Univerzitet u Sarajevu

Prirodno – matematički fakultet

Odsjek za geografiju

EGZOGENA

GEOMORFOLOGIJA

Sarajevo 2012.god. grupa autora

 GEOMORFOLOŠKI AGENSI

Erozija je uništavanje već postojećih reljefnih oblika. Akumulacija je taloženje materijala

koji je pokrenut erozijom. Monogenetski reljefni oblici su oni oblici kod kojih morfološkoj
evoluciji ne postoje faze u razvoju; primjer: riječne doline koje nemaju terase. Kod
poligenetskih i polifaznih oblika postoje faze u razvoju; primjer: riječne doline sa riječnim
terasama koje su nastale kombinacijom usjecanja i bočne erozije.

AGENSI:

1. fizičko razoravanje stijena,

2. hemijsko raspadanje stijena,
3. abrazija,
4. fluvijalni procesi (kod riječnih tokova),
5. kraški procesi ili korozija,
6. proces nivacije,
7. glacijalni ili lednički procesi (rad leda ili egzaracija),
8. eolski procesi (deflacija ili korazija),
9. denudacija (ogoličavanje) – padinski proces → strmi dijelovi kopna,
10. fizičko i hemijsko razoravanje i raspadanje (proces nivacije, proces denudacije,
proces erozije tla).

Deflacija je odnošenje materijala vjetrom. Korazija je nagrizanje stijena od strane vjetra koji
nosi čestice.

Modifikatori svih procesa na površini su klasični (geološka građa, klima, vegetacija i sl.).
Polimorfija je morfološka raznovrsnost istorodnih oblika, npr. riječne terase u rastresitim i
kompaktnim slojevima.

NIVOI EROZIJE:

1. evstatički nivo ili svjestska erozivna baza tj. Apsolutna donja baza za eroziju na
kopnu (nivo svjetskog okeana);
2. lokalni nivo, lokalna donja erozivna baza (npr. ušće pritoke u glavnu rijeku)

2
 PROCESI I OBLICI RAZORAVANJA I RASPADANJA STIJENA

Definicija: Procesi razoravanja i raspadanja stijena su procesi u kojima se kompaktne stijene

razbijaju u drobinu, pijesak i prašinu, a zatim na padinama taj materijal pod uticajem
gravitacije i pod djelovanjem kišnice se urušava i dolazi do spiranja tog materijala u
podnožje.

Denudacija ili ogoličavanje stijena je osnovni proces na padinama,a osnovni agens ovog
procesa je spiranje pod djelovanjem kišnice, odnosno pljuskova.

Tri genetska tipa razoravanja i raspadanja stijena su:

1. fizičko razoravanje,
2. hemijsko raspadanje i
3. organogeno ili biogeno razoravanje

Fizičko razoravanje

Fizičko razoravanje (najvažnije) je proces usitnjavanja stijena, a prvenstveno zavisi od klime.

Temperaturno razoravanje se bazira na dnevnim oscilacijama temperature (zagrijavanje –
dan, hlađenje – noć). Naročito je izraženo u prostorima temperaturnih kolebanja.
Temperaturno kolebanje može biti dnevno i sezonsko.

Razoravanje je jače na površini, a slabije je u unutrašnjosti (stjenski kompleksi). Koeficijent

širenja stijene utiče na razoravanje. Krečnjak ima izrazit koeficijent širenja, sklon je pucanju
kao i hemijskom djelovanju vode. Također, na razoravanje utiče i boja stijena. Tamnije
stijene su više izložene razoravanju, svijetlije slabije (odbijaju svjetlost).

Faktori koji utiču na razoravanje:

- insodacija, odnosno omjer promljene i emitovane Sunčeve toplotne energije, a

intenzitet insolacije zavisi od upadnog ugla Sunčevih zraka (najintenzivnije pod
uglom od 90°);

3
 - geografska širina, najintenzivnije na nižim geografskim širinama (padaju pod većim
uglom);
- ekspozicija terena, izloženost Sunčevim zrakama (prisojne prema jugu).

Mrazno razoravanje je najjači faktor fizičkog razoravanja stijena, a bazirano je na

zamrzavanju i odmrzavanju vode u pukotinama. Najintenzivnije će biti na -22°C kad led vrši
i najveći pritisak na stijene, 2100 atmosfera (konstantno mržnjenje). Najvažniji faktor kod
mržnjenja je poroznost stijena.

Vrste pukotina

1. Litoklaze, splet nasitnijih pukotina, one se dijele na:

a) Piezoklaze, one su nastale usljed širenja stijena, pri zagrijavanju;
b) Sinklaze, koje nastaju usljed skupljanja, pri hlađenju;
2. Dijastrome, to su međuslojne pukotine koje odvajaju jedan sloj od drugog, a nastale
su za vrijeme taloženja sedimentnih stijena;
3. Brahiklaze, to su kratke pukotine koje sijeku svaki sloj za sebe, širine si i do 10 cm i
imaju najveći značaj pri poniranju atmosferskih voda u unutrašnjost (okršavanje);
4. Dijaklaze, to su velike pukotine koje presijecaju čitav niz slojeva;
5. Paraklaze, tzv. rasjednepukotine velikih dimenzija duž kojih je vršeno kretanje
slojeva.

Deluvijum je pokrenuti stijenski materijal niz padinu i nagomilan u podnožju (nije na svom
mjestu).

Hemijsko raspadanje

Nastaje pod djelovanjem različitih agensa: vode (podzemne i kišnice), hemijski agensi, klima
(tropske klime pospješuju hemijsku reakciju, tu su najjači biohemijski i biokorozni procesi).
Hemijsko djelovanje je najjače na površini Zemlje, najintezivnije do 30 cm dubine, zavisi od
geološke građe i brojnosti pukotina.

Najznačajniji agensi su podzemne vode i kišnice u kojima su rasptopljeni HCO3 (ugljična

kiselina) i O2 (kisik). Hemijsko raspadanje se manifestuje kroz:

4
 1. proces otapanja stijena (karbonatne stijene – krečnjak, dolomit, gips, halit);
2. proces oksidacije različitih metala u stijenama (željezo → crvenica ili terra rosa je
najrastvorljiviji dio krečnjaka);
3. proces hidratacije (prijelaz anhidrita u gips: CaSO4 + 2H2O → CaSO4 x 2H2O)

Organsko ili biogeno razoravanje i raspadanje stijena se manifestuje na dva načina:

1. djelovanjem mikroorganizama na površini stijena

2. djelovanje korijenja biljaka:
a) korijenje drveća razorava stijenu
b) korijenje u rastresitim slojevima spriječava spiranje i eroziju tla

Reljefni oblici nastali razoravanjem i raspadanjem stijena su:

1. točila
2. sipari

Točila su žljebovi u obliku oluka na padinama. Strmih su padina niz koje se kreće stjenovita
drobina.

Sipari su nagomilani materijali. To su oblici na kraju točila i imaju oblik kupastog uzvišenja.
Krupni materijal je na dnu sipara, a najstariji na vrhu.

Složeniji oblici:

1. plazevi - nastaju srastanjem nizova sipara u vidu jedinstvenog siparskog pojasa

(Treskavica, Lelija, Čvrsnica i Prenj);
2. prozorci – zjapeći otvori kod krečnjaka i dolomita, izgledaju kako kamena halka;
3. grič – manja uzišenja koja strše u reljefu, a posljedica su djelovanja erozije na mekše i
otpornije stijene;
4. ostenjak – usamljeni stjenovit stup, npr. Babin zub.

Erozija tla

Erozija tla je geomorfološki proces ubrzanog spiranja i odnošenja rastresitog zemljišta i

stijena djelovanjem kišnice te bujica vodenih tokova.

Oblici erozije tla:

5
 1. brazde – najsitniji oblici erozije tla i u obliku izduženih žljebova nastali oticanjem
kišnice, široki su do nekoliko cm, a duboki do 15 cm;
2. vododerine – veće erozivne brazde usjećene od vrha do dna padine, širine 1-2 metra,
dubine nekoliko metara;
3. jaruge – najveći oblik reljefa erozije tla, podsjećaju na uske doline planinskih potoka i
mnogo su dublje nego što su šire.

Faktori koji utiču na eroziju:

1. vegetacija – naročito šumska koja je stabilizator u rastresitim područjima;

2. litološki sastav – stijene koje su otporne i neotporne na eroziju;
3. pluviometrijski režim – nagla oscilacija vodostaja, proticaja..;

Zemljane piramide – specifičan, bizaran oblik erozijr tla nastao spiranjemu kojem otporni
stjenoviti blokovi štite zemljište ispod sebe, npr Đavolja varoš (Leskovac - Srbija), Miljevina
(Foča).

Klizišta

Urvine su oblici nastali cijepanjem i kliženjem rastresitih slojeva na padinama pod

djelovanjem vegetacije. Najznačajniji faktori za nastanak urvina su glinoviti slojevi u padini.
Većina urvina sastoji se od manjeg vlastitog odsjeka u zaleđu i urvinskog brijega.
Razlikujemo 3 tipa:

1. Lučne urvine
2. Jezičaste
3. Valovite.

Urvine može izazvati čovjek svojim djelatnostima, a primjer su usijecanje padina radi
izgradnje puteva ili stambene izgradnje. Denudacija podrazumijeva skupni naziv za sve
vidove razaračkog (erozivnog) djelovanja vanjskih geomorfoloških procesa.

Pasivni geomorfološki faktori su: sastav stijena, klima i raspored kopna i mora.

POJASNO EGZOGENO OBLIKOVANJE RELJEFA NA ZEMLJI:

1. Polarni pojas
a) Glacijalni
b) Periglacijalni

6
 2. Umjereni pojas
a) Fluvijalni
b) Padinski
3. Tropski pojas
a) Fizičko razoravanje (eolski)
b) Hemijsko razoravanje (krški)

PADAVINSKI RELJEF

Padine su nagnuti dijelovi zemljine površine.

Razvoj padavina:
-gravitacija
-nagib
-međuzavisnošću endogenih i egzogenih sila (izdizanje + , denudacija - =padina)
-klima
-vegetacija

-čovjek i njegov rad

Padinski procesi spontani pokreti fizičkim i hemijskim razaranjem nastalog materijala (rego-
lit) niz padinu pod utjecajem gravitacija.

