UNIVERZITET DEMAL BIJEDI U MOSTARU

NASTAVNIKI FAKULTET

ODSJEK BIOLOGIJA

Diplomski rad

Pregled endemskih biljnih vrsta u Bosni i Hercegovini

Kandidat: Mentor:
Lejla ati doc.
dr Emina Ademovi

Mostar, 2015. Godine

SADRAJ
1. UVOD ........................................................................................................................................ 3

2. METODOLOKI OKVIR ISTRAIVANJA ............................................................................ 6

2.1. Problem istraivanja .............................................................................................................. 6

2.2. Ciljevi i zadaci istraivanja ................................................................................................... 6

2.3. Hipoteza ................................................................................................................................ 7

2.4. Metode i materijali ................................................................................................................ 7

3. PREGLED LITERATURE ........................................................................................................ 8

3.1. Klimatske i geografske karakteristike Bosne i Hercegovine ................................................ 8

4. PREGLED ENDEMSKIH BILJNIH VRSTA U BOSNI I HERCEGOVINI ......................... 12

5. OPIS POJEDINIH ENDEMSKIH BILJAKA U BIH ............................................................. 13

5.1. Lilium bosniacum bosanski ljiljan G. Beck ex Fritsch .................................................... 13

5.2. Gentiana dinarica dinarski encijan, dinarska siritara G. Beck ...................................... 14

5.3. Viola beckiana bekova ljubica Fiala .... 15

5.4. Picea omorica Panieva omorika Purk. ......................................................................... 16

5.5. Edraianthus niveus Vraniko zvonce G. Beck ................................................................ 18

5.6. Iris reicenbachii var. Bosniaca bosanska perunika G. Beck ........................................... 20

5.7. Symphyandra hofmannii bosanska zvonika, hofmanova zvonika Pantocsek ............... 21

5.8. Euphorbia gregersenii - Gregersenova mljeika K. Maly .................................................. 23

5.9. Dianthus freynii Frajnov karanfil Vandas ........................................................................ 24

1
5.10. Cerastium dinaricum dinarski roac G. Beck & Szysz. ................................................ 25

5.11. Campanula hercegovina hercegovaki zvoni Degen & Fiala .................................... 27

5.12. Edraianthus dalmaticus dalmatinsko zvonce A. DC. .................................................... 28

5.13. Saxifraga prenja prenjska kamenika G. Beck ............................................................... 29

5.14. Asperula hercegovina - hercegovaka lazarkinja Degen .................................................. 31

5.15. Kitaibela vitifolia Kadivka Wild. ................................................................................... 32

5.16. Oxytropis prenja prenjska otrica G. Beck ................................................................... 33

5.17. Halacsya sendtneri Halaija, Cvakija (Boiss.) Dorfler ................................................. 34

5.18. Crocus dalmaticus dalmatinski afran Vis. ... 35

5.19. Minuartia handelii Handel-Macetijeva mijakinjica Mattf. ...... 36

5.20. Aquilegia dinarica dinarska kandilka G. Beck .. 37

5.21. Sibiraea croatica hrvatska sibireja Degen . 38

5.22. Primula kitaibeliana Kitaibelov jaglac Schott ........ 39

6. ZAKLJUAK .. 40

7. LITERATURA .... 41

2
1. UVOD

Prema veliini povrine od 51129 km 2 Bosna i Hercegovina, smjetena na jugu Europe, spada
u grupu relativno malih drava. Najvei dio povrine zauzimaju planine (42%). Lanac
Dinarskih planina prua se iz pravca sjeverozapada ka jugoistoku. Krenjake stijene
dominiraju, a posebno su zanimljivi kompleksi dolomitnih i peridotitno-serpentinskih stijena,
iako su manje zastupljene (oljan, Muratovi et Abadi, 2009).
Klima na ovom prostoru ispoljava veliku raznolikost. U junom dijelu zemlje zastupljena je
mediteranska i submediteranska, u unutranjosti vlada umjereno kontinentalna klima, dok je
na planinama u subalpinskom i alpskom pojasu, snano izraena planinska klima. Hidroloka
mrea povrinskih i podzemnih krakih tokova je bogato istkana. Ako se tome dodaju
jezerske, termalne vode i dio Jadranskog mora hidrografska slika Bosne i Hercegovine jako
se uslonjava (oljan et all., 2009).
Navedene raznolikosti Bosne i Hercegovine, kojima treba pridodati geografski poloaj (jug
Europe), kao i razvoj kroz geoloku prolost, uvjetovale su raznolikost ivog svijeta koji je
vezan za ovaj prostor. U pogledu stepena bioraznolikosti, u odnosu na druge zemlje
europskog kontinenta, Bosna i Hercegovina se nalazi u vrnom dijelu skale. Bosna i
Hercegovina se po broju biljaka, gljiva i drugih biolokih sistema nalazi u skupini
najbogatijih drava u Europi gdje se ivi svijet odlikuje visokim stepenom endeminosti.
Utvreno je kod sjemenjaa da oko 10% vrsta i podvrsta spada u skupinu endeminih (oljan
et all., 2009).
Ono to floru Bosne i Hercegovine ini nadasve zanimljivom je velika raznovrsnost i brojnost
vrsta, meu kojima se posebno izdvaja znatan broj endeminih biljaka, to naoj flori daje
specifino obiljeje. Pod endemima podrazumijevamo ive sisteme (populacije, podvrste, vrste,
rodove itd.) koji prirodno naseljavaju neko ogranieno, vee ili manje, geografsko podruje,
nasuprot kozmopolitskim vrstama, koje su iroko rasprostranjene gotovo po itavoj povrini
Zemlje (ili, 1990).
Dananje rasprostranjenje biljaka nije uslovljeno samo ekolokim prilikama nekog podruja, ve
je i posljedica njihove geoloke prolosti. Naa zemlja je poznata po brojnim tragovima
pleistocenskih glacijacija na visokim planinama, a u isto vrijeme i kao stjecite brojnih vrsta

3
biljaka koje su ledeno doba mogle preivjeti u refugijumima (utoiste, zaklon), najee u
dubokim kanjonima i slinim zatienim stanitima. Tako, veliki broj endemskih biljaka
predstavlja rijetke i malobrojne ostatke nekadanje drevne flore. Njih nazivamo reliktima. To
znai da su geoloko-istorijski faktori uslovili mijenjanje ivotnih prilika u pojedinim
podrujima, to se negativno odrazilo na rasprostranjenost pojedinih vrsta i veih sistematskih
kategorija. Zavisno od toga u kojem su geolokom periodu nastali ili se doselili u nae podneblje,
razlikujemo tercijarne, glacijalne, postglacijalne i druge relikte. Zahvaljujui geografskom
poloaju Bosne i Hercegovine i pravcu pruanja naih planina, brojne vrste suptropskog i
umjerenog pojasa, koje su u tercijaru ivjele na naem prostoru, uspjele su da ledeno doba
preive uz tople june i jugozapadne padine planina na zatienim mjestima (ili, 2002). To su
nai tercijarni relikti. Oni u isto vrijeme, sa ostalim reliktima, predstavljaju konzervativne ili
stare reliktne endeme (paleoendemi). Te vrste su u ranijim geolokim periodima imale znatno
vei areal, a danas im je areal sveden na usku oblast npr.: hrvatska sibireja (Sibiraea croatica
Degen), modro lasinje (Moltkia petraea /Tratt./ Griseb.), velebitska degenija (Degenia
velebitica /Degen/ Hayek), Malijev likovac (Daphne malyana Blecic), Kitajbelov jaglac
(Primula kitaibeliana Schott), Dinarski roac (Cerastium dinaricum G. Beck & Szysz.), srpska
paniija (Pancicia serbica Vis.), orjenska hudika (Viburnum maculatum Pant.) i brojne druge
(ili, 1990).
Nasuprot konzervativnim endemima, razlikuju se progresivni, mladi endemi (neoendemi) koji su
mlaeg porijekla: predstavljaju mlade vrste koje pokazuju da se naa flora nalazi u svom punom
razvitku. Meu takve mlade endeme svrstavamo preteno predstavnike nekih polimorfnih rodova,
kao to su npr. razne vrste genusa Leucanthemum: L. illyricum (Horvati) Pape, L. croaticum
(Horvati) Horvati, L. liburnicum (Horvati) Horvati, L. chloroticum A. Kerner &
Murbeck; razne vrste roda Dianthus: D. velebiticus Borbas, D. tergestinus (Reichenb.)
Kerner, D. nodosus Tausch, D. sanguineus Vis., D. prenjus G. Beck, i brojne druge. Te vrste
imaju mali areal, ali se nalaze u fazi irenja. Na osnovu dananje rairenosti razlikujemo
subendeme (poluendeme), stenoendeme, te iskljuive ili lokalne endeme. Subendemi
predstavljaju one taksone koji naseljavaju veca geografska podrucja (npr. cijeli Balkanski
poluotok). Znatan broj naih vrsta su subendemi. Stenoendemi (strogi endemi) su usko
lokalizovani na manja podruja (pojedine planine, kanjone, i dr.). Po broju stenoendema se
naroito istiu planine: Velebit, Biokovo, Prenj, vrsnica i abulja, Orjen, Durmitor i druge.

