Taylor Habsburka Monarhija Zagreb 1990.

Predgovor
Ovo je temeljito preraena verzija knjige koju sam, pod istim naslovom, objavio 1941. godine, i od nje je vea za oko pedeset posto. Osim opeg proirenja, ovdje sam na relevantniji nain i mnogo detaljnije razmotrio austrijsku vanjsku politiku. Habsburka je Monarhija bila, i vise nego to su to inae velesile, organizacija za voenje vanjske politike i sudbina joj je bila odreena vanjskopolitikim zbivanjima isto toliko koliko i ponaanjem njezinih naroda. Stvaranje Austrijskog Carstva nametnuo je Napoleon, uspostavljanje Austro-Ugarske Bismarck, a Monarhija je propala na kraju jednog velikog rata koji je djelomice i sama izazvala. Upravo zato to sam pokuao da opiem povijest Habsburke Monarhije ne uzimajui u obzir njezinu vanjsku politiku, prva je verzija ove knjige imala mnogo nejasnoa; nadam se da sam to njezinu manu sada ispravio. Pa i pristup mi je sada drukiji. Unato nastojanju da budem realan, prva mi je verzija bila proeta iluzijom liberalizma na mnogim mjestima govorio sam o proputenim mogunostima i pretpostavljao da se Habsburka Monarhija ipak mogla odrati, samo da je ovaj ili onaj dravnik ili narod bio razumniji. Teko mi je bilo osloboditi se takva pristupa nakon itanja bezbrojnih djela svojedobnih dobronamjernih autora koji su pisali bilo prije propasti Monarhije bilo jo u nevjerici da je nema. Takvo aljenje ne spada u dunost povjesniara, pogotovo kad povijest koju iznosi neprestano i jasno pokazuje da i nije bilo mogunosti koje bi se mo gle propustiti. Konflikt izmeu nadnacionalne dinastike drave i nacionalnog naela nametao je borbu do kraja; isto tako i konflikt izmeu vladajuih i podreenih naroda. Neizbjeno je svaki ustupak dolazio prekasno i bio premalen; jednako neizbjeno, svaki je ustupak izazivao jo ee nezadovoljstvo. Nacionalno naelo, kad se jednom zaelo, moralo je kriti sebi put do svoga ostvarenja. U mojoj prvoj verziji bilo je moda i nacionalne iluzije; pretpostavljala je da su nacionalni pokreti, na poetku dvadesetog stoljea, bili pokreti naroda. Ovdje sam nastojao preinaiti to gledite i dati na znanje da se masovni nacionalizam, gdje ga je bilo, znatno razlikovao od nacionalizma inteligencije. Carstvu o kojem je rije u ovoj knjizi ni do danas nisam naao neko adekvatno kratko ime_ Austrijsko Carstvo postojalo je u svom punom obliku samo od 1804. do 1867, a nakon toga se pretvorilo u Austro-Ugarsku. Neugarska polovica Carstva nije dobila posebno ime; drei se svojedobne povrne prakse, zovem je Austrija, odnosno katkad ustavna Austrija kako bih time implicirao njezinu slubenu definiciju kao zemlje i krunovine predstavljene u Reichsratu. U prvoj verziji, preveo sam Reichsrat kao Carevinsko

vijee; ali to, iako je tehniki tono, daje derogativan znaaj skuptini koja je predstavljala parlament bar onoliko koliko i Reichstag, i zato sam se ovdje vratio na njemako ime. 1 S druge strane, prekinuo sam s apsurdnom praksom upotrebe njemakih i talijanskih imena mjesta u kojima nema ni Nijemaca ni Talijana: u ovoj knjizi Zagreb sam vratio Hrvatima a Sadovu esima. Ne raunam li internacionalni oblik Vienna, to sam pravilo prekrio samo s imenima Prag i Trieste, ime nikako ne elim rei da je Prag njemaki a Trieste talijanski. Epilogom nisam elio rezimirati povijesne dogaaje posljednjih trideset godina nego samo pokazati kako propau Habsburke Monarhije nisu nestale i habsburke tome. To mi je jo prije bio predmet rasprave u lanku Nacionalna nezavisnost i 'austrijska ideja' koji sam objavio u asopisu Political Quarterly. Zahvaljujem gospodinu A. F. Thompsonu, iz Wadham Collegea, koji mi je proitao rukopis, i svom kolegi, gospodinu C. E. Stevensu, koji mi je proitao korekturu. 16. studenog 1947. A.J.P.TAYLOR

U ovom prijevodu ipak je upotrijebljen naziv Carevinsko vijee jer je udomaen u naoj historiografiji. (prev.)

I DINASTIJA
Carstvo Habsburgovaca to se raspalo 1918. predstavljalo je jedinstven vremenski i prostorni apsurd. Metternich, Evropejac iz Rajnske oblasti, drao je da Habsburko Carstvo i ne pripada Evropi: Azija, rekao je, poinje na Landstrasse to jest na cesti to iz Bea vodi na istok. Franjo Josip je bio svjestan da ivi u pogreno doba: U meni gledate posljednjeg monarha stare kole, rekao je Theodoreu Rooseveltu. Konglomerat teritorija kojima je vladala habsburka kua nikad i nije precizno definiran. U grubim je crtama bio odreen 1526, kad je Ferdinand, ve okien nizom svakakvih naslova kao vladar alpsko-njemakih zemalja, uz to postao kralj eke i kralj Ugarske; ipak, gotovo trista godina carstvo mu nije imalo neko zajedniko ime. To su jednostavno bile zemlje kue Habsburg, ili zemlje (rimsko-njemakog) cara. U razdoblju od 1742. do 1745, kada naslov rimsko-njemakog cara nije pripadao Habsburgovcima, Marija Terezija se mogla zvati samo kraljicom Ugarske, iako joj carstvo zacijelo nije obuhvaalo samo Ugarsku. Onda je Franjo II, posljednji rimskonjemaki car, vidjevi da mu je to carska titula ugroena Napoleonovim ambicijama, 1804. izmislio za sebe naslov cara Austrije. Ali to je opet bilo samo dinastiko ime; radilo se o carstvu austrijske kue, a ne carstvu Austrijanaca. Zatim je 1867. Ugarska primorala cara da je prizna za ravnopravnog partnera, pa je carstvo postalo Austro-Ugarska, ali su neugarske zemlje ostale bez svog imena sve do kraja. Habsburke zemlje nisu bile meusobno povezane ni geografski ni nacionalno. Tu i tamo nazivane su i zemljama Podunavlja, ali kako su se to mogle uklopiti Nizozemska, Breisgau i Sjeverna Italija? Ili u devetnaestom stoljeu Galicija, Bosna i Hercegovina, Bukovina, pa i eka? Inae su Habsburgovci podrijetlom bili njemaka kua, a s vremenom e svojoj lozi dodati najprije panjolski a zatim talijanski element, meutim, nikad se nee vezati za odreenu regiju nisi narod. Bili su posljednji titulirani vladari apstraktne srednjovjekovne univerzalne monarhije i od nje su naslijedili odreen kozmo p ol i t s k i d u h . S t a n o v n i c i n j i h o v e p r i j e s t o l n i c e , bili su Nijemci, i to je bile sve to je Habsburgovcima davalo neko nacionalno obiljeje. U drugim zemljama dinastije su epizode u povijesti naroda, a u Habsburkom Carstvu narodi su bili problem u povijesti dinastije. S vremeno m su habsburke zemlje iskovale odreeno kulturno zajednitvo, a stekle su i neki donekle zajedniki ekonomski karakter; ali to su bile kreacije, a ne kreatori, dinastije. U Evropi nema

druge dinastije da se tako dugo odrala i ostavila tako dubok trag; Habsburgovci su bili najvea dinastija novog vijeka i povijest Srednje Evrope vrti se oko njih, a ne oni oko nje. U svoje vrijeme Habsburgovci su ispunili mnoge misije. U esnaestom stoljeu obranili su Evropu od Turaka; u sedamnaestom stoljeu odluili su o pobjedi protureformacije; u osamnaestom stoljeu irili su ideje prosvjetiteljstva; u devetnaestom stoljeu predstavljali su barijeru stvaranju velikonjemake nacionalno drave. Ali sve su to bile prigodne uloge. Jedini im je stalan cilj bio ostati na vlasti: i ideje i narode iskoritavali su poradi gospodstva svoga doma. Otuda im i spremnost da eksperimentiraju kakvu je, na primjer, pokazao Franjo Josip kad se pri kraju svoje vladavine pretvorio u pobornika opeg izbornog prava. Ideje, teritorije, metode, saveznike, dravnike Habsburgovci su mijenjali kad god je to odgovaralo njihovim dinastikim interesima. Trajan je bio samo Slavni Dom. Habsburke su zemlje bile kolekcija nasljednih posjeda, a ne drava, a Habsburgovci su bili vlastelini, a ne vladari neki benevolentni vlastelini, neki nesposobni, neki grabeljivi i pohlepni, svi koncentrirani na to da od svojih zakupnika izvuku to vie kako bi im se Evropa divila. Mogli su se pomiriti bilo s time, samo ne sa zahtjevom da vlastele ne bude; taj e ih zahtjev i upropastiti. Svoju dinastiku karijeru Habsburgovci su zapoeli kao nadvojvode Austrije, to jest alpskih zemalja u jugoistonoj marki Svetog Rimskog Carstva. Onda je, u petnaestom stoljeu, nakon razdoblja anarhije, za rimsko-njemakog cara izabran jedan Habsburgovac, kao bezopasan mediokritet, pa je titula postala praktiki nasljedna; samo od 1742. do 1745. car nije bio Habsburgovac. Habsburgovci su se ipak nadali da e od tog carstva napraviti stvarnost i od Njemake jedinstvenu dravu; za to im je bila potrebna vea mo kojom e se nametnuti njemakim vladarima. Stoljeima su osebujno vjeto baratali oruem dinastikih branih veza, pa su tim oruem i izgradili veliinu svoje kue. Karlo V, koji je 1519. bio izabran za rimsko-njemakog cara, vladao je Nizozemskom, panjolskom s Indijama, i veim dijelom Italije; njegov mladi brat Ferdinand preuzeo je austrijsko nadvojvodstvo, a 1526. postao kralj eke i kralj Ugarske. To je bio pokuaj stvaranja univerzalne monarhije koja e se temeljiti na obiteljskim vezama. Ali protivnici su bili prejaki: pokuaj je propao jer su se protiv njega udruili Francuska i njemaki vladari. Ferdinand je 1526. stekao nove terete, a ne novu snagu. eke i Ugarske dokopao se zahvaljujui pogibiji posljednjeg Jagelovia u borbi protiv Turaka; a 1529. Turci su se nali pod Beom. Tako, umjesto da pokore njemake vladare, Habsburgovci su morali od njih traiti spas. Be se spasio, a Turci su se zadovoljili veim dijelom Ugarske. esto