 Regolit-sav materijal nastao taloženjem

Oblik padine:
 Normalne (uravnotežene) padine
-konveksni i konkavni dio

 Konveksne (ispupčene)
-preovladava destrukcija

 Konkavne
-preovladava akumulacija
-stare padine

 Strukturni strmci
-nagibna vrijednost preko 55*
-rasjedni strmci

7
  Složene padine

 Kose padine
-normalne
-konkavne
-konveksne
-kose

Morfografski elementi padina

1. Vršni dio padavina sa linijom grebena

2. Padinske strane
3. Podnožje padine-nizije, dolinska ravan, predgorska stepenica

Tri tipa padinski procesa i oblika:

1. Gravitacijski pokreti stijenskih masa i regolita

2. Procesi puženja i tečenja zemljišta i klizišta
3. Procesi spiranja i jaružanja

Gravitacijski pokreti stijenskih masa i regolita

a) urusavanje : veže se za strukturne strmce

-urušne kupe
-sezonska (zamrzavanja i odmrzavanja)
-periodička
-epizodna

b) osipanje

-južno izloženi strmci

-podnožje, sipari
-na strmcu, točila

c) stijenske lavine

-snježno-stijenske lavine
-visoke planine

8
 Procesi puženja i tečenja zemljišta i klizišta

a) puženje
-1-2 cm godišnje
-deformacija stabala

b) tečenje (soliflukcija)

-prekomijerno natapanje regolita fluidno stanje

-travnate padine

c)klizišta

-najizrazitij razarački padinski proces

-def. Kretanje materijala niz padinu po kliznoj plohi pod utjecajem gravitacije

FAKTORI NASTANKA:

-glinoviti slojevi
-izmjena vodopropusnih i vodonepropusnih stijena
-porast količine vode i hidrostatskog pritiska u stijenskim masama

PET TIPOVA KLIZIŠTA:

1. Slojni (tepih)
2. Rotacijski
3. Stepeničasti
4. Blok klizišta
5. Klizišta-potoci

MORFOLOGIJA KLIZIŠTA

 Front klizišta
 Tijelo klizista
 Jezik klizišta

9
Procesi spiranja i jaružanja

-destrukcijsko dijelovanje padavinskih voda, snježnice i sočnice niz padine pod utjecajem
gravitacije

a. Kisne brazde- energija kišni kapi

b. Vododerine- energija kišnih mlazova
c. Jaruge- energija mlazova; bujice
d. Deluvijalne kupe- ukoliko ne dolazi do spajanja kišnih mlazova već u podnožju dolazi
do akumuliranja spiranog materijala, formiraju se složaste akumulacije tj. deluvijalne
kupe
e. Bujične plavine- potječu od bujica koje dotječu iz planinskog ili brdskog područja

SLOŽENE PADINSKE RELJEFNE FORME

- predgorske stepenice
-pedimenti-tvz. blage kosine 2-4*, nastaju usporednim pomijeranjem pojedinih brdskih i pla-
ninskih strana djelovanjem padinskih procesa u uslovima suhe ili polusuhe klime.
-glacisi-predgorske stepenice nastale akumulativnim procesima
-derazijske doline- amfiteatralna udubljanja oblikovana procesima spiranja i kliženja
-suhe dolinske forme (nastaju procesima bujičenja i jaruženja, javljaju se na prigorjima i
pobrđima.

PROCESI I OBLICI ABRAZIJE

Abrazivni reljef nastaje radom talasa. Abrazija je geomorfološki proces izgrađivanja oblika u
reljefu djelovanjem mehanički snaga talasa na obalama, okeana i jezera.
Obala je pojas koji razdvaja kopno od mora.
Lakustrijska erozija, abrazivni reljef na obalama jezera.

Terminologija: pribriježni ili litoralni oblici

Svi oblici se dijele na erozivne i akumulativne, razlikuju se također recentni i fosilni (recent-
ni- još se izgrađuje, fosilni- nekad bili, transgresija i regresija).

510 m km2 – površina Zemlje

361m km2 – površina vode
149m km2 – površina kopna ili 29%
Dužina obale je oko 500 hiljada km

10
ABRAZIONI PROCES

-on je najdetaljnijei i najintenzivniji na strmim i stijenovitim obalama.

Elementi talasa su:

-visina talasa
-dužina talasa
-brzina talasa – pređeni put u jedinici vremena ( km/h, m/s ili čvorovi, morske milje itd.)

Period talasa je vrijeme koje protekne između pojavljivanja dva talasna brijega ili dvije ta-
lasne udoline.

Visina talasa, prosiječna visina talasa u svjetskom oceanu je 3-4m.

Atlanski ocean 21m (max vrijednost), obale Antarktika 25m, Tihi ocean 34m, Sredozemno
more 6m, Jadransko more 5m.

Dužina talasa, prosječna dužina je oko 100m, (max vrijednosti) Atlanski ocean 375m, An-
tarktik 450m (najveci na svijetu).

Brzine, najveće brzine su oko polarnih mora, brzine od 15-20m/s

Mlat talasa je mjesto udara i razbijanje talasa od obalu.
Reduciranje obale, odnosno reduciranje kopna ili negativno pomjeranje obala.
Na abraziju manjom mjerom imaju morske struje i morske mjene (plima i oseka)

EROZIVNI OBLICI ABRAZIJE

Klif (strmi odsjek) obale nastao unazadnim pomijeranjem obale. Visina mu ovisi o relativnoj
visini inicijalne obale, a morfoloska raznovrsnost ovisi o litološkom sastavu stijena koji
izgrađivaju obalu. Brzina unazadnog pomijeranja ovisi o mehaničkoj snazi talasa kod sedi-
mentnih obala (stijena) iznosi od 30-50 cm godišnje. Različitom selektivnom erozijom na
obalama se formiraju različiti bizarni oblici kao što su prozorci, prirodni mostovi, morske
pećine i sl. Najintenzivniji klifovi se vežu za obale okrenute pučini koje su malo razuđene i
bez ostrva ispred njih.
Nama najbliži su u Jadranu (klifovi Dugog otoka, Krka, Mljeta i Visa)

Talasna podkapina je olučasto udubljenje na dnu klifa u visini mlata talasa gdje je najjači
utjecaj abrazije. Radom abrazije ona se sve više produbljuje i podkopava podnožje klifa. Ka-
da su talasne podkapine većih dimenzija govori se o talasnim pećinama.

Pribriježna terasa je zaravan stvorena u plitkom obalnom pojasu koja je blago nagnuta prema
pučini.

Pribriježna terasa se širi:

11
 a) Prema kopnu uslijed pomijeranja klifova, pribriježnoj erozivnoj terasi, a ako je
širenje prema pučini a to se dešava uslijed nagomilavanja materijala stvorenog abrazi-
jom tada se govori o pribriježnoj akumulativnoj terasi.
b) Abrazivne površi to su pribriježne erozivne terase većih dimenzija
c) Plaže su niske uravnjene pjeskovite obale formirane na kraju abrazivnog procesa

Pribriježne terase, krupniji materijal je bliži klifiu dok je sitniji dalji.

KONTINENTALNI ŠELF

- to je prostorna abraziona površ na obodu oceanski i većih morskih bazena. Kao dubina se
uzima granica do 200m a širina varira.

Izgrađivanje šelfa

-gornji šelf

-donji šelf

TRI TIPA KONTINENTALNIH ŠELFOVA:

-abrazivno-transgresivni

-akumulativni

-strukturni

Kontinentalni predstavlja odsjek kojim završava prema pučini abrazivna talasa, odnosno kon-
tinentalni šelf i to je primarni oblik u inicijalnom reljefu. Predstavljeni podvodni oblik
moskih i oceanskih bazena na kome je počelo abrazivno djelovanje talasa.
Strukturno geoloska granica između kopna i mora. Kontinentalni odsjek je na dubinama od
200m do 2500m.

Pribriježni i akumulativni oblici

-nastaju nagomilavanjem materijala koji je nastao proceso abrazije, najčešće se akumulira na

pribriježnoj terasi gdje se dalje usitnjava i uobljava. Mogu biti iznad i ispod nivoa mora.
akumulativni oblici najčešći zavjetrenskim stranama ostrva i rtova te u plitkim zaravnima.
Modifikatori formiranja akumulativni oblika su:litološki sastav, tektonska stabilnost i stadij
morfološke evolucije obale.

U morfološkoj evoluciji pribriježnih akumulativnih oblika izdvajaju se:

-Litoralni kordon

-Prevlaka ili tombolo

12
Litoralni kordon je pribriježni sprud u plitkovodnom i ravnom obalnom pojasu koji se pruža u
vidu niskog izduženog bedema od nanosnog priobalnog materijala. Često se javlja na ulazima
u plitke zalive te formira lagune (pješčani sprudovi).

Litoralni kordoni su velikih dimenzija i uočavaju se u Meksičkom zalivu i po prostoru

Kamčatke. Ako se litoralni kordon vezuje jednim krajem za obalu onda se naziva kosa.

Prevlake ili tombolo je sprud od pjeskovitog ili šljunkovitog materijala u plitkom obalnom
pojasu koji spaja neko ostrvo sa kopnom.

Razlikujemo dva tipa tombola: proszi i složeni.

MORFOLOŠKA EVOLUCIJA ABRAZIVNOG RELJEFA

U morfološkoj evoluciji abrazivnog reljefa može se izdvojiti pet stadija:

1. Prirmarnii reljef; primarna obala obilježena inicijalnim reljefom (djelovanje abraziv-

nog procesa )
2. Izgrađivanje pribrijećnog abrazivnog reljefa gdje su klifovi glavna morfološka
obilježja
3. Uporedo se razvijaju erozivni i akumulativni oblici
4. Stvaranje pravolinijske obale kombinacijom litoralnih kordona i klifova
5. Završetak abrazivnog proces stvarnjem jedinstvene pjeskovite obale
- Prvi stadij je razuđena obala (razvedena), a peti je ( nerazuđena) ili pravolinijska
obala.
POLIMORFIJA OBLIKA ABRAZIVNOG RELJEFA
1. Položaj slojeva u oblanom pojasu
2. Inicijalni reljef
3. Neotektonski pokreti

MORFOLOGIJA OBALA
- Pojas koji razdvaja kopno i more
- Opšta klasifikacija obala zasniva se na geoevolutivnom principu koji uključuje
porijeklo, postanak i razvitak obala.

