasku proula u Cartageni de las
Indias, udaljenoj samo est legua, gdje je general Mariano Montilla, pokrajinski poglavar i
glavni vojni zapovjednik, za sljedei dan pripremao puku veselicu. Nije on bio za
preuranjena slavlja. One koji su ga iekivali na kraljevskom putu, pod nesmiljenom
pravicom, pozdravljao je srdano kao stare znance, ali ih je istom takvom otvorenou
zamolio neka ga ostave sama.
Zapravo se osjeao loije nego to bi se moglo rei prema njegovu neraspoloenju pa
je to nastojao prikriti, a i njegova je pratnja iz dana u dan pratila nezasitno kopnjenje. I dua
ga je boljela. Koa mu je od blijedozelene poprimila smrtnoutu boju. Imao je groznicu,
muila ga je vjena glavobolja. upnik je ponudio da e pozvati lijenika, ali se on usprotivio:
Da sam sluao svoje lijenike, ve bih godinama bio pod ledinom!
Doao je naumivi ve sutradan proslijediti u Cartagenu, ali je tijekom jutra primio
vijest da u luci nema nijednoga broda za Europu niti mu je meu pristiglom potom dola
putovnica. Zato je odluio ostati tri dana i poinuti. Njegovi su asnici to proslavili, ne samo
za dobrobit njegova tijela, nego i zato to prve vijesti koje su im potajno pristizale o stanju
u Venezueli nisu bile najkorisnije njegovoj dui.
No nije mogao sprijeiti da i dalje ispaljuju rakete sve dok nisu potroili puani prah,
ni da posve blizu njih postave frulae koji su tulili do kasne noi. Iz oblinjih su mu movara
Marialabaja doveli skupine crnaca i crnkinja, odjevene poput europskih dvorjana u
esnaestom stoljeu, koji su panjolske salonske plesove izvodili na afriki nain, pravei se
nevjetima. Doveli su mu ih zato to su mu se tijekom prologa posjeta neizmjerno svidjeli te
ih je nekoliko puta dozivao, a sad ih i ne pogleda.
Maknite mi tu bagru! ree on.

Potkralj Cabellero y Gongora bio je sebi sagradio kuu i otprilike tri godine u njoj
stanovao, a urocima njegove raskajane due pripisivali su sablasne odjeke u sobama. General
vie nije htio onu spavaonicu u kojoj je proli put boravio, a sjeao je se kao komarne, jer
kad god bi ondje spavao, sanjao bi enu sjajne kose koja mu oko vrata vezuje crvenu vrpcu
sve dok ga ne bi probudila, a onda drugi i trei put sve do zore. Zato je naloio neka mu
visaljku privrste u eljezne kolutove u dnevnoj sobi te je neko vrijeme ondje spavao bez
snova. Kia je lijevala kao iz kabla i skupina djece izvirivala je na ulinim prozorima kako bi ga
vidjeli dok spava. Jedan ga je probudio tajnovitim glasom:
Bolvar, Bolvar!
Potraio ga je u maglama groznice, a djeak ga upita:
Voli li me?
General potvrdi uz drhtav smijeak, ali nato zapovjedi neka otjeraju kokoi koje su se
u svako doba etale po kui, neka udalje djecu i zatvore prozore. Opet je zaspao. Kad se
probudio, kia je i dalje lila, a Jos Palacios pripremao je mreu kojom e mu visaljku zatititi
od komaraca.
Sanjao sam da mi nekakav mali uliar postavlja s prozora neobina pitanja ree
mu general.
Prihvati alicu aja, prvu u dvadeset i etiri sata, ali nije ju ispio. Opet se ispruio na
visaljci, posve malaksao, i ostao dugo uronjen u sutonsko razmiljanje motrei red imia
ovjeenih na krovnim gredama.
Na posljetku je uzdahnuo:
Umrijet emo kao prosjaci!
Bio je tako dareljiv prema bivim asnicima i obinim vojnicima oslobodilake vojske
koji su mu u porjeju pripovijedali svoje nesree, da mu je u Turbacu preostala tek etvrtina
poetnih sredstava za put. Mora se raspitati ima li pokrajinska vlada dovoljno novca u svojoj
riznici kako bi otkupila mjenice ili moe li ih bar prenijeti kakvomu lihvaru. Za prvu je nudu u
Europi raunao sa zahvalnou Engleske, kojoj je uinio toliko usluga. Englezi me vole,
esto je govorio. Kako bi preivio na visini dostojnoj svojih nostalgija, sa svojom poslugom i
minimalnom pratnjom, zavaravao se prodajom rudnika Aroa. Ako je doista mislio otputovati,
brodski prijevoz i putni trokovi za njega i njegovu pratnju bili su mu prva obveza, a tadanje
mu financijsko stanje nije doputalo da na to pomisli. Taman posla da odustane od
neizmjerne sposobnosti tlapnja upravo u trenutku kad mu najvie odgovara! Naprotiv. Iako
je zbog groznice i glavobolje vidio svibanjske krijesnice i ondje gdje ih nije bilo, svladao je
pospanost koja mu je otupljivala osjetila. Izdiktirao je Fernandu tri pisma.
Prvo je bilo srdaan odgovor na oprotajno pismo marala Sucrea, u kojem nije
spominjao svoju bolest, iako je to obino inio u situacijama kao danas popodne, kad ga je
preplavila neizmjerna suut. Drugo e pismo primiti Don Juan de Dios Amador, prefekt u
Cartageni, kojemu je usrdno preporuio neka mjenicu na osam tisua pesosa prihvati kao
zalog pokrajinske riznice. Siromaan sam, a taj mi je novac nudan za moju druinu,
napisao je. Molba je urodila plodom, jer je za nepuna etiri dana primio povoljan odgovor i

Fernando je otiao u Cartagenu po novac. Tree je pismo namijenio kolumbijskomu

izaslaniku u Londonu, pjesniku Josu Femndezu Madridu, s molbom da isplati vjerovnicu
koju je general prenio na sir Roberta Wilsona, a i kreditno pismo engleskomu profesoru
Josphu Lancasteru, kojemu duguje dvadeset tisua pesosa zato to je u Caracas prenio
najnoviji sustav obrazovanja. U pitanju je moja ast, napisao mu je. vrsto je vjerovao da
e se dotle rijeiti i njegov prastari sudski spor i da e rudnici biti prodani. Uzaludan trud: kad
je pismo stiglo u London, ministar Fernndez Madrid ve je preminuo.
Jos Palacios dao je znak da utihnu onima koji su se glasno prepirali dok su kartali na
unutranjoj galeriji, ali su se nastavili rjekati apatom sve dok na oblinjoj crkvi nije otkucalo
jedanaest sati na veer. Malo poslije prestanu i svirala i bubnjevi puke veselice, povjetarac
je s daleka mora donio guste oblake koji su se opet skupili poslije popodnevnoga pljuska, a
pun Mjesec zablista u dvoritu naranaa.
Jos Palacios nije ni trenutak zanemario generala, koji je od predveerja buncao u
visaljci. Pripremio mu je uobiajeni sirup i dao mu senin klistir u oekivanju da e se netko
jaeg autoriteta usuditi predloiti mu lijenika, ali nitko to nije uinio. Jedva je u zoru
polusnom prodrijemao jedan sat.
Toga mu dana doe u pohode general Mariano Montilla s probranom skupinom
prijatelja iz Cartage, meu njima tri glasovita Juana Boli varove stranke: Juan Garda del Ro,
Juan de Francisco Martn i Juan de Dios Amador. Sva su se trojica zgraala videi to napaeno
tijelo to se pokuavalo uspraviti u visaljci, ali mu zrak nije bio dovoljan da ih sve izgrli. Vidjeli
su ga na Predivnoj skuptini, na kojoj su svi oni sudjelovali te nisu mogli vjerovati da je u tako
kratko vrijeme toliko oronuo. Kosti su mu se nazirale kroz kou, a nije mogao usredotoiti
pogled. Vjerojatno je bio svjestan smrada i vreline svoga daha, jer je nastojao govoriti
izdaleka i gotovo iz profila. No najvie ih je pogodila oevidnost da se smanjio, tako da se
generalu Morillu, dok ga je grlio, inilo da mu je tek do pojasa.
Teio je osamdeset i osam livra ili etrdeset kilograma, a pred smrt jo pet kilograma
manje. Slubena mu je visina bila metar i ezdeset pet centimetara, iako se njegovi
zdravstveni podaci nisu uvijek podudarali s vojnim kartonima, a na stolu prosekture imat e
etiri centimetara manje. Noge su mu, u odnosu na tijelo, bile podjednako malene kao ruke,
a takoer su se doimale nekako smanjenima. Jos Palacios uoavao je da mu hlae dopiru
gotovo do prsiju i morao mu je podvrtati orukavlje koulje. General je opazio radoznalost
svojih posjetilaca i priznao im je da su mu njegove prastare izme, francuski broj trideset pet,
od sijenja prevelike. General Montilla, slavan po svojim dosjetljivim iskricama i u najmanje
primjerenim okolnostima, zavri patetikom.
Vano je ree on da nam se Vaa Ekscelencija ne smanjuje iznutra!
Dosjetku je, po svom obiaju, naglasio prekomjernim grohotom. General mu uzvrati
osmijehom staroga suborca i promijeni temu. Vrijeme se proljepalo i mogli su razgovarati i
pod vedrim nebom, ali je posjetitelje radije primao dok je sjedio u visaljci, u istoj dnevnoj
sobi u kojoj je spavao.
Glavna je tema bilo stanje nacije. Bolivaristi iz Cartagene nisu priznavali novi Ustav i
izabrane zastupnike, pod izgovorom da su Santanderovi pristalice, aci, izvrili nedopustiv
pritisak na Kongres. Naprotiv, odani su se vojni zapovjednici drali po strani, prema
generalovoj zapovijedi, a seosko sveenstvo koje ga je podupiralo nije se imalo prilike

iskazati. General Francisco Carmona, zapovjednik jednoga garnizona u Cartageni i vjeran

njegovoj borbi, pripremao je pobunu i svoju je prijetnju sveudilj odrao. General je zamolio
Montillu neka mu poalje Carmonu kako bi ga pokuao primiriti. Tada im, obraajui se
svima, a nikoga ne gledajui, dade brutalnu sintezu nove vlade:
Mosquera je pizdurina, Caycedo pripuz, a obojica umiru od straha pred onom
djecom iz Svetoga Bartolomeja.
Svojim je slikovitim karipskim narjejem na taj nain izraavao da je predsjednik
slabi, a potpredsjednik oportunist koji moe mijenjati stranke kako vjetar puhne. Uz to
primijeti, bijesnim otroumljem tipinim za njegova najgora razdoblja, da to nije udno kad
obojica imaju brata nadbiskupa. No novi mu se ustav inio bolji od svih oekivanja, u
povijesnom trenutku kad im ne prijeti opasnost izbornoga poraza nego graanski rat to ga
Santander raspiruje u svojim pismima iz Pariza. Izabrani je predsjednik u Popaynu na sve
naine pozivao na red i na jedinstvo, ali jo nije rekao prihvaa li predsjedniki mandat.
eka da Caycedo obavi prljav posao ree general.
Mosquera je vjerojatno ve u Santa Feu primijeti Montilla. U ponedjeljak je
otputovao iz Popayna!
General to nije znao, ali nije se zaudio.
Vidjet ete kako e splasnuti kao tikva im bude morao djelovati ree. Nije on
ni za vladina vratara.
Dugo je utio, shrvan tugom.
teta ree. Sucre je bio taj ovjek!
Najdojstojniji od svih generala nasmijei se De Francisco.
Ta je uzreica ve postala slavna u cijeloj zemlji, unato generalovim nastojanjima da
sprijei njezino irenje.
Urdanetina genijalna krilatica! naalio se Montilla.
General prijee preko te upadice. Spremao se doznati sve
skrovitosti mjesne politike, vie u ali nego ozbiljno, ali Montilla odjednom opet
nametne sveanost koju je netom prije bio osobno prekinuo.
Oprostite mi, Ekscelencijo ree. Znate bolje nego itko koliku odanost gajim
prema velikomu maralu, ali nije on taj ovjek.
I teatralnim zanosom dovri:
Vi ste taj ovjek!
General ga suho prekine:
Ja ne postojim.

Nato se nadovee na ono o emu su netom prije govorili te im ispria kako se maral
Sucre opirao njegovim molbama da prihvati predsjedniki mandat u Kolumbiji.
On ima sve ime bi nas spasio anarhije ree ali dao se zarobiti sireninim
zovom.
Garcia del Rio smatrao je da je pravi razlog taj to Sucreu potpuno nedostaje vladarski
poziv. Generalu se to nije inilo nepremostivom preprekom.
U dugoj je povijesti ovjeanstva mnogo puta dokazano da je vladarski poziv
zakoniti sin nunosti ree on.
U svakom sluaju, bile su to zakasnjele nostalgije, jer je on najbolje znao da
najdostojniji general Republike ve pripada drugim vojskama, manje kratkotrajnim od
njegovih.
Velika je mo u snazi ljubavi ree i nadopuni svoju vragoliju: To je rekao sam
Sucre!
Dok ga je spominjao u Turbacu, maral Sucre bio je na putu iz Santa Fea u Quito,
razoaran i samotan, ali u punoj snazi i zdravlju, a na vrhuncu svoje slave. Posljednje to je
uinio uoi putovanja bio je odlazak staroj znanici, gatari u Ciganskoj etvrti, koja ga je vodila
u ve mnogim ratnim pohodima, a tad mu je u kartama vidjela da mu je i u tim burnim
vremenima najbolje ii morskim putevima. No velikomu su se maralu iz Ayacucha uinili
presporim za njegove zaljubljene enje te se izloio kopnenim opasnostima unato mudroj
razboritosti karata.
Nema tu to zakljui general. Toliko smo tvrdoglavi da je naa najbolja vlada
najgora!
Poznavao je svoje mjesne pristae. Bili su ugledni velikai, u oslobodilakoj su borbi
stekli i nove naslove, ali su u prizemnoj politici bili zaneseni kockari, sitni trgovci poloajima,
koji su ak s Montillom sklapali saveze protiv njega. Kao tolikim drugima, ni njima nije dao
mira sve dok ih nije zaveo. Zamolio ih je da podupru vladu i na tetu svojih osobnih interesa.
Njegovi su motivi, kao po obiaju, imali proroki daak: sutra, kada njega vie ne bude, ista
e vlada koja sada moli potporu pozvati Santandera, a on e se vratiti okrunjen slavom
kako bi zgazio ostatke njegovih snova; golemu ujedinjenu domovinu koju je on stvorio
tijekom tolikih ratnih godina i uz tolike rtve rascjepkat e na djelie, stranke e se uzajamno
pobiti, njegovo e ime biti kueno, a njegovo e djelo ostati okaljano u sjeanju stoljea. No
u tom mu trenutku nita od svega toga nije bilo vano, samo ako bi se bar mogla sprijeiti
nova krvava epizoda.
Ustanci su poput morskih valova koji nadiru jedan za drugim ree on. Zato mi
se nikada nisu sviali.
I na uenje posjetitelja zakljui:
Tako da sad alim i zbog ustanka koji smo digli protiv panjolaca!

General Montilla i njegovi prijatelji osjetili su da je to svretak. Prije rastanka darovao

im je zlatnu medalju sa svojim likom. Nisu se mogli oteti dojmu da je to posmrtni dar. Dok su
ili prema vratima, Garcia del Rio tiho ree:
Ve ima mrtvako lice!
Ta reenica, pojaana i ponavljana jekom u kui, cijele je noi progonila generala. No
sutradan se general Francisco Carmona iznenadio njegovu dobru izgledu. Naao ga je u
dvoritu mirisnom od naraninih cvjetova, u visaljci na kojoj su njegovo ime izvezle svilenim
slovima vezilje u susjednom naselju San Jacintu. Jos Palacios objesio je visaljku izmeu dviju
naranaa. General se malo prije bio okupao, a kosa, zaeljana prema natrag i kaputi od
modra sukna, bez koulje ulijevali su mu ozraje nedunosti. Dok se vrlo polako njihao,
svojemu je neaku Fernandu izdiktirao ogoreno pismo za predsjednika Cayceda. Generalu
Carmoni nije se uinio toliko samrtnikim kao to su mu govorili, moda zato to je bio opijen
jednim od svojih legendarnih bjesova.
Carmona je bio preupadljiv a da bi igdje proao nezapaeno, ali on ga je gledao, a nije
ga vidio, dok je diktirao reenicu protiv pokvarenosti svojih klevetnika. Tek se na kraju
okrenuo divu koji ga je netremice gledao, uspravljen u punoj visini, pokraj visaljke.
Tad upita, ne pozdravivi ga:
I vi mislite da sam poticatelj ustanaka?
General Carmona, oekujui neprijateljski doek, zapita ga pomalo oholo:
Prema emu to zakljuujete, generale?
Prema onome odakle su i oni to zakljuili rekao je.
Dao mu je novinske izreske koji su mu upravo stigli potom iz Santa Fea, a u kojima su
ga jo jedanput optuivali da je potajno poticao grenadirsku pobunu kako bi se vratio na vlast
protiv odluke Kongresa.
Bestidne bezobratine! ree on. Dok gubim vrijeme propovijedajui
jedinstvo, oni me utokljunci optuuju kao urotnika.
General Carmona razoarao se proitavi novinske izreske.
Nisam u to samo vjerovao ree nego sam bio presretan to je to istina!
Mogu zamisliti ree on.
Nije pokazivao gnjev, ali ga je zamolio neka prieka dok izdiktira to pismo, u kojemu
je jo jedanput traio da ga oslobode plaanja svih pristojba kako bi otputovao iz zemlje. Kad
je dovrio, vratio mu se spokoj istom munjevitom lakoom kakvom ga je izgubio dok je itao
tisak. Ustao je bez iije pomoi i uhvatio generala Carmonu pod ruku kako bi se proetali oko
zdenca.
Svjetlo je bilo poput zlatnoga brana koje sipi kroz naranine kronje poslije tri kina
dana, te je uzburkalo ptice meu naraninim cvjetovima. General na trenutak skrene
pozornost na njih, osjeti ih u dui i gotovo uzdahne:

 Sva srea to jo cvrkuu!

Tad je generalu Carmoni ueno objasnio zato antilske ptice ljepe cvrkuu u travnju
nego u lipnju, a onda ga je, bez prijelaza, uveo u svoje poslove. Nije mu trebalo vie od deset
minuta kako bi ga uvjerio da se bezuvjetno pokori autoritetu nove vlade. Otpratio ga je do
vrata i poao u spavau sobu kako bi svojom rukom napisao pismo Manueli Senz, koja se i
dalje alila da vlada ometa njezinu potu.
Jedva je pojeo kukuruznu kau zaslaenu medom koju mu je Fernanda Barriga
donijela u spavau sobu dok je pisao. U vrijeme sieste zamolio je Fernanda neka mu nastavi
itati knjigu kineske botanike koju su sino poeli. Malo poslije u spavaonicu je uao Jos
Palacios, donio ljekovitu vodu u kojoj su prokuhali ljekoviti crnovrh za vruu kupku i naao
Fernanda usnulog u stolici, s otvorenom knjigom u krilu. General je budan leao u visaljci te
prekriio usta kaiprstom u znak tiho. Prvi put u dva tjedna nije imao vruicu.
Tako je, u izobilju vremena izmeu jedne i druge pote, ostao u Turbacu dvadeset i
devet dana. Ondje je bio dva puta, ali je ljekovitost toga gradia uvidio tek tri godine prije, pri
drugom posjetu, kad se iz Caracasa vraao u Santa Fe kako bi osujetio Santanderove planove
o odcjepljenju. Mjesno mu je podneblje toliko odgovaralo da je tad ostao deset noi umjesto
predviene dvije. Bile su to cjelodnevne domoljubne gozbe, okrunjene kravljim koridama.
Iako nije podnosio borbe s bikovima, okuao se s kravicom koja mu je istrgnula plat iz ruku
izmamivi gledateljima prestraen povik. Sad je, pri treem posjetu, istroena njegova
alosna sudbina, a to mu je do oaja potvrivao protok svakoga dana. Uestale su kie, sve
tunije, a ivot se svodio na ekanje vijesti o novim promjenama. Jedne ga je noi, u bistroi
duge nesanice, Jos Palacios uo kako uzdie u visaljci:
Bog zna gdje li je Sucre?
General Montilla navratio je jo dva puta i naao ga boljeg nego prvoga dana. Dapae,
uinilo mu se da mu se malopomalo vraa polet iz onih starih dana, osobito zbog upornosti
kojom je zahtijevao da Cartagena izglasa novi Ustav i prizna novu vladu sukladno dogovoru
prigodom prologa posjeta. General je Montilla u letu smislio odgovor kako ekaju da
najprije doznaju prihvaa li se Joaqun de Mosquera predsjednikoga mandata.
Bit e vam bolje ako prednjaite ree general.
Prigodom sljedeega posjeta jo ga je usrdnije podsjetio, jer je Montillu poznavao od
djetinjstva i znao da otpor, to ga je pripisivao drugima, moe biti samo njegov. Nije ih
spajalo tek staleko i dunosniko prijateljstvo, nego su zajedno proli cijeli jedan ivot. U
jednom su razdoblju njihovi odnosi toliko ohladnjeli da vie uope nisu razgovarali jer je
Montilla generala ostavio bez vojne pomoi u Mompoxu, u jednom od najteih trenutaka u
ratu protiv panjolskoga zapovjednika Morrilla, te ga je tada general optuio da je srozao
moral i skrivio sve nesree. Montillina je reakcija bila tako strastvena da ga je izazvao na
dvoboj, ali je unato osobnoj kivnosti nastavio sluiti neovisnosti.
Studirao je matematiku i filozofiju na Vojnoj akademiji u Madridu i bio u kraljevskoj
tjelesnoj strai Fernanda Sedmoga sve do dana kada su mu stigle prve vijesti o neovisnosti
Venezuele. Bio je izvrstan urotnik u Meksiku, uspjean krijumar oruja s Curaaa, a svugdje
dobar borac od svoje prve ozljede u sedamnaestoj godini. Godine 1821. oistio je obalu od
panjolaca, od Riohache do Paname, a Cartagenu je oteo brojnijoj i bolje naoruanoj vojsci.

Tad je generalu ponudio pomirbu otmjenom gestom: poslao mu je zlatne gradske kljueve,
no general mu ih je vratio uz promaknue u brigadnoga generala i zapovijed da preuzme
vlast u priobalnome pojasu. Nije bio voljen vladar, iako je imao naviku humorom zaslaivati
svoje krajnosti. Njegova je kua bila najljepa u gradu, njegova hacijenda Aguas Vivas jedna
od najprieljkivanijih u pokrajini, a narod se po natpisima na zidovima pitao otkuda mu novac
da je sve to kupio. No odrao se poslije osam godina otrog i samotnikog obnaanja vlasti,
pretvorivi se uz to u lukava politiara i jadan ti je bio svatko tko bi mu se zamjerio.
Montilla je na svaki nagovor uzvraao drukijim razlogom. No bar je jedanput rekao
istinu bez uljepavanja: bolivaristi u Cartageni vrsto su odluili ne prisegnuti na onaj
kompromisni ustav i ne priznati slabu vladu, poteklu ne iz sporazuma, nego iz ope nesloge.
Tipino za mjesnu politiku, ije su razmirice postale uzrokom velikih povijesnih tragedija.
I ne nedostaje im razlog, ako su Vau Ekscelenciju, najliberalniju od svih, prepustili
na milost i nemilost onima koji su prigrabili naziv liberala kako bi unitili vae djelo ree
Montilla.
Tako je jedini nain sporazuma bio da general ostane u zemlji kako bi sprijeio rasap.
Dobro, ako je tako, recite Carmoni neka opet doe pa ga nagovorimo da se pobuni
odgovori general s onim svojim tipinim sarkazmom. Bit e manje krvavo nego
graanski rat koji e graani Cartagene izazvati svojom drskou.
No prije rastanka s Montillom svladao se te ga zamolio neka u Turbaco dovede glavni
stoer svih pristalica kako bi izgladili nesuglasicu. Jo ih je ekao kad mu je general Carreo
donio vijest da se Joaqun Mosquera prihvatio predsjednike asti.
Udario se rukom po elu.
U kurac! povikao je. Neu povjerovati dok mi ga iva ne pokau.
General Montilla doao mu je to potvrditi istog popodneva, pod pljuskom i jakim
vjetrom koji je upao drvee iz korijena, sruio pola naselja, tresnuo na zemlju obor i odnio
utopljenu ivinad. Takoer se opro estini loe vijesti. Njegova slubena pratnja, koja je
umirala od dosade u dokonosti svojih dana sprijeila je jo vee nesree. Montilla se
ogrnuo vojnom kabanicom i zapovijedao spaavanjem. General je i dalje sjedio u naslonjau
za njihanje uz prozor, zamotan u pokriva, zamiljena pogleda i spokojna disanja, motrei
blatnu bujicu to je nosila ostatke nesree. Takvi su mu karipski hirovi bili i predobro poznati
iz djetinjstva. No dok se vojska urila kako bi uspostavila red u kui, rekao je Josu Palaciosu
da se ne sjea da je ikada vidio ita slino. Kad se najzad vratio mir, Montilla je uao u
dnevnu sobu, cijedei se od kie i blatnjav do koljena. General je sveudilj nepomino mislio
svoje.
Pa lijepo, Montilla rekao mu je. Mosquera je ve predsjednik, a Cartagena ga
i dalje ne priznaje.
Ni Montilla se nije dao zbuniti olujom.
Da je Vaa Ekscelencija u Cartageni, bilo bi mnogo lake.

 Postojala bi opasnost da se to protumai kao moje upletanje, a ne elim biti

protagonist niega ree on. Nadalje: ne miem se odavde sve dok se to ne rijei!
Na veer je generalu Mosqueri napisao zakukuljeno pismo. Upravo sam doznao, ne
bez iznenaenja, da ste se prihvatili predsjednitva ove zemlje, emu se veselim zbog zemlje
i sebe, napisao mu je. No ao mi je i uvijek e mi biti ao zbog vas! Pismo je zavrio
lukavim postskriptumom: Nisam otputovao zato to mi jo nije stigla putovnica, ali
neodgodno idem im je dobijem.
U nedjelju je u Turbaco stigao i pripojio se njegovoj pratnji general Daniel Florence
OLeary, istaknuti lan Britanske legije, dugogodinji generalov pobonik i dvojezini pisar.
Montilla ga je dopratio iz Cartagene, raspoloeniji nego ikada, i obojica su s generalom
provela ugodno prijateljsko popodne u razgovoru ispod naranaa. Poslije dugog avrljanja s
OLearyjem o vojnoj upravi, general se posluio svojom vjeitom potapalicom:
I to se ondje govori?
Da nije tono da ete otputovati ree OLeary.
Aha odvrati general. A zato ne sad?
Zato to je Manuelita ostala.
General odbrusi razoruavajuom iskrenou:
Pa uvijek je ostajala!
OLeary, prisan prijatelj Manuele Senz, znao je da general ima pravo. Doista, ona je
uvijek ostajala, ali ne od svoje volje, nego zato to bi je general ostavljao pod svakakvim
izgovorima, u smionom naporu da izbjegne sluiti formalnoj ljubavi. Nikada se vie neu
zaljubiti, svojedobno je povjerio Josu Palaciosu, jedinom ivom biu s kojim je ikada zalazio
u takve povjerljivosti. To je kao imati istodobno dvije due! Manuela mu se nametnula
nesuzdrljivom odlunou i nesputana dostojanstvom, ali to ga je vie pokuavala podiniti,
inilo se da se general sve tjeskobnije eli osloboditi njezinih okova. Bila je to ljubav vjenoga
bjeanja. U Quitu, poslije prva dva tjedna neumjerenosti, morao je otputovati u Guayaquil na
razgovor s generalom Josom de San Martinom, osloboditeljem Ro de la Plate, a ona je
ostala pitajui se kakav lije to ljubavnik koji usred objeda ostavlja raskono prostrtu trpezu.
Obeao joj je svakog dana pisati, odasvud, kako bi joj okrvavljena srca prisegnuo da je voli
vie nego ikad ikoga na ovome svijetu. Doista joj je pisao, katkad svojom rukom, ali pisma joj
nije slao. U meuvremenu se utjeio mnogostrukom idilom s pet nedjeljivih ena
matrijarhata Garaycoa, a ni sam nikada nije pouzdano znao koju bi izabrao izmeu pedeset i
estogodinje bake, trideset osmogodinje keri ili triju unuka u cvijetu mladosti. Obavivi
misiju u Guayaquilu, pobjegao je od svih njih uz obeanja vjene ljubavi i skora povratka te se
vratio u Quito i uronio u ivi pijesak Manuele Senz.
Poetkom sljedee godine opet je otiao bez nje dovriti osloboenje Perua, koji je
bio kruna njegova sna. Manuela ga je ekala etiri mjeseca, ali je otputovala u Limu im su joj
poela stizati pisma, ne samo napisana, kao to se esto dogaalo, nego i izmiljena i
proivljena generalovim privatnim tajnikom Juanom Josom Santanom. Zatekla ga je u
dokonu boravku u ljetnikovcu La Magdaleni, oboruana diktatorskim punomoima koje mu

je dao Kongres, opsjedana lijepim poduzetnim enama novog republikanskoga dvora. U

