1

ABDULAH SIDRAN - POEZIJA

UZEVI KOST I MESO Meni vie nita, ni runo ni dobro, ne moe da se desi. Ostalo je naprosto da brojim dane, ko smjeran redov, s malom razlikom u smislu i estini. Treba to pojmiti i izgovoriti, napokon, mirno: doi e i uzee sve, uzevi kost i meso. A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud, ospu se kie, i minu, tren pro e, odjednom, odasvud, u visinu, uzlijee ljubav i prepun je polena zrak, u polenu patnja mujaka vri, i nebo zari ljubavlju, jer juni je mjesec u svijetu, i dud zri. Ona e doi. Uzevi kost i meso, uzee sve: olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i duu, na zidu sliku - muziku od koje soba sja, suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom: mrak, mrak, mrak, mrak. A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kie, i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena zrak. U polenu patnja mujaka vri. Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.

ZAPIS O UDU Ja nikad nita nisam vidio prvi put! Ti lijevom rukom sklanja gust pramen kose sa ela i ja netom selim u sjeanje taj pokret, i ve ne vidim kako rukom sklanja kosu sa ela nego se sjeam tog pokreta, sjeam se: ti lijevom rukom sklanja gust pramen kose sa ela. Ti kae glasom koji treperi i pomjera plamen svijee na stolu pred nama:"Napolju je oluja", i neto to nisam ja, ali u emu me ima, itekako, seli u sjeanje taj glas, i dok te ujem, ja kao da se sjeam kako te ujem, kao da se sjeam tvoga glasa to treperi i pomjera plamen svijee na stolu pred nama, sjeam se veeri, i glasa to govori:"Napolju je oluja." A jo je napolju oluja, i jo traje vee, jednako kao to traje i ivot, kojeg eto kao da ne ivim, ve kao da ga se sjeam, poput glasa kojim govori "Napolju je oluja", glasa kojeg se sjeam, poput ruke kojom pomjera pramen kose sa ela dok govori, poput ruke koje se sjeam, dodirujui je prvi put.

MORA to to radi sine? Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pita, u mom snu: to to ini, sinko? O emu, u snu, pjeva, sine? Pjevam, majko, kako sam imao kuu. A sad nemam kue. O tome pjevam, majko. Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. A sad ni glasa, ni jezika nemam. Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, o kui, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.

DA JE U SVEMU TINJAO BAREM... Bratu Edi Trebalo bi ustvari to prije umrijeti. Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali bez nas. Dovoljno smo patili, i dugo nita ne nauivi, do blinjem jeknuti u uho, ali krivom rijeju, i u lo as. Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek svrhu nau na svijetu potom ispunjuju drugi: jaih dua, s pomalo svirepim bratom pod koom. Pravedan bio bi taj san, u kom se die pun ozona vazduh, kad nigdje vie ne postoji onaj u kom je neko odjekivao na smijeh! A da smo bar kome pomoi mogli! Da je bar nekom, bar na tren, bivalo lake na nau rije! Da je u svemu tinjao barem sutine neki list hranjljivi! Ve nita. Umnoen jad, i vjeba u trpnji neprestana. Odasvud mrak.

I DRUGI SU PJEVALI O GRADU I drugi su pjevali o gradu: prolaznici, u udu zastajali, pred mnotvom slika protivrjenih a tako u skladu me usobnom, i tako u skladu sa okom to ih zbraja. - Ali niko nije patio pritom, i plakao. I drugi su pjevali o gradu: gosti ueni iz svijeta, u ijem je uhu odjekivao jo

3
Pucanj: Oh, meine liebe Gott, taj Bosna, taj barbari, taj mete i smrad. - Taj zacijelo patio pritom nije i plakao. I drugi su pjevali o gradu: prolaznici, u udu zastali, gosti ueni iz svijeta, doljaci zatim, doljaci nai, oprezni i mudri, gospodii nagli ljubavi spore,a govora knjievnog sasvim. Srce - grade! I drugi su pjevali o tebi, al niko patio nije pritom, i plakao, srebrenu duu tvoju ko mladu ranu tiu!