Genetska klasifikacija obala:

U genetskoj klasifikaciji obala razlikujemo 3 tipa:
Ingresione, oragnogene i abrazione obale.
Ingresione obale su malde obale sa očuvanim primarnim reljefom. Djele se na
tektonske i erozivne.
Tektonske su nastale potapanjem tektonskog reljea. Djele se u 4 etepe:
- Epirogene obale nastaju potapanjem epirogenog ugiba ( sinklinale) – udubljenje.
Većinom su niske, pjeskovite i slabo razuđene. Primjer su obale Holandije
( polderi).
- Rasjedne obale nastaju potapanjem reljefnih oblika nastali horitonlatnim po-
kretima.. horstovi predstavljalju ostrva ili poluostrva, a sinklinale predstvaljaju

13
 zalive i kanale. Primjer je dalmatski tip obale gdje su antiklinale sva ostrva
(Brač, Hvar, Mljet, Lastovo)
- Vulkanske obale nastaju potapanjem vulkanskog reljefa. Primjer su obale Hva-
ja, može biti primjer otoka Santorini ( Grčka) - tj. potopljena kaldera..

Erozivne su nastale potapanjem erozivnog reljefa ( radom erozije). Pet tipova :

1. Fluvijalne ili potamogene – nastaju potapanjem riječnih ušća. npr. Rijas – zaliv –
nastao potapanjem riječnog ušća; estruarij - u obliku lijevka ( isto zaliv).
Rijas - obale Irske, dio okrenut prema Velikoj Britaniji. Rijas području Istre (
Jadran) i rijas rijeke Raše.
Delte , naplavne ravnice na ušću velikih rijeka. Najpoznatije Nil, Gang, Bra-
maputra, 300 m u more.. Missipi, Dunav, Neretva i Po ( Italija).
Limani ili limanske obale, široki prostrani zalivi nastali laganim tonjenjem ob-
ale i pribriježnoma akumulacijom. ( Venecijska laguna)
2. Glacijalne obale su nastale potapanjem galcijalnog reljefa. To su fojordovske
obale. Fjordovi su duboki zalivi potapanjem ledničkih dolina. (obliks lova '' U
''). Fjordovi duboko zalaze u obale Norveške, Čile, Argentine, N. Zelanda.
3. Krške obale nastale potapanjem krškog reljefa, istočne obale Jadrana.
4. Eolske obale nastale potapanjem eolskog reljefa, istočne oale Aralskog jezera i
SE dio Kaspijskog jezera.
5. Denudacione obale nataju potapanjem reljefa nastalog procesima sprianja i de-
nudacije.

Organogene obale su izgrađene od životinjskih skeleta ili životinjskih ostataka te

od biljnih formacija. Dva tipa: zoogene i fitogene.

Zoogene

Zoogene obale nastaju narstanjem i potapanjem koralnih zjednica ( koraljne obale ).

Koralji su velike životinjske zajednice u morima koje izgrađuju reljef podmorja ili
obalni reljef. Uslovi formiranje koralnih zajednica su : tropska mora, topla mora,
). Život u koraljnom okruženju je dosta bogat. Predstavljene su oblik rifova, a to
su korljani sprudovi ispred obale i predstavljeni su u obliku atola. Atoli su ko-
raljni sprudovi unutar koji se javljaju lagune. Atoli se također svrstavaju i u tip
ostrva.

Razlikujemo 3 tipa koraljnih sprudova:

1. Ivični su koraljni sprudovi koji se pružaju neposredno uz obalu i paralelno sa

njom.
2. Barijerni koraljni sprudovi su oni koji zatvaraju vanjske strane laguna, primjer
je Veliki koraljni greben na SE obalnoj strani Asutralije. Dug preko 2000 km.

14
3. Lagunski koraljni sprudovi su sprudovi koji se nalaze u lagunama, a javljaju se
u obliku širokih stubova ili kupa.

Fitogene
- su obale mandrove. Mandrova je biljna formacija, šumska (tropska područja). To
je drveće koje može da egzistira na obali te podnosi plimu i oseku. Mandrova
obala , maskira se stara obala (zelenila) veže se za tropska područja SE obale
Azije i Indokine.
- ABRAZIONE obale su nastale dugotrajnim radom talasa pri čemu je totalno
izmjenjen primarni reljef. Krajnji stadij su prvolinijske pješčane obale, a globlni
pirmjer su obale zapdane Afrike.
- Poseban tip abrazionih obale su obale nastale termo abrazijom, proces termičkog
djlovanja voda na zamrznuto zemljište pod uticajem vode te mehničkog djelo-
vanja talasa i kliženje zemljišta.

OSTRVA – OTOCI
- su dijelovi kopna sa svih strana okruženi morem. 9,9 . su otoci od
čega je najveće ostrvo Grenland od 2, 2 . . Nova Gvineja 830. 000,
Borneo 734.000, Madagaskar 590. 000, Sumatra 435. 000.
- Arihpelga predstavlja skuinu ostrva.
U podjeli razlikjemo kontinentalna i samostalna ostrva.
Kontinentana ostrva imaju istu geološku građu i tektonsku strukturu kao i su-
shedno kopno. Prema položaju ostvra se dijele na pribrežna i šeltska.
Pribrežna su ona koja su nastala neposredno uz obalu, šeltska nastala do 200
m u more. Šeltska ostrva su razbacana.
Prema genetskoj klasifikaciji razlikujemo 3 tipa:
1. Tektonska
- Rasjedna ostrva, ona su dijelovi horsta (vršnog dijela ), primjer su arhipelag
Kiklandi u Grčkoj.
- Nabrana ostrva, ostrvo dio antiklinale. Tu spadaju i Jadranska ostrva, nabrana
obala i lanačana ostrva.
2. Akumulativna ostrva
- Izgrađena su od materijala pokrenutog nekim do procesa erozije, rada vjetram
rijeke...
a) glacijlna ostrva ( građena od morena ) obale Norveške..
b) riječna ostrva (ade) ostale akumulacijom riječnog nanosa, najviše nastaju u
deltama.
c) Eolska ostrva vezana za eolske obale, Aralsko i Kaspijsko jezero.
d) Pribriježna ostrva su građena od različitog materijala
3. Abrazivna ostrva kao ostaci abrazivong rada na obalama. Primjer: ostaci
klifova.. ostrvo Sveti Nikola, ostatakk klifa.
Samostalna ostrva neamju istu geološku građu. ( vulkni i koralji )

15
 Vulkanska ostrva su ustvari vrhovi podmorskih vulakan. Mogu se podijeliti
na aktivna i fosilna. Primjeri za to su Havajska, Azorska, Island, Vatreni po-
jas Pacifika.
Fosilna ostrva su Jabuka i Brusnika u centralnom Jadranu. Koraljna ostrva
su atoli, mogu biti prečnika i do 50 km. Dosta su niski, a tu spadaju
Maldivi, Sejšeli, Karolinska, Maršalska ostrva te Tahiti....
Hidrogenska i atomska bomba otok '' BIKINI ''.....( prvi pokus izveden na
tom otoku )

FOSILNI, MARINSKI I JEZERSKI RELJEF

- do fosilizacije dilazi izdizanjem obala usljed tektonskih pokreta što dovodi do

foslizacije abrazivnog reljefa.
To su fosilni oblici nastali radom talasa na nekadšnjim morima i jezerima koja
su postojala u geološkoj prošlosti. Primjer je Tetis okean koji se prostirao od
Španije do Japana. Za dokazivanja oblika korsiti se metod genetske korela-
cije.

FLUVIJALNI PROCESI I OBLICI

- predstavlja geomorfološki proces izgrađivanja oblika radom riječnih tokova.

Fluvijalni oblici se djele an erozivne i akumulativne. Recentni i fosilni oblici
koji su i danas aktivini.
Mehanički rad rijeke (osnova proces) se satoji od erozivne energije vodene
mase..
a) erozivne energije vodene mase
b) fluvijalna korozija je sruganja dna i strana korita

Erozivna enerija vodne mase se daje kroz kinetičku erozivnu energiju rijeke.

∗
E= q =proticaj v= brzina

Proticaj predstavlja količinu vode iraženu u metrima kubnim koje proteče korz
ovlaćeni profil riječnog korita. Izražava se u ( )

Brzina riječnog toka je pređeni put u jedinici vremna... v= m / s ili km / s..

Brzina ovisi o nagibu tj. padu riječnog korita koji se izražava u promilima, a
može i u metrima po 1 km. Brzina zavisi još i od trenju vodene mase o dno
korita i strane korita. Koeficijent trenja o pijesak je 0, 85 a od blok je 0, 6.

16
 NOŠENI MATERIJAL

1. Rastvoreni materijal se u rijeku unosi spiranjem ili podzemnim vodama.

Ovaj materijal je nastao u procesu hemijskog raspadanje stijena. Rastovreni
materijal se izražava po stepenu mineralizacije, a taj stepen mineralizacije
je u nekim granicama od 50 do 500 mg /l. Najviše se rastvaraju karbonati
(krečnajk i dolomit)..

2. Rijeke nose suspendirane čestice, to je sitni materijal koji lebdi u vodi i

stvaraju njenu zamućenost. U ove nanose se ubrajaju najsitniji djelovi prašine
i gline koji su u riječni tok unešeni spiranjem ili vjetrom.

3. Drobinski materijal potječe većinom iz gornjih tokova rijeka. Porječe od

sipara, klizišta, urvina ili različitog razoravanja stijena, a njegovim kotrljanjem niz rije-
ku ratavlja se na sitni pijesak, šljunak ili glinu. Usporavanjem rijeke dolazi do taloženja
matrijala. To su zapravo fluvijalni akumulativni nanosi.

EROZVINI FLUVIJALNI OBLICI

Unutar riječnog sliva imamo specifičnu erzojiu, a to je prosječno snižavanje površine

riječnog sliva djlovanjem riječne erozije i u svjetskim okvirima iznosi 1m za 12 000 godi-
na.

Komponente erozije su :

- vertikalna ili dubinska erozija koja zapravo predstavlja usijecanje rijeke

- bočna ili lateralna – ona preovladava u srerdnjem i donjem dijelu toka

U erozivne fluvijalne oblike ubrajamo : riječno korito, riječna dolina, riječne te-
rase, fuvijalni pod, fuluvijalna površ, pineplen.

