INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK

EKOLOŠKI FAKULTET

KORIŠTENJE BIOSFERE
-Seminarski rad-

Predmet : Socijalna ekologija

Mentor : Student: Nadina Kadić

prof. Dr. Selim Hasović Broj indexa: T-08/17

Travnik

SADRŽAJ
1. UVOD..............................................................................................................................................3
2. BIOSFERA........................................................................................................................................4
2.1. Podjela biosfere......................................................................................................................6
3. HIDROSFERA...................................................................................................................................7
3.1. Sastav.....................................................................................................................................8
3.2. Vode na kopnu........................................................................................................................8
3.3. Kruženje vode u prirodi..........................................................................................................9
4. Korištenje hidrosfere(vode)..........................................................................................................10
4.1. Poljoprivreda........................................................................................................................10
4.2. Kao naučni standard.............................................................................................................10
4.3. Za piće..................................................................................................................................11
4.4. Pranje...................................................................................................................................12
4.5. Transport..............................................................................................................................12
4.6. . Upotreba u hemiji...............................................................................................................12
4.7. Razmjena toplote..................................................................................................................12
4.8. Gašenje požara..........................................................................................................................13
4.9. Rekreacija.............................................................................................................................13
4.10. Industrija vode......................................................................................................................14
4.11. Prerada hrane.......................................................................................................................15
5. ATMOSFERA.................................................................................................................................15
5.1. Sastav atmosfere.......................................................................................................................16
6. Korištenje atmosfere (zraka)........................................................................................................16
6.1. Vjetroelektrane..........................................................................................................................16
6.2. Avijacija.....................................................................................................................................17
6.3. Disanje.......................................................................................................................................18
7. LITOSFERA....................................................................................................................................18
7.1. Sastav litosfere..........................................................................................................................19
8. Korištenje litosfere (zemljišta)......................................................................................................19
8.1. Poljoprivreda.............................................................................................................................19
8.2. Građevina..................................................................................................................................20
9.ZAKLJUČAK........................................................................................................................................20
10. LITERATURA....................................................................................................................................21
 1. UVOD

Svojim svakodnevnim aktivnostima, počevši od procesa disanja pa do istraživanja svemira,

čovjek koristi biosferu. Ovaj rad razmotrit će najvažnije faktore i načine na koji čovjek koristi
biosferu, te opisati uticaj svakog od načina iskoristavanje na stanje biosfere.

Da bismo razmatrali pojedinačne uticaje svako se potrebno prvo upoznati pobliže sa pojmom
biosfera, njenim osnovnim karakteristikama, podjelom biosfere te osnovnim karakteristikama
svake od sastavnica biosfere.

Kroz rad su obuhvaćeni svi aspekti čovjekovog uticaja na biosferu sa naglaskom na

iskorištenje prirodnih resursa koje nudi biosfera.

Nažalost, sve više je negativnog uticaja čovjeka na biosferu i pretjeranog korištenja odnosno
eksploatisanja prirodnih resursa, bez razmišljanja o posljedicama. Posljedice koje mi, danas,
možemo izazvati i koje smo već izazvali jesu i biti će vidljive i uticajne još mnogo godina, a
njihovo kumulativno dejstvo samo dodatno pogoršava situaciju i produžava uticaj.
 2. BIOSFERA

Biosfera ( iz starogrčkog bios=život i sfaira= lopta) označava prostor ili područje na

nebeskom tijelu u kojem se nalaze živi organizmi. Sastoji se od gornjeg dijela litosfere,
područja vode odnosno hidrosfere i sloja zraka atmosfere.

Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životini oblici čine
biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3,5
milijarde godina. Životne zajednice biomi nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo
rijetko nastanjenih arktirčkih i antartičkih područja, do gusto naseljenih područja oko
ekvatora.
Razvitak živih organizama na zemlji je posljedica evolucije. Na raspoređivanje organizama
najviše utječu faktori kao što su geografska širina, nadmorska visina i dostupnost vode kao
osnovne tvari koja omogućuje život.

Nauka koja se bavi širenjem živih organizama na površini zemlje naziva se biogeografija.
Zahvaljujući zemljinoj atmosferi i vodi u tekućem stanju moguće je postojanje biosfere, koja
sadrži bitne tvari za život. Svi ekosistemi Zemlje čine funkcionalnu cjelinu nazvanu biosfera
(sfera života). Jedinstvo žive i nežive prirode se ograničava se na ekosisteme, već se proteže i
na čitavu planetu Zemlju.

U biosferi su objedinjeni svi stepeni organizacije živog svijeta, tako da biosfera predstavlja
vrhunski biološki sistem. Odlikuje se precifičnom strukturom, koja se ogleda u određenom
prostornom rasporedu ekosistema: horizontalnom i vertikalnom.Horizontalni raspored
ekosistema odrežen je, prije svega. Klimatskim uslovima. Odući od ekvatora ka polovima,
može se uočiti izvjesna pravilnost u rasporedu različitih ekosistema na obje Zemljine
polulopte.

Vertikalni raspored ekosistema na kopnu u skladu je sa horiznotalnim rasporedom ekosistema

od ekvatora ka polovima. Od podnožja do planinskih vrhova temperatura opada i mijenja se
klima, pa se u skladu sa tim mjenjaju i ekosistemi. Tako se lišćarske i četinarske šume
smjenjuju livadama i ašnjacima, a planinske tundre i zona vječnog leda nalaze na vrkovima
planina. Biosfera je osnovni transformator energije na Zemlji koja kroz proces fotosinteze
pretvarasunčevu energiju u aktivnu hemijsku. Paralelno se u biosferi odvija promet materija.
Biosfera jeotvoreni sistem.
Najbitnije funkcije biosfere su:
 
-transformacija Sunčeve energije u hemijsku i toplotnu,
-akumulacija hemijske energije u živim sistemima,
-produkcija kisika i ugljendioksida i
- stvaranje biogenih i nebiogenih tvorevina.