predsjednikoj je palai vladao takav nered da se neki kopljaniki pukovnik preselio usred
noi zato to mu ljubavne agonije u lonicama nisu doputale spavati. No Manuela se tada
nala na podruju koje je izvrsno poznavala. Rodila se u Quitu, kao nezakonita ki bogate
veleposjednice kreolke i oenjena mukarca, kao osamnaestogodinjakinja iskoila je kroz
prozor samostana u kojem se kolovala i pobjegla s nekim asnikom kraljevske vojske. Dvije
se godine poslije udala u Limi pod djevianskim naraninim cvijeem za doktora Jamesa
Thomea, popustljiva lijenika, dvostruko starijeg od sebe. I tako, kada se vratila u Peru
slijedei ljubav svoga srca, nije ni od koga morala nita nauiti kako bi struno rijeila
skandal.
OLeary je bio njezin najbolji pobonik u tim ratovima srca. Manuela nije stanovala u
La Magdaleni nego bi, kad god je htjela, ulazila na velika vrata, sa svim vojnim poastima. Bila
je lukava, neukrotiva, neodoljive ljupkosti i imala osjeaj vlasti i upornost kojom je sve
svladavala. Engleski je govorila dobro, zbog svoga braka, a francuski donekle, ali posve
razumljivo. Klaviembalo je svirala prijetvomou samostanskih novakinja. Rukopis joj je bio
ruan, sintaksa nemogua, a odvaljivala se od smijeha zbog onoga to je sama nazivala
svojim pravopisnim strahotama. General ju je imenovao uvaricom svoje pismohrane kako bi
je zadrao uza se, to im je u svako doba olakavalo ljubav, ma gdje bili, u estini amazonske
zvjeradi koju je Manuela krotila svojim arima.
No kad je general otiao osvajati krevita podruja Perua koja su jo bila pod
panjolskom vlau, Manuela nije postigla da je premjesti u svoj glavni stoer. Pratila ga je
bez njegova doputenja, sa svojim krinjama prve dame, sefovima punim arhiva, svojim
dvorom robinjica, na zaelju kolumbijskih postrojba koje su je oboavale zbog njezina otra
jezika. Prela je trideset i est legua na mazgi vrletnim andskim stazama, a samo je dvije noi
u etiri mjeseca uspjela provesti s generalom, i to jednu no zato to ga je prestraila
zaprijetivi mu samoubojstvom. Prolo je stanovito vrijeme dok nije otkrila da se on, dok ona
nije mogla do njega prodrijeti, tjeio s drugim sluajnim ljubavima na koje je nailazio. Meu
ostalima i s Manuelitom Madroo, neukrotivom osamnaestogodinjom mjeankom koja je
oplemenjivala njegove nesanice.
Manuela je poslije povratka iz Quita odluila napustiti mua kojega je opisivala kao
dosadna Engleza koji ljubi bez slasti, razgovara bez prponosti, polako hoda, pozdravlja uz
naklon, oprezno sjeda i ustaje, a ne smije se ni vlastitim dosjetkama. No general ju je uvjerio
neka po svaku cijenu sauva povlastice svoga branog stanja pa se pokorila njegovim
naumima.
Mjesec dana poslije pobjede kod Ayacucha, postavi gospodarom pola svijeta,
general je otiao u Visoki Peru koji e se poslije pretvoriti u Republiku Boliviju. Nije samo
otiao bez Manuele, nego joj je prije odlaska nametnuo kao dravnu stvar pogodnost
trajnoga rastanka. Vidimo da nas nita ne moe ujediniti pod okriljem nedunosti i asti,
napisao joj je. U budunosti e biti sama, iako uz svoga mua, a ja u biti sam usred svijeta.
Samo e slava da smo pobijedili sebe biti naa utjeha! Nisu prola ni tri mjeseca kad je
primio pismo u kojem mu je Manuela javljala da s muem putuje u London. Vijest ga je
zatekla u tuoj postelji estite vojnike ene Francisce Zubiaga de Gamarre, ene marala
koji e poslije postati predsjednikom republike. General nije ekao drugu ljubav iste noi pa
da napie Manueli odgovor, uran, koji je vie podsjeao na ratnu zapovijed: Recite istinu i

ne idite nikamo! Svojom je rukom potpisao zavrnu reenicu: elim vas odluno. Zanosno
ga je posluala.
Generalov se san poeo drobiti na djelie istoga dana kad je dostigao vrhunac. Tek
to je utemeljio Boliviju i dovrio
institucionalni preustroj Perua, a ve se hitno morao vratiti u Santa Fe zbog prvih
separatistikih pokuaja generala Peza u Venezueli i Santanderovih politikih spletaka u
Novoj Granadi. Ovaj je put Manueli trebalo vie vremena kako bi joj dopustio da ga slijedi, ali
kad joj je na posljetku odobrio, bila je to prava ciganska selidba, sa krinjama na desetak
mazga, s njezinim besmrtnim robinjicama, jedanaest maaka, est pasa, tri majmuna
uvjebana umijeu dvorskih prostota, s medvjedom nauenim udijevati konac u iglu i devet
krletaka papigica i crvenih ara, koje su na tri jezika psovale Santandera.
U Santa Fe je jedva stigla na vrijeme da kobne noi 25. rujna spasi ono malo ivota to
je generalu preostajalo. Prolo je ve pet godina otkako su se upoznali, a on je bio tako
oronuo i neodluan kao da je prolo pedeset. Manuelu je obuzeo osjeaj da izgubljeno tapka
u maglama samoe. Malo se poslije vratio na jug kako bi zauzdao kolonijalistika presezanja
Perua na Quito i Guayaquil, ali je svaki napor bio uzaludan. Manuela je ostala u Santa Feu
bez ikakve elje da ga slijedi, jer je znala da njezin vjeni lutalica nema kamo pobjei.
OLeary biljei u svojim memoarima kako se general nikada nije tako spontano
prisjeao svojih kradominih ljubavi kao onoga nedjeljnog popodneva u Turbacu. Montilla je
tada pomislio, a poslije mnogo godina i napisao u jednom privatnom pismu, da je to bio
nepogreiv znak starosti. Potaknut njegovim dobrim raspoloenjem i povjerljivou, Montilla
nije odolio napasti da generalu dobaci srdaan izazov.
Ostala je samo Manuela? upitao ga je.
Ostale su sve ozbiljno je rekao general. A Manuela vie nego sve!
Montilla je namignuo OLearyju i upitao:
Priznajte, generale, koliko ih je bilo?
General je izbjegao odgovor.
Mnogo manje nego to mislite ree.
Na veer, dok se kupao u vruoj vodi, Jos Palacios htio mu je razbistriti sumnje.
Prema mojim raunima trideset petrekao je. Dakako, ne raunajui ptiice
samo za jednu no!
Raun se podudarao s generalovim, ali nije ga htio priznati tijekom posjeta.
OLeary je velik ovjek, velik vojnik i vjeran prijatelj, ali on sve zapisuje objasnio
je. A nema nieg opasnijeg od zapisanih uspomena!
Sutradan je, poslije dugog razgovora u etiri oka kako bi se raspitao kakvo je stanje na
granici, zamolio OLearyja neka otie u Cartagenu, toboe sa zadatkom izvjeivanja o
plovidbi brodova u Europu, iako je prava misija bila ispitivati skrivene potankosti mjesne

politike. OLeary je jedva imao vremena stii. U subotu dvanaestoga lipnja Kongres grada
Cartagene prisegnuo je na novi ustav i priznao izabrane elnike. Montilla je, zajedno s tom
vijeu, poslao generalu nezaobilaznu poruku:
ekamo vas!
I ekao ga je, kadli je iskoio iz postelje zbog glasine da je general umro. Punim je
trkom odjurio u Turbaco, ne zaustavljajui se da provjeri vijest, a ondje je naao generala
ilijega nego ikada, na objedu s francuskim grofom od Raigecourta, koji ga je doao pozvati
kako bi zajedno isplovili u Europu engleskim parobrodom koji e sljedeega tjedna uploviti u
Cartagenu. Bio je to vrhunac predivnoga dana. General se svojemu slabu stanju
suprotstavljao moralnom snagom i nitko nije mogao rei da u tome nije uspijevao. Rano je
ustao, zavirio u staje u vrijeme mue, obiao grenadirsku vojarnicu, od vojnika osobno uo
kako ive i izdao odlunu zapovijed kako bi im poboljali uvjete. Na povratku je svrnuo na
trnicu, popio kavu i odnio alicu kako bi izbjegao ponienje da je razlupaju. Krenuo je svojoj
kui kad su mu djeca, na izlasku iz kole, postavila iza ugla zasjedu i pjevala udarajui takt
dlanovima:
ivio Osloboditelj! ivio Osloboditelj!
Zbunila su ga i nije znao to e uiniti da mu se sama djeca nisu razmaknula i
propustila ga.
Kod kue je zatekao grofa od Raigecourta koji je doao nenajavljen, praen
najljepom, najelegantnijom i najponosnijom enom koju je general ikada vidio. Bila je u
jahaoj odjei iako su upravo stigli otvorenim dvopregom koji je vukao magarac. O sebi je
rekla samo da se zove Camille, rodom je s Martniquea. Grof nije dodao nita vie iako se
tijekom dana i preoitim pokazalo da je u nju ludo zaljubljen.
Sama Camillina nazonost vrati generalu negdanji ar te on zapovjedi neka hitno
pripreme sveani objed. Iako je grof dobro govorio panjolski, razgovarali su na francuskom,
Camillinu jeziku. Kad je rekla da se rodila u TroisIlets, zanosno je mahnuo rukom, a ugasle
su mu oi namah planule.
Ah dahne. Ondje se rodila Jozefina!*
Nasmijala se.
Ekscelencijo, molim vas, oekivala sam primjedbu inteligentniju od onih koje
iznose drugi ljudi.
Pokazao se uvrijeenim i obranio se lirskim podsjetkom na eeranu La Pagerie,
rodnu kuu francuske carice Marije Jozefine, kuu koja se na daljini od vie legua najavljivala
preko prostranih trstika ptijim cvrkutom i vrelim mirisom kotlova za destilaciju.
Zaudila se kako general to tako dobro poznaje.
Doista nisam nikad bio ni ondje ni igdje na Martiniqueu rekao je.
*

Marie-Josephe-Rose Tascher de la Pagerie (1763.1814.), prva ena Napoleona Bonapartea i francuska carica
op. prev.

 Et alors? upitala je.

Godinama sam se pripremao i uio objasni general. Znao sam da e mi to
jedanput zatrebati kako bih ugodio najljepoj eni tih otoka.
Govorio je bez prekida, slomljenim glasom, ali rjeito, u hlaama od tampana
pamuka, atlasnom kaputiu i crvenim cipelama. Pozornost joj je privukao vonj kolonjske
vode to je lebdio u blagovaonici. Priznao joj je da mu je to tako velika slabost da su ga
neprijatelji optuili kako je na kolonjsku vodu spiskao osam tisua pesosa javne imovine. Bio
je mrav kao i juer, ali su se njegove bezdune boljke uoavale jedino po tjelesnoj slabosti.
General je u iskljuivo mukom drutvu bio sposoban psovati kao najprostiji
konjokradica, ali dovoljna je bila nazonost jedne ene pa da svoje ponaanje i manire
proisti do afektacije. Osobno je otepio, kuao i posluio vrhunski burgundac koji je grof bez
stida opisao kao barunasto milovanje. Posluivali su kavu kad mu je satnik Iturbide apnuo
neto na uho. Ozbiljno ga je sasluao, ali se nato zabacio u sjedalici i od srca se nasmijao.
ujte vi to, molim vas! ree. Stiglo nam je izaslanstvo iz Cartagene, doli su na
moj sprovod.
Zapovjedio je neka ih uvedu. Montilli i njegovim pratiocima nije preostalo drugo nego
prihvatiti igru. Pobonici su poslali po frulae iz San Jacinta koji su jo od sino ondje svirali, a
skupina starijih mukaraca i ena otplee narodni ples cumbio uzvanicima u ast. Camille se
iznenadila eleganciji tog narodnog plesa afrikoga podrijetla i poeljela ga je nauiti. General
je slovio kao izvrstan plesa, a neki su se sustolnici prisjetili da je prigodom prologa posjeta
neusporedivo zaplesao cumbio. No kad ga je Camille pozvala, otklonio je ast.
Duge su tri godine rekao je nasmijeeno.
Sama je zaplesala poslije nekoliko uputa. Odjednom u stanci glazbe odjeknu ovacije,
niz ustreptalih eksplozija i hitaca iz vatrenog oruja. Camille se prestraila.
Grof ozbiljno upadne:
Sto mu gromova, pa to je revolucija!
Ne moete zamisliti koliko nam treba kroza smijeh e general. Na alost, to je
tek borba pijetlova.
Ispio je kavu, gotovo bez razmiljanja te ih krunom kretnjom ruke sve pozvao u
arenu za pjetlee borbe.
Doite sa mnom, Montilla, da vidite kakav sam ja mrtvac ree.
Tako je u dva sata popodne doao u pjetlarnik, praen brojnom skupinom na elu s
grofom od Raigecourta. No u tom drutvu samih mukaraca nitko nije gledao njega nego
samo Camillu. Nitko nije mogao povjerovati da ta prelijepa ena nije jedna od tolikih
njegovih, pogotovo zato to je na mjestu gdje je enama zabranjen pristup. Jo vie kad su
uli da je u grofovu drutvu, jer se znalo da je general svojim tajnim ljubavnicama uvijek
nalazio muku pratnju kako bi prikrio istinu.

Druga je borba bila okrutna. Crveni je pijevac iskopao oi protivniku svojim

nepogreivim ostrugama. No slijepac se nije predao, ogoreno je navalio sve dok mu nije
odvalio glavu, otkljuao je i pojeo.
Nikad nisam zamiljala tako krvava slavlja ree Camille. No oarana sam!
General joj objasni da je mnogo arobnije kada pijevce potiu opscenim povicima i
pucaju u zrak, ali se danas vlasnici pijevaca usteu zato to je tu ena, a uz to toliko lijepa.
Koketno ju je pogledao i rekao joj:
Vaa je to krivnja.
Prpono se nasmijala.
Ekscelencijo, vaa je to krivnja zato to tolike godine vladate ovom zemljom, a
niste donijeli zakon koji bi mukarce prisilio da se jednako ponaaju i kad ima ena i kad ih
nema.
Poeo je lupetati.
Molim vas, ne zovite me Ekscelencijom ree joj. Dovoljno mi je biti pravedan!
Na veer, kad ga je ostavio da se umae u beskorisnoj vodi u kadi, Jos Palacios mu
ree:
Najljepa ena koju smo vidjeli.
General nije otvorio oi.
Uasna! apne.
Prema opem je sudu posjet pjetleim borbama bio smiljen kako bi utjerao u la
razne verzije o njegovoj bolesti, koje su posljednjih dana bile tako kritine da nitko nije
posumnjao u glasinu da je umro. Uinak nije izostao, jer su glasnici, koji su na sve strane otili
iz Cartagene, odnijeli vijest o njegovu dobru stanju, a njegove su pristalice to proslavile
pukim veselicama, koje su vie bile izazovne nego pustopane.
General je zavaravao i svoje tijelo, jer je sljedeih dana i dalje bio izrazito ivahan i ak
je sebi dopustio da opet sjedne za kartaki stol do svojih pobonika koji su beskonanim
partijama ubijali dosadu. Andrs Ibarra, najmlai i najnestaniji, koji je jo i tad sauvao
romantiarski osjeaj rata, napisao je tih dana svojoj prijateljici u Quito: Vie volim smrt u
tvom zagrljaju nego ovaj mir bez tebe.
Kartali su dan i no, katkad zadubljeni u zagonetku karata, katkad uz bune raspre, a
uvijek proganjani komarcima koji su ih u tom kinom godinjem razdoblju napadali i u pola
bijela dana unato razbuktalim vatrama na koje su sluaci neumorno nabacivali kravlju
balegu. Nije vie kartao od one zlokobne noi u Guaduasu, jer mu je od estoka sukoba s
Wilsonom ostao gorak okus koji je htio izbrisati iz srca, alije iz visaljke sluao njihove povike i
povjerljivosti, njihovu udnju za ratom u dokonosti varava mira. Jedne je noi etao po kui i
nije odolio napasti da zastane na trijemu. Onima ispred sebe dao je znak da ute i tada iza
lea pristupio Andrsu Ibarri. Spusti ruku na njegova ramena, kao ptica grabeljivica kande,
i upita:

 Recite mi jedno, bratiu! Vidite li i vi moje mrtvako

Ibarra, naviknut na takvo ponaanje, nije se okrenuo da ga pogleda.
Ja ne, generale ree.
Onda ste ili slijepi ili laete ree on.
Ili sam okrenut leima odgovori Ibarra.
Generala je privuklo kartanje, sjeo je i zaigrao. To je svima bio povratak u normalu, ne
samo te noi, nego i sljedeih.
Dok nam ne stigne putovnica rekao je general.
No Jos Palacios ponavljao mu je da su unato kartakom obredu, unato njegovoj
osobnoj skrbi, unato njemu asnici u njegovoj pratnji siti i presiti takva vucaranja prema
niemu.
Nikomu nije vie nego njemu bila na srcu sudbina tih asnika, njihovih svakodnevnih
trokova i obzorja njihovih sudba, ali kada su tegobe bile nerjeive, rjeavao ih je
zavaravajui sam sebe. Poslije incidenta s Wilsonom, a onda tijekom putovanja rijekom,
uinio je stanku u svojim boljkama kako bi se za njih pobrinuo. Wilsonovo je ponaanje bilo
nezamislivo i samo ga je teka frustracija mogla potaknuti na tako otru reakciju. Dobar je
on vojnik, kao i njegov otac, rekao je general kad ga je vidio u bitki kod Junina. A i
skromniji, dodao je kad je Wilson odbio primiti promaknue u pukovnika koje mu je
dodijelio maral Sucre poslije bitke kod Tarquija, ali ga je general prisilio da prihvati.
Reim koji je on svima nametao, kako u miru tako i u ratu, nije bio samo u znaku
junake stege, nego i odanosti koja je gotovo zahtijevala pomo bistrine. Bili su ratnici, iako
ne iz vojarne, jer su se toliko borili da bi se jedva imali vremena utaboriti. Bilo je svega, ali
najua jezgra oko generala, aica onih koji su stvorili neovisnost, bila je cvijet kreolskoga
plemstva, odgojena u kneevskim kolama. ivjeli su borei se od nemila do nedraga, daleko
od svojih kua, daleko od svojih ena i djece, daleko od svega, a nunost ih je pretvorila u
politiare i vladine ljude. Svi su odreda bili Venezuelci osim Iturbidea i europskih pobonika,
a gotovo su svi bili s generalom u krvnom ili tazbinskom srodstvu: Fernando, Jos Laurencio,
braa Ibarra i Briceo Mndez. Staleke ili krvne veze identificirale su ih i udruivale.
Jedan je bio drukiji: Jos Laurencio Silva, sin babice iz El Tinaca u Llanosima i
rijenoga ribara. Po ocu i majci bio je taman, izrazito smee boje, ali ga je general oenio
Felicijom, opet jednom od svojih neakinja. Sagradio je karijeru od svoje osamnaeste godine,
od dobrovoljnoga novaka oslobodilake vojske do vrhovnoga zapovjednika u pedeset osmoj,
a zadobio je vie od petnaest tekih i bezbrojne lake ozljede od raznih vrsta oruja u
pedeset i dvije borbe u gotovo svim pohodima za neovisnost. Jedinu neugodnost zato to je
cm doivio je kad ga je neka gospoja iz mjesnoga plemstva odbila na nekom gala plesu.
Nakon toga je general zahtijevao da ponove taj ples te ga osobno s njim otplesao.
General OLeary bio je druga krajnost: visok, kran i izrazito naoit, isticao je svoj stas
kienom odorom. U Venezuelu je doao kao osamnaestogodinji zastavnik crvenih husara i
borio se u gotovo svim bitkama oslobodilakog rata. I on je, kao svi, pao u nemilost kada je
dao za pravo Santanderu u njegovu sporu s Josom Antoniom Pezom, kada ga je general

poslao da nae formulu pomirbe. General mu je nato uskratio pozdrav i etrnaest ga je

mjeseci prepustio njegovoj sudbini, sve dok se nije ohladio od kivnosti.
Osobne zasluge svakoga od njih bile su nesporne. Zlo je bilo u tome to general
nikada nije bio svjestan branika moi to ga je pred njima odravao, branika to
nepremostivijeg to je on sebe smatrao njima dostupnijim i suutnijim. No one noi kad mu
je Jos Palacios otkrio u kakvom su duevnom stanju, igrao je s njima kao ravnopravan s
ravnopravnim i smireno gubio sve dok mu se asnici nisu na posljetku predali.
Bilo je jasno da ih ne more stare frustracije. Nije im bio vaan osjeaj poraza koji ih je
obuzimao i poslije ratne pobjede. Nije im bilo vano usporavanje koje je nametao njihovoj
karijeri kako bi sprijeio da se doimlju povlatenicima, nije im bio vaan osjeaj
iskorijenjenosti zbog lutajueg ivota, ni pogibelj sluajnih ljubavi. Vojne su plae spale na
treinu, a jo su ih uz to isplaivali s tri mjeseca zaostatka i to u dravnim obveznicama
nesigurne konverzije te su ih uz gubitak prodavali lihvarima. No njima to nije bilo vano, kao
to im nije bilo vano ni to to general izlazi uz tresak vratima koji e odjeknuti cijelim
svijetom ni to to e njih ostaviti preputene neprijateljima na milost i nemilost. Nita: slava
je pripala drugima, ali ono to nisu mogli otrpjeti bila je nesigurnost koju im je usaivao
otkako je odluio sii s vlasti, nesigurnost koja je postajala sve nesnoljivijom kako se do
beskraja odugovlailo i otezalo to putovanje nikamo.
Te se noi general osjeao tako smireno da je, dok se kupao, rekao Josu Palaciosu
kako izmeu njegovih asnika i njega nema ni najmanje sjene. No asnicima je zavladao
dojam da generalu nisu uspjeli usaditi osjeaj zahvalnosti ni krivnje, nego klicu nepovjerenja.
Osobito Jos Maria Carreno. Poslije nonog razgovora na sampanu i dalje je bio
ozlojeen i nesvjesno poticao glasine da jeu vezi sa separatistima u Venezueli. Ili, kako se
tada govorilo, da je postao cosiatero ili odcjepljiva. General ga je prije etiri godine otjerao
iz svog srca kao OLearyja, kao Montillu, kao Briceno Mndeza, kao Santanu, kao tolike druge
iz jednostavne sumnje da ele postati popularni na troak vojske. General ga je sad, kao i
onda, dao slijediti, njuio je njegove tragove, oslukivao naklapanja protiv njega nastojei
nazrijeti nekakav sjaj u mraku svojih sumnja.
Jedne ga je noi, a nikada nije znao je li spavao ili bio budan, uo kako u susjednoj
sobi kae da je za dobro domovine opravdano ii do izdaje. Tada ga je uhvatio pod ruku,
izveo u dvorite i podvrgnuo neodoljivu aru svog zavoenja, proraunato ga je poeo
oslovljavati s ti, emu je pribjegavao samo u krajnjim sluajevima. Carreno mu je priznao
istinu. Doista, ogorenje to general doputa da njegovo djelo voda odnese, ne osvrui se
na bijedu u kojoj ive. No njegovi su odmetniki planovi bili lojalni. Umoran od traenja
svjetla nade na tom putovanju slijepih, nesposoban i dalje ivjeti bez due, odluio je
prebjei u Venezuelu i stati na elo oruanoga pokreta koji se bori za cjelovitost.
Nita mi dostojnije ne pada na pamet zakljuio je.
A to misli, da e u Venezueli bolje postupati s tobom?
upita ga general.
Carreno se to nije usuivao potvrditi.

 Pa lijepo, ali ondje je bar domovina ree.

Ne budi pizdurina odgovori mu general. Amerika je naa domovina, a sva je
posve jednaka: nema joj lijeka.
Nije mu dopustio da kae vie. Razgovarao je s njim vrlo dugo, u svakoj mu je rijei
darivao ono to se inilo nutrinom njegova srca, iako ni Carreno ni itko drugi nee znati je li
to doista bilo. Na posljetku ga je potapao po ramenu i ostavio u mraku.
Ne bulazni vie, Carreno rekao mu je. Sve je otilo u kurac!

U srijedu esnaestoga lipnja primio je vijest da je vlada potvrdila doivotnu mirovinu koju mu
je dodijelio Kongres. Prijam je potvrdio predsjedniku Mosqueri u slubenom pismu ne
poteenom ironije, a kad ga je izdiktirao, rekao je Fernandu, oponaajui majestetinu
mnoinu i obrednu uzvienost Josea Palaciosa:
Bogati smo!
U utorak dvadeset i drugog lipnja primio je putovnicu za odlazak iz zemlje i mahao
njome u zraku govorei:
Slobodni smo!
Dva dana poslije, probudivi se iz slaba polusna, otvorio je oi u visaljci i rekao:
Tuni smo.
Tad je odluio smjesta otputovati u Cartagenu, iskoritavajui taj oblani i svjei dan.
Jedina je njegova odreena zapovijed bila da asnici u njegovoj pratnji putuju u civilu i bez
oruja. Nije nita objasnio, nije dao nikakav znak koji bi dao da se razaberu njegovi motivi,
nije se ni s kim zadravao na rastanku. Krenuli su im je bila spremna osobna straa, a
prtljagu su ostavili ostatku slubene pratnje.
Na svojim se putovanjima general obiavao povremeno zaustavljati te se raspitivati za
tekoe ljudi koje bi usput sretao. Pitao ih je sve: koje su im dobi djeca, od ega boluju, kako
im idu poslovi, to o svemu misle. Taj put nije izustio ni rijei, nije promijenio korak, nije
zakaljao, nije odavao znakove umora i cijeli je dan proivio od jednoga pehara porta. Oko
etiri sata popodne na obzorju se ocrtao stari samostan na brdu Popi. Bilo je vrijeme zavjeta
pa su s kraljevskoga puta vidjeli hodoasnike redove kako se, poput smeih mrava, penju uz
strmu vrlet. Malo poslije iz daljine su ugledali vjenu ljagu leinara koji su u krugovima
nadlijetali javni trg i vode klaonice. Videi zidine, general je dao znak Joseu Mariji Carrenu.
Ovaj mu pristupi i podmetne svoju vrstu sokolarsku miicu kako bi se oslonio.
Imam za vas povjerljivu zadau ree mu general vrlo tihim glasom. Kada
stignemo, provjerite mi gdje je Sucre.
Potapao ga je po ramenu, u uobiajeni znak rastanka. I zakljuio:
Dakako, to ostaje izmeu nas!
Brojna ga je pratnja, na elu s Montillom, doekala na kraljevskom putu te je general
bio prisiljen zavriti putovanje u raskonoj starinskoj koiji panjolskoga gubernatora, koju je
vukao par veselih mazga. Iako je sunce poelo zalaziti, mangrovine kronje kao da su

zakipjele od vreline ustajalih movara to opkoljuju grad, a njihov je kuni zadah bio manje
snoljiv od smrada zaljevske vode, ve vie od stoljea natrule od krvi i otpadaka iz klaonice.
Kad su uli kroz Polumjeseeva vrata, vihor prestraenih leinara uzdigao se s trnice u
slobodni zrak. Jo su ostali tragovi panike zbog bijesnoga psa koji je jutros ugrizao vie osoba
razne dobi, meu ostalim i neku bjelkinju iz Castille koja je vrludala onuda gdje nije smjela.
Ugrizao je i neku djecu iz robovskih etvrti, gdje su ga zatukli kamenicama. Psa su objesili na
stablo pred ulazom u kolu. General je Montilla zapovjedio neka ga spale, ne samo iz
zdravstvenih razloga, nego i kako bi ih sprijeio u pokuaju da njegove uroke pokuaju skinuti
afrikim vradbinama.
Stanovnici unutar gradskih zidina, dozvani hitnom objavom, izjure na ulicu. Poinjala
su otegnuta i prozirna popodneva lipanjskog solsticija, bilo je cvjetnih vijenaca i gizdavih ena
na balkonima, zvona katedrale, pukovnijska glazba i topnike salve grmjeli su do mora, ali
nita nije moglo ublaiti bijedu koju su htjeli skriti. Pozdravljajui eirom iz rasklimanih kola,
general je vidio sebe u otunom svjetlu kad je taj nedostojan prijam usporeivao sa svojim
pobjedonosnim ulazom u Caracas u kolovozu 1813. godine, okrunjen lovorikama, u koiji
koju je vuklo esnaest najljepih gradskih djeva, u svjetini koja je lila suze i toga ga je dana
ovjekovjeila njegovim slavnim imenom: Osloboditelj. Caracas je tada jo bio daleko naselje
kolonijalne pokrajine, ruan, tuan i bijedan, ali su u njegovim nostalgijama ostala
srceparajua ona popodneva na oblinjoj planini vili.
Te dvije uspomene kao da nisu pripadale istomu ivotu. Predini junaki grad
Cartagena de las Indias, vie puta prijestolnica Potkraljevine, tisuput opjevan kao jedan od
najljepih na svijetu, tada nije vie bio ni sjena onoga to je neko bio. Izdrao je devet vojnih
opsada s kopna i s mora, u toliko su ga navrata opljakali gusari i generali, ali nita ga nije
toliko unitilo kao oslobodilaki rat, popraen stranarskim trzavicama. Pobjegle su bogate
obitelji iz zlatnih vremena, bivi su robovi bili preputeni na milost i nemilost beskorisnoj
slobodi, a velikake palae to ih je zaposjela sirotinja bacale su na ulino smetlite
takore veliine make. Pojas neosvojivih bedema koje je kralj, Don Felipe Drugi, htio
upoznati svojim dalekozorom s vidikovca El Escoriala, jedva je bio zamisliv izmeu trnjika.
Trgovina, procvjetala u sedamnaestome stoljeu zbog trgovine robljem, svodila se na
nekoliko ruevnih duania. Nemogue je bilo pomiriti slavu sa smradom otvorene
kanalizacije.
General apne Montilli na uho:
Kolike nas je rtve stajalo ovo sranje od neovisnosti!
Te je noi Montilla okupio sve gradske prvake u svojoj
gospodskoj kui u Ulici La Factora, gdje je jedva ivotario markiz od Valdehoyosa, a
njegova se markiza obogatila vercom brana i trgovinom crncima. U kneevskim su
palaama upalili sva uskrsna svjetla, ali general se nije zavaravao, jer je znao da u Karibima
svaki povod, pa i ugledna smrt, moe postati razlogom za puko veselje. Doista je to bila
lana veselica. Ve su nekoliko dana kruili sramotni pamfleti, a protivnika je stranka
nahukala svoje pristalice kako bi kamenovali prozore i potukli se palicama s uvarima reda.
Sva srea to nam nije preostao nijedan prozor koji bi jo mogli slupati ree
Montilla svojim uobiajenim humorom, svjestan da je narodni gnjev vie usmjeren prema
njemu nego prema generalu.