se tvrdi da su turski prodori upropastili Habsburgovcima planove da zavladaju Njemakom; bit e ipak tonije da su ti prodori Habsburgovce spasili od katastrofe i omoguili im da ivotare sve do dvadesetog stoljea. Da nije bilo opasnosti od Turaka, Habsburgovci bi nedvojbeno, kao prije njih Hohenstaufovci i Luksemburani, pokuali zavladati Njemakom i u tome bi vjerojatno propali na isti nain. A ovako, s Turcima su Habsburgovci stekli prvu od svojih mnogih misija: vise od sto godina Habsburgovci nee ni prstom maknuti da oslobode dijelove Ugarske koje su Turci osvojili, a ipak e uvjeriti ne samo druge nego i sebe da su branitelji kranstva. Suprotnosti se meusobno podupiru, kao potpornjaci i zid. Tako su kranske crkve mogle podnijeti herezu, ali ne i ravnodunost. I Habsburgovci su mogli odoljeli turskim napadima, ali je opadanjem turske sile i njihova mo malaksala da bi na kraju i habsburko i otomansko carstvo propali zajedno. Neuspjehom Karla V iscrpla se habsburka kreativnost. Kad je od 1556. abdicirao te je carski naslov pripao Ferdinandu, poela je borba Habsburgovaca da se odre na vlasti; time je Habsburka Monarhija dobila svoje trajno obiljeje. Dok su je u prvoj polovici esnaestog stoljea ugroavali vanjski neprijatelj, u drugoj polovici joj je iznutra zaprijetio raspad. Zemaljski su stalei htjeli sauvati nezavisnost i povlastice svojih aristokratskih lanova. S husitskom crkvom eka je ve imala nacionalnu religiju, a protestantizam se irio i u ostatku Ugarske i u njemakim zemljama. ak je i politika branih veza imala negativne posljedice; iz brakova se raaju djeca, pa su Habsburgovci dijelili svoje zemlje svome potomstvu sve do kraja sedamnaestog stoljea, da bi zatim novim brakovima nastojali popraviti rezultate starih. Ali, kako se ideja o jedinstvu habsburkih zemalja kosila s pravom dinastije da po volji raspolae svojim zemljama, to su Habsburgovci nastojali da im posjedi budu odijeljeni, a ne da se zblie. Zato kod njih nikad i nije bilo Skuptine stalea, odnosno opeg skupa stalea, kao u Francuskoj. U Linzu su se 1614. sastale delegacije svih habsburkih zemalja, osim Tirola, i predloile stvaranje sredinjeg odbora stalea, ali vie radi otpora habsburkom vladaru nego Turcima. Dok su u drugim zemljama dinastije suraivale sa svojim narodima, dotle su Habsburgovci smatrali da e narodi meusobno suraivati samo protiv dinastije. Da bi se suprotstavili inicijativi svojih podanika, potraili su saveznika i nali ga u protureformaciji. Savez dinastije i isusovaca spasio je Habsburgovce i razbio protestantizam u Srednjoj Evropi; osim toga, dao je austrijskoj kulturi onaj posebni peat koji je sauvala do kraja. Austrijska barokna civilizacija bila je kao palae koje je gradila grandiozna, izvana puna ivota a iznutra jalova: to je bio teatar, a ne stvarnost. Nije imala ni integriteta ni individualnosti, a u srcu joj je bilo lakoumlje besperspektivnosti. Beznadno ali ne ozbiljno, to je bila ideja vodilja koju je doba baroka utisnulo

habsburkom svijetu. Duboki su osjeaji nalazili oduka samo u glazbi, najmanje politiziranoj umjetnosti, pa je i to kreativni duh morao kidati lance; atmosferi Bea bio je poudniji Johann Strauss nego Mozart ili Beethoven. Habsburgovci su se od isusovaca nauili strpljivosti, lukavosti i teatralnosti, ali se od njih zacijelo nisu mogli nauiti iskrenosti i kreativnosti. U drugoj polovici esnaestog stoljea protureformacija je mirnim putem opet pridobila habsburke njemake zemlje; protestantizam se zadrao samo jo u nekim korukim planinskim dolinama. Lako je podlegao i uski pojas habsburke Ugarske sa svojim saborom u Bratislavi. Centralna je Ugarska bila turski paaluk i rapidno propadala pod turskom eksploatacijom. Istone ugarske zemlje bile su vazalna kneevina pod turskim vrhovnitvom, i ondje se kalvinizam, pod turskom zatitom, ouvao te e poslije Habsburgovcima mrsiti raune. Do otvorenog sukoba dolo je u ekoj gdje je plemstvo, poput nizozemskih stalea, pozvalo kalvinizam i nacionalizam u obranu aristokratskih privilegija. Suprotno Nizozemskoj, u ekoj jo nije bilo razvijenog graanskog stalea koji e obranu povlastica pretvoriti u borbu za nove slobode. eko je plemstvo zazivalo Husovo ime i glorificiralo eki narod, a zapravo nije ni koraka napravilo dalje od odbijanja da plaa poreze. Sukob je 1618. prerastao u rat. eki je sabor, alarmiran carevim presezanjem, odbio da novog Habsburgovca prizna za kralja iako je ranije to bio obeao. Umjesto njega, izabrao je njemakog kneza protestanta koji je, kako su mislili, mogao raunati na vojnu pomo Kalvinistike Unije u Njemakoj, i svoga tasta, engleskoga kralja. inilo se da se Habsburka Monarhija raspada: car nije imao ni financijskih sredstava ni ljudstva, a eka konjica dola mu je pred vrata Bea. Ali uspjeh eha bio je kratka vijeka: plemstvo nije bilo spremno na rtve radi obrane svojih povlastica, pa ak ni svoga opstanka; Jakova I, koji je bio sav obuzet miroljubivom diplomacijom, Parlament nije mogao nagovoriti da poalje vojsku u eku, i dok je Kalvinistika unija nala malo snage za pomo ekoj, Katolika je liga pruila snanu pomo Habsburgovcima. Godine 1620 historijska je eka unitena u bitki na Bijeloj gori. eku husitsku kulturu zamijenila je kozmopolitska barokna kultura protureformacije. Domae je plemstvo obezvlaeno i velikim dijelom pobjeglo iz zemlje, dvije treine veleposjeda promijenilo je vlasnike, a pustolovi iz svih evropskih zemalja, priipetlje Habsburgovaca, stvorili su novu, carsku aristokraciju. eka je kruna pripala u nasljee habsburkoj lozi, a saboru je Obnovljenim zemaljskim redom 1627. oduzeto svako pravo osim da slua zahtjeve Krune za financijskim sredstvima. Bitka na Bijeloj gori odredila je karakter Habsburkog Carstva. Prije su eka i

Ugarska bile sline, polunezavisne kraljevine; sad je eka postala nasljedna zemlja poput njemakih pokrajina, a Ugarska je ostala sama. esi su kao narod obespravljeni, a drava im je pretvorena u administrativnu jedinicu. Iako je njem a k i j e z i k i z j e d n a e n s a e k i m , e k a n i j e p o n j e m ena nego je poaustrijanena, to jest postala je kozmopolitska ili neodreena. Pobjeda 1620. godine bila je pobjeda apsolutizma, a ne centralizacije. Habsburgovci su se bojali da svoje narode zdrue, pa makar i u po dlonosti, a osim toga za centralizaciju svojih zemalja i nisu imali administrativne sposobnosti. Snagu koju su skupili da pokore eku, istroili su u konanom pokuaju da Njemaku prisile na poslunost. Stare su se ambicije trgnule iz snova i carske su ete stigle na baltiku obalu, ali su habsburki planovi propali zbog intervencije Francuske i vedske. Vestfalskim mirom, kojim je zavren tridesetogodinji rat, pala je presuda da se sa Svetim Rimskim Carstvom nee ostvariti ujedinjenje Njemake. Ta presuda imala je i svoje nalije: iako su im razbijene rimsko-carske pretenzije, Habsburgovci nisu osueni na smrt ostali su veliki kao vladari svojih dinastikih zemalja. Evropa je priznala austrijsku kuu, ne vie na temelju njezine rimsko-carske titule nego na temelju njezine vlastite snage. Ponovnim osvajanjem Ugarske stavljena je toka na i u konstituiranju Habsburke Monarhije. Habsburgovce su na akciju potaknuli Turci koji su u svojoj posljednjoj erupciji sile 1683. jo jednom stigli pod zidine Bea. Kad je taj napad propao, turska se plima brzo povukla i habsburke su ete do kraja sedamnaestog stoljea praktiki oistile cijelu Ugarsku od Turaka. Habsburgovcima se urilo iz jo jednog razloga. Veleposjednici koji su predstavljali madarsku naciju nisu nipoto htjeli doivjeti sudbinu eke: im su se oslobodili Turaka, ustali su protiv Habsburgovaca i 1707. oduzeli im kraljevsku krunu. Meutim, njima se nije dogodila replika Bijele gore, jer su sve habsburke snage bile angairane u ratu za panjolsku batinu te se nisu mogle skrenuti na pokoravanje madarskog plemstva. Godine 1711. sklopljena je nagodba, prva od mnogih, izmeu Habsburgovaca i Madara. Szatmrskim mirom madarsko se plemstvo na elu sa Sndorom Krolyijem odreklo svoga voe Rkczyja i priznalo habsburkog vladara za kralja, a ovaj je sa svoje strane priznao ugarski tradicionalni ustav i povlastice. Tako je Ugarska sauval a s v o j f e u d a l ni s v o j u s a mo b i t n o s t i p o v l a s t i c e svoga feudalnog stalea. Sto je najvanije, sauvala je instituciju upanije (comitatusa), u Evropi jedinstvene autonomne lokalne vlasti. Habsburka je uprava stala na ugarskoj granici; Ugarskom e, ak i u razdobljima apsolutizma, upravljati izborna vijea sitnog plemstva koja nikad nee primijeniti nikakve mjere sto im krnje povlastice. Time je bio postavljen model ugarske