Slika 1. Biosfera

Slika 2. Granice biosfere

 2.1. Podjela biosfere

Biosferu sačinjavaju dijelovi Zemljinih sfera koje su naseljene živim bićima:

-atmosfera – sloj vazduha koji čini perifernu oblogu naše planete;

-hidrosfera – vodeni omotač Zemlje i

- litosfera- spoljašnji, površinski, tvrdi pokrivač Zemlje.

Slika 3. Procenat hidrosfera/litosfera

 3. HIDROSFERA

Hidrosfera je vodeni omotač Zemlje. Voda je najrasprostranjenija materija na Zemlji. U

atmosferi je prisutna u vidu vodene pare, na Zemljinojpovršini je ima u okeanima, morima, jezerima,
rijekama i močvarama, upolarnim i visokoplaninskim predelima javlja se kao led, u podzemlje
dospevaprocedjivanjem i poniranjem, a velikim delom učestvuje i u sastavu ţivih bića.Nalazi
se i u sastavu stena i minerala. Ukupna zapremina hidrosfere iznosioko 1.4 milijarde km3. Od
toga se 96,5% vode nalazi u Svetskom moru, dok naslatke vode otpada samo oko 2,5%.
Voda na Zemlji se kreće izmedju sve 4sfere. Osnovni uzrok tog kruženja je Sunce. Ono zagrijava vodu
u okeanima i nakopnu, voda isparava, vraća se na tlo u vidu padavina, koje površinskim
ipodzemnim vodama dospevaju u Svetsko more.
Usljed krutnog isparavanjavode u prirodivoda isparava, anajveći dio ide ka žarkom pojasu.
Najveći broj padavina padne na Svjetsko more, hrani rječne tokove, prave jezerske irječne
basene, podzemne vode. Biljke preko korjenovog sistema uzimaju vodu,čojvek i životinje je
sadrže u sebi.Sve vode na Zemlji, kao i pojave i procesekoji se u njima dogadjaju proučava
hidrologija.

Slika 4. Hidrološki ciklus

3.1. Sastav
Najveći deo hidrosfere čine slane vode svjetskog okeana. Ostali dio hidrosfere čine slatke
(kopnene) vode i voda u atmosferi. Na površini kopna su slatke (površinske) vode:

 rijeka
 jezera;
 lednici.
Duboko u kori zemlje nalaze se podzemne vode. Najveća količina podzemne vode je nastala
od padavina koje su prodrle u zemljinu koru.
 3.2. Vode na kopnu

Vode na kopnu čine 4 % hidrosfere. 49,4% se nalazi u čvrstomagregatnom stanju, u lednicima i

stalnom snježnom pokrivaču na Antartiku,Grenladnu, arktičkim ostrvima i u planinskim regionima.
Na podzemne vodeodlazi 48,9%, a ostatak otpada na rijeke, močvare, jezera i biološku vodu.
 
Rijeku čini vodena masa i korito kojim se ona kreće. Postoji stalan,periodičan i povremen
vodotok. Poseban tip rijeka u kraškim oblastima suponornice. One neko vrijeme teku
površinski, potom se gube u ponorima i tekupodzemno, da bi se ponovo javile u vidu vrela.
Osnovni elementi svakogrječnog toka su izvor, ušće i dužina vodotoka.
Izvor je mjesto odakle rijeka izvire.Osim vrela to ponekad može da bude jezero, močvara ili
lednik. Neke rijekenemaju izvor već nastaju spajanjem dvije rijeke (Piva i Tara-Drina), ili kao
otoke(Bojana, Skadarsko jezero), a može i od otopljenog leda koji je napravio korito.
Ušće je mesto gdje se ona uliva. Ušće mžţe biti druga rijeka, jezero ilimore. Ako seona prije
jezera ili mora račva u više rukavaca i taloţi velikekoličine nanosa, takvo ušće se naziva delta
(Dunav, Volga, Po, Nil, Gang,Bramaputra, Hoangho, Misisipi).
Na morskim obalama, na mjestima gdje
se javljaju znatne razlike izmedju plime i oseke, rječna ušća su proširena ipotopljena i imaju
izgled lijevka otvorenog prema pučini. To su estruari (Loara,Sena, Temza, Laba, Ob).
Rastojanje izmedju izvora i ušća predstavlja dužinurijeke. Kod svake reke razlikujemo gornji,
srednji i donji tok. Kod gornjeg tokakorito je usko, duboko i kanjonasto sa malo vode. Vrši se
samo dubinskaerozija, a vodu dobija od kiše, snjega i leda. U srednjem toku se povećavaširina
korita, dobijai pritoke pored kiše i snega, pa samim tim ima više
vode. Vrši se dubinska i bočna erozija. Kod donjeg toka je najšire korito i imanajviše vode,
koju dobija samo od kiše. Vrši se samo bočna erozija.Vodnitokovi nikada nisu pravolinijski,
već su uvek manje ili više izvijugani. Velikerečne okuke se nazivaju meandri i karakteristične
su za ravničarske reke. Visinska razlika izmedju izvora i ušća predstavlja ukupan
pad reke i izraţavase u metrima. Rijeke se medju sobom razlikuju po načinu hranjenja vodom,
količini vode, njenom kolebanju tokom godine, temperaturi vode i pojavi leda,količini
prenijetog nanosa, i po svojim hidrohemijskim osobinama riječnirežim. Vodostaj je nivo rijeke
u riječnom koritu u momentu osmatranja.Kolebanje vodostaja u toku izvesnog vremena
predstavlja vodostanje.

