Biogeografija2

1
SVOJSTVA AREALA:

1. Raspored (naseljenost vrste unutar areala)

2. Porijeklo areala
3. Granice areala
4. Oblik ili tip areala
5. Veliina areala
6. Geografski poloaj areala
1. Raspored (naseljenost vrste) unutar areala
Biljke ne naseljavaju svoje podruje rasprostranjenja jednolino i u potpunosti. U
tome postoje velike razlike izmeu pojedinih vrsta. tako da su neke naseljene unutar areala
rjee a druge su ee. U stvarnosti se praktino ne moe nai niti jedan areal koji bi bio
ravnomjerno i u gustim populacijama naseljen nekom biljnom svojtom. Uvije se unutar areala
nalaze podruja u kojima neke svojte nema. Ovakva nepotpuna i nejednolika naseljanost
areala posljedica je djelovanja dvaju imbenika.
1. nehomogenosti areala u kojem ekoloki uvjeti variraju od mjesta do mjesta.
2. ekoloke ogranienosti svojte koja zbog svojih biolokih osobitosti ne moe ivjeti na
svakom stanitu unutar svoj areala.
Karakter rasprostranjenosti neke biljne svojte i gustoa njene naseljenosti unutar
areala predstavljaju tzv. topografiju svojte. Ona nam omoguava uvid u detalje njene
ekologije te mogunosti i ogranienja naseljavanja na lokalnoj razini. Granice i obrisi areala
govore nam o opim ekolokim mogunostima svojte pa nam poznavanje jednog i drugog
daje mogunost definiranja bitnih ekolokih i biogeografskih mogunosti neke svojte.
Svaka vrsta za svoj opstanak treba specifinu kombinaciju ekolokih uvjeta pa je
razmljivo da njenu topografiju u okviru areala odreuju prvenstveno lokalni ekoloki uvjeti i
to najvie klimatski na ovoj razini najvei utjecaj imaju mezo- i mikroklima. fizikalna i
kemijska svojstva tla, vlanost tla reljef (nagib i izloenost). Osim njih i biotiki uvjeti imaju
veliki znaaj i to utjecaj biocenoza u arealu u cjelini. Tako npr. neka svojta nee se moi
naseliti u neki dio svoj opeg areala ukoliko na nekom mjestu postoji biocenoza koja joj
naseljavanja onemoguava iako bi opu kimatsku uvjeti odgovarali. Primjer za to moe biti
neka npr. hekiofilna vrsta koja treba puno osvjetljenje na svom stanitu, ne moe se naseliti na
mjesto na kojem ve postoji nekakva gusta uma.
Vrlo je est sluaj da je neka svojta naseljena u jednom dijelu svog areala u guim
populacijama. To podruje je najoptimalniji dio areala i prema kompleksu opih ekolokih
uvjeta u tom podruju najbolje odgovara ekolokim zahtjevima svojte. U tome podruju
svojta ima najveu ekoloku toleranciju pa tako moe naseljavati i stanita koja mogu
ekoloki biti i dosta razliita u nekim karakteristikama ali naravno ne u onima koje su bitne za
opstanak svojte. U graninim dijelovima areala udaljenijim od optimalnog podruja obino su
populacije manje, udaljenije meusobno u po pravilu svojta se u tom podruju vee za neki
odreeni tip stanita koji joj momoguava opstanak usprkos udaljavanju opih ekolokih
uvjeta od optimuma njenh ekolokih zahtjeva. Tako npr. neka termofilna svojta iz
mediteranskog podruja tj. podruja mediteranske ope klime moe doi i u bliim dijelovima
kontinentalne klime ali se tada povlai na toplija stanita kao to su vapnenaki obronci june
i jugozapadne izloenosti zatieni od hladnih sjevernih i sjeveroistonih strujanja i vjetrova.
U mediteranskom podruju gdje za takvu svojtu postoje povoljni opi uvjeti nisu potrebni
posebni i dopunski uvjeti na stanitu pa e ona biti naseljena i na mjestima sjeverne i
sjeveroistone izloenosti.
Ukoliko je podruje areala jednostavnije i manje ralanjeno u pogledu ekolokih
uvjeta tj. ekoloki uvjeti su jednoliniji onda e i raspored svojte unutar areala biti

