ELEKTROTEHNIKI FAKULTET SARAJEVO

INENJERSKA FIZIKA II
--Predavanja--

12. KVANTI ELEKTROMAGNETSKOG ZRAENJA (FOTONI) 12.1. Zakono rendgensko zraenje U prolom poglavlju vidjeli smo da je za objanjenje toplinskog zraenja bilo potrebno uvesti hipotezu (Planck) o emisiji elektromagnetskog zraenja u obrocima h . Kvantna priroda zraenja potvruje se takoer postojanjem kratkovalne granice zakonog rendgenskog zraenja. Rendgenske zrake nastaju pri bombardiranju vrstih meta brzim elektronima. Na slici 12.1. dana je shematski prikazana elektronska rendgenska cijev 1 .

Rendgenske 2 zrake stvaraju se u jonskim ili elektronskim cijevima. Mi emo opisati elektronsku rendgensku cijev jer je suvremenija i nalazi se u irokoj primjeni. Kod ovog tipa rendgenske cijevi emisija elektrona je termoelektronska, na principu zagrijavanja katode. Katoda (K) je u obliku spirale (volfram) koja se zagrijava do usijanja, posebnim strujnim kolom. Na suprotnoj strani katode u cijevi u kojoj je visoki vakuum (oko 10-5 Pa) nalazi se anoda (A). Izmeu anode i katode prikljuen je visoki napon. Slobodni elektroni nastali pod djelovanjem elektrinog polja kreu se ubrzano prema anodi sa kojom se sudaraju. Na mjestu sudara nastaju rendgenski ili X-zraci.

Ovo je shema prve rendgenske cijevi, sada su u upotrebi cijevi od metala s otvorima za Xzrake. 2 W.C. Rontgen (1845-1923), njemaki fiziar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku (1901).

Vei dio energije elektrona izdvaja se na anodi (antikatodi) u obliku toplote; u zraenje se pretvara samo 1-3% energije. Cijevi velike snage treba intenzivno hladiti. Obino kroz tijelo anode cirkulira tenost za hlaenje. Eksperiment pokazuje da se intenzivno zraenje moe dobiti samo pri naglom koenju brzih elektrona. Za ovo na rendgensku cijev treba dovesti napon vie od 50 kV. Kod takvog napona elektron postie brzinu reda veliine 0,4 c, kod 50 MV brzina elektrona iznosi 0,99995 c. Takvi elektroni daju izuzetno male valne duine X-zraenja. Za dovoljno veliku brzinu elektrona, osim zakonog zraenja (tj. zraenja uvjetovanog koenjem elektrona) pobuuje se i karakteristino zraenje. Karakteristino zraenje izazvano je pobuivanjem unutranjih elektrona omotaa atoma, tijela mete (antikatode). Prema klasinoj elektrodinamici, pri koenju elektrona, treba da se jave valovi svih valnih duina od nule do beskonanosti. Valna duina kojoj odgovara maksimum zraenja treba da se smanjuje sa poveanjem brzine elektrona, tj. napona u cijevi, U. Na slici 12.2. prikazane su eksperimentalne krivulje raspodjele intenziteta zakonog zraenja za razne vrijednosti napona U.

dI po valnim duinama d

dI d

(nm) Slika 12.2. Kao to se vidi na slici 12.2. postoje odstupanja od zahtjeva klasine elektrodinamike. Neslaganje se sastoji u tome da funkcija raspodjele ne ide prema koordinatnom poetku nego se prekida kod neke konane vrijednosti m. Eksperimentalno je utvreno da je kratkovalna granica zakonog zraenja povezana s naponom relacijom:

min =

1239 U (V )

[ nm]

(12.1.)

gdje je min izraeno u nm a napon U u voltima. Postojanje kratkovalne granice moe se objasniti kvantnom prirodom zraenja. Ako prihvatimo da zraenje nastaje na raun energije 2

koju elektron gubi pri koenju, to veliina kvanta h ne moe da bude vea od kinetike energije elektrona. Prelazei potencijalnu razliku u elektrinom polju rendgenske cijevi, elektron vri rad koji je jednak kinetikoj energiji:

mv 2 = eU 2
gdje je e=1,6 x 10-19 C, a U napon.