3.3. Kruženje vode u prirodi

Da bi voda kružila u prirodi, neophodna je energija Sunca koja je podiže u okviru vodene
pare, kao i sila zemljine teže koja tu vodu vraća nazad (pomoću padavina).
Zahvaljujuči tome što voda u neprestano prelazi iz jednog agregatnog stanja u drugo, sve vode
u hidrosferi su povezane i zajedno učestvuju u neprekidnom kružnom kretanju:

 iz okeana u atmosferu (isparavanjem)
 iz atmosfere na kopno, a kasnije okean (pomoću padavina).
Sunce zagreva svetski okean kao neki ogroman vodeni „kotao”. Iz tog tog „kotla”
u atmosferu dospevaju velike količine vodene pare. Dvije trećine vode se ubrzo vraćaju
u okean pomoću kiše, a ostatak se privremeno zadržava na tlu, lednicima i biljnom svjetu. Sva
količina vode ponovo završava u svjetskom okeanu, odakle je i započeto kruženje.
Količina vode obuhvaćena kružnim kretanjem na Zemlji tokom jedne godine mogla bi
napuniti kocku čija je jedna stranica dužine 80 kilometara.

4. Korištenje hidrosfere(vode)

4.1. Poljoprivreda

Najvažniji vid upotrebe vode u poljoprivredi je za navodnjavanje, koja je osnovna

komponenta za proizvodnju dovoljne količine hrane. Navodnjavanje koristi do 90% vode
dostupnih u nekim zemljama u razvoju i znatan udio u nešto više privredno razvijenijim
zemljama (u SAD, oko 30% slatke vode se koristi za navodnjavanje).
Prije otprilike 50 godina, opće mišljenje je bilo da je voda neograničen resurs. U to vrijeme, u
svijetu je živjelo upola manje ljudi nego danas. Ljudi nisu bili u tolikoj mjeri zdravi kao
danas, unosili su mnogo manje kalorija i jeli su manje mesa, tako da je bilo neophodno i
manje vode da proizvode svoju hranu nego danas. Tada je bilo potrebno oko trećine količine
vode koja se trenutno uzima iz rijeka. Danas, borba za ograničene količine vodenih resursa je
sve jača, što dovodi do javljanja koncepta vodene krize. Ovo se dešava jer danas živi gotovo
sedam milijardi ljudi na planeti, a njihova potrošnja vode za proizvodnju mesa
i povrća svakodnevno raste, a povećava se i nadmetanje za vodu za oblasti industrije,
urbanizacije i proizvodnje biogoriva. U budućnosti, porast će potreba za vodom zbog stalnog
rasta potražnje i potreba za hranom, a predviđa se i porast ljudske populacije na Zemlji do 9
milijardi do kraja 2050. godine.
Procjenu upravljanja vodom u poljoprivredi sačinio je Međunarodni institut za upravljanje
vodom iz Šri Lanke 2007. godine, kako bi utvrdio da li na svijetu postoji dovoljno vode
kojom bi proizveo hranu za svoje neprestano rastuće stanovništvo. On je procijenio trenutnu
dostupnost vode za poljoprivredu u globalnim razmjerama i sačinio kartu područja koji pade
od nedostatka vode. Pronašli su da petina stanovništva svijeta, više od 1,2 milijarde, živi u
područjima gdje je voda fizički nedostatna, gdje nema dovoljno vode kojom bi se mogle
podmiriti sve potrebe. Drugih 1,6 milijarde ljudi žive u područjima gdje je voda ekonomski
nedostatna, gdje je izražen nedostatak investicija u opskrbu vodom ili nema dovoljno ljudskih
kapaciteta kojim bi vlasti podmirile potrebe za vodom. U izvještaju je navedeno da je moguće
proizvesti dovoljno hrane u budućnosti, ali nastavak današnjeg trenda u proizvodnji hrane i
okolišu mogao bi dovesti do krize u mnogim dijelovima svijeta. Da bi se izbjega svjetska
vodna kriza, poljoprivrednici bi morali težiti povećanju produktivnosti da bi zadovoljili
rastuću potražnju za hranom, dok industrija i gradovi moraju pronaći načine da efikasnije
koriste vodu.
 4.2. Kao naučni standard

Dana 7. aprila 1795. u Francuskoj je definirano da međunarodna jedinica za masu od

1 grama bude jednaka apsolutnoj masi zapremine čiste vode koja je jednaka kocki veličine
jednog stotog dijela metra na temperaturi topljenja leda. Međutim iz praktičnih razloga, bio je
neophodan metalni standardni etalon koji bi bio hiljadu puta veći od prvobitno definiranog
grama, odnosno jedan kilogram. Stoga je prihvaćen rad koji bi tačno odredio masu
jednog litra vode. I pored činjenice da je preporučena definicija grama preko tačno određenih
uslova voda na temperaturi od 0 °C, koja se vrlo lahko reproducira, naučnici su ipak odlučili
ponovno definirati standard te su izvršili mjerenja na temperaturi kada je gustoća vode
najveća, a koja je u to doba određena na 4 °C.
Kelvinova temperaturna skala SI sistema zasnovana je na trojnoj tački vode, definirana na
tačno 273,16 K ili 0,01 °C. Ova skala je skala apsolutne temperature sa istim rastom
(povećanjem) kao i Celzijeva temperaturna skala, koja je prvobitno određena prema tački
ključanja (postavljenoj na 100 °C) i tački topljenja (na 0 °C) vode. Prirodna voda je sastoji
uglavnom od izotopa vodika 1H i kisika 16O, ali također postoje vrlo male količine vode sa
težim izotopima poput 2H (deuterij). Količina deuterij oksida ili teške vode je vrlo mala, ali
ipak utječe na osobine vode. Voda iz rijeka i jezera ima mnogo manje deuterija od morske
vode. Zbog toga se standardna voda definira Bečkim specifikacijama standardne prosječne
okeanske vode.