Grenadirsku je strau pojaao mjesnim postrojbama, ogradio kordonom podruje i

zabranio da njegovu gostu kau kako je na ulici ratno stanje.
Te je noi grof od Raigecourta doao obavijestiti generala da je s utvrde Boce Chice
opaen neki engleski parobrod, ali on nee otputovati. Javni je razlog bio taj to nije htio
oceansku beskonanost podijeliti sa skupinom ena koje plove natiskane u jednu jedinu
brodsku kabinu, no istina je bila da je grof unato mondenom objedu u Turbacu, unato
dogodovtini u pjetlarniku, unato svemu to je general uinio kako bi nadvladao svoje
zdravstvene nedae, uviao da nije u stanju otputovati. Mislio je da bi njegov duh moda i
izdrao plovidbu, ali ne i njegovo tijelo, a nije htio smrti uiniti uslugu. No ni ti, kao ni mnogi
drugi razlozi nisu te veeri mogli promijeniti generalovu odlunost.
Montilla se nije smatrao pobijeenim. Rano je ispratio svoje uzvanike kako bi
bolesnik mogao poinuti, ali ga je jo dugo zadrao na unutranjem balkonu dok im je krhka
djevojka u gotovo nevidljivoj muslinskoj tunici odsvirala na harfi sedam ljubavnih romanca.
Bile su tako lijepe, odsvirane s toliko njenosti da dva vojnika nisu imala srca razgovarati sve
dok morski lahor nije iz zraka pomeoposljednje glazbene dake. General je ostao u polusnu
u naslonjau za ljuljanje, lebdei na valovima harfe, i odjednom se iznutra trgnuo i otpjevao
vrlo tihim, ali istim i dobro intoniranim glasom, sve rijei posljednje pjesme. Na posljetku se
okrenuo harfistici apui zahvalnost koja mu je izvirala iz due, ali jedino to je vidio bila je
harfa ukraena vijencem uvenulih lovorika. Tad se prisjetio.
U Hondi je jedan zatvorenik zbog opravdana umorstva rekao je.
Montilla je smijehom preduhitrio vlastitu dosjetku:
Koje su mu boje rogovi?
General prijee preko toga i objasni mu sluaj sa svim potankostima osim svoje
dogodovtine s Mirandom Lyndsay na Jamaici.
Montilla je znao lako rjeenje.
Neka zatrai da ga iz zdravstvenih razloga ovamo premjeste rekao je. Kada
bude ovdje, isposlovat emo pomilovanje.
A to se moe? upita general.
Ne moe se odgovori Montilla ali se ini!
General sklopi oi, daleko od lavea nonih pasa koji su se odjednom uznemirili pa je
Montilla pomislio da je opet zaspao. Poslije duboka je razmiljanja otvorio oi i arhivirao taj
predmet.
Slaem se ree. Ali ja nita ne znam!
Tek je tada uo lave koji se u koncentrinim krugovima irio od gradskih zidina do
najudaljenijih movara, gdje je bilo pasa uvjebanih umijeu nelajanja kako ne bi izdali svoje
gospodare. General Montilla ree mu da truju pse lutalice kako bi sprijeili irenje bjesnoe.
Uhvatili su samo dvoje djece ugriene u robovskoj etvrti, a ostalu, po obiaju, skrivaju
roditelji kako bi umrla prema njihovim bogovima ili ih vode u palisade odbjeglih robova u

movarama Marialabaja, gdje ih ne moe stii ruka zakona kako bi ih pokuali spasiti
znanjem svojih nadrilijenika.
General nikada nije pokuavao dokinuti te kobne obrede, ali mu se trovanje pasa
inilo nedostojnim ovjeka. Volio je pse koliko konje i cvijee. Kad se ukrcao na prvo
putovanje u Europu, dva je tenca doveo u Veracruz. Imao ih je vie od deset kad je prelazio
Ande iz venezuelskih Llanosa na elu etiri stotine bosih llanerosa kako bi oslobodili Novu
Granadu i utemeljili Republiku Kolumbiju. Uvijek ih je sa sobom vodio u rat. Najslavniji,
Nevado, koji ga je slijedio od prvih pohoda a sam je porazio jednu brigadu od dvadeset pasa
koljaa panjolske vojske bio je ubijen udarcem u prvoj bitki kod Caraboba. Manuela
Senz imala ih je u Limi vie nego to ih je mogla hraniti, uz brojne ivotinje svakovrsne koje
je drala u ljetnikovcu La Magdaleni. Generalu je bio netko rekao da psa koji ugine mora
odmah nadomjestiti istim takvim i istoimenim kako bi se mislilo da je isti. Nije se s time
slagao. Uvijek ih je htio razliite kako bi ih se svih sjeao s punim identitetom, sa enjom u
oima i tjeskobom u dahu i kako bi ga boljele njihove smrti. One je kobne noi 25. rujna dao
meu rtve napada ubrojiti i dva lovaka psa koje su urotnici zaklali. Sad je, na posljednje
putovanje, poveo svoja dva preostala psa osim onoga hrabroga ugavca kojega su pokupili
na rijeci. Montillino izvjee da su samo prvoga dana otrovali vie od pedeset pasa
pokvarilo je stanje duha u kojem ga je ostavila ljubavna harfa.
Montilla je istinski zbog toga poalio i obeao da na ulicama vie nee biti otrovanih
pasa. Obeanje ga je primirilo ne zato to bi povjerovao da e ga ispuniti, nego zato to su
mu dobre nakane njegovih generala bile utjeha. Za ostalo se pobrinuo noni sjaj. Iz blistava
se dvorita dizao jasminski miris, inilo se da je zrak od dijamanata, a ne nebu se vidjelo vie
zvijezda nego ikada. Kao u Andaluziji u travnju, rekao je u jednoj davnoj prigodi sjeajui
se Kolumba. Protivni je vjetar odnio zvuke i mirise te je ostalo tek zapljuskivanje valova po
bedemima.
Generale preklinjao ga je Montilla. Ne idite!
Brod je u luci ree on.
Bit e i drugih odgovori Montilla.
Ista stvar odgovori on. Svi e biti posljednji.
Ni za dlaku nije odstupao. Poslije brojnih propalih moljakanja Montilli nije preostalo
drugo nego mu otkriti tajnu za koju je prisegnuo da e je uvati do veeri uoi: general Rafael
Urdaneta na elu bolivaristikih asnika pripremit e prvih rujanskih dana u Santa Feu
dravni udar. Za razliku od onoga to je Montilla oekivao, general se nije doimao
iznenaeno.
Nisam znao ree ali lako je zamisliti.
Montilla mu tako iznese pojedinosti vojne urote koja je ve obuhvatila sve odane
garnizone u zemlji, u dosluhu s venezuelskim asnicima.
General se duboko zamislio.

 Nema to smisla rekao je. Ako Urdaneta doista eli popraviti svijet, neka se
dogovori s Pezom i ponovi povijest ovih petnaest godina od Caracasa do Lime. Od sada e
im sve to biti samo ubava etnjica sve do Patagonije.
No prije nego to e se povui na spavanje ostavio je vrata pritvorena.
Sucre za to zna? upita.
On je protiv ree Montilla.
Dakako, zbog svoje svae s Urdanetom dometne general.
Ne odgovori Montilla nego zato to je protiv svega to ga sprjeava da poe u
Quito.
Na svaki nain, moraju s njim razgovarati ree general.
Sa mnom gube vrijeme!
inilo se da mu je to posljednja. A sutradan je vrlo rano zapovjedio Joseu Palaciosu da
ukrca prtljagu dok je brod u zaljevu. Poslao ga je neka zamoli brodskoga kapetana da se
popodne usidri blizu utvrde Santo Domingo kako bi ga mogao vidjeti s kunog balkona.
Odredbe su bile tako iscrpne te su njegovi asnici budui da nije rekao tko e s njim
otputovati pomislili da nikoga nee povesti. Wilson je postupao sukladno onomu to je od
sijenja bilo utanaeno te je ne pitajui nikoga ukrcao svoju prtljagu.
ak i oni koji su u njegov odlazak bili najneuvjereniji, doli su se oprostiti videi kako
ulicama prolazi est krcatih koija prema zaljevskomu pristanitu. Grof od Raigecourta, ovaj
put s Camille, bio je poasni gost na objedu. Doimala se mlaom, a njezine oi manje
okrutnima kad joj je kosa bila utegnuta u punu, u zelenoj tunici i kunim papuama iste
boje. General je udvornou skrivao nezadovoljstvo to je opet vidi.
Gospoja mora biti vrsto uvjerena u svoju ljepotu pa da nosi zeleno rekao joj je
na panjolskom.
Grof spremno prevede, a Camille zahihoe smijehom slobodne ene koji je cijelu kuu
zasitio svojim dakom gospina bilja.
Nemojmo opet poinjati, Don Simone! rekla mu je.
I u njoj i u njemu neto se preokrenuto, jer se vie nisu usuivali nastaviti retoriko
nadmetanje od prvog putaiz straha da se ne bi zamjerili jedno drugomu. Camille ga je
zaboravila, leprava kao leptir usred svjetine kolovane s ciljem da govori francuskim u
prigodama poput ove. General zapodjene razgovor s fra Sebastianom de Sigenzom, svetim
ovjekom koji je uivao posve zasluenu ast zato to je lijeio Humboldta od boginja koje je
dobio kad je 1800. bio na proputovanju u gradu. Fratar se tada jedini na to nije osvrtao.
Gospodin je odredio da neki umru od boginja, a drugi ne, a barun je bio meu
posljednjima, govorio je. General je zamolio da ga s njim upoznaju jo kad je prije ovdje
boravio, im je doznao da svojim pripravcima na bazi aloje lijei tri stotine razliitih bolesti.
Montilla je zapovjedio da pripreme oprotajnu vojnu smotru kadli se Jos Palacios
vratio iz luke sa slubenom porukom da e parobrod odmah poslije objeda biti pred kuom.

Zbog lipanjskog je sunca naloio neka postave nadstrenice na ajke koje e generala ispred
utvrde Santo Domingo prebaciti na brod. Kua je u jedanaest sati bila prepuna uzvanika i
namjernika koji su se guili od vruine kad su im prostrli stol krcat svakakvim rijetkostima
mjesne kuhinje. Camille nije sebi mogla objasniti razlog uzbuenju koje je protreslo dvoranu
sve dok nije ula troni glas posve blizu svog uha:
Apres vous, madame.
General joj je pomogao uzeti od svega pomalo objanjavajui joj ime, nain
spravljanja i podrijetlo pojedinoga jela, a nato je i sebe posluio bogatim izborom, na
uenje svoje kuharice kojoj je sat vremena prije odbio poslastice cjenjenije od onih
posluenih na stolu. Nato ju je, prokrivi put kroz skupine koje su traile mjesto gdje bi sjele,
odveo do spokojnoga unutranjega balkona, puna bujnog ekvatorskog cvijea i bez uvoda je
oslovio.
Bit e mi vrlo milo kad se vidimo u Kingstonu ree joj.
Nita mi ne bi bilo milije odgovorila je bez zrnca iznenaenja. Oboavam Blue
Mountaine* !
Sama?
S kim bila da bila, uvijek u biti sama rekla mu je i prpono nadodala:
Ekscelencijo!
Nasmijeio joj se.
Potrait u vas preko Hyslopa rekao je.
I to je bilo sve. Opet ju je poveo dvoranom do mjesta gdje ju je naao, oprostio se od
nje ukoenim plesnim naklonom, odloio nedirnuto jelo na prozorskoj gredi i vratio se na
svoje mjesto. Nitko nije znao kad je odluio ostati ni zato je to odluio. Dosaivali su mu
politiari svakojakim mjesnim razmiricama kadli je odjednom pristupio grofu od Raigecourta
i rekao kako bi ga svi uli:
Imate pravo, grofe. to bih ja s tolikim enama na brodu u ovako kukavnom
stanju?
Tako je, generale uzdahne grof. Uurbano nastavi:
Zato sljedeega tjedna stie engleska fregata Shannon, koja nema samo dobru
kabinu nego i izvrsna lijenika.
To je gore nego sto ena ree general.
U svakom sluaju, objanjenje je bilo puki izgovor, jer mu je jedan od asnika bio
spreman ustupiti svoju kabinu do Jamaice. Jos Palacios bio je jedini koji je naveo toan
razlog svojom nepogreivom izrekom: to moj gospodar misli, samo moj gospodar zna! Pa

Brdo ispod kojega se u zaljevu smjestio Kingston, najvanija luka Jamaice op. prev.

ionako ne bi mogli isploviti jer se parobrod nasukao na hrid kad je iao po njega ispred
utvrde Santo Domingo i bio je teko oteen.
I tako je ostao, ali uz jedini uvjet da vie ne bude u Montillinoj kui. General ju je
smatrao najljepom u gradu, no bila je prevlana za njegove kosti jer je more preblizu,
osobito zimi kad se budio u vlanim plahtama. Njegovo je zdravlje trailo manje heraldian
zrak od onoga u ozidanu gradu. Montilla je to protumaio kao znak da e dugo ostati te se
pourio kako bi mu ugodio.
Na gorskim je kosama Pope bilo rekreativno predgrae koje su glasnici iz Cartagene
zapalili 1815. kako se ne bi gdje imale utaboriti rojalistike postrojbe kad su se vratile kako bi
osvojile grad. Ta rtva nije niemu posluila, jer su panjolci zaposjeli utvreni grad poslije
sto i esnaest dana opsade, a graanstvo je u meuvremenu pojelo ak i potplate na
cipelama dok je vie od est tisua dua pomrlo od gladi. Petnaest je godina poslije uarena
ravnica i dalje bila izloena nemilomu suncu u dva sata popodne. Jedna od rijetkih
obnovljenih kua pripadala je engleskomu trgovcu Judahu Kingselleru, koji je tih dana bio na
putu. Privukla je generalovu pozornost kad je doao iz Turbaca svojim dotjeranim
palminim krovom i zidovima sveano olienim, no i zato to je bila gotovo skrivena u
vonjaku. General Montilla smatrao je kuu preskromnom za poloaj visokoga stanara, no
ovaj ga podsjeti da bi jednako spavao u postelji kakve vojvotkinje kao umotan u svoj plat na
tlu u svinjcu. Tako ju je unajmio na neodreeno vrijeme, a platio je gospodinu Kingselleru i
postelje i umivaonik, est konih stolica u dvorani za dnevni boravak, a i kotao u kojemu je
gospodin Kingseller sebi osobno vario alkohol. General Montilla donio je i barunski
naslonja iz gradskoga poglavarstva i dao sagraditi kuicu za grenadirsku strau. Unutra je
kua bila svjea i u doba najjaega sunca, a u svako vrijeme manje vlana od kue markiza De
Valdehoyosa. Imala je etiri suhe i zrane spavae sobe po kojima su etale iguane. Nesanica
je bila manje opora u zoru, dok je sluao nagla rasprsnua slatkih guanabana to su padale sa
stabala. Popodne, osobito u doba jakih kia, vidjelo se kako prolaze povorke siromaha koji
voze svoje utopljenike kako bi uz njih bdjeli u samostanu.
Otkako se preselio podno Pope, general se nije vie od tri puta vratio unutar gradskih
zidina, i to samo kako bi pozirao Antoniju Meucciju, talijanskomu slikaru na proputovanju
kroz Cartagenu. Osjeao se tako loe da je morao pozirati sjedei na unutranjoj terasi
markizove palae, okruen divljim cvijeem i ptijim plandovanjem, a ionako nije mogao
ostati nepomian vie od sat vremena. Portret mu se svidio iako je bilo oito da ga umjetnik
vidi s previe suuti.
Granadski ga je slikar Jos Maria Espinosa bio naslikao u predsjednikoj palai u Santa
Feu malo prije rujanskog atentata, a portret mu se uinio toliko drukijim od slike kakvu je o
sebi imao, da nije mogao odoljeti napasti da otvori duu generalu Santani, svom tadanjemu
tajniku.
Znate li komu je slian portret?, tada ga je upitao. Onomu starcu Olayi iz La Mese.
uvi za to Manuela Senz se zgranula jer je poznavala starca iz La Mese.
ini mi se da premalo sebe volite, rekla mu je. Olayi je bilo gotovo osamdeset
godina kad smo ga proli put posjetili i nije mogao stati na noge.

Njegov je najstariji portret bio anonimna minijatura, naslikana u Madridu kad mu je

bilo esnaest godina. Drugi su ga put naslikali u trideset drugoj godini na Haitiju, a oba su
portreta bila vjerna njegovoj dobi i karipskoj udi. Imao je malo afrike krvi jer je jedan oev
ukundjed imao sina s robinjom, to se toliko vidjelo na crtama njegova lica da su ga plemii
u Limi prozvali El Zambo* . No kako je rasla njegova slava, slikari su ga idealizirali, prali mu
krv, mitizirali ga dotle da su ga nametnuli javnom sjeanju s rimskim profilom njegovih
kipova. Naprotiv, Espinosin portret nije sliio nikomu doli njemu u etrdeset petoj godini, kad
je ve bio podrovan boleu.
Jedne kine noi, probudivi se iz nemirna sna u kui podno Pope, general je ugledao
evaneosku spodobu posjednutu u kutku spavae sobe, u tunici od gruba konopljina
platna neke bratovtine, a kose ukraene krunom od sjajnih krijesnica. U kolonijalno su se
doba putnici iz Europe udili kad bi vidjeli kako domorodci sebi osvjetljavaju put bocom
punom krijesnica. Poslije su ule i u republikansku modu ena koje su se njima sluile kao
zapaljenim vijencem u kosi, kao svjetlosnom dijademom na elu, kao fosforescentnim
broevima na prsima. Djevojka koja je te noi ula u spavaonicu uila ih je u vrpcu oko kose
tono joj je avetinjskim blijeskom obasjavala lice. Bila je krhka i tajanstvena,
dvadesetogodinjakinja prosijede kose, a on je odmah shvatio iskre vrline koju je najvie
cijenio u ena: neukroenu inteligenciju. U grenadirsko je taborite dola nudei se za to
bilo, a deurnomu se asniku uinila tako neobinom da ju je poslao Josu Palaciosu ukoliko
bi generalu bila zanimljiva. Pozvao ju je da legne uza nj, jer nije osjeao snagu da je u naruju
prenese u visaljku. Izvukla je vrpcu iz kose, spremila krijesnice u komadi eerne trske koju
je donijela sa sobom i ispruila se do njega. Poslije nesuvisla razgovora general se usudio
zapitati je to o njemu misle u Cartageni.
Kau da je Vaa Ekscelencija dobro i zdravo, ali glumite bolesnika kako bi vas alili
ree ona.
Skinuo je nonu koulju i rekao djevojci neka ga pregleda na svjetlu uljanice. Tada je,
dlan po dlan, opipavala najoronulije zamislivo tijelo: upao trbuh, rebra iskoila ispod koe,
noge i ruke kost i koa, a sav je bio obavijen bezdlakom koom mrtvake bljedoe. inilo se
kao da njegova glava pripada drugomu zbog preplanulosti ivota pod vedrim nebom.
Nedostaje mi jo samo umrijeti ree on.
Djevojka je ustrajala.
Kau da je tako uvijek i bilo, ali vama sada odgovara to se to zna!
Nije se vratio u stvarnost. Nastavio je podastirati nepobitne dokaze svoje bolesti dok
je ona na mahove podlijegala laku snu i iz sna mu odgovarala, ne gubei nit razgovora. Cijele
je noi nije ni taknuo, bilo mu je dovoljno osjeati smireni dah njezine mladosti. Odjednom je
uz sam prozor satnik Iturbide zapjevao: Nastavi li se oluja, ako uragan podivlja, obgrli me oko
vrata neka nas more proguta. Bila je to pjesma iz onih vremena kad mu je eludac jo
podnosio mo sjeanja na zrele guayabe i nemilosre jedne ene u mraku. General i djevojka
zajedno su to sluali, gotovo pobono, ali je usnula usred sljedee pjesme, a on je malo
poslije utonuo u nemiran san. Tajac koji je zavladao poslije glazbe bje tako ist da su se
*

Dijete crnca i Indijanca op. prev.

uzlajali psi kad je na vrcima prstiju ustala kako ne bi probudila generala. uo ju je kako trai
opipom prijevomicu.
Odlazi kao djevica rekao joj je.
Odgovorila je prponim smijehom:
Nijedna nije djevica poslije noi s Vaom Ekscelencijom.
Otila je kao sve. Od tolikih ena koje su prole kroz njegov ivot, a mnoge od njih tek
kratke sate, nije bilo nijedne s kojom bi makar pomislio ostati. U svom je ljubavnom aru bio
u stanju promijeniti svijet kako bi postigao svoje. Kad bi se zasitio, dovoljna mu je bila tlapnja
da ih se i dalje sjea, predajui im se iz daleka u zanosnim, plamenim pismima, aljui im
divne darove kako bi se obranio od zaborava, ali ne izvrgavajui ni trunicu svoga ivota
nekakvomu osjeaju slinijemu tatini nego ljubavi.
im je te noi ostao sam, ustao je kako bi se naao s Iturbideom koji je s drugim
asnicima i dalje avrljao oko dvorine vatre. Natjerao ga je da pjeva do zore, dok ga je na
gitari pratio pukovnik Jos de la Cruz Paredes, a prema pjesmama koje je traio svi su shvatili
koliko je klonuo duhom.
Sa svojega se drugoga putovanja u Europu vratio oduevljen pomodnim kupletima i
pjevao ih je svim srcem, a plesao je neusporedivom umiljatou na svadbama potomaka
plemia i Indijanki u Caracasu. Ratovi su mu promijenili ukus. Romantine pjesme pukoga
nadahnua, koje su ga za ruku provele morima sumnja njegovih prvih ljubavi, bijahu
zamijenjene raskonim valcerima i trijumfalnim koranicama. Te je noi u Cartageni opet
zahtijevao pjesme iz mladosti, neke i tako stare da ih je on morao uiti Iturbidea koji je bio
premlad da bi ih se sjeao. Sluateljstvo se smanjivalo kako je general krvario prema unutra
sve dok nije ostao sam s Iturbideom uz eravice vatre.
udna no, bez zvijezda na nebu. S mora je puhao povjetarac nabijen plaem siroadi
i trulim zapasima. Iturbide bijae ovjek velikih utnja, znao je doekati zoru gledajui
netremice ledeni pepeo onim istim nadahnuem kojim je bez stanke mogao propjevati cijelu
no. General mu je, dok je raspirivao vatru, prekinuo aroliju:
to kau u Meksiku?
Ondje nemam nikoga odgovori Iturbide. Prognanik sam.
Ovdje smo to svi ree general. Proivio sam est godina u Venezueli otkako je
sve to poelo, a ostatak sam se vremena potucao po pola svijeta od nemila do nedraga. Ne
moete zamisliti to bih dao kad bih sad u San Mateu jeo onaj sloenac od mesa i povra!
Misao mu je vjerojatno doista pobjegla u eerane njegova djetinjstva, jer je
zavladala duboka utnja dok je gledao ugaenu vatru. Kad je progovorio, opet je gazio po
vrstoj zemlji.
Nevolja je u tome to smo prestali biti panjolci i potucali smo se po zemljama koje
iz dan u dan toliko mijenjaju nazive i vlade da vie ne znamo ni gdje smo, u kurac! ree.
Dugo se zagledao u pepeo i upitao drugaijim tonom:

 Kad na svijetu ima toliko zemalja, kako to da ste naumili doi upravo ovamo?
Iturbide mu odgovori obilazei kao maak oko vrue kae:
U vojnoj su nas akademiji uili ratovati na papiru rekao je. Borili smo se
kositrenim vojniiima na gipsanim maketama, a nedjeljom bi nas vodili na oblinje tratine,
meu krave i gospoje koje su se vraale s mise. Tad bi pukovnik ispalio topovski hitac kako
bismo se privikli na strah od eksplozija i miris baruta. Zamislite da je najslavniji na profesor
bio jedan engleski invalid koji nas je uio kako emo mrtvi padati s konja.
General ga prekine.
A vi ste htjeli pravi rat.
Va, generale ree Iturbide. No navrit e se dvije godine otkako su me
primili, a ja jo ne znam kakva je prava pravcata borba.
General ga ni tad nije gledao u lice.
Pogrijeili ste svoju sudbinu ree mu. Ovdje vie nee biti ratova doli onih
jedni protiv drugih, a to je kao ubiti vlastitu majku.
Jos Palacios ga iz sjene podsjeti da e svanuti. Tad je ibom razmicao pepeo, a dok se
uspravljao, grevito uhvativi Iturbidea za miicu, ree mu:
Na vaem bih mjestu odmaglio punom parom dok me ne stigne neasnost.
Jos Palacios e do smrti ponavljati da je kua podno Pope bila opsjednuta
nesretnom sudbinom. Nisu se pravo ni smjestili kad je iz Venezuele stigao porunik ratne
mornarice, Jos Toms Machado, s vijeu da mnogi vojni kotari ne priznaju separatistiku
vladu i da jaa nova, generalu sklona stranka.
Primio ga je u etiri oka te ga sasluao, pozorno, ali ne i osobito oduevljeno.
Dobro, ali to su zakasnjele vijesti rekao je. A to se mene tie, to moe jedan
jadni invalid protiv cijelog svijeta?
Zapovjedio je neka izaslanika smjeste sa svim poastima, ali nije mu obeao odgovor.
Ne oekujem domovinski spas rekao je.
No im je otpustio porunika Machada, general se okrenuo Carreu te ga upitao:
Jeste li sreli Sucrea?
Da: iz Santa Fea je otputovao sredinom svibnja, hitno, kako bi tono na Antunovo bio
sa svojom enom i kerkicom.
Dobro je putovao zakljui Carreo jer se predsjednik Mosquera s njim
mimoiao na cesti iz Popayna.
Kako to? zaudio se general. Otputovao je kopnom?
Tako je, generale.

 Boe siromaha! ree on.

Imao je zlu slutnju. Iste je noi primio vijest da je maral Sucre etvrtoga lipnja upao u
zasjedu i da je ustrijeljen metkom u lea dok je prolazio mranim podrujem klanca
Berruecosa. Montilla je donio tu tunu vijest kad je general dovravao veernju kupku i jedva
ju je cijelu sasluao. Udario se rukom po elu i povukao stolnjak na kojemu je jo ostalo
porculansko povre od veere, izludio u nastupu jednoga od svojih biblijskih bjesova.
Kurca ti! vrisne.
Kua je jo odjekivala od njegova uzvika, a on se ve svladao. Stropotao se u stolicu
riui:
Obando je to uinio!
I vie je puta ponavljao:
Obando, plaeni ubojica panjolaca.
Odnosilo se to na generala Josa Mariju Obanda, zapovjednika u Pastu, na junoj
granici Nove Granade, koji je time liio generala jedinoga mogueg nasljednika, a sebi
osigurao predsjedniki poloaj raetvorene republike kako bi ga predao Santanderu. Jedan
je od urotnika u svojim uspomenama pripovijedao kako ga je, kad je izlazio iz kue u kojoj je
bio zamiljen taj zloin, na glavnome trgu u Santa Feu, zaboljela dua videi marala Sucrea u
ledenoj sutonskoj omaglici u ogrtau od crna sukna, i siromakim eirom kako sam, drei
ruke u depovima, ee prvostolnikim atrijem.
One noi kad je uo za Sucreovu smrt, general je izbacivao krv. Jos Palacios je to
skrio, kao i onda u Hondi, kad ga je zatekao kako etveronoke spuvom pere kupaoniki
pod. Obje mu je tajne sauvao iako ga nije pitao, mislei da nema smisla nadodavati jo
neugodnih vijesti kad ih ionako ima na pretek.
Jedne noi poput ove, u Guayquilu, general je bio svjestan svoje preuranjene starosti.
Jo je imao kosu do ramena i vezivao ju je na zatiljku vrpcom zbog vee udobnosti u ratnim i
ljubavnim bitkama, ali je tad uvidio da mu je gotovo sijeda, a lice uvelo i alostivo. Da me
sad vidite, ne biste me prepoznali, napisao je jednomu prijatelju. etrdeset i jedna mije
godina, a doimam se kao ezdesetogodinji starac! Te je noi odrezao kosu. Malo poslije, u
Potosiju, u pokuaju zaustavljanja vihora kratkotrajne mladosti koja mu je izmicala kroza
prste, obrijao je brkove i zaliske.
Nakon to su ubili Sucrea, vie se nije sluio kozmetikim smicalicama kako bi prikrio
starost. Kua podno Pope utonula je u tugu. asnici vie nisu kartali, a noima su straarili,
razgovarali do sitnih sati oko vjene dvorine vatre protiv komaraca ili u zajednikoj
spavaonici, na visaljkama objeenim na razliitim razinama.
General je svoju gorinu cijedio kap po kap. Nasumce bi izabrao dva ili tri svoja
asnika te bi ih drao budne pokazujui im najgore to je uvao u trulenici svoga srca. Jo ih
je jedanput sve davio tubalicom da je njegova vojska na rubu rasula zbog krtosti kojom mu
Santander, kao dopredsjednik Republike Kolumbije, nije htio poslati postrojbe i novac kako
bi dovrio oslobaanje Perua.