(12.2.)

h eU

Iz ovoga slijedi: (12.3.)

Poto maksimalnoj frekvenciji odgovara minimalna valna duina dobivamo:

max = min =

eU h 2 c

max

hc = eU

(12.4.)

Zamjenom vrijednosti konstanti h, c i e dobivamo relaciju (12.1.) koju je trebalo objasniti:

min =

1239 U (V )

[ nm]

Spektar zakonog zraenja je kontinuiran i ne zavisi od (materijala) supstance od kojeg je napravljena anoda pa se obino zove bijelo zraenje (po analogiji sa spektrom Sunevog zraenja). Ukoliko je energija elektrona jednaka kritinoj veliini ili vea od nje nastaje zraenje koje se naziva karakteristino zraenje, koje nastaje kao posljedica izbijanja elektrona iz unutranjih orbita atoma materijala od kojeg je napravljena anoda. Elektroni vrlo velikih brzina udaraju u anodu, i pobuuju atom, upranjeno mjesto se popunjava elektronima iz vanjskih orbita) praeno je emisijom X-zraka karakteristinog spektra. Na slici 12.3. dat je karakteristini spektar. Objanjenje karakteristinog spektra objanjava kvantna teorija o emu e biti rijei u slijedeim poglavljima.

12.2. Fotoelektrini efekt Fotoelektrini efekt ili fotoefekt naziva se emisija elektrona iz materije pod djelovanjem svjetlosti. Ovu pojavu otkrio je 1887. godine Hertz 3 , primijetivi da se preskakanje iskri izmeu cinkovih kuglica znatno olaka ako se jedna kuglica osvijetli ultraljubiastom svjetlou. na slici 12.4. dana je shema ureaja za ispitivanje fotoefekta. Svjetlost prolazi kroz kvarcni prozor KP u evakuirani balon i osvjetljava katodu K, koja je napravljena od materijala koji se ispituje. Elektroni emitirani, uslijed fotoefekta, prelaze pod djelovanjem elektrinog polja na anodu A. Kao rezultat u elektrinom kolu tee struja koja se mjeri galvanometrom G. Napon izmeu anode i katode moe se mijenjati pomou potenciometra P.

Heinrich Hertz (1857-1894), njemaki fiziar, prvi eksperimentalno dobio elektromagnetske valove i time potvrdio Maxwellovu teoriju.

Na slici 12.5. prikazana je krivulja koja pokazuje ovisnost fotostruje i o naponu izmeu elektroda U, pri konstantnom svjetlosnom fluksu . Iz te krivulje se vidi da pri nekom velikom naponu, fotostruja postaje zasiena. Struja zasienja se postie kada svi elektroni koje emitira katoda dospijevaju na anodu. Jaina struje zasienja izas odreuje se prema broju elektrona koje emitira katoda u jedinici vremena pod djelovanjem svjetlosti. Za U=0, fotostruja ne iezava. To slui kao dokaz da elektroni naputaju katodu sa brzinom razliitom od nule. Da bi fotostruja bila jednaka nuli, potrebno je dovesti napon koenja Uk. Pri takvom naponu ni jedan od elektrona ak ni oni najbri vm ne dospijevaju na anodu. Pri ovome moemo pisati da je:

1 2 mv m = eU k 2

(12.5.)

gdje je m-masa elektrona, a e-naboj elektrona. Na ovaj nain, ako se izmjeri napon koenja Uk, moe se odrediti maksimalna vrijednost brzine fotoelektrona. Ako je spektralni sastav svjetlosti koja pada na katodu konstantan, jaina struje zasienja izas je proporcionalna svjetlosnom fluksu :

izas = k
gdje je k koeficijent proporcionalnosti.

(12.6.)

Eksperiment pokazuje da napon koenja Uk ne ovisi o veliini svjetlosnog fluksa nego o frekvenciji. Sa slike 12.6. se vidi da u sluaju da se katoda obasja monokromatskom svjetlou, napon koenja se mijenja sa frekvencijom svjetlosti po linearnom zakonu:

U k = a
gdje su a i konstante. Pomnoimo (12.7.) sa e i uvrstimo u relaciju (12.5.) dobit emo:

(12.7.)

eU k =

1 2 mv m = e(a ) 2

(12.8.)