RIJEČNO KORITO

- predstavlja olučasti žlijeb kojim otiče riječni tok usječene u pravcu najvećeg
pada topografske površi. Morfološki element riječnog korita su dno korita i
strane korita.
Dno korita ne mora biti ravno, dosta je plastično sa udubljnjima i uzvišenjima,
a unutar njega imam liniju talvega. To je linija koja spaja mjesta u riječnom

17
 koritu koja imaju najveće dubine. Na osnovu talvega se konstruiše uzdužni
profil rijeke,a razlikujemo slijedeće profile:
- inicijalni uzdužni profil
- nesaglasni ( sa brojinm padovima )
- saglasni ( erozivni procesi su značajni )
- uravnoteženi ( završni uzdužni profil)
Strane korita predstavljaju djelove korita između dna i obale. Unutar ovog
elementa se posebno izdaja ovlaženi profil. Ovlaženi profil se definira kao dio
korita pod vodom. Mogu biti blage ili strme.
Unazadna ili regresivna erozija, oblik riječne erozije, koja se vrši od ušća pre-
ma izvorištu,a kao posljedica usaglašavanja uzdužnug profila.
Oblici riječno korita ovise o proticanju i o brzini riječnog korita. Dubina
riječnog korita zavisi od proticaja i bočne erozije. Male rijeke su od 1 – 3 m
dubine, a veće od 4 - 8 m dubine. Najveće rijeke imaju dubine i 100 m a
tipičan primjer je Amazona sa 91 m dubine, a u Evropi Dunav ima dubinu
od 82 m.
Širina riječnog korita .... najšire su velike ravničarske rijeke. Amazon na ušću
ima širinu od 500 km ( više korita ). Prema načinu pružanja razlikjemo linearna
korita koja malo zaostaju od pravolinijskog pravca i drugi tip su meandarska
korita.
Meandre dijelmo na slobodne i uklještene meandre. Slobodni meandri su
plitka i usječena korita ravničarskih rijeka ( Sava i donji tok Drine ). Drugi tip
su uklješteni meandri . oni se javljaju u stjenovitim dolinama i klisurama.
Tipičan primjer je gornji tok rijeke Nertve.
Posebni oblici reljefa riječnog korita su :
1. prečage, javljaju se u koritu, niski prekomi u riječnom koritu na kojima se
javljaju brzaci i slapovi
2. odsjeci u koritu, na njima se javaljaju vodopadi. Vodopadi su strmi i
strmoviti odsjeci u riječnom koritu preko kojeg se voda obrušava i dalje
nastavlja svoj tok. Dijele se na : tektonske, erozioni, akumulatini i evozijski
lanci.
a) Tektonski vodopadi nastaju na mjestima rasjednog porijekla, velikih visi-
na. Enđel najviši vodopad na svijetu 1054 m – Venecuela; Josemiti -
728m.
b) Erozivni vodopadi nastaju potkopavanjem mekših stjena u podnožju ods-
jeka vodopada.
c) Akumulativni vodopadi su oni koji se javljaju na krečnjačkim stjenama
gdje se javlja sedra. Ako se sedra pregradi riječno korito nastaju slapo-
vi. Una – sedrena rijeka.
d) Evozijski lanci, specifičan oblik koji se javljaju u koritu rijeka, dosta
često ispod vodopada, izgledaju koa manji buanri u koritu. Nastaju us-
lijed snažnog vrtložnog kretanja vodene mase. Česti su krški rijekama i
širine su u prosjeku 1 m.

18
 RIJEČNA DOLINA

- Elementarni oblik fluvijalnog reeljefa koji je nastao usjecnjem riječnog korita.

Morfološki elementi koji opisuju riječnu dolinu su dno i strane riječne do-
line.
Morfološka klasifikacija dolina, razlikujemo:
kanjone , klisure, kratke klisure....
jvaljaju se u oblastima koje su izložene mlađim tektonskim pokretima.. Kan-
joni (Rakitnica, Grabovica, Drežanka)
Najveći kanjon je kanjon rijeke Kolorado, 320 km dug a na pojedinim jestima
je dubok i do 2 km.
- '' normalne doline '' šroko uvijeno dno i blage strane. Podjela dolina prema
pravcu pružanja i padu slojeva.
- Razlijukemo uzdužne i popračne doline.
- Uzdužne doline su usječene u pravcu pružanja slojeva, imaju smjer koji odg-
voara pravcu pružanja dominantnih slojeva.
- Poprečna dolina je ona koja sječe smjera geoloških slojeva. Dva tipa i to :
koveksne, koje su usječene niz pad slojeva , u slojevima koji padaju niz doli-
nu prema ušću i obkosekventne doline usječene u slojevima koji padaju niz
riječni tok.

Podjela prema kontinuitetu usjecanja

Djelimo ih na monofane i polifazne.
Kontinuitet usjecanja prestavljen je kanjonima i klisurama ( doline, monofazne),
polifazne - faze u usjecanju, imaju brojne riječene terase, a ti niovi preds-
tavljaju faze usjecanja.
Prema broju erozija koje izgrađujju riječu dolinu dijelimo: monogenetske i po-
ligentske. U monogentskim dolinama je samo jedna erozija, a kod poligentskih
imamo više erozija. Pored riječne postoji još lakustrijska, glacijalna ili neka
druga.

Prema morfološkoj raznovrsnosti

Na morfološku raznovrsnost utiču reljef (nagib), litološki sastav, neotektonski

pokreti...
Nagib
- što je veći nagib izraženije je usijecanje, a ako je obrnuto dominantnije je
proširenje. Sastav stijena, ako su stijene otporne onda je oblik kanjona ili kli-
sura, a ako su stijene rasteresite onda je proširenje (kotlina). Neotektonski po-
kreti, negativna djelovanje dovodi do formiranja kotlina.

Kompozitne doline

19
 sastoje se od brojnih suženja i proširenja. Suženja su predstavljena u obliku
klisura. Poseban oblik su anticedentne doline, kod kojih je neotektonsko izdi-
zanje izjednjačeno. Ti vodotoci su predstavljeni brzacima, slapovima, evozijskim
brzacima i sl. Epigenetske doline su doline kod kod koji su gornje ivice više
od okolnog terena.. to su ivične i rtaste doline.

RIJEČENE TERASE (erozione i akumulativne)

Riječne terase predstavljaju zaravni usječene na stranama riječnih dolina.

Najčešće su nagnute prema riječnom koritu i niz riječni tok. To su tzv. kon-
torne riječne, suportne od njih su inverzne riječne terase, agnute uz riječni
tok, prema izvorištu, a posljedica su neotektonskih pokreta. Riječne terase
predstvaljaju stadije u ravoju ili morfološkoj evoluciji riječnih dolina, a
očuvanost riječnih terasa ovisi o geološkom sastavu, iznosu spiranja te od
starosti terase. Svaka terasa ima svoju visinu koja je izražena u metrima i
predstavlja realtivnu visinu iznad korita. Uništavnje riječnih terasa se vrši pod
uticajem erozije i denudacije. Dva tipa bočne erozije:
Koordinirana bočna erozija vrši podsjecanje riječnih terasa prema rijeci, a dru-
gi tip su nekoordinirana bočna erozija koja vrši proširivanja riječnih terasa pre-
ma stranama doline.

FLUVIJALNI POD

Prostrana riječna terasa u vidu široke zaravni. Nastaje dugotrajnim i intenzivnim

djelovanjem bočne erozije pri trajnoj stabilnosti donje eorzijske baze. One
predstavljaju viši oblik u evoluciju riječnih terasa. Primjer za fluvijalni je
Đerdpaska klisura koja se nalazi na granici Rumunije i Srbije.

FLUVIJALNE POVRŠI

To su ptrostrane zatalasane zaravni na lokalnim razvođima i nagnute niz riječne

tokove (tok)... rezultat su kompleksnog jelovanja rječne erozije i složenih apla-
nacionih procesa.

PINEPLEN

Predstavlja najveći fluvijalni erozioni oblik i predstavlja oblik u izgrašivanju

fluvijalnog reljefa. To su jedinstvene idealne ravnice, gotovo u niovu mora sa
kojih se dižu manja zaostala uzvišenja. Pineplen nastaje spajanjem. Fluvijalne
površi pri dugotrajnim procesima djelovanja subaerske erozije. Javalju se u

20
 oblastima praploča i dosta su rijetke pa je pream Davisu, navedene u central-
noj Aziji.

RIJEČNI SLIV

- prostor koji se odvodnjava prema moru, rijeci, jezeru... porječje se definiše kao
prostor prostor koji se odvodnjava prema rijeci. Porječje je ograničeno
razvošem. Razlikujemo površinsko i podzemno ( neodređeno) razvođe
 Piraterija je pojava koja nastaje uslijed regresvine ili unazadne erozije.
Uslijed toga dolazi da jedna rijeke otiče iz jednog u drugi sliv.
Obilježemna je brojnim laktastim skretanjima.

FLUVIJALNI AKUMULATIVNI OBLICI

Dolazi do taloženja materijala.. fluvijalni oblici nastaju nagomilivanjem ma-

teriajla na mjestima gdje slabi transportna moć rijeke. Riječni materijal
predstavljen je muljem, pijeskom, šljunkom, kamenim bokovima. U fluvi-
jalne akumulatvine oblike sapadju:
plavine, riječna ostrva, deltem aluvijalne ravni, akumulativne terase.

Plavine
To su kupasta uzvišenja od riječnog materijala u podnožju dolinskih strana,
najčešće na mjestima gdje bujičasti tok izlazi na dolinsku ravan glavne ri-
jeke. Plavine su klinsto uvulčene u strmo korito pritoke, a s vrmenom se
može desiti da se riječni tok usječe u vlastitu plavinu. Primjer su bujičate
rijeke u Bosni i Hercegovini.

Riječna ostrva ili ade

Ade su pješčani sprudovi , otoci u koritima ravničarskih rijeka. Prvo se
javljaju u obliku podvodnog sprdua, a uzroci nastanka su :
stjenovita podloga u koritu, meandriranje korita, ušće dviju većih rijeka
pod veliki uglom i sl.... Ade su izdužene u pravcu otjecanja rijeke, imaju
male relativne visine, obrasle su travom i žbunjem....

Fosilni fluvijalni oblici se dijele na:

-paleofluvijalni

-neofluvijalni

21
PALEOFLUVIJALNI

Paleofluvijalni oblici su izgrađeni djelovanjem starijeg fluvijalnog procesa u geološkoj

prošlosti

- Klasični oblik paleofluvijalnog reljefa su fosilne riječne doline, a unutar njih se izdvaja se-
dam ( 7 ) vrsta.

1. Pradoline – su vezane za periode zahlađivanja, tj. za ledena doba. Nakon što se led otopio
ta voda je formirala manje riječne doline. Taj proces je bio aktivan dok je postojao led, a
nakon toga doline su ostale izvan hidrografske funkcije.
Primjer: sjeverna Njemačka, sjeverna Poljska.