budunosti: Ugarska e prihvaati habsburkoga kralja samo dotle dok on podrava slobodu feudalaca. Sndor Krolyi, tvorac mira u Sztmaru, spasio je svoj stale i istodobno udario temelje veliini svoje loze; dvjesta godina kasnije, jedan njegov potomak objavit e kraj Habsburke Monarhije u posljednjem pokuaju da sauva Veliku Ugarsku. Odredbe mira u Sztmaru potvrene su dvanaest godina kasnije Pragmatikom sankcijom, zakonskom poveljom Habsburke Monarhije. Kako Karlo VI, rimsko-njemaki car od 1711. godine, nije imao mukog potomka, htio je svoje zemlje spasiti od podjele koja je netom bila snala panjolsko carstvo, a u kojoj je i sam sudjelovao. Temeljnim zakonom, to jest Pragmatikom sankcijom, prenio je pravo nasljea na svoju ker i, to je jo vanije, odredio nedjeljivost habsburkih zemalja. Habsburka je Monarhija prestala biti konglomerat zemalja kojima sluajno upravlja isti vladar, i postala je jasno definirana carevina. Da bi to bolje osnaio Pragmatiku sankciju, Karlo je od sabora svojih zemalja zatraio da mu je potvrde. To mu nije bilo teko u nasljednim zemljama, ekoj i njemakim pokrajinama, gdje su sabori bili izgubili svaku mo, ali je Ugarski sabor zauzvrat zatraio novo sveano priznanje ugarskih prava, sloboda i povlastica, imuniteta, prerogativa i uvrijeenih obiaja. Tako se u Pragmatikoj sankciji nagla kontradikcija, temeljna kontradikcija Habsburkog carstva. Sankcija je Habsburgovcima bila zakonska osnova jedinstva njihova carstva, a Ugarskoj je bila zakonska potvrda njenih privilegija, to e rei i njene posebnosti i, prema tome, nejedinstva carstva. Pragmatika sankcija nije omoguila Mariji Tereziji da mirno preuzme prijestolje. Opstanak Habsburke Monarhije bio je 1740. ponovo ugroen isto kao i 1618. godine. Pruski je kralj zatraio lesku osvojivi je, poremetio ravnoteu odnosa izmeu Nijemaca i nenjemakih naroda u zemljama eke krune; habsburkoj kui oduzeta je titula rimsko-njemakog cara koju je dobio bavarski knez izbornik; a francuska vojska je provalila u eku i zauzela Prag. Marija Terezija se posluila orujem svojih predaka: strpljenjem i upornou, profesionalnom vojskom i politikom mudrih saveza. Nije zatraila podrku od svojih naroda. Njezin jedini poziv na rodoljublje, dramatinom pojavom u Ugarskom saboru 1741, nije bio uspjean. Ugarski su plemii dodue izjavili da su spremni ginuti za svoju vladaricu Mariju Tereziju; ali oni njoj nee plaati poreze. Tako je sama njihova izjava o lojalnosti zapravo bila afirmacija da Ugarska zna samo za svoga vladara, a nita je se ne tie jedinstvo habsburkih zemalja. Kriza 1618. godine stvorila je u Habsburgovaca uvjerenje da e se njihovi narodi sloiti samo protiv dinastije; a kriza 1740. godine usadila im je uvjerenje da obraanje narodima nee dinastiji pomoi, nego da e ga narodi iskoristiti kako bi izvukli za nju tetne ustupke. Kad je svladala vanjske

neprijatelje, Marija Terezija posvetila se kovanju jedinstva svoga carstva. Karlo VI je ozakonio jedinstvo habsburkih zemalja, a Marija Terezija ga je provela u djelo. Kad je ona dola na prijestolje, pokrajine su znaile sve, a sredite nita; carstvo se sastojalo tek od Dvora i vojske. Marija Terezija je carstvu dala onaj birokratski sustav bez kojeg ono ne hi moglo dalje ivjeti kao velesila. Ukinula je eku kancelariju i u Beu uspostavila centralnu upravu; lokalnu upravu nadzirali su predstavnici toga sredinjeg tijela, neovisno o zemaljskim saborima. Krupnim feudalcima ostala je patrimonijska jurisdikcija nad njihovim seljatvom, i to se zadralo sve do 1848. godine. Ona je feudalcu predstavljala vie materijalnu nego politiku korist, pa je, tavie, vlastelin esto uzimao lokalnog carskog funkcionara za svoga pravnog zastupnika. Kreishatiponann, okruni kapetan, bio je ugaoni kamen carstva koje je stvorila Marija Terezija, funkcionar u sredini izmeu intendanta i prefekta. Kao u burbonskoj Francuskoj, pokrajine su ostale, a kao u Napoleonovoj Francuskoj, kapetan je vodio novu, umjetno stvorenu jedinicu, okrug. Zemaljska aristokracija izgubila je svaku stvarnu vlast; da bi je ponovo stekli, aristokrati e poslije postati pokrajinski patrioti, pa ak, kratko vrijeme, i liberali. Carski sistem koji je stvorila Marija Terezija bio je strogo carski, dapae austrijski; nije imao nikakav odreeni nacionalni karakter. Meutim, dlanovi Dvorske kancelarije u Beu i veina okrunih kapetana bili su Nijemci: stjecali su njemako obrazovanje, a njemaki je bio slubeni jezik njihove meusobne komunikacije. Ipak, bili bi se zaudili kad bi im tko rekao da im je zadaa germanska. Ali, im se nacionalni duh probudio, germanizirana je birokracija dala njemakom nacionalizmu pravo da svojata habsburku batinu, pa su se i sami habsburgovci morali zamisliti nad pitanjem jesu li oni njemaka dinastija. Zahvaljujui jo jedanput vanjskim neprilikama habsburke kue, Ugarska je izbjegla jaram i reforme Marije Terezije. Ni Marija Terezija nije mogla sebi priutiti neto slino bitki na Bijeloj gori. Tako je Ugarske sauvala svoju posebnu kancelariju i autonomiju unutranje uprave neometanu carskim funkcionarima. No Marija Terezija nakanila je da postupnim presezanjem potkopa povlateni poloaj Ugarske. Nakon zavretka sedmogodinjeg rata, vie nikad nije sazvala Ugarski sabor, a nije htjela ni imati poseban ugarski dvor, nego je ugarske velmoe dovlaila u Be, u carski dvor, gdje su oni poprimali austrijski, kozmopolitski karakter. Ekonomski je Ugarska bila tretirana kao da je a u s t r i j s k a k o l o n i j a , n a m e r k a n t i l i s t i k i n a i n . K a k o Ugarska vlastela nisu plaala nikakav porez, to

10

se iz Ugarske novac izvlaio tekim nametima na robu koju je ona uvozila iz drugih habsburkih zemalja; a da bi se ti prihodi osigurali, Ugarskoj je onemogueno da to robu uvozi iz drugih zemalja ili da je sama proizvodi. Takav je sistem odgovarao ugarskoj aristokraciji; ona je osiromaenje vlastite zemlje smatrala niskom cijenom za ouvanje svoga povlatenog poloaja. Sa svakim napretkom u nasljednim zemljama, Ugarska se sve vie izdvajala i politiki i drutveno. Marija Terezija bila je istinski utemeljitelj austrijskog carstva, a zaustavljanjem reforme na granici Ugarske postala je i utemeljitelj dualizma. Josip II je s negodovanjem gledao na majinu opreznost i nagodbenjatvo. im je ona 1780. umrla, dao se na posao da njezino djelo dovede do loginog zakljuka i od svog carstva stvori centraliziranu egalitarnu dravu. Odbio je da se okruni za ugarskog kralja, da prizna povlastice Ugarskoj i da sazove njen sabor; ukinuo je upanije i Ugarskoj nametnuo upravu njemake birokracije. Sto se tie karaktera svoga carstva, Josip II nije se ni najmanje dvoumio: to je imala biti njemaka drava. Ja sam car njemakog Reicha, rekao je. Prema tome, sve druge drave kojima vladam samo su njegove pokrajine. On je isto tako raskinuo habsburku vezu s Rimokatolikom crkvom. Mnogi su samostani likvidirani; protestanti i idovi stekli su sva graanska p r a v a ; a p o t o j e C r k v i o d u z e t p o v l a t e n i n a metnuta joj je dravna kontrola, stroa od one kojoj e Napoleon 1801. podvrgnuti Crkvu u Francuskoj. Konano je svjetovna misao mogla oivjeti; u ekoj se razgorio zapretani ar protestantizma; oslobaanjem idova Josip II potaknuo je stvaranje najvjernijih Austrijanaca, jer se konflikt izmeu dinastikih i nacionalnih interesa nije ticao jedino idova pa su oni bili bezrezervni Austrijanci. Za budui karakter habsburkih zemalja bit e jo presudniji agrarni reformizam Josipa II: u njemu je bila klica iz koje se zaelo sve to e zatim slijediti, pa i dananji izgled istonog dijela Srednje Evrope. Ukidanje kmetstva bilo je opa tekovina prosvijeenog apsolutizma, ali je Josip II bio gotovo jedini koji oslobaanjem kmetova nije oslabio njihovu vezu sa zemljom. Kmetstvo u strogom smislu rijei (to jest, sustav u kojem su seljaci smatrani pokretnom imovinom vezanom za zemlju) postojalo je samo u ekoj i Ugarskoj, dok su u njemakim pokrajinama seljaci imali svoja selita na feudalnom posjedu, ali su inae bili slobodni ljudi. Josip II je ukinuo pravo kmetstvo, kao to je to uinila i veina njemakih vladara (osim Pruske gdje e do toga doi tek u Steinovo doba). u Njemakoj, pa i sa Steinovom reformom, kad su seljaci osloboeni kmetskih odnosa, i zemlja je osloboena od seljaka. Seljacima nije zajamena sigurnost posjeda, pa su ga