 Po svojoj je prirodi krt i ogranien govorio je ali su njegovi razlozi bili jo

opakiji: nema veliine da sagleda ita preko kolumbijskih granica!
Po tisuiti im je put ponavljao komar da je smrtni udarac integraciji zadan kad su
Sjedinjene Drave bile pozvane na Panamski kongres, kad ih je na svoju ruku pozvao
Santander, a rije je bila, ni o emu manjem, nego o proglaenju amerikoga jedinstva.
Kao kada tko pozove maku na miju gozbu rekao je.
A sve zato to su Sjedinjene Drave zaprijetile kako e nas tuiti zato to kontinent
pretvaramo u savez narodnih drava protiv Svete Alijanse! Kakva ast!
Jo je jedanput ponovio sav svoj uas zbog nezamislive hladnokrvnosti kojom je
Santander doao do svojega konanog cilja.
On je mrtvo puhalo! rekao je.
Po ne znam koji put ponovi onaj svoj uljivi govor o zajmovima to ih je Santander
primio iz Londona i o popustljivosti kojom je potpomagao korupciju svojih prijatelja. Kad god
bi ga spomenuo, privatno ili javno, nadodao bi kap otrova u ozraje koje inilo se nije
moglo podnijeti ni kapi vie. No nije se mogao susprezati.
Tako je poela propast svijeta govorio je.
Bio je tako strog u upravljanju dravnim sredstvima da nije mogao prijei na tu temu
a da ne izgubi nadzor. Kao predsjednik odredio je smrtnu kaznu za svakoga dravnoga
slubenika koji bi utajio ili ukrao vie od deset pesosa. No zato je bio tako nesebian kad je
rije bila o njegovoj osobnoj imovini da je u nekoliko godina oslobodilakih ratova
potroio najvei dio naslijeenoga imetka. Svoju je plau dijelio ratnim udovicama i
invalidima. Svojim je neacima darovao naslijeene obiteljske eerane, sestrama je podario
kuu u Caracasu, a glavninu je svojih zemljinih posjeda podijelio brojnim robovima koje je
oslobodio jo prije nego to je ropstvo ukinuto. Odbio je milijun pesosa koje mu je ponudio
Kongres u Limi u zanosu osloboenja. Ljetnikovac u Montserrateu, to mu ga je vlada
dodijelila kako bi imao dostojno mjesto za stanovanje, darovao je jednomu prijatelju u
kripcu nekoliko dana prije podnoenja ostavke. U Apureu je ustao iz visaljke u kojoj je
spavao te ju je darovao nekomu vodiu kako bi se on u njoj preznojavao u groznici, a sam je
nastavio spavati na podu, umotan u vojnu kabanicu. Dvadeset tisua srebrnih pesosa koje je
od svojega novca htio platiti kvekerskomu odgajatelju Josephu Lancasteru nije bio njegov,
nego dravni dug. Konje koje je toliko volio ostavljao bi prijateljima koje je susretao na putu,
pa i Bijeloga goluba, najpoznatijeg i najslavnijeg, koji je ostao u Boliviji kao ukras u
konjunicama marala De Santa Cruza. Zato ga je tema o pronevjerenim zajmovima
izbacivala iz takta, u krajnosti perfidije.
Casandro je glatko proao, kao i poslije 25. rujna, jer on je arobnjak ouvanja
forme govorio je svakomu tko ga je htio sluati. No njegovi su prijatelji odnijeli natrag u
Englesku onaj isti novac koji su Englezi pozajmili naciji, uz lavlju dobit, umnoenu u njihovu
korist lihvarskim poslovima
Noima je svima pokazivao najmutnije dubine svoje due. etvrtoga se dana, u osvit,
kad se kriza inila vjenom, pojavio na dvorinim vratima u istoj odjei u kojoj je bio kad je

primio vijest o zloinu. Generala Bricea Mndeza pozvao je na razgovor u etiri oka i s njim
je avrljao do prvih pijetlova. General u svojoj visaljci, pod mreom, a Briceo Mndez na
drugoj, koju mu je Jos Palacios objesio do nje. Moda nijedan ni drugi nisu bili svjesni toga
koliko su iza sebe ostavili sjedilake navike i u nekoliko su se dana vratili nepouzdanim
noima u taboritima. Iz tog je razgovora general zakljuio da uznemirenost i udnje koje mu
je Jos Mara Carreo izrazio u Turbacu nisu samo njegove, nego ih dijeli i veina
venezuelskih asnika koji su se, poslije onoga kako su se Granaani prema njima ponaali,
osjeali venezuelskije nego ikada, ali su se bili spremni pobiti za cjelovitost. Da je general
zapovjedio neka se pou boriti u Venezuelu, odjurili bi glavom bez obzira, a Briceo Mndez
prije svih.
Bili su to najtei dani. Jedini posjetitelj kojega je general htio primiti bio je poljski
pukovnik Miecieslaw Napierski, junak u bitki kod Friedlanda i preivjeli iz poraza kod Leipziga
koji je tih dana doao s preporukom generala Poniatowskoga kako bi stupio u kolumbijsku
vojsku.
Zakasnili ste ree mu general. Ovdje vie nema niega!
Poslije Sucreove je smrti ostalo manje nego nita. To je dao na znanje Napierskomu, a
on je to prenio u svom putnom dnevniku to e ga jedan granadski pjesnik sto osamdeset
godina poslije spasiti za povijest. Napierski je doplovio na Shannonu. Brodski ga je kapetan
dopratio u generalovu kuu, a on im je spomenuo svoju elju da otputuje u Europu, ali ni
jedan od te dvojice nije u njega uoio istinsku sklonost za ukrcajem. Budui da je fregata
imala pristati i u La Guayri, odakle e se vratiti u Cartagenu, a iz nje isploviti u Kingston,
general je kapetanu dao pismo za svog opunomoenika za prodaju rudnika Aroa, u nadi da
e mu na povratku poslati neto novca, ali fregata se vratila bez odgovora, a on je oito bio
tako dotuen da nikomu nije palo ni na um pitati hoe li otputovati.
Ni jedna utjena vijest. Jos Palacios se, sa svoje strane, trudio ne pogorati one koje
su pristizale i pokuavao ih je to dulje zadrati. asnike u njegovoj pratnji muilo je to a
generalu su to krili kako ga ne bi do kraja dotukli to je husarska i grenadirska straa
posijala vatreno sjeme besmrtne blenoreje* . Poelo je od onih dviju ena to su namirivale
cijeli garnizon u noima u Hondi, a vojnici su poslije to irili svojim neurednim ljubavima
kamo god bi proli. Sad vie nije poteen nitko iz postrojbe, iako nije bilo tog lijeka slubene
medicine niti nadrilijenikih metrija koje nisu iskuavali.
Nije bila nepogreiva skrb Josa Palaciosa kako bi gospodara potedio beskorisnih
gorina. Jedne je noi iz ruke u ruku ilo nenaslovljeno pismo, a nitko nije znao kako je stiglo
do generalove visaljke. Proitao ga je bez naoala, daleko ispruivi ruku, te ga prinio
plamenu votanice i pridravao sve dok nije izgorjelo.
Bilo je to pismo Josefe Sagrario da e u ponedjeljak, s muem i djecom, biti na
proputovanju u Mompoxu, osokoljena vijeu da je general svrgnut i da odlazi iz zemlje.
Nikada nije otkrio to je pisala, ali je cijelu no odisao silnom tjeskobom i u zoru poslao Josefi
Sagrario prijedlog pomirenja. Odoljela je molbama i nastavila putovanje kao to je bilo
predvieno, bez trenutka slabosti. Jedini joj je razlog, kako je rekla Josu Palaciosu, taj to
nema nikakva smisla pomiriti se s ovjekom kojega je ve smatrala mrtvim.
*

Zarazna bolest kada se bacil gonoreje prenese u oi op. prev.

Tog se tjedna saznalo da se u Santa Feu zaotrio osobni rat Manuele Senz za
generalov povratak. Nastojei joj zagoriti ivot, Ministarstvo unutarnjih poslova zahtijevalo
je od nje neka preda arhive koje je uvala. Odbila je i pokrenula provokacijski rat kojim je
vladu izbacila iz takta. Potiui skandale, dijelila je letke u kojima je generala kovala u
zvijezde, a sa svoje je dvije robinjiceratnice brisala ugljenom nadrljane natpise na javnim
zidovima. Javnost je znala da ona u pukovnikoj odori zalazi u vojarnice te sudjeluje u
vojnikim proslavama i asnikim urotama. Najvie se govorkalo da, u Urdanetinoj sjeni,
podjaruje oruani ustanak kojim bi se opet uspostavila generalova apsolutna vlast.
Teko je bilo povjerovati da on za to ima snage. Sutonske su groznice postajale sve
redovitije, a kaalj razdirui.
Jos Palacios ga je jedne zore uo kako urla:
Kurvanjska domovino!
Upao je u spavau sobu, prestraen povikom zbog kojega je general, uvijek korio
svoje asnike, i nae ga okrvavljenog obraza. Porezao se prigodom brijanja, ali se nije toliko
naljutio zbog te nezgode koliko zbog svoje nespretnosti. Ljekarnik koji
mu je priskoio, na hitan poziv pukovnika Wilsona, naao ga je tako oajna da ga je
pokuavao smiriti kapljicama beladone.
Naglo ga je zaustavio.
Ostavite me ovakva ree mu. Oaj je spas izgubljenih!
Iz Caracasa mu je pisala sestra Mara Antonia. Svi se tue to nisi htio doi srediti
ovaj nered, napisala mu je. Seoski su upnici nepokolebljivo za njega, vojni se bjegunci
otimaju nadzoru, planine su pune naoruanih ljudi koji tvrde da nee nikoga nego njega.
Povika je to luaka, jer se vie ne razumiju ni oni koji su digli revoluciju, pisala mu je
sestra. Naime, dok su jedni vapili za njim, zidovi bi u pola zemlje osvanuli irkani pogrdnim
natpisima. Njegovu bi obitelj, pisalo je u tim klevetnikim paskvilima, trebalo iskorijeniti do
petoga koljena.
Dotukao ga je Venezuelski kongres sazvan u Valenciji, okrunjen konanim
odcjepljenjem i sveanom izjavom da nee biti pomirbe s Novom Granadom i Ekvadorom
dokle je god general na kolumbijskome tlu. Koliko i sama ta injenica, zaboljelo ga je i to to
mu je slubeno izvjee iz Santa Fea predao jedan od urotnika u atentatu 25. rujna, njegov
smrtni neprijatelj, kojega je predsjednik Mosquera pozvao iz progonstva kako bi ga
imenovao ministrom unutarnjih poslova.
Moram priznati da me taj dogaaj pogodio najvie u ivotu rekao je general.
No je probdio diktirajui raznim pisarima razne inaice odgovora, ali je njegov bijes
bio toliki da je na posljetku usnuo. U osvit je, poslije nemirna sna, kazao Josu Palaciosu:
Onoga dana kad ja umrem, u Caracasu e zazvoniti sva zvona!
Pa i vie od toga. Doznavi za njegovu smrt, gubernator Maracaiba e napisati:
Hitam priopiti vijest o velikom dogaaju koji e nedvojbeno uroditi bezbrojnim

dobrobitima u borbi za slobodu i za sreu ove zemlje. Onaj zloduh, ona baklja anarhije, onaj
domovinski tlaitelj prestao je postojati. Ta se objava, isprva namijenjena samo kao
izvjee vladi u Caracasu, pretvorila u nacionalni proglas.
U moru uasa tih zlosretnih dana Jos Palacios otpjevao je generalu u pet sati ujutro
nadnevak njegova roenja:
Dvadeset i etvrtoga srpnja, dan svete Kristine, djevice i muenice!
Otvorio je oi i valjda opet postao svjestan da je izabranik nedaa.
Nije obiavao slaviti roendan nego imendan. U katolikom je kalendaru bilo
jedanaest svetih imuna, ali najvie bi bio volio da je dobio ime po imunu Cirencu koji je
pomagao Kristu naprtiti kri, no sudbina mu je odredila drugoga imuna, apostola i
propovjednika u Egiptu i Etiopiji, koji se slavi 28. listopada. Jedanput su mu na taj dan u
Santa Feu stavili na glavu lovorov vijenac. Razdragano ga je skinuo te ga vragolasto nataknuo
generalu Santanderu, koji ga je prihvatio ne trepnuvi. No ivot nije brojio imendanima nego
godinama. Osobito mu je vaan bio etrdeset i sedmi, jer ga je lani, dvadeset etvrtoga
srpnja u Guayaquilu u jeku loih vijesti sa svih strana i pogubnih bulanjenja u groznicama
sledilo jedno prorotvo. Njega, koji nikada nije priznavao realnost proricanja. Znak je bio
jasan: ostane li na ivotu do sljedeega roendana, nema te snage koja bi ga ubila.
Tajnovitost tog zagonetnoga prorotva bila je ona snage koja ga je sve dotada drala
suprotno svakomu razboru.
U kurac, ve etrdeset i sedam godina! apnuo je. A iv sam!
Uspravio se u visaljci, oporavljenih snaga, a srca okrijepljena divnom uvjerenou da
je izvan svih zala. Pozvao je Bricena Mndeza, glaveinu onih koji su htjeli otii u Venezuelu i
ondje se boriti za cjelovitost Kolumbije. Predao mu je dar kojim je svojim asnicima uvijek
krunio svoj roendan.
Od porunika nadalje rekao mu je tko god se eli otii boriti u Venezueli neka
popie svoje oruje.
Prvi je bio general Briceo Mndez. Pohodu se pridrue i dva generala, etiri
pukovnika i osam satnika garnizona u Cartageni. No kad je Carreo podsjetio generala na
njegovo obeanje, on mu ree:
Vama su namijenjene vie nakane!
Dva je sata prije polaska odluio da otputuje i Jos Laurencio Silva, jer je stekao
dojam da mu je hrava svakodnevica pogorala opsesiju da e oslijepjeti. Silva otkloni tu
ast.
Rat je i ova dokonost, i to najtei rekao je. Dakle, ostajem ovdje ako mi moj
general ne zapovjedi drukije.
A Iturbide, Fernando i Andrs Ibarra nipoto nisu bili prihvaeni.
Budete li doista morali otii, bit e to na drugu stranu rekao je general Iturbideu.

Andrsu je, s neobinim motivom, dao na znanje da je general Diego Ibarra ve u

borbi, a previe su dva brata u jednom te istom ratu. Fernando se nije ni ponudio, uvjeren da
e uti isti odgovor kao uvijek: ovjek u rat ide itav pa ne moe dopustiti da ostane bez
oba oka i desne ruke! Utjeio se time to je taj odgovor u neku ruku bio vojno odlije.
Montilla im je donio popudbinu iste noi kad bijae odobrena. Sudjelovao je u
jednostavnom obredu kad se general od svakoga oprostio zagrljajem i po jednom reenicom.
Otili su odvojeni, raznim putovima, neki preko Jamaice, drugi preko Curaaa, a trei preko
Guajire, ali svi u civilu, bez oruja ili iega ime bi odali svoj identitet, kao to su odavna
nauili u tajnim pothvatima protiv panjolaca. U zoru je kua podno Pope bila opustjela
vojamica, ali general je ostao u nadi da e u novom ratu opet ozelenjeti negdanje lovorike.

General Rafael Urdaneta domogao se vlasti petoga rujna. Ustavotvornoj je skuptini bio
istekao mandat, a nije bilo druge valjane vlasti koja bi dravnom udaru dala zakonitost pa su
ustanici pozvali gradsko poglavarstvo Santa Fea koje je Urdanetu priznalo obnaateljem
dunosti dok je ne preuzme general. Tako je dostigao svoj vrhunac ustanak venezuelskih
vojnika i asnika u garnizonima Nove Granade, koji su porazili vladine snage uz potporu sitnih
zemljoposjednika iz savana i seoskoga sveenstva. Bio je to prvi dravni udar u Republici
Kolumbiji i prvi od etrdeset i devet graanskih ratova koje smo imali izgurati u ostatku
stoljea. Predsjednik Joaqun Mosquera i potpredsjednik Caycedo, usamljenici usred
nitavila, maknuli su se sa svojih poloaja. Urdaneta je pokupio vlast s poda, a prvi mu je
vladarski potez bio poslati u Cartagenu svoje osobno izaslanstvo kako bi generalu ponudilo
mandat predsjednika Republike.
Jos Palacios odavno se nije sjeao da je njegov gospodar bio tako stabilna zdravlja
kao tih dana, jer su glavobolja i sutonske groznice poloile oruje im je stigla vijest o vojnom
udaru. No nije ga dugo viao ni u stanju vee tjeskobe. Uznemiren time, Montilla je pridobio
suuesnitvo fra Sebastina de Sigenze kako bi generalu potajno pruao pomo, to je
fratar drage volje prihvaao, i to izvrsno, doputajui da ga general pobjeuje u ahu onih
uarenih popodneva dok su ekali Urdanetine izaslanike.
General je poteze nauio tijekom svojega drugog boravka u Europi i malo mu je
nedostajalo da postane majstor igrajui s generalom OLearyjem u besanim noima dugog
bojnoga pohoda u Peruu. No nije se osjeao sposobnim poi naprijed.
ah nije igra nego strast, govorio je. Vie volim junakije podvige!
No u svojim ga je nacrtima za javno kolstvo uvrstio u korisne i estite igre koje se
imaju uiti u kolama. Zapravo nikada nije ustrajao u ahu jer njegovi ivci nisu bili za tako
samozatajnu igru, a koncentracija koju bi od njega zahtijevala trebala mu je za ozbiljnije
stvari.
Fra Sebastin bi ga naao kako se snanim trzajima ljulja u visaljci koju su, po njegovoj
zapovijedi, objesili uz vrata na ulicu kako bi motrio put ueenoga praha na kojemu su se
morali pojaviti Urdanetini izaslanici.
Ajoj, fratre!, govorio bi mu general kad bi ga vidio da dolazi. Niste nita nauili na
vlastitoj koi!
Gotovo ne bi ni sjeo povui poteze jer bi poslije svakoga ustajao dok bi fratar
razmiljao.

Nemojte me rastresti, Ekscelencijo, govorio bi mu fratar. Inae u vas iva

pojesti!
General se nasmijao:
Tko s oholou objeduje, u sramoti e veerati!
OLeary bi se znao zaustaviti uz stol kako bi prouavao ahovnicu i priapnuo mu
kakvu zamisao. Ogoreno ih je odbijao. Naprotiv, kad god bi pobijedio, izlazio bi u dvorite
gdje su njegovi asnici kartali i hvalisao se svojom pobjedom. Usred jedne ahovske partije
fra Sebastin ga je upitao pomilja li na to da zapie svoje uspomene.
Nikada! odgovorio je. To su mrtvake trice i kuine!
Pota, jedna od njegovih najjaih opsesija, pretvorila se u muenje. Jo vie tijekom
onih smuenih tjedana kad su glasnici iz Santa Fea odugovlaili na putu, ekajui svjeije
vijesti, a posrednici na usputnim postajama umarali se ekajui ih. Zato je ilegalna pota
postajala sve to izdanijom i uurbanijom te bi general primao vijesti o vijestima prije nego bi
doista do njega stigle pa je imao na pretek vremena kako bi mu odluke sazrijevale.
Doznavi da su izaslanici blizu, sedamnaestoga je rujna poslao Carrea i OLearyja
neka ih doekaju na putu iz Turbaca. Pristigli su pukovnici Vicente Pieres i Julin Santa
Mara, koji su se isprva iznenadili to u tako dobru raspoloenju zatjeu beznadnoga
bolesnika o kojemu se toliko govorilo u Santa Feu. U kui su improvizirali sveanost, uz
civilne i vojne dostojanstvenike na kojoj su se drali prigodni govori i ispijale zdravice za
domovinski spas. Na posljetku je general zadrao izaslanike i oni mu u etiri oka reknu istinu.
Pukovnik Santa Mara, sklon patetinosti, iznese vrhunski razlog: ne prihvati li general svoj
mandat, u zemlji e nastati strahovito bezvlae.
On se izmaknuo odgovoru.
Najprije postojati, a onda mijenjati rekao je. Tek kad se politiko obzorje
razvedri, znat emo postoji li domovina ili ne postoji.
Pukovnik Santa Mara nije shvaao.
Time hou rei da je najhitnije orujem ujediniti zemlju nastavi general. No
svretak klupka nije ovdje, nego u Venezueli!
Otad mu je to bila fiksna ideja: opet sve poeti iznova, znajui da je neprijatelj u
njegovoj vlastitoj kui, a ne izvan nje. Oligarhije svake zemlje koje su u Novoj Granadi
predstavljali santanderovci pa i sam Santander objavile su borbu na smrt ideji integracije
zato to se kosila s mjesnim povlasticama bogatih otmjenih obitelji.
To je pravi i jedini razlog ovoga rascjepkanoga rata koji nas ubija rekao je
general. A najtunije je to to vjeruju da mijenjaju svijet, dok zapravo time samo
ovjekovjeuju najnatranije panjolske zamisli!
Nastavio je u jednom dahu:

 Znam, smiju mi se zato to u istome pismu istoga dana kaem istoj osobi jedno, a
onda neto posve suprotno, da sam za monarhiju, da sam protiv monarhije, a i tree: da
istodobno odobravam obje mogunosti!
Optuivali su ga da je prevrtljivac u svojim prosudbama ljudi i da manipulira
povijeu, da se borio protiv Fernanda Sedmoga a grlio se s Morillom, da je protiv panjolske
vodio rat na ivot i smrt a bio snaan promicatelj njezina duha, zato to se oslanjao na Haiti
kako bi pobijedio a onda ga smatrao stranom zemljom kako ga ne bi pozvao na Panamski
kongres, zato to je bio mason i na misi itao Voltairea a s druge strane branio Crkvu, zato
to je oijukao s Englezima a kanio se oeniti francuskom kneginjicom, da je lakouman,
licemjeran i nelojalan jer je prijateljima u nazonosti laskao, a iza lea ih ocrnjivao.
Pa lijepo, sve je to tono, ali sporedno rekao je jer sam sve to uinio jedino u
cilju da ovaj kontinent bude jedna neovisna i jedinstvena zemlja, a u tome nisam imao ni
jednu proturjenost, ni jednu jedinu sumnju!
I zakljuio je karipskom istom psovkom:
A sve drugo neka se goni u kurac!
U pismu to ga je dva dana poslije poslao generalu Briceu Mndezu, napisao je:
Nisam htio prihvatiti mandat koji su mi ponudili, jer ne elim sloviti kao buntovniki voa i
biti vojno imenovan od pobjednika.
No u dva pisma koja je te iste noi izdiktirao Fernandu za generala Rafaela Urdanetu,
pripazio je da ne bude toliko radikalan.
Prvo je pismo bilo slubeni odgovor, a njegov je svean ton bio oit od samog
oslavljavanja s Predini gospodine. U njemu je dravni udar opravdavao stanjem bezvlaa i
zaputenosti u kojem se republika nala poslije raspada prole vlade. U takvim se
sluajevima narod ne vara, napisao je. No ne postoji nikakva mogunost da prihvati
predsjedniki mandat. Jedino to moe ponuditi njegova je spremnost da se vrati u Santa Fe
kako bi kao obian vojnik sluio novoj vladi.
Drugo je pismo bilo privatno, to se oitovalo ve u prvome retku: Dragi generale.
Bilo je to iscrpno i razvidno pismo, a nije ostavljalo ni najmanju sumnju u razloge svoje
nesigurnosti. Budui da se Don Joaqun Mosquera nije odrekao naslova, sutra bi mogao
postii da ga proglase punopravnim predsjednikom, a njega bi prikazao kao samozvanca.
Zapravo je ponavljao ono iz slubenog pisma: dok ne bude imao jasan mandat, potekao iz
zakonitog izvora, ne postoji nikakva mogunost da se prihvati vlasti.
Oba su pisma otila istom potom, zajedno s izvornikom proglasa u kojem je pozivao
zemlju neka zaboravi svoje strasti i podupre novu vladu. No drao se daleko od bilo kakva
dogovora. Iako se ini da nudim mnogo, ne nudim nita, rei e poslije. I priznao je da je
napisao neke reenice kojima je jedini cilj bio ulagivati se onima koji to ele.
U drugom je pismu najzanimljiviji njegov zapovjedniki ton, tako zaudan u ovjeka
liena svake moi. Zatraio je promaknue za pukovnika Florencija Jimneza kako bi otiao
na zapad s dovoljno vojske i streljiva te kako bi pruio otpor dugotrajnomu ratu to su ga
protiv sredinje vlade vodili generali Jos Mara Obando i Jos Hilario Lpez.

 Oni koji ubie Sucrea naglasio je.

Preporuio je i druge asnike na razne visoke poloaje. Preuzmite to vi, pisao je
Urdaneti, a ja u uiniti ostatak, od porjeja Magdalene, pa sve do Venezuele i do Boyac.
Spremanje stupati u Santa Fe na elu dvije tisue ljudi te na taj nain pridonijeti uspostavi
javnog reda i uvrenju nove vlade.
Puna etrdeset i dva dana nije primio izravne vijesti od Urdanete, ali mu je i dalje na
sve naine pisao tijekom onog dugog mjeseca kad nije radio nita drugo doli slao vojne
zapovijetke na sve etiri strane svijeta. Brodovi su uplovljavali i isplovljavali, ali o putovanju u
Europu vie nije bilo ni spomena iako je katkad na to podsjeao kao nain politikoga
pritiska. Kua podno Pope pretvorila se u glavni stoer cijele zemlje, a rijetke su bile politike
odluke tih mjeseci koje on iz visaljke nije ili nadahnuo ili donio. Korak po korak, gotovo ne
htijui, upletao se u odluke koje su nadilazile vojna pitanja. Vodio je skrb o najmanjim
pojedinostima, primjerice isposlovao namjetenje u potanskom uredu svojemu dobromu
prijatelju, gospodinu Tatisu, ili da opet prime u djelatnu slubu generala Josa Ucrsa koji
vie nije podnosio mir u svojoj kui.
Tih je dana s obnovljenim arom ponavljao svoju staru uzreicu: Star sam, bolestan,
izmoren, razoaran, proganjan, oblaen i slabo plaen! No nitko tko bi ga vidio nije mu
povjerovao. Dok se inilo da manevrira kao opeen maak oko vrue kae kako bi ojaao
vladu, zapravo je planirao, figuricu po figuricu, autoritetom i vlau vrhovnoga zapovjednika
razraeni vojni stroj kojim se pripremao opet osvojiti Venezuelu i iz nje drugi put poeti
obnovu najveega saveza naroda na svijetu.
Nije se mogla zamisliti povoljnija prigoda. Nova je Granada bila sigurna u Urdanetinim
rukama nakon poraza liberalne stranke, dok je Santander usidren u Parizu. Ekvador je
siguran u rukama Floresa, onog istog venezuelskoga kaudilja, ambicioznog i sukobljivog, koji
je od Kolumbije odcijepio Quito i Guayaquil kako bi utemeljio novu Republiku Ekvador, ali se
general uzdao u to da e ga pridobiti na svoju stranu nakon to pokori one koji ubie Sucrea.
Bolivija je sigurna u rukama marala De Santa Cruza, njegova prijatelja koji mu je upravo
ponudio diplomatsko predstavnitvo pri Svetoj Stolici. Tako je neposredan cilj bio oduzeti
generalu Pezu jednom zauvijek vlast u Venezueli.
Generalov je vojni plan prividno bio zacrtan tako da se iz Cucute pokrene masovni
napad dok se Pez usredotoio na obranu Maracaiba. No prvog je rujna pokrajina Riohacha
svrgnula vojnoga zapovjednika, nije vie priznavala vlast Cartagene i proglasila se
venezuelskom. Ne samo to je odmah dobila potporu iz Maracaiba, nego su joj u pomo
poslali generala Pedra Caruja, vou atentata 25. rujna koji je pobjegao pravdi i sklonio se pod
okrilje venezuelske vlade.
Montilla je vijest donio im ju je primio, ali general ju je ve doznao i likovao, jer mu
je ustanak u Riohachi omoguio da s druge bojinice poalje svjee i jae snage na
Maracaibo.
Uz to je ree Carujo u naim rukama.
Iste se noi zatvorio sa svojim asnicima i nadasve tono zacrtavao strategiju,
opisujui sve tekoe na terenu, miui cijele vojske poput ahovskih figurica, sprjeavajui i
one neprijateljske nakane koje su najmanje oekivali. Nije imao akademsku spremu

usporedivu s bilo kojim od svojih asnika koji su se uglavnom kolovali u najboljim

panjolskim vojnim uilitima ali bio je sposoban zamisliti situaciju do najmanjih
pojedinosti. Imao je tako izvanredno vizualno pamenje da je znao predvidjeti zapreku koju
bi negdje u prolazu vidio prije mnogo godina, pa iako je bio daleko od majstora ratnih
umijea, u nadahnuu ga nitko nije nadmaivao.
U zoru je naum razradio do posljednjih pojedinosti. Naum podroban i estok, a tako
vidovit da je napad na Maracaibo predviao potkraj studenoga ili, u najgorem sluaju,
poetkom prosinca. Kad je plan na posljetku potpuno razmotren, jednoga kinog utorka u
osam sati ujutro, Montilla ga je upozorio da se u njemu uoava kako nema nijednoga
granadskoga generala.
U Novoj Granadi nema generala koji ita vrijedi ree on. Oni koji nisu
nesposobni, nitkovi su!
Montilla se pourio zasladiti temu:
A vi, generale, kamo ete vi?
Sad mi je svejedno, u Ccutu ili Riohachu ree on.
Okrenuo se kako bi se povukao, ali ga namrtene obrve generala Carrea podsjete na
vie puta neispunjeno obeanje. Zapravo ga je po svaku cijenu htio zadrati uza se, ali se vie
nije mogao igrati s njegovim strepnjama. Potapao ga je po ramenu, kao uvijek, i rekao:
Rije je ispunjena, Carreo: i vi idete!
Ekspedicija od dvije tisue ljudi isplovila je iz Cartagene na dan koji kao da je bio
izabran kao simbol: dvadeset i peti rujna. Pod zapovjednitvom general Mariana Montille,
Josa Flixa Blanca i Josa Marije Carree a svaki je od njih imao zadatak da u Santa Marti
nade ladanjsku kuicu odakle bi general mogao izbliza pratiti rat dok mu se ne vrati zdravlje.
Napisao je jednom prijatelju: Za dva dana putujem u Santa Martu, na vjebe, kako bih se
spasio iz dosade u kojoj sam sada, kako bih popravio stanje. Reenouinjeno! Na put je
krenuo prvog listopada. Drugog je listopada, jo na putu, bio iskreniji u pismu generalu Justu
Briceu: Nastavljam put u Santa Martu kako bih svojim utjecajem pridonio eskpediciji koja
ide u Maracaibo! Istoga je dana opet pisao i Urdaneti: Nastavljam put u Santa Martu s
ciljem posjetiti to podruje koje nikada dosad nisam vidio, a pokuat u zavarati neke
neprijatelje koji previe utjeu na miljenje! Tek mu je tad odao pravu svrhu svog
putovanja: Izbliza u pratiti operacije protiv Riohache i pribliiti se Maracaibu i vojsci ne bih
li moda utjecao na kakvu vanu operaciju! Doista vie nije bio poraeni umirovljenik koji
bjei u progonstvo, nego general u bojnom pohodu.
Iz ratnih je razloga ubrzao odlazak iz Cartagene. Nije gubio vrijeme na slubene
rastanke, a vijest je javio tek rijetkim prijateljima. Fernando i Jos Palacios su, prema
njegovim uputama, pola prtljage ostavili na uvanje prijateljima i trgovakim kuama kako ne
bi u neizvjesnome ratu vukli suvine terete. Mjesnomu su trgovcu Don Juanu Pavajeauu
ostavili deset krinja privatnih spisa i zaduili ga neka ih poalje na pariku adresu koju e mu
naknadno javiti. U priznanici je odreeno da e ih gospodin Pavajeau zapaliti ne bude li
vlasnik zbog vie sile mogao doi po njih.