4.3. Za piće

Ljudski organizam sadrži od 55% do 78% vode, u zavisnosti od veličine tijela. Da bi mogao
normalno živjeti, čovjek mora u organizam unijeti od jedne do 7 litara vode dnevno, da bi
izbjegao dehidraciju. Tačna količina vode zavisi od nivoa aktivnosti, vanjske temperature,
vlažnosti i drugih činilaca. Najveći dio vode se u organizam unosi putem hrane ili pića koja
sadrže vodu. Nije potpuno jasno koliko tačno vode je potrebno zdravim osobama, mada se
mnogi naučnici slažu da se ta količina kreće oko 2 litra (6 do 7 čaša) vode dnevno, što
predstavlja minimum da se održi dovoljna hidratacija. Medicinska literatura preporučuje nešto
manji unos, obično oko 1 litra vode za prosječnog muškarca, ne računajući dodatne potrebe
zbog gubitka tekućine tokom vježbanja, teškog rada ili toplog vremena.
Za osobe koje imaju zdrave bubrege, poprilično je teško popiti toliku količinu vode, međutim,
naročito kada je toplo, vlažno vrijeme i prilikom vježbanja, opasno je unositi u organizam
premalu količinu vode. Ljudi mogu popiti mnogo više vode nego što im je to neophodno dok
obavljaju teže poslove ili vježbaju, međutim to ih izlaže riziku od intoksikacije
vodom (hiperhidratacije), koja može biti i smrtonosna. Uvriježeno mišljenje da osoba mora
konzumirati osam čaša vode svaki dan nema realno uporište u nauci.[74] Slične zablude
postoje i u pogledu efekata vode na gubitak tjelesne težine i konstipacije ("zatvora").
Prvobitne preporuke o količini uzimanja vode koje je 1945. izdao "Odbor za hranu i
prehranu" Američkog nacionalnog vijeća za istraživanje sadrže uobičajeni standard za
različite osobe iznosi 1 ml na svaku unesenu kaloriju hrane. Najveći dio ove količine vode već
se nalazi u pripremljenoj hrani. Najnovije prehrambene preporuke koje je izdalo Američko
nacionalno vijeće za istraživanje općenito navode (uključujući i izvore iz hrane): 3,7 litara
vode dnevno za muškarce i 2,7 litara za žene.
Kod specifičnih slučajeva, trudnice i dojilje trebaju dodatne količine tekućine. Američki
institut za medicinu preporučuje da prosječan muškarac treba popiti 3 litra vode, a žena 2,2
litra, dok se kod trudnica ta količina penje na 2,4 litra (oko 10 čaša), a dojilje bi trebale piti i
do 3 litra vode, jer se tokom perioda dojenja troše posebno velike količine tečnosti. Također je
naglašeno, da se pri normalnoj prehrani oko 20% vode unese putem hrane, dok se ostatak
unosi pijući vodu i druga pića (uključujući i kofeinirana). Voda se iz organizma izlučuje na
nekoliko načina. To su izlučivanje putem mokraće i stolice, zatim putem znojenja i disanjem.
Izlučivanje vode se povećava pri većem fizičkom radu i izlaganju višoj temperaturi, te se
dnevna potražnja za vodom povećava.
Ljudima je neophodna voda za piće koja ne sadrži mnogo nečistoća. Uobičajene nečistoće
obuhvataju metalne soli i okside, uključujući bakar, željezo, kalcij i olovo, i/ili
opasne bakterije poput Vibrio. Neke rastvorene materije su prihvatljive pa čak i poželjene
zbog poboljšanja okusa vode, a koje daju organizmu potrebne elektrolite.
Najveći pojedinačni (po zapremini) izvor slatke vode pogodne za piće je Bajkalsko
jezero u Sibiru.

4.4. Pranje

Sklonost vode da gradi rastvore i emulzije je korisna u raznim procesima pranja. Mnogi

industrijski procesi se zasnivaju na reakcijama hemikalija rastvorenih u vodi, suspenzija
raznih materijala u vodi ili korištenju vode za izdvajanje raznih supstanci. Pranje je također i
važna komponenta u nekoliko aspekata lične higijene tijela.

4.5. Transport

Jedan od važnijih dijelova svjetske ekonomije predstavlja korištenje vode za transport

materijala putem rijeka i kanala kao i međunarodni riječni i brodski saobraćaj.

4.6. Upotreba u hemiji

Voda se mnogo koristi u hemijskim reakcijama kao otapalo ili reaktant, a nešto manje kao
rastvor ili katalizator. U neorganskim reakcijama, voda je uobičajeno otapalo, koje rastvara
mnoge ionske spojeve. U organskim reakcijama, ona se obično ne koristi kao reakcijsko
otapalo, jer ne rastvara dobro reaktante a ujedno je i amfoterična (kisela i bazna) i nukleofilna.
I pored toga, te osobine su nekad poželjne. Također, ubrzanje Diels-Alderovih reakcija vodom
je moguće. U posljednje vrijeme, u fokusu istraživanja je superkritična voda. Takva voda
zasičena kisikom vrlo efikasno sagorijeva organske zagađivače.
 4.7. Razmjena toplote

Voda i vodena para su uobičajeni fluidi korišteni za razmjenu toplote, zbog svoje lahke

dostupnosti ali i zbog velikog toplotnog kapaciteta, bilo da se radi o grijanju ili hlađenju.
Hladna voda se prirodno može dobiti iz jezera ili mora. Ona je posebno efektivna za transport
toplopte putem isparavanja i kondenzacija, najviše zbog svoje velike latentne toplote
isparavanja. Nedostaci vode ogledaju se u tome što najčešći metali koji se primjenjuju u
industrijama poput čelika i bakra mnogo brže oksidiraju ako dolaze u dodir sa neprerađenom
vodom i parom. U svim termalnim električnim centralama, voda se koristi kao radni fluid
(unutar zatvorenog sistema između bojlera, parne turbine i kondenzatora) i rashladno sredstvo
(za otpremanje otpadne toplote u vodenu površinu ili njeno provođenje evaporacijom u
rashladnim tornjevima). U Sjedinjenim Američkim Državama, za hlađenje električkih centrala
troši se najviše vode u industriji.
U nuklearnim reaktorima i nuklearnim električnim centralama, voda se koristi i kao usporivač
neutrona. U većini nuklearnih reaktora, voda je ujedno i rashladno sredstvo i usporivač. Ona
daje nešto pasivniju sigurnosnu mjeru, jer uklanjanje vode iz reaktora također i usporava
nuklearnu reakciju. Međutim, za zaustavljanje nuklearne reakcije mnogo više se koriste drugi
metodi, kojima se preferira da se nuklearno jezgro ostavi prekriveno vodom da bi se
osiguralno njegovo adekvatno hlađenje.