Iz posljednje relacije slijedi: elektroni mogu napustiti katodu pod djelovanjem svjetlosti kada je ispunjen uvjet:

a ,

(12.9.)

o =

Za valnu duinu dobiva se odgovarajui uvjet.

o =

2 ca

(12.10.)

Frekvencija o ili valna duina o, naziva se crvena granica fotoefekta. To je granina frekvencija pri kojoj je napon koenja jednak nuli, slika 12.7.

Zakoni fotoefekta su u suprotnosti sa klasinom valnom teorijom svjetlosti. Prema klasinoj elektromagnetskoj teoriji, elektroni materije oscilirali bi proporcionalno s amplitudom svjetlosnih valova. Meutim, eksperiment pokazuje da brzina elektrona ne zavisi od amplitude svjetlosnih valova nego samo od frekvencije upadne svjetlosti. Albert Einstein je 1905. godine pokazao da se zakonitosti fotoelektrinog efekta mogu lako objasniti, ako se pretpostavi da se svjetlost apsorbira u istim obrocima (kvantima) h , u kojima se prema Plankovom zakonu emitira.

Kada se svjetlosni kvant (foton) sudari sa elektronom koji se nalazi na povrini metala ili neposredno ispod nje, on moe da prenese svoju energiju na elektron. Elektron primi ili cjelokupnu energiju fotona ili ne primi nikakvu. U sluaju predaje energije, foton prestaje da postoji. Energija koju je elektron primio moe da mu omogui da proe kroz potencijalnu barijeru, ukoliko se kree u dobrom pravcu. Prolazei kroz potencijalnu barijeru elektron gubi odreenu koliinu energije W, koja je karakteristina za danu povrinu i naziva se izlazni rad. Elektron koji polazi sa nekog udaljenijeg mjesta ispod povrine moe da izgubi vei iznos energije, ali maksimalna energija kojom elektron moe da napusti povrinu metala ravna je energiji fotona umanjenoj za veliinu izlaznog rada. Dakle maksimalna kinetika energija fotoelektrona izbaenih kvantima svjetlosti jednaka je:

1 2 mv m = h W 2

(12.11.)

Relacija (12.11.) je poznati Einsteinov zakon fotoelektrinog efekta. Lako je vidjeti da je ovaj zakon u suglasnosti sa Millikanovim 4 (Milikan) eksperimentalnim rezultatima, relacija (12.8.). Uporedjivanjem jednadbi (12.8.) i (12.11.) dobivamo da je:

W = e

h = ea = etg

(12.12.)

Prema tome, iz tangensa nagibnog ugla na slici 12.7. moe se odrediti Planckova konstanta h . Vrijednost za h dobivena na ovaj nain podudara se sa rezultatima dobivenim iz spektralne raspodjele ravnotenog toplotnog zraenja i kratkovalne granice zakonog rendgenskog zraenja. Odsjeak , koji pravi sijee na osi Uk daje izlazni potencijal za supstancu od koje je napravljena katoda. Einsteinova teorija takoer objanjava i proporcionalnost struje zasienja izas i upadnog fluksa , relacija (12.6.). Naime, veliina svjetlosnog fluksa odreena je brojem kvanata svjetlosti koji padaju na povrinu u jedinici vremena. Istovremeno, broj osloboenih elektrona treba da bude proporcionalan broju upadnih kvanata. Poveanje fluksa svjetlosti znai samo da, vie fotona pada na katodu u jedinici vremena, to odgovara veem broju izbaenih fotoelektrona, ali maksimalna energija ostaje ista jer je i energija fotona ista. Granina frekvencija (crvena granica fotoefekta) danog materijala je ona frekvencija pri kojoj je energija fotona jednaka izlaznom radu materijala, tj. elektron mora da primi najmanje toliku energiju da bi se oslobodio povrine. Osim vanjskog fotoefekta, kojeg smo izuavali, postoji takoer i unutranji fotoefekt, koji se primjeuje u dielektricima i poluvodiima. 12.3. Fotoni Da bi se objasnila raspodjela energije u spektru ravnotenog toplinskog zraenja dovoljno je, kao to je pokazao Planck, pretpostaviti da se svjetlost emitira samo u kvantima h . Da bi se objasnio fotoefekt dovoljno je pretpostaviti da se svjetlost apsorbira u istim takvim kvantima. Meutim, Einstein je iao dalje. On je pretpostavio da se svjetlost rasprostire u obliku diskretnih estica, prvobitno nazvanih svjetlosni kvanti, a kasnije su te
4