Fernando je u bankarskoj kui Busch i kompanija pohranio dvije stotine una u zlatu
koje je u zadnji trenutak naao, bez ikakva traga o podrijetlu, meu strievim priborom u
pisaem stolu. Juanu de Franciscu Martinu povjerio je, takoer na uvanje, krinjicu s
trideset i pet zlatnih medalja. Takoer mu je ostavio barunastu vreicu, a u njoj dvije stotine
devedeset etiri velika srebrna odlija, ezdeset i sedam malih i devedeset est srednjih te
jo jednu, istu takvu, a u njoj etrdeset zlatnih i srebrnih spomenica, od kojih neke s
generalovim profilom. Ostavio mu je i zlatni jedai pribor koji su donijeli iz Mompoxa u
starom sanduku vina, ispranu posteljinu, dva sanduka knjiga, ma optoen briljantima i
neuporabljivu puku. Meu tolikim sitnicama bijedni ostaci prohujalih vremena, nekoliko
beskorisnih naoala, sve jaih i jaih otkako je general u svojoj trideset devetoj godini otkrio
poetak dalekovidnosti kad je imao tekoe pri brijanju, sve dok mu duljina ruke vie nije bila
dovoljna za itanje.
Jos Palacios je, sa svoje strane, povjerio Don Juanu de Dios Amadoru jednu krinju
koja je godinama s njima svagdje putovala, a o njezinu se sadraju nije znalo nita pouzdano.
Bilo je to vjeno obiljeje generala, koji u jednom trenutku nije mogao odoljeti posesivnoj
prodrljivosti prema predmetima za koje se to moglo najmanje oekivati ili prema ljudima
bez nekih veih zasluga, a poslije odreenoga vremena morao ih je vui za sobom ne znajui
kako bi ih se rijeio. krinju je 1826. donio iz Lime u Santa Fe i vukao ju je uvijek poslije
atentata 25. rujna, kad se vratio na jug u svoj posljednji rat. Ne moemo je ostaviti dok ne
doznamo bar to je li naa, govorio je. Kad se posljednji put vratio u Santa Fe, spreman
predati svoju ostavku Ustavotvornoj skuptini, krinja se nala u bijednim ostacima njegove
neko carske prtljage. Na posljetku su je odluili otvoriti u Cartageni, na opem pregledu
njegove imovine, a u njoj su nali nered i osobne predmete koje su odavno smatrali
izgubljenima: etiri stotine petnaest una u zlatu kolumbijske kovnice, portret Georgea
Washingtona i pramen njegove kose, zlatnu kutiju za burmuticu, dar engleskoga kralja,
zlatnu futrolu s briljatnim kljuevima i relikvijarom, te veliku bolivijsku zvijezdu optoenu
briljantima. Sve je to Jos Palacios ostavio u kui De Francisca Martina, popisano i
provjereno, te zatraio urednu potvrdu primitka. Prtljaga se svela na razumnu mjeru, iako su
jo ostale tri od njegove etiri krinje njegova rublja, deset stanjenih lanenih stolnjaka te
raspareni zlatni i srebrni jedai pribor koji general nije htio ni ostaviti ni prodati ukoliko bi
jedanput morali postaviti stol za zaslune goste. esto su mu savjetovali neka te predmete
drabuje kako bi prodajom poveao svoja skromna novana sredstva, ali je uvijek odbijao uz
obrazloenje da je to dravna imovina.
S olakanom prtljagom i malobrojnijom pratnjom, prvoga su dana stigli u Turbaco.
Sutradan su nastavili po lijepu vremenu, ali su se prije podneva morali skloniti ispod
golemoga campana* , gdje su noili pod kiom i zloudnim movarnim vjetrovima. General se
potuio na bolove slezene i jetre, a Jos Palacios pripremio mu je ljekoviti sirup prema
francuskom priruniku, ali su bolovi postajali sve ei, a vruica je ojaala. U zoru bje toliko
iznemogao da su ga u nesvijesti prebacili u naselje Soledad, gdje ga je njegov stari prijatelj
Don Pedro Juan Visbal primio u svojoj kui. Ondje je ostao vie od mjesec dana, u svakojakim
tegobama, pojaanim zbog neizdrljivih listopadskih kia.
Soledad je nosio prikladno ime: etiri ulice sirotinjskih kua, vruih i pustih, otprilike
dvije legue od stare Barrance de San Nicols, koja e se u nekoliko godina pretvoriti u
*

Drvo dragocjeno u brodogradnji op. prev.

najbogatije i najgostoljubivije naselje u cijeloj zemlji. General nigdje ne bi naao tako mimo
mjesto ni pogodniju kuu za svoju boljku, sa est predivnih balkona koji su je preplavljivali
svjetlom, a dvorite je bilo idealno za razmiljanje ispod stoljetne ceibe. S prozora spavaonice
vidio se pust trgi, ruevna crkva i kue s krovovima od gorke palme, premazane bojilima od
povijua.
Nimalo mu nije pomogao kuni mir. Prve je noi pao u laganu nesvijest, ali nije
priznavao da je to nov znak njegove malaksalosti. Sukladno francuskom priruniku, svoje je
tegobe opisivao kao crnu u pogoranu opom prehladom i staru reumu koja mu se vratila
poslije oluje. Ta mu je sloena dijagnoza poveala vjekovitu nesnoljivost prema istodobnim
lijekovima za razne boljke, jer je tvrdio da ono to je zajedno korisno drugomu teti. No
priznavao je da nema dobra lijeka ako ga ovjek ne uzima i svakog se dana tuio da nema
dobra lijenika, a uporno je odbijao da ga pregledaju brojni doktori koje su mu slali.
Pukovnik je Wilson u pismu napisanom tih dana priopio svom ocu da bi general
svakog trenutka mogao umrijeti, ali odbija lijenike ne iz prijezira nego iz bistrine. Doista,
pie Wilson, bolest je jedina neprijateljica koje se general boji, a odbija se s njome sueliti
kako ga ne bi odvukla od njegova glavnog ivotnog cilja. Lijeiti se od bolesti isto je kao
raditi na brodu, rekao mu je general. OLeary mu je prije etiri godine u Limi savjetovao
neka se podvrgne temeljitom lijeenju dok priprema bolivijski ustav, ali njegov odgovor nije
trpio prigovora:
Ne mogu se istodobno dobiti dvije bitke!
inilo se da vrsto vjeruje kako su neprekidan pokret i oslanjanje na vlastite snage
urota protiv bolesti. Fernanda Barriga obiavala mu je zavezati podbradnik i hraniti ga
licom, kao dijete, a on je utke vakao i ak opet otvarao usta im bi progutao. No tih joj je
dana uzimao licu i jeo svojom rukom, bez podbradnika, kako bi svi shvatili da mu nitko nije
nuan. Josu Palaciosu paralo se srce kad bi ga zatekao dok je pokuavao obaviti one kune
poslove koje su mu oduvijek obavljale sluge, sluaci ili pobonici, a bio je neutjean kad ga je
vidio kako se polio cijelom boicom crnila kad ga je pokuavao izliti u tintarnicu. Bilo je to
neto neobino, jer svi su se iuavali kako to da mu ruke ne dru iako je u tako teku
stanju, a sveudilj su mu tako sigurne da je jedanput u tjednu sam sebi rezao i istio nokte, a
svakoga se dana brijao.
U svom je raju u Limi neko, davno je to bilo, proveo jednu sretnu no s nekom
djevom glatkih dlaica koje su joj pokrivale i posljednji milimetar beduinske koe. U zoru ju
je, dok se brijao, gledao golu na postelji, utonulu u smireni san zadovoljne ene te nije
mogao odoljeti napasti da je zauvijek obiljei svetim inom. Od glave do pete prekrio ju je
sapunicom i u ljubavnoj je nasladi do kraja obrijao, as desnom as lijevom rukom, od glave
do pete, pa ak i obrve gdje ih je naao ostavivi je tako dvostruko golu, u njezinu
velianstvenu tijelu novoroenke. Upitala ga je, skrene due, voli lije doista, a on joj je
odgovorio onom istom obrednom reenicom koju je cijeloga ivota nemilosrdno toio u
tolika srca:
Vie nego ijednu na ovome svijetu!
U Soledadu je sebe, takoer dok se brijao, podvrgnuo istomu inu. Najprije je
odrezao bijeli ravni pramen, jedan od rijetkih koji su mu preostali, pokoravajui se prividno
djetinjastomu nagonu. Poslije je odsjekao drugi, svjesnije, a poslije sve, bez ikakva reda, kao

da kosi travu, dok je napuklim glasom recitirao svoje najdrae kitice iz La Araucane* . U
spavau je sobu uao Jos Palacios kako bi vidio s kim razgovara, a naao ga je dok je brijao
svoju pjenom prekrivenu lubanju. Obrijao se na nulericu.
Egzorcizmom se nije primirio. Po danu je nosio svilenu kapicu, a nou crvenu
kukuljicu, ali je jedva mogao ublaiti ledene nalete klonua. Ustajao bi i u mraku etao po
golemoj, mjeseinom obasjanoj kui, ali vie nije mogao hodati gol, nego se ogrtao
pokrivaem kako ne bi u vrelim noima cvokotao od studeni. Po danu mu pono vie nije bio
dovoljan pa je odluio navlaiti crvenu kukuljicu povie svilene kapice.
Toliko su ga naljutile sitniarske vojnike spletke i politiarske nepravde da je jednoga
popodneva odluio, tresnuvi akom o stol, da vie nee trpjeti ni jedne ni druge.
Recite im da sam suiav kako se vie ne bi vraali! povikao je.
Ta je odluka bila tako drastina da je u kui zabranjivao odore i vojne obrede, ali opet
nije mogao opstati bez njih pa su se jalove audijencije i neplodni urotniki sastanci
nastavljali, kao i uvijek, protiv njegovih zapovijedi. Tad se osjeao tako loe da je prihvatio
lijeniki posjet, ali pod uvjetom da ga ne pregleda, da mu ne postavlja pitanja o njegovim
tegobama i da mu ne pokuava uvaliti pie.
Samo na razgovor! rekao je.
Izabranik se nije mogao bolje uklapati u njegove elje. Zvao se Hrcules Gastelbondo,
a bio je vremean ovjek, pomazanik sree, krupan i spokojan, blistave ele i utopljenike
strpljivosti kojom bi ve olakavao tue tegobe. Svojom se znanstvenom smionou
proslavio u cijelom priobalju. Za une je tegobe propisivao okoladnu kremu s topljenim
sirom, u soporima probave preporuivao je voditi ljubav kao dobar palijativ za dug ivot, bez
prestanka je puio prejake cigare umatajui ih u pakpapir, a bolesnicima ih je davao za
tjelesne tegobe svake vrste. Pacijenti su tvrdili da ih nikada nije posve izlijeio, ali ih je
zabavljao svojim ivim govorom. Tomu se prostaki smijao.
Drugim lijenicima umire isto toliko bolesnika koliko i meni, govorio je. No uza me
umiru zadovoljniji!
Dovezao se u raskonoj koiji gospodina Bartolomea Molinaresa, koja je nekoliko
puta na dan putovala tamo i amo, prebacujui svakakve spontane posjetitelje sve dok im
general nije zabranio dolaziti nepozvani. Stigao je u neizglaanu lanenu odijelu, probijajui se
kroz kiu, depova pretrpanih svakakvim poslasticama, a kiobran mu se toliko razaio da je
vie navlaio kiu nego to ju je sprjeavao. Prvo to je uinio poslije formalnih pozdrava bilo
je zamoliti oprotenje zbog proklete napola popuene cigare. General, koji nije podnosio
duhanski dim, ne samo tada nego oduvijek, unaprijed ga je opravdao.
Naviknut sam rekao mu je. Manuela pui jo ogavnije cigare nego vi, a uz to
jo u postelji pa mi upuhava dim s vee blizine nego vi!
Doktor Gastelbondo u letu je pograbio prigodu koja mu je palila duu.

Epska pjesma koju je napisao panjolski vojnik Alonso de Ercilla y Ziga izmeu 1569. i 1589., tijekom ratova
panjolskih osvajaa i Indijanaca Araukanaca na podrujima dananjega ilea op. prev.

 Dakako ree. Kako je?

Tko?
Doa Manuela!
General suho odgovori:
Dobro.
I tako je naglo promijenio temu da lijenik zahihoe kako bi prikrio svoju
bezobraznost. General je nesumnjivo znao da nijedna njegova galantna obijest nije
poteena ukanja njegove pratnje. Nikada se nije hvalio koliko je ena osvojio, ali bilo ih je
toliko i jo tako razmetljivih da su svi znali za njegove krevetne tajne. Pismo je iz Lime u
Caracas putovalo uglavnom tri mjeseca, ali inilo se da naklapanja o njegovim pustolovinama
lete bre od misli. Skandali su ga pratili kao sjene, a njegove su ljubavnice bile zauvijek
obiljeene pepeljastim kriem, ali je on savjesno ispunjavao nepotrebnu dunost da svoje
ljubavne tajne titi svetim ognjem. Od njega nije nitko uo da se ikad izlanuo o nekoj eni
koja je bila njegova, osim Josea Palaciosa koji mu je u svemu bio sudionik. Pa ni kako bi
zadovoljio tako bezazlenu znatielju kao to je bila ova doktora Gastelbonda o Manueli
Senz, iako je njegova veza s njom ve bila tako javna da se malo to imalo sauvati.
Osim te prolazne upadice, doktor Gastelbondo bio mu je dar s neba. Razvedravao ga
je svojim mudrim ludostima, dijelio je s njim sirupaste ivotinjice, mlijene kolaie i
okoladne bombonie od jukina kroba koje je drao u depovima, a general ih od njega
uzimao iz udvornosti, a jeo iz rastresenosti. Jednoga se dana potuio da te salonske
poslastice slue samo za to da zavaraju glad, ali ne poveavaju teinu to bi on elio.
Bez brige, Ekscelencijo odgovorio mu je lijenik. Deblja sve to ulazi u usta, a
kvari sve to iz usta izlazi!
Generala je to toliko razvedrilo da je pristao s lijenikom ispiti pehar rujna vina i alicu
kroba palme cikas.
No raspoloenje koje mu je lijenik tako skrbno popravljao kvarile su mu loe
vijesti. Netko mu je rekao da je gospodar kue u kojoj je stanovao u Cartageni dao u
strahu od zaraze spaliti poljski krevet na kojemu je spavao, a istodobno i prostirku i
plahte, sve to je prolo kroz njegove ruke dok je ondje boravio. Zapovjedio je Don Juanu de
Dios Amadoru da unitene stvari plati kao nove novcem koji mu je ostavio, a neka podmiri
i stanarinu, ali ni tako nije mogao ublaiti gorinu.
Jo se gore osjeao nekoliko dana poslije, kad je uo da je Don Joaqun Mosquera
prolazio u blizini, na proputovanju, uoi odlaska u Sjedinjene Amerike Drave, a nije se
udostojio njega posjetiti. Raspitivao se na sve strane, ne krijui tjeskobu, i doznao da je na
obali doista ostao vie od tjedan dana ekajui brod, a pohodio je mnoge zajednike
prijatelje, pa i neke njegove neprijatelje, a pred svima je izraavao svoju ogorenost zbog
onoga to je nazivao generalovom nezahvalnou. Kad se ve imao otisnuti, sjedei u ajki
kojom e se odvesti do broda, saeo je svoju fiksnu ideju onima koji su ga ispraali.
Zapamtite dobro rekao im je. Taj ovjek nikoga ne voli!

Jos Palacios je dobro znao koliko je general osjetljiv na sline prijekore. Nita ga nije
toliko boljelo, nita ga toliko nije vrijealo kao kad bi tko posumnjao u njegovu ljubav, a
svojom je snanom zavodljivou bio u stanju razmaknuti oceane i sruiti planine dok
dotinoga ne bi uvjerio u pogreku. Na vrhuncu njegove slave ljepotica Delfina Guardiola iz
Angostura tresnula mu je pred nosom vrata svoje kue, bijesna zbog njegove prevrtljivosti.
Uglednik ste, generale, vie nego itko, rekla mu je. No srce vam je preiroko! Uao joj je
kroz kuhinjski prozor i ostao s njom tri dana, i ne samo da je zamalo izgubio bitku, nego i
kou kako bi Delfina povjerovala njegovu srcu.
Mosquera mu je tada bio izvan domaaja, no njegovu je kivnost komentirao sa svakim
s kirnje mogao. Do iznemoglosti se pitao kakvim pravom moe o ljubavi govoriti ovjek koji je
dopustio da mu slubenom notom priope venezuelsku odluku o njegovu progonu i
izgnanstvu.
Neka bude zahvalan to mu nisam odgovorio pa sam ga time spasio povijesne
osude! zaurlao je.
Spomenuo je sve to je za njega uinio, koliko mu je pomogao kako bi postao to to
jest, koliko je morao trpjeti njegove ispade seoske sebeljubivosti. Na posljetku je
zajednikomu prijatelju poslao opirno i oajno pismo kako bi bio siguran da glasovi o
njegovoj tjeskobi zateknu Mosquera u bilo kojem dijelu svijeta.
Zauzvrat su ga vijesti koje nisu stizale obavijale poput nevidljive magle.
Urdaneta sveudilj nije odgovorio na njegova pisma. Briceo Mndez, njegov ovjek u
Venezueli, poslao mu je pismo istodobno kad i jamaiko voe koje je general toliko volio, ali
glasnik se utopio. Justo Briceo, njegov ovjek na istonoj granici, svojom ga je sporou
dovodio u oaj. Urdanetina je utnja bacala sjenu na zemlju. Smrt Fernndeza Madrida,
njegova londonskoga poslovnoga prijatelja, bacila je sjenu na svijet.
General nije znao da se Urdaneta, dok on od njega nije primao vijesti, ustro
dopisivao s asnicima iz njegove pratnje pokuavajui da oni od njega izmame nedvojben
odgovor. OLearyju je napisao: Moram jedanput zauvijek znati prihvaa li general
predsjedniki mandat ili ga ne prihvaa ili moramo cijeloga ivota juriti za duhom kojega
ne moemo sustii? Nije pokuavao samo OLeary, nego su i dragi oko generala pokuavali
zapodjenuti sluajne razgovore kako bi neto mogli odgovoriti Urdaneti, ali su generalovi
izgovori bili nepremostivi.
Kad su na posljetku primili pouzdane vijesti iz Riohache, bile su gore od najgorih
proroanstava. General Manuel Valds zauzeo je grad, kao to je bilo predvieno,
dvadesetoga listopada, nije naiao na otpor, ali mu je Carujo sljedeega tjedna potukao dva
izvidnika odreda. Valds je Montilli predao ostavku, uvjeren da je asna, ali se generalu
uinila nedostojnom.
Gad premire od straha rekao je.
Nedostajalo je samo petnaest dana za pokuaj zauzea Maracaiba, prema prvotnome
planu, ali ve je i osvojenje Riohache postalo nemoguim snom.
Neka se gone u kurac! izderao se general. Moji najbolji generali nisu mogli
uguiti osrednju pobunu!

Ipak ga je najtee pogodila vijest da cijela naselja bjee pred vladinim postrojbama jer
su ih poistovjeivala s njim, a njega su smatrali ubojicom admirala Padille, idola u njegovoj
rodnoj Riohachi. A taj poraz kao da se udruio s nesreama u ostatku zemlje. Svagdje su
anarhija i nered ve uzeli tolikoga maha da ih Urdanetina vlada nije mogla obuzdati.
Doktor Gastelbondo iznova se preuavao ivotnoj moi bijesa onoga dana kad je
generala zatekao kako riga biblijske psovke na posebnog izaslanika koji mu je upravo
priopio najnovije vijesti iz Santa Fea.
To sranje od vlade, umjesto da obuhvati narod i vane osobe, dri ih
paraliziranima! izdirao se. I past e ponovno, ali se trei put nee dii, jer e ljudi koji je
ine i mase koje je podupiru biti istrijebljeni!
Uzaludni su bili svi lijenikovi napori kako bi ga primirio, jer kad je prestao kuditi
vladu, okomio se priguenim glasom
na crni popis u svojim glavnim stoerima. Za pukovnika Joaquina Barrigu, junaka u
tri velike bitke, tvrdio je da moe biti svako zlo koje hoe pa i ubojica. O generalu Pedru
Margueytju, koji je bio pod sumnjom kao suurotnik kad su ubili Sucrea, rekao je da je
preslab za vojnoga zapovjednika. O generalu Gonzlezu, svom najodanijem ovjeku u Cauci,
grubo je skresao:
Njegove su bolesti slabost i kukavitvo!
Zadahtano se bacio na visaljku kako bi srcu priutio predah koji mu je ve dvadeset
godina nedostajao. Tad je opazio doktora Gastelbonda, koji je kao ukopan od iznenaenja
zastao u okviru vrata.
Povisio je glas.
Na posljetku ree to se moe oekivati od ovjeka koji je zakartao dvije
kue?
Doktor Gastelbondo i dalje se nije snalazio.
O kome govorimo? upitao je.
O Urdaneti ree general. Zakartao ih je u Maracaibu s onim mornarikim
bojnikom, ali je u knjigama prikazano kao da ih je prodao!
Udahne zrak koji mu je ponestao.
Dakako, svi su oni sveci u odnosu na onog pokvarenjaka Santandera nastavio je.
Njegovi su prijatelji krali novac od engleskih zajmova kupujui dravne papire za desetinu
njihove prave vrijednosti, a poslije ih je vlastita drava od njih prihvatila za sto posto!
Protumai kako se, u svakom sluaju, nije opirao zajmovima zbog rizika korupcije,
nego zato to je pravodobno predvidio da prijete neovisnosti koja je stajala toliko krvi.
Dugove mrzim vie nego panjolce! ree on. Zato sam upozorio Santandera
da dobro koje smo uinili za naciju nee niemu posluiti prihvatimo li dug, jer emo u vijeke
vjekova isplaivati kamate. Sad je svima jasno: taj e nas dug na posljetku skriti!

U poetku sadanje vlade nije se tek slagao s Urdanetinom odlukom da e potovati

ivote pobijeenih, nego je to proslavio kao novu ratnu etiku: Kako nai sadanji neprijatelji
ne bi nama uinili ono isto to smo mi panjolcima! To jest rat na ivot ili smrt. No u svojim
je mranim noima u Soledadu spomenuo u strahovitom pismu Urdaneti da je u svim
ratovima uvijek pobjeivao najokrutniji.
Vjerujte mi, doktore rekao je lijeniku. Na autoritet i nai ivoti ne mogu se
sauvati doli po cijenu krvi naih protivnika!
Odjednom ga proe bijes ne ostavivi tragove, isto onako neoekivano kao to je
poeo te general zapone povijesno razrjeenje onih asnika koje je malo prije izvrijeao.
U svakom sluaju, prevario sam se ree on. Oni su samo htjeli stvarati
neovisnost, neto toliko neposredno i opipljivo pa sada pogledajte jesu li to dobro uinili!
Pruio je lijeniku ruku, samu kost i kou, kako bi mu pomogao ustati, a onda je s
uzdahom zakljuio:
Naprotiv, ja sam se izgubio u snu traei neto to ne postoji!
Tih je dana odluio i o Iturbideovoj sudbini. Potkraj listopada ovaj je primio pismo od
svoje majke, sveudilj iz Georgetowna, u kojemu mu je javljala da prodor liberalnih snaga u
Meksiku sve vie udaljava od njihove obitelji svaku nadu u povratak u domovinu.
Neizvjesnost, udruena s onom koju je nosio od kolijevke, postala je nesnosna. Sreom se
jednoga popodneva, dok je etao po trijemu naslonjen na njegovu miku, general
neoekivano spomenuo neega.
Iz Meksika imam samo jednu runu uspomenu rekao je. U Veracruzu su mi
psi samsovi lukoga kapetana raetvorili dva tenca koja sam sa sobom vodio u panjolsku!
Na svaki nain, pripovijedao je, bilo mu je to prvo svjetsko iskustvo i zauvijek ga je
obiljeilo. Veracruz je bio predvien kao kratka meupostaja njegova prvog putovanja u
Europu u veljai 1799., ali boravak se produio gotovo dva mjeseca zbog engleske blokade
Havane koja im je bila sljedea luka. Odgoda mu je ostavila vremena da koijom posjeti
Ciudad de Mxico, pentrajui se gotovo dvije tisue metara izmeu snjenih vulkana i
halucinantnih pustinja koje nisu imale nikakve veze s idilinim zorama doline Arague u kojoj
je dotad ivio.
Pomislio sam da je tako vjerojatno na Mjesecu rekao mu je.
U Ciudad de Mxicu zadivio se istoi zraka, zabljesnule su ga javne trnice, njihovo
mnotvo i istoa, na kojima su prodavali za jelo crvene liinke agavinih gusjenica, pasance,
rijene glistice, komareva jaja, skakavce, liinke crnih mrava, divlje make, vodene ohare s
medom, kukuruzove ose, pripitomljene iguane, egrtue, svakakve ptice, patuljaste pse i
jednu vrst graha koji je prskao ne prestajui svoj ivot.
Jedu sve ivo rekao je.
Zaudio se bistroj vodi u brojnim kanalima koji su presijecali grad, divio se arenim
nedjeljnim amcima, sjaju i obilju cvijea. No dotukli su ga kratki veljaki dani, mualjivi
Indijanci, vjena pravica, sve ono to e mu poslije pritiskivati srce u Santa Feu, u Limi, u La

Pazu, uzdu i poprijeko andskih lanaca, a tad je prvi put od toga patio. Biskup kojemu su ga
preporuili, doveo ga je za ruku na audijenciju kod potkralja koji mu se uinio biskupskijim od
biskupa. Jedva je posvetio pozornost slabanom crnpurastom kicou koji se predstavio kao
poklonik Francuske revolucije.
Moglo me stajati ivota razdragano e general. Moda sam pomislio da se
potkralju mora neto rei o politici, a to je bilo jedino to sam sa esnaest godina znao o
politici!
Prije nastavka putovanja napisao je poruku svom ujaku Don Pedru Palaciju y Soju,
prvo svoje pismo koje e se sauvati.
Rukopis mi je tada bio tako uasan da ga ni ja nisam mogao proitati rekao je
umirui od smijeha. Ujaku sam objanjavao da je to zbog putnog umora.
Na jednoj i pol stranici imao je etrdeset pravopisnih pogreaka, a samo je u rijei yjo
(ja) uinio ak dvije pogreke.
Iturbide nije mogao nita komentirati jer mu pamenje nije dotle sezalo. Od Meksika
mu je preostalo tek sjeanje na nesree koje su pojaavale njegovu uroenu sjetu, a general
je imao razloga da ga shvati.
Nemojte ostati s Urdanetom rekao mu je. Nemojte ni sa svojom obitelji
otputovati u Sjedinjene Amerike Drave, svemone i strahotne, koje e nas svojom priom o
slobodi samo sve uvaliti u nevolje.
Ta je reenica bacila samo sumnju vie u movaru neizvjesnosti. Iturbide klikne:
Nemojte me plaiti, generale!
Ne plaite sami sebe smireno e general. Poite u Meksiko pa makar vas
ubili, makar poginuli. Idite sad, dok ste jo mladi, jer jednoga e dana biti kasno i neete se
osjeati da pripadate ni ovdje ni ondje. Svagdje ete se osjeati strancem, a to je gore nego
smrt.
Pogledao ga je ravno u oi, prinio prsima rastvorenu ruku i zakljuio:
Ja to najbolje znam!
I tako je Iturbide poetkom prosinca otputovao Urdaneti nosei mu dva pisma. U
jednome je bilo napisano da su on, Wilson i Fernando najpouzdaniji u njegovoj kui. U Santa
Feu se potucao, od nemila do nedraga, sve do travnja sljedee godine, kad je
santanderistika urota svrgnula Urdanetu. Njegova je majka svojom uzornom upornou
postigla da ga imenuju tajnikom u meksikom izaslanstvu u Washingtonu. Ostatak ivota
proveo je u zaboravu javne slube, a za tu se obitelj ulo tek trideset i dvije godine poslije,
kad je Maksimilijan Habsburki, nametnut snagom francuskog oruja, posinio dva muka
izdanka obitelji Iturbide u treem narataju te ih imenovao svojim nasljednicima na
himerskome prijestolju.
U drugome pismu to ga je general po Iturbideu poslao Urdaneti zamolio ga je
neka uniti sva njegova prola i budua pisma kako ne bi ostali tragovi njegovih mranih

trenutaka. Urdaneta ga nije posluao. Slinu je molbu, pet godina prije, bio poslao generalu
Santanderu: Ne objavljujte moja pisma ni dok sam iv, ni kad umrem, jer napisana su s
mnogo slobode i mnogo nereda. Nije ga posluao ni Santander, ija su pisma za razliku od
njegovih bila savrena oblikom i sadrajem, a i prostim se okom vidjelo da ih je pisao
svjestan da im je krajnji adresat povijest.
Od pisma iz Veracruza do posljednjeg, izdiktiranoga est dana prije smrti, general je
ostavio bar deset tisua pisama. Neka je napisao vlastoruno, druga izdiktirao pisarima, a
trea su oni sastavili prema njegovim uputama. Sauvano je neto vie od tri tisue pisama i
oko osam tisua spisa koje je potpisao. Pisare je katkad dovodio do oaja ili obratno. Jednom
mu se prigodom uinilo da je pismo koje je upravo izdiktirao loe sroeno, ali umjesto da
sastavi drugo, samo je u isto pismo nadodao redak o pisaru: Kao to ete ustanoviti, danas
je Martell gluplji nego ikada! Uoi odlaska iz Angosture, kako bi dovrio osloboenje
kontinenta 1817. godine, obavio je zaostale dravne poslove u etrnaest spisa to ih je
izdiktirao u samo jednome danu. Odatle moda nikada demantirana legenda da je raznim
pisarima istodobno diktirao razliita pisma.
Listopad se svodio na rominjanje kie. General vie nije izlazio iz sobe, a doktor
Gastelbondo morao je pribjei svojim najlukavijim podvalama kako bi mu dopustio da ue i
nahrani ga. Jos Palacios stekao je dojam da on u tim misaonim siestama dok je bez zibanja
leao u visaljci, motrei kiu na pustome trgu, prebire u sjeanju po najteim trenucima iz
svoje prolosti.
Boe moj mili! uzdahnuo je jednoga popodneva. to li je s Manuelom?
Znamo samo da je iva i zdrava, jer nita ne znamo ree Jos Palacios.
Obavila ju je utnja otkako je Urdaneta preuzeo vlast. General joj vie nije pisao, ali je
Fernandu davao upute kako bi je izvjetavao o putovanju. Njezino je posljednje pismo stiglo
potkraj kolovoza, a sadravalo je toliko povjerljivih podataka o pripremama vojnog udara da
u tom urnebesnom tekstu i namjerno iskrivljenim podacima kako bi zavarala neprijatelja
nije bilo lako odgonetnuti njezine tajne.
Zaboravljajui generalove mudre savjete, Manuela je temeljito i s pretjeranom
gorljivou preuzela ulogu prve bolivaristice nacije i sama je na papiru ratovala protiv vlade.
Predsjednik Mosquera nije se usuivao nita protiv nje, ali nije u tome sprijeio svoje
ministre. Manuela je napadima slubenoga tiska uzvraala uljivim dijatribama koje je u
pratnji svojih robinja jaui dijelila u Kraljevskoj ulici. Zataknuvi koplje u kariku oklopa, kao
vitezovi uoi napada, ona je poploenim ulicama u pregraima gonila one koji su dijelili
pamflete protiv generala, a najuvredljivijim je natpisima prekrivala uvrede koje bi osvanule
po zidovima.
Na posljetku se slubeni rat sveo na nju osobno. Nije se prestraila. Njezini su je
pouzdanici u vladi upozorili da e na Dan domovinske zahvalnosti na glavnome trgu biti
generalova karikatura na vatrometnoj kuli, a prikazat e ga kao kralja karnevala. Manuela i
njezine robinje probie se kroz strae i u konjikom napadu sve sruie. Tad ju je naelnik
pokuao uhititi u postelji i poslao joj je vojniki odred, ali ih je doekala s dva nabijena
pitolja i samo je posredovanje obostranih prijatelja sprijeilo tei incident.