4.8. Gašenje požara

Voda ima visoku toplotu isparavanja i relativno je intertna, zbog čega je vrlo pogodna kao
fluid za gašenje požara. Isparavanje vode oduzima toplotu od vatre. Međutim, vrlo opasno je
koristiti vodu za gašenje požara u kojima gore ulja i organska otapala, jer mnogi organski
materijali plutaju na vodi te se tako zapaljeni fluidi mogu raširiti vodom.
Korištenje vode za gašenje požara se mora razmotriti u aspektu opasnosti od eksplozije pare,
koja se dešava kada se vodom gase vrlo snažni požari u zatvorenom ili ograničenom prostoru,
a isto tako se može dogoditi i eksplozija vodika, ako supstanca koja se gasi reagira s vodom,
kao što su određeni metali ili užareni ugljik poput uglja, drvenog uglja, koksa, nakon čega se
voda razlaže dajući vodeni plin.
Snaga takvih eksplozija vidljiva je u Černobilskoj nesreći, mada voda koja je tu bila, potjecala
od gašenja vatre nego iz sistema vodenog hlađenja reaktora. Eksplozija pare se dešava kada
ekstremno zagrijavanje jezgra prouzrokuje da se voda gotovo u trenutku pretvori u paru.
Eksplozija vodika se može desiti kao rezultat reakcije između pare i jako zagrijanog cirkonija.
 4.9. Rekreacija

Ljudi koriste vodu za mnoge rekreativne svrhe, kao i za vježbanje i sport. Neke od aktivnosti
s vodom su: plivanje, skijanje na vodi, surfanje, ronjenje i jedriličarstvo. Osim toga, neki
sportovi se igraju na ledu kao što su hokej na ledu i umjetničko klizanje. Plaže, obale jezera i
vodeni parkovi su popularna mjesta za ljude, gdje idu da bi se opustili i uživali u rekreaciji.
Mnoge osobe doživljavaju zvuk tekuće vode umirujućim, pa su fontane i slični vodeni objekti
vrlo popularan ukras. Također, mnogi ljudi drže ribe i druge životinje u akvarijima i
bazenima, kao hobi, zabavu i slično. Ljudi koriste vodu i za zimske sportove tj. skijanje,
sankanje, snowbording, skijaške skokove i druge, a za koje je neophodan snijeg odnosno
smrznuta voda.

4.10. Industrija vode

Industrija vode obuhvata prodaju vode za piće i usluge zbrinjavanja i odlaganja otpadnih

voda (uključujući preradu kanalizacije) iz domaćinstava i industrije. Postrojenja za
proizvodnju vode uključuju cisterne za prikupljanje kišnice, gradsku vodovodnu mrežu,
bunare i uređanje za pročišćavanje vode, vodotornjeve, stare akvadukte, vodene tankove i
druge. Danas su u razvoju i uređaju za generiranje vode iz atmosfere.
Voda za piće se obično zahvata neposredno na izvorima rijeka ili potoka, ili se vadi iz
vještačkih bušotina (bunara) u tlu, a nerijetko se pumpa i iz jezera. Da bi se dobila veća
količina vode, moguće je bušenje više bunara na pogodnim mjestima, uz pretpostavku da
količina podzemne vode u izdanima može zadovoljiti toliku potražnju. Drugi izvor vode je
prikupljanje kišnice. Nerijetko tako dobijena voda zahtijeva prethodno pročišćavanje prije
nego bude pogodna za piće. Pročišćavanje uključuje uklanjanje nerastvorljivih čestica,
rastvorenih supstanci i opasnih mikroba. Najčešće metode su filtriranje kroz pijesak, čime se
uklanja samo nerastvorljivi materijal, dok hloriranje i prokuhavanje ubija škodljive
mikrobe. Destilacija može zamijeniti sve tri metode. Postoje i mnogo naprednije tehnike,
poput reverzibilne osmoze. Desalinizacija morske vode je dosta skupo rješenje za dobijanje
pitke vode, a koristi se u priobalnim područjima gdje vlada suha ili pustinjska klima.
Raspodjela pitke vode se vrši gradskim ili drugim vodovodnim sistemima, doprema se
cisternama ili se prodaje kao flaširana voda. Vlade mnogih zemalja imaju razvijene programe
kojima se besplatno distriburira voda. Smanjivanje količine potrošnje vode koristeći vodu za
piće isključivo za tu svrhu je druga opcija štednje. U nekim gradovima kao što je Hong Kong,
morska voda se uglavnom koristi za sapiranje toaleta da bi se uštedjelo na zalihama vode za
piće.
Zagađivanje vode je najveća pojedinačna prijetnja zalihama pitke vode, jer se zagađenom
materijom ograničavaju drugi vidovi upotrebe vode, time se rasipaju vodeni resursi, bez
obzira na koristi koje od toga ima zagađivač. Kao i druge vrste zagađenja, ona ne ulazi u
standardni izračun tržišnih troškova, smatrajući se eksternalijama na koje tržište ne može
računati. Zbog toga, drugi ljudi posredno plaćaju cijenu zagađenja vode, dok istovremeno
profiti privatnih kompanija se ne dijele lokalnom stanovništvu koje je direktna žrtva
zagađenja.
Farmaceutski proizvodi koje koriste ljudi često završavaju u vodotocima a imaju pogubne
efekte na živi svijet u vodi ako se takve materije bioakumuliraju ako nisu biorazgradive.
Uređaji i postrojenja za zbrinjavanje otpadnih voda su kanalizacijski kolektori. Drugi način za
uklanjanje zagađenja iz površinskih vodotoka je biodrenaža.
Voda se koristi i za dobijanje električne struje. Hidroelektrična struja dobija se
iz hidroelektrana, tako što tekuća voda pokreće vodene turbine povezane na generatore.
Električna energija dobijena iz hidrocentrala ne zagađuje okolinu, ima relativno niske
troškove proizvodnje i smatra se obnovljivim izvorom energije. Najčešće se na rijeci ili
vodotoku izgradi brana, čime se uzvodno kreira umjetno jezero. Voda teče iz jezera kroz
turbine u brani koje pokreću generatore.
Voda pod pritiskom se koristi za vodeno pjeskarenje i rezanje vodenim mlazom. Također, za
precizno rezanje koriste se vodeni pištolji koji izbacuju vodu pod izuzetno visokim pritiskom
(i do 10.000 bara). Prednost im je relativno velika sigurnost pri upotrebi, a nisu štetni za
okolinu. Takva voda pod pritiskom se koristi i za hlađenje mašina, kao naprimjer za
sprječavanje pregrijavanja sječiva.
Voda se također koristi i za mnoge industrijske procese i mašine, kao što je parna turbina i
izmjenjivači toplote, pored njene upotrebe za otapalo u hemiji. Ispuštanje neprerađene vode iz
industrije smatra se zagađenjem. Ono uključuje i ispuštanje rastvora (hemijsko zagađenje) i
otpuštanje vode za rashlađivanje (termalno zagađenje). Industriji je neophodna čista voda za
mnoge aplikacije a prije korištenja vode i njenog ispuštanja koristi razne tehnike
prečišćavanja.