11

m o g l i z a d r a t i s a m o o n i d o k s u o s i r o m a e n i oieni sa zemlje i postali teaci bezemljai. Josip II je onemoguio to ienje seljaka (Bauernlegung). Jo je Marija Terezija bila provela popisivanje cijelog zemljinog fonda sa strogom podjelom na plemika i seljaka, odnosno, tadanjim pravnim jezikom, na dominikalna i rustikalna zemljita, a Josip II je trajno zabranio svako daljnje stjecanje rustikalnih zemljita od strane plemstva i tako je masi rustikalaca zajamio posjed. Glavni mu je motiv nedvojbeno bio da sprijei poveanje dominikalne zemlje koja je davala manje poreze, a u Ugarskoj nikakve, ali svejedno ostaje injenica da se time ouvalo seljatvo. Rustikalna je zemlja i dalje ostala optereena tzv. tlakom, radnom rentom, koja se odrala sve do 1848. godine. Seljak zakupnik dominikalne zemlje morat e takoer doekati 1848. da bi stekao sigurnost posjeda. Ali, odluni je korak bio uinjen. Seljaki je stale stekao odreenu sigurnost do koje e drugdje u Evropi doi tek francuskom revolucijom. Iako su siromani seljaci i dalje prodavali svoje posjede i naputali zemlju, osobito nakon 1848, oni su ih mogli prodati samo drugim, imunijim seljacima, a ne vlasteli, bez obzira da li sitnoj ili krupnoj; tako se promjena vlasnitva zbivala unutar stalea, a ne iz jednog u drugi stale. Stoga, gdje god se habsburka vlast protezala, ouvale su se seoske zajednice1, a s njima i seljaki narodi. Politiki, Habsburka Monarhija nije promijenila svoj despotski karakter; ali je u socijalnom smislu bila blia revolucionarnoj Francuskoj nego sto je to bila Pruska, pa i zapadne njemake drave. tavie, kad su se u devetnaestom stoljeu uzdrmali temelji tog despotizma, to su francuske politike ideje naile na spremniji odaziv nego u Njemakoj jer su u Habsburkoj Monarhiji intelektualne vode, poput francuskih radikala, imale svoje korijene u slobodnom seljatvu. Naravno, daleko od toga da je Habsburka Monarhija bila isto to i jakobinska Francuska to je takoer bila zasluga Josipa II. Koliko god bilo paradoksalno, njegov je agrarni sustav koristio i visokoj aristokraciji, stalei koji je Habsburkom Carstvu dao njegovu specifinu aromu. Sigurnost seljakog zakupa pogodila je sitno plemstvo jer je sprijeila postupno jaanje ple mikog posjeda. Veleposjednici su, meutim, ve postojali i jo su se uveali na raun sitnog plemstva. Slino tome, svaki je pomak prema novanoj privredi tetio sitnom plemiu koji bi potratio ono malo novca to bi ga primio, dok je veleposjednik aristokrat primao krupne svote i s njima se pretvarao u kapitalista. Nije bilo nekog jaeg junkerskog stalea, osim u
1

To ne vrijedi za Sjevernu Italiju gdje je sva zemlja bila u vlasnitvu gospode pa su takozvani seljaci zapravo bili poljodjelci zakupnici kao u suvremenoj Engleskoj. To je bez sumnje i glavni razlog industrijskog razvoja Sjeverne Italije

12

Ugarskoj, a i ondje je to madarsko sitno plemstvo nakon 1848. krenulo drukijom linijom od pruskih junkera. Tako je Habsburka Monarhija ouvala u snazi dva stalea koja su inae drugdje propadala visoku aristokraciju i seljatvo koje uiva zemlju, pa je Carevina s prvom bila konzervativnija, a s drugim radikalnija od ostalog dijela Srednje Evrope. Oba to stalea inila su protutezu urbanom kapita lizmu koji je drugdje bio glavna poluga liberalizma devetnaestog stoljea. Josip II bio je nakanio da od svoga carstva napravi njemaku dravu, a agrarnim reformama sprijeio je pobjedu one drutvene klase i ekonomskog sustava koji su bili stjegonoe njemakog nacionalizma. Seljaci nisu naputali zemlju u burnom tempu kao u Njemakoj, a da o Engleskoj i ne govorimo, pa je austrijska industrija morala jo ekati da doe do jeftine radne snage koju je davalo obezvlaeno seljatvo. Zaostala se industrija titila visokim carinama, ime je iskljuila Austriju iz njemakog Zollvereina. Meutim, bilo bi pogreno smatrati to jedinim razlogom to Habsburgovci nisu mogli drati korak u trci za mo. Austrijski industrijski razvoj poivao je na obrtima i iskustvu eke, a Habsburka Monarhija nije raspolagala bogatim rezervama ugljena to su u devetnaestom stoljeu bile klju privredne snage. Ta dva faktora djelovala su simultano pa im je nemogue odrediti pojedinanu teinu. Isto kao u Francuskoj, spoj tih dviju nestaica ugljena i proletarijata dao je jedan jedini rezultat, pa su i Francusku i Habsburku Monarhiju, dvije tradicionalne velike evropske site, u devetnaestom stoljeu zasjenili dimnjaci Ruhra. Djelo Josipa II bilo je izvanredno dostignue pros v j e t i t e l j s k e s v j e d o a n s t v o s n a g e c a r s k o g u s trojstva. Josip II paao se u sve i sva, krupno i sitno, on je bio Konvent u jednom ovjeku. U toj iskljuivosti bila mu je i slabost. Njegova revolucionarna politika nije imala oslonca u nekoj revolucionarnoj klasi. Napoleon je doao nakon jedne velike revolucije pa se mogao oslanjati na francusko seljatvo; a Josip II je osudio francusku revoluciju, tvrdei za sebe da je kralj po profesiji i time priznao kontradikciju u samoj osnovi svoga djela. Svoj cilj mogao je postii samo revolucijom, a ona bi unitila dinastiju. Ovako, plemstvo je branilo svoje povlastice, seljatvo svoje predrasude, te su Josipovi posjedi postali niz Vandeja. Najjai otpor, koji je kulminirao ozbiljnim nemirima, pruili su mu u Ugarskoj, gdje je poziv na tradicionalna prava dao obrani drutvenih povlastica laan ton liberalizma. Pa i u ekoj je carska aristokracija, koju su bili uvezli Habsburgovci, svoje protivljenje drutvenim reformama zaogrnula nekakvim ekim rodoljubljem, te su po predvorjima Hofburga odvjeci njemakih, kotskih i panjolskih avanturista razmetljivo izmjenjivali ono nekoliko ekih rijei to su ih

13

tekom mukom bili nauili od svojih konjuara. eka je politika devetnaestog stoljea izvela svoju prvu probu. Josip II je umro 1790; beskompromisan do kraja, smatrao je svoj neuspjeh totalnim. Njegov nasljednik Leopold II nije bio takav rob teorije. Ponovo je uveo tlaku koju je Josip II bio ukinuo 1789, ali je u svemu ostalom ostavio na snazi Josipove agrarne reforme. Leopold je bio voljan da se okruni ekom krunom, ali nije htio ukinuti Obnovljeni zemaljski red iz 1627. niti obnoviti eku dvorsku kancelariju. U Ugarskoj, meutim, prethodna je pobuna bila realna pa su takvi bili i Leopoldovi ustupci. Sazvan je sabor te su s novom pompom priznate posebne ugarske povlastice; osobito su autonomnim lokalnim upravama vraene pune ovlasti, a taj je ustupak bio presudan. Svoje obeanje da e sabor sazivati svake tree godine Leopold nije uzeo ozbiljno, a njegov ga je nasljednik ignorirao sve do 1825. godine. Ta razdoblja apsolutizma mogla su zaustaviti daljnje jaanje -ugarskog separatizma, ali nisu mogla skrenuti razvoj u suprotnom smjeru dokle god je lokalna uprava bila izvan dometa carske kontrole. upanije su ouvale aristokratsku Ugarsku, tavie, iako su po zakonu bile dune da provedu agrarne reforme Josipa II, one su obzirnim odnosom prema zemljoposjednicima omoguile plemstvu da ostane na zemlji sve do 1848. godine. Jo je jedna kriza protekla po ve poznatom obrascu: i dinastija i povlatena Ugarska ustuknule su pred borbom do istrebljenja. Dolo je do nove nagodbe, opet na raun ugarskog naroda. I na irem planu dogaaji su tekli ve ustaljenim redom. Jo od vremena Karla V, Habsburka Monarhija suoavala se u prvoj polovici svakog stoljea s vanjskim, a u drugoj polovici s unutranjim opasnostima. Preranom smru 1792. Leopold II ostavio je problem svoga carstva pritupom, pa i neiskusnom sin u Franji I, posljednjem rimsko-njemakom caru. Te probleme odmah su potisnuli u stranu ratovi s Francuskom koji su zapoeli 1792. i s prekidima potrajali sve do 1814. Reformizam i jakobinstvo postali su istoznani pojmovi. Ratovi su Habsburgovcima donijeli niz katastrofa. Istjerali su ih iz Italije i Rajnske oblasti, Be su dvaput zauzele francuske ete, a 1806. je Napoleon, postavi i sam univerzalni car, prisilio Franju da ukine Sveto Rimsko Carstvo. Protiv novih sila Franjo se posluio starim orujem strpljenjem i upornou, profesionalnom vojskom i politikom saveznitva. Dok su u osamnaestom stoljeu Habsburgovci bili reformska dinastija, sad su postali kolovoe konzervativizma, a obrana poloaja njihove kue stopila se s opim interesom za stabilnost u Evropi. Tako su se jo jednom, i opet nehotice, Habsburgovci nali s odreenom misijom da Evropu brane od revolucije, kao to su je svojedobno toboe branili od Turaka. tovie, na vrhuncu Napoleonove ere osjetio se ak i daak nekadanje habsburke ambicije: u ratu 1809. Franjo je istupio kao

14

osloboditelj Njemake i voa njemakog naroda. Rat se zavrio katastrofalnim porazom, pa je Franjo mogao biti sretan to se ponovo umilio Napoleonu onim sredstvom kojim su Habsburgovci spretno baratali enidbom. Konani rat za osloboenje nije dobiven zahvaljujui nekom openarodnom zanosu, nego zahvaljujui strogo discipliniranoj vojsci sastavljenoj od seljaka i mrzovoljnoj suradnji velikih saveznika, to je potrajala koliko je trebalo da Napoleona upropasti njegovo vlastito pregnue. Kad se 1814. rat zavrio, Franjo je ve vladao vie od dvadeset godina. U ratu je sauvao veliinu svoje dinastije, a uvanje te veliine bio mu je najvii cilj i u miru. Mrzio je promjene, inicijativu odozdo, pa i najmanji znak ivota u politikim poslovima. Njegovim konzervativnim nazorima smetale su ugarske povlastice, one su mu vrijeale carsko dostojanstvo, pa je kanio nastaviti proces slabljenja poloaja Ugarske koji je bio zastao pod njegovim prethodnicima. Po svemu se inilo da e se s povratkom mira u Evropi habsburki vladar opet posvetiti staroj borbi protiv dezintegracije, da e se obnoviti spor i regularan proces irenja carske modi na raun tradicionalnih prava i iznimaka. Ali s devetnaestim stoljeem povijest Habsburke Monarhije dobila je jednu novu temu: narodi Carevine poeli su gajiti vlastite elje i tenje, a one e se u konanici pokazati nespojivim i meu sobom i s odranjem dinastije. Habsburgovci e i dalje ostati u sreditu pozornice, ali morat e se ljubazno smijeiti ostalim glumcima, a na kraju e im i binski radnici bili dobro doli aptai.