Smirila se tek kad je general Urdaneta preuzeo vlast. U njemu je imala istinskog
prijatelja, a Urdaneta u njoj najoduevljeniju suuesnicu. Kad je bila sama u Santa Feu, dok je
general na jugu ratovao protiv peruanskih osvajaa, Urdaneta joj je bio pouzdan prijatelj koji
je bdio nad njezinom sigurnou i ispunjavao njezine prohtjeve. Kad je general dao onu
nesretnu izjavu na Predivnoj skuptini, Manuela je od njega postigla da napie Urdaneti:
Nudim vam posvemanje svoje staro prijateljstvo, cijelu i potpunu srdanu pomirbu.
Urdaneta je ponudu velikoduno prihvatio, a Manuela mu je poslije vojnog udara vratila
uslugu. Nestala je iz javnoga ivota i to tako potpuno da se poetkom listopada ukalo da je
otputovala u Sjedinjene Amerike Drave i nitko u to nije posumnjao. Jos Palacios imao je
pravo: Manueli je dobro kad se o njoj nita ne zna!
U jednom od svojih prebiranja po prolosti, izgubljen u kii, tuan od ekanja, ne
znajui koga ni zato general dospije na dno: u snu je zaplakao. uvi slabano cvilenje,
Jos Palacios je pomislio da je to onaj pas lutalica kojega su nali na rijeci. No plakao je
njegov gospodar. Zbunio se jer ga je tijekom dugih godina prisnosti samo jedanput vidio
plakati, a i tad ne od tuge nego od bijesa. Pozvao je satnika Ibarru koji je straario na trijemu,
a i on je uo suzni zvuk.
Pomoi e mu ree Ibarra.
Svima e nam pomoi ree Jos Palacios.
General je spavao dulje nego inae. Nisu ga probudile ptice iz susjednoga vrta, a ni
crkvena zvona. Jos Palacios nekoliko se puta naginjao nad visaljku kako bi uo die li. Kad je
otvorio oi, ve je prolo osam sati i poela je vruina.
Subota esnaestoga listopada odrecitira Jos Palacios.
Dan svete Marguerite Marije Alacoque.
General je ustao iz visaljke i kroz prozor promatrao pusti zapraeni trg, crkvu
oljutenih zidova i leinarsku bitku za mrave ostatke uginuloga psa. Jakost prvih sunevih
zraka navijetala je sparan dan.
Hitno bjeimo ree general. Ne elim uti hitce streljakog odreda!
Jos Palacios se strese. Proivio je taj trenutak na drugome mjestu i u neko drugo
vrijeme, a general je stajao, isto kao onda, bos na hrapavim podnim ploicama, u dugim
gaama, sa spavaom kapicom na obrijanoj glavi. Stari se san ponavljao u stvarnosti.
Neemo ih uti ree Jos Palacios i nadoda namjernom preciznou: Pa
general Piar strijeljanje u Angosturi, ali ne danas u pet popodne, nego jednoga dana poput
dananjega prije trinaest godina.
General Manuel Piar, prekaljeni mulat s otoka Curaaa, ovjenan slavom kao nitko
drugi u domoljubnim odredima, stavio je na kunju generalov autoritet upravo u vrijeme kad
su oslobodilakoj vojsci njihove zdruene snage trebale vie nego ikada kako bi obuzdale
Morillove nasrtaje. Piar je crnce, mulate, zambe i sve siromahe u zemlji pozivao u borbu
protiv bijele aristokracije iz Caracasa, utjelovljene u generalu. Njegova omiljenost i
mesijansko ozraje mogli su se usporeivati samo s privlaivou jednoga Josa Antonija
Peza ili rojalista Bovesa. Priklonio je na svoju stranu i neke bijele asnike oslobodilake

vojske. General je kod njega iscrpio sva svoja umijea uvjeravanja. Piar je po njegovoj
zapovijedi uhien i sproveden u Angosturu, privremenu prijestolnicu, u kojoj se general
utvrdio sa svojim bijelim asnicima, meu njima i s mnogima od onih koji e ga pratiti na
posljednjem putovanju niz rijeku Magdalenu. Vojno mu je vijee, koje je on sastavio od
Piarovih ratnih prijatelja, sudilo po prijekom postupku. Vijenik je bio i Jos Maria Carreno.
Slubeni branitelj nije morao lagati kako bi hvalio Piara kao jednoga od istaknutih mueva u
borbi protiv panjolske vlasti. Proglaenje krivim za dezerterstvo, pobunu i izdaju, a osuen
je na smrtnu kaznu uz gubitak vojnih naslova. Njegove su zasluge bile ope poznate pa nitko
nije oekivao da e general potvrditi takvu presudu, ponajmanje u vrijeme kad je Morillo
ponovno osvojio mnoge pokrajine, a domoljubima se moral toliko srozao da se strahovalo od
opega rasula. Na generala su vrili svakojake pritiske, dobrostivo je sasluao miljenja svojih
najbliih prijatelja, meu njima i Bricena Mndeza, ali je njegova odluka bila nepovratna.
Opozvao je kaznu oduzimanja inova, ali je potvrdio strijeljanje, oteano zapovijetkom da
bude javno. Bila je beskrajna ta no kada se moglo dogoditi svako zlo. Presuda je izvrena
esnaestoga listopada u pet sati popodne pod okrutnim suncem na glavnom trgu u
Angosturi, gradu to ga je sam Piar est mjeseci prije oteo panjolcima. Zapovjednik
streljakog odreda naredio je da pokupe ostatke uginuloga psa kojega su leinari kljucali i
zatvorio je sve ulaze kako odvezane ivotinje ne bi pomutile dostojanstvo smaknua. Piaru je
uskratio posljednju ast da zapovijedi odredu: Pali! Silom mu je vezao oi, ali ga nije
mogao sprijeiti da se od svijeta rastane poljubivi raspelo i poslavi posljednji pozdrav
stijegu.
General je odbio nazoiti smaknuu. Jedini koji je tad s njim ostao u kui bio je Jos
Palacios i vidio je kako se bori sa suzama kad je uo plotun. U proglasu kojim je obavijestio
vojsku naveo je: Juer bijae bolan dan za moje srce. Ostatak je ivota ponavljao da je to
bila politika nunost koja je spasila zemlju, pridobila buntovnike i izbjegla graanski rat. U
svakom sluaju, bio je to najokrutniji in moi u njegovu ivotu, ali i najoportuniji, kojim je
odmah uvrstio svoju vlast, ujedinio zapovjednitva i oistio put svoje slave.
Trinaest godina poslije, u Soledadu, kao da nije shvaao da je postao rtvom
vremenske obmane. I dalje je gledao trg dok njime nije prola dronjava starica vukui
magarca natrpana kokosima za prodaju vode, a njezina je sjena zastraila leinare. Tad se
vratio u visaljku s uzdahom olakanja te, ni od koga upitan, dao odgovor to ga je Jos
Palacios htio znati jo od one tragine noi u Angosturi.
Opet bih to uinio rekao je.

Najvea mu je opasnost bila hodati, ne zbog opasnosti da padne, nego zato to se previe
vidjelo koliko mu je to naporno. Naprotiv, za uspon po kunome stubitu, kao i za spust, bilo
je shvatljivo da mu netko pomae, iako je to mogao i sam. No kad mu je doista trebala ruka
za oslonac, nije doputao da mu je prue.
Hvala, govorio je, ali jo mogu!
Jednoga dana nije vie mogao. Spremao se sam sii stubitem kadli mu se svijet
zanjihao.
Pao sam kao pokoen, ne znajui kako, polumrtav ispriao je jednomu prijatelju.
Jo gore: pravim se udom nije ubio. Jer ga je nesvijest sruila uz sam rub stubita, a
nije se skotrljao samo zbog krhka tijela.
Doktor Gastelbondo hitno ga je prebacio u staru Barrancu de San Nicols u koiji
Bartoloma Molinaresa, koji ga bijae ugostio u svojoj kui na jednome od prethodnih
putovanja te je za njega pripremio onu istu veliku i zranu lonicu s pogledom na glavnu
ulicu. Na putu mu je iz lijeve suznice potekao gust gnoj koji mu nije dao mira. Putovao je,
ravnoduan prema svemu oko sebe, a na mahove se inilo da moli no zapravo je aptao
kitice svojih najdraih pjesama. Lijenik mu je svojim rupiem oistio oko, zauen to to ne
ini sam, on koji je bio toliko opsjednut osobnom istoom. ivnuo je tek na ulazu u grad kad
je stado krava koje su se otele uvarima umalo zgazilo koiju, a na posljetku je
prevrnulo upnikova zatvorena kola na etiri kotaa. U zraku je opisao piruetu, ali je hitro
skoio na noge, do kose bijel od pijeska, krvava ela i ruku. Kad se oporavio od pada,
grenadiri su morali prokriti sebi put meu dokonim prolaznicima i golom djecom koja su se
samo eljela naslaivati tom nezgodom, a nitko nije ni slutio tko li je putnik koji se doimao
kao mrtvac dok je sjedio u polusjeni koije.
Lijenik je sveenika predstavio kao jednoga od rijetkih generalovih pristaa, jo iz
onih vremena kada su biskupi s propovjedaonica grmjeli protiv njega i kad je bio crkveno
izopen kao pohotljivi mason. General kao da nije shvaao to se dogaa, a vratio se u
stvarnost tek kad je opazio krv na sotani upnika koji ga je preklinjao neka se svojim
autoritetom zauzme kako krave ne bi vie odvezane prolazile gradom kojim se vie ne moe
prolaziti pjeice zbog opasnosti od tolikih koija na javnim putovima.
Nemojte sebi zagoravati ivot, veleasni rekao mu je, ali ga nije pogledao. U
cijeloj je zemlji tako!
Sunce se od jedanaest sati ukoilo na ulinim pjearama, irokim i pustim, a cijeli je
grad treperio od vreline. General se razveselio to se ondje zadrao tek toliko dok se

oporavljao od pada i kako e isploviti jednoga dana kada se more uzburka, jer ga je francuski
udbenik uvjeravao da nita tako kao morska bolest ne pomae ukloniti une tegobe i istiti
eludac. Ubrzo se oporavio od udarca, ali nije bilo tako lako uskladiti brod i nemirno more.
Bijesan na tjelesni neposluh, general nije imao snage ni za kakvu politiku ili
drutvenu djelatnost, a ako bi i primio kakav posjet, bili su to stari osobni prijatelji koji su
prolazili kroz grad kako bi se s njim rastali. Bila je to prostrana i svjea kua, koliko je mogue
u mjesecu studenom blizu ekvatora, a gospodari su je zbog njega preinaili u obiteljsku
bolnicu. Don Bartolom Molinares bio je jedan od tolikih koje su upropastili ratovi, a jedino
to su mu ostavili bila je potarska dunost, koju je ve deset godina bez naknade obnaao.
Bio je tako drag ovjek da ga je general od prologa posjeta zvao ocem. Njegova ena, divna,
bujna i neukrotive matrijarhalne vokacije, ubijala je vrijeme nadvijena nad balantiem za
pletenje ipaka koje je izvrsno prodavala brodovima iz Europe, ali otkako je stigao general,
posveivala mu je svoje vrijeme i to toliko da se porjekala s Fernandom Barriga zato to mu
je u leu stavljala maslinovo ulje, uvjerena da pomae plunim bolesnicima, a on je jeo na
silu iz zahvalnosti.
Ono to je tih dana najvie smetalo generalu bilo je gnojenje suznice zbog ega je bio
mrane volje i popustio da mu oko lijee kamilinim kolirijem. Tada se pridruio kartaima,
ali bila je to samo kratkotrajna utjeha protiv dosadnih komaraca i sutonskih tuga. U jednoj ih
je od svojih rijetkih napada kajanja, raspravljajui u po ale u po zbilje s gospodarima
kue, iznenadio izrekom da vie vrijedi jedan mudar sporazum nego tisuu dobivenih
parnica.
I u politici? upita gospodin Molinares.
U politici ponajvie odgovori general. Sve nas je upropastilo to to se nismo
dogovorili sa Santanderom!
Dok ima prijatelja, ima nade ree gospodin Molinares.
Naprotiv ree general. Nije moju slavu dotukla podlost mojih neprijatelja
nego mar mojih prijatelja, oni su me uvalili u pogubnu skuptinu u Ocai, oni su me uvukli u
ono sranje od monarhije, oni su me najprije prisilili da traim ponovni izbor, uz iste razloge
kojima su me poslije prisilili da podnesem ostavku, a sada me dre zatoenim u ovoj zemlji u
kojoj sam ostao bez svega i svaega.
Kia je trajala vjeno, a na silnoj su mu vlagi nastajale naprsline u sjeanjima. Vruina
je bila toliko uasna, pa i po noi, da je general morao nekoliko puta mijenjati preznojenu
koulju. Osjeam se kao da su me prokuhavali na banjomarija, tuio se. Jednog je
popodneva vie od tri sata sjedio na balkonu i gledao kako ulicom prolaze otpatci iz
sirotinjskih etvrti, kune potreptine i ivotinjska trupla noena bujicom pretpotopnoga
pljuska koji je pokuavao iupati kue iz korijena.
Bojnik Juan Glen, gradski prefekt, pojavi se s vijeu da je uhitio slukinju gospodina
Visbala koja je prodavala kao relikvijarij pramenje kose koje je general sebi odsjekao u Sole
dadu. Opet ga je pritiskivala neutjenost zbog toga to se sve njegovo pretvara u robu.
Ve se ponaaju prema meni kao da sam umro rekao je.

Gospoa Molinares pribliila je svoj naslonja za ljuljanje kartakomu stolu kako joj ne
bi promaknula nijedna rije.
Ponaaju se tako prema vama zato to ste to to jeste rekla je. Svetac!
Dobro ree on. Ako je tako, neka oslobode tu jadnu nedunicu!
Vie nije itao. Ako je imao napisati pismo, zadovoljio bi se samo uputivi u to
Fernanda, a nije itao ni ona rijetka pisma koja je morao potpisati. Jutra bi provodio gledajui
s balkona ulinu pjeani, pratei kako prolazi magarac-vodarac, razuzdana i vedra crnkinja
koja je prodavala crnoguze ribice sasuene na suncu, kolsku djecu tono u jedanaest sati,
upnika u pokrpanoj sutani koji ga je blagoslivljao s crkvenoga trijema i rastapao se na
vruini. U jedan popodne, dok bi svi poivali, etao je obalom trulih jaraka, uplaen ve i
samom sjenom leinarskih jata iz trgovita, pozdravljajui tu i tamo rijetke osobe koje su ga
prepoznavale, polumrtva i u civilu, te bi stigao do grenadirske vojarnice, u zgradurini blizu
rijene luke. Uznemiravao se zbog vojnog morala, nagrizanog dosadom, a osobito se to
oitovalo u neredu u vojarnicama, koje su ve neizdrljivo zaudarale. No jedan ga je
narednik, koji kao da je upao u sopor zbog dnevne sparine, dotukao istinom.
Ne jebe nas moral, Ekscelencijo rekao mu je. Kapavac nas jebe!
Tek je tada doznao. Mjesni su lijenici iscrpivi svoja znanja lavativima od
hipermangana i palijativima od mlijenoga eera prebacili tegobu na vojna
zapovjednitva, a ona se nisu uspijevala dogovoriti to moraju uiniti. Ve je cijeli grad bio
upuen u opasnost koja im prijeti, a u slavnoj su republikanskoj vojsci vidjeli nositeljicu
poasti. General je, manje uzbunjen nego to su se bojali, sve korjenito rijeio apsolutnom
karantenom. Kad je nedostatak vijesti, dobrih ili loih, poinjao postajati oajnim, glasnik mu
je na konju donio iz Santa Marte zagonetnu poruku generala Montille: ovjek je na, a
pregovori lijepo napreduju. Generalu se poruka uinila tako udnom, a nain tako
neuobiajen da ju je shvatio kao prevano pitanje glavnoga stoera. A moda je u kakvoj vezi
s bitkom za Riohachu, kojoj je pridavao povijesnu vanost koju kao da nitko nije htio shvatiti.
U to je doba bilo normalno da se poruke zakukuljuju, a vojni podaci hotimice
iskrivljavaju iz razloga sigurnosti, otkako su iz vladine lijenosti dokinuti sustavi ifriranih
poruka tako korisnih tijekom prvih urota protiv panjolske. Pomisao da ga vojni
zapovjednici varaju bila je njegova davna mora, koju je Montilla s njim dijelio, a to je jo vie
otealo zagonetnost poruke i pogoralo generalovu tjeskobu. Tad je poslao u Santa Martu
Josea Palaciosa, toboe zato kako bi donio svjee voe i povre i nekoliko boca suhoga jereza
i svijetla piva koje nisu mogli nabaviti na mjesnoj trnici. No prava je svrha bila odgonetnuti
tajnu. Bilo je posve jednostavno: Montilla je time htio javiti da je mu Mirande Lyndsay
premjeten iz zatvora u Hondi u tamnicu u Cartageni, a oprost kazne samo je pitanje dana.
General se osjetio tako prevarenim zbog lakoe te zagonetke da se uope nije poveselio
dobru koje je uinio svojoj spasiteljici s Jamaice.
Biskup iz Santa Marte svojom ga je rukom poetkom mjeseca studenoga obavijestio
da je apostolskim posredovanjem primirio duhove u oblinjem naselju La Cienagi, gdje su
prologa tjedna pokuali dii graansku bunu kao potporu Riohachi. General mu je zahvalio,
takoer vlastoruno, a Montillu je zamolio neka uini ono to dolikuje, ali mu se nije svidio
nain na koji se biskup pourio izravnati dug.

Njegovi odnosi s monsinjorom Estevezom nisu nikada bili osobiti. Sa svojim je blagim
tapom dobroga pastira biskup bio strastven politiar, ali s malo razboritosti, iz dubine srca
protivnik republike, protivnik kontinentalne integracije i svega to je imalo ikakve veze s
generalovim politikim zamislima. Na Predivnoj je skuptini, kojoj je bio dopredsjednik,
izvrsno shvatio svoj pravi zadatak da Sucreu onemogui vlast, to je inio s vie zluradosti
nego djelotvornosti, kako u izboru dunosnika tako i u misiji koju su zajedno obavljali ne bi li
prijateljski pokuali rijeiti sukob s Venezuelom. Brani par Molinares, znajui za te
nesuglasice, nije se nimalo iznenadio kad ih je general na uini u etiri sata poslije podne
doekao jednom od svojih proroanskih parabola:
to li e biti od nae djece u zemlji gdje revolucije prestaju mukama jednoga
biskupa?
Gospoja Molinares odgovorila mu je prijekorom, njenim, ali i odlunim.
Makar Vaa Ekscelencija imala pravo, ja to ne elim znati rekla je. Mi smo
katolici, i to od onih starih.
Odmah se ispravio:
Nesumnjivo mnogo vie nego gospodin biskup, jer on nije uveo mir u La Cienagu iz
ljubavi prema Bogu, nego zato kako bi svoje upljane odrao ujedinjene u ratu protiv
Cartagene.
I ovdje smo protiv silnitva Cartagene ree gospodin Molinares.
Znam rekao je. Svaki je Kolumbijac jedna neprijateljska zemlja!
General je iz Soledada zatraio od Montille neka mu poalje laganu brodicu u
susjednu luku Sabanillu kako bi ostvario svoj naum da morskom boleu istjera u. Montilla
mu nije odmah ugodio jer mu je Don Joaqun de Mier, panjolski republikanac i partner
komodora Elbersa, obeao jednu od parobrodica to su prigodice plovile rijekom
Magdalenom. Budui da se ta mogunost nije ispunila, Montilla je sredinom studenoga
poslao neki engleski trgovaki brod koji je nenajavljen uplovio u Santa Martu. im je to
doznao, general je natuknuo da bi tu prigodu iskoristio kako bi napustio zemlju.
Odluio sam otii bilo kamo samo kako ne bih ovdje umro rekao je.
Odjednom ga presijee proroanstvo da ga Camille eka promatrajui obzorje s
cvjetnoga balkona uz more te je uzdahnuo:
Na Jamaici me vole!
Uputio je Josa Palaciosa neka pone pripremati prtljagu i do kasne je noi pokuavao
nai neke spise koje je potopoto htio odnijeti. Toliko se umorio da je odspavao tri sata.
Tek je u zoru, ve rastvorenih oiju, shvatio gdje je kad mu je Jos Palacios odverglao popis
svetaca i nadnevke njihovih svetkovina.
Sanjao sam da sam u Santa Marti ree on. Grad bijae ist, kue bijele i
ujednaene, ali mi je brdo zaklanjalo pogled na more.
Onda to nije bila Santa Marta odvrati Jos Palacios. Bio je to Caracas!

No taj je san generalu otkrio da nee otputovati na Jamaicu. Fernando je od rana

jutra boravio u luci i dogovarao sve pojedinosti o polasku, a na povratku je svog strica naao
kako Wilsonu diktira pismo u kojemu od Urdanete trai novu putovnicu kako bi napustio
zemlju, jer putovnica svrgnute vlade vie nije vrijedila. Bilo je to jedino objanjenje koje je
naveo kako bi odustao od putovanja.
Svi su se slagali da su pravi razlog vijesti koje je jutros primio o operacijama oko
Riohache, koje su samo pogorale prijanje podatke. Domovina se usitnjavala od jednoga
do drugog oceana, nad njezinim se ruevinama rasplamsala avet rata, a generalu nita nije
smetalo vie nego izmicanje nesreama.
Nema te rtve koju ne bismo bili spremni podnijeti kako bismo spasili Riohachu
izjavio je.
Doktor Gastelbondo, zabrinutiji zbog bolesnikove zabrinutosti nego zbog njegove
neizljeive bolesti bio je jedini koji mu je znao govoriti istinu, a opet ga ne uvrijediti.
Nestaje svijet, a vi mislite na Riohachu rekao mu je. Nikada nismo ni sanjali
ovakvu ast!
General ispali kao iz puke:
O Riohachi ovisi sudbina svijeta.
Doista je u to vjerovao i nije mogao prikriti tjeskobu da je ve proao rok predvien za
osvajanje Maracaiba, a od pobjede su udaljeniji nego ikada. Kako se bliio prosinac topaznih
popodneva, nije se vie pribojavao samo gubitka Riohache i moda cijelog priobalnoga
pojasa, nego i da bi Venezuela mogla poslati vojni pohod kojim bi zbrisala posljednje tragove
njegovih iluzija.
Od prologa se tjedna vrijeme poelo mijenjati i ondje gdje su prije bile teke kie,
pojavie se vedro nebo i zvjezdane noi. General je ostao ravnoduan na sve te krasote, na
mahove zamiljen u visaljci, a katkad je kartao ne marei za svoju sudbinu. Malo poslije, dok
su kartali u sobi za dnevni boravak, povjetarac od morskih rua odnio im je karte iz ruku i
potresao zasune na prozorskim oknima. Gospoja je Molinares, oarana tom preuranjenom
najavom godinjega doba Boje providnosti, kliknula:
Prosinac je!
Wilson i Jos Laurencio Silva hitro su pozatvarali prozore kako povjetarac ne bi odnio
kuu. Samo je general ostao zaokupljen svojom fiksnom idejom.
Ve je prosinac, a mi tapkamo u mjestu rekao je. Opravdano govore da vie
vrijedi imati loe narednike nego nesposobne generale!
Nastavio je kartati, ali je usred partije poloio karte i rekao Josu Laurenciju Silvi neka
pripremi sve za putovanje. Pukovnik Wilson, koji je dan prije ve po drugi put iskrcao svoju
prtljagu, oito se zbunio.
Pa brod je isplovio! ree on.
General je to znao.

 Nije bio dobar brod rekao je. Moramo u Riohachu pa e se moda nai dini
generali na posljetku odluiti da pobijede!
Prije nego to je ustao od stola, osjetio se dunim opravdati pred gospodarima kue.
To vie nije niti ratna nunost rekao im je nego pitanje asti!
Tako se prvoga prosinca u osam sati ujutro ukrcao u brigantin Manuel to mu ga je
gospodin Joaqun de Mier stavio na raspolaganje za ono to eli: provozati se malo kako bi
istjerao u, oporavio se na njegovu imanju blizu eerane u San Pedro Alejandrinu kako bi
ondje doao k sebi od svojih brojnih boljka i neizmjernih patnja ili odmah proslijediti u
Riohachu kako bi opet pokuao spasiti Ameriku. General Mariano Montilla, koji je doplovio
brigantinom s Josom Mariom Carreom, postigao je i to da Manuela prati fregata Grampus
iz Sjedinjenih Amerikih Drava, koja je, osim to je bila dobro opremljena, imala i izvrsnoga
kirurga: doktora Nighta. No kad je Montilla vidio u kakvu je kukavnom stanju general, nije se
htio pouzdati samo u miljenje doktora Nighta, nego se posavjetovao i sa svojim mjesnim
lijenikom.
Ne vjerujem da e podnijeti put rekao je doktor Gastelbondo. No neka
isplovi: sve je bolje nego ivjeti tako!
Plovni kanali Velike Cinage bili su ustajali i vrui, a iz njih su se dizala smrtonosna
isparavanja tako da su se otisnuli na puinu iskoritavajui prve sjeverne pasatne vjetrove
koji su te godine bili preuranjeni i blagi. Brigantin snanih konih jedara imao je jednu kabinu
spremnu za njega, a bio je ist i udoban i vedro je jedrio morima.
General se dobre volje ukrcao i htio ostati na palubi kako bi vidio estuarij rijeke Rio
Grande de la Magdalena, koja je svojim muljem vodi davala boju pepela jo mnogo legua u
moru. Na sebi je imao stare barunaste hlae, andsku kapicu i kaput engleske armade to mu
ga je darovao kapetan fregate, a na jarkom suncu i objeenjakom povjetarcu izgled mu se
popravljao. Njemu je u ast posada fregate ulovila golemog morskoga psa kojemu su u
utrobi, meu ostalim eljeznarijskim predmetima, nali i konjanike ostruge. U svemu se
naslaivao turistikom slasti sve dok ga nije svladao umor. Tad je uronio u svoju duu. Nato
je dao znak Josu Palaciosu neka mu pristupi te mu je povjerio na uho:
Tatica Molinares sad ve vjerojatno spaljuje posteljnu prostirku i zakapa lice!
Oko podneva plovili su ispred Velike Cinage, golemih prostranstava mutne vode,
gdje su se ptice nebeske prepirale oko plove zlaanih crnelja. U vreloj salitrenoj ravnici
izmeu barutina i mora, ondje gdje je svjetlo prozirnije, a zrak istiji, bila su ribarska naselja
gdje su se u dvoritima suile prostrte mree, a malo dalje tajanstveno selo La Cinaga, ije
su dnevne sablasti navele Humboldtove uenike da posumnjaju u svoju znanost. S onu
stranu Velike Cinage uzdizala se kruna vjenoga leda Sierra Nevade.
Prponi brigantin, gotovo letei raom vode u tiini svojih jedara, bio je tako lagan i
stabilan da u generala nije izazivao eljeni tjelesni poremeaj kako bi izbacivao u. No malo
poslije proli su uz planinski kontrafor izbaen u more, gdje se voda uznemirila, namrekana
na povjetarcu. Te je promjene general pratio sa sve veom nadom, jer mu se svijet poeo
okretati s pticama grabeljivicama koje su u krugovima letjele iznad njegove glave, a ledeni
mu je znoj proimao koulju i oi su mu se ispunile suzama. Montilla i Wilson morali su ga

pridravati jer bio je tako mrtvaki blijed da bi ga najmanji morski pokret mogao odnijeti s
brodske ograde. U suton, kad su ve uplovili u zaljevski smiraj Santa Marte, vie u njemu nije
preostalo nita to bi izbacio iz tijela i iscrpljen je leao na kapetanovoj nosiljci, umirui, ali u
pijanstvu ispunjenih snova. General Montilla toliko se prestraio zbog njegova stanja da je
prije iskrcaja zahtijevao neka ga jo jedanput pregleda doktor Night, koji odlui da ga na
nosilima prenesu na kopno.
Osim vjekovnoga nezanimanja graanstva Santa Marte za sve to bijae imalo
slubeno, i drugi su razlozi objanjavali zato ga je na pristanitu doekalo tako malo ljudi.
Santa Marta bijae jedan od gradova to ih je najtee bilo pridobiti za republikansku stvar. I
kad je ve bila zapeaena pobjeda za neovisnost u bitki kod Boyac, potkralj Smano
pobjegao je u Santa Martu kako bi ondje priekao pojaanja iz panjolske. General ga je
osobno nekoliko puta pokuavao osloboditi, u emu je uspio tek Montilla kad se Republika
ve uvrstila. Zlopamenju rojalista pridruila se i ogorenost na Cartagenu, miljenicu
sredinje vlasti, a general je to poticao i ne znajui svojom strasti prema graanstvu
Cartagene. No najjai je razlog pa i meu njegovim pristaama bilo smaknue, poslije
suenja po kratkom postupku, admirala Josa Prudencija Padille koji je da stvari budu
najtunije bio mulat kao i general Piar. Ogorenost se poveala kad je vlast preuzeo
Urdaneta, predsjednik vojnoga suda koji je izrekao smrtnu presudu. Tako zvona
prvostolnika nisu zazvonila kao to bijae predvieno, no nitko nije znao objasniti zato, a
topovske salve nisu ispaljene s utvrde Morro jer je toga jutra puani prah u arsenalu
osvanuo mokar. Vojnici su se jo malo prije muili kako general ne bi vidio ugljenom nadrljan
natpis na boku prvostolnice: ivio Jos Prudencio! Slubene su objave o njegovu dolasku
jedva pokrenule malobrojne graane koji su ga doekali u luci. Najuoljiviji je svakako bio
izostanak biskupa Estveza, prvog i najznamenitijeg od obavijetenih uglednika.
Don Joaqun de Mier do svretka svojega dugovjenoga ivota sjeao se jadnika
kojega su na nosilima iznijeli u soporu predveerja, umotanog u vuneni pokriva, kape
nabijene do obrva, jedva s dakom ivota. No nadasve se sjeao njegove vrele ruke,
zadahtanosti, natprirodnoga postignua kojim je ustao s nosila kako bi ih sve pozdravio,
jednog po jednog, s njihovim punim naslovima i imenima, jedva se jedvice drei na nogama,
oslonjen na svoje pobonike. Tada je dopustio da ga naglo podignu u zatvorenu koiju i
skljokao se na sjedalo, nemone glave, klonule u naslon, ali poudnim je oima upijao ivot
koji mu je kroz prozor prolazio samo jedan jedini put i nikada vie.
Povorka koija morala je prijei etnicu do zgrade stare carinarnice, njemu
namijenjene. Otkucat e osam sati, bila je srijeda, no nekakvo je subotnje ozraje vladalo na
zaljevskom etalitu pod prvim prosinakim povjetarcem. Ulice iroke i prljave, ali su zidane
kue dugakih balkona bile bolje uuvane nego u ostatku zemlje. Cijele su obitelji povadile
svoje pokustvo kako bi zasjele na plonicima, a neke su sve do sredine kolnika primale svoje
posjetitelje. Oblaci krijesnica izmeu kroanja stabala obasjavali su primorsko etalite
fosforescentnim blijeskom, jaim od svjetala svjetionika.
Zgrada stare carinarnice bila je najstarija sagraena u zemlji, prije dvije stotine
devedeset i devet godina, a nedavno obnovljena. Generalu su namijenili spavau sobu na
drugom katu, s pogledom na zaljev, ali je vei dio vremena volio biti u dnevnom boravku, jer
su jedino ondje bili eljezni kolutovi na koje privruju visaljke. Bio je ondje i stol od
neobraena mahagonija na kojemu e esnaest dana poslije u mrtvakoj kapelici biti

njegovo balzamirano tijelo, u modrom kaputiu s oznakama njegova ina, ali bez osam
zlatnih puceta koje e netko otrgnuti u strci nastaloj zbog smrti.
inilo se da samo on ne vjeruje da je toliko blizu takvoj sudbini. No doktor Alexandre
Prosper Rvrend, francuski lijenik kojega je general Montilla hitno pozvao u devet sati na
veer, nije mu morao opipavati bilo kako bi utvrdio da je jo prije mnogo godina poeo
umirati. Prema mlitavosti vrata, kontrakcijama prsa i utoi lica pomislio je da su glavni
razlog pluna oteenja, to e ponoviti i u svojim opaanjima sljedeih dana. U sasluanju u
etiri oka, pola na francuskom, a pola na panjolskom, ustanovio je da bolesnik ima vrhunsku
sposobnost prikrivanja simptoma i izvrdavanja bolova, a ono malo daha koji mu je preostao
troio je na napor kako tijekom pregleda ne bi kaljao ni izbacivao. Svoju je dijagnozu,
postavljenu na prvi pogled, poslije potvrdio klinikim pregledom, ali je u svom lijenikom
izvjeu te veeri, prvom od trideset i tri koje e objaviti u sljedeih petnaest dana,
podjednaku vanost pripisivao tjelesnim patnjama koliko i duevnim mukama.
Doktoru Rvrendu bile su trideset i etiri godine, bio je siguran u sebe, obrazovan i
dobro odjeven. Doao je prije est godina, razoaran burbonskom restauracijom na
francuskome prijestolju, a panjolski je dobro i teno govorio i pisao, ali je general iskoristio
prvu prigodu kako bi mu pokazao da i on dobro govori francuski.
Lijenik je u letu dohvatio pruenu mogunost.
Vaa Ekscelencija ima pariki naglasak rekao mu je.
De la rue Vivienne* ! odgovorio mu je ivnuvi. Kako to znate?
Diim se to znam pogoditi i ugao u Parizu gdje je neka osoba stasala, ve po
samom njezinu naglasku hvalio se lijenik. Iako sam se rodio u jednome
normandijskom selu i ondje odrastao.
Dobri sirevi, ali slabo vino ree general.
Moda je to tajna naeg dobrog zdravlja odvrati mu lijenik.
Stekao je njegovo povjerenje opipavajui bezbolno djetinjastu stranu njegova srca.
Jo ga je vie osvojio zato to mu je, umjesto da mu propisuje nove lijekove, svojom rukom
dao licu sirupa koji mu je za smirivanje kalja pripravio doktor Gastelbondo i tabletu za
smirenje koju je bez otpora uzimao zbog silne elje da zaspi. Nastavili su razgovarati, o
svemu pomalo, dok sredstvo za spavanje nije uinilo svoje te je lijenik na prstima izaao iz
sobe. General Montilla otpratio ga je do kue s ostalim asnicima i prestraio se kad mu je
lijenik rekao da e lei odjeven ako bi ga morali hitno pozvati u bilo koje doba noi.
Rvrend i Night nisu se slagali na svojim brojnim dogovorima odranim tijekom tog
tjedna. Rvrend je bio uvjeren da ima oteena plua, to je posljedica nezalijeene
prehlade. Doktor Night je prema boji koe i veernjoj groznici bio uvjeren da je to kronina
malarija. No sloili su se da je njegovo stanje ozbiljno. Traili su i druge lijenike kako bi
izgladili nesuglasice, ali su tri lijenika iz Santa Marte i jo neki iz okolice bez objanjenja