- sočnica (voda nastala otapanjem leda), formirala doline svojim tečenjem. Kad je nestalo
leda ostale su same doline.

2. Wadi – su suha riječna korita u pustinjama i polupustinjama. Rijeke se formiraju samo za

vrijeme rijetkih pljuskova. Najviše ih ima u Sahari, Arabiji, Centralna Azija, Australija gdje
se zovu „kriks”.

3. Pregradbene doline – su nekadašnje riječne doline koje su usljed radijalnih tektonskih

pokreta ostale izvan hidrografske funkcije.

4. Piraterijske doline –

5. Potopljene doline – su nastale transgresijom mora u riječni sliv, i donji dio doline se
pretvara u moreuz ili zaliv. Primjer: Bosfor i Dardaneli kuda je nekada tekla rijeka, a ostali
primjeri su svi oni zalivi osim tektonskih. Zaliv je dio mora koji dublje i pliće zalazi u
kopno.Estuari su potopljena riječna ušča u obliku lijevka. Rijasi...
6. Suhe krške doline ( suhe doline u kršu ) vežu se za poniranje tokova pri čemu dolina
ostaje suha. Primjer: dolina Vale u Popovom polju, dolina rijeke Unac.

7. Submarinske ili podmorske riječne doline, to su nekadašnje riječne doline potopljene

morem, usječene u kontinentalni šelf a nekada čak i u kontinentalni odsjek u produžetku
kontinentalnih rijeka. Dijele se u dvije vrste:
a.) submarinske šelfske doline, sijeku cijelu širinu šelfa i završavaju na kontinentalnom
odsjeku. Dubine na kojima se javljaju ove doline su do 200 m.

Primjer: Jugoistočna Azija, Japan, Gvinejski zaliv a nama bliže Dunav na 80 m i Neretva na
100 m u Jadranu.

b.) submarinski kanjon, on je usječen i u kontinentalni šelf i u kontinentalni odsjek.

Dubine podmorskih ušča su na dubinama od 900 m, pa čak 3000 m.

Primjer: obale Brazila, Čilea i Havaja.

22
NEOFLUVIJALNI

Neofluvijalni fosilni oblici- su postali „nedavno” zbog prekida neposrednog djelovanja

fluvijalne erozije.

1. Napuštena riječna korita – se javljaju u aluvijalnim ravnima ravničarskih rijeka nakon

velikih poplava, kada se rijeka ne vraća u korito već teče novoformiranim koritom.
Dosta često se formira splet starih i novih korita te starih i novih rukavaca.
Primjer: donji tok Drine.

2. Odsječeni meandri, nastaju probijanjem vrata aktivnih meandara.

Potkovičasto jezero ili Mrtvaja – ako je ispunjeno vodom
Starača- bez vode.

Primjeri: na Savi i donjem toku Drine.

Največa mrtvaja kod nas Obetska bara kod Beograda duga 13,5 km.

Morfološka evolucija fluvijalnog reljefa kroz 3 stadija: mladosti, zrelosti i starosti.

KRŠKI PROCESI I OBLICI

-hum, dolina, kamenica, polje u kršu.

-svi potencijalni nazivi su : krš, karst, kras, kraš.

-karst je njemački naziv.

-kras je regija u Sloveniji na granici sa Italijom.

Krška erozija ili korazija predstavlja geomorfološki proces izgrađivanja oblika u reljefu
hemijskim djelovanjem vode u karbonatnim stijenama. Krečnjam, vapnenac ili dolomit.

Krš se može formirati u u gipsu, zatim u nataloženoj soli i kombinacija.

Korazija je hemijski proces, a sve ostale su mehanički ( padinski proces, gravitacija, mlat
talasa ). Krški oblici se dijele na: podzemne (endokrške) i površinekse (egzokrške).

Površinski oblici se prema veličini dijele na: kamenice su najmanje, škrape, vrtače ili
ponikve, uvale u kršu i polja u kršu. Podzemni oblici se u osnovi dijele na jame i pećine.

Unutar svih oblika se javljaju posebni oblici tkz. Speleoteme ili pećinski nakit.

23
 Akumulativni oblici su speleoteme jer one nastaju potkopavanjem (travertin) i bigar ili
sedra.

-Karstologija poddisciplina egzogenih geomorfoloških nauka o morfologiji i hidrografiji a

unutar karstologije je speleologija ili peoučavanje podzemnog krškog reljefa a on se
proučava interdisciplinarno. Spelomorfologija, speleohidrologija ( vode u speleološkim
objektima ), biospeleologija ( živi svijet speleoloških objekata) ,

speleoarheologija ( proučava materijalne ostatke u speleološkim objektima),

speleogeoeologija (proučava sastav stijena, speleološki sastav objekata).

Postoji nekoliko tipova krša ali je najdominantniji Dinarski krš koji se proteže od Triglava
do Skadra, Crna Gora-Albanija.

Proces krške erozije, morfološko odražavanje krškog procesa u reljefu ima različite nazive-
karstifikacija, okršavanje...

-proces djelovanja krškog procesa na reljef

CaO + CO2 – CaCO3

Nastanak krečnjaka:

1. taloženje skeletnih ostataka na dnu okeana ili mora. Skeletni ostaci mogu biti životinjski
(zoogeni) i ljuštre biljnog porjekla-fitogeni krčnjaci.
2. 2.krečnjaci kontinentalnog porjekla, tu spadaju travertin koji je masivne građe i bigar ili
sedra koji je porozan i trošan. Krečnjak je jako podložan koroziji, dok je dolomit
otporniji.

CaCO3 + H2O + CO2 – Ca (HCO3)2 - topljiv kalcij karbonat

H2CO3 – ugljična kiselina

-Krški proces je aktivni proces ali može biti prekinut usljed povišenja temperature vode,
poremećaja pH vrijednosti vode. Hladna voda rastvara veću količinu krečnjaka od tople vode.
Krški oblici se dijele na : recentne i fosilne

24
 KRŠKI OBLICI

-Površinski oblici (kamenice) egzogeni krški oblici, najmanji površinski krški oblici, u osnovi
se prepoznaju udubljenje veličine dlana. Biokorozijskim procesima ( djelovanje kišnica i
otpade vegetacije) kamenice se proširuju tako da mogu biti promjera i preko 1m.

Dosta su čest oblik u tkz. Visokom ili dubokom kršu BIH.

ŠKRAPE

su veći egzogeni krški oblici, a to su najčešće uski paralelni žljebovi i brazde na golim
krećnjačkim stijenama koje su međusobno odvojene oštrim ili zaobljenim stjenovitim gre-
benim a i bridinama. Jako su nepristupačne i neprohodne. Dubine im mogu iznositi i do
nekoliko metara. Ptostori gdje se javljaju škrape ili šrakpasti krš ili tzv ljuti krš.
Šrkape nastaju hemijskim procesom oborinskih voda na strim krečnjačikm površianma.
Dvije su osnovne vrste škrapa: rebraste i mrežaste.. mogu se javljati kao paralelni
žljebovi i kombinacija. Dva genetska tipa škrapa:

a) Pikotinske škrape koje su predisponirane pukotinama na dnu škrape

b) Žljebaste škrape koje su usječene oticanjem kišnice po krečnjačkoj površi u obliku
žljeba i koje su usmjerene nagibom krečnjačke površi

MORFOLOŠKI OBLICI ŠKRAPA

Olučaste ili žljebaste, meandarske, sječnice, zidne, koristske, ljevkastke, talasaste

škrape. Najveći istraživać dinarskog krš je sprski geomorfolog Cvijić. On je uveo
u kršku terminolgiju i prema njegovoj morfološkoj evoluciji škrapa razlikujemo 3
stadija: mladost, zrelost, starost.
Stadij mladosti , prvobitne, početne ili mlade škrape, koje je on nazvao muzge.
Stadij zrelosti razvijaju se talasaste škrape koje su predstavljene dubokim
škraparskim brazdama, stadij grižina.
Stadij starosti gdje dolazi do uništavanja škrapa, na površini zasotje krečnjačka
dubina. Taj stadij se naziva grohota. Prateći mikrooblici unutar škraparskih oblika:
škraparski bunari, japage ( prelazni oblik prema vrtačama), sekundrane škrape i
četvrti oblik bogazi. Bogazi su izdužena vrlo uska udubljenja u golom kršu imaju

25
oblik stjenovitog rova. Bogazi su najčešće predisponirani sa dvije ili više pukoti-
na odnosno brahiklaze kao što su one u Popovom i Livanjskom polju.

VRTAČE

U osnovi su zatvorena ljevkasta udubljenjau krečnjaku u obliku lijevka. Tipske

imaju širinu od 20 do 50 m, a dubina im je do 5 do 10 m. One su najčešći
površiski oblik. Razlikuju se 2 genetska tipa vrtača:
a) Normalne ili prave su vrtače koje anstaju isključivo krškkom erozijom, te su
duge.
b) tzv. salomne koje su nastale podzemnim obrušavanjem u krečnjacima

Morološki tipovi najčešće su ljevkaste(oblik lijevka), prečnik im je 2 do 3 puta

veći od dubine. Na dnu ovih vrtača najčešće je ponor, gdje nestaju padavinske
vode. Drugi morfološki tip su udubljene ili karličste vrtače koje su zantno šire.
Dno im je zaravnjeno i ispunjeno crvenicom. U krškim terenim se koriste kao
obradive površine. Strane vrtača su stjenovite, a ako je cijela vrtača prekrivena
vegetacijom, to su tzv. prekrivene vrteče i one ulaze u kategoriju tzv. prekrivenog
krša. Treće su oknaste čije su strane strme i dosta su rijetke.

Primjer boginjavog krša , Bravsko polje, Ključ, Bosanski Petrovac. Ako je boginja-
vi krš prekriven vegetacijom ona govorimo o tzv. zelenom boginjavom kršu. Po-
sebni oblici vrtača su:

Sekundare vrtače-- vrtače u vrtačama

Prijevoj(oblik) je prečaga izmedju dvije susjedne vrtače. Kada se taj prijevoj max-
imalno snizi nastaju tzv. bliznačke vrtače. Poseban oblik su: aluvijalne vrtače, nas-
tale su u aluvijumu koji je pokrio krečnjačku površinu. Vrtače se mogu pretvoriti u
akumulaciji stočara nomada.

Sniježne vrtače koje su značajnim djelom godine sniejgom ili podzemne trasgresi-
jom mora.