SVE DRUGO MIJENJAM Nakon duge prie o politici i ratu, o uzrocima srpskog faizma, pomoru to ga, naoi Svijeta, ini nad pitomim narodom dobrih Bonjana kaem novinaru iz Milana, na svome talijanskom jeziku, kako sam, ne tako davno, 88. godine, bio u njegovom gradu i izgovorio u sebi jednu, nikad zapisanu pjesmicu. - Biste li se mogli sjetiti tih stihova, ako vam nije nelagodno, meni je to jako vano, ja sam, znate, ro en u Milanu? - Naturalmente, velim. Ja sve svoje stihove pamtim, io sono - come si dice KANJEN? Ja sam...sjeanjem nagra en i kanjen, ono je moje jedino imanje, i niega drugog nemam, ba kao ni razloga za nelagodu i stid. Ovako kazuje, nezapisana moja MOLITVA U MILANU: Uini da umrem ovoga asa, Boe. Samo ostavi moje oi na svijetu. Neka gledaju kako Piacom Duomo prolaze ene. Trajala je, u njegovom oku, nekakva zdrava i plemenita tuga, dok se moja bol, iz bosanskoga, u njgov jezik pretakala. - Biste li danas - u svjetlu ovog uasa mijenjali neto u Vaoj pjesmi? -Sve drugo mijenjam,

4
ali ne mijenjam nita, ni slova jednoga, u pjesmi o ljubavi i udnji.

POTREBNO MI JE, DUO Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, na cesti, neku blagu enu po hodu prepoznajem, i trpim, kao zbog nje. Pa kad legne no u moju sobu, na sto i postelju -zamiljam: ona e ujutru stii, mehko klju u tunoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti, kao majka - ist oprez u brinom kretu, ednost u ivoj ruci, pod kojom oi otvaram, i dodirujem je, govorei: "Potrebno mi je, duo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

EGA SMO ZBIR Ja nisam ovako, u noima, bdiju, zamiljao ovu zimu. Dua se gradom spremala koraati sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago neko godinje doba, ruka tek mehko drhturi dok, kao starci, koraamo, toplinu nose, pomalo bivu. Otuda, moda i neto jeze u glasu mujezina: koliko da podsjeti nas: traje neimatina, i mrtvo me u nas pada srce ptice koja nas spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza, kojom koraajui, s pogledom to svijetli, bliimo tek se putu na ijem kraju gori: ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju tu taku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj mu, bivaju jedno i isto. Koraajmo, koraajmo zato dalje, drugo nenadana. Naem hodu baarijska kao da podsmijava se rulja! Tvoja je ruka, me utim, hladna, i moje je da je grijem, ne osvru se: naprijed, gdje se komea svijet, sita i troma tijela, trgovine pune i prazne, natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led, na utoj cigli, pod naom stopom! Moje je, ruku da ti grijem. Prospimo, kae, ovoga asa, utoga zrna dvije ake, potuju smijerno obiaj naega grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok

5
prh i lepr u naim uima umi.- Golubica ona tamo, sitna, uurena, iz tvoje ruke kao da putena je, moju ne taknuvi. Zbilja - ti i ja - ega smo zbir? Zdruene, dvije samoe - ta ine? Treba matati, kae. Matati, ne znai li to: o buduim danima po sjeanju govoriti? O etnjama dugim i davnim, kad ruka se drukije bliila ruci, s neto vie strepnje ula u provjeri. Sve o tome moe grad ovaj da nam kae, jer zacijelo: on pripada nama, i njegova zima naih je dua godinje doba. Ne raduje njega to to sve na licima naim pie. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju, kad do e? Ljubav kad sine-kamo okreu lica? Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam ta snivam, a ta se zapravo na javi zbiva... Pored tebe ja sam naloio vatru, da ti je hladno znaju. Na prstima se tako, strpljiva i blaga, prikrada ljubav, lukavo i edno u isti mah. Kako da, nazebla, odoli dua? Snivajmo zato, iskusni a isti, due protivrjene! Iz sjeanja neka kose nam zasipa budui snijeg! Ljubljene neko, od nas se odmiu stvari. Snivajmo zato, tako sami i tako slini. Mnoge se jo samoe blie, i isti dani, gusti, hermetini.