15

II NARODI 1
Jednom zgodom, kad su Franji I govorili o nekom austrijskom rodoljubu, on je nestrpljivo odvratio: A je li on rodoljub za mene? Tu je car nepotrebno cjepidlaio. Austrija je bila carevinska organizacija, a ne zemlja, pa je biti Austrijanac znailo nemati nacionalnih osjeanja nemati narodnosti. Od bitke na Bijeloj gori pa sve do Marije Terezije, Austrija je bila utjelovljena u feudalnoj aristokraciji, u magnatima. A oni sebe nisu smatrali Nijemcima (pa ni oni to su to i bili) nego Austrijancima, upravo kao to je prusko plemstvo u sebi gledalo samo Pruse. Osobito u ekoj, gdje su bili najvei fe uda lni p osje di, vel ika i nis u i ma li nik ak vih osjeaja lokalne pripadnosti, jer su bili iste habsburke tvorevine iz razdoblja tridesetogodinjeg rata. ak ni u g a r s k i E s t c r h z yj i , K r o l yj i i A n d r s s yj i , n i s u imali nekih naroitih tradicija; i njihova se mo zasnivala na habsburkim darovnicama dobivenim nakon osloboenja Ugarske od Turaka i guenja Rkczijeva ustanka. Autohtono plemstvo postojalo je samo u Galiciji i Italiji: svoju veliinu poljski velikai nisu dugovali Habsburgovcima i nikad nisu smetnuli s uma da su Poljaci iako su to ime uskraivali svojim seljacima; talijanski su aristokrati pak bili kozmopoliti, ali je Italija bila njihov svijet. Izuzmemo li Galiciju i Italiju, Austrijsko je Carstvo bilo kao velika nakupina Irski, samo to suprotno irskim veleposjednicima kojima je u svakom sluaju Engleska bila matina domovina austrijska aristokracija nije imala drugog doma osim Carskog dvora. Austrijsko je plemstvo ivjelo u zatvorenom krugu: velikai su znali samo za svoj stale, brakove su sklapali samo unutar svoga stalea, a govorili su kozmopolitskim jezikom Dvora najprije francuskim i talijanskim, poslije njemakim. Szchnyi, najvei Madar, vodio je osobni dnevnik na njemakom, a ak i u dvadesetom stoljeu Mihly Krolyi, posljednji veliki madarski aristokrat, govorio je francuski i nje maki bolje nego madarski. Taj stale dao je visoke vojne starjeine, diplomate i one malobrojne velike dravne ministre, dijelio pravdu u svojim feudalnim sudovima i do centralizatorskog djela Marije Terezije i Josipa II vodio upravne poslove Carevine. Monarhija je aristokraciji omoguila da eksploatira seljatvo a
1

Aluzije u ovom poglavlju bit e itaocu jasnije uvidom u tabele nacionalnog sastava pojedinih pokrajina koje su dane u Dodatku

16

zauzvrat je aristokracija podravala monarhiju. Svojim reformistikim djelom monarhija je ugrozila pozicije aristokracije: centralizacijom joj je ugrozila neovisnost, agrarnom reformom joj je osporila ekonomske povlastice, a razgranatom carskom birokracijom, oduzela joj je monopol lokalne uprave. Otuda je u devetnaestom stoljeu aristokracija morala od monarhije braniti svoje tradicionalne povlastice koje su i same bile tvorevine monarhije. Poput engleskog garnizona u Irskoj, i ti su veleposjednici, iako tuinci duhom a esto i podrijetlom, preuzeli nekakva liberalna, pa i nacionalistika stajalita. Meutim, nikad nisu zaboravili da su sudbinski vezani za monarhiju: iako su igrali na kartu otpora, uvijek bi se vratili Dvoru i uvijek bi iznova razoarali svoje ortake, bili oni liberali ili nacionalisti. Uza sve svoje povremene fronde, feudalna aristokracija ostala je do kraja tvrda jezgra Habsburke Monarhije. Od trema kad je Marija Terezija stvorila sredinju beku Kancelariju, niknuo je jo jedan stale koji e moi za sebe tvrditi da je u biti austrijski birokracija, oni koji su pokretali carevinski aparat. Ni taj stale nije imao neko jedinstveno nacionalno ni klasno podrijetlo. Bilo je meu njima i visokih aristokrata i Madara, pa ak i eha, kao na primjer Kolowrat. Veinom su to ipak bili Nijemci iz urbanih zajednica koji su, iako s titulama, pripadali, da se posluimo austrijskim izrazom, niem drutvu. Birokratima nisu bili na srcu ni lokalpatrioti ni privilegirani aristokrati; ideal im je bio uniformno carstvo kojim se upravlja prema naelima prosvjetiteljstva. Poput svoga najvieg uzora, Josipa II, birokrati nisu bili nikakvi nacionalni fanatici, ali ne bi ni u snu mogli zamisliti da bi Carevina bila to drugo do njemaka drava. Njemaki je neizbjeno bio jezik sredinje uprave, pa je logino postao i jezik lokalnih uprava im su one podvrgnute kontroli centra. Osim centralizacije uprave, carska je birokracija imala i kulturnu zadau da iri prosvjetiteljstvo. Pa i to je zapravo bila germanizacija. Kultura i nije imala drugog jezika; to se god stvaralo u knj i e vn os t i , f i l oz of i j i , a k i u a g r o n o mi j i , b i l o j e s a mo n a njemakom; uenih je ljudi bilo samo na njemakim sveuilitima; Njemaka je bila jedino vrelo s kojeg se mogla crpsti kultura. Upravo je na isti nain Macaulay, koji zacijelo nije bio ovjek ni natranjakog ni nacionalistikog duha, smatrao da Indije treba da podignu kulturnu razinu Indije itanjem Shakespeareovih djela i prouavanjem slavne revolucije Vilima Oranskoga. Ali kultura nije bila jedini faktor koji je birokraciju inio njemakom. Birokrati su, esto po roenju a redovito po zaposlenju, bili gradski ljudi, a svi su gradovi u

17

Habsburkoj Monarhiji imali njemaki karakter. Habsburka je Monarhija bila preteno agrarna, a malobrojnim historijski m gradovi ma to su svojedobno bili ponikli iz sela naprasno je prekinut povijesni razvoj: ekom su Pragu to uinili Habsburgovci, a ugarskom Budimu Turci. Ostala su mjesta bila trgovaka sredita, od kojih su neka planski osnovali Habsburgovci, neka pak postupno razvili poduzetni trgovci, a sva su po jeziku i kulturi bila njemaka. Praha, Budapest, Zagreb, Brno, Bratislava bili su isto toliko njemaki kao Linz ili Innsbruck, do te mjere da su imali i njemaka imena: Prague, Ofen, Agram, Brnn, Pressburg.
1

U Pragu je 1815. bilo 50.000 Nijemaca a samo 15.000

eha, i jo 1848. pristojan je svijet na ulici govorio samo njemaki, a raspitati se za put na ekom znailo je izazvati uvredljiv odgovor. I u Budimu i Peti sve do 1848. bilo je tek malo vie od treine Madara; ondje su u dvadesetim godinama prolog stoljea izlazila dva dnevnika na njemakom, a nijedan na madarskom. Gradsko je vijee raspravljalo svoje poslove na njemakom sve do osamdesetih godina devetnaestog stoljea. Ipak su Prag i Budimpeta bili glavni gradovi naroda koji su doivljavali pun nacionalni preporod. Manji su gradovi jo dulje zadrali svoj njemaki karakter, a neki, kao Brno, sve do dvadesetog stoljea. U tome su jedini izuzeci opet bili Sjeverna Italija i Galicija koje su prekasno steene da bi se razvile po habsburkom modelu. U Krakovu i Lavovu najvie je bilo Poljaka, a trgovci nisu bili Nijemci nego idovi. Italija je pak bila kolijevka i trgovine i urbanog ivota suvremene Evrope; talijanski gradovi nisu ekali da ih Nijemci stvore. S druge strane, njemaki karakter gradova imao je malo ili nikakve veze s etnikom pripadnou. Meu gradskim stanovnitvom bilo je onih koje su Habsburgovci doveli iz Njemake, ali su mnogi bili doseljenici sa sela. Nijemac to je bilo staleko ime. Oznaavalo je u biti trgovca vlasnika duana, veletrgovca, obrtnika, lihvara. Otuda se ime prenijelo na sve koji su se bavili kakvim urbanim zanimanjem pisce, uitelje, namjetenike, pravnike. Poduzetni seljaki sin, bio eh, Rumunj ili Srbin, koji bi se doselio u grad, nauio bi njemaki zanat i sa svojim bi kolegama govorio njemaki; njegova bi djeca prezirala oev seljaki govor, a njegovi unuci, dokopavi se dravne slube, ne bi vie ni znali da su ikad bili to drugo do Nijemci i graani. Gradovi su bili otoci istodobno i njemake kulture i vjernosti Dvoru. Takvim je graanima bilo glupo mariti za pokrajinske slobode, koje su bile iskljuiva povlastica feudalne gospode. Otuda je konflikt izmeu monarhijskog centralizma i pokrajina bio i konflikt izmeu gradskog srednjeg stalea i zemljine aristokracije, koji se logino manifestirao kao konflikt izmeu
1

To jest Bratislava, koja je nosila i maarsko ime Pozsny (Poun)

18

njemake prevlasti i nacionalne raznolikosti. Naravno, i njemaki srednji stale je svoj sukob s monarhijom. Podravao je Carevinu, ali je htio da se ona temelji na .liberalnim naelima, kako se to zvalo u devetnaestom stoljeu. Mrzio je utjecaj visoke aristokracije na Dvoru, htio je da mu se glas uje i u politici kao u upravi, i nije mu se svialo rastrono i smueno financijsko poslovanje Habsburgovaca. No, tim zamjerkama nije se osporavao opstanak Carevine; to su bile samo debate o brzini kojom bi trebalo ii putem centralizacije i reforme. Inae su njemaki birokrati i kapitalisti bili i ostali odani caru. Meutim, taj stale bio je samo pays legal Nijemaca pa je u devetnaestom stoljeu izgubio korak sa svojim sunarodnjacima. Habsburkom povijeu su u njenom posljednjem stoljeu dominirali nacionalni problemi, a od njih se vremenski prvi postavio nacionalizam Nijemaca. U poetku on nije osporio opstanak dinastije, samo je teio za promjenom karaktera Carevine, moda samo da ga razvije. Naime, ako je staro carstvo imalo neki nacionalni karakter, onda je on bio njemaki. Rimsko-njemakog cara su openito, iako nes1ubeno, zvali njemakim carem, a carstvo je jo od petnaestog stoljea bilo poznato kao Sveto Rimsko Carstvo Njemake Narodnosti. Od 1806. do 1815. nije bilo nikakve Njemake, a nakon 1815. habsburki su njemaki poda nici opet pripali Njemakom Savezu. Nadalje, izuzmemo li kozmopolitsku kulturu Dvora, u cijelom je carstvu vladala njemaka kultura, sveuilita su bila njemaka, i zato e kasnije tvrdnja da je njemaki dravni jezik Austrije biti uvjerljiva. ak bi i predstavnika vlast, klasian zahtjev liberala, ojaala pozicije Nijemaca. lako su predstavljali samo treinu stanovnitva, Nijemci su plaali dvije treine neposrednih poreza. Inae je Nijemac individualno plaao ukupnog poreza dvaput vise od Ceha ili Talijana, gotovo pet puta vie od Poljaka, i sedam puta vie od Hrvata ili Srbina. Stoga bi uvoenje cenzusom ogranienog izbornog prava, to je bio univerzalni program liberala, zapravo dalo preteno njemaki parlament. Zato su se Nijemci nali u dilemi tek kad je iz nacionalizma ponikao zahtjev za unitarnom nacionalnom dravom. Neki su krenuli ekstremnom linijom da se radi nacionalne Njemake zbace Habsburgovci, drugi pak jednako ekstremnom linijom da se nacionalnoj Njemakoj pripoje sve habsburke zemlje, pa i Ugarska. Veina je ipak pretpostavljala da e se Njemaka ostvariti u granicama Njemakog Saveza, to bi znailo da bi bili ukljueni esi i Slovenci, ali ne i Ugarska. Ta nada propala je 1866; austrijski su Nijemci iskljueni iz nacionalne Njemake i tako se u njima rodio konflikt lojalnosti. Ali sada se Nijemci nisu mogli tako lako okrenuti protiv Habsburgovaca. U Carevini su drugi narodi poeli isticati svoje zahtjeve koji su bili upereni vise protiv