Iz ulice Vivienne op. prev.

odbili doi. Tako su se doktor Rvrend i Night odluili za kompromisnu terapiju: sirup za
izbacivanje katara i kininske tablete protiv barske groznice.
Bolesnikovo se stanje jo vie pogoralo potkraj tjedna zbog ae magariina mlijeka
to ga je na svoju ruku ispio potajice od svojih lijenika. Njegova je majka to mlijeko pila
mlako s medom, a davala ga je i njemu dok je jo bio posve malen kako bi mu zasladila kaalj.
No taj mu je mirisni okus, tako neodvojivo vezan uz njegove najranije uspomene, preokrenuo
u i iskopnio tijelo, a tolika bijae njegova malaksalost da je doktor Night uranio svoj odlazak
kako bi mu s Jamaice poslao strunjaka. Doista mu je poslao dvojicu, sa svakojakim
lijekovima, a stigli su nevjerojatnom brzinom za to doba ali prekasno.
Uza sve to, generalovo duevno stanje nije odgovaralo njegovu klonuu, jer se
ponaao kao da boljke koje ga ubijaju nisu nita drugo doli banalne smetnje. Noi je provodio
budan u visaljci gledajui kako se okree svjetionik na tvravi Morro i podnosei bolove kako
se ne bi izdao cvilenjem, a ne odvajajui pogleda od blistavila zaljeva koji je osobno smatrao
najljepim na svijetu.
Bole me oi od tolika zurenja, govorio je.
Po danu se trsio dokazati svoju marljivost iz drugih vremena pa bi zovnuo Ibarru,
Wilsona ili Fernanda, ve prema tome tko mu je bio najblii, kako bi izdao upute za pisma
koja vie nije imao strpljivosti diktirati. Samo je Jos Palacios imao dovoljno bistro srce da
pronikne u te uurbanosti, ve nagrizene posljednjim trenucima ivota. Bile su to raspolabe
za budunost njegovih saveznika, pa i onih koji tad nisu bili u Santa Marti. Zaboravio je svau
sa svojim bivim tajnikom, generalom Josom Santanom, te mu je isposlovao mjesto u
Ministarstvu vanjskih poslova kako bi uivao u svom novom mladoenjskome ivotu.
Generala Josa Mariju Carrea, kojemu je dobro srce esto sa zaslugom hvalio, gurnuo je na
put koji e ga s godinama dovesti do poloaja dopredsjednika Venezuele. Od Urdanete je
izmolio usluge za Andresa Ibarru i Josea Laurencija Silvu kako bi ubudue mogli raspolagati
bar redovitom plaom. Silva se tako dobro probio da je postao vrhovni zapovjednik i ministar
rata i mornarice svoje zemlje te umro u osamdeset i treoj godini, vida zamagljena od mrene
koje se toliko pribojavao, a ivio je od invalidnine koju je izvukao poslije dugih napora kako bi
brojnim ratnim oiljcima dokazao svoje bojne zasluge.
General je i Pedra Bricena Mendeza pokuavao nagovoriti neka se vrati u Novu
Granadu u Ministarstvo rata, ali mu povijesna urnost nije ostavila vremena. Svojemu je
neaku Fernandu ostavio oporuni zapis kako bi mu olakao napredovanje u javnoj upravi.
Generalu Diegu Ibarri, svom prvom poboniku i jednomu od rijetkih s kojima je bio na ti, a
koji je i njega tikao i privatno i javno savjetovao je neka otie bilo kamo gdje bi bio
korisniji nego u Venezueli. I od generala Justa Bricena, na kojega se tih dana sveudilj ljutio,
na samrtnoj e postelji zatraiti posljednju uslugu u ivotu.
Moda njegovi asnici nisu nikad shvatili u kolikoj je mjeri taj raspored ujedinio
njihove sudbine. Naime, svi su oni u dobru ili zlu podijelili ostatak svojih ivota, pa i
povijesnu ironiju da se pet godina poslije nau svi na okupu u Venezueli kako bi se pod
zapovjednitvom Pedra Caruja borili u vojnoj pustolovini za bolivaristiku zamisao
integracije.
Vie to nisu bili politiki manevri nego oporune raspolabe u korist njegovih siroia,
to je Wilson potvrdio zauujuom izjavom koju mu je general izdiktirao u pismu Urdaneti:

Izgubljena je borba za Riohachu! General je istoga popodneva primio pismo biskupa

Esteveza, nepredvidljivca koji ga je zamolio za visoko posredovanje kod sredinje vlasti kako
bi Santa Marta i Riohacha bile proglaene departamentima ime bi se okonale povijesne
razmirice s Cartagenom.
General je klonulo dao znak rukom Josu Laurenciju Silvi kad mu je on proitao
pismo.
Sve zamisli koje Kolumbijcima padnu na um imaju cilj da ih podijele rekao mu je.
Poslije, dok je s Fernandom rjeavao zaostalu potu, bio je jo ogoreniji.
Nee im otpisati rekao mu je. Neka priekaju da imam tri lakta zemlje iznad
sebe pa neka onda rade to ih je volja!
Njegova ga je stalna tjeskoba za promjenom podneblja drala na rubu
izbezumljenosti. Ako je vrijeme bilo vlano, prieljkivao je suu, kad je bilo hladno, htio je
umjereno, ako je klima bila planinska, elio je primorsku. To ga je tjeralo u vjenu
uznemirenost: neka mu otvore prozor kako bi uao zrak, neka ga opet zatvore, neka
naslonja okrenu leima prema svjetlu, a drugi put u drugome smjeru, a inilo se da bi se
smirio tek kad bi se ljuljao u visaljci slabanim snagama koje su mu preostajale.
Dani u Santa Marti postali su tako alostivi da je general im mu se vratilo malo
staloenosti ponovio svoju spremnost da otie u ladanjsku kuicu gospodina De Miera.
Prvi ga je na to potaknuo doktor Rvrend, svjestan da su to zakljuni simptomi
nepovratnoga klonua. Uoi polaska napisao je jednomu prijatelju: Umrijet u najkasnije za
nekoliko mjeseci! Svima je to bilo kao otkrivenje, jer su ga vrlo rijetko u njegovu ivotu, a
osobito ne posljednjih godina, uli spominjati smrt.
La Florida de San Pedro Alejandrino, udaljena leguu od Santa Marte, na pristrancima
Sierra Nevade, bila je plantaa eerne trske sa eeranom za proiavanje eera. General
je u zatvorenoj koiji gospodina De Miera preao pranjav put kojim e njegovo tijelo bez
njega poi, deset dana poslije, u suprotnom smjeru ogrnuto u njegov stari vojniki gunj na
volovskoj zaprezi. Mnogo prije nego to je ugledao kuu, osjetio je povjetarac zasien
vruom melasom te je podlegao podvalama samoe.
Miris je to San Matea apnuo je.
eerana San Mateo, dvadeset i etiri legue od Caracasa, bila je sredite njegovih
enja. Ondje je s tri godine ostao siroe bez oca, s devet godina siroe bez majke, a s
dvadeset godina udovac. U panjolskoj se bio oenio lijepom djevojkom iz kreolske
aristokracije, svojom roakinjom, a jedina mu je tadanja elja bila ivjeti s njom sretno,
poveavajui svoje silno bogatstvo, kao gospodar ivota i hacijenda na eerani u San Mateu.
Nikad nije tono utvreno je li mu ena osam mjeseci poslije udaje umrla od kobne
vruice ili u kakvoj kuanskoj nezgodi. Njemu je to oznailo politiko roenje, jer je dotle bio
kolonijalni gospodii, zaslijepljen svjetovnim uicima, bez imalo zanimanja za politiku, a
otada se bez prijelaza pretvorio u ovjeka kakvim je zauvijek ostao. Vie nikada nije
spominjao pokojnu enu, nije o njoj govorio, nikada je nije pokuavao zamijeniti. Gotovo je
svake noi svog ivota sanjao kuu u San Mateu, a esto i svog oca i majku, svakog od svoje
brae i sestara, ali nju nikada, jer bio ju je pokopao u dnu nepropusna zaborava okrutni

nain kako bi mogao nastaviti ivjeti bez nje. Jedino to je na trenutak uspjelo pokrenuti
njegova sjeanja bio je zapah melase u San Pedro Alejandrinu, drskost robova u
eeranama koji mu nisu uputili nijedan suutni pogled, ona velika stabla oko kue, nedavno
obijeljene kako bi ga primila druga eerana u njegovu ivotu gdje ga je neizbjena
sudbina vodila u smrt.
Zvala se Mara Teresa Rodrguez del Toro y Alayza odjednom je rekao.
Gospodin De Mier bio je rastresen.
A tko to? upitao je.
Ona koja mi bijae enom rekao je i odmah se trgnuo:
No zaboravite to, molim vas: bila je to nezgoda iz mog djetinjstva!
Ne ree nita vie.
Spavaa soba koju su mu dodijelili izazvala je u njemu drugo bunilo prisjeanja,
promatrao ju je pomnom pozornou kao da mu je svaki predmet neko otkrie. Osim
markizine postelje ondje je mahagonijska komoda, noni stoli, takoer od mahagonija,
pokriven mramornom ploom i naslonja presvuen crvenim barunom. Na zidu do prozora
osmerokutni je sat rimskih brojeva bio zaustavljen na jednom satu i sedam minuta.
Ovdje smo ve bili rekao je.
Poslije, kad je Jos Palacios navio sat i namjestio tono vrijeme, general je legao u
visaljku pokuavajui barem malo odspavati. Tek je tada kroz prozor vidio Sierra Nevadu,
bistru i modru poput objeene slike, a sjeanje mu odluta u druge sobe u tolikim drugim
ivotima.
Nikad se nisam osjeao toliko blizu svoje kue rekao je.
Prve je noi u San Pedru Alejandrinu dobro spavao, a sutradan se inilo da se toliko
oporavio od svojih tegoba da je proetao eeranom, divio se vrsnim volovima, kuao med i
sve ih iznenadio znanjem o eeranama. General Montilla, zauen promjenom, zamolio je
Rvrenda neka s njim iskreno razgovara, a on mu objasni da je varavo poboljanje
generalova stanja esto u samrtnika. Smrt je samo pitanje dana, a moda i sati. Zateen
tunom vijeu, general je Montilla tako raspalio akom po golu zidu da je ozlijedio ruku.
Nikada vie do smrti nee biti isti. Mnogo je puta bio lagao generalu, ali uvijek u najboljoj
namjeri i iz sitnih politikih razloga. Od toga mu je dana lagao iz suuti i u tom je smislu
upuivao sve one koji su imali pristup do njega.
Toga je tjedna u Santa Martu stiglo osam visokih asnika, protjeranih iz Venezuele
zbog rovarenja protiv vlade. Meu njima i nekoliko velikana oslobodilake borbe: Nicols
Silva, Trinidad Portocarrero, Julin Infante. Montilla ih je zamolio, ne samo da od samrtnika
zataje rune vijesti, nego da mu uljepaju i dobre, kako bi naao olakanje za najteu od
njegovih brojnih tegoba. Oni su otili mnogo dalje i tako su ga ohrabrujue obavijestili o
stanju u njegovoj zemlji da su mu u oima zapalili sjaj iz starih vremena.

General je opet naeo temu Riohache, ve tjedan dana preuivanu, i opet je

spominjao Venezuelu kao neizbjenu mogunost.
Nikada nismo imali povoljniju prigodu da opet krenemo pravim putem rekao je.
A zakljuio je nepobitnom uvjerenou:
Onoga dana kad opet kroim u dolinu Aragua, za mnom e se dii cijeli venezuelski
narod!
Jednoga je popodneva zacrtao novi vojni plan u nazonosti asnika-posjetitelja koji su
ga potpomagali svojim suutnim zanosom. Cijelu su ga no morali sluati kako proroki
najavljuje kako e iz temelja, a ovaj put zauvijek, obnoviti veliko carstvo svojih tlapnja.
Montilla se jedini usudio protusloviti uenju onih koji su smatrali da sluaju pretjeranosti
kakva luaka.
Pazite! rekao im je. Naime, isto su pomislili i u Casacoimi!
Nitko nije zaboravio etvrti srpnja 1817., kad je general morao prenoiti zaronjen u
lagunu Casacoimu, sa aicom asnika, meu njima Briceo Mndezom, kako bi se spasio od
panjolskih postrojba koje su ih zatekle na otvorenome polju. Polugol, cvokoui od groznice,
odjednom je poeo uzvikivati to e uiniti u budunosti: najprije e zauzeti Angosturu,
prijei e Ande i osloboditi Novu Granadu, a poslije Venezuelu kako bi utemeljio Kolumbiju i
na posljetku zauzeo golema podruja na jugu sve do Perua.
Onda emo se popeti na Chimborazo i na snjenim vrhuncima zabiti trobojnicu
velike Amerike, jedinstvene i slobodne u vijeke vjekova, zakljuio je.
I oni koji su ga tada sluali pomiljali su da je izgubio razum, ali je proroanstvo
doslovce ispunio, korak po korak, u nepunih pet godina.
Na alost je prorotvo u San Pedro Alejandrinu bilo tek znak tekoga predveerja.
Patnje prvoga tjedna odgoene zajedniki su nasrtale u napadu potpunog unitenja.
General se toliko smanjio da su mu jo jedanput morali podvmuti orukavlje ijedan mu pedalj
skratiti barunske hlae. Nije mogao spavati vie od tri sata u poetku noi, a ostatak bi ga
guio kaalj ili je buncao ili bi ga pak u oaj bacala napasnika tucavica, koja je poela jo u
Santa Marti, a postajala je sve ustrajnijom. Popodne, dok su drugi spavali, zavaravao je bol
gledajui kroz prozore one snjene planinske visove.
etiri je puta preplovio Atlantski ocean, na konju je projahao osloboenim
podrujima vie nego to e ikada itko projahati, ali nikada nije napisao oporuku to je u to
vrijeme bilo neobino. Nemam nita to bih nekomu ostavio, govorio je. General Pedro
Alcntara Herrn to mu je predloio u Santa Feu, kad se spremao otputovati, uz napomenu
da je to uobiajena mjera opreza svakoga putnika, a on mu je odgovorio, vie ozbiljno nego u
ali, da smrt nije u njegovim neposrednim planovima. No u San Pedro Alejandrinu odluio je
izdiktirati nacrt svoje posljednje volje i svoj posljednji proglas. Nikada nije utvreno je li to
bio svjestan in ili pogrean koraaj njegova alostivoga srca.
Budui da je Fernando bio bolestan, poeo je Josu Laurenciju Silvi diktirati mnogo
pomalo nesuvislih biljeaka u kojima se nisu toliko izraavale njegove elje koliko njegova
razoaranja. Amerika je neupravljiva, tko slui revoluciji, kao da po moru ore, ova e zemlja

neizbjeivo pasti u ruke bjesomunoj gomili kako bi poslije prela gotovo neprimjetnim
tiraniima svih boja i rasa i jo mnoge druge otune misli koje su rasute ve kruile u
pismima raznim prijateljima.
Diktirao ih je nekoliko sati, kao u naletu bistrine, jedva se prekidajui napadom kalja.
Jos Laurencio Silva nije ga mogao slijediti, a Andrs Ibarra dugo nakon toga vie nikako nije
mogao pisati lijevom rukom. Kad su se umorili svi pisari i pobonici, sve ih je natkrilio konjiki
porunik Nicols Mariano de Paz, koji je savjesno i lijepim rukopisom prepisivao diktat sve
dok je imao papira. Zatraio je jo, ali su se toliko zadrali dok su mu ga donijeli da je
nastavio pisati po zidu i gotovo ga cijeloga prekrio. General mu je bio toliko zahvalan da mu
je darovao dva pitolja generala Lorenza Crcama za ljubavne dvoboje.
Posljednja mu je volja bila da njegove ostatke prebace u Venezuelu, da one dvije
knjige koje su pripadale Napoleonu pohrane na Sveuilitu u Caracasu, neka isplate osam
tisua pesosa Josu Palaciosu u znak zahvalnosti na vjernoj slubi, neka zapale spise koje je u
Cartageni povjerio gospodinu Pavajeauu, neka u zemlju podrijetla vrate medalju kojom ga je
odlikovao Bolivijski kongres, neka udovici marala Sucrea vrate zlatni ma s inkrustacijama
od dragog kamenja to mu ga je maral bio darovao, a ostatak njegova imetka, meu ostalim
i rudnici Aroa, podijelile su njegove dvije sestre i djeca pokojnoga brata. Nita osobito, jer od
iste je imovine trebalo isplatiti i mnoge dospjele dugove, vee i manje, meu ostalima i
dvadeset tisua srebrnjaka profesoru Lancasteru koji ga je proganjao u nonim morama.
Meu ostalim je uglavama ukljuio i posebnu kako bi zahvalio sir Robertu Wilsonu na
dobru ponaanju i vjernosti njegova sina. To isticanje nije bilo udno, ali ipak su se iznenadili
to to nije uinio i generalu OLearyju, koji nije bio svjedokom njegove smrti samo zato to
nije na vrijeme stigao iz Cartagene, gdje je, prema njegovoj zapovijedi, bio na raspolaganju
predsjedniku Urdaneti.
Oba e imena zauvijek ostati vezana uz generalovo. Wilson e poslije postati
otpravnikom poslova Velike Britanije u Limi, a nakon nje u Caracasu, sudjelovat e na prvoj
crti u politikim i vojnim pitanjima dviju zemalja. OLeary e se nastaniti u Kingstonu, a
kasnije u Santa Feu, gdje je dugo bio konzul svoje zemlje i gdje je umro u pedeset drugoj
godini, nakon to je u trideset i etiri sveska prikupio opseno svjedoanstvo o svom ivotu
uz generala Latinske Amerike. Njegov je suton bio malorijek i plodan, a saeo ga je u jednu
reenicu: Poslije Osloboditeljeve smrti, kad je njegovo veliko djelo bilo uniteno, povukao
sam se na Jamaicu, gdje sam se posvetio sreivanju njegovih spisa i pisanju svojih
uspomena!
Od onoga dana kad je general napisao oporuku, lijenik je iscrpio sve palijative
svojega znanja: goruiine meleme na tabane, masiranje kraljenice, a po cijelom tijelu
zaljepci za ublaavanje bolova. Uroenu mu je tvrdu stolicu regulirao klistirima koji su
djelovali odmah, ali ubojito. Bojei se izljeva krvi u mozak, podvrgavao ga je priljepcima koji
su na koi stvarali mjehurie kako bi izvukao sluz nakupljenu u glavi. To se lijeenje sastojalo
u zaljepcima od praha kaustine panjolske buhe to na koi stvara mjehure koji upijaju
lijekove. Doktor Rvrend je umiruemu generalu stavio pet takvih naljepaka na iju i jedan
na noni list. Stoljee i pol poslije mnogi su lijenici i dalje bili uvjereni da su neposrednim
uzrokom smrti bili upravo ti priljepci koji su izazvali mokrane poremeaje, nekontrolirano
mokrenje, bolno, a na posljetku krvavo, sve dok mu mjehur nije potpuno presahnuo,
slijepljen za zdjelicu, to je doktor Rvrend potvrdio autopsijom.

Generalov se njuh toliko izotrio da je lijenika i ljekarnika Augusta Tomasina

prisiljavao neka se dre na odstojanju zbog zaudaranja ulja za masau. Tad je vie nego
ikada zapovijedao neka sobu prskaju njegovom kolonjskom vodom. A nastavio je i s varavim
kupkama, svojom se rukom brijao, zube je istio estokom savjesnou, u natprirodnome
nastojanju da se obrani od neistoa smrti.
Drugog je tjedna u mjesecu prosincu u Santa Martu navratio pukovnik Luis Peru de
Lacroix, mladi veteran napoleonske vojske, a sve donedavna generalov pobonik. Prvo to je
uinio poslije posjeta bilo je napisati istinito pismo Manueli Senz. im ga je primila,
Manuela je otputovala u Santa Martu, ali su joj u Guaduasu rekli da je zakasnila cijeli jedan
ivot. Vijest ju je dotukla. Povukla se u svoje sjene, ne marei vie ni za to doli za dvije
krinje generalovih spisa, koje je pohranila na sigurnome mjestu u Santa Feu sve dok ih,
mnogo godina poslije, nije prema njezinim uputama preuzeo Daniel OLeary. General
Santander ju je, u jednom od svojih prvih vladinih akata, prognao iz zemlje. Manuela se
svojoj sudbini pokoravala u ljutitom dostojanstvu, najprije na Jamaici, a poslije u svojim
tunim skitnjama, koje e zavriti u Paiti, alostivoj luci na Tihom oceanu gdje su poivali
kitolovci svih oceana. Ondje je zaborav ubijala pletenjem, jakim duhanom i ivotinjicama koje
je mijesila od kolaa i prodavala mornarima dokle joj je god doputala artritina ruka. Njezina
su mua, doktora Thomea, ubili noem na pustome mjestu u Limi, ukravi mu ono malo to
je pri sebi nosio, a Manueli je oporuno ostavio svotu jednaku mirazu koji je u brak donijela,
ali joj taj novac nikad nije bio uruen. Tri su je ugledna posjetitelja utjeila u toj zabiti: uitelj
Simon Rodriguez, s kojim je podijelila pepeo slave; talijanski domoljub Giuseppe Garibaldi,
koji se vraao iz borbe protiv Rosasove diktature u Argentini i romanopisac Herman Melville,
koji je plovio svjetskim morima skupljajui dokumentaciju za Mobyja Dicka. Ostarjela,
nemona u visaljci zbog slomljena kuka, gatala je iz karata i davala savjete zaljubljenima.
Umrla je kad je harala difterija, u pedeset i devetoj godini ivota, a kuicu joj je punu
generalovih neprocjenjivih spisa, meu ostalim i intimnih pisama zapalila zdravstvena
policija. Jedine osobne uspomene koje su joj ostale od njega, kao to je izjavila Peruu de
Lacroixu, bio je pramen njegove kose i jedna rukavica.
Stanje koje je Peru de Lacroix zatekao u La Florida de San Pedro Alejandrinu ve
bijae nered smrti. U kui je sve polo naopako. asnici su spavali u svako doba, kad god bi ih
svladao san, a bijahu toliko razdraljivi da je oprezni Jos Laurencio Silva doao dotle da je
trgnuo ma iz korica kako bi se usprotivio molbama doktora Rvrenda da ute. Fernanda
Barriga nije imala dovoljno poleta ni dobre volje kako bi udovoljila tolikim zahtjevima za
jelom u vrijeme kad se najmanje nadala. Najobeshrabreniji su kartali dan i no, ne osvrui
se na to da ih samrtnik uje u susjednoj sobi. Jednoga popodneva, dok je general leao u
soporu vruice, netko se na terasi derao na sav glas zato to nije uspio prikupiti dvanaest
pesosa i dvadeset tri centavosa za est dasaka, dvije stotine dvadeset i pet avala, est
stotina avlia i pedeset pozlaenih, deset lakta bijeloga perkala, deset lakata flora i est
lakata tanke crne vrpce.
Taje litanija uzvika uutkala druge glasove i na posljetku zaposjela cijelu hacijendu.
Doktor Rvrend bio je u spavaoj sobi i mijenjao zavoje na slomljenoj ruci generala
Montille, a obojica su shvaala da i bolesnik u bistrini polusna uje to nabrajanje.
Montilla je izaao na prozor i povikao iz svega glasa:
Umuknite, kureva vam vaih!

General se umijeao ne otvarajui oi.

Ostavite ih na miru rekao je. Na posljetku, nema tih rauna koje ne bih smio
uti!
Samo je Jos Palacios znao da general ne mora uti nita vie kako bi shvatio da se to
izvikivano nabrajanje odnosi na dvije stotine pedeset i tri pesosa, sedam reala i tri etvrtka
javnih milodara za njegov sprovod, za koji je opina priskrbila neke stvari od pojedinaca,
klaonice i zatvora, a bile su to potreptine za izradu lijesa i groba. Jos Palacios se, na
Montillinu zapovijed, pobrinuo kako mu nitko ne bi uao u lonicu, bez obzira na in, naslov
ili poloaj, a sebi je nametnuo tako strog reim bolesnike skrbi koji se vrlo malo razlikovao
od njegove vlastite smrti.
Da su mi od poetka dali toliku vlast, ovaj bi ovjek doivio stotu rekao je.
Fernanda Barriga poeljela je ui.
Toliko je ovo jadno siroe voljelo ene rekla je da ne moe umrijeti bez bar
jedne na svom uzglavlju pa bila ona tako stara, runa i neupotrebljiva kao ja.
Nisu joj dopustili. Tad je sjela uz prozor, nastojei svojim molitvama posvetiti pogano
samrtnikovo buncanje. Ondje je ostala, pod okriljem javnoga milosra, uronjena u vjenu
korotu, sve do svoje sto prve godine.
Ona je cvijeem zasula put i upravljala pjevanjem kada se upnik iz susjednoga sela
Mamatoca pojavio u srijedu u predveerje nosei popudbinu. Ispred njega iao je dvostruki
red bosih Indijanki u haljama od gruba platna i vijencima astromelija, osvjetljavale su mu
uljanicama i pjevale tubalice na svom jeziku. Prolazile su stazom koju je Fernanda pred
njima posipala cvjetnim laticama, a taj je trenutak bio toliko ganutljiv da ih se nitko nije
usudio zaustaviti. General se uspravio na postelji kad ih je uo kako mu ulaze u lonicu, oi je
pokrio rukama kako ga ne bi zabljesnulo i istjerao ih je povikom:
Nosite te uljanice, sve mi se ini da je to procesija dua!
U pokuaju da kuna zlovolja ne ubije osuenika, Fernando je doveo uline svirae iz
Mamatoca koji su bez predaha svirali cijeli dan pod tamarindima u dvoritu. General je lijepo
reagirao na smirujuu mo glazbe. Zahtijevao je da mu nekoliko puta ponove njegovu
omiljenu kadrilu La Trinitaria, koja je postala popularna zato to je on osobno u ona stara
vremena dijelio note kamo god ili.
Robovi su prekinuli poslove u eerani i dugo su se zagledali u generala izmeu
prozorskih povijua. Ogrnuo se bijelom plahtom, ispijeniji i pepeljastiji nego poslije smrti, a
takt je oznaavao glavom nakostrijeenom od vlasi koje su mu poele rasti. Poslije svake
skladbe pljeskao je uobiajenom uljudnou koju je nauio u parikoj operi.
U podne je, ohrabren glazbom, popio alicu juhe i pojeo mnogo kroba cikas-palme i
peena pijetla. Tada je zamolio runo zrcalo kako bi se ogledao u visaljci i rekao:
S ovakvim oima neu umrijeti!

Gotovo izgubljena nada da e doktor Rvrend uiniti udo rodila se gotovo u svima.
No kad je najbolje izgledao, zamijenio je generala Sard s nekim panjolskim asnikom od
onih trideset i osam rtava koje je Santander dao strijeljati u jednom danu i bez suenja
poslije bitke kod Boyac. Poslije mu se stanje pogoralo i vie se nije oporavio, a vikao je s
ono malo snage koja mu je preostala u glasu neka mu te svirae vode daleko od kue, gdje
nee ometati spokoj njegove agonije. Kad se smirio, zapovjedio je Wilsonu neka mu napie
pisma za generala Justa Bricena, molei ga gotovo kao posmrtnu poast da se pomiri s
generalom Urdanetom kako bi spasili zemlju od strahovitoga bezvlaa. Jedino to mu je
doslovce izdiktirao bio je poetak: U posljednjim trenucima ivota piem vam ovo pismo.
Nou je do kasna razgovarao s Fernandom i prvi mu je put dijelio savjete za
budunost. Pomisao da zajedno napiu memoare ostala je tek u zaetku, ali neak je
dovoljno proivio s njim kako bi ih pokuao napisati kao jednostavnu vjebu srca te bi
njegova djeca stekla nekakav dojam o tim godinama divota i nesrea.
Neto e napisati i OLeary ako ustraje u svojim eljama rekao je general. No
bit e to drukije!
Fernandu je tad bilo dvadeset i est godina i doivjet e svoju osamdeset i devetu, ali
napisat e samo nekoliko nesuvislih stranica, jer ga je sudbina obdarila prevelikom sreom da
izgubi pamenje.
Jos Palacios bio je u spavaoj sobi dok je general diktirao oporuku. Ni on ni itko nisu
izrekli rijei u inu proetom svetinjom sveanosti. No te noi, tijekom preporoditeljske
kupke, preklinjao je generala neka promijeni oporuku.
Uvijek smo bili siromani i nije nam nita nedostajalo rekao mu je.
Istina je suprotna odgovorio mu je general. Uvijek smo bili bogati i nita nam
nije preteklo!
Obje su krajnosti bile tone. Jos Palacios mlad je stupio u njegovu slubu, prema
odredbi generalove majke, svoje gospodarice, a nije slubeno bio osloboenik. Lebdio je u
neodredivu graanskom poloaju, nikada mu nije bila dodijeljena plaa, nikada nije bilo
definirano njegovo stanje, nego su njegove osobne potrebe bile sastavni dio generalovih
osobnih potreba. Poistovjeivao se s njim i u nainu odijevanja i jela te je pretjeravao u
umjerenosti. General ga nije htio prepustiti na milost i nemilost, bez vojnog ina ili
invalidnine u dobi kada vie nije bio za poetak novoga ivota. Nije bilo druge: nadarbina od
osam tisua pesosa nije bila samo neopoziva nego i neodreciva.
Pravedna je zakljui general.
Jos Palacios odvrati kao iz topa:
Pravedno je zajedno umrijeti!
Doista je tako i bilo, jer je svojim novcem upravljao podjednako loe kao general
svojim. Poslije njegove je smrti ostao u Cartageni de las Indias, na javnoj milosti, okuao
alkohol kako bi utopio sjeanja i osladilo mu se. Umro je u sedamdeset i sedmoj godini,
valjajui se u blatu od muka delirium tremensa, u prihvatilitu prosjaka i isluenih vojnika
oslobodilake vojske.