UVALE U KRŠU

Su poligenetskog porijekla. Def. Su veće zatvorene i dublje depresije, najčešće su

izdužene u dinarskom smjeru SZ – JI. Maksimalna dužina ima je 1,5 km. Uvale u
kršu su ograničene planinskim okvirom, pa se često nazivaju međugorske ili
međuplaninske zavale. Dno im je zaravnjeno, prekriveno pedološkim suspstratom,
često na dnu su uočavaju vrtače, obilato se koriste u poljoprivredi, najčešće su
tektonski predisponirane. U genetskoj klasifikaciji se izdvajaju 2 tipa:

a) tzv. krške uvale , dosta rijetke (krške uvale),a drugi tip su

b) poligentske uvale ili uvale u kršu imamo 3 procesa: krški, fluvijalni i padins-
ki.

26
 POLJA U KRŠU

Su najveći krški površinski oblici, imaju oblik prostranih zvala zaravnjenog

dan i s trmih strana, dućine i preko 60 km, a širine i do 15 km (Livanjsko
polje). Dinarskog su usmjerenja SZ – JI, okvir su im planine, najčešće nastali
duž snažnijeg tektonskog rova, tektonski su preduvjetovane.
Genteska podjela:
a) tektonska polja u kršu – izdvajaju se rasjedna i sinklinalna polja u kršu
b) erpzivna polja u kršu ---imamo fluvio- krška, periglacijalna, abrazivno-
krška, polja. Još postoje klasična krška polja , ali su u osnovi polja u kršu
su irazito poligenetskog porijekla gdje razlikjemo 4 faze:
1. tektonski rov ili sinklinala ( primarni oblik) prošlost
2. abrazivna faza ( bilo jezero u udubljenju)
3. jezersko - fluvijalna, ako je došlo do povlačenja jezera..
4. lrški proces u komibinaciji sa ostlaim procesima

Prema hidrografskom režimu mogu biti suha, periodično potopljena i stalno plavljena,
mogu se mjenjati antropogenim utjecajim.

PODZEMNI KRŠKI OBLICI

ili endokrški oblici, javljaju se u podzemlju, proučava ih speleologija, a u okviru speleo-

logije imamo poddisciplinu speleomorfometrij čiji je zadatak utvrditi zakonitisto
morfološke evolucije i starost podzemnih krških oblika.

Speleološki objekti: jame, pećine ilki spilje i poseban oblik su ponori.

JAME u osnovi su vertikalni podzemni krški obliici u kojima preovladavaju vertikalni ka-
nali, ulaz im je predisponiran sa jednom ili više pukotina, nastaju procesom karške erozije
i djelovanjem mehaničke erozije podzemnih tokova.

Hidrogenetska klasifikacija, prema Petkoviću:..

Krške jame, djelovanje krškog procesa, otapaje. Primjer... tršćanski krš u zaleđu Trst, po
50 do 70 jama po ...

Krške jame se djele:

a) zvekare, plitke jame koje na dnu završavaju manjom dvoranom i veđu se za tzv.
plitki krš
b) bezdani, jame sa velikim i dubokim vertikalnim kanalima, vežu se za duboki krš.
Poseban oblik su jame snježnice i jame ledenice. U jamama snježnicama tokom
cijele godine ima snijega...
c) salmone jame su jamne koje nastale urušavanjem pećinskih tavanica

27
d) vigledi su jame u pećinskim tavanicama, kroz njih pećina komunicira sa površin-
om.
e) ponori, su jame u kojima se vode gube, oborinske vode u njima završavaju. Po-
nori se javljaju najčešće po obodu krških polja.
f) Sifonske jame, vrelo Bune je tipičan primjer..

Najdublja jama je u Francuskoj, duboka je preko 1360 m.

PEĆINE ( spilje, špilje) u osnovi horziontlani krški oblici. Uz pećine uvrštavamo i

ponore. Pećine se pružaju u unutrašnjost krških terena u vidu nagnutih kanala i hodi-
nika. U svojoj morfologiji ima 2 elementa:

a) Suženja u pećinskim sistemima su nazvani sitoni i

b) Proširenja ili dovrane (pećoinski nakit)
c) Pećinski sistemi imaju česte promjene nagiba i dosta često imaju velike odsjeke (
duže ili krače).

Podjela:

1. Prema nagibu pećinskih kanala, kontormne pećine čiji su nagibi nagnuti prema
pećinskom ulazu ( hodnici)
2. Inverzne pećine, hodnici su nagnuti od ulaza prema unutrašnjosti..

GENETSKA KLASIFIKACIJA

Okapine – kao kratkr pećine koje su vidne do kraja. Na strim dolinskim strana-
ma (kanjoni i klisure) i uočavajaju se na planinskim odjescima. Nastaju duž puko-
tina te uz povoljan nagib padine omogućeno je podijelvanje kišnicom.
Prave pećine – dugačke razgranate pećine ( složeni pećinski sistemi), više kanala.
Podjela:
Riječne pećine, kroz njih protječe vodotok (podzemni). Unutar riječnih pećina pod-
jela na ponorske i sifonske pećine. ( dio riječnih pećina). Kada ponorske pećine vo-
dotok ponire u pećinu. ( Postojanska jama – Slovenija)
Sifonske jame ili sifonske pećine predstavljaju pećine i zkojih u obliku vrela
istječe vodotok.... np. Planinska jama.
Suhe pećine su pećine koje nemaju hidrološku funkciju, imaju fosilnu mrežu pod-
zemnih kanla i neamju uočljiv izlaz (sistem zatovrenih pećina, neamju izlaz)
Postoji jos jedana podjela: jednostavne i složene. Jednsotavne imaju samo jedan
kanal,a složene više kanala.
Podjela prema moro-hidrološkoj funkciji: ( tri stadija)..
1. Aktivno izgrađivanje gdje imamo proces okrašavanja , otapanje krečnjaka i
mehanička erozija podzemnih tokova (2 procesa)

28
 2. Fosilizacija, pećine gube hidrološku fukciju, gube vodeni tok, poćinje proces
ispunjavanja pećina sepeleotemama
3. Uništavanje, proces koji podrazumijeva obrušavanje, pećinskih tavanica...

AKUMULATIVNI KRŠKI OBLICI

Osnovni oblici su: -sedra ili bigar -travertin - speleoteme

SEDRA
Ovi oblici nastaju taloženjem odnosnoizlučivanja krečnjaka iz vodenog rastvora. Veže se za
sedronosne rijeke (za sedru). Oblici sedre su u obliku sedrenih potoka (otočići) u riječnom
koritu koji su u smjeru toka rijeke. Drugi su sedrene barijere, kada sedra pregradi riječni tok,
tako nastaju sedreni slapovi ili bukovi, pa su primjeri vezani za rijeku Unu i Krku. (Una tri
velika slapa, najveći na rijeci Krki- Skradinski buk- nacionalni park Krka, Martinbrodski,
Štrbački, Kravice, Plitvička jezera (najstariji nacionalni park u bivšoj Jugoslaviji- 1949.- rije-
ka je tu ujezerena)).

TRAVERTIN
Travertin je sličan sedri, ali je čvršći, najčešći oblik su tzv. travertinski bazeni koji se javljaju
na dnu pećinskih sistema (male kade), primjer je travertinski bazen u Bijambarama.

SPELEOTEME
Speleoteme su svi oblici koji se formiraju u speleološkim objektima, nastaju akumulacijom.
Speleoteme nastaju izlučivanjem čistog kalcijum-karbonata ili kalcita.
- Stalaktitivise sa pećinske tavanice i imaju različite oblike. Kap po kap pri padu se
oslobađa CO2 a ostaje čisti kalcit koji gradi taj stalaktit.
- Stalagmit rastu sa pećinskog dna, masivniji su i zdepastiji. Ono malo kalcita što pada,
formira stalagmit.
- Pećinski stubovi ili stalagnjat nastaju spajanjem stalaktita i stalagmita( nazivaju se
još i svijeće).
- Helaktiti su oblici speleotema koji izgledaju u obliku iglica, štapića i pipaka te dosta
često podsjećaju na kristalne cvijetove.
- Bizarni oblici dominiraju na pećinskim stubovima, a ubrajaju se tzv. pećinske kade,
store, paravani.
Brzina narastanjaje (razlikuje se od pećine do pećine) 6,5 do 7,6mm za 10g. Speleoteme mo-
gu biti velikih dimenzja, u promjeru i preko 30m.
- primjeri u svijetskim okvirima – Mammoth Cave (Mamutska pećina) u SAD-u sa dužinom
većom od 500km , u našem okruženju Postojnska jama (Slovenija) – blizu 19km, i u BiH –
Vjetrenica – 7,5km.

KRŠKA HIDROGRAFIJA

-na površini nema vode, u unutrašnjosti obilje vode (osnova)

29
 1. POVRŠINSKA KRŠKA HIDROGRAFIJA obilježena je rijetkim površinskim
tokovima koji se svrstavaju u tip alogenih tekućica. Alogeni tok je nastao negdje drugo ali
protječe kroz krško područje u dovoljnoj količini a da ne ponire (Neretva). Na površini su
ponornice, polja u kršu (za to se vežu).
- vrela predstavljaju kontakt podzemnih krških voda sa topografskom površinom,
vrela se isto vežu za kontakz vodopropusnih i vodonepropusnih stijena (stijene u
kršu). Primjeri: vrela Bosne, Une, Sane, Plive, Bune, Janje i dr. Vrela mogu biti
stalna, sezonska i povremena. Također mogu biti gravitaciona i sifonska.
- estavele su otvori koji sezonski mogu biti i vrela i ponori („Bilećko polje“), vre-
la = ponori (snijeg i padavine).
- vrulje vrela na dnu mora, specifične npr. za Dubrovačko primorje, Makarsko i
Velebitso primorje.
- intermitentna vrela ili izvori, potajnice – specifičan oblik (rijedak), gdje dolazi
do istjecanja vode u prelivnim intervalima, „rikavice ili mukavice“.

2. PODZEMNA KRŠKA HIDROGRAFIJA predstavljena je sistemima pukotina,

kanala i pećina gdje voda cirkulira pod utjecajem gravitacije i hidrostatičkog pritiska te dru-
gih specifičnosti. U krškim terenima ne postoji klasična izdan, voda temeljnica. Fosilni krški
oblici većinom nastaju marinskom transgresijom, plavljenjem mora.

TIPOVI KRŠA

1. HOLOKRŠ (kras,karst), drugi nazivi su potpuni krš, duboki krš, ljuti krš. Holokrš je
predstavljen debelim krečnjačkim naslagama u kojima su formirani svi krški oblici, krečnjak
je čist, primjer je Dinarski krš,a primjer regije je BiH regija visokog krša- Bosanski Petrovac
do Crnogorske granice.

2. MEROKRŠ, nepotpuni krš, plitki krš, zeleni krš, pokriveni krš. To su krečnjački tereni u
kojima su krške pojave samo djelomično predstavljeno razvijene. Tereni su prekriveni
pedološkim supstratom i vegetacijom. Najčešći oblik su vrtače, a često se mogu naći kame-
nice, škrape... Ovaj tip krša ima dva podtipa i oba se vežu za prostor Francuske i Švicarske.
Prvi tip je Kosova i taj tip je bliži holokršu, a drugi tip je prelazni tip Jura koji je bliže
merokršu, plitki krš.

KLIMATSKI VARIJATETI PO KLIMATSKOJ POJASNOSTI ŠIROM SVIJETA

1. Polarni krš, veže se za zamrznute krečnjačke terene viših geografskih širina (Grenland,
Sibir, Kanada).
2. Sredozemni krš veže se za prostor sredozemne i umjerene klime, Dinarski krš, veže se za
obod Sredozemnog mora.
3. Tropski krš koji se veže za prostor tropske suptropske i monsunske klime. Podvrste su :
kupasti krš u obliku kupa, plastasti krš u obliku plasteva,i krš tornjeva (prostor južne Kine,
srednja Amerika, Kuba, Jamajka, Portoriko, Mali Antili, Meksiko i dijelovi Indonezije).

30
Nasuprot pravom kršu postoji - PSEUDOKRŠ (lažni) je skup pojava sličnih oblicima pravog
krša koji su razvijeni ili u nekarbonatnim stijenama (nekarbonatne stijene su kamena sol, gips
i eruptivne stijene) ili u stijenama koje sadrže u manjoj količini CaCO3, a primjer su les, lapo-
rac, konglomerati i sl. Primjer je termokrš – skup pseudokrških pojava i oblika u ledu i stalno
zamrznutom zemljištu većih geografskih širina. Primjer oblika su ledeničke škrape i pećine.
Drugi primjer je klastokrš je skup pojava i oblika koji su razvijeni u klastičnim stijenama (les,
lapor, pješčar, konglomerati i gips). Primjer su lesne vrtače. U pseudo krške oblike ubrajamo
oblike u soli i u gipsu, a u njima se mogu formirati i pećine te oblici u vulkanskim stijenama
gdje se opet mogu javljati stijene.

NIVACIONI PROCESI I OBLICI

Pod nivacijom se podrazumjeva geomorfološki proces(vanjski) izgrađivanja oblika u reljefu

koji su vezani za naizmjenično zamrzavnje i odmrzavanje zemljišta u uslovima nivalne ili
sniježne klime.
Periglacijalna područja=obodi područja pod ledom
Proces nivacije je najintenzivniji u periglacijalnim oblastima. Procesi mogu biti:
- recentni (danas se izgrađuju)
- fosilni (nekad su se izgrađivali)
Unutar ovih oblasti nalaze se stalno zamrznuta zemljištakoja se u Sibiru nazivaju merzlota, a
u Skandinaviji tjel.
U ljeto površinski sloj se topi i pretvara se u močvarni.
TUNDRA je zajednica mahovina i lišajeva.

KRIOGENI PROCES
Najznačajniji procesi i oblici nivacije (Rusija) - kriogeni proces, a nauka koja proučava taj
proces je Geokriologija.
- rijetki su klasični vodeni tokovi (nema izvora, nema izdani)
-sloj koji se odmrzava, u prosjeku se otopi do 2m tog zemljišta. Unutar ovog prostora izdva-
jaju se tri kategorije: - stalno zamrznuto zemljište (ono se ne otapa)
- sezonski zamrznuto zemljište
- povremeno zamrznuto zemljište

Krioplanacija je uravnavanje i snižavanje zemljišta u periglacijalnim oblastima pod utjeca-

jem nivacionih procesa.

NIVACIONI OBLICI

- gotovo svi oblici se svrstavaju u mikro oblike (sedam tipova)

1. Kamenite struje su drobinske stijenske mase nastale nivacionim procesom izmiješane sa
snijegom i ledom koje se kreću niz padinu slično siparskom materijalu u točilima.
2. Tzv. „more kamenja“ su prostrani pokrivači od stijenskog krša koji je nastao nivacionim
procesima.

31
3. Soliflukcija kretanje ili tečenje tla preko ledene osnove. Tako nastaju talasasti bedemi od
rastresitog zemljišta i ti talasi se zovu bugorke.
4. Ledene igle nastaju isključivo zamrzavanjem i dubokim rashlađivanjem zemljišta na način
da se zamrzava voda u pukotinama pri čemu ledene igle izbijaju na površinu.
5. Kameni prstenovi javljaju se na ravnim površinama glinovitog sastava koje su izložene
jakom zamrzavanju, promjera su do 2m, a debljina prstena je od 30 do 50cm.
6. Kameni mnogougaonici nastaju deformacijom kamenih prstenova i često liče na pčelino
sače.
7. Poligonalna zemljišta koja se najčešće sastoje od kombinacije prethodnih oblika.

PROCESI I OBLICI GLACIJALNE EROZIJE

Glacijalna erozija ili egzaracija predstavlja geomorfološki proces izgrađivanja oblika u

reljefu mehaničkim radom koji vrše ledenici kretanjem svoje ledene mase preko zemljine
površine.
Ledenici, ledenjaci, glečeri - led koji se kreče.
Ledeni pokrovi - suproto od glečera, ledenjaka (Antartika, Grenland, Arktička ostrva) – pre-
ko 13mil km2.
Oblici ledeničkog procesa: - erozivne (uništavanje od strane leda)
- akumulacijske (taloženje materije, morenski materijal)
Razlikuju se recentni i fosilni glacijalni oblici. U fosilnim često nalzimo fosilne ostatke.

Sniježna i lednička granica.

Snježna granica linija na kojoj se otopi onoliko snijega koliko ga i padne. S porastom geo-
grafske širine snježna granica se spušta. Na ekvatoru snježna granica je negdje oko 6000m
nadmorske visine (Ande, Kilimandžaro). Visina snježne granice zavisi od geografske širine,
klime, visine i karaktera reljefa, količini snježnih padavina, temperaturi i vlažnosti zraka,
ekspoziciji planine.
Lednička granica nalazi se na 200 – 250m vertikalne razlike iznad snježne granice, to je
visina za stvaranje lednika.
Nastanak leda u glacijalnim oblastima vrši se kroz tri faze:
1. faza - tzv. faza reželacije (otapljanjem površinskog sloja tokom ljeta, vode snježnice
prodiru u dublje dijelove snježne mase, hlade se i ponovno zamrzavaju (zrnata struktura)
2. faza – nastanak firna. Firn je led i ubraja se u kategoriju krupnozrnatog leda
3. faza – formiranje pravog ledničkog leda, a on je nastao od firna koji se našao pod pri-
tiskom (nove padavine i strukture iznad).
Ledenički led se definira kao plastični kristalasti led koji izgrađuje ledenike.

LEDNICI
- čelo lednika i tijelo (jezik) lednika
Čelo lednika je završetak lednika (niz padine, planine) i najčešće na tim mjestima imamo
ledničke potoke
Tijelo je glavni, izduženi dio lednika, rijeka od izvora do ušća.

32
CIRK je polokružno udubljenje pri vrhu visokih planina u kojem nastaje lednik.
Brzina kretanja lednika je od nekoliko milimetara pa do nekoliko metara dnevno, najbrže
kretanje zabilježeno je na Grenlandu (do 40m na dan). Najveća brzina je u centralnom dijelu
lednika, a najmanja na stranama i na dnu. Na površini lednika dolazi do periodičnog odmrza-
vanja i zamrzavanja. Taj proces se zove ablacija. Ovim procesom nastaju lednički potoci,
slijevaju se i onda se formiraju različita lednička vrata, ledničke škrape i sl. Ako se na
površini lednika nađe kameni materijal nastaju plitka udubljenja u ledu koja se nazivajuu-
loke.

A veci oblici od UlOKA su tzv. Ledni stolovi.

MORENE se tretiraju kao cjelokupni materijal koji lednik nosi sa sobom.

- Povrsinske
- Bocne ili ivicne morene
- Padninske morene
- Unutrasnje (nastale otapanjem) morene

Erozivni glacijalni oblici

Erozivni nastaju kretanjem leda preko stjenovite pov. takodjer razlikujemo djelove snage i
tezine ledene mase i struganje morenskog materijala (lednicka korozija). Erozivne obleke
dijelimo na makro i mikro oblike:

-makro (CIRK i VALOV)

-mikro (uglacane stjenovite povrsine, stije i konići)

Uglacane se forniraju na dnu lednicke doline gdje se lednik kretao preko izrazito otpornih
stijena.

Strije su plitke pravoliniske i paralelne brazde usmjerene u pravcu krenenja lednika, strugan-
jem cvrstog morenskog materijala na dnu lednika.

Komčici- majna stjenovita uzvisenja nastala nejednakom lednickom erozijom, gradjeni od

najotpornijh stijena u okruzenju.

Makro oblici

Cirk (polukruzno udubljenje) uvijek je iznad snijezne granice, a u osnovi je i iznad lednicke
granice. Predstavlja „izvoriste lednika“ mjesto gdje se u cirku vrsi akomulacija snijezn ledene
mase, koja ce kasnije poceti da tece niz valov. Razlikuju se recentni i foslini cirkovi.

Dno cirka je zatalasano i konkavno.

U morfologiji evolucije razlikuju se tri stadija:

33
 1. Stadij preglacijane izvorisne celenke
2. Stadij usijecanja cirka u glacijanom periodu
3. Stadij postgalcijalne fosilizacije cirkova

Valov – lednicka dolina, u profilu le oblik slova U. Strane lednika su dosta strme, valov se
pruza od cirka do cela lednika, a kraj valova predstavlja pocetak rijecne doline.

U morfoloskoj evoluciji izdvajaju se 3 stadija

1. Usijecanje lednika u preglacijanu rijecnu dolinu

2. Formiranje tipskog vlova
3. Fosilizacija valova

Fjordovi su potopljene lednicke doline.

AKOMULATIVNI OBLICI

U osvovi predstavljeni su morenama.

Postoje 2 tipa morena:

1. Bocne morene, prate lednik cijelom duzinom, a gradjene su od siparskog i drobinskog

materijala
2. Čeone morene, one se javljaju na kraju, celu lednikaje gdje se on topi, ostaje samo
voda. Ceone morene najcesce imaju oblik lucnog bedema koji pregradjuje lednicku
dolinu, visine mogu biti i do 100m, a sirine i nekoliko desetina metara. Za ceone mo-
rene se veze termin-terminalni bazen kao prostor u kojem se otapa lednik. Dno termi-
nalnog baezna je dosta cesto prekriveno drumlinima a drumlini su podinske morene u
obliku malih brezuljaka izdzene u pravcu kretanja lednika. Duzne su i do 1000m a si-
rine do 200m i visine do 40m. U terminalnim bazenima dosta se cesto formiraju i je-
zera (lednicka jezera). Prijeri su u Skandinaviji, Finska, 70000 jezera, a drugi su pl.
Lednicka jezera. Nastaju tako sto ceone morene pregrade potocnu ili rijecnu dolinu,
naprave branu i vrsi se akomulacija. Primjer su Alpska jezera, Ženevsko, u Sloveniji i
td.

Ozovi su izduzeni talasasti bedemi od slojevitog sljunka i pijeska koji se pruzaju u pravcu
kretanja lednika i visine su od 5 do 60 m.

Zandri su plavine ispod ceonih morena koje su nastale akomilacijom ispranog morensog
materijala. Ako je taj proces dugotrajan formoraju se fluvioglacijalne terase.

MORFOLOSKI TIPOVI LEDNIKA

Glacijacija je klimatsko-glacioloski pojam pod kojim se podrazumijeva pojava stalnog sni-

jezno lednog pokrova na zemljinoj pov.

34
Razlikuju se dva tipa glacijacije a to su: regionalna i planinska

Regionalne glacijacije, u njih ulaze ledeni pokrovi, a unutar njih ulaze Antarktik i Grenland.

Planinske glacijacije- snijeznicki lednici, viseci lednici, regionalni lednici, subpadinski i led-
nicki platoi.

Morfoloska evolucija glacijalnog reljefa

Postoje tri stadija:

1. Preglacijalna faza gdje je primarni reljef predstavljen fluvijalnim procesom.

2. Glacijana faza, glacijani proces je najdominantniji, u ovoj fazi imamo 2 stadija:
a) Prvi stadij nije jos uvijek znacajno predstavljen glacijanim procesom
b) Glacijacija dostize svoj vrhunac, a reljef je postupno izmijenjen radom leda.

3. Treca faza je postglacijalna u kojoj glacijani reljef postaje fosilan, glacijacija je pres-
tala, snijezni i ledeni pokrivaci su nestali ili su se povukli i pocinje drugi geomorfo-
loski procesi tj fluvijalni.

Pleistocena glacijacija, naziva se i kvartarna glacijacija.

Tretira se kao zadnje ledeno doba.

Prosjecne godisnje temperature su pale za oko 140C.

Ledeni pokrov jebio tri puta veci nego danasnji. Primjer linijom-London, Berlin , Varsava
juzna granica. Povrsina pod ledom iznosila je negdje oko 45mil km2 sto predstavlja 32%
kopna.

Tri regionalne glacijacije:

1. Euroaziski ledeni pokrov koji je imao povrsinu od 9.5 mil km2 , srednja debljina leda
u tom dijelu je negdje oko 2 km.
2. Sjevernoamericki ledeni pokrov kojije imao povrsinu od 13,7 mil km2 . na jug je iza-
sao na 370 sjeverne geografske sirine.
3. Antarkticki ledeni pokrov koji je imao preko 14mil km2 povrsine. Planinske glacija-
cije su imale znatno vece povrsine pod ledom i snijezna granica je bila na nizim nad-
morskim visinama.

Uzroci pleistocene glacijacije, dva tipa:

1. Astronomski uzroci, promjena zmljine orbite, promjena nagiba zemlje ose prema rav-
ni eklipike, promjene kretanja zemlje(rotacija i revolucija).

35
 2. Morfotektonski uzroci, odnosno razliciti epirogeni i orogeni pokreti izazvali su zna-
cajnija izdizanja zemljine kore, doslo je do promjena kretanja zracnih masa, morskih
struja.

EOLSKI PROCESI I OBLICI

Eolska erozja predstavlja geomorfoloski proces izgradjivanja oblika u reljefu, djelovnja me-
hanicke sanage vjetra i ima dvije komonente:

1. Deflacija
2. Eolska korazija

Deflacija je proces odnosenja i ispuhivanja pijeska i sitnih cestica pod utjecajem vjetra

Eolska korazija j proces struganja i nagriznja topografske povrsine cesticama koje nosi.

Dijele se na erozivne i akomulativne. Erozivne nastaju pod dijelovanjem eolske korazije, a

akomulativne nagomilavanjem materijala.

Takodjer razlikujemo recentne i fosilne.

Aridne oblasti (eolski proces najintnzivniji) pustinje ili polupustinje su podrucija koja prima-
ju manje od 250mm padavina godisnje.

Pustinje su uzrokovane razlicitim faktorima:

a) Visoke temperature sa podrucija tropa i suptropa

b) Kontinentalnost, udaljnost od morskih utjecaja(centralna Azija)
c) Tok hladnih morskih struja uz obalu( pustinja Namib, Atakama)
-najvise podrucije na svijetu uzadnjih 30 godina nije bilo padavine ili 1-2 l na km2

Za nastanak pustinja bitan je faktor dnevno i sezonsko kolebanje tmperatura, jer kolebanje
dovodi do mehanickog razaranja stijena. (Sahara +570 C najvisa temperatura)

Sezonska kolebanja centrana Azija-Gobi zima -400 C, ljeto +600 C.

Povrsine pustinja u EU-Aziji iznose 14,3 mil km2

Pojasevi, umjereni pojas 7,mil km2 , subtrpski 7,4 , tropski pojas 17, Sahara 7mil km2 i zah-
vata 25%kopna africkog kontinenta.

PUSTINJE

36
Morfognetska klasifokacija:

1. Kamenite pustinje kao podrucija ispunjena stijenjem, kamenjem. U osnovi to su pros-

tori s kojih je vjetar ispuhao najsitnije cestice. U Africi se zovu Hamade, a u Aziji su
Gobi.
2. Pjescane pustinje dominira pjescani materijali. Nazivi, u Sahari Erg, u Aziji Kum i
Šam. Za kum su primjeri Kizil Kum i Kara Kum.
a) pjescare – to su pjescane oblasti izvan pustinja i obrasle su vegetacijom.
3. Glinovite pustinje – preovladavaju gline. One se u Aziji zovu Takir, obalno podrucje
Kaspih i oko Aralskog jezera, istocni obod Australije. Pustinjski dijelovi Kaliifornije.
4. Sljunkovite pustinje – rijedje sljunak – Libijska pustinja Serir.
-les ili prapor je glaci – eolski oblik ili akumulacija prestavljena najsitnijim cesticama
koje su ispuhane sa morenskog nanosa. Les se talozi u obliku stijene, ali je ta stijena
dosta trosna (lahko se unistava). Najvece rasprostanjenje je u centralnoj Kini od 400
000km2 . U Evropi su najveca podrucja u Ruskoj, Panonskoj i Vlaskoj niziji. Najblize
su u Sloveniji i Vojvodini.

Erozivni i akumulativni oblici

Erozivni oblici nastaju neposredno djelovanjem deflacije i eolske korazije, najsecesce su to

mikrooblici:

1. Uglacane povrsine, nastaju stalnim korozivnim djelovanjem pijeska na otporne sti-

jene.
2. Pustinjsko saće je sistem plitkih udubljena u stijenovitoj masi koje su nastale selektiv-
noj eolskom erozijom.
3. Tafoni su sitemi vecih udubljenja i supljina u stijenovitoj masi nastalih selektivnom
erozijom.
4. Prozorci su centralni dio koje je vjetar unistio i otpuhao. (Mohova pustinja)
5. Jardang – paralelni zljebovi u pustinjskom reljevu slicnim srapama koji su nastali dje-
lovanjem pjescanih oluja koje pokrece vjetar.
6. Eolske pecurke su specificne u Australskoj pustinji.

Deflacione kotline su plitka udubljenja znacajnih dimenzija nastale stalnim djelovanjem vje-
tra. Primjer je zapadni Kazashtan, duzina 145 km, sirina od 2 do 10km i dubina 100 do 140m.

Akumulativni oblici koji nastaju akumulacijom pijeska. (ergovi)

-Vadi (fosilne rijecne doline)

-Endorijecna podrucja kao prostori koji su se odvodnjavali prema okeanu ili su se odvodnja-
vali u jezera, mocvare ili nestaju u pustinji. Primjer Taklamakan pustinja njoj nastaje rijeka
Tarin.

Glavni akumulativni oblik

37
-Dine su elementarni oblik akumulacije pijeska u obliku kupastih brezuljaka i izduzenih be-
dema, a formiraju se usljed neravnina i prepreka na topografskoj povrsini.

-Barhane su tipski oblik prst. Dina i imaju oblik polumjeseca i tipicne su za prostor Saudijske
Arabije.

-Sifovi su dine ciji greben imaju oblik slova „S“, nastaju djelovanjem nestalnog vjetra i ti-
picne su za prostor Sahare.

-Barhamski bedemi su slozeni oblici nastali srastanjem barhama i sifova i vecih su dimenzija.
Dijele se na pokretne i nepokretne. Nepokretne uglavnom imaju doticaj sa Izdanskom vodom
koja ustvari vlazi temelje i sprijecava njeno kretanje. Unutar ovih dina imamo takozvani oblik
Gasi, plitka ulegnuca izmedju nepokretnih dina koje koriste karavane za svoje kretanje. (pa-
rabolicne, longitudinalne i piramidalne)

Foslini eolski reljef

U to se ubrajaju pjescare, vezu se za umjerene sirine. Paleofosline dine koje se vezu za rub
pleistocene glacijacije. Imamo ih u S. Njemackoj, Poljskoj, Bjelorusiji, Pariskom bazenu i td.
Panonski bazen – imamo pjescare i lesne zaravni. Pjescare su Banatska i Backa pjescara, Er-
dutska, Titelska, Sremska, Tamiska i Deliblatska zaravan.

38
Nikad nisam bio siromašan, ali sam ostao bez
novca. Biti bez novca je prolazano stanje, biti
siromašan to je stanje duha.

Zbog ovog imate potpuno autorsko pravo na kopiranje i umnožavanje

primjeraka.

39
40