Biogeografija2

ravnomjerniji i homogeniji. Zato se i homogeniji raspored svojte tj. jednostavnija topografija

moe oekivati u prostranim ravnicama. Nasuprot tome, ukoliko je podruje areala
geomorfoloki raznovrsnije i raspored vrste e najverojatnije biti mozainiji i heterogeniji tj.
svojta e imati heterogeniju topografiju s veim i eim nenaseljenim meuprostorima. To je
i jasno jer se onda unutar areala nalaze i vea podruja s ekolokim uvjetima koji potpuno
izlaze izvan ekolokih mogunosti svojte.
2. Porijeklo areala
Jedan od najvanijih problema u biogeografiji je i problem porijekla areala. To
pitanje se samo po sebi postavlja prilikom definiranja granica areala, jer je potpuno jasno da
je trebalo proi neko vrijeme da se dostignu ba te granice i da areal dostigne svoj oblik i
veliinu. Pitanje je istovremeno i to da li je areal u ovom trenutku i dostigao svoju konanu
veliinu ili se prouavana svojta i dalje iri. Tijekom razvoja areala biljna svijta je morala
savladavati uvjete u okoliu tj. otpor okolia tako da je potpuno jasno da je to proces koji
zahtijeva vrijeme tj. da je stvaranje i oblikovanje areala povijesni proces koji se odvija na
temelju ekolokih i biogeografskih zakonitosti i odnosa.
Svaki areal, njegov oblik i veliina ustvari predstavljaju rezlutata djelovanja daju
imbenika;
1. ekpanzivne aktivnosti biljne svojte koja djeluje u pravcu irenja areala
2. vanjskih ekolokih uvjeta tj. otpora okoline koji djeluje u pravcu smanjenja areala.
Brzina irenja nekih vrsta drvea prilikom postglacijalnog irenja ume u Srednjoj
Europi:
Rod/vrsta
Brzina (m/god)
jela Abies alba
40-300
bukva Fagus sylvatica
175-350
hrast Quercus robur/petraea
5-500
lipa Tilia cordata/platyphyllos
50-500
smreka Picea abies
60-500
gorski jasen Fraxinus excelsior
200-500
obini grab Carpinus betulus
100-1000
brijest Ulmus sp.
100-1000
javor Acer sp.
500-1000
lijeska Corylus avellana
500-1500
breza Betula pendula
250-2000
crna joha Alnus glutinosa
500-2000
irenja areala se zaustavlja kada se izjednae ekspanzijske sile svojte i otpor okoline.
Pitanje porijekla areala posebno je znaajno kada se usporeuju areali filogenetski srodnih
svojti. Tu imaju veliko znaenje procesi koji su vezani za postanak vrsta. Postoje npr.
sluajevi kada npr. neka ishodina svojta ima prvobitni primarni areal. On nekim geolokim
zbivanjima moe biti podijeljen na dva ili vie dijelova npr. potapanjem morem i nastankom
otoka te onda zbog razliitih ekolokih uvjeta ta svojta razdvoji u dvije ili vie drugih novih
svojti (primjeri su rod zvonia i Sredozemlju). To moemo nazvati geografskom
diferencijacijom. S vremenom se svojte toliko odvoje da se i genetiki osamostale tako da
hibridizacija postane nemoguom tj. nastanu prave nove vrste. Osim geografske
diferencijacije nove vrste mogu nastati i drugim nainima kao to je npr. ekoloka
diferencijacija tj odvajanje svojti na razliitim tipovima stanita unutar istog areala ili razvoj u
razliito doba godine i dr.
3. Granice areala