19

Nijemaca nego protiv cara. Raspad Habsburkog Carstva mogao je Nijemcima donijeti ono to su e1jcli pripojenje njemakoj nacionalnoj ali im je mogao donijeti i teko pogoranje gubitak povlatenog poloaja u zemljama koje su bile tradicionalno njihove. Tako su Nijemci do kraja ostali razapeti dilemom emu e se prikloniti: dok s jedne strane zacijelo nisu bili bezrezervni Austrijanci poput veleposjednika i krupnih kapitalista, s druge strane gajili su nadu da bi se Carevina ipak nekako mogla pretvoriti u njihovu. Dakle, feudalna aristokracija i njemaki gornji srednji stale bila su dva stupa na kojima je u poetku devetnaestog stoljea poivala Habsburka Monarhija. Smeta l a j e al i j oj nij e pr i je t il a ops t a nku ir a , d o n e k le liberalna i nacionalna njemaka svijest. Tu ravnoteu ugroavale su druge dvije snage koje su zahtijevale promjenu karaktera, a katkad i kraj Monarhije: tradicionalni nacionalizam madarskog i hrvatskog, sitnog plemstva i inovacijski nacionalizam seljakih masa. Posebna politika povijest Ugarske proizvela je u Evropi izuzetan a u Habsburkoj Monarhiji jedinstven drutveni rezultat: odrala se sitna vlastela. U ekoj i nje makim zemljama izmeu visoke aristokracije i seljatva nije bilo niega. U Ugarskoj je od deset milijuna stanovnika pola milijuna bilo plemia. To pola milijuna predstavljalo je madarski narod. Ugrin ili Madar bio je, isto kao i Nijemac, staleki pojam: znaio je zemljoposjednika osloboenog zemljinog poreza, koji je lan upanijskih skuptina i koji sudjeluje na izborima za sabor. 1 Posjedi tih plemia bili su svakakvi, od velikih gotovo kao u magnata do malih, pa i manjih od mnogih seljakih. Otprilike treina toga plemstva imala je posjede koji su omoguavali lagodan ivot i dobit, i te su porodice bile stjegonoe tisugodinje Ugarske. Tim se izrazom prelazilo preko stoljea i tri etvrti turske vlasti, Ugarska predstavljala kao jedinstvena drevna tvorevina i pretpostavljalo da je ona utjelovljena u povlasticama zemljoposjednika. U devetnaestom stoljeu tradicionalno je rodoljublje preuzelo masku modernog nacionalizma, a konzervativna obrana tradicionalnih prava pretvorena je u objavu liberalnih naela. Stvarnost je ostala ista: plemstvo se borilo za svoj povlateni poloaj. To sitno plemstvo samo je priznavalo habsburkog vladara i nita vie; svaka je njegova povlastica bila zapreka nametanju carske vlasti, bilo u upravi ili u zakonodavstvu ili oporezivanju. U prolosti je esto doivjelo da ga izda aristokracija koja je, katkad posredujui izmeu vladara i sabora a jo vie sluei Habsburgovcima, stjecala bogatstva i poloaje. U madarskoj povijesti devetnaestog stoljea sredinji je dogaaj bila nagodba izmeu
1

Tako je Ugarski sabor imao iri elektorat od predreformaskog britanskog Donjeg doma

20

aristokracije i sitnog plemstva; ona je bila bitan uvod u nagodbu izmeu Ugarske i Habsburgovaca kojom se zastarjeli drutveni sustav u Ugarskoj sauvao sve do dvadesetog stoljea. Sitno plemstvo postojalo je i u Hrvatskoj, inae kraljevini ovisnoj o ugarskoj kruni. Ni to plemstvo nije imalo nacionalno obiljeje, : bolje reeno, i njegov je nacionalizam bio samo obrana klasnih privilegija. Izmeu ugarskog i hrvatskog plemstva nije bilo antagonizma. Dapae, Hrvati su ouvanje svojih povlastica dugovali svojoj vezi s Ugarskom, jer bi hrvatsko plemstvo, da je ostalo samo, doivjelo sudbinu eha. Kad je 1790. borba protiv Josipa II bila na vrhuncu, Hrvatski je sabor prenio svoje pravo odobrenja poreza na Ugarski sabor kao jae i za otpor sposobnije tijelo, a vlast nad hrvatskim upanijama povjerilo Ugarskom namjesnitvu u Budimu, a ne hanu, carskom zastupniku. U devetnaestom stoljeu hrvatsko je plemstvo nastavilo sve jae povezivanje s Ugarskom kao sigurnijom linijom. Hrvatski je sabor 1827. godine odluio da se u hrvatske kole uvede obavezno uenje madarskog jezika, a 1830. je taj jezik nametnuo i hrvatskom inovnitvu. Tek kad se i njima samima htio nametnuti madarski, umjesto latinskoga, hrvatski su plemii poeli mijenjati politike kurs i osjeati konflikt izmeu svojih nacionalnih i klasnih interesa. Madarski je nacionalizam gurnuo hrvatsko plemstvo u naruje Habsburgovaca, ali se inae hrvatsko plemstvo razlikovalo od ugarskoga iz jo dva razloga. Prvo, Hrvati nisu imali magnata; veliki zemljoposjednici u Hrvatskoj bili su madarski magnati kojima nije bilo stalo do hrvatskih prava; stoga se hrvatsko plemstvo i nije smjelo tek tako upustiti u sukob sa Carevinom. S drugim razlogom je mogunost takva sukoba bila jo manja. Madarsko sitno plemstvo ivjelo je za se, povueno u svojim upanijama; od njih je malo tko ulazio u kraljevu slubu; oni su manje-vie u habs burkome kralju gledali tuinca, a esto i neprijatelja. Hrvatska, nasuprot Ugarskoj, nikad nije bila pod turskom vlau, a kao granina krunovina imala je aktivnu ulogu u borbi protiv Turaka. Otuda je hrvatsko sitno plemstvo imalo za sobom tradiciju vojne slube, ono je generacijama davalo habsburkoj vojsci povelik broj aktivnih oficira. Zato je i bilo privreno dinastiji, dok se madarsko plemstvo s njom proraunato pogaalo. Osim toga je hrvatsko plemstvo bilo mnogo manje okretno od madarskoga; uostalom, u svakoj zemlji aktivni su oficiri ogranieni i nespretni politiari. Tim hrvatskim plemiima bilo je sueno da ih svi redom ostave na cjedilu i njihove madarske kolege, i njihov kralj, pa na kraju i njihov hrvatski narod. Upletanje naroda, masa, u politiki ivot bio je ne samo u Hrvatskoj nego i u

21

cijeloj Carevini prijelomni dogaaj devetnaestog stoljea. Zahtjev za demokratizacijom nije bio nikakva posebnost Habsburke Monarhije, ali je u njoj bio poseban po tome to se oitavao u nacionalnoj formi. Tradicionalni, kako e se nazvati, historijski narodi bili su faktiki staleki redovi: Madari sitno plemstvo a Nijemci trgovci i obrtnici. Ni jedni ni drugi nisu se srodili s pukom iz kojeg su Madari izvlaili rentu a Nijemci profil. A kako nije bilo austrijskog amalgama, to je svako irenje politikog drutva pojaavalo nacionalnu sloenost Carevine. Seljake su mase objavile svoje postojanje, i to je bila prijelomna injenica i nacionalne i drutvene povijesti. Ovom se generalizacijom ipak pojednostavnjuje, pa i iskrivljuje stvarni proces. Naime, u prvoj fazi, koja je dosegla vrhunac 1848, seljake mase gotovo se i nisu pokrenule; u najboljem sluaju, iz njih su iznikli novi izdanci intelektu aln og iv ota. Na ro di t o su se ponovo poja vili na po zornici povijesti 1848. bili su tvorevine pisaca i jo su postojali samo u mati; to su bili narodi s vie pisaca nego italaca. Te pisce rodio je agrarni sustav Marije Terezije i Josipa II: to su bili sinovi dobro stojeih seljaka, austrijske verzije stalea koji je Francuskoj dao jakobince. Ali dok su u Francuskoj jakobinci dovrili nacionalno ujedinjenje, u Srednjoj Evropi su intelektualci razbili jedinstvo Carevine. Kako nisu bili ni veleposjednici ni trgovci, nisu mogli postati ni Austrijanci ni Nijemci. Neki srednji stale, kao sitno plemstvo, postojao je samo u Ugarskoj, i ondje su intelektualci, makar podrijetlom bili Slovenci ili Rumunji, mogli postati Maari kao sitno plemstvo. Drugdje su intelektualci morali stvoriti vlastitu narodnost, uspavanu narodnost svojih seljakih oeva. Rane nacionalne pokrete zaeli su i poveli pisci, uglavnom pjesnici i povjesniari, a njihova je politika bila vie literarna nego ivotna. Narodni prvaci zborili su kao da imaju podrku svjesnog, organiziranog naroda, a znali su da im je narod jo uvijek samo u njihovim knjigama. Jedan pionir ekog narodnog pokreta, na sastanku sa svojim drugovima piscima u Pragu, rekao je: Da sad na nas padne strop, bio bi to kraj narodnog preporoda. ivei u zatvorenom svijetu mate, te prve voe vodile su iznova historijske bitke koje su bile odluene ve, stoljeima prije toga. Oni nisu znali kad treba poputati a kad se odupirati, napose nisu znali ime se odupirati. Nisu shvaali da je politika sukob snaga, nego su mislili da je ona sukob argumenata. Mobilizirali su prava, a ne pristae. Jakobinci su Pravima ovjeka nadahnuli revolucionarne vojske, a u Habsburkoj Monarhiji narodni su prvaci smatrali da su sama prava dostatna, a akumulacija prava da je neodoljiva. Muili su se da dokazu zakonitost svojih prava isto tako ustrajno kao to se Karlo VI trudio da mu Evropa prizna Pragmatiku sankciju. Svaki se narod proglasio batinikom