4.11. Prerada hrane

Kuhanje, blanširanje i dinstanje su neke od popularnih metoda koje najčešće podrazumijeva

dodavanje hrane u vodu ili paru, te njeno zagrijavanje. Voda se također koristi i za pranje
posuđa. Voda igra mnoge kritične uloge u oblasti nauke o hrani.
Rastvorene supstance poput soli i šećera koji se nalaze u vodi utječu na fizičke osobine vode.
Tačka topljenje i ključanja vode zavisi od rastvorenih supstanci u njoj, kao i od pritiska, što
dalje zavisi od nadmorske visine. Voda ključa na nižoj temperaturi pri nižem atmosferskom
pritisku, što se dešava pri višoj nadmorskoj visini. Jedan mol sukroze (šećera) po kilogramu
vode povisuje tačku ključanja vode za 0,51 °C (32,918 °F), dok jedan mol soli po kg vode
povisuje tačku ključanja za 1,02 °C (33,836 °F). Slično, povećanje broja rastvorenih materija
u vodi snižava tačku mržnjenja vode.
Tvrdoća vode je također jedan od osnovnih faktora pri pripremanju hrane a može se
promijeniti korištenjem ionsko-izmjenjivačkih hemijskih sistema. Ona dramatično utječe na
kvalitet proizvoda, a također igra ulogu i u sanitaciji. Tvrdoća vode se klasificira u zavisnosti
od količine soli kalcij karbonata u litri vode. Tvrdoća vode se izražava u stepenima: 0,064 g
kalcij karbonata je jednako jednom stepenu tvrdoće. Voda se smatra mehkom ako sadrži 1 do
4 stepena, srednjom od 5 do 10 stepeni, a tvrda voda je od 11 do 20 stepeni. Tvrdoća također
utječe na pH ravnotežu vode, što također ima određeni značaj pri priremanju hrane.
Naprimjer, tvrda voda onemogućava proizvodnju čistih i bistrih pića.
 5. ATMOSFERA

Zemljina atmosfera je sloj plinova koji okružuju planet Zemlju i koji zadržava

Zemljina gravitacija. Sadrži oko četiri petine dušika i jednu petinu kisika, dok su količine
ostalih plinova neznatne ili u tragovima. Atmosfera štiti život
na Zemlji apsorbirajući ultraljubičasto Sunčevo zračenje i smanjujući temperaturne ekstreme
između dana i noći.
Atmosfera ne završava naglo. Ona polagano postaje rjeđa i postupno nestaje u svemiru. Ne
postoji konačna granica između atmosfere i vanjskog svemira. Tri četvrtine mase atmosfere
nalazi se unutar 11 km od površine planeta. Ona ima masu od 5×1018 kg, od čega 75 % se
nalazi ispod 11 km iznad tla. U SAD-u se osoba koja putuje iznad visine od 80 km
naziva astronautom. Visina od 120 km označava granicu gdje atmosferski utjecaji postaju
vidljivi tijekom ulaska svemirske letjelice u atmosferu (veliko zagrijavanje). Također se često
kao granicu atmosfere i svemira uzima Karmanova crta na udaljenosti od 100 km od površine.

5.1. Sastav atmosfere

Zrak je naziv za mješavinu plinova koji tvore Zemljinu atmosferu, te jedan od osnovnih

životnih uvjeta, potreban prije svega za disanje i fotosintezu. Suhi zrak sadrži (po obujmu)
78,08% dušika, 20,95% kisika, , 0,93% argona i ostalih plinova u manjim količinama, kao što
su staklenički plinovi, od kojih su najznačajniji vodena para, ugljikovog
[1]
dioksid, metan, dušikovi oksidii ozon. 
Primjese u atmosferi su razne krute i tekuće čestice. Njihova količina i volumni udjeli u
atmosferi nisu stalni. Krute čestice, koje su koloidalno raspršene u atmosferi dio su primjesa
atmosfere, koji se naziva aerosol (lat. aero = zrak i solvere = rastaviti). Izvori aerosola mogu
biti prirodni i umjetni (stvara ih čovjek). Aerosol može biti organskog i anorganskog
podrijetla. U prirodnim uvjetima atmosfera nije nikada sasvim suha i čista. U atmosferi uvijek
ima primjesa, od kojih je atmosfera mutna i vlažna. Prirodni izvori (jaki
pustinjski vjetrovi, šumski i stepski požari, vulkanski pepeo, cvjetni pelud, spore i sl.) i
umjetni izvori (posebno u gradovima i industrijskim regijama) mogu u zrak emitirati mnoštvo
čestica aerosola, pa može nastati suha mutnoća, kao što su spojevi klora, fluora, sumpora,
te živa.
Dodir atmosfere s litosferom i hidrosferom, je prostor u kojemu postoje najpovoljniji uvjeti za
postanak, razvoj i opstanak života na Zemlji. Atmosfera štiti površinu Zemlje od
prekomjernog zagrijavanja danju i hlađenja (noću da nema atmosfere dneva temperatura bi
bila preko 100 C°,a noćna ispod -100 C°), štiti je od opasnog Sunčevog kratkovalnog zračenja
(posebno UV zračenja), te od opasnih kozmičkih zraka.
 6. Korištenje atmosfere (zraka)

6.1. Vjetroelektrane

Vjetar najjednostavnije možemo opisati kao strujanje zračnih masa koje nastaje uslijed razlike
temperatura odnosno tlakova.Strujanjem zraka dolazi do trenja, odnosno gubitka kinetičke
energije u doticaju sa čvrstom podlogom, što rezultira razlikama u brzini strujanja u prostoru i
vremenu.

Energija iz vjetra se koristi konverzijom iste u korisni oblik energije koji može biti korištenje
vjetroagregata za proizvodnju električne energije, korištenje mlinova na vjetar za proizvodnju
mehaničke snage, pumpe na vjetar za pumpanje vode ili korištenje jedara za pogon brodova.
U današnje vrijeme su izuzetno interesantni i aktualni upravo vjetroagregati kojih je sve veći broj
priključen na elektroenergetsku mrežu.
 
Energija vjetra se u posljednih 10 godina promovirala u najbrže rastuću granu industrije na svijetu,
te u jedan od izvora energije s kojim svaka ozbiljna elektroenergetska mreža mora računati u svom
sustavu. Vjetroelektrane su prestale biti posao samo za entuzijaste i relativno male privatne
investitore i postale su glavna tema svih velikih elektroenergetskih kompanija i velikih investitora.
 
  
Zbog razvijenosti tehnologije, učinkovitosti i ekonomike, vjetar trenutno izgleda kao najperspektivniji
izvor energije budućnosti, ali je već i značajan izvor električne energije sadašnjosti.
No, treba priznati i da nije i ne može biti jedino rješenje svih energetskih izazova koje donosi doba
u kojem ćemo iscrpiti sva fosilna goriva koja nam je Zemlja stvarala milijunima godina.

6.2. Avijacija
Avijacija podrazumjeva sve ljudske aktivnosti koje se tiču mehaničkog leta i industrije koja
proizvodi avione i opremu. Pojam avijacija uključuje letjelice sa fiksnim i rotacionim krilom;
čvrste i mekane konstrukcije; teže i lakše od zraka. Zrakoplov fiksnih krila, uobičajeno
zvan avion, jeste letjelica teža od zraka gdje je kretanje zraka u odnosu na krila korišteno da
napravi podizanje. Pojam se koristi za razlikovanje ovog od aviona rotacijskih krila, gdje
kretanje pomičućih površina relativno na zrak pravi dizanje. Žiroplan je istovremeno sa
nepomičnim krilima i rotirajućim krilima. Avion sa fiksnim krilima ima raspon od malih
trenerskih i rekreacijskih zrakoplova do velikih aviokompanija i vojnih teretnih aviona.

Dvije stvari potrebne za zrakoplov su protok zraka preko krila radi podizanja i površina
za prizemljivanje. Većina zrakoplova također zahtijeva aerodrom sa infrastrukturom radi
opravke, obnavljanja, punjenja gorivom i za ukrcavanje i iskrcavanje posade, tereta i putnika.
Dok je velika većina zrakoplova sposobna da se spušta na tlo i podiže s tla, neki su u
mogućnosti spustiti se na led, snijeg i mirnu vodu.
Avijacija je druga najbrža metoda transporta, poslije rakete. Komercijalni džetovi mogu
dostići do 955 km/h, jednomotorni avion 555 km/h. Avijacija je u mogućnosti da brzo
transportira ljude i ograničene količine robe preko velikih udaljenosti, ali zahtijeva velike
troškove i energiju; za kratke udaljenosti ili za nepristupačna mjesta, mogu se
koristiti helikopteri

6.3. Disanje

Disanje se može opisati kao spontani, ritmički mehanički proces.

Grčenjem i opuštanjem (kontrakcija i relaksacija) mišića tijekom disanja nastaje kretanja
plinova iz vanjskog okoliša u pluća i obratno, čime tijelo dobiva plinoviti medij za razmjenu
plinova.

7. LITOSFERA
Tlo je, poput vode i zraka, ključna sastavnica okoliša. Ubraja se u uvjetno obnovljive resurse s
obzirom na dugotrajne procese nastanka i razvoja .Tlo (pedosfera) je tanki, rahli sloj smješten
na površini Zemlje između atmosfere i litosfere.Mineralni dio tla nastaje složenim i
dugotrajnim procesom trošenja litosferne podloge, pod utjecajem podneblja, vegetacije te
makro i mikro organizama. Proces nastajanja tla je dugotrajan, ovisno o litosfernoj podlozi i
faktorima koji utječu na njezino trošenje.
Nasuprot dugotrajnom procesu nastanka, proces onečišćenja i oštećenja tla (posebice pod
utjecajem čovjeka) neusporedivo je brži To je zabrinjavajući podatak uzme li se u obzir da je
tlo izvor 90% hrane za čovječanstvo, omogućava uzgoj stoke, proizvodnju prirodnih vlakana i
drugih sirovina Tlo je ključna sastavnica okoliša, nedjeljivo povezana sa hidrosferom,
atmosferom i nastanjenim organizmima. Tlo ujedno ima neposredan učinak na prirodna dobra
i kruženje tvari i energije, a izrazito je osjetljivo na negativne utjecaje (gubitak humusa,
erozija, prenamjena...).
Zajednički problemi europskih, pa tako i hrvatskih tla uključuju: gubitak površinskog sloja
uzrokovano erozijom ili građevinskim zahvatima i iskopima, onečišćenje te acidifikaciju
Inventarizacija stanja onečišćenosti i oštećenosti tala, uspostava sustava trajnog motrenja i
informacijskog sustava preduvjet su za razvijanje podrobne strategije i odabira mjera
kvalitetne zaštite tla i sprječavanja daljnjih negativnih procesa .

7.1. Sastav litosfere

Zemljina kora je površinski dio Zemlje, koja zajedno s gornjim dijelom plašta sačinjava

stjenovitu cjelinu - litosferu.
Razlikuju se 2 tipa: kontinentalna i oceanska kora.
Stare konsolidirane mase ili kratoni (štitovi i platforme) čine dijelove kontinentalne kore. Ona
se sastoji pretežno od granita, a naziva se i SIAL po glavnim elementima siliciju i aluminiju.
Prosječne je debljine 35 km, a najviše do 70 km. Izrazito je heterogenog sastava, a sadrži i
veliku količinu tzv. inkompatibilnih elemenata (Cs, Rb, K, Ba, Pb, La, Ce, U, Th, Ta, Nb i P).
Inkompatibilni elementi su elementi koji imaju ionske polumjere i/ili ionske naboje takve da
ne dozvoljavaju njihovim ionima da se lako izmjenjuju i uključuju u glavne kristalizirane faze
plašta. Zbog toga su, pri diferencijacijskim procesima, za vrijeme taljenja zaostali u magmi.
Kontinentalna kora se konvencionalno dijeli u granitni gornji sloj i gabroidni donji sloj, koji
su međusobno odijeljeni Conradovim diskontinuitetom. Ta podjela je pogrešna jer gabro ne
može postojati pri uvjetima temperature i tlaka kakvi vladaju u donjem dijelu kore, nego bi
morao prijeći u eklogit, no gustoća eklogita je previsoka za vrijednost dobijenu seizmičkim
mjerenjima. Ako bi postojalo dovoljno vode, gabroidne stijene bili bi amfiboliti, koji imaju
tražena seizmička svojstva. Alternativa je da je donja kontinentalna kora sastavljena
od gnajsova i granulita različitog sastava.

Oceanska kora izgrađuje čvrstu podlogu oceana. Seizmičkim mjerenjima pokazalo se da ne

varira ni vodoravno ni okomito u sastavu, nego da se sastoji većinom od bazalta s malim
količinama serpentinita. Naziva se i SIMA po glavnim elementima siliciju i magneziju.
Debljine je svega 10 do 12 km.
Granična zona između kore i plašta je Mohorovičićev diskontinuitet.
Prosječna debljina Zemljine kore iznosi 35 km na kontinentima i oko 7 km ispod oceanskog
dna. Približni sastav joj je:

 kisik - 47 %
 silicij - 28 %
 aluminij - 8 %
 željezo - 4,5 %
 kalcij - 3,5 %
 natrij - 2,5 %
 kalij 2,5 %
 magnezij 2,2 %.

8. Korištenje litosfere (zemljišta)

8.1. Poljoprivreda

Poljoprivreda je sustavni proces proizvodnje tvari za čovjekovu prehranu i za ishranu

životinja (zovemo ih hrana), i ostalih tvari kroz uzgajanje biljki i životinja. Poljoprivreda je
gospodarska djelatnost koja pomoću kultiviranih biljaka i domaćih životinja, uz ljudski rad
iskorištava prirodne izvore (tlo, voda, klima) za dobivanje biljnih i životinjskih proizvoda koji
se koriste u prehrani ljudi i životinja te kao sirovine za daljnju preradu. Dijeli se na biljnu
proizvodnju (ratarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, povrtlarstvo i dr.) te stočarstvo
(govedarstvo, svinjogojstvo, peradarstvo, ovčarstvo, konjogojstvo i dr).

8.2. Građevina

Građevinsko zemljište jeste zemljište određeno zakonom i planskim dokumentom kao

građevinsko, koje je predviđeno za izgradnju i redovno korišćenje objekata, kao i zemljište na
kojem su izgrađeni objekti u skladu sa zakonom i zemljište koje služi za redovnu upotrebu tih
objekata. Građevinsko zemljište se koristi prema namjeni određenoj planskim dokumentom,
na način kojim se obezbjeđuje njegovo racionalno korišćenje, u skladu sa zakonom.

9. ZAKLJUČAK
Biosfera je dakle veoma važan dio naše planete Zemlje. Sastavljena je od ključnih dijelova za
opstanak čovjeka, ti dijelovi su atmosfera, hidrosfera i litosfera.
Biosfera se može koristiti u različite svrhe u zavisnosti koji dio biosfere ljudi koriste.
Atmosfera je čovjeku neophodna za proces disanja, bez čega ljudski život nebi bio moguć,
zatim hidrosfera, koristi se za poljoprivredu, zatim piće što je također jedan od ključnih
resursa za ljudski život. Koristeći hidrosferu i litosferu zajedno u svrhu poljoprivrede
dobijamo tvari za ljudsku prehranu ali i prehranu životinja.

Svijetska populacija treba da shvati da biosfera nije neiskoristiva, te da će jednog dana nestati
pitke vode, zatim zdravih obradivih površina te čistog zraka, što će dovesti to gladi, ratova i
mogućeg nestanka svjetske populacije.

LITERATURA
1. Đikić D., Glavač H., Glavač V., Hršak V., Jelavić V., Njegač D., Simončić V.,
Springer O., Tomašković I., Vojvodić V. (2001.): Ekološki leksikon.
2. Fanuko N. (2005.): Ekologija, Poreč-Rijeka
3. Ristić T., Ćehajić A., (2013): Osnovi ekologije