Biogeografija2

Granica areala predstavlja granicu rasprostranjenja neke biljne svojte. Granice areala
uspostavljaju se tamo gdje se uspostavi ravnotea izmeu potencijala irenja kojega biljna
svojta ima i otpora okoline koji moe biti razliitog karaktera na raznim dijelovima areala.
Vanjska granica podruja rasprostranjenja je uvjetovana makroklimatskim prilikama i
te granice predstavljaju granice potencijalnog areala. ak i ako je taj uvjet ispunjen ona ne
moe najee dosei te granice jer se gotovo uvijek isprijei prepreka za
rasprostranjivanje koja moe biti ili geomorfoloka (obala mora, planinski lanac, pustinja i
sl.). Tako neka nizinska biljka ne moe prijei neki planinski lanac i naseliti nizinu koja se
nalazi iza njega. Ukoliko neka biljka ipak moe svladati takvu prepreku npr. sjemenke
prenesu npr. ptice onda e ona proiriti areal i na to novo podruje. Tada moe nastati
podijeljeni areal ili ukoliko je vektor prijenosa ovjek nastaje tzv novi umjetni ili sekundarni
areal. Primjer za to je agava koja potjee inae iz Amerike i koja je sluajno prenesena u
Europu i tu u sredozemnom podruju je izgradila svoj drugi sekundarni areal. To potvruje da
geomorfoloka prepreka u ovom sluaju Atlantski ocean moe biti prepreka irenju areala.
slian je sluaj i kava (Coffea arabica), koja je uspjeno prenesena iz Afrike u Junu Ameriku
gdje bolje raste nego u svojoj postojbini.
Isto tako je potpuno jasno da je podruje areala neke biljne svojte usko povezano s
njezinom taksonomskom definicijom. Razgranienje meu vrstama najee je ustvari
apstrahirana podjela jednog kontinuuma manje ili vie heterogenih populacija. Naravno to se
ire taksonomski shvaa jedna vrsta to e vei biti i njen areal. Primjer kompleks umarica
Anemone nemorosa-A. americana-A. amurensis.
4. Oblik areala ili tip areala
Areali se prema svom obliku isto tako mogu znaajno razlikovati. Neke svojte imaju
oblik koji imaju stanita na kojima dolaze i istovremeno pokazuju ekoloke uvjete za koje su
vezane. Takve areale imaju npr. neke vrste drvea koje su vezane za rojene obale. One imaju
tzv. trakaste areale i slijede tokove rijeka.
Meutim posebnu panju privlae dva osnovna tipa areala
1. kompaktni ili cjelovit
2. disjunktni ili razdijeljen.
Cjelovit areal sastavljen je od jednog dijela dok je disjunkni areal sastavljen od dva ili
vie dijelova. Ova dva tipa areala znaajni su po tome to u vrmenskom pogledu ukazuju na
specifinu prolost vrste. Posebno su zanimljivi disjunktni areali i jedan su od najznaajnijih i
najzanimljivijih predmeta istraivanja suvremene fitogeografije.
Disjunktni areal, to ve govori i njegov naziv (disjunctus- odvojen koji nije u vezi),
sastoji se najmanje od dva, najee i vie dijelova koji su meusobno prostorno toliko
udaljeni da tu udaljenost biljka ne moe prirodnim nainima rasprostranjivanja premostiti. Na
taj nain populacije koje ive u tim odvojenim dijelovima areala nemaju mogunost razmjene
genetikog materijala tj. postoji potpuna reproduktivna izolacija.
Ukoliko je disjunktni areal takav da se sastoji od jednog velikog dijela i jednog ili vie
malih udaljenih podruja tada ta manja podruja nazivamo eksklavama.
Kada se oko rubova jednog veeg zatvorenog areala nalazi nekoliko malih podruja
rasprostranjenja svojte onda ta mala podruja nazivamo predstraama. folija++++
Normalno prema naem shvaanju svojte - vrste ona nastaje na jendom mjestu i iri se
ravnomjerno od sredita nastanka na sve strane te ukoliko ne postoje posebna mjesta otpora
okoline nastaje kompaktni i teoretski okrugli areal. To bi bio prema naem shvaanju
ishodini oblik svakog areala, a populacije unutar njega reproduktivno su povezane i mogu
razmjenjivati genetiki materijal.
U primjeru disjunktog areala moralo se neto dogoditi tijekom nastanka ili postojanja
areala to je uvjetovalo da se areal podijeli, tj. raspadne na dva ili vie udaljenih dijelova ili je