Desetog se prosinca general probudio u tako loem stanju da su hitao pozvali biskupa
Estveza, ukoliko bi se htio ispovjediti. Biskup je odmah priskoio, a susretu je pridavao
toliku vanost da se sveano odjenuo. Bili su iza zatvorenih vrata i bez svjedoka prema
generalovoj odluci a trajalo je samo etrnaest minuta. Nikada se nije doznala ni jedna rije
koju su progovorili. Biskup je izaao urno i bahato, bez rastanka se popeo u svoju koiju i
nije sluio bogosluje iako su ga usrdno pozivali niti je bio na ukopu. General je bio u tako
loem stanju da sam nije mogao ustati iz visaljke te ga je lijenik morao podii u naruje, kao
novoroene, i posjesti ga na postelju oslonjena na jastuke kako se ne bi uguio od kalja.
Kad je na posljetku doao do daha, zapovjedio je neka svi izau kako bi s lijenikom
razgovarao u etiri oka.
Nisam mislio da je ova nesrea tako gadna da bih morao pomiljati na posljednju
pomast rekao mu je. Ja koji nemam sreu vjerovati u ivot na onome svijetu!
Nije rije o tome rekao je Rvrend. Dokazano je da upravo sklop savjesti
ulijeva bolesniku takvo duevno stanje koje uvelike olakava dunost lijenika.
General se nije osvrtao na taj mudro sroeni odgovor, jer ga je potresla zasljepljua
spoznaja da je luda utrka izmeu njegovih nedaa i njegovih snova u tom trenutku stigla na
cilj. Ostalo su bile sjene.
Kurca vam vaega! uzdahnuo je. Kako u izai iz ovoga labirinta?
Pregledao je prostoriju bistrinom svojih veeri i prvi je put sagledao istinu: posljednji
posueni krevet, kukavni toaletni stoli ije ga strpljivo pomueno zrcalo vie nee odraziti,
porculanski umivaonik, voda, runik i sapun za druge ruke, bezduna hitnja osmerokutnoga
razlupana sata prema neizbjenomu sastanku sedamnaestoga prosinca ujedan sat i sedam
minuta njegova posljednjeg popodneva. Tad je prekriio ruke na prsima i zauo razdragane
glasove robova koji su u eeranama otpjevali Zdravomariju u est sati, a kroz prozor je vidio
Venerin dijamant na nebu koje je zauvijek odlazilo, vidje vjeni snijeg, novu penjaicu kojoj
ute zvonie nee vidjeti kada procvjetaju sljedee subote u kui zatvorenoj zbog korote
posljednje odsjaje ivota koji se nikad vie, u vijeke vjekova, nee ponoviti.

ZAHVALE
Godinama sam od Alvara Mutisa sluao o njegovu naumu da opie posljednje putovanje
Simona Bolivara rijekom Magdalenom. Kad je objavio Posljednje lice, ulomak svoje budue
knjige, pria mi se uinila toliko zrelom, a njezin stil i ton tako proienima da sam se
pripremao to proitati u kratko vrijeme. Meutim, poslije dvije godine stekao sam dojam da
sam na to zaboravio, kao to se nama piscima tako esto dogaa i s naim najdraim
snovima, pa sam se tek tada usudio zamoliti ga neka mi dopusti to napisati. Bio je to pun
pogodak poslije desetogodinjeg izvianja. Tako sam ponajprije zahvalan njemu.
Tada me, vie nego slava glavnoga junaka, zanimala rijeka Magdalena, koju sam
poeo upoznavati odmalena, kad bih putovao s karipske obale na kojoj sam se imao sreu
roditi, u grad Bogotu, dalek i mutan, gdje sam se od prvoga trena osjeao veim strancem
nego u bilo kojem drugom gradu. U studentskim sam godinama jedanaest puta plovio u oba
smjera na parobrodima, sagraenima u brodogradilitima Mississippija i osuenima na
nostalgiju, a s mitskom vokacijom kojoj nijedan pisac ne bi mogao odoljeti.
S druge strane, manje sam se zanimao za povijesne razloge, jer je posljednje
putovanje rijekom najoskudnije dokumentirano razdoblje Bolivarova ivota. Tad je napisao
tek tri-etiri pisma, a u ivotu ih je zacijelo izdiktirao vie od deset tisua. Nitko od njegovih
pratilaca nije ostavio pisani spomen na tih etrnaest zlosretnih dana. No od prvoga sam se
poglavlja morao povremeno raspitivati za njegov nain ivota, a poslije prvih takvih
savjetovanja uslijedila su druga, nadovezivala su se i trea i tako u nedogled. Dvije sam
duge godine uranjao u ivi pijesak proturjene i esto nepouzdane dokumentacijske bujice;
od trideset i etiri sveska uspomena Daniela Florencea OLearyja do isjeaka iz
najneoekivanijih novina. Nedostatak svakog iskustva i metodinosti za povijesna istraivanja
jo mi je vie oteao ivot.
Ova knjiga ne bi bila mogua bez pomoi onih koji su prije mene marljivo pabirili na
tim podrujima puno jedno stoljee i pol te su mi olakali knjievnu smionost da jedan ivot
ispriam tiranskom dokumentacijom, ne odriui se bezobzirnih romanesknih sloboda.
Osobito zahvaljujem skupini prijatelja, starih i novih, koji su kao svoju vrlo vanu brigu
prihvatili ne samo moje najozbiljnije sumnje, kao to je bila prava Bolivarova politika misao
usred njegovih flagrantnih proturjenosti, nego i trivijalnije, npr. koji je broj cipela nosio.
Meutim, niemu ne moram toliko zahvaliti koliko popustljivosti onih koji nisu iz
neoprostiva zaborava ni spomenuti u ovome popisu zahvala.
Kolumbijski povjesniar Eugenio Gutirrez Celys, u odgovoru na upitnik od mnogo
stranica, razradio je za me arhivske kartice koje su mi donijele ne tek zaudne podatke od
kojih su se mnogi zagubili u kolumbijskom tisku u devetnaestome stoljeu nego mije ulio
prve spoznaje o metodi istraivanja i sreivanja podataka. Usto je njegova knjiga Bolvar iz
dana u dan, napisana etveroruno s povjesniarem Fabijem Puyom, bila pomorska karta
koja mi je tijekom pisanja omoguivala da se do mile volje kreem kroza sva junakova
razdoblja. Istomu je Fabiju Puyu pripala ast da moje tjeskobe primiri analgetinim spisima
koje mi je telefonski itao iz Pariza ili bi mi ih hitno slao teleksom ili telefaksom kao lijekove
koji odluuju o ivotu ili smrti. Kolumbijskog povjesniara Gustava Vargasa, profesora
meksikoga Universidad Nacional Autonoma, uvijek sam mogao nazvati kako bi mi razjasnio

vee i manje sumnje, osobito one u vezi s politikim idejama toga razdoblja. Kroniar
Bolivarova ivota Vinicio Romero Martnez pomagao mije iz Caracasa svojim otkriima koja
su se meni inila nevjerojatnima o osobnim Bolivarovim navikama, osobito o njegovu
prostakom rjeniku te o znaaju i sudbini njegovih pratitelja, a i neumoljivom provjerom
povijesnih podataka u zavrnoj verziji. Njemu dugujem neusporedivu opomenu da Bolvar
nije mogao djeakom slasti kakvu sam mu pripisivao jesti mango jednostavno zato to
su prole jo mnoge godine prije nego to je mango stigao u Ameriku.
Jorge Eduardo Ritter, panamski veleposlanik u Kolumbiji, a poslije ministar financija u
svojoj zemlji, nekoliko je puta hitno dolijetao samo kako bi mi donio neke rijetke knjige. Don
Francisco de Abrisqueta iz Bogote bio je tvrdokoran vodi u sloenoj i opirnoj Bolivarovoj
bibliografiji. Bivi mi je predsjednik Belisario Betancur razjanjavao rasprene sumnje tijekom
cijele jedne godine telefonskih dogovora, a utvrdio je da neki stihovi koje je Bolvar na pamet
recitirao potjeu od ekvadorskoga pjesnika Josa Joaquina Olmeda. S Franciscom Pividalom
vodio sam u Havani polagane uvodne razgovore koji su mi omoguili stvoriti jasnu predodbu
o knjizi koju sam morao napisati. Roberto Cadavid (Argos), najpopularniji i najusluniji
kolumbijski lingvist, uinio mi je uslugu te istraio znaenje i starost nekih mjesnih izraza. Na
moju su molbu zemljopisnik Gladstone Oliva i astronom Jorge Prez Doval s Kubanske
akademije znanosti popisali sve noi punoga Mjeseca u prvih trideset godina devetnaestog
stoljea.
Moj stari prijatelj Anbal Noguera Mendoza iz svojega kolumbijskog veleposlanstva
u Port-au-Princeu poslao mi je preslike svojih osobnih spisa, uz velikoduno doputenje da
se slobodno njima posluim, iako su to bile biljeke i nacrti za studiju koju pie na istu temu.
Uz to je, u prvoj verziji izvornika, otkrio est smrtnih pogreaka i samoubilakih
anakronizama koji bi posijali sumnje u ozbiljnost ovoga romana.
Na posljetku Antonio Bolvar Goyanes daleki protagonistov roak i moda
posljednji meksiki tipograf staroga kova bio je dobrostiv pa sa mnom provjeravao
izvornike, u milimetarskoj hajki na besmislice, ponavljanja, nedosljednosti, omake i tiskarske
pogreke, a uz strogu provjeru jezika i pravopisa te smo izradili sedam verzija. Tako smo,
uronjeni u tu grau, otkrili nekog vojnika koji je pobjeivao u bitkama jo prije svojega
roenja, jednu udovicu koja je otputovala u Europu sa svojim pokojnim muem, te prisan
objed Bolivara i Sucrea u Bogoti, u doba kada je jedan od njih bio u Caracasu, a drugi u Quitu.
Meutim, nisam posve siguran da moram zahvaliti na tim dvjema zavrnim opomenama, jer
mi se ini da bi sline nepodudarnosti unijele nekoliko kapljica nehotinoga i moda
poeljnoga humora u strahotu ove knjige.
G. G. M.
Ciudad de Mxico, sijenja 1989.

SAETA KRONOLOGIJA SIMONA BOLIVARA

(sastavio Vinicio Romero Martnez)
1783. 24. srpnja: roen Simn Bolvar.
1786. 19. sijenja: umire Juan Vicente Bolvar, Simnov otac.
1792. 6. srpnja: umire Dona Mara de la Concepcin Palacios y Blanco, Bolvarova majka.
1795. 23. srpnja: Bolvar naputa ujakovu kuu. Poinje duga parnica. Preselio se u kuu
svoga uitelja Simona Rodrigueza. U kuu ujaka Cariosa vraa se tek u listopadu.
1796. U Venezueli urota Gual-Espaa. Bolvar stupa u vojsku kao kadet u Valles de Aragua.
1797. 1798. Andrs Bello poduava ga gramatiku i zemljopis. Istodobno ui fiziku i
matematiku u svojoj kui, u koli koju je utemeljio otac Francisco de Andjar.
1799. 19. sijenja putuje u panjolsku, na proputovanju u Meksiku i na Kubi. Iz Veracruza
pie svoje prvo pismo.
1799. 1800. U Madridu upoznao uenoga markiza De Ustriza, svoga istinskog
intelektualnoga kovaa.
1801. Od oujka do prosinca ui francuski u Bilbau.
1802. 12. veljae: u Amiensu (Francuska) divi se Napoleonu. Zaljubljuje se u Pariz.
26. svibnja: eni se Manjom Teresom Rodrguez del Toro u Madridu.
12. srpnja stie sa enom u Venezuelu. Posveuje se voenju svojih imanja.
1803. 22. sijenja: Mara Teresa umire u Caracasu.
23. listopada: opet u panjolskoj.
1804. 2. prosinca: u Parizu je na Napoleonovoj krunidbi.
1805. 15. kolovoza: prisega na Monte Sacru u Rimu.
27. prosinca: iniciran u masonstvo kotskog obreda u Parizu.
1806. U sijenju promaknut u in masonskoga majstora.
1807. 1. sijenja iskrcao se u Charlestonu, SAD. Obilazi razne sjevemoamerike gradove, a u
lipnju se vraa u Caracas.
1810. 18. travnja: zatoenik na svom imanju Aragui; zato ne sudjeluje u dogaajima 19.
travnja, prvoga dana revolucije u Venezueli.
9. lipnja: putuje u diplomatskoj misiji u London, gdje upoznaje generala Francisca de
Mirandu.

5. prosinca: vraa se iz Londona. Pet dana poslije i Miranda stie u Caracas i

nastanjuje se u kui Simona Bolivara.
1811. 2. oujka: saziv prvoga parlamenta u Venezueli.
4. srpnja: Bolivarov govor u Domoljubnom drutvu.
5. srpnja: proglaena samostalnost Venezuele.
23. srpnja: Bolivar se bori u Valenciji pod Mirandinim zapovjednivom. Njegovo prvo
ratno iskustvo.
1812. 26. oujka: potres u Caracasu.
6. srpnja: pod zapovjednitvom pukovnika Simona Bolivara (zbog izdaje) izgubljena
luka utvrda Puerto Cabello.
30. srpnja: s drugim asnicima zarobljuje Mirandu kako bi mu se sudilo na vojnom
sudu, smatrajui ga izdajicom zato to je potpisao kapitulaciju. Dinoga im
zarobljenika preotima Manuel Maria Casas te ga predaje panjolcima.
1. rujna: stie na Curagao, u svoje prvo izgnanstvo.
15. prosinca: u Novoj Granadi proglaen Cartagenski manifest.
24. prosinca: zauzeem Tenerifea Bolivar poinje bitku za rijeku Magdalenu, kojom e
poistiti iz toga podruja sve rojaliste.
1813. 28. veljae: bitka kod Cucute.
1. oujka: zauzima San Antonio del Tachiru.
12. oujka: brigadir u Novoj Granadi.
14. svibnja: u Cucuti poinje Predivni pohod.
23. svibnja: u Meridi sveano doekan kao Osloboditelj.
15. lipnja: u Trujillu objava rata na ivot ili smrt.
6. kolovoza: trijumfalno ulazi u Caracas. Zavretak Predivnoga pohoda.
14. listopada: Ope vijee u Caracasu, na javnoj skuptini, proglasilo Bolivara glavnim
kapetanom i Osloboditeljem.
5. prosinca: bitka kod Araurea.
1814. 8. veljae: zapovijeda smaknue zarobljenika u La Guayri.
12. veljae: bitka kod La Victorije.
28. veljae: bitka kod San Matea.
28. svibnja: prva bitka za Carabobo.

7. srpnja: oko 20.000 graana Caracasa, na elu s Osloboditeljem, kreu u Oriente.

4. rujna: Ribas i Piar, koji su proskribirali Bolivara i Marina, zapovijedaju da ih se uhiti
u Carpanu.
7. rujna: Bolvar upuuje svoj proglas iz Carpana i, ne osvrui se na uhidbeni nalog,
sutradan isplovljuje u Cartagenu.
27. studenog: vlada Nove Granade promaknuta ga u glavnoga generala, zaduena
ponovno osvojiti dravu Cundinamarcu. Ide u bojni pohod dok Bogot ne kapitulira.
12. prosinca: ustrojio vladu u Bogoti.
1815. 10. svibnja: u pokuaju oslobaanja Venezuele, dolazei iz Cartagene, nailazi na
ozbiljan otpor gradskoga poglavarstva te se odluuje uputiti u dragovoljno
progonstvo na Jamaicu.
6. rujna: objavljuje slavno Pismo s Jamaice.
24. prosinca: iskrcaj u Los Cayos na Haitiju, gdje se sastaje s prijateljem Luisom
Brinom, mornarom s Curagaa. Na Haitiju razgovara s predsjednikom Ptionom, koji
e mu ponuditi neprocjenjivu suradnju.
1816. 31. oujka: s Haitija isplovio tzv. pohod iz Los Cayosa. Prati ga Luis Brin.
2. lipnja: u Carpanu proglaava osloboenje robova.
1817. 9. veljae: Bolvar i Bermdez pomirili su se i zagrlili na mostu na rijeci Neveri
(Barcelona u Venezueli).
11. travnja: bitka za San Flix, koju vodi Piar. Osloboena je Angostura, uspostavljena
vlast na rijeci Orinocu, definitivna stabilizacija Republike (Tree).
8. svibnja: u Cariacu se sastao sabor na poziv kanonika Josa Cortesa Madariage. Taj
mali sabor u Cariacu zavrava neuspjehom, iako su i dan-danas na snazi dva njegova
dekreta: sedam zvijezda nacionalne zastave i naziv drava Nova Esparta za otok
Margaritu.
12. svibnja: promaknuo Piara u glavnog zapovjednika.
19. lipnja: izmiriteljskim tonom pie Piaru: Generale, draa mi je bitka protiv
panjolaca nego ove nesuglasice izmeu domoljuba.
4. srpnja: u laguni Casacoimi, skriven u vodi do grla, nakon Stoje pobjegao rojalistikoj
zasjedi, uputa se u dociranje svojih zapanjenih asnika, predviajui tono to e
uiniti od osvojenja Angosture do osloboenja Perua.
16. listopada: general Piar strijeljan u Angosturi. Ratnim je vijeem predsjedao Luis
Brin.
1818. 30. sijenja: na stonoj frami Caafistuli u Apureu, prvi razgovor s Pezom,
zapovjednikom Llanosa.

12. veljae: Bolvar porazio Morilla u Calabozu.

27. lipnja: u Angosturi utemeljio potu Orinoco.
1819. 15. veljae: saziva kongres u Angosturi. Dri slavni istoimeni govor. Izabran za
predsjednika Venezuele. Odmah kree u boj za osloboenje Nove Granade.
7. kolovoza: bitka za Boyac.
17. prosinca: Bolvar utemeljuje Republiku Kolumbiju, podijeljenu u tri departamenta:
Venezuelu, Cundinamarcu i Quito. Kongres ga izabire za predsjednika Kolumbije.
1820. 11. sijenja: Bolvar je u San Juanu de Payari u Apureu.
5. oujka: u Bogoti.
19. travnja: slavi u San Cristbalu desetu obljetnicu poetka revolucije.
27. studenoga: sastanak s Pablom Morillom u Santa Ani, Trujillo. Dan prije potpisao je
primiije i sporazumio se za prekid rata.
1821. 5. sijenja: u Bogoti priprema Juni pohod to e ga povjeriti Sucreu.
14. veljae: estita Rafaelu Urdaneti zbog proglaenja neovisnosti Maracaiba, iako
izraava strah da bi panjolska to mogla protumaiti kao in zle vjere i kao
naruavanje primirja.
17. travnja: u proglasu najavljuje prestanak primiija i poetak svetoga rata: Borit
emo se kako bismo neprijatelja razoruali, a ne kako bismo ga slomili.
28. travnja: opet poinju neprijateljstva.
27. lipnja: Bolvar pobjeuje La Torrea u Carabobu. Iako to nije bila posljednja bitka, u
Carabobu je osigurao nezavisnost Venezuele.
1822. 7. travnja: bitka za Bombona.
24. svibnja: bitka za Pichinchu.
16. lipnja: u Quitu upoznaje Manuelitu Scnz kad je sa Sucreom trijumfalno uao u
grad.
11. srpnja: Bolvar dolazi u Guayaquil, a dva dana poslije proglaava ga pripojenim
Kolumbiji.
26./27. srpnja: Bolvar u Guayaquilu razgovara sa San Martinom.
13. listopada: pie Moje bunilo na Chimborazu, u Loji kod Cuence u Ekvadoru.
1823. 1. oujka: Riva Agero, predsjednik Perua, moli Osloboditelja etiri tisue
vojnika i kolumbijsku pomo kako bi izborio neovisnost. Bolvar mu prvi kontingent od
tri tisue ljudi alje 17. oujka, a sljedee tri tisue 12. travnja.

14. svibnja: Peruanski kongres objavljuje dekret pozivajui u njemu Osloboditelja da

prekine graanski rat.
1. rujna: Bolvar stie u Limu u Peruu. Kongres mu doputa poraziti Rivu Agera, koji
je stao na stranu panjolaca.
1824. 1. sijenja: bolestan dolazi u Pativilcu.
12. sijenja: odreuje smrtnu kaznu za sve koji kradu javnu imovinu, u vrijednosti od
deset pesosa na vie.
19. sijenja: lijepo pismo svom uitelju Simnu Rodriguezu: Vi ste moje srce
oblikovali za slobodu, za pravdu, za veliko i za lijepo.
10. veljae: Peruanski ga kongres proglaava diktatorom kako bi spasio propalu
Republiku.
6. kolovoza: bitka kod Junina.
5. prosinca: Bolvar oslobaa Limu.
7. prosinca: saziva Panamski kongres.
9. prosinca: Sucreovom pobjedom kod Ayacucha osloboena cijela panjolska
Amerika.
1825. Engleska priznaje neovisnost novih amerikih drava.
12. veljae: zahvalni peruanski kongres Osloboditelja obasipa poastima: odlijem,
konjikim kipom, milijun pesosa njemu i jo milijun oslobodilakoj vojsci. Bolvar
odbija novac koji je njemu ponudio Kongres, ali prihvaa dio koji pripada njegovim
vojnicima.
18. veljae: Peruanski kongres ne prihvaa njegovu ostavku na mjesto predsjednika s
neogranienom vlasti.
6. kolovoza: na skuptini u Chuquisaci, u Visokom Peruu, odlueno da se ustroji
Republika Bolivija.
26. listopada: Bolivar na Cerro de Potosju.
25. prosinca: u Chuquisaci zapovjedio zasaditi milijun stabala ondje gdje su
najnunija.
1826. 25. svibnja: iz Lime javlja Sucreu da je Peru priznao Republiku Boliviju. Takoer mu
alje nacrt bolivijskog Ustava.
22. lipnja: uspostavljen Panamski kongres.
16. prosinca: stie u Maracaibo, odakle Venezuelcima predlae saziv velike skuptine.
31. prosinca: stie u Puerto Cabello u potrazi za Pezom.

1827. 1. sijenja: amnestira sve krivce za Cosiatu. Peza potvruje vrhovnikom Venezuele.
Istoga dana iz Puerto Cabella pie Pezu: Republiku ne mogu dijeliti, ali elim to za
dobro Venezuele i sprovest e se na opoj skuptini bude li Venezuela to htjela.
4. sijenja: u Naguanagui kod Valencije sastaje se s Pezom te mu nudi svoju potporu.
Ve mu je prije rekao da ima pravo na nepravdu odgovoriti pravdom, a na zlorabu
sile uzvratiti neposluhom Kongresu u Bogoti. To smeta Santanderu, koji je sve
nezadovoljniji Osloboditeljem.
12. sijenja: s Pezom dolazi u Caracas uz ope narodno odobravanje.
5. veljae: iz Caracasa alje Kongresu u Bogoti novu ostavku na predsjedniki poloaj,
dramatino iznosei motive te zakljuuje: S takvim osjeajima podnosim ostavku
jedanput, tisuu puta, milijun puta na mjesto predsjednika Republike!
16. oujka: konaan raskid sa Santanderom: Vie mi nemojte pisati, jer vam ne elim
odgovoriti ni osloviti vas kao prijatelja.
6. lipnja: Kolumbijski kongres odbija Bolivarovu ostavku i zahtijeva neka doe na
prisegu u Bogotu.
5. srpnja: odlazi iz Caracasa u Bogotu. Nikada vie nee vidjeti rodni grad.
10. rujna: dolazi u Bogotu i prisee kao predsjednik Republike, naiavi na estoko
politiko protivljenje.
11. rujna: pismo Tomsu de Heresu: Juer sam uao u ovaj glavni grad i ve sam
njegov predsjednik. Bilo je nuno: izbjei emo mnogo zala u zamjenu za bezgranine
tekoe.
1828. 10. travnja: Bolivar je u Bucaramangi dok slave Skuptinu u Ocai. Jasno se na njoj
profiliraju bolivaristika i santanderistika stranka.
Bolivar na Skuptini prosvjeduje zbog pomilovanja generala Padille iako je u
Cartageni poinio atentate.
9. lipnja: naputa Bucaramangu i kani otii u Venezuelu. Htio se nastaniti u ljetnikovcu
markiza Del Tora u Anaucu.
11. lipnja: rasputena Skuptina u Ocani.
24. lipnja: promijenivi planove, vraa se u Bogotu uz ope odobravanje.
15. srpnja: u proglasu objavljenom u Valenciji Pez naziva Bolivara jedinstvenim
genijem devetnaestoga stoljea, koji ve osamnaest godina ide iz rtve u rtvu za vau
sreu, a uinio je najvie to se moglo zatraiti od njegova srca: vrhovno
zapovjednitvo na koje je tisuu puta podnosio ostavku, ali ga je, u sadanjem stanju
Republike, prisiljen obnaati.
27. kolovoza: organski dekret diktature, toboe zbog suparnitava na Skuptini u
Ocani. Bolivar ukida dopredsjedniki poloaj, ime je Santander iskljuen iz vlade.
Osloboditelj mu nudi kolumbijsko veleposlanstvo u Sjedinjenim Amerikim Dravama.

Santander prihvaa, ali neko vrijeme odgaa putovanje. Moda je smjena Santandera
s dopredsjednikoga poloaja utjecala na atentat na Bolivara.
21. rujna: Pez priznaje Bolivara vrhovnikom i prisee nadbiskupu Ramonu Ignaciju
Mendezu pred svjetinom okupljenom na glavnome trgu u Caracasu: Priseem da u
sluati, uvati i primjenjivati dekrete koje bude izdao kao republike zakone. Nebo,
svjedok moje prisege, nagradit e vjernost kojom u ispuniti obeanje.
25. rujna: u Bogoti pokuavaju ubiti Bolivara. Spaava ga Manuelita Senz. Meu
upletenima je Santander. Urdaneta, sudac u tom sluaju, osuuje ga na smrt. Bolivar
smrtnu kaznu zamjenjuje progonstvom.
1829. 1. sijenja: nalazi se u Purificacionu. Njegova je nazonost u Ekvadoru nuna zbog
sukoba s Peruom, koji je vojno zaposjeo Quayaquil.
21. srpnja: Kolumbija opet zauzima Guayaquil. Narod trijumfalno doekuje
Osloboditelja.
13. rujna: pie OLearyju: Svi znamo da ujedinjenje Nove Granade
i Venezuele postoji samo vezano mojim autoritetom, a kadtad e popustiti, kad
ushtjedne Providnost ili ljudi.
13. rujna: Pezovo pismo: Zapovjedio sam objaviti okrunicu u kojoj pozivam sve
graane i udruge neka slubeno i sveano izraze svoje miljenje. Sada moete
punopravno zahtijevati da narod kae to misli. Doivjeli smo i to da se Venezuela
moe oitovati ne osvrui se ni na to osim na ope dobro. Usvoje li se korjenite
mjere kako bi izrekli upravo ono to doista ele, reforme e biti savrene i ispunit e
se volja naroda.
20. listopada: povratak u Quito.
29. listopada: odlazak u Bogotu.
5. prosinca: iz Popayna pie Juanu Josu Floresu: Vjerojatno e moj nasljednik biti
general Sucre i vjerojatno emo ga pred svima poduprijeti; to se mene tie, nudim to
uiniti svim srcem i duom.
15. prosinca: Pezu se oituje da nee opet prihvatiti poloaj predsjednika Republike,
a izabere li Kongres Peza za kolumbijskoga predsjednika, svojom mu au prisee
da e s najveim zadovoljstvom sluati njegove zapovijedi....
18. prosinca: odluno osuuje zamisao monarhije za Kolumbiju.
1830. 15. sijenja: opet je u Bogoti.
20. sijenja: uspostavljen Kolumbijski kongres. Bolivarova poruka: Podnosi ostavku na
mjesto predsjednika.
27. sijenja: trai od Kongresa doputenje da otie u Venezuelu, ali Kolumbijski
kongres odbija.

1. oujka: predaje vlast Domingu Caycedu, predsjedniku Vladina vijea, i povlai se u

Fuchu.
27. travnja: u poruci Predivnoj skuptini (Congreso Admirable) ponavlja svoju odluku
da vie nee biti predsjednik Republike.
4. svibnja: Joaquin Mosquera izabran za predsjednika Kolumbije.
8. svibnja: Bolivar naputa Bogotu i ide u susret svojoj konanoj sudbini.
4. lipnja: Sucre ubijen u Berruecosu. Bolvar je to doznao 1. srpnja podno brda Pope i
silno se rastuio.
5. rujna: Urdaneta preuzima vlast u Kolumbiji, oit nedostatak javne vlasti. U Bogoti,
Cartageni i drugim gradovima Nove Granade odravaju se prosvjedi i oitovanja u
korist Osloboditelja kako bi se vratio na vlast. Urdaneta ga u meuvremenu oekuje.
18. rujna: uvi za to kakvi su dogaaji doveli Urdanetu na elo Vlade, ponudio se
kao graanin i kao vojnik braniti republiku cjelovitost te najavljuje da e na elu
dvije tisue ljudi stupati na Bogotu kako bi podupro postojeu Vladu; djelomice odbija
njihovu ponudu da preuzme vlast, tvrdei da bije preuzeo kao uzurpator, ali ostavlja
otvorenom mogunost na sljedeim izborima legitimnost pokrit e me svojom
sjenom ili e biti izabran novi predsjednik; na posljetku poziva svoje zemljake neka
se okupe oko Urdanetine vlade.
2. listopada: u Turbacu.
15. listopada: u Solcdadu.
8. studenoga: u Barranquilli.
1. prosinca: klonuo stie u Santa Martu.
6. prosinca: upuuje se na imanje San Pedro Alejandrino, vlasnitvo panjolca Don
Joaquina de Miera.
10. prosinca: diktira oporuku i posljednji proglas. Na lijenikovo navaljivanje da se
ispovijedi i primi sakramente, Bolvar kae: to lije to? Zar mije tako loe kad mi
spominjete oporuku i ispovijed? Kako u izai iz ovoga labirinta?
17. prosinca: umire na imanju San Pedro Alejandrino, okruen malobrojnim
prijateljima.