DECEMBARSKA Probudi me, neku no, pred zoru, studen, mraz, i zima - u srcu. prisjetih se, oas, ko sam, kako mi je ime, gdje to leim, i ko die sa druge strane zida. (Biva to ponekad, da probudi se ovjek sle ena srca. Pa ne zna vie ni ko je, ni kako mu je ime.) A plua, prepuna zime. koliko li je minulo godina? Koliko godina jo treba da mine? Sve tuplje, i tie, iznutra, bije ledeni stvor. to ono mrmori fosfor, u modrom mraku sobe? Tri li je, ili pet? "Okreni se", veli,

6
"dijete, na drugu stranu. Zatvori oi, spavaj, i sanjaj." Vazda, i opet. Vazda, i opet.

IZ DNEVNIKA 2.4.1987. Ne znadosmo u prijateljstvo pretvoriti ljubav, to morala je proi. Koliko izlinih uvreda, koliko jalovih rana! Sad plutamo, u mirnom i hladnom moru bola, dvije sante: jedna mukog, druga enskog spola. A kad i to pro e - jer i to e proi hoemo li moi jedno drugome gledati u oi?

SARAJEVSKA MOLITVA Kumim te Bogom, veliki Boe, skloni sa svijeta ivotinje! Nek preostane sve od maijeg roda, moje sirotinjstvo neka preostane, ali - skloni ivotinje. U psei rod ne diraj, ne dotii tice, samo te molim, milosni Boe skloni ivotinje. Skloni ivotinje, sa obronaka, skloni. Skloni ivotinje, preklinjem te, Boe ali ne diraj svinju ni vepra, ne diraj slavuja, ni kunoga arenog pjevaa. Ne diraj nita u ta je lijepo pogledati! Ne diraj nita. Ali ivotinje svakako skloni. Mrave ne diraj, i marvu zanemari, ali ivotinje - skloni. Gdje si ih metno, otuda ih skloni. Sa obronaka, povie gradova, skloni. Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni. Skloni ih, Boe, i pomozi im, Boe. Niko im, bez Tebe, pomoi ne moe. Nema im nigdje stana ni stanita, na oba svijeta - kue ni kuita. Skloni ih, Boe, sa oba svijeta. Skloni, i pomozi.

7
NI TRAGA O SEBI Ni traga o sebi ostaviti nee. K nebu posegle, tvoje se ruke rue, oinuti gromom, trnu i gore ti prsti. I o sebi vie nita ne zna. U prazan se pogled, ni u to, pretvara, takav, nit privren emu, nit zdvojan. I dok, tako zgren, pod borom lei, od mrtve zvijeri razlikuju te jedini dlanovi tvoje majke, vlani. Ni traga o sebi ostaviti nee.

U PUSTU MAGLINU Osluni: sijedi, muklo, kosa umorne Zemlje, u pustu maglinu seli se Svijet. Ovo ostrvo, ovaj brisani prostor - tone. A potonule kad budu, u sporo sjeme pretvorene, ove nae glave dugo e da njie gust, neki podzemni vjetar. Preivjee samo rijei - one to ih nikad nismo izgovorili i po njima e, o udo, dugo da se pamti na boravak ovdje. Osluni: sijedi, muklo, kosa umorne zemlje, u pustu maglinu seli se Svijet.

NEKO IPAK MORA Neko ipak mora ostati u ivotu. Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome na elu, vidno ve, kuna je biljka listala. Izmiljasmo: uhode nas, izmiljasmo: naim grlima prinose noeve. I ve smjerasmo ubojstva. Sad kunemo, upirui ravastim prstima u dvorove, u natrula visja, u nebeske arabeske

8
a ne doga a se nita. Samo: negdje, pobjegao iz naih srca, umjesto nas, neko, dalek, pjeva.

STUB PREMA NEBU, LJUBAV ZEMNA O tome nema pjesme. Samo moe ruka da biljei: kao, veliki brzac krvi bi, kao, bi zvon srca prostrijeljenog udom, kao, umilna zuka u uhu bi i mudra opijenost oka. Onda najezda trome krvi bi. O tome pjesme nema. Samo e malaksalo da se pita: ta je to, ta je to to svejednako podriva ovaj iz mozga stub prema nebu, ljubav zemnu? A o tome nee biti pjesme.