Biogeografija2

tijekom nastajanja areal nastao kao disjunktan. Dakle disjunktni areal mogao je nastati na vie
naina:
1. iz jedno jedinstvenog kompaktnog areala tako to su se u velikim dijelovima takvog
areala uvjeti toliko promijenili da vie na takvim mjestima biljna svijta vie nije mogla
opstati. Na nekim dijelovima uvjati su ostali takvi da je svojta ipak opstala ali su sada ti
dijelovi ostali meusobno odvojeni.
2. migracijom svojta prelazi iz jedinstvenog kompaktnog areala u druge dijelove,
nestaje u poetnom arealu te tako nastaje vie odvojenih disjunktnih areala.
Jedan od njaboljih primjera za ovaj drugi sluaj je primjer stare alpske flore koja se za
vrijeme ledenog doba spustila u srednjoeuropsku nizinu i tu ivjela izmeu ledenjaka koji su
osvojili Alpe i sjeverni dio Europe. Nakon zavretka ledenog doba, dolaskom toplije klime ta
flora kojoj odgovara hladna klima povlaila se pred nailaskom toplije klime u nizinama u dva
smjera. Jedan je bio prema sjeveru u arktika podruja a drugi prema jugu u Alpe gdje je na
veim nadmorskim visinama takoer vladala hladnija klima. Tako su mnoge vrste nakon
ledenog doba nastavile ivjeti u dva odvojena areala na Arktiku i u Alpama (arkto-alpska
disjunkcija).
3. Disjunktni areal moe nastati i istiskivanjem neke biljne svojte koju potisne neka
ekoloki srodna ali u konkurenciji jaa svojta, tako da se klima ili ostali opi ekoloki uvjeti
pri tome ne moraju promijeniti.
4. Disjunktni areal moe nastati iz jedinstvenog kompaktnog arteala i tako to neki
dijelovi bivaju potopljeni morem. Na taj nain nastaje praznina u nekad cjelovitom arealu.
Ovaj sluaj je est u kod morskih i kontinentalnih disjunkcija kontinentalnih areala i posebno
se to uzimalo kao objanjenje u vezi s teorijom kontinentalnih mostova.
5. Disjunkcije mogu nastati razdvajanjem kontinenata ili dijelova kopna. Ovaj nain je
u vezi s teorijom o razdvajanju kontinenata i time se objanjavaju velike meukontinentalne
disjunkcije. Ovim teorijama daju se objasniti slinosti u sastavu flore tj. disjunkcijama izmeu
Sjeverne Amerike i Europe, June Amerike i Afrike itd. Ve prema taksonomskom rangu
dijunkcija moe se govoriti i o vremenu razdvajanja
6. Skokovito rasprostranjivanje nekih biljnih svojti moe takoer objasniti neke
sluajeve disjunktnih areala. To je sluaj kada neka svojta ima jako lagane dijaspore
(sjemenke) pa se mogu rasprostraniti vjetrom, ili pticama ili morskim strujama (sluaj
pacifikih otoka.
7. Disjunktne areale moe stvoriti i ovjek koji naroito u moderno doba moe
prenositi sjemenski namjerno ili nenamjerno na velike udaljenosti svojim transportnim
sredstvima.
Disjunkcije se mogu promatrati na svim taksonomskim rangovima ne samo na rangu
vrste, ve i viim npr. rodovima, porodicama, redovima.
Inae u mnogim sluajevima teko je utvrditi stupanj disjuktivnosti koji predstavlja
najmanju udaljenosti koju biljna svojta vie ne moe prevladati prirodnim nainom
rasprostranjenja. U nekim sluajevima je to jasno dok u nekima i nije.
Disjunktni areali su vrlo znaajni u fitogeografiji i openito u biogeografiji,
filogenetskoj sistematici (porijeklo svojti) spomenut emo neke od najvanijih kontinentalnih
disjunkcija:
1. Euroazijsko-sjevernoamerika disjunkcija - neke vrste ili vie taksonomkse
kategorije imaju jedan dio areala u Europi i Aziji ili samo u jednoj od njih, a drugi dio u
Sjvernoj Americi. Primjeri su porodica vrba (Salicaceae), rodovi ari (Larix), smreka (Picea),
jela (Abies), vrijes (Calluna), ribiz (Ribes) itd. s velikim brojem vrsta.
2. Sjeveroatlantska disjunkcija - jedan dio areala je u Sjvernoj Americi a drugi u
Europi tj. areal je razdvojen Atlantskim oceanom; crvotoina (Lycopodium inundatum), uti
a (Carex flava) i dr.
3. Sjevernotihooceanska disjunkcija- Istona Azija-Sjeverna Amerika areal je
razdijeljen Tihim oceanom. (Catalpa), Torreya, Liriodendron.

Biogeografija2

4. Pantropska disjunkcija - u tropskim dijelovima Azije, Afrike i Amerike oceani

Atlantski i Tihi dijele te areale Zamiaceae.
5. Paleotropska disjunkcija- dijelovi areala su u tropskim dijelovima Starog Svijeta
Afrike i Azije. Tu spadaju disjunkcije izmeu Afrike i Indije, Afrike i Madagaskara.
Anisophylla i Nepenthes.
6. Neotropska disjunkcija - dijelovi areala u tropskim podrujima Novoga Svijeta.
7. Junotihooceanska disjunkcija - dijelovi areala naleze se u Junoj Americi na
otocima u Tihom oceanu te na Novom Zelandu, Australiji (Drymis).
8. Junoatlantska disjunkcija - dijelovi areala nalaze se razdijeljeni Junim
Atlantikom u Junoj Americi, Africi i Madagaskaru. Rod Ravenala na Madagaskaru i
Gvajani.
9. Antarktika disjunkcija - areali se nalaze u junim dijelovima June Amerike,
Novog Zelanda, Australije i na Antarktici (fosilno) - juna bukva (Nothofagus).
Postoje i disjunkcije nieg ranga unutar kontinenata. Ima ih vrlo mnogo pa emo
spomenuti samo neke od najpoznatijih poput mediteranske disjunkcije: ima znaaj i za nau
zemlju: Apeninski poluotok - Balkanski poluotok, Balkanski poluotok-Krim, sjeverno
Sredozemlje - srdozemni otoci, sjeverno Sredozemlje-Sjeverna Afrika.
Vrlo je zanimljiva i australijska disjunkcija - istona-zapadna obala Australije, areal
je razdvojen srednjoaustralijskom pustinjom.
5. Veliina areala
Biljne svojte imaju areale vrlo razliitih veliina. Neki areali obuhvaaju gotovo cijelu
planetu, veinu ili sve kontinente, a nasuprot tome ima svojti koje imaju areale velike samo
nekoliko km2 ili samo nekoliko stotina m2. U prvom sluaju radi se o kozmopolitskim
vrstama tj. vrstama sa irokim rasprostranjenjem, dok se u drugom sluaju radi o vrstama s
vrlo uskim rasprostranjenjem ili endeminim vrstama.
Kada govorim o kozmopolitskim vrstama treba imati na umu da to nisu biljke koje
mogu ivjeti svuda gdje je ivot mogu. Nema biljke koja moe ivjeti na svim moguim
stanitima dakle nema biljke koja moe u isto vrijeme ivjeti u movaram i u pustinjama, u
mulju i na suhom kamenjaru, u tundri i u tropskoj praumi. Kod kozmopolita se radi o
vrstama koje ive na svim kontinentima ali ne i na svim stanitima. Radi se ustvari o
geografskom kozmopolitizmu tj. biljka dolazi na svim kontinentima ali na za nju povoljnim
stanitima. Veliki broj vrsta vodenog bilja su npr. kozmopoliti oni dolaze na svima
kontinentima ali samo na vodenim stanitima odnosno ustvari na relativno maloj povrini na
svakom kontinentu. Primjeri su trstika (Phragmites australis), ljutak (Cladium mariscus),
mala vodena lea (Lemna minor).
U kozmopolite spadaju i mnogi korovi. Primjeri su kopriva (Urtica dioica), neke vrste
iz roda trputac (Plantago sp.). Njihov kozmopolitizam vezan je za neku djelatnost ovjeka i
oni dolaze svugdje tamo gdje ima te djelatnosti tj. ovjek djeluje kao ujednaavajui faktor.
On nepovoljne ope uvjete mijenja tako da svojom djelatnou pretvara u uvjete koji su
povoljni za neku vrstu. Korovi su prirodne vrste koje imaju ekoloke zahtjeve takve da bi
prirodno dolazile samo na manjem broju mjesta ali im ovjek nekom od svojih djelatnosti
otvara nova stanita uklanjanjem izvornih prirodnih stanita. Tu jo treba spomenuti i vrste sa
specifinim ekolokim zahtjevima koje su specijalizirane za odreena stanita pa onda
naseljavaju takva stanita bez obzira na ope klimatske prilike. Takve su npr. neki halofiti na
zaslanjenim stanitima kao sto je Samolus valerandi.
Nasuprot kozmopolitima nalaze se vrste s vrlo ogranienim arealom endemi. U irem
smislu mogli bismo rei da su endemi sve one svojte koje imaju prostorno ogranien areal tj.
koji se nalaze u jendom manjem ili veem podruju i izvan njega ih drugdje nema. Zato
moemo i govoriti o endemima npr. Altajskog gorja, Kavkaza, Hrvatske, kvarnerskih otoka,

Biogeografija2

Velebita ali isto tako i o endemima Australije (Eucalyptus), Madagaskara, Europe bukva
(Fagus).
Postoje u biti dva tipa endema.
1. Mali areal je nastao smanjivanjem nekada veeg areala
2. Mali areal je posljedica mladosti vrste koja je relativno nedavno nastala.
1. Arheoendeme ije se porijeklo u povijesti Zemlje moe pratiti sve do poetka
krede (pred > 130 mil. Godina) dakle sve u mesofitik. Dobri primjeri ove vrste endema su
Welwitschia mirabilis (Jugozapadna Afrika), Gingko biloba (Kina), Sequoiadendron
giganteum (Kalifornija).
2. Paleoendeme iji postanak see do u mlai tercijar tj. najmanje 5-10 mil. Godina,
dakle znatno su mlai od arheoendema. Primjeri su neki alpski endemi kao to su Wulfenia
carinthiaca, Physoplexis comosa ili Berardia subacaulis. zatim reliktni endemi kao to su
vrste iz roda Ramonda iz tropsko-suptropske porodice Gesneriaceae. npr. R. myconii u
Pirinejima te R. serbica i R. nathaliae i Haberlea u balkanskim planinskim kanjonima.
Obje ove skupine endema nazivaju se i reliktnim endemima. Pojam endemizma
vezan je za pojam reliktnosti tj. mnoge su endemine svojte ujedno i relikti. Reliktna svojta
je ona svojta koja je ustvari ostatak iz prolosti nekada daleko rasprostranjenije svojte, koja se
na neki nain sauvala sve do danas ali na mnogo manjem podruju. Smatra se da je neka
vrsta potisnuta na manji areal zato jer su se na velikim podrujima znatnije promijenili uvjeti
u odnosu na vrijeme kada je ta svojta nastala i bila znaajnije ire rasprostranjena. Takoer se
smatra da su reliktne svojte izgubile i vei dio svoje vitalnosti i da preivlajvaju s mukom
dananje uvjete iako to ne vrijedi za sve relikte.
to se starosti tie relikti potjeu iz raznih geolokih doba pa tako razlikujemo
mezozojske, tercijarne, glacijalne, postglacijalne. Kako nai krajevi nisu bili u ledeno doba
jako zahvaeni oledbom ima kod nas dosta tercijarnih relikata tj. vrsta iz tercijarne flore koje
su kod nas nale utoite i nisu se do danas uspjele proiriti u podruja koja su nekada bila
zahvaena oledbama. Relikti ustvari i ne moraju biti endemi iako to najee jesu.
Osim ovakvih starih endema razlikujemo i
3. Neoendeme iji postanak se moe pratiti do starijeg pleistocena ili mlaeg pliocena
(< 3 mil. God). Kod njih se najee radi o nastanku novih vrsta unutar ve postojeih rodova
zbog specifinosti i izoliranosti stanita. U zapadnim i junim Alpama tako se razvilo oko
200-300 neoendema posebno iz rodova Saxifraga, Primula i Gentiana. Tu je izraen i
endemizam izoliranih udaljenih otoka na kojima ovisno o trajanju izolacije i udaljenosti od
kopna nalazimo vie ili manje endema i starijih ili mlaih endema.
Za endeme je najee karakteristino na nastavaju stanita u krajevima gdje djeluje
izolacija i nedostaje intenzivnija razmjena genetikog materijala populacijama u susjednim
podrujima (otoci, izolirane planine) i gdje je izolacija trajala u geolokim razmjerima.
Za karakterizaciju floristike strukture nekog podruja vaan je odnos borja
endeminih svojti u odnosu na ukupni broj svojti koje su zabiljeene u tom podruju.
Postotni udjel endema u flori i udaljenost od najblieg kopna
Otoje
endemi %
udaljenost
Fernando Po
12,0
100
Kanari
53,3
170
Sao Tome
19,4
250
Kapverdski otoci
15,0
500
Juan Fernandes
66,7
750
Madeira
10,5
970
Galapagos
40,9
1120
Azorski otoci
36,0
1450
Sv. Helena
88,9
1920
Havaji
94,4
4400