Robert Andrews Millikan (1868-1953), ameriki fiziar. Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku (1923)

estice dobile naziv fotoni. Einsteinova hipoteza potvrena je nizom eksperimenata. Foton treba shvatiti kao esticu u kojoj je koncentrirana energija elektromagnetskog polja, tj. esticu ija je energija jednaka:

E = h =

2 hc

(12.13.)

Energija fotona, zavisi samo od valne duine, odnosno frekvencije elektromagnetskog zraenja. Foton valne duine =550 nm ima energiju E=2,23 eV, dok energija fotona X-zraka lei u intervalu od 15 eV (=80 nm) do priblino 100 MeV (=10-14 m). Suglasno teoriji relativnosti, estici s energijom E odgovara masa, m=E/c2. Odavde se dobije da je masa fotona jednaka:

m=

h c2

(12.14.)

S druge strane, ako u izraz za relativistiku masu (10.43.) uvrstimo, za brzinu fotona brzinu svjetlosti, tj. v=c, nazivnik e biti jednak nuli. Istovremeno je, kao to se vidi iz (12.14.) masa fotona konana. Ovo je mogue jedino u sluaju da je masa mirovanja mo, jednaka nuli, tj.:

m=

m0

v2 c2

0 0

Znai, foton je estica koja se bitno razlikuje od estica kao to su elektron, proton i neutron, koji imaju masu mirovanja razliitu od nule i koji se mogu nalaziti u stanju mirovanja. Foton nema mase mirovanja i moe da postoji samo kad se kree brzinom svjetlosti. impuls: Uvrtavanjem mo=0 u formulu (10.56.) dobiva se E=cp. Odavde slijedi da foton ima

p=

E h 2 h = = c c
Uzimajui u obzir da je

(12.15.)

jednako valnom broju k, tj. modulu valnog vektora k ,

impuls fotona moe se pisati u obliku vektora:

r r p = hk

(12.16.)

Iz postojanja impulsa fotona slijedi da svjetlost, koja pada na bilo koje tijelo, mora da vri pritisak na to tijelo, koji je jednak impulsu koji fotoni predaju jedinici povrine u jedinici vremena. Razmotrili smo niz pojava, u kojima se svjetlost ponaa kao struja estica (fotona). Meutim, ne treba zaboraviti da se pojave kao to su interferencija i difrakcija svjetlosti, mogu objasniti samo na osnovu valnih pretpostavki.

Svjetlost iskazuje korpuskularno-valni dualizam: u nekim pojavama pokazuje se njena valna priroda i ona se ponaa kao elektromagnetski val, a u drugim pojavama, pokazuje se korpuskularna priroda svjetlosti i ona se ponaa kao tok fotona. Dualizam je karakteristian ne samo za svjetlosne estice, ve i za ostale estice materije (elektrone, protone, neutrone, itd.) o emu e biti govora kasnije. Da bi objasnili vezu izmeu valne i korpuskularne slike, promatrat emo osvijetljenost neke povrine. Prema valnoj teoriji osvijetljenost u nekoj toki povrine proporcionalna je kvadratu amplitude svjetlosnog vala. Prema korpuskularnoj teoriji, osvijetljenost je proporcionalna gustoi fluksa fotona. Znai, izmeu kvadrata amplitude svjetlosnog vala i gustoe fluksa fotona postoji direktna proporcionalnost. Nosilac energije i impulsa je foton. Kvadrat amplitude vala odreuje vjerojatnost da foton padne u danu toku povrine. Vjerojatnost dP da foton bude naen unutar zapremine dV, koja u sebi sadri promatranu toku, odreena je izrazom:

dP = XA2 dV
gdje je X koeficijent proporcionalnosti, A amplituda svjetlosnog vala. Veliina:

(12.17.)

dP = A 2 dV
naziva se gustoa vjerojatnosti. 12.4. Comptonov efekt

(12.18.)