22

nekog od nekadanjih kraljevstva na ijim se ruevinama bila izgradila Habsburka Monarhija, a oni koji nisu mogli otkriti nikakvo kraljevstvo nali su bar pokrajinu. Njemaki nacionalisti pozivali su se na nasljee Svetog Rimskog Carstva Njemake Narodnosti, Madari su traili sve zemlje Krune svetog Stjepana kao madarsku nacionalnu dravu, esi su ih popratili zahtjevom za svim zemljama Krune svetog Vaclava, Hrvati su zahtijevali Trojednu kraljevinu kojom je nekada vladao hrvatski kralj. Mijeali su se historijski i nacionalni zahtjevi, to je bila klasina sljeparija austrijske politike u devetnaestom stoljeu. U svakoj je pokrajini veina inzistirala da se od historijske jedinke stvori nacionalna jedinka, dok je manjina traila da se pokrajina prekroji prema nacionalnoj podjeli. Tako se u tajerskoj njemaka veina pozivala protiv tamonjih Slovenaca na isto jedinstvo pokrajine na koje se u ekoj eka veina pozivala protiv tamonjih Nijemaca. Narodni su prvaci vodili borbu intelektualnim orujem i za intelektualna dostignua. Osnovali su nacionalne akademije i zahtijevali osnivanje nacionalnih sveuilita. Nijemci su nastojali zadrati svoj monopolni poloaj u dravnoj slubi, drugi su nastojali prodrijeti u nju. Nacionalna borba bila je borba za mjesta u birokratskom aparatu. Na mase se pozivalo kao na kakav zakulisni duh, na pojaanje ija se pojava i ne oekuje. U drugoj polovici devetnaestog stoljea mase se vie nee zadovoljavati tom skromnom ulogom. Nakon 1848. gradovi su poeli rasti sve intenzivnijim ritmom. Revolucija je ukidanjem tlake raskinula i posljednji legalni lanac koji je seljaka drao za zemlju; jo dublje od toga, neumoljiva je kiselina revolucionarnih ideja to su prodrle iz Francuske izgrizla tradicionalni nain ivota koji je bio jai lanac od tlake. Ruralni ivot nije mogao odoljeti udaru racionalizma. Bujica seljatva izbila se u gradove i potopila njemake otoke; konano su gradovi poprim i l i k a r a k t e r s v o j e s e o s k e o k o l i c e . t a v i e , taj porast gradova bio je i uzrok i posljedica industrijali zacije, a klasni sukob koji je iz nje potekao i to je dobio nacionalnu boju. Ve otprije etablirani kapitalisti i struni majstori bili su Nijemci, a novi, prodorni kapitalisti i nekvalificirani radnici bili su esi i Slovenci. Tako su nacionalni pokreti u svojoj drugoj fazi, iako jo ogranieni na grad, dobili ire razmjere: raspalile su se ma sovne strasti koje intelektualni prvaci vie nisu mogli ni obuzdati ni njima zagospodariti, pa su narodnosti povele borbu za blagostanje i vlast, a ne za akademske ideale. Na kraju, u dvadesetom stoljeu, nastupila je trea faza koja se jo nije bila zavrila kad se Habsburka Monarhija sruila i raspala. Nacionalizam je intelektualan pojam, nezamisliv bez pismenosti. ovjek koji ne zna citati i pisati, govori nekakvim dijalektom koji e postati narodni jezik tek na tiskanoj stranici. Nacionalni je

23

pokret niknuo iz seljatva, ali ga nije mogao obuhvatiti dokle god je ono bilo nepismeno, sposobno da sebe opie samo kao domae ljude. Porastom gradova, nacionalizam je potekao natrag prema svom izvoru. Masovna pismenost, proizvod gradova i industrijskog sistema, prenijela se na selo i stvorila seljaki nacionalizam. U tom su nacionalizmu odjeknuli klasni sukobi i tanje: mrzio je veleposjede, ali nije volio ni gradski ivot, pa ni urbani nacionalizam s njegovim bogatijim intelektualnim okusom. Profesori su izgurani te su posljednje nacionalne voe u Habsburkoj Monarhiji bili sveenici, neprijatelji ideja francuske revolucije iz kojih su se bili rodili nacionalni pokreti. Nacionalisti intelektualci bili su se obratili masama, a mase su odgovorile odbacujui intelektualne vrijednosti. U ovoj opoj shemi razvoja nacionalnog pokreta kriju se goleme i vremenske i prostorne varijacije. Habsburka se Monarhija protezala Evropom od vicarske do Turske a potrajala je stoljeima. Nedvojbeno je najdublja podjela bila izmeu vodeih naroda i podreenih naroda: izmeu Madara, Nijemaca, Poljaka i Talijana s jedne, te slavenskih naroda (osim Poljaka) i Rumunja s druge strane. Iako ugroeni zajednikom opasnou, ni vodei narodi nisu bili sloni: Talijani su se htjeli osloboditi Nijemaca, a madarizacija nije tedjela Nijemce u Ugarskoj. Podreenim narodima nije ni zajedniki jaram dao zajedniki karakter, esi, sa svojim razvijenim intelektualnim ivotom i kapitalistikom industrijom u ekspanziji, stekli su buroaski karakter, dok su Hrvati, po svom sitnom plemstvu i po niti historijskog kontinuiteta, zadrali odreen aristokratski duh; i jedni i drugi razlikovali su se od seljakih naroda. S druge strane, narodi u kojima je potrajala nekakva protestantska tradicija esi i Madari imali su samostalniji duh od katolikih naroda, Hrvata i Slovenaca, kojima su Habsburgovci jo bili crkvom sankcionirana vlast; i protestantski i katoliki narodi u Habsburkoj Monarhiji osjeali su se na svome vie nego pravoslavni narodi, Srbi i Rumunji, kojima je Carevina u najboljem sluaju mogla znaiti neto korisno ali tue. Dinastija se ipak jo uzdizala iznad nacionalnih i svaa, pa su sukobljeni narodi nastojali da je pridobiju, a ne da je zbace. Samo su Talijani jo od poetka devetnaestog i Srbi od poetka dvadesetog stoljea traili da se posve oslobode Habsburgovaca, pa se Carevina od prvih uzdrmala iz temelja, a na drugima razbila u komade. Svim ostalim narodima Habsburgovci su mogli manevrirati. U prvoj polovici devetnaestog stoljea inilo se da dinastiju ugroavaju dvije velike historijske nacije, Nijemci i Madari; da bi se obranila, ona se vratila politici Josipa II i obratila podreenim narodima. To je i bila sr zbivanja 1848, prekretnice u sudbini Habsburgovaca. Jer, dinastija nije mogla pobjei od vlastite

24

historijske batine, nije se mogla odredi nazora protureformacije niti se udruiti sa seljatvom protiv njegovih gospodara. Dinastika vlast i madarske i njemake povlastice bile su, svaka na svoj negacija demokracije, te se protiv Madara i Nijemaca Habsburgovci nisu usudili posegnuti za demokracijom iz straha da e im se ona vratiti kao bumerang. Suoeni s opasnou od podreenih naroda, stari su protivnici izgladili svoje sporove, i to je bila nagodba 1867. godine. Toj nagodbi dinastija nije uspjela izbjei, tako su se i ona i Nijemci i Madari spleli u zajedniku propast.

25

III STARI APSOLUTIZAM: METTERNICHOVA AUSTRIJA 1809-1835

Zemlje habsburke kue konano su dobile ime 1804. godine postale su Austrijsko Carstvo. Ali tom krtenju prijetilo je da bude samrtniko. Godine 1805. je habsburki san o univerzalnoj monarhiji ispustio svoj posljednji apat s ambicijom Franje II da staru Evropu obrani od Napoleona. Austerlitz je razbio san, zatro i posljednje tragove Svetog Rimskog Carstva, a Franju sveo, u najboljem sluaju, na drugorazrednog cara. Bilo kako bilo, Austrija je otud isplivala kao samostalna drava i nastojala voditi samostalnu politiku. Plod toga bio je rat 1809. godine kojim je Austrija mislila nadi novu pobudu za akciju time to e biti na elu borbe za osloboenje Njemake. Taj rat umalo da nije unitio Austrijsko Carstvo. Napoleon je pozvao Ugarsku na ustanak i ak pravio planove o nekoj nezavisnoj ekoj kraljevini. Austriju nije spasila ni vojna snaga ni neka odanost njezinih naroda, nego nepovjerljivost izmeu njezinih carskih susjeda: ruski car Aleksandar i Napoleon nisu se mogli sloiti oko uvjeta podjele pa su se zadovoljili teritorijalnim promjenama Aleksandar je uzeo istonu Galiciju a Napoleon je od nekoliko junoslavenskih zemalja stvorio francusku provinciju Iliriju. Dogaaji 1809. godine zacrtali su put austrijskoj politici u idu6ih etrdeset godina, a moglo bi se reci i cijelog stoljea koliko e jo Carevina ivjeti. Austrija je postala evropska potreba. Grublje reeno, velesile su se sloile da e preostali fragmenti habsburke tenje za univerzalnom monarhijom biti bezopasniji u habsburkim rukama nego u rukama nekog novog pretendenta na svjetsko carstvo. Narav Austrijskog Carstva bjelodano se pokazala u oprenosti izmeu Austrije i Pruske. Nakon Napoleonova poraza, obje su drave opet stupile u red velesila, ali je taj rang Pruska stekla otrim reformama a Austrija elastinom diplomacijom i domiljatim paktovima. Olienje te Austrije bio je Metternich, koji je 1809. godine postao ministar vanjskih poslova te je trideset i devet godina pred Evropom predstavljao Austriju. I njemu i Evropi Austrija je bila diplomatski pojam. Metternich je bio Nijemac iz Porajnja, sa zapadnoevropskim odgojem i nazorima, zakanjeli racionalist prosvjetiteljstva, to je uivao u graenju apstraktnih politikih sustava i bio uvjeren u svoju nepogreivost. Svojom diplomatskom vjetinom proveo je Austriju kroz opasno razdoblje od 1809. do 1814. godine, a zatim je od nje uinio sredite evropskog poretka koji je nastao nakon