4
Posebnu kategoriju endema predstavljaju tzv. iskljuivi ili lokalni endemi. Oni su rasprostranjeni
na veoma uskom prostoru. Njihov areal je esto ogranien na povrinu od nekoliko hektara ili
ara na nekom izolovanom otoku ili kolju ili na jednom planinskom vrhu. Tipian primjer
ovakvih endema je Handel-Macetijeva mijakinjica (Minuartia handelii Mattf.), koja naseljava
povrinu od samo nekoliko ara na Velikom Vilincu na vrsnici (ili, 2005).
Endemi su zastupljeni naroito u vegetaciji na krenjakoj, dolomitnoj i
serpentinskoj podlozi, u pukotinama stijena, na kamenjarama ili siparima. Endemske vrste daju
specifino obiljeje naoj vegetaciji u kojoj ima veliki broj endemskih asocijacija i viih
vegetacijskih jedinica koje su odraz veoma arolikih klimatskih, petrografsko-edafskih i
orografskih uslova. Endemske vrste predstavljaju interesantan objekat za nauna istraivanja, a
ujedno su vaan dokument za historiju vegetacijskog pokrova dotinog kraja (ili, 1990).
Mnoge od tih vrsta ovjek ugroava, te je potrebno istinski se
zaloiti da se zatite i proire na svoja prvobitna stanita, radi ouvanja raznovrsnosti i ljepote
nae flore. Ovaj problem se mora rjeavati istrajnim radom na poduavanju kolske djece i
odraslih jer kao neponovljivi dio genofonda flore Bosne i Hercegovine i Svijeta endemske vrste
zasluuju izuzetnu panju i aktivnu zatitu u smislu njihovog irenja sa ciljem dubljeg
prouavanja, te racionalnijeg i svestranijeg iskoritavanja njihovih resursa.

5
2. METODOLOKI OKVIR ISTRAIVANJA

2.1. Problem istraivanja

Bosna i Hercegovina predstavlja veoma vano stanite za biljne vrste. Veliki broj endemskih
biljnih vrsta raste na ovim podrujima. Bosnu i Hercegovinu karakteriu ume, kraka polja,
kanjoni, klisure, planinski lanci, hercegovaki kr, veliki broj sunanih dana u godini i pogodna
klima koja pridonosi razvoju velikog broja endemskih biljaka na ovim prostorima. Mediteranska
klima, kraka polja i vodeni potencijal uslovljava da se vie od polovine endemskih vrsta nalazi u
Hercegovini i to na planinskom kompleksu Prenj-vrsnica-abulja, Vele i kanjonu Neretve, kao
i kanjonima njenih pritoka. Ovi podaci idu u prilog tvrdnji da se upravo tu nalazi najvei
endemski centar Bosne i Hercegovine.
Novija istraivanja indiciraju znatno vei broj endema, posebno u okviru rodova koji su jo
uvijek nedovoljno istraeni. Biljne vrste kao vrlo stabilni bioloki sistemi svojim prisustvom,
brojnou i pokrovnou, predstavljaju najbolje pokazatelje stanja i potencijala ivotne sredine u
odreenom regionu.
Stoga je potrebno poduzete planske mjere za ouvanje i uravnoteeno gazdovanje prirodnim
resursima.

2.2. Ciljevi i zadaci istraivanja

Glavni cilj ovog istraivanja odnosi se na predstavljanje biljnih vrsta, odnosno,

endemskih biljaka, koje su karakteristine za podruje Bosne i Hercegovine;
Cilj je takoer irenje znanja o endemskim biljnim vrstama u ovom podruju, kako bi se
na taj nain probudila svijest ljudi o svojstvima, znaaju, ulozi i bogatstvu endemskih
biljnih vrsta, kao i o mogunosti zatite ovih biljaka od istrijebljenja;
Zahvaljujui krakim poljima koja predstavljaju endemske centre flore Bosne i
Hercegovine, u mogunosti smo da ukaemo na veliki broj endemskih biljnih vrsta koje
uspjevaju na ovom podruju;

6
 Iz navedenog se jasno vidi da osnovni peat flori BiH daju endemi. Neki od njh imaju
neto ire rasprostranjenje, dok su neki veoma uskog i ogranienog rasprostranjenja. Dok
je akcenat stavljen na ouvanje endemske flore koja je simbolina za cijelu Bosnu i
Hercegovinu.
Osnovni zadaci istraivanja su da se na osnovu dostupnih literaturnih podataka ustanove
klimatske i druge osnovne karakteristike Bosne i Hercegovine koje pogoduju razvoju
endemskih biljnih vrsta;
Opisati najznaajnije vrste endemske biljne vrste koje su rasprostranjene na podruju
Bosne i Hercegovine;
Ukazati na ouvanje i zatitu endemskih i rijetkih biljnih vrsta, kao i njihovih zajednica.

2.3. Hipoteza

Podruje Bosne i Hercegovine i okoline bogato je velikim brojem endemskih biljnih vrsta.
Najznaajnije biljne vrste ovog podruja su sljedee: Gentiana lutea, Gentiana dinarica,
Primula kitaibeliana, Cerastium dinaricum, Lonicera glutinosa, Viola beckiana, Lilium
bosniacum, Picea omorica, Sibiraea croatica, Leontopodium nivale, Minuartia bosniaca, Silene
reichenbachii, Aquilegia dinarica, Ranunculus croaticus, Barbarea bosniaca, Hesperis dinarica,
Saxifraga prenja, Oxytropis prenja, Vicia montenegrina, Euphorbia gregersenii, Kitaibela
vitifolia, Pancicia serbica, Asperula hercegovina, Micromeria croatica, Euphrasia dinarica,
Campanula hercegovina, Edraianthus dalmaticus, Edraianthus niveus, Crocus dalmaticus, i
mnoge druge vrste. Na osnovu navedenih vrsta moemo rei da je podruje Bosne i Hercegovine
izuzetno bogato endemskim biljkama. Sve ove vrste daju poseban peat i osebujnost naoj flori,
po emu se ona razlikuje od srednjoeuropske flore.

2.4. Metode i materijali

Za realizaciju ovog diplomskog rada je bilo potrebno prikupiti strunu literaturu i podatke
dostupne iz objavljene literature, te analizirati prikupljenu literaturu i podatke. A potom
upotrebom datih dostupnih literaturnih podataka predstaviti endemske biljne vrste,
rasprostranjenost, njihove karakteristike, znaaj i bogatstvo koje predstavljaju za Bosnu i
Hercegovinu, kao i vrijednost njihove zatite i ouvanja. Takoer, opisati kako klimatske i
hidroloke, tako i geografske i orografske karakteristike Bosne i Hercegovine, koje su omoguile

7
veoma raznovrstan spektar biljnog svijeta a posebno razvoj endemskih biljnih vrsta koje su od
neprocjenjive vrijednosti za nau dravu. Za pregledniji i detaljniji opis i jasniji izgled biljaka
bilo je potrebno pronai odgovarajue fotografije na provjerenim internetskim stranicama.

3. PREGLED LITERATURE

3.1. Klimatske i geografske karakteristike Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina se nalazi na jugoistoku Evrope u centralnom dijelu Balkanskog poluostrva.

Smjetena je u umjerenom toplotnom pojasu pa su i klime uglavnom umjerene. U Bosni i
Hercegovini imamo est osnovnih tipova klime: umjereno-kontinentalna, predplaninska
umjereno-kontinentalna, predplaninska sredozemna, planinska, izmjenjena sredozemna i
sredozemna (karta 1.).

Karta 1. Osnovni tipovi klime u Bosni i Hercegovini

(http://www.visitmycountry.net/bosnia_herzegovina/bh/index.php/klima)

Klimu Bosne i Hercegovine uslovljavaju osnovni klimatski faktori: geografski poloaj, geoloka
podloga, reljef, pokrivenost terena biljnim zajednicama i blizina Mediterana. Pored osnovnih
faktora javljaju se i ekstremni faktori koji u znatnoj mjeri utiu na cjelokupnu klimatsku sliku
Bosne i Hercegovine. U prvom redu tu su struje suptropskog pojasa, visokog vazdunog pritiska
i subpolarnog pojasa, niskog vazdunog pritiska, to ima za posljedicu smjenu polarnih i tropskih

8
vazdunih masa. Zatim dolaze vazdune mase polarnog porijekla, struje sa Atlantika, cikloni sa
Sredozemnog i Jadranskog mora i anticikloni koji dolaze i iz kontinentalnog dijela Azije. Veliki
uticaj imaju: Atlanski okean na zapadu, Sredozemno i Jadransko more na jugu, te prostrane
kontinentalne mase Evrope na sjeveru, Azije na sjeveroistoku i istoku, te Afrika na jugu.
Navedeni faktori su uzrok da na teritoriji Bosne i Hercegovine postoje dva osnovna klimatska
regiona: sjeverni i juni, koje razdvaja linija Biha-Sarajevo-Foa. U sjevernom regionu klima
ima kontinentalni karakter, sa hladnim zimama i toplim ljetima. U junom regionu preovladava
mediteranski tip klime sa toplim ljetima i vlanim zimama. Linija koja razdvaja juni i sjeverni
region nalazi je prostor visokih planina, visoravni, kotlina i klisura u kome preovladava tipina
planinska klima. U ovom prostoru zime su hladne, ljeta s vjea sa poveanim intenzitetom
padavina koje su ravnomjerno rasporeene tokom godine, dok se temperaturna kolebanja
smjenjuju sa porastom nadmorske visine (ba.boell.org/sites/default/files/zastita_prirode_i.pdf).
to se tie geografskog poloaja Bosna i Hercegovina nalazi se izmeu 420 26' i 450 15' sjeverne
geografske irine, te 150 45' i 190 41' istone geografske duine. Pripada zapadnom dijelu
jugoistone Evrope, na kojem se smjenjuju uticaji junih dijelova sjevernog umjerenog i
sjevernih dijelova sjevernog suptropskog pojasa. Na prostoru nae drave se nalazi najvei dio
zapadne zone mlaih vjenanih planina Dinarida. Dinarski planinski pojas postepeno se sputa
na sjever prema Savi, dok se prema jugu sputa naglo, u prostor niske Hercegovine i Jadranskog
primorja (karta 2.). Osnovni, preteno planinski karakter, prostoru Bosne i Hercegovine daje
zapadni dio sredozemne zone mlaih vjenanih planina (Sulejmanovi, Kri et Musa, 2007).

9
 Karta 2. Zapadna zona mlaih vjenanih planina Dinarida

(http://www.summitpost.org/dinaric-alps/155326)

Reljef Bosne i Hercegovine ine i podzemni krki oblici u karbonatnim stijenama, to nau
zemlju svrstava u bogata holokarstna podruja svijeta (karta 3.).
Bosna i Hercegovina je prostor sa velikim brojem istraenih i neistraenih peina i jama, a
najpoznatije meu njima su: Vjetrenica u Popovu polju, Glavianska kod Foe, Mrana peina u
dolini Prae, Bijambarska peina na Niiima i Orlovaa kod Sumbulovca
(www.fmoit.gov.ba/bh_chm/osnovni_podaci_o_BiH.).

10
 Karta 3. Reljef Bosne i Hercegovine

(http://www.intercarto.com/EN/map-of-bosnia-and-herzegovina-physical-version-419.html)

U hidrografskom smislu Bosna i Hercegovina pripada crnomorskom i jadranskom slivu.

Vododjelnica izmeu slivova je orografsko razvoe koje prolazi preko planina: Pljeevica, ator,
Cincar, Radua, Bitovnja, Bjelanica, Treskavica, Zelengora i Volujak. Crnomorski sliv zahvata
oko 70% od ukupnog prostora Bosne i Hercegovine, Jadranski sliv zahvata 24%, a sa 6%
teritorije povrinske vode se gube u krako podzemlje. U pedolokom pogledu, zemljita Bosne i
Hercegovine su tipovi automorfnog i hidromorfnog odjela (upani, 2003).
Prema svim ovim podacima i karakteristikama moemo zakljuiti da je Bosna i Hercegovina
izvrsna podloga za razvoj najraznovrsnijeg biljnog svijeta a specifinosti koje je ine posebnom
pruaju savrene uslove za rast endemskih biljaka specifinih samo za podruje Bosne i
Hercegovine. Takoer, podruje Hercegovine bogato je raznim endemskim biljkama.
Visoke hercegovake planine Prenj, vrsnica, abulja i Vran u sebi kriju mnotvo rijetkih
biljnih vrsta uskog podruja rasprostranjenosti (slika 1.).

11
 Slika 1. Endemski centri Prenj-vrsnica-abulja

(http://ba.boell.org/sites/default/files/zastita_prirode_i.pdf)

Zbog toga je flora Bosne i Hercegovine zauzela najvii vrh u Europi i spada u najbogatije i
najraznovrsnije zemlje Europe zahvaljujui endemskim biljnim vrstama koje opstaju
zahvaljujui specifinim karakteristikama ovog podruja.

4. PREGLED ENDEMSKIH BILJNIH VRSTA U BOSNI I HERCEGOVINI

12
Poznato je u botanikim znanstvenim krugovima veliko bogatstvo i raznolikost flore i vegetacije
visokih planina Hercegovine. To se posebno odnosi na planine Prenj, vrsnicu, abulju, Vran i
dr., pa se ovaj Sklop planina u posljednje vrijeme u fitogeografiji naziva "Hercegovaki
endemini razvojni centar", jer je u njemu zastupljen veliki broj endemskih biljaka, kojih ima
samo na nekima od ovih planina (stenoendemi) ili onih koje su zastupljene ire na prostorima
Dinarida (dinarski endemi). Isto tako, veliki je broj rijetkih biljnih vrsta, bilo da im je sredite
rasprostranjenosti u arkto-alpskom podruju, bilo da se ovdje pojavljuju pojedinano. Dakle, ove
planine su stjecite brojnih endemskih, reliktnih i rijetkih biljnih vrsta i centar za ouvanje,
formiranje i raseljavanje brojnih vrsta na Balkanskom poluotoku (ili, 1990). Takoer, cijelo
podruje Bosne i Hercegovine je bogato endemskim biljnim vrstama koje e biti nabrojane, a
neke od njih i detaljno opisane u ovom diplomskom radu.
Endemske biljke u Bosni i Hercegovini su: Picea omorica (Pani) Purk., Arenaria gracilis
Waldst. & Kit., Cerastium dinaricum G. Beck &Szysz., Dianthus freynii Vandas, Dianthus
knapii (Pant.) Ascherson & Kanitz ex Borbas, Dianthus liburnicus Bartl., Dianthus sanguineus
Vis., Minuartia handelii Mattf., Minuartia bosniaca (G. Beck) K. Maly, Silene reichenbachii
Vis., Silene retzdorffiana (K. Maly) Walters, Silene sendtneri Boiss, Silene tommasinii Vis.,
Aquilegia dinarica G. Beck, Aquilegia grata F. Maly ex Zimmeter, Aquilegia kitaibelii Schott,
Helleborus multifidus Vis., Ranunculus croaticus Schott, Ranunculus scutatus Waldst. & Kit.,
Corydalis ochroleuca Koch subsp. Leiosperma (Corn.) Hayek, Alyssum moellendorffianum
Ascherson ex G. Beck, Barbarea bosniaca Murb., Cardamine maritima Sag., Hesperis
dinarica G. Beck in Dorfler, Malcolmia illyrica Hayek, Saxifraga prenja G. Beck, Sibiraea
croatica Degen, Genista sylvestris Scop. subsp. dalmatica Lindb., Oxytropis campestris D.D.
subsp. dinarica Murb., Oxytropis prenja G. Beck in Reichenb & Reichenb. fil., Vicia
montegrina Rohlena, Euphorbia gregersenii K. Maly, Kitaibela vitifolia Wild., Viola beckiana
Fiala, Viola elegantula Schott, Pancicia serbica Vis., Primula kitaibeliana Schott, Gentiana
dinarica G. Beck, Asperula hercegovina Degen, Satureja horvatii ili, Thymus bracteosus
Vis. ex Bentham, Euphrasia dinarica Murb., Campanula hercegovina Degen & Fiala,
Edraianthus dalmaticus A. DC., Edrianthus niveus G. Beck, Crocus dalmaticus Vis., Iris
bosniaca G. Beck, Iris pseudopallida Trinajsti, Arrum petteri Schott, Lilium bosniacum G.
Beck ex Fritsch, Gentiana dinarica g. Beck, i mnoge druge endemske biljne vrste.

13
5. OPIS POJEDINIH ENDEMSKIH BILJAKA U BIH

5.1. Lilium bosniacum bosanski ljiljan G. Beck ex Fritsch

Bosanski ljiljan ili zlatni ljiljan (Lilium bosniacum) je vrsta ljiljana koja raste na gorskim
travnjacima i grmljem obraslim obroncima bosanskih i dinarskih planina i najee se nalazi na
livadama gorskog i subalpinskokg vegetacijskog pojasa. Bosanski ljiljan je endem Dinarida a
dosee visine izmeu 30 i 90 centimetara. Cvijet je od zlatno ute do uto-narandaste ili
ukasto crvene boje. Cvjeta u maju i junu. Na vrhu stabljike obino ima jedan do tri visea
cvijeta, ije su latice debele i savijene unatrag. Pranici stre i intenzivnije su pigmentirani od
latica (slika 2.). Raste na krakim padinama i grebenima, na nadmorskim visinama od 1.200 do
1.900 m (Muratovi, Boguni, Soljan et Siljak-Yakovlev, 2005).

Slika 2. Bosanski ljiljan Lilium bosniacum

(https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosanski_ljiljan#/media/File:Lilium_bosniacum.JPG)

Rasprostranjenost na planinama BiH: Baba pl., Bijela Gora, Bjelanica, Cincar, vrsnica, Igman,
Jahorina, Kamenica, Ozren (kod Sarajeva) (slika 3.), Prenj, Trebevi, Treskavica, Vele, Vlai,
Vranica i druge (oljan et all., 2009).

14
 Slika 3. Bosanski ljiljan Lilium bosniacum sa planine Ozren

(https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosanski_ljiljan#/media/File:Lilium_bosniacum.JPG)

Dugo je smatran podvrstom Lilium pyrenaicum ili kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum), ali
je 2005. priznat kao zasebna vrsta. Zbog izuzetne ljepote ovog cvijeta najee se upotrebljava u
hortikulturi.

5.2. Gentiana dinarica dinarski encijan, dinarska siritara G. Beck

Dinarski encijan (Gentiana dinarica) je endem Dinarida sa disjunkcijom na Apeninima i moe

se nai na podruju od Velebita do Albanije u rasponu od oko 800 m pa ak i do 2000m
nadmorske visine. Najee naseljava podruja planinske rudine na karbonatnim stijenama.
Spada u kategoriju jako ugroenih vrsta i kao takva potrebno joj je posvetiti punu panju zatite
(oljan et all., 2009). To je viegodinja zeljasta biljka sa niskim stabljikama, do 10 cm, koje
imaju 1-2 para listova, a na vrhu se zavravaju jednim krupnim, veoma dekorativnim cvijetom
(slika 4). Dinarski encijan na niim nadmorskim visinama cvjeta ve u junu, a na viim tokom
jula i augusta.

15
 Slika 4. Populacija Gentiana dinarica na vrsnici oko 1950 m

(http://www.botmuc.de/v-2006/06-05-18-alpinum.html)

Dinarski encijan se nalazi na plitkim krenjakim tlima i izrazita je kalcifilna biljka. Vezana je za
krenjaku i dolomitnu geoloku podlogu na kojoj su razvijena plitka tla (sirozem, krenjaka
crnica i dolomitna rendzina). Populacije ove vrste izloene su tokom zime niskim temperaturama
i dugim snjenim pokrivaem, takoer, punoj dnevnoj svjetlosti (heliofit). Dinarski encijan
susree se na planinama i do visine od oko 2000 m nad morem. Meutim, neke populacije
zastupljene su na vrlo niskim nadmorskim visinama kao to je sluaj u kompleksu dolomita oko
Konjica (Koznik), na svega oko 800 m nad morem (ili, 1990). Dinarski encijan ljepotom
cvjetova predstavlja uistinu planinski ukras (slika 5). Dekorativna svojstva ove biljke mogu nai
primjenu u hortikulturi. Prema viegodinjim iskustvima (ili et Abadi, 1991) dinarski
encijan moe se uspjeno razmnoavati sjetvom sjemena na dobro dreniranim i hranljivim tlima,
uz to bogatim krenjakom.

16
 Slika 5. Gentiana dinarica

(http://www.botmuc.de/v-2006/06-05-18-alpinum.html)

Biljke cvjetaju nakon tri godine i mogu se koristiti za ukraavanje prostora oko planinskih
objekata. Uzgoj ove biljke koju provodi ovjek, kao i drugih rijetkih i ugroenih endemskih
vrsta, moe biti jedan od naina njihovog ouvanja i irenja (ili, 1996). Rasprostranjena je na
planinama BiH: Bjelanica, abulja, vrsnica, Hranisava, Magli, Mali Vran, Plasa, Prenj,
Treskavica, Vlai, Vranica, Volujak, Vele i druge.

5.3. Viola beckiana bekova ljubica Fiala

Bekova ljubica je endem Dinarida i trajnica sa tankim kvriavim izduenim stolonima. Pripada
porodici Violaceae (ljubice). Rije je o biljkama rasprostranjenim u tropskim, suptropskim i
umjerenim krajevima, koje imaju monosimetrine cvjetove ugodna mirisa (slika 6.).

Slika 6. Viola beckiana

(http://www.naturfakta.no/planter/?id=636)

Stabljike su gole, esto pri dnu bez listova, produeno polegnute, pridignute ili gotovo busenaste,
1220 cm duge. Listovi stabljike su naizmjenini, linearno-lancetasti, u osnovi izdueno klinasti.
Plod je duguljasta ahura (ili, 1996). Cvjetovi su nepravilni, veliki i peterolani. Latice u
osnovi su purpurno isprugane i malo bradate. Prva donja je obrnuto srcolika ili obrnuto jajolika
sa 4 narandaste mamuzaste pruge. Ima 5 pranika, a tuak ima jedan vrat i jednogradnu
nadraslu plodnicu sa mnogo sjemenih zametaka. Krunica je u cjelini uta (forma lutea Lindberg)

17
ili purpurno-ljubiasta (forma violacea G. Beck) (slika 7.). U dnu latica su male ute pjege
(oljan et all., 2009).

Slika 7. Viola beckiana Fiala. forma lutea i forma violacea bekova ljubica

(http://www.naturfakta.no/planter/?id=636)

Cvjeta od aprila (rjee) do juna, rijetko i do augusta. Nalazi se na umskim istinama, rubovima
bjeloborovih uma i ikara i na umskim prolagama u montanom, do subalpinskog pojasa (od
oko 1000 do 1766 m n.v.). zastupljena je na serpetinskoj i karbonatnoj geolokoj podlozi (ili,
1990). Rasprostranjenost na planinama BiH: Smolin kod epa, Stoer, Plazenica, Han
Koprivnica, na Stolovcu izmeu Donjeg Vakufa i Jajca, te izmeu Bugojna i Kupresa (oljan et
all., 2009).

5.4. Picea omorica Panieva omorika Purk.

Panieva omorika (Picea omorika) je crnogorina vrsta drvea iz porodice Pinaceae, koja
u prirodi raste u jako malom arealu i endemska je vrsta u Bosni, ali je rairena po parkovima
diljem Europe i Sjeverne Amerike, koristi se i kao boino drvce. Panieva omorika je
najpoznatiji endem odnosno tercijarni relikt, paleoendem koji uspijeva u BiH i otkrio je 1875.
godine Josip Pani u selu Zaovama na planini Tari, a 1887. godine dao joj je znanstveni naziv i
opis (ili, 2005). Moe se nai i po gradovima, ali njen dom i prirodno stanite je podruje
srednjeg toka Drine, podruje oko Srebrenice, Viegrada, Rogatice, Foe i na planinama Tari i

18
Zvijezdi. Stablo je visoko 30 do 40 metara i oko 50 centimetara u promjeru, s pravim i vitkim
deblom, i uskopiramidnom kronjom (slika 8.).

Slika 8. Panieva omorika na planini Tari

(http://www.agreengarden.com/plants/picea-omorica-zuckerhut.asp)

Kora je tanka, crvenosmea, ljuti se u obliku veih nepravilnih ploica. Pupoljci su sitni,
jajoliko uiljeni, bez smole, kestenjaste boje, oko 3-4 mm dugi. Iglice su u presjeku rombine,
vrh im je tup ili kratko zailjen, gornja strana je tamnozelena, sjajna a donja sa dvije plaviasto
bijele pruge, iglice su duge oko 10-20 mm i 1,5-2 mm iroke (slika 9). Na starijim granama iglice
su poredane u dva reda (ili, 1990).

Slika 9. Iglice (etine) Panieve omorike

(http://www.agreengarden.com/plants/picea-omorica-zuckerhut.asp)

19
eeri (iarike) su ljubiaste do ljubiasto smee boje, dugaki 5-6 cm i oko 1-2 cm u promjeru,

vise prema dolje okomito ili koso (slika 10). Nakon zrenja opadaju postepeno cijele. Vrijeme
cvijetanja je u maju. Omorika je jednodomna, anemofilna vrsta, podnosi mraz i veliku suu,
otporna je na tete od snijega, zahvaljujui posebnom izgledu kronje. Vrlo je otporna na
tetne plinove i prainu, esto se sadi u gradovima i industrijskom podruju. Raste polako, doivi
izmeu 150 - 200 godina (ili, 2005).

Slika 10. eeri (iarike) Panieve omorike

(http://www.agreengarden.com/plants/picea-omorica-zuckerhut.asp)

to se tie stanita ponajprije se javlja na strmim, 55 do 65 nagiba, vapnenakim obroncima

(gdje obrazuje specifinu zajednicu Piceetum omorikae), a rijetko je zastupljena na serpentinu i
dijabazu. Visinska amplituda omorikinih stanita kree se izmeu 300 i 1600 m nadmorske
visine; veinom su to sjeverne i sjevernoistone ekspozicije (Beck-Mannagetta, 1906).

5.5. Edraianthus niveus vraniko zvonce G. Beck

Vraniko zvonce je bosanskohercegovaki stenoendem iz porodice Campanulaceae (zvonii).

To je trajnica niske, do 15 cm visoke, uspravne ili polegle stabljike (slika 11). Stabljika je
dlakava sa ljubiastim odsjajima.

20
 Slika 11. Edraianthus niveus Vraniko zvonce
(http://www.pavelkaalpines.cz/Photos/Balcan2010/edraianthusniveuscentralbosna.html)

Listovi su linearni do linearno lancetasti, u donjem dijelu trepljasto dlakavi, a u gornjem goli i
neznatno proireni (slika 12.). Dugi su 30-80 mm a iroki oko 1-3 mm (oljan et all., 2009).
Cvjeta u julu i avgustu. Cvjetne glavice iroke, sa 2-8 cvjetova. Brakteje su iroko, rjee usko
jajolike, zailjene, zelene, sa cvjelovitim rubovima. aica je crvenkastoljubiasta, a njeni zupci
izdueno lancetasti i iljati. Rubovi su im rijetko dlakavi ili goli, za razliku od cijevi asice koja
je redovno gola. Cvjetovi su iznutra vunasto dlakavi, sa vanjske strane goli, dlakave nervatute.
Dugi su 20-28 mm. Plod se otvara na vrhu, poputanjem poklopaca nepravilnog oblika, koji
otpadaju. Sjemenke su pljosnate, iroko jajoliko-elipsoidne, svijetlosmee i gole (ili, 1990).

Slika 12. Izgled listova kod Edraianthus niveus

(http://www.pavelkaalpines.cz/Photos/Balcan2010/edraianthusniveuscentralbosna.html)

21
Vraniko zvonce je prvi otkrio i opisao Gnther Beck von Mannagetta und Lechernau koji je
istraivao floru BiH. Raste na paleozojskim i trijaskim krenjacima planina Vranice i Zeca u
rasponu od 1600 do 2112 m, najee na sjevernim, sjeveroistonim i sjeverozapadnim padinama
ili u pukotinama stijena, te na zaravnjenim vrhovima i grebenima u vegetaciji planinskih rudina
(ili, 1996). Nalazi se na pliim ili u dubljim krenjakim crnicama slabo bazine, neutralne ili
slabo kisele reakcije. Na vranikim vrhovima Krstacu i Loikama na nadmorskoj visini izmeu
2000-2112 m izgrauje prekrasnu endeminu zajednicu Gentiano-Edraianthetum nivei Lakui
et all., endemine sveze Edraianthion nivei Lakui et all., a zastupljena je i u asocijaciji
Scabiosetum silenifoliae Lakui et all. na istim lokalitetima (Lakui, 1973).

5.6. Iris reicenbachii var. Bosniaca bosanska perunika G. Beck

Bosanska perunika (Iris reicenbachii var. bosniaca, G. Beck) je biljka iz porodice Iridaceae
(perunike), bosanskohercegovaki endem, odnosno endem centralnih i jugoistonih Dinarida.
Bosanska perunika je viegodinja, visoka biljka, koja naraste do oko 10-35 cm (slika 13.). Ima
debelo podzemno stablo - podanak. Listovi su pravi ili blago srpasti, otro zailjeni, iroki su 4-
15 mm. Pricvjetni listovi su jajoliko lancetasti, trbuasto naduveni, na poleeni grebeniasti.
ukasto su zeleni, sa opnastim obodima (Bjeli et all., 1969).

Slika 13. Iris bosniaca

(http://www.nparkovi.me/sajt/np-biogradska-gora/priroda/flora-i-vegetacija)

22
Cvjeta u maju i junu. Cvjetovi su dvospolni, blagog mirisa. Ocvijee ini 6 utih, pri dnu sraslih,
latica. Cijev perigona je duga 1,5-2,5 (3) cm, gotovo dvostruko dua od plodnice, ali je kraa od
renjeva. Vanjski renjevi su iroki, jajoliki ili izdueni. Svijetlozukasti su, sa purpurnim
takama i prugama u donjem dijelu. U donjoj treini gornje strane uoava se red utih streih
dlaka. Unutranji renjevi su mu klinasti ili jajoliki. Plod je tobolac sa 3 poklopca, duine 50-60
mm, a otvara se uzduno, sadri mnogo svijetlosmeih, okruglih sjemenki, koje su jedne strane
zailjene (Lakui, 1990). Bosanska perunika raste pojedinano ili u veem broju obrasta
povrine od nekoliko kvadratnih metara (slika 14.). Naseljava suhe livade i panjake sa plitkim
kamenitim zemljitem, na karbonatnim i serpentinskim stijenama. U dolini Gostovi - potoka u
Bosni, karakteristina je vrsta lokalne endemske fitosocioloke zajednice. Susree se u biljnim
zajednicama planinskih rudina na krenjakoj i dolomitskoj podlozi vegetacijskih redova sa
vrstama roda Sesleria i Creps (ili, 1990).

Slika 14. Bosanska perunika

(http://www.nparkovi.me/sajt/np-biogradska-gora/priroda/flora-i-vegetacija)

5.7. Symphyandra hofmannii bosanska zvonika, hofmanova zvonika

Pantocsek

Bosanska zvonika ili hofmanova zvonika (Campanula hofmannii; sin. Symphyandra

hofmannii) je bosanskohercegovaki biljni stenoendem iz porodice zvonikovki. To je

23
dvogodinja (rjee trogodinja) biljka. Bosanska zvonika je endem centralne Bosne, oko
srednjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa (slika 15.).

Slika 15. Symphyandra hofmannii bosanska zvonika

(https://bs. /Bosanska_zvon%C4%8Dika#/media/File:Campanula_hofmannii_1-OB9.jpg)

Glavni korijen je repasto zadebljao, dok je stabljika uspravna, ve od dna razgranjena, visine 20-
25 cm, obrasla kratkim i krutim dlaicama. Listovi ove zvonike su naimjenini, dugi oko 5-10
cm dugi. Donji su jajasto-okruglasti, zailjni ili tupi i brojniji. Postepeno se suavaju u iroku,
okriljenu i nazubljenu peteljku. Rubovi su im nepravilno i grubo dvostruko nazubljeni ili neto
urezani. Gornji su sjedei, lancetastastog ili elipsoidnog oblika (Avdi et all., 2012). Cvjeta u julu
i augustu, rjee i septembru. Cvjetite je metliasto, iroka iii usko piramidno, a vjetovi su visei.
Krunica je bijela, a kasnije postaje ukasto-bijela, duga oko 2,5 - 3,4 mm i iroka do 2,5 cm.
Cjevasto je zvonasta, sa 5 kratkih iljatih iii tupih zubaca koji su obrasli dugim trepljama.
Sjemenke su crvenkasto-smee sa svijetli rubom, ovalno-pljosnate, duge 1,2 mm, a iroke oko
0,6 mm (ili 1990). Bosanska zvonika se javlja na niim brdskim podrujima, u rasponu od
140-600 (rijetko i do 900) m nadmorske visine. Uspijeva na razliitim geolokim podlogama,
kao to su krenjak, gabro, serpentin, melafir i glineni kriljci. Ima je, kako na otvorenim
stanitima i u pukotinama stijena na kamenitim obalama rijenih klisura (slika 16.), tako i u
prorijeenim termofilnim umama crnog jasena i crnog graba, u svijetlim umarcima na
kamenitim terenima i rubovima uma hrasta kitnjaka i graba (Gaji, 1973). Obrasta i ruevine
nekih starih gradskih zidina i stijene oko njih (Jajce, Srebrenik i dr.).

24
 Slika 16. Stanite bosanske zvonike

(https://bs. /Bosanska_zvon%C4%8Dika#/media/File:Campanula_hofmannii_1-OB9.jpg)

Budui da je veoma dekorativna, bosanska zvonika je, tokom austrougarske vladavine u BiH,
prenesena u mnoge evropske botanike vrtove, a zatim i kultivirana u vie formi (irom svijeta).

5.8. Euphorbia gregersenii - Gregersenova mljeika K. Maly

Gregersenova mljeika (Euphorbia gregersenii) je endemska biljka iz porodice Euphorbiaceae

mljeike. Ova mljeika je bosanskohercegovaki, preteno bosanski stenoendem. To je
viegodinja biljka, sa zeljastim ili u osnovi odrvenjelim, uspravnim stabljikama (slika 17.).
Visoke su oko 25-55 cm, jednostavne ili razgranate, dlakave, obrasle brojnim, sjedeim,
duguljastim listovima. Dugi su oko 4 - 4,5 cm, a iroki oko 1,2 - 2,7 cm. Na vrhu su zatupljeni ili
malo obrubljeni, cjeloviti, pri emu su gornji uz osnovu srcasti. Svi listovi na licu su kod svih
goli ili oskudno dlakavi, a nalije i rubovi su mekano dlakavi. Cvasti su vrne, veinom 4-5-
zrakaste. Brakteje su elipsoidne ili jajoliko duguljaste, gole - duine 2,7 - 5,3, rijetko i do 6,5 cm,
a iroke 1,2 - 2,6 (ponekad i do 3,5) cm (ili, 1990).

25
 Slika 17. Euphorbia gregersenii - Gregersenova mljeika K. Maly

(http://www.panoramio.com/photo/9470803)

Cvjeta u maju. Cvjetovi su jednodomnni, u osobenim skupinama tzv. cijatije (cyathitium), na

kratkoj goloj peteljci. Duge su 1,5 - 2,5 mm, iznutra dlakave, a renjevi su jednako dugi kao i
cijev. Vrat tuka je dvodijelan. Plod je ahura sa tri utozelene plodnice, duge 2,5 - 3 mm.
Plodovi su zelenkasti ili purpurno poprskani. Sjemenke su duguljasto-okrugle ili jajolike, duge 2-
2,5 mm, glatke. Optimalna stanita ove vrste su doline nekih rjeica i potoka na aluvijalnom
nanosu. Raste je iskljuivo na serpentinskoj podlozi (Beck, 1950).
Registrirana nalazita su: dolina Gostovi potoka (Kamenica) i njegovih pritoka Kamenice i
Suhe, Vele i Borik kod Borovnice i na Tajanu.

5.9. Dianthus freynii Frajnov karanfil Vandas

Frajnov karanfil (Dianthus freynii) je endemska biljka iz porodice Caryophyllaceae. Frajnov

karanfil je endem centralnih Dinarida odnosno endem hercegovakih planina. To je niska,
ivahno modrozelenkasta, zbijena busenasta trajnica (slika 18.). Stabljike su patuljaste, visine 1-
7 cm, uvijek jednocvijetne, esto su sa dva para listova koji su irinom lukavca priljubljeni uz
stabljiku. Listovi su kratki, 1-2 cm dugi a 1 mm iroki, na vrhu zatupljeni, postrani listovi su
nejasni sa rubovima koji su hrskaviavo hrapavi do slabo maljavi (Bjeli, 1971).

26
 Slika 18. Frajnov karanfil Dianthus freynii

(http://rb-donjahercegovina.ba/blago-moga-kamenjara-459.aspx)

aka je duine 10-12 mm a 3-4 mm iroka, valjkasta je a na bazi nije suena, sa brojnim
uzdunim brazdama, crnkastocrvene boje. Zupci ake su trokutasto-lancetasti, iroko zailjeni a
po rubu rijetko trepaviasti. Latice su velike, oko 14 mm duge, ivahno purpurne, lamina latice
su 6-7 mm duge, a 6 mm iroke i obrnuto-jajasto-klinasta, malo bradasta, po rubu nazubljena.
ahura je slamnatouta, znatno nadvisuje zupce ake, sadri vie sjemenki koje su okruglaste ili
spljotene (ili, 1990). Frajnov karanfil cvjeta u julu i augustu. Zauzima stanite u alpinskom
pojasu najviih hercegovakih planina, koje su graene od krenjakih stijena, na visini od oko
1900-2228 m nadmorske visine (slika 19). Raste na plitkim krenjakim zemljitima,
krenjakim organogenim i organomineralnim crnicama, dolomitnim rendzinama, te na
krenjakim ili dolomitinim sirozemima (oljan et all., 2009).

27
 Slika 19. Stanite frajnovog karanfila

(http://rb-donjahercegovina.ba/blago-moga-kamenjara-458.aspx)

Centar rasprostranjenja ove endemske vrste je Hercegovina, alpski region planine Plase, kao i na
visokim planinama hercegovakog endemskog centra: Prenj i vrsnica.

5.10. Cerastium dinaricum dinarski roac G. Beck & Szysz.

Dinarski roac je predstavnik familije karanfila (Caryophyllaceae). To je rahlo busenasta do

jastuasta biljka s bogato razgranjenim podzemnim podankom i viegodinjim donjim dijelom
stabljike. Jednogodinji gornji dijelovi koje nose cvjetove dugi su do 15 cm, uspravni ili vie-
manje uzdignuti i ukoeno kratko dlakavi. Na sebi nose vie ukriano nasuprotnih listova i po 1 -
5 (rjee do7) cvjetova, koji su skupljeni u rahli terminalni cvat patitac. Donji listovi stabljike su
duguljasti i na bazi klinasti, a kada odumiru svijaju se unatrag (slika 20.). Ostali stabljini listovi
su neto iri, eliptini i sueni na oba kraja (Vukovi, 2006).

28
 Slika 20. Cerastium dinaricum dinarski roac

(http://greenlifeuniverse.com/species/cerastium-alpinum.html)

Cjelovita su ruba i na vrhu esto izrubljeni, sivozelene boje te s obje strane gusto kratkodlakavi,
a s donje strane istie se jedna uzduna ila. Najdonji pricvjetni listovi slie pravim listovima
(neto su iri) dok su ostali manji, a najdonji slie lapovima i imaju suhokoiast rub. Cvjetne
stapke su vie-manje jednako duge kao i cvijet, ali mogu biti i do dvostruko due, prekrivene
ukoenim kratkim dlakama. Biljka razvija bijele cvjetove, oko 1,5 cm u promjeru. Latice su
uglavnom dvostruko due od lapova (7 - 9 mm duine), gotovo do sredine duboko dvokrpaste,
zaobljenih renjeva (ili, 1990). Lapovi su duguljasti (3 - 5 mm duine), iljasti i obrubljeni
suhokoiastim rubom. Vanjski lapovi su po itavoj povrini prekriveni dlakama, a unutarnji su
na rubu bez dlaka. Za vrijeme dozrijevanja plodova lapovi uvenu. Unutar cvijeta nalazi se 10
pranika i 5 vratova tuka. Plodne stapke su uspravne, jednako duge ili malo due od ploda. Plod
tobolac je vie nego dvostruko dui od lapova (1 - 1,2 cm duine) i valjkasta oblika, a otvara se
sa 10 zubaca. Sjemenke su malene, u promjeru 1,5 mm, i pokrivene malenim, plosnatim, vie-
manje kvadratinim ljuicama poredanim u koncentrine krugove (Bjeli, 1971).

Vrsta je karakteristina za biljne zajednice toila, a raste i u pukotinama stijena i na planinskoj

rudini (slika 21.). Nalazimo je unutar reda Drypetalia spinosae i kao karakteristinu vrstu biljne
zajednice Cerastietum dinarici. Cvjeta u julu i avgustu. Zbog svojih dekorativnih svojstava moe
se koristiti za alpinetume. Meutim, kao rijetka i endemina vrsta zasluuje posebnu panju i
strogu zatitu na prirodnim stanitima.

29
 Slika 21. Karakteristino stanite dinarskog roca

(http://greenlifeuniverse.com/species/cerastium-alpinum.html)

5.11. Campanula hercegovina - Hercegovaki Zvoni Degen & Fiala

Hercegovaki zvoni (Campanula hercegovina) je endem Dinarida, odnosno hercegovaki

endem. To je lomljiva trajnica sa debelim, poluodrvenjelim kvrgavim rizomom koji duboko
prodire u uske pukotine krenjakih litica (slika 22.). Stabljike su brojne, visee 12 20 a nekad
i 40 cm visoke, uglaste i ispresavijane. Listovi sterilnih jedinki su u upercima, jajasti, zailjeni,
na bazi srcasti, bubreasti, s obje strane sa 2-3 zuba a peteljke su oko tri puta due od lamine
(ili, 1990).

30
 Slika 22. Hercegovaki zvoni Campanula hercegovina

(https://www.freenatureimages.eu/Campanula-hercegovina.html)

Cvjetovi u vrnim grozdovima su malocvijetni (2-5 cvijetova), brakteje imaju 1-3, linearno su
srpaste ili ljuspaste. Krunica je gola, svijetlomodra, do treine rascjepana na pet trokutastih
renjeva, duine 16-20 a nekad i 22 mm. Plod je zavrnuta ahura s mnogo sjemenki, otvara se sa
strane sa 3-5 rupica, a sam vrh ploda ostaje zatvoren. Sjemenke sitne, oko 1mm duge i 0,3 mm
iroke, vretenaste, svijetlosmee i gole (Lakui, 1990). Od juna do avgusta, kada je biljka u
punom cvatu, mnogobrojni plaviastoljubiasti cvjetovi u obliku zvonca istiu se na pozadini od
izbijeljenog kamena. Iako hercegovaki zvoni raste i u Albaniji, prvi primjerci ove endemine,
do tada u nauci nepoznate vrste, pronaeni su u Hercegovini. Otkrio ih je u julu 1886. na planini
Prenj maarski botaniar Arpad Degen (1866-1934), kasnije profesor Univerziteta u Peti. Svoje
otkrie objavio je tek osam godina kasnije zajedno sa Franjom Fijalom (1861-1898), koji se u to
vrijeme u Zemaljskom muzeju u Sarajevu bavio arheolokim i botanikim istraivanjima.
Hercegovaki zvoni naseljava veoma negostoljubiva i surova stanita kakva su okomite stijene
planina u Hercegovini (Prenj, vrsnica, abulja. Plasa i Vele) na visinama izmeu 1.150 i 1.500
metara, a raste i u kanjonima nekih rijeka (Neretva, Rakitnica i Drenika) gdje se nalazi na 240
m nadmorske visine (slika 23).

31
 Slika 23. Karakteristino stanite hercegovakog zvonia

(https://www.freenatureimages.eu/Campanula-hercegovina.html)

Za stanite odabire pukotine okomitih, zasjenjenih i poluzasjenjenih krenjakih i krenjako-

dolomitinih stijena od montanog do subalpinskog pojasa. Stanita su tokom godine izloena
velikim temperaturnim ekstremima (oljan et all., 2009).

5.12. Edraianthus dalmaticus dalmatinsko zvonce A. DC.

Dalmatinsko zvonce (Edraianthus dalmaticus) je endemska biljka iz porodice zvonika

(Campanulaceae). Vrstu je prvi opisao A. De Candolle 1830. godine. To je trajnica sa 6-20 cm
dugim stabljikama koje su gole ili dlakave, poneto ljubiasto nahukane, veinom polijeu po
zemlji. Bazalni listovi su linearno-lancetasti, esto prema vrhu malo iri oko 30-50 a nekad i 100
mm dugi i 2-3 mm iroki, cjelovitog ruba ili nazubljeni, goli i samo na rubu sa bijelim
trepaviavim dlakama (ili, 1990). Cvjetovi formiraju glavicu sastavljenu od 4-6 nekad i 10
cvjetova. aica je petodijelna duine 5-7 mm, tubus je cjevast, u gornjem dijelu proiren, fino
dlakav a zupci aice tupo trouglasti dugi i iroki 2-3 mm, bijelo dlakavi (slika 24.). Vrat tuka je
dugaak 16-20 mm. Sjemenke su spljotene, jajolike, tamnosmee, gole, duge oko 1mm i 0,6-0,8
mm iroke. Cvjeta dva do pet puta godinje, razmnoava se sjemenom. Vrijeme cvjetanja je od
maja do jula (Lakui, 1973).

32
 Slika 24. Dalmatinsko zvonce Edraianthus dalmaticus

(https://www.zrehacek-alpines.cz%2Fos%2FE.htm&ei)

Dalmatinsko zvonce naseljava specifina stanita, koja su veim dijelom godine (od novembra
do maja) pod vodom, a ljeti, preteno usljed fizioloke sue, zemljite se jako isui i ispuca.
Najei tip zemljita je livadsko movarni, odnosno movarno glejno, a geoloku podlogu
ine diluvijalne gline i ilovaa (ili, 1973).

5.13. Saxifraga prenja prenjska kamenika G. Beck

Prenjska kamenika ili prenjski kamnokre (Saxigraga prenja) je viegodinja zeljasta biljka,
endem jugoistonih Dinarida iz porodice Saxifragaceae. Ime je dobila po surovoj ali lijepoj
planini Prenj. Veliki istraiva bosansko-hercegovake flore Ginter Bek (1856-1931), direktor
Botanike bate u Pragu, prouavajui upravo primjerke sa Prenja, ustanovio je da je to vrsta za
koju botaniari do tada nisu znali. A nauno ime roda (latinski: saxum = stijena, frangere =
lomiti, drobiti) govori da su to biljke koje rastu na golom kamenu i iji korijen ima snagu da ga
razara (Lakui, 1968). Prenjska kamenika je viegodinja busenasta zeljasta biljka sa brojnim i
gustim, niskim, stabljikama visine 10-15 cm (slika 25.). Obino formira busenje povrine i do
0,5-1 m2. Pri dnu, stabljike su rozetasto obrasle naizmjeninim listovima, dok su u gornjem
dijelu bez njih. Ugornjem dijelu su usko elipsoidni ili gotovo linearni, uiljeni ili iljasti,
cjeloviti, a prvi donji ponekad sa 1-3 zuba, obostrano ljezdasto-dlakavi. Dugi su oko 10 mm, a
iroki oko 2-3 mm (ili, 1990). Cvjeta od jula do septmbra. U sezoni cvjetanja, aini renjevi

33
su iste duine kao cijev aice i jajoliko zailjeni. ukasto-bijele latice su linearne, duine oko 3
mm, odrezane ili izrubljene, due su od lapova, sa tri nerva.

Slika 25. Saxifraga prenja prenjska kamenika

(https://www.google.ba/url?sbotanische-spaziergaenge.at7926)

Plod je tobolac, sa vie sjemenki, koje su 0,5 0,7 mm duge, crne gole bez sjaja, elipsoidne sa
tupo izvuenim vrhom. Prenjska kamenika je izrazito heliofilna i kalcifilna biljka. Optimum ima
u asocijaciji Saxifragetum prenjae, koja je opisana na Bjelanici. Ova zajednica naseljava manje
povrine na karbonatnim siparima, na hladnim i vlanim stanitima (uz rubove snjeanika) na
mnogim Dinarskim planinama. Naseljava planinu Prenj i Bjelanicu (ili, 1996).

34
 Slika 26. Tipino stanite prenjske kamenike

(https://www.google.ba/url?sbotanische-spaziergaenge.at7926)

5.14. Asperula hercegovina hercegovaka lazakinja Degen

Hercegovaka lazarkinja (Asperula hercegovina) je bosanskohercegovaki endem iz porodice

broika (Rubiaceae). Ovaj endem je viegodinja biljka koja je visoka oko 10-20 cm. Moe biti
gola ili dlakava (slika 27.). Listovi se javljaju u prividnim prljenovima, duine od 15 do 20 a
nekad i 25 cm, iroki oko 1,5-2 mm. Linearno su lancetasti, goli ili dlakavi, sa hrapavim
rubovima, a dui su od internodija. Imaju 6-12 involukralnih listia koji su dugi 4-5 mm, a iroki
2-4 mm. Oblik im je jajasto-lancetast do jajast (ili, 1996).

35
 Slika 27. Asperula hercegovina hercegovaka lazarkinja Degen

(https://www.freenatureimages.eu.Asperula-hercegovina=1440420974863191)

Cvjetovi se nalaze u patitastim cvatovima, koji su sastavljena od 25-30 cvjetova. Krunica je

etverodijelna, duine 3-5 mm, bijele je do ruiaste boje. Cvijet ima ljevkast vjeni s jasno
razvijenom, 3-4 mm dugom cijevi, a obod mu je razdijeljen na 4 renjia duine 1,5-2,5 mm,
koji su razvraeni na strane. Lapovi cvjetne aice su slabo razvijeni. ig tuka je dvodijelan i
dui od krunice. Plod je go i dug oko 1,5 mm (oljan et all., 2009). Hercegovaka lazarkinja
raste u pukotinama krenjakih stijena na nadmorskim visinama izmeu 1.500 i 2.100 metara.
Tokom jula i avgusta kada je biljka u punom cvatu, njene stabljike visoke jedva dvadesetak
centimetara nose i po 30 sitnih bijelih ili svijetloruiastih cvjetova. Ova do tada u botanikoj
nauci nepoznata vrsta, opisana je krajem devetnaestog vijeka na osnovu primjeraka sa planine
Prenj, koji su rasli na 1.800 metara nadmorske visine (Beck, 1950). Kako se ova endemina
vrsta, osim planine Bjelanice (rijetko) u centralnoj Bosni, nalazi na planinama u Hercegovini
(Prenj, vrsnica, Plasa, abulja, Vele), ime hercegovina ( = hercegovaka) u potpunosti joj
odgovara.

5.15. Kitaibela vitifolia Kadivka Wild.

Kadivka (Kitaibela vitifolia) je bosanskohercegovaka endemska biljka iz porodice sljezova

(Malvaceae). To je veoma robusna viegodinja biljka koja izraste do visine izmeu 2 i 3 m.
Posjeduje brojne stabljike koje su uspravne, debele, obrasle bijelim ekinjastim dlakama, slabo

36
razgranate. Listovi su na dugakim peteljkama, lamina je krupna oko 18 cm duga i dlanoliko
krpasta i podsjea na list vinove loze (slika 28.). Cvjetovi u pazuhu listova su pojedinani ili po
2-4 zajedno, bijeli su ili blijedoruiasti, pravilni i dvospolni. aica se sastoji iz 5 lapova i
opkoljena je vanjskom akom, koja se sastoji iz 6-9 listia koji su pri osnovi srasli. Krunini
listii su 25 mm dugi i oko 20 mm iroki. Vrat je na vrhu razdijeljen na mnogo ogranaka.
Pranici su brojni, srasli u cijev unutar koje se nalazi vrat. Plod sadri jednu sjemenku (ili et
al., 1991).

Slika 28. Kitaibela vitifolia kadivka Wild.

(https://www.appeltern.nl%2Fnl%2Fplantenencyclopedie%2Fkitaibelia_vitifolia_)

Vrijeme cvijetanja kadivke je u junu, julu i augustu. Kitaibela vitifolia zauzima stanita uz
puteve, na nasipima u dnu klisura nekih naih rijeka, na rubu uma i ikara. Nalazi se u Bosni
kod Banja Luke, Teslia, Doboja, Tenja, Zvornika, izmeu Zvornika i Drinjae, kod Prosjeka,
Djevanja i na Kravici, u dolini Jadra kod Nove Kasabe, Kriova i Ribia, u donjem toku Lima i
na Drini kod Meee (ili, 1990).

5.16. Oxytropis prenja prenjska otrica G. Beck

37
Prenjska otrica (Oxytropis prenja) je endem Dinarida i ubraja se u porodicu mahunarka
(Papilionaceae). Prenjska otrica raste u najviem pojasu hercegovakih planina iznad 1.900
metara. To je busenasta viegodinja biljka sa potpuno skraenom stabljikom. Korijen je snaan,
debeo, razgranat, duboko prodire u podlogu. Izbojci su uspravni, pokriveni prileglim bijelim i
crnim dlaicama (ili, 1990). Listovi formiraju zbijenu rozetu i neparno su perasti sa kratkom
peteljkom, sastavljeni od 6-7 nekad i 9 pari listia duine oko 8 mm i irine oko 4-5 mm, iroki
su, jajasto lancetasti, pri dnu zaobljeni. Tokom jula, krupni plavoljubiasti cvjetovi, grupisani u
cvasti na vrhovima svega desetak centimetara visokih stabljika, pravi su ukras krenjakih
stijena. Ljepotu biljke dopunjuju i neparno perasti listovi, a u kasno ljeto i svijetlosmei plodovi
mahune (slika 29.). Krunica je modroljubiasta i gola a brakteje izdueno lancetaste, pokrivene
prileglim bijelim i crnim dlaicama. Sjemenke su bubreaste (ili et all., 1991).

Slika 29. Oxytropis prenja prenjska otrica G. Beck

(https:// www.freenatureimages.eu- Oxytropis-prenja%2Findex.html)

Vrijeme cvjetanja prenjske otrice je u julu. uveni botaniar Ginter Bek (1856-1931) prvobitno
je smatrao da biljka koja raste na planini Prenj predstavlja samo podvrstu u Evropi ire
rasprostranjene vrste Oxytropis halieri. Kasnije je ustanovio da je po svojim specifinostima to, u
stvari, nezavisna vrsta. Prenjska otrica pripada grupi izrazitih planinskih heliofita i nalazi se na
visokim hercegovakim planinama koje su graene od krenjakih stijena. Pored hercegovakih
planina vrsnica, V. Vran i Prenj, po kome je i dobila ime, ova endemska vrsta raste jo u
sjevernoj Albaniji i sjeverozapadnoj Grkoj (Lakui, 1990).

38
 5.17. Halacsya sendtneri Halaija, Cvakija (Boiss.) Dorfler

Halaija ili cvakija (Halacsya sendtneri) je biljka iz porodice otrolistih (Boraginaceae) i endem
je Dinarida, od BiH do Albanije. Halaija je viegodinja busenasta biljka sa ustajuim
jednostavnim stabljikama i dugim i jakim korijenovim sistemom (slika 30.). Stabljike su
pokrivene prileglim ekinjastim dlaicama, a na vrhu imaju prosti uvojak. Listovi su jednostavni,
cjelovitog ruba, a pri osnovi stabljike su linearno lancetasti. Listovi koji su na stablu su znatno
sitniji, naizmjenini i obrasli ekinjastim dlaicama (ili, 1990).

Slika 30. Halacsya sendtneri halaija, cvakija (Boiss.) Dorfler

(https://.flickr.com%2Fphotos%2F12639178%40N07%2F8724225278)

Halaija cvjeta u maju a cvjetovi su dvospolni, malo razrezani i imaju dvostruko ocvijee
sastavljeno iz aice i krunice. aica se sastoji iz 5 lapova koji su meusobno uglavnom srasli.
Zlatnouta krunica je ljevkasta sraslih latica, po obodu peterokrpasta, a u drijelu nema ljuspi.
Od rasplodnih organa ima 5 pranika i jednovrati tuak. Pranici su prirasli za cijev krunice, a
antere su im zailjene, na obodu trepaviaste. Tuak ima vrat i nadraslu plodnicu koja je
etverodijelna i u svakom pretincu ima po jedan sjemeni zametak (ili et all., 1991). Plod
halaije je suhi kalavac koji se nakon dozrijevanja raspada u 4 plodia koji su trouglasto jajoliki.

39
U maju u sezoni cvjetanja, sivim serpentinskim stijenama i kamenjarama daje neobino lijep
izgled. Stanita halaije su serpentini; ona je izraziti serpentinofit. Raste na otvorenim
serpentinskim kamenjarama izmeu menitih blokova, na nadmorskim visinama oko 190 do
1.500 m Karakteristina je vrsta biljnih zajednica u kojima dominira sa Carex humilis i
Seslerietum rigidae koje su opisane u Bosni. U Bosni halaija raste oko Maglaja, epa,
Zavidovia, kod Olova, u okolini Viegrada, na planini Ljubi i planini Konjuh (oljan et all.,
2009).

5.18. Crocus dalmaticus dalmatinski afran Vis.

Dalmatinski afran (Crocus dalmaticus) je endem Dinarida, odnosno hercegovaki endem,

pripada porodici perunika (Iridaceae). Kormus dalmatinskog afrana je stisnuto-okruglast u
promjeru oko 8-12 mm, tunika je fino vlaknasto mreasta. Listovi su usko linearni, irine 1-2
nekad i 3 mm, zeleni su, u sredini posjeduju bijelu prugu a prema unutra su povijenih rubova. Po
3 do 5 listova javljaju se u isto vrijeme kad i cvjetovi. Bazalna spata je suhokoiava i poput
fieka uvijena, bijelo membranozne boje. Brakteje i brakteole su bijele membranozne boje
(Lakui, 1968). Cvjetovi su modroljubiasti a prema drijelu neznatno proireni i zlatastouti
(slika 31.). Listii perianta su naopako jajasti uglavnom zatupljeni i pri dnu srasli u dugaku
cijev. ig tuka je naranaste boje rascijepan na troje, u doba punog cvjetanja jednake je visine
kao antere. Plod je elipsoidni oko 1,8 cm dugi tobolac, koji se otvara sa tri zaklopca, a sadri vie
svijetlosmeih elipsoidnih, 3-4 mm dugih sjemenki. Vrijeme cvjetanja dalmatinskog afrana je
od januara do marta a rijetko do aprila. Ovu endemsku biljku moemo pronai u preteno
termofilnim umama i ikarama reda Quercetalia pubescentis Br.-Bl., kao i u vegetaciji gariga
u asocijacijama koje pripadaju svezi Cisto-Ericon H-i (ili, 1990).

40
 Slika 31. Crocus dalmaticus dalmatinski afran Vis.

(https://www.floralpin.Falpine-pflanzen-crocus-iridiaceae%2Fcrocus-crocus-dalmaticus)

5.19. Minuartia handelii Handel-Macetijeva mijakinjica Mattf.

Handel-Macetijeva mijakinjica (Minuartia handelii) je bosanskohercegovaki stenoendem i

pripada porodici karanfila (Caryophyllaceae). To je viegodinja, rahlo busenasta, polegla biljka,
duine do 15 (-20) cm. Stabljike su gusto obrasle listovima, polegle ili ustajue. Listovi su
naspramni, sjedei, sa rukavcem, trobridni do poluobli, pri dnu malo zatupljeni, a na rubu blago
hrapavi i malo trepaviavi. Cvjetovi su pojedinani (slika 32). asica je valjkasta, pri osnovi
odrezana, duga 4-4,5 mm, gola ili pri osnovi blago maljava. Laovi ake su linearno-duguljasti,
duine 4-4,5 mm a irine 1,8-2 mm, na vrhu su zaobljeni, margine su usko suhokoiaste, a na
hrptu sa 3 rebra (ili, 1996). Latice su duguljaste, u osnovi klinaste, duge 5 mm a iroke 1,8-2
mm i nadmauju lapove. Posjeduje 10 pranika, antere koje su duge 1,8-2 mm a debele 0,5 mm.
tuak ima 2-3 vrata (iznimno vie). Tobolac je valjkasto-konian, dug 4-4,5 mm i 1,8-2 mm u
promjeru, na vrhu je naboran i otvar se sa 3 zaklopca. Sjemenke su kuglasto-bubreaste, iroke
1,2-1,5 mm i 1-1,2 mm visoke. Vrijeme cvjetanja Handel-Macetijeve mijakinjice je u junu i
julu. Ova biljka je karakteristina vrsta endemske asocijacije Minuartio handelii-Caricetum koja
je opisana na jedinom stanitu ove vrste na masivu vrsnice u Hercegovini, na visini izmeu
2015 do 2105 m nadmorske visine na junim i jugozapadnim ekspozicijama i na terenima sa
blagim nagibom. Stanite ove zajednice izloeno je jakim vjetrovima (Lakui, 1990).

41
 Slika 32. Minuartia handelii Handel-Macetijeva mijakinjica Mattf.

(https://www.floralpin.Falpine-pflanzen-minuartia-caryophyllaceae%-minuartia-handelii)

5.20. Aquilegia dinarica dinarska kandilka G. Beck

Dinarska kandilka (Aquilegia dinarica) je endem Dinarida, hercegovaki endem i pripada

porodici abnjaka (Ranunculaceae). To je viegodinja biljka, do 25 cm visoka, sa uspravnim,
veinom 1-2 cvjetnim stabljikama koje su u donjoj polovici rijetko, a u gornjoj gusto ljezdasto
dlakave i imaju nekoliko naizmjenino rasporeenih listova. Prizemni listovi su sa dugim
peteljkama, dlakavi, trodjelni, njihove liske su malene, duboko na troje razdijeljene, dok su
listovi stabljike najee sjedei. Cvjetovi su na dugim drkama, dvospolni, aktinomorfni, gotovo
uspravni, rijetko visei, dvobojni, modrobijeli i krupni (slika 33.). Listii koji vre ulogu ake su
dugi 1,8-3,5 cm, dlakavi i modri (Gaji, 1973). Nektariji su 2-3,5 cm dugi, a njihova plojka
obrasla dlaicama i bijela. Ostruga nektarija je iste duine kao i plojka, modra, kukasto svinuta i
na vrhu glaviasto odebljala. Cvijet ima mnogo golih i bijelih pranika, te 5-10 plodnica koje
imaju mnogo sjemenih zametaka, a na vrhu se zavravaju dugim vratom. Za vrijeme cvatnje,
plodnice su jednako duge kao i pranici. Sjemenke su crne, sjajne, gole, tupobridaste, oko 2,5-3
mm duge i oko 1-1,5 mm iroke. Vrijeme cvjetanja dinarske kandilke je juli i august. Dinarska
kandilka zauzima stanita u pukotinama krenjakih stijena, a nalazimo je i u vegetaciji

42
krenjakih sipara, u rasponu od oko 1200 do 2100 m nadmorske visine. Veinom je nalazimo u
zajednicama endemske sveze Micromerion croaticae H-at. U Hercegovini je rasprostranjena na
planinama Plasa i Vele na oko 1200-2000 m n. v. (ili et all., 1991). Zbog izrazitih estetskih
osobina, kao i ostale vrste roda Aquilegia, i ova biljka moe nai upotrebu u hortikulturi.

Slika 33. Aquilegia dinarica dinarska kandilka G. Beck (https://www.freenatureimages.eu

%2Aquilegia%2520dinarica%2.html&ei)

5.21. Sibiraea croatica hrvatska sibireja Degen

Hrvatska sibireja (Sibiraea croatica) je bosanskohercegovaki endem i pripada porodici

ruinjaa (Rosaceae). To je listopadni, do 1 m visoki, razgranati grm, gustih grana, iji je
korjenov sistem dobro razvijen i jak, prodire i u najue pukotine krenjakih stijena. Kora je
crvenosmea, tanka, glatka, sjajna, kasnije sivosmea, plitko ispuca (ili, 1990). Pupovi su
luno savijeni prema izbojku, sastavljeni od nekoliko crvenkastosmeih koastih, na rubu
trepljavih ljuski koje ne prilijeu sasvim jedna na drugu (slika 34.). Pupovi su dugi 4-6 nekad i 9
mm i oko 2-3 mm iroki. Listovi su naizmjenini, oko 5 nekad 9 cm dugi i 11-12 rijetko 18 mm
iroki, pri vrhu zaokrugljeni, s malim mekanim, 0,7-0,8 mm dugim iljkom, esto obuhvataju
izbojak suhokoiastom osnovom, goli su i plaviastozeleni. Cvjetovi su 6-7 mm u promjeru,
smjeteni u rahle, do oko 10 cm duge, terminalne metlice. Cvjetovi su dvodomni ili
hermafroditni, a opraivanje je entomofilno. aica i krunica su petolane, a latice okruglaste,
bijele, 1,5-2 mm dugake, aica je duga 2-6 mm (Bjeli et all., 1971). Latice i pranici su

43
prirasli na rubu vrasto izdubenog cvjetita koje obavija pri dnu meusobno srasle plodnice. Plod
je mjeak (mjehur). Vrijeme cvjetanja hrvatske sibireje je u junu i julu. Sibiraea croatica
zauzima stanita u pukotinama raspucalih krenjakih stijena, ali se esto nalaze primjerci i u
vegetaciji polusmirenih sipara, meu kamenim blokovima i gromadama. Na hercegovakim
planinama se javlja na vrsnici i abulji a optimalna stanita nalaze na nadmorskoj visini
izmeu 1200-1500 m (Beck et all., 1950).

Slika 34. Sibirae croatica hrvatska sibireja Degen

(https://www.np-sjeverni-velebit.hr%2Fpark%2F&ei=4u3aVaOrMczzaMKln-AP)

5.22. Primula kitaibeliana Kitaibelov jaglac Schott

Kitaibelov jaglac (Primula kitaibeliana) je endem centralnih Dinarida (od Kleka, na

sjeverozapadu, do Velea i Visoice, na jugoistoku) i pripada porodici jaglaca (Primulaceae).
Ova jagorevina je trajnica koja je cijela ljezdasto ljepljiva. Skapus je visok 1,5-8 cm, a pri vrhu
ima 1-3 cvijeta. Listovi su joj prizemni, u rozeti. Elipsoidni su ili duguljasti, dugi 2-9 cm, a iroki
1-4 cm; postepeno prelaze u iroku peteljku. Mesnati su i ljezdasto dlakavi, cjeloviti ili pri vrhu
izverugano nazubljeni, manje-vie gusto ljezdasto dlakavi i ljepljivi, po rubu kratko trepaviasti.
Brakteje ove biljke su linearne, duge oko 2-11 mm (ili, 1996). Kitaibelov jaglac cvjeta u julu,
a cvjetovi su dvospolni i aktinomorfni, sa dvojnim ocvijeem, koje ima i asicu i krunicu. aka

44
je valjkasto zvonasta, ljezdasto ljepljiva, duga 7-13 mm. Krunica je sulatina, sa 5 latica koje u
donjem dijelu srastaju u valjkastu produenu cijev, duu od aice, a u gornjem dijelu su rairene
u iroki obod i crvene su do ljubiastocrvene boje. Peteljke cvjetova su duge 2-12 mm. Ima 5
pranika, a tuak ima jedan vrat, sa jednom njukom i jednodijelnom plodnicom. Plod je tobolac
sa vie tamnosmeih sjemenki (Lakui, 1990). Kitaibelov jaglac kao izrazito planinsku
hazmofitsku biljku nalazimo u pukotinama krenjakih stijena i na stjenovitim policama, na
nadmorskim visinama izmeu 1600 i 2100 m. Zastupljena je u endeminim biljnim zajednicama
dinarske sveze Micromerion croaticae sa vrstama roda Micromeria i Potentilla. U Bosni i
Hercegovini poznati lokaliteti su: Bjelanica, Vele, Vran, Prenj, abulja, vrsnica, Plasa i
Visoica (oljan et all., 2009).

Slika 35. Primula kitaibeliana Kitaibelov jaglac Schott.

(https://www.freenatureimages.eu%Primula%2520kitaibeliana%2.html&ei)

45