UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA

ZDRAVLJE I EKOLOGIJA

TEMA :

LOKALNO ZAGAĐENJE ATMOSFERE, LJETNI I ZIMSKI SMOG

MENTOR: STUDENT:

Prof. Suad Habeš Ana Krmek

Sarajevo, 2011. G.
AEROZAGAĐENJE

Aerozagađenje, koje označava uglavnom prisustvo više zagađivača u atmosferi, a koje svojim
količinama i trajanjem djeluje nepovoljno na ljude, vegetaciju i opća dobra, danas postaje veoma
aktualan problem u gradovima.

Dio atmosfere u kojoj se nalaze tvari koje su strane prirodnom kemijskom sastavu zraka nazivamo
onečišćenim zrakom. Danas, u stanju općeg lokalnog i globalnog onečišćenja zraka (aeropolucija),
teško je naći područja gdje je zrak čist, odnosno jednak prirodnom sastavu. Zrak je posebno
onečišćen ako sadrži tvari u koncentracijama koje izazivaju štetne posljedice po zdravlje čovjeka,
životinja i biljaka te nanose štetu okolišu i gospodarskim djelatnostima.

Izvori onečišćenja zraka

Onečišćenje zraka može biti lokalno i globalno. Lokalno onečišćenje vezano je uz gradove i krupnija
industrijska područja. Kako zračne struje prenose štetne tvari i na velike udaljenosti od mjesta
emisije, onečišćenje zraka javlja se ikao globalna pojava.

Glavni izvori onečišćenja zraka (aeropolutanti) mogu biti prirodnog i antropogenog podrijetla.
Problemi onečišćenja zraka počinju od izvora onečišćenja, tj. Od mjesta izgaranja, industrije, gradske
aglomeracije i dr., gdje se u zrak ispuštaju brojni plinovi, različiti spojevi i čestice, koji se prenose
zračnim strujanjima i vjetrovima na drugo mjesto. Najveće zagađenje zraka se stvara pri sagorijevanju
čvrstog goriva naročito niskokaloričnog uglja, znatno manje pri korištenju tekućeg goriva.Mada se
prirodni plin smatra veoma čistim energetskim gorivom njegovim spaljivanjem dolazi do emisije
čestica sumpornih oksida, ugljikmonoksida, ugljikovodika i azotnih oksida.

Motorna vozila, odnosno motori sa untrašnjim sagorijevanjem su veliki emiteri polutanata.

Zagađenje zraka od strane motornih vozla više raste od porasta automobila zbog većeg skoka
potrošnje benzina. Dovoljno je napomenuti da se u svijetu kreće oko 500 miliona vozila i da se u
njima spaljuje više od 3 milijarde tona naftnih derivata. Emisija polutanata zavisi od tipa motora,
naćina njegovog korištenja i održavanja, uslova saobračaja i dr. U većini urbanih sredina prisustvo
olova u zraku je isključivo emitirano od strane motornih vozila.

Zagađenje zraka od strane industrije sastoji se u tome, što se pored velike količine pepela zbog
potrošnje ugljena izlučuje velika količina sumpordioksida, a zatim različiti drugi sastojci ovisno od
vrste industrije. Značajni izvori polutanata, kao što su sumpordioksid, dim, čestice, ugljiknomonoksid i
drugi su metalurški pocesi.

Različiti industrijski procesi su značajni emiteri različitih plinova koji mogu bitno utjecati na lokalno
aerozagađenje. Pojedini polutanti, posebno oni emitirani iz procesne kemijske industrije su toksični, a
neki i kancerogeni. Procesna kemijska industrija je značajni emiter različitih plinova, para i čestica.
Mnogi od emitiranih spojeva su toksični. Dio spojeva nakon emisije, pod uticajem sunčeve radijacije i
drugih prisutnih polutanata se transformiraju u spojeve koji su često daleko toksičniji od spojeva koji
su izvorno emitirani.

Količina emitiranih polutenata zavisi od korištene tehnologije i naćina vođenja procesa proizvodnje.

Prirodni izvori

Od prirodnih izvora, za onečišćenja atmosfere značajnu ulogu imaju vulkani koji tijekom erupcije
izbace znatnu količinu raznih plinova i čestica vulkanske prašine. Najčešći plinovi koje oslobađaju
vulkani u atmosferu su: ugljikov dioksid (CO2 ), ugljikov monoksid (CO), sumporov dioksid (SO2),
sumporovodik (H2S), klor (Cl), vodik (H), metan (CH4), amonijak (NH3) i vodene pare. Stupanj
onečišćenosti atmosfere ovisi o kemijskom sastavu i količini emitiranih plinova.

Požari velikih razmjera – primjerice šuma, poljoprivrednih površina, izvora nafte, tankera s naftom i
kemijskih industrijskih pogona- velika su opasnost za čistoću zraka. Neki od tih požara prouzročeni su
prirodnim putom, npr. električnim pražnjenjem, sušama ali i nehajem čovjeka. U novije smo vrijeme
svjedoci namjerno izazvanih ekoloških katastrofa paljenjem izvora nafte tijekom rata (Kuvajt 1991.g.)
ili raketiranjem spremnika s naftom i plinom (Sisak i Osijek 1991.g.) u takvim slučajevima riječ je o
ekoterorizmu i ekocidu.
Antropogeni izvori

Čovjek je svojim djelovanjem počeo ozbiljno narušavati kemijski sastav atmosfere. U zrak otpuštamo
znatne količine različitih plinova, prašine i aerosola iz različitih izvora.

Najčešćiplinovi nastali djelovanjem čovjeka, a koji se oslobađaju u atmosferusu :ugljikov dioksid

(CO2) , sumporov dioksid (SO2), dušikov oksid (NO), dušikov dioksid (NO2), ozon (O3) , te
ugljikovodici (COx). Nabrojeni plinovi nalaze se u dimnim plinovima kemijske industrije kao aerosol,
plinovi i pare, a nastaju i u procesima spaljivanja fosilnih goriva u domačinstvima i prometalima. U
zrak otpuštamo i fluorovodik (HF), klorfluorugljik (CFCl), dim cigareta itd.

Onečišćivači zraka svrstavaju se u dvije skupine: prvu čine primarni onečišćivači koji svoje štetne
produkte stvaraju i otpuštaju direktno u atmosferu. Drugu skupinu čine sekundarni onečiščivači koji
nastaju iz primarnih štetnih tvari u međusobnoj interakciji ili interakciji s normalnim sastojcima
atmosfere (npr. kisele kiše koje nastaju iz SO2, NO2 i NO3 u reakciji s vodom).

Osim plinova, u atmosferu se otpuštaju i različiti oblicikrutih čestica koje s plinovima i vodenim
parama tvore različite smjese.

Prašinu čine čvrste lebdeće čestice disperzirane u plinovima. O veličini čestica ovisi brzina taloženja
prašine na neku površinu. Prašinu raznose vjetrovi i globalno strujanje atmosfere. Procjenjuje se da
na površinu godišnje padne oko deset milijardi tona prašine! Ovisno o sastavu i koncentraciji čestica,
prašina ne mora uvijek biti štetna za zdravlje organizama i ekosustav.

Aerosoli su suspenzije čvrstih čestica (npr. olova iz benzina) ili kapljica tekućine različitih kemikalija,
peluda, bakterija itd.Kombinacija tih česstica s vodenom parom dovodi do nastanka smoga i
izmaglice. Ako se prizemno pojavi povećana razina ozona, javlja se fotosmog. Ozon i ostali
fotooksidansi , osim što smanjuju vidljivost, iritiraju sluznice oka i dišnih putova te oštečuju proces
fotosinteze u lišću biljaka.

Dim je mješavina čvrstih, tekućih i plinovitih tvari. Crni plin tijekom izgaranja ugljena sadrži ugljene
čestice, čađ, ugljikove, sumporove i dušikove okside te vodenu paru.

Promjene kemizma atmosfere mogu imati posljedice na mikroklimatske promjene nekog područja, ali
i djelovati na promjenu glogalne klime na Zemlji. Također se istražuje utjecaj onečišćenosti zraka
primjerice na propadanje šuma i vegetaciju općenito te na promjenu kiselosti voda i tla.
Efekt staklenika

Još prije nekoliko desetljeća zrak je za nas bio slobodan prostor. Puštali smo sve i sva u atmosferu u
nadu da će to vjetar „već nekamo odnijeti“ sve dok se nije spoznalo da zrak ne može neograničeno
primati plinoviti otpad sa Zemlje. Poznato je da kružni tok između Zemlje i atmosfere mora biti
uravnotežen, to znači da količina tvari koja u jednoj godini dospije u atmosferu, u istom razdoblju
mora opet dospjeti na Zemlju , inače bi koncentracija tih tvari u atmosferi stalno rasla. To se upravo
zbiva s ugljikovim dioksidom, naime goidišnja proizvodnja CO2 veća je za oko pet milijardi tona od
njegove potrošnje fotosintezom. To pojačava učinak staklenika, koji utječe na porast sadašnje
temperature na Zemlji. Plinovi koji također utječu na učinak staklenika su, uz ugljikov dioksid, još i
metan (CH4), dušikov oksid (NO2), klorofluorugljik (CFC) i ozon, te ih zovemo stakleničkim plinovima.

U čemu se sastoji efekt staklenika? Ta pojava se temelji na principuzagrijavanja staklenika u

poljodjelstvu. U staklenik kroz prozorsko staklo proziru kratkovalne Sunčeve zrake te se odbijaju od
tla u obliku infracrvenih toplinskih zraka koje se reflektiraju od staklene površine i ostaju zarobljene u
stakleniku koji se na taj način zagrijava.

Ozon (O3), koji u obliku nevidljivog sloja obavija globus djeluje slično kao i staklo. On propušta samo
sunčeve zrake na Zemlju , ali apsorbira dio topline koja se reflektira od Zemlj prema tlu.

Kad ne bi postojao prirodni staklenički učinak, temperature na Zemlji bile bi niže za oko 150C pa život
u današnjem smislu uopće ne bi bio moguć. No, porastom koncentracije CO2 i ostalih stakleničkih
plinova, prije svega djelovanjem čovjeka.

Kisele kiše

Emisija otrovnih plinova u atmosferu uzrokuje ne samo onečišćavanje zraka koji koriste biljke,
životinje i ljudi, nego se uz vodene pare stvaraju i kisele kiše. Iako su glavni prirodni izvori
onečišćenja atmosfere erupcije vulkana, na taj se način oslobađa samo 10% sumporova dioksida
(SO2) i dušikovih oksida (NOx). Ostalih 90% čovjekov su proizvod.

Kad tako zakiseljene kiše ili snijeg (pH ispod 5,6) dospiju u jezera i rijeke, njihove vode također s
vremenom postaju kisele (npr. pH=5,0).mnoga jezera (Kanada, Skandidavija) već imaju pH samo 4,5
do 4,0, a prije 30-ak godina imla su pH između 7 i 8. Padom pH vrijednosti slabe, a zatim i propadaju
brojne životinje i biljke. Posebno su osjetljive neke vrste rakova, puževi, lososi, šarani i pastrve.

Kisele kiše uzrokuju i promjene u sastavu metala. Padom pH vrijednosti povećava se koncentracija
toksičnih metala kao što su živa, aluminij, olovo, cink i kadmij. Čini se da upravo aluminij i aluminijski
spojevi npr. Al(OH)3 izrazito toksični te da oni uzrokuju pomor riba i ostalih životinjskih vrsta.
Toksičnost aluminija raste padom pH vrijednosti ispod 5. Tako nastaje proces osiromašenja brojnosti
vrsta, a nagle promjene u sastavu vodenih organizama pridonose propadanju vodenih ekosustava.
Kisele kiše djeluju štetno i na kopnene biljke i to na dva načina: izvana i preko zakiseljenog tla, tj.
Preko korjenova sustava, na lišću i iglicama pojavljuju se oštećenja kutikule i drugih organa i organela
lišća. To dovodi do povećanog isparavanja vode iz lišća. Kiele kiše u tlu uzrokuju oslobađanje otrovnih
kovina (kao i u vodi) pa će primjerice, aluminij i njegovi spojevi toksički uništavati dlačice korjena.
Time se biljci smanjuje dovod vode i hranjivih tvari (kalcij, magnezij, kalij) pa joj je usporen rast. Takve
su biljke osjetljive na mraz, visoke temperature i različite uzročnike bolesti, stoga propadaju. Osobito
su ugrožene šume koje su na pojedinim područjima u fazi propadanja s više od 40% jedinki. Pri tom je
riječ o propadanju ili umiranju šuma.

Posljedice zagađenja zraka

Obično govorimo o kroničnim efektima na zdravlje jer se radi o dužoj izloženosti, a ljudima koji imaju
neko respiratorno oboljenje stanje se pogoršava kada su koncentracije zagađujućih materija
povećane. Djelovanje ovih materija dovodi do promjene kvaliteta zraka i do porasta potencijalno
negativnih utjecaja na zdravlje, i to na više načina: zagađujuće materije prisutne u zraku vanjske
sredine ne oštećuju u istoj mjeri sva tkiva. Zagađujuće materije prisutne u zraku dijelimo na osnovne
(klasične) i specifične zagađujuće materije. Osnovne, koje su široko rasprostranjene i neizbježno
prisutne u svakodnevnim ljudskim aktivnostima – sumpor-dioksid, suspendirane čestice (dim, čađ,
prašina), azotni oksidi, ugljik-monoksid i prizemni ozon, smatramo indikatorima kvaliteta zraka, s
obzirom na njihovu rasprostranjenost.

Lebdeće čestice (eng. particulate matter) mogu uzrokovati niz akutnih i kroničnih oboljenja kod ljudi,
ponajprije respiratornog i kardiovaskularnog sistema. Nastaju kao nusproizvodi brojnih čovjekovih
aktivnosti (proizvodnja energije, grijanje u industriji, prometu itd.). Razlikujemo primarno nastale
čestice koje se direktno otpuštaju u atmosferu i sekundarno nastale čestice koje se formiraju tek u
atmosferi, npr. sumpor dioksida, azotnih oksida, amonijaka i sl. Po kemijskom sastavu najčešće su
sulfati, nitrati, amonijak, ioni (Na, K, Ca, Mg, Cl), ugljik i teški metali. Imaju sposobnost širenja na
velike udaljenosti, a među osobe s povećanim rizikom od negativnih učinaka lebdećih čestica ubrajaju
se kardiovaskularni bolesnici, plućni bolesnici, osobe s astmom, starije osobe.

Dugotrajna izloženost pogoduje progresiji ateroskleroze i povećava rizik za ishemičnu bolest srca i
smrt. Dugotrajna izloženost - rizični faktor za kardiovaskularne bolesti i karcinom pluća. Proporcija
karcinoma pluća kao rezultat zagađenja vanjske atmosfere u velikim urbanim središtima, čini čak
10,7% svih karcinoma pluća.

Sadašnji nivo izloženosti lebdećim česticama u Europi dovodi do smanjenja očekivanog trajanja života
za 8,6 mjeseci, te uzrokuje oko 100.000 hospitalizacija godišnje. Ukupan broj preuranjenih smrti u EU
koji im se pripisuje procjenjuje se na 348.000, a među djecom do 4 godine starosti taj broj iznosi do
oko 13.000 smrti.

Policiklički aromatski ugljikovodici (eng. polycyclic aromatic hydrocarbons, PAHs) te benzen su dvije
najkancerogenije sastavnice onečišćenja zraka nastalog ovim putem.
Do 36% pneumonija i 22% opstruktivnih bolesti pluća na globalnoj razini povezano sa zagađenjem
ambijentalnog zraka.

Lebdeće čestice se sastoje od krutih i tekućih komponenti, razlikujući se u fizikalnim karakteristikama

i po kemijskom sastavu. Najznačajnija karakteristika im je veličina, jer o njoj ovisi prenos u atmosferu
i mogućnost inhalacije. Najopasnijima za zdravlje čovjeka smatraju se čestice koje imaju promjer
manji od 2,5 µm.

Specifične zagađujuće materije, ugljikovodici, fluoridi, klor, teški metali iz procesa proizvodnje i
sagorijevanja, su u velikoj mjeri rasprostranjeni u industrijskim područjima. Več je rečeno da u
urbanim i industrijskim područjima kvalitet zraka u najvećoj mjeri zavisi od smjese zagađujućih
materija koje se formiraju pod određenim uslovima i da se za urbane sredine koriste pojmovi „zimski
smog” i „ljetni smog”.

"Zimski smog”, predstavlja zagađenje materijama iz procesa sagorijevanja fosilnih goriva, koja sadrže
sumpor, i suspendirane čestice. Zajedničko djelovanje sumpor-dioksida i suspendiranih čestica je
pojačano u odnosu na efekat pojedinačno svake od ovih materija.

"Ljetni smog” predstavlja smjesu oksidansa, tzv. fotokemijskih oksidansa koji nastaju kao proizvod
djelovanja ultravioletnog zračenja na smjesu prisutnih zagađujućih materija (azotni oksidi,
ugljikovodici). Pod utjecajem sunčeve svjetlosti razlaže se azot-dioksid i oslobađa atom kisika koji je
reaktivan i stvara ozon. Ovaj kompleks materija javlja se isključivo ljeti pri određenim meteorološkim
uslovima. Ozon koji čini glavni sastojak ove smjese nazivamo "prizemni ozon", jer se on formira u
nižem sloju troposfere, što nije isto što i ozon prisutan u stratosferi. Za razliku od drugih štetnih
materija, kao što su ugljik-monoksid i olovo, koji poslije udisanja razvijaju toksične efekte u drugim
dijelovima organizma, prizemni ozon djeluje destruktivno na respiratorni trakt.
Mjerenje i kontrola aerozagađenja

Mjerenje aerozagađenja je veoma važno radi određivanja koncentracije pojedinih sastokjaka u zraku,
procjenjivanja njihovog štetnog efekta I evaluacije poduzetih mjera. U zraku se mjere konvencionalni
zagađivači, koji su prisutni u svim gradovima: čađ, SO2 I ukupne materije koje se sedimentiraju. U
specijalnim slučajevima mjere se ingradijenti, koji se javljaju, ovisno od industrije.

Mjesto mjerenja zagađenja ovisi od veličine programa, konfiguracije terena, meteroloških uvjeta I
izvora zagađenja. Metoda mjerenja ovisi od vrste zagađivača koji mjerimo. Tako se mjerenje plinova
obavlja putem apsorpcije u tekučini, adsorpcije i kondenzacije. Za mjerenje aserola ( smjesa čvrstih I
tekućih čestica sa zrakom) I SO2 upotrebljava se metoda kojom se automatski uzimaju uzorci tokom
svih 24 sata. Za ova mjerenja postoje razni aparati, od pune automatizacije do poluautomatskog
tipa.. kod automatskih je dovoljno samo objektiv okrenuti prema dimnjaku I odmah se dobijaju
vrijednosti o količini stranih materija.

Kontrola se sastoji u prvom redu u dobijanju informacija o ispuštanju zagađenja u atmosferu od

strane objekata sa velikom potrošnjom ugljika I objekata koji ispuštaju izvjesne toksične supstanice, u
poduzimanju mjera za sniženje aerozagađenja. U cilju smanjanja zagađenja zraka od strane ugljika,
pristupalo se proizvodnji tzv. bezdimnog ugljika koji je oslobođen smolastih materija, specijalnim
tretmanom, izlaganjem pregrijanoj vodenoj pari. Razumljivo je da je apsurdno pomišljati na ovakvo
tretiranje cjelokupnog uglja koji dolazi u obzir za industrijske svrhe I domaća ložišta. Ova mjera moze
imati samo ograničen karakter, tj. da se bezdimni ugljik koristi samo u područijima od specijalnog
značaja, gradskim centrima sa visokom stopom naseljenosti. Prema tome, njegova upotreba je od
relativnog značaja.

Druga mjera kontrole se sastoji u inspekciji dimnjaka koji ispuštaju velike količine dima, pomoču
Ringelmanove skale. Ringelmanova skala omogućuje određivanje boje dima: od sive do crne boje.
Njome se kontrolira efikasnost sagorijevanja.
Zaključak

Vrijeme neplanskog i odveć koristoljubivog industrijskog razvoja i stalnog uništavanja prirodne

baštine treba biti za nama, čovjek treba biti svjestan da ne smije biti nepromišljen gospodar Zemlje,
nego da je samo dio te jedine i jedinstvene prirode i da za njega vrijede isti zakoni prirode kao i za
druge vrste na našem planetu. Stoga život treba temeljiti na održivom razvoju, a to znači da u
budućoj proizvodnji i razvoju treba nastojati da ljudski okoliš i priroda budu što manje narušavani,
degradirani i zatrovani. To pravilo treba ugraditi u novi sustav vrijednosti, u svijest i savjest svakog
pojedinca, te razviti novi svjetonazor suvremenog čovjeka. To je potrebno zbog nas samih, ali i zbog
pokoljenja koja dolaze i koja će ostati nakon nas.