26

Napoleonove propasti: simbol njegova uspjeha bio je Beki kongres. Jer, ako je Austrija bila evropska potreba, Evropa je bila austrijska potreba. Austrija nije mogla voditi izolacionistiku, pa ak ni samostalnu politiku; morala je stalno opravdavati svoje postojanje, ispunjavati neku misiju, graditi sustave saveza. Metternichova vanjska politika rodila se iz tekih kunji usred kojih je bio preuzeo dunost: zato se straio akcije, stalno nastojao odgaati odluke i teio samo za mirovanjem. I Evropa je, u generaciji nakon Napoleona, bila eljna mirovanja pa se Metternich uklapao u takvo evropsko raspoloenje. Na njegovu nesreu, nadivio je to rata situ generaciju i doivio Evropu koja trai pozitivnije ideale. Poput ostalih evropskih dravnika iz 1815, i Metternich je pretpostavljao da e svaka nova opasnost za evropski poredak opet doi iz Francuske, pa mu je vanjska politika bila zamiljena da egzorcira Napoleonovu sablast. Napoleonovo se carstvo temeljilo na francuskoj prevlasti u Italiji i zapadnoj Njemakoj, a sad su se one obje nale pod austrijskim okriljem. Franjo II nije ponovo preuzeo titulu rimsko-njemakog cara i to e odricanje poslije dobiti odreenu simbolinu vanost. Ta promjena se 1815. inila vie nominalnom nego stvarnom. Drevna je titula bila patvorina koju su i sami Habsburgovci smatrali takvom. Njemaki Savez, stvoren 1815, predstavljao je vru uniju od oronulog carstva, a Austrija je, kao drava predsjedateljica, jo vodila glavnu rije u njemakoj politici. Austrija se 1815. nije odrekla vodstva u Njemakoj, dapae, uinila je obratno: afirmirala je svoj njemaki karakter, pa iako je prihvatila Prusku kao po snazi drugu dravu Njemakog Saveza, to je bilo partnerstvo u kojem je Pruska obavljala posao, a Austrija uivala poasti. I Austrija i Pruska bile su preve oslabljene Napoleonovim ratovima da bi se uputale u meusobno suparnitvo; zajedniki strah od Napoleona bio ih je zbliio, a zajedniki strah od Francuske, i jo vie od francuskih ideja, drao ih je zajedno jo cijelu jednu generaciju nakon Leipziga i Waterlooa. Teoretski su Austrija i Pruska trebale zajedniki braniti Njemaku, a praktiki je Austrija glavnu zadau prepustila Pruskoj da bi poslije, ali prekasno, uvidjela da ju je to lukavost skupo kotala. Osebujna je austrijsk1a misija, chef d'oeuvre Metternichove politike, bila sigurnost Italije. Ta zadaa potekla je iz pukog sluaja iz ablonskog poteza diplomacije osamnaestog stoljea kojim je 1797. Austrija kao nadoknadu za Nizozemsku dobila Veneciju. Onda je Veneciju i Lombardiju (austrijski posjed jo od rata za panjolsku batinu) Austrija bila izgubila u ratu s Napoleonom, koji je od njih stvorio Kraljevinu Italiju; oba podruja su 1814. vraena Habsburkom Carstvu te su

27

proglaena Kraljevinom Lombardija-Venecija, to je znailo da vie nisu neke periferne provincije nego bitan sastavni dio Austrije. Pitanje Italije bilo je u sreditu austrijske vanjske politike vise od etrdeset godina pa e zbog njega 1866. Austrija izgubiti rat s Pruskom. Misija u Italiji trebala je Austriji kao opravdanje u oima Evrope. ak su i brige to ih je donosila imale svojih prednosti, jer su svraale panju Evrope na Austriju kao to e zbog neke zanimljive bolesti biti u centru panje ovjek koji je inae po svemu beznaajan. Talijansko pitanje olakalo je Austriji situaciju u vie diplomatskih kriza: Italiju je Engleska htjela sauvati od Francuske, a Rusija od Engleske, i zato su bile s Austrijom popustljivije na drugim mjestima. Austrija je imala i dubljih razloga da se uporno dri Italije. Lombardija-Venecija bila je posljednja spona s idejom o univerzalnom carstvu. Ona je od Austrije inila sredozemnu silu i dio Zapadne Evrope, i Habsburgovcima omoguavala da ne budu samo jo jedni njemaki vladari. Bilo je jo dubljih motiva za austrijsku prisutnost u Italiji. Naime, upravo je u Italiji austrijska ideja bila osobito u pitanju. Habsburko se Carstvo temeljilo na tradiciji, na dinastikim pravima i na meunarodnim ugovorima; za njega je bilo bitno naelo zakonitosti vlasti A nacionalno naelo, koje je Napoleon proklamirao u Italiji, poricalo je naelo zakonitosti i ugroavalo temelje habsburkog opstanka. S drugim protivnicima Habsburgovci su se mogli nagoditi; mogli su se pogaati i s njemakim nacionalizmom, kako su to pola stoljea pokazivali projekti o Velikoj Njemakoj; samo je talijanski nacionalizam bio nepomirljiv. Talijanski radikali nisu traili ustupke od Habsburgovaca, nisu nastojali pridobiti dinastiju, ili stei neki poseban poloaj u Carevini, nisu ak teili ni za historijskom afirmacijom pozivom na lombardijsku e1jeznu krunu. Iako je talijanski pokret bio malen i materijalno slab, njegova ideja vodilja bila je Habsburkoj Monarhiji totalno subverzivna i zato su Metternich i njegov sustav stalno ratovali s njim. Vei je dio austrijske vojske bio koncentriran u Sjevernoj Italiji, glavna tema Metternichove diplomacije bila je Italija, a dogaaji u Italiji bit e presudni za sudbinu cijele Care-vine i 1848. i 1859. godine. Zbog Radetzkyjevih pobjeda propale su revolucije 1848, a Magenta i Solferino sruili su apsolutizam 1859. godine. Poput sukoba sa Srbijom u iduem stoljeu, sukob izmeu Habsburkog Carstva i talijanskog nacionalizma simbolizirao je sraz izmeu dva svijeta. Metternich je u svojoj vanjskoj politici polazio od pretpostavke da je od primarnog znaenja situacija u Zapadnoj Evropi, smatrao je da glavna opasnost bekom dvoru prijeti od francuske agresije, to da mu je glavni problem sigurnost

28

Njemake i Italije. Pretpostavka je bila pogrena: Francuska je bila prela svoj zenit i vie nikad nee zaeljeti da zagospodari Evropom. Opasnost opstanku Austrije, koja e je konano i unititi, prijetila je iz Rusije, a ne iz Francuske, te je najtei austrijski problem bilo istono pitanje. U osamnaestom je stoljeu istono pitanje bilo samo natjecanje izmeu Rusije i Austrije oko prisvajanja turskih teritorija. Takvo rjeenje vie nije bilo mogue. Sa svojom posljednjom teevinom Rusija je 1812. izbila na Dunav, a s nekom novom zacijelo bi prela preko njega. Dunav je pak Austriji bio jedina ekonomska veza s vanjskim svijetom u doba prije eljeznice, i ostat e joj najvanija veza i nakon toga; kad bi dopustila Rusiji da uzme ue Dunava, Austrija bi prestala biti samostalna sila. Daljnja je podjela bila iskljuena i to je u istonom pitanju od 1812. do 1914. bila dominantna injenica koju su austrijski diplomati tek s vremenom shvatili, a ruski nikada. I Turska je bila postala evropska potreba; Austrija i Turska, obje ovisne vie o naelu zakonitosti vlasti nego 0 vlastitoj snazi, bile su povezane zajednikom sudbinom. Gentz, publicist koji je Metternichu davao ideje, pisao je 1815: Kraj turske monarhije mogla bi austrijska monarhija nadivjeti samo kratko vrijeme. To to je ouvao mir izmeu Rusije i Austrije a da je istodobno sprijeio svako daljnje irenje Rusije na Balkanu, bilo je najvee dostignue Metternichove diplomacije, to vee to ga je on cijenio manje od svoje borbe protiv revolucije. Ipak, to dvoje ilo je skupa, i moda je Metternich znao to radi kad je preuveliavao opasnost od Francuske i radikalnog nacionalizma. Jer, to je bilo sredstvo kojim se Rusiji pozornost skrenula s Dunava i Carigrada. Monarhijska solidarnost i stvar konzervatizma odmamile su najprije Aleksandra I, a zatim i Nikolu I, od dobitaka za koje se Rusija, nakon pobjede nad Napoleonom, inila dovoljno jaka da ih sebi osigura. Nakon 1815. je Aleksandar, pristupaniji opim idejama, pa i liberalniji, pretpostavljao da mu je Otomansko Carstvo praktiki u rukama. Na njegove obaveze u Evropi vratili su ga ustanci u Italiji 1821; a Kongres u Veroni 1822, sazvan radi razmatranja grkog pitanja, posluio je umjesto toga za odluku o intervenciji protiv liberala u panjolskoj. Aleksandru je pozornost skrenuta s Istoka, a to je Metternichu bilo vrijedno spora to e iz toga izbiti s Engleskom. Trik je nakon 1825. valjalo ponoviti s Nikolom I, koji je bio nepopustljiviji, pa i konzervativniji od svoga brata. Nikola je zapravo iznevjerio stvar konzervatizma to je 1829. ruska vojska prela Dunav i krenula na Carigrad. To je bila najtea kriza u Mettcrnichovoj diplomaciji. Metternich je bio ponukan planirati anglo-austrijski savez protiv Rusije, pa i razmatrati eventualnost rata na Balkanu kakav e i izbiti 1878. godine. Njegov sustav spasile su revolucije 1830. u Francuskoj i Italiji, napose ustanak u Poljskoj. Time kao da se opravdao Metternichov konzervativni strah

29

i jo jae istaknula pogrenost Nikolinih ambicija. Osim toga, pokazalo se da je osvajanje Turske zadaa koja nadilazi ruske snage i diplomatsku vjetinu; ak su i ruski dravnici zakljuili da Turska za sada predstavlja potrebu. Tako se 1833. Nikola I sastao s Metternichom u Mnic hovom Hr adi tu dola ze i mu k ao u en ik uitel ju. Konzervativni savez Rusije i Austrije obnovljen je na dvostrukoj osnovi: odupirati se revoluciji u Evropi i ne paati se u Tursku. Dogovorom u Mnichovom Hraditu zajamena je Austