ZORAN STIPETIC - PATAK

Dana 16. 3. 1996., slijedom dogadjaja, upisan u "crnu knjigu zivota",

prekinut je zivot, naseg dobrog i dragog prijatelja i clana HPDS "Velebit",
Zorana Stipetica - Patka. Njegov odlazak iz nase sredine oznacio je jos jedan
tuzan, bolan rastanak, gubitak ne samo prijatelja, vec aktivnog, vrijednog
clana naseg odsjeka i drustva, kojega cemo jos dugo, pamtiti.

Zoran Stipetic - Patak zapoceo je zivot 1. 8. 1960. u Zagrebu. Kao brucos

elektrotehnike upisao se u velebitasku planinarsku skolu 1979. nakon cega
zapocinje njegovo aktivno clanstvo. Velikom snagom duha nadvladao je
opasnu bolest i s jos vecom zivotnom radoscu nastavio zivot velebitasa.

Otkricem Spilje u kamenolomu Tounj stalno je ucestvovao i vodio ekipe u

istrazivanje spilje koja je ubrzo postala treca spilja po duzini u Hrvatskoj.
Uvidjevsi mukotrpnost posla kabinetske obrade podataka, dobivenih
topografskim snimanjem, nacinio je racunarski program za crtanje spilja i
jama koji je tijekom niza godina usavrsavao i koristio pri obradi svih vecih
objekata koje su hrvatski speleolozi pronasli i istrazili nakon toga vremena.

Ucestvovao je i u visegodisnjim velbitaskim speleoloskim istrazivanjima Like

koje kulminira pronalaskom Punara u Luci.

Potopljeni nastavci spilja i jama - sifoni potakli su ga da zavrsi tecaj ronjenja

1989. godine u okviru Drustva za podvodne sportove u Zagrebu. Tada pocinje njegova ljubav za
ronjenje u spiljama. Ronio je tako u Zvonkovom bunaru na Dugom otoku, vise puta u tounjskim
spiljama, Ljubackom vrelu kod Zadra i izvorskim spiljama Suvaje i Rudnice. Sifon Punara u Luci, ronjen
1990. godine bio je preronjeni sifon na najvecoj dubini u speleoloskim objektima Hrvatske. Iste godine
je sudjelovao u Cousteaouovoj ekipi koja je roneci po spiljama tragala za prvim nalaskom stanista
covjecje ribice u dunavskom slivu. Tada je pronadjen dugi suhi nastavak Obajdinove spilje iza sifona.

Ronjenje i speleolosku aktivnost prekinuo je tada rat i Zoran se dragovoljno ukljucio sa ostalim
prijateljima planinarima - alpininstima - speleolozima u obrani domovine braneci je na njezinom
najtezem, a nama najdrazem i najljepsem dijelu - u velebitskim vrletima.

Po povratku s bojisnice vratio se na redovni posao u RIZ i mnogobrojnim velebitaskim aktivnostima.

Nastavio je tako sa razvijanjem programa i unosenjem podataka o ranijim i tekucim istrazivanjima u
racunar.

Preuzeo je graficko uredjivanje i prevodjenje na Engleski drustveno glasilo "Velebiten", a zadnji, 20.
broj, dogotovio je nekoliko dana prije smrti.

Kao jedan od najaktivnijih speleologa 1993. i 1994. je izabran za procelnika speleoloskog odsjeka.
Narocitu ljubav i paznju posvecivao je izgradnji mladih narastaja. Od svojih pocetaka jedan je od
najstalnijih instruktora na tradicionalnoj velebitaskoj zagrebackoj skoli koju je i vodio 1991. godine.
Tijekom dugogodisnjeg speleoloskog rada obisao je mnoge planine, zabite krajeve lijepe nase i spustio
se u mnoge jame kao sto su: Munizaba -448 m, Fantomska jama -477 m, Jama kod Raspora -361 m,
Podgraciste II -329 m i Punar u Luci -290 m. Pripremao je i organizirao speleoloska orjentacijska
natjecanja i sudjelovao na seminarima o samospasavanjima iz spilja i jama.

U jami nad jamama - Lukinoj jami bio je 3 puta i to 2 puta do dna. 1994. je zaronio u sifon na njezinom
dnu i tako postavio i danas aktuelni svjetski rekord - ronjenje na najvecoj dubini od ulaza na svijetu. Za
taj poduhvat pohvaljen je i od strane Hrvatskog planinarskog saveza. Zelja da se prodre dalje u dubinu
Lukine jame rezultirala je nabavkom nove opreme i pripremama u sklopu kojih je bila i ta kobna, 16.
ozujka, na Malom Losinju.

Iako mu je speleologija davno prestala biti hobijem i postala nacinom zivota Zoran se nije bavio samo
speleologijom, racunalima i ronjenjem. Volio je i obicne odlaske u planine, planinarske i skijaske ture,
skijasko trcanje, biciklisticke izlete, a nisu mu strani bili ni alpinizam, padobransko letenje, rafting ni
jedrenje. S velebitasima je odlazio u kina, posjecivao kazalista, video i dia-projekcije, bazene i koncerte.
U svom malom podstanarskom stanu na Pescenici, koji je postao drugi dom "Velebitovih" spiljara, medju
prijateljima je sirio svoju strast za dobrom knjigom, ambijentalnom muzikom, gurmanskim finotama i
umjetnoscu. Vise od njegove aktivnosti pamtit cemo njegovu savjesnost, plemenitost, nesebicnost i
neobican smisao za humor kojim je zacinjavao sve nase napore i tulume zauvjek usadjene u velebitaski
duh i spiljarski folklor.

Velebit bez Patka nece biti isti, ali je njegovom zaslugom postao drugaciji nego li ga pamte brojne
generacije koje su u njemu prosle svoja mladenacka iskustva, veselja i radosti.

Jos je jucer bio tu. Dijelili smo s njim radost, napore i planove za buduce akcije.

Sacuvat cemo njegov lik u nasem sje(anju, u nasim srcima, na buducim akcijama, izletima i sastancima,
bit ce jos dugo medju nama.

U tim mislima prisjetimo se kitice iz nase pjesme, u duhu obecanja:

A ponekad idem sa tugom

U more i planine te
Da mrtvoga druga iznesemo
I nastavim njegove sne.