Biogeografija2
Marquesas otoci

7
52,3

6000

Hrvatska je flora takoer relativno bogata endemima. U Hrvatskoj ima izoliranih

otoka, planina i ekstremnih stanita na kojima se mogu odrati samo specijalizirano
prilagoene biljke (toila naroito ona izloena buri) itd.
Kada se govori o endeminim svojtama u Hrvatskoj nailazi se na razliit taksonomski
tretman u razliitim floristikim djelima i kljuevima. Uzrok tome je to detaljna istraivanja
koja bi rijeila taksonomski status endeminih taksona nisu za veinu njih napravljena niti se
rade i nema za sada definiranih nastojanja (projekata) koja bi rijeila u potpunosti problem.
Neka istraivanja koja su i bila poduzeta bila su nepotpuna i nedostatna. Od tih spomenuti
emo neke svojte: Degenia velebitica, Sibiraea croatica, Berberis croatica, Dianthus
velebiticus, Moltkea petraea, Petteria ramentacea, Asplenium hybridum, Dianthus
multinervis, Lilium cattaniae, Ophrys archipelagi, Ophrys tetraloniae, Himantoglossum
adriaticum, Ornithogalum dalmaticum, Ornithogalum televrinum, Campanula istriaca,
Campanula lepida, Campanula fenestrelata, Campanula portenschlagiana, Campanula
poscharskyana, Campanula tommasiniana, Campanula velebitica, Campanula waldsteiniana,
Edraianthus dalmaticus, Edraianthus pumilio, Seseli tomentosum, Allium horvatii, Alyssum
samoborense, Aquilegia dinarica, Aquilegia kitaibeliana, Primula kitaibeliana, Aristolochia
croatica, Cerastium decalvans subsp. histrio, Asperula beckiana, Asperula borbasiana,
Asperula visianii, Centaurea biokovensis, Centaurea crithmifolia (Jabuka jedino poznato
nalazite), Centaurea friderici (samo Mala Palagrua), Centaurea jabukensis (samo Jabuka),
Centaurea ragusina, Saxifraga prenja, Saxifraga malyi, Saxifraga velebitica i mnogo jo
drugih.
6. Geografski poloaj areala
Kako se areali nogu geografski kartirati moe se dakle i njihov goegrafski poloaj
interpretirati i tipizirati. Njihovo ralanjenje je i u tom sluaju viedimenzionalno tj. Ovisi o
vie parametara.
Parametri za geografsko tipiziranje areala su:
1. geografska irina : od nje ovisi temperatura i koliina oborine tj. Glavni klimatski
faktori
2. nadmorska visina ovisna o reljefu. O tome ovisi klima na samom stanitu. Openito
s porastom visine sniava se temperatura i poveava koliina oborine u odnosu na
podnoje tj. Ovisno o polaznim vrijednostima veza s geografskim poloajem.
3. ralanjenje podruja u smjeru oceaniteta i kontinentaliteta
4. prolost podruja to moe odrediti postojanje neke svojte.
Skaliranje ova 4 principa ralanjenja su:
1. od juga prema sjeveru u izvantropskom podruju
- suptropska florna zona
- meridionalna florna zona
- umjerena florna zona
- borealna florna zona
- arktika florna zona
2. ralanjenje prema nadmorskoj visini:
- nizinsko ili planarno podruje
- brdovito ili kolino podruje
- polubrdsko ili submontano podruje
- brdsko ili montano podruje
- visokoplaninsko ili alpsko podruje

Biogeografija2
3. ralanjenje prema kontinetalitetu i oceanitetu
ralanjenje ide od visokooceanskog do ekstremno kontinntalnog podruja
4. Za globalno, esto povijesno uvjetovano, strukturiranje flore navodi se pripadnost
kontinentu. Postojanje na junoj polutki navodi se kao austr.