I pored uspjenog Einsteinovog objanjenja fotofekta, veliki broj fiziara je smatrao da fotoni nisu fizika realnost. Tonije, i dalje se sumnjalo u korpuskularnost fotona, u njihovu individualnost u prostoru. Eksperiment kojeg je izveo A.Compton (Kompton) 1923. godine jasno je istakao korpuskularne osobine svjetlosti, nazvan je Comptonov efekt. Compton je istraujui rasprenje rendgenskih zraka na raznim supstancama (litij, berilij, grafit) primijetio da se raspreni zraci, sastoje od dvije komponente: jedna sa nepromijenjenom valnom duinom , i druga ija je valna duina vea od valne duine upadnog zraenja. Shema Comptonovog eksperimenta dana je na slici 12.8. Uzak snop monokromatskog rendgenskog zraenja pada na supstancu koja ga raspruje. Spektralni sastav rasprenog zraenja ispituje se pomou rendgenskog spektrografa sastavljenog od kristala i jonizacione komore. Eksperimentalno je pokazana slijedea ovisnost:

= 0 (1 cos )

(12.19.)

gdje je =-, ugao koji obrazuje smjer rasprenog zraenja i smjer prvobitnog snopa, o je Comptonova valna duina koja za elektrone ima vrijednost:

0 = 2,42 10 12 m

(12.20.)

Comptonov efekt moe se objasniti, ako se rasprenje promatra kao proces elastinog sudara rendgenskih fotona s praktino slobodnim elektronima. Slobodnim, se mogu smatrati elektroni koji su najslabiji vezani za atom, ija je energija vezanja znatno manja od energije koju foton moe da preda elektronu prilikom sudara. Sutina eksperimenta sastoji se u slijedeem: neka na elektron, koji se nalazi u stanju r mirovanja, pada foton energije h , i impulsa hk . Energija elektrona do sudara iznosi moc2(mo masa mirovanja), impuls je jednak nuli. Poslije sudara elektron e imati energiju mc2 r r i impuls mv , a energija i impuls fotona e se takoer promijeniti i iznosit e h i hk . Iz zakona o ouvanju impulsa (koliine kretanja) i ouvanja energije slijede dvije relacije.

r r r hk = mv + hk ' h + m0 c 2 = h '+ mc 2

(12.21.)

Dijeljenjem druge jednadbe sa c i kvadriranjem, ona se moe dovesti u oblik:

( mc) 2 = ( m0 c) + ( hk ) 2 + ( hk ') 2( hk )( hk ') + 2m0 ch( k k ')

2 2

(12.22.)

Iz slike 12.8. slijedi da je:

( mv ) 2 = ( hk ) 2 + ( hk ') 2( hk )( hk ') cos

2

(12.23.)

Oduzimanjem jednadbe (12.23.) do (12.22.) dobiva se:

2 m2 (c 2 v 2 ) = m0 c 2 2h 2 kk ' (1 cos ) + 2 m0 ch( k k ')

(12.24.)

Uzimajui u obzir relaciju (10.43.) lako moemo pokazati da je m2(c2-v2)=m2oc2. Zamijenimo ovo u gornju jednadbu dobivamo:

m0 c( k k ') = hkk ' (1 cos )

Pomnoimo relaciju (12.25.) s 2 i podijelimo s kk moc, dobivamo:

(12.25.)

10

2 2 2 h (1 cos ) = k' k m0 c
Poto je

(12.26.)

2 = k

2 = ' , dobivamo formulu: k' 2 h (1 cos ) m0 c

(12.27.)

= ' =

koja se podudara sa empirijskom formulom (12.19.). Uvrtavanjem brojanih vrijednosti h , mo i c dobiva se vrijednost za konstantu o:

0 = 2,42 10 12 m
to je u dobrom slaganju sa eksperimentalnim rezultatima (12.20.).

11