Osnovna pravila tekfira (2)

Šejh Abdul-Latif ibnu Abdurrahman ibnu Hasen

ibnu Muhammed ibnu Abdul-Vehhab rhm.

Od šejha Abdul-Latifa b. Abdurrahmana b. Hasena b. Muhammeda b.

Abdul-Vehhaba rhm. - Abdul-Aziz el-Hatibu: "Neka je selam na onoga
koji se za uputom povede, kao i na sve iskrene Allahove robove!

Pročitao sam tvoje pismo, i razumio njegov sadržaj, i opravdanja koja

si imao za cilj navesti, ali, znaj da si pogriješio u tome da je ono
protivu čega je bio naš šejh, roditelj (Muhammed b. Abdul-Vehhab
rhm.), tekfir - kojeg vi sprovodite nad sljedbenicima istine (ehlul-
hakk), kao i maksimalno ubjeđenje da ste u potpunosti u pravu kao i
da taj postupak nije djelo vaših ruku!

Sjeti se braće iz el-Neki’a, koji su se s tobom raspravljali i prepirali u

povodu nas, koji su nas optuživali da neke stvari prešutkujemo, dok
dobro znaš da su to izjavljivali samo s ciljem blaćenja naše 'akide i
udara na naš metod rada, i ako još nisu ispoljili javni tekfir.

Primakli su se granici! Od Allaha tražimo zaštitu od zablude nakon

upute i od stranputice nakon pravoga puta i od sljepila!

Godine 64., sam vidio u gradu el-Ahsa’ dva čovjeka slična vama - el-
marikajn, oni koji iz vjere ispadahu kao što strijela propada svoju
metu, koji napustiše džumu-namaz i džema’at, proglasivši
nevjernicima muslimane tog grada, koji svoje stavove braniše na isti
način kako ih i vi branite!

Govorili su: „Stanovnici grada el-Ahsa još sjede sa Ibnu Firuzom i

druže se s njime, s njime i njemu sličnim, onima koji još nisu učinili
"kufr u taguta", i koji još nije proglasio nevjernikom svoga djeda koji
je odbio da'avu šejha Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba rhm., i koji je
odbio prihvatiti je, uz maksimalno ispoljavanje neprijateljstva prema
njoj!“

Kažu: „Ko Ibnu Firuza ne bude smatrao nevjernikom - sam je postao

nevjernikom u Allaha, dželle ša'nuhu, (kafir billah), i nije učinio "kufr u
taguta"; ko je s njime on je poput njega!“

Na ovim dvjema pogrešno postavljenim, lažnim i zabludjelim

premisama, izgradiše svoje stavove i sprovedoše propise jasnog
riddeta/otpadništva od vjere, prestajući s odgovaranjem ljudima na
selam. Vijest o njima mi je brzo stigla, tako da sam naredio da mi se
dovedu, kada sam im uputio žestoku kritiku i opomenu.

Tvrdili su mi da su na 'akidi šejh Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., i

da su sve njegove risale/poslanice i djela, kod njih, nakon čega sam
im otklonio šubhe, suzbijajući dalalet i zabludu na kojoj su, onim što
mi je moglo pasti na pamet tog trenutka.

Rekao sam im (tj. toj dvojici), da je šejh Muhammed (tj. Muhammed

b. Abdul-Vehhab rhm.), čist i veoma daleko od takvog ubjeđenja i
mezheba, i da on ne proglašava nevjernikom izuzev zbog onoga
po pitanju čega su složni svi muslimani, poput velikog širka -
djela teškog idolopoklonstva ili zbog nevjerovanja u Allahove
ajete i Njegove poslanike ili u jedan dio njih, i to nakon što se
dokaz protivu njih uspostavi (ikametul-hudždže), i pristojno im
se dostavi (el-bulug el-mu'uteber), kao što je slučaj s tekfirom
onih koji obožavaju pobožnjake i dobre ljude ili im dove mimo Allaha
upućuju, smatrajući ih Njemu ravnim, u stvarima na koje samo On,
dželle ša'nuhu, polaže pravo nad Svojim robovima poput 'ibadeta /
obožavanja i ilahijjata/božanstva, na čemu su složni svi učenjaci i
vjernici.

Pripadnici svih meritornih mezheba posebno obrađuju dato pitanje,

svrstavajući ga u posebno poglavlje svojih djela, govoreći o njegovom
statusu, o onome što čovjeka vodi riddetu, i o onome što sami riddet
iziskuje, s posebnim osvrtom na polje širka.

Hafiz Ibnu Hadžer, Allah mu se smilovao, je podrobnije obradio dato

pitanje u svom djelu, pod naslovom: "El-I'alam bi Kavati'il-Islam".

Ta dva persijanca su se javno pokajali, tevbu učinili, tvrdeći da im se

istina ukazala, ali su se nakon toga opet odmetnuli ka obali i povratili
svom stavu, pa smo od njih čuli da nevjernicima proglašavaju
imame/vođe muslimana zbog toga što se dopisuju s vladarima Egipta.

Nevjernikom su proglasili i sve one koji se s njima druže poput

šejhova muslimanskih – zbog čega se utječemo Allahu dž.š., da nas
sačuva od zablude nakon upute, i da nas sačuva sljepila nakon oštra
vida!

Obaviješteni smo da i vi slično radite, i da ste se kroz ova vrata

upustili u ta pitanja, poput pitanja prijateljevanja i ratovanja,
uspostavljanja primirja ili međusobne korespodencije, trošenja i
raspodjele imetka, davanja poklona i sl., ili poput izgovoranja riječi
koje su karakteristične za mušrike i zabludjele, kao i vladanje/suđenje,
od strane bedevija i njima sličnima, po onome što Allah, dželle
ša'nuhu, nije objavio - dakle sve redom pitanja o kojima ima
pravo govoriti samo razborita ulema, oni koje Allah, dž.š.,
ispravnim razumjevanjem opskrbio, i kojima je mudrost i
rječitost dao!

Govor o ovim pitanjima se mora zasnivati na onome što smo

prethodno objasnili, kao i na poznavanju opštih fikhskih usula/pravila.
Oni koji ne poznaju ta pravila nije im dozvoljeno o tome
govoriti, ili se o detaljima svega ovoga raspravljati, ni po ovom,
a ni po drugim pitanjima, jer načelan i općenit govor (el-idžmal
vel-itlak), s nepoznavanjem izvora tih tekstova, kao i svih
detalja vezanih za njih, izaziva nejasnoće i greške, neshvatanje
i nerazumjevanje Allahove dž.š., vjere, što kasnije loše utiče na
vjeru ljudi, odvodeći ih u sunovrat i sumnju, odbijajući ih od
ispravna razumjevanja Kur’ana i Sunneta!

Imam Ibnul-Kajjim rhm., u djelu el-Kafija, kaže slijedeće:

"Pobrini se za detalje i objašnjenja, jer

općenit i načelan govor nisu baš jasna akta!
Nekada znaju pokvariti ili u zabludu odvesti
Inteligenciju i razboritost svakog vakta!"

Proglašavanje čovjeka nevjernikom zbog ovih stvari za koje ste umislili

da se zbog njih muslimani mogu proglašavati nevjernicima je mezheb
harurijsko-haridžijski, onih koji su ustali protivu vođe pravovjernih,
Alije b. Ebi Taliba r.a., kao i protivu njegovih sljedbenika.

Zamjerili su mu na „tahkimu“ – međusobnom donošenju odluka i

dogovaranju, između Ebu Musa'a el-Eš'arija r.a., i Amra b. el-Asa r.a.,
u fitni koja se desila između Alije r.a., i stanovnika Šama. Haridžije mu
nisu pristale na takvo postupanje, mada su oni u osnovi bili njegovi
sljedbenici, i to većinom karije/učači, iz Kufe i Basre, koji su mu rekli:

„Dozvolio si ljudima da sude mimo Allahove vjere! Uspostavio

si prijateljstvo s Mu'avijom i 'Amrom, i zbližio si se s njima
dvojicom, a Allah dž.š., kaže: „Hukm/sud i vlada, pripadaju
samo Allahu!“ (Jusuf, 40.) Odredio si rok primirja između tebe i
njih, a Allah dž.š., je takvo primirje prekinuo još od kada je
objavio suru el-Bera'eh/el-Tewba!“
Prepucavanje i svađa među njima je potrajala sve dok nisu počeli s
napadima na muslimane i ubistvima onih koji su bili bliski s Alijom
r.a.! Alija r.a., od tada, donosi odluku za otpočinjanje borbi protivu
njih, koje je definitivno sredio kod Nehrevana, nakon brojnih
opravdavanja i opomena! Tada je Alija r.a., pronašao „Muhdedža“,
čovjeka opisanog u sahih hadisu kojeg bilježi imam Muslim kao i ostali
autori Sunena, što ga je mnogo obradovalo, zbog čega je Allahu dž.š.,
učinio i sedždu zahvalnosti, za čim je rekao sljedeće: „Kada bi znali
oni što se protivu ovakvih bore kakve im nagrade obećava
Muhammed s.a.w.s. – odustali bi od svakog drugog posla!“

Izvadak iz djela: El-Durerul-senijjeh, 1/467-469..

Prijevod s arapskog jezika: Sead ef. Jasavić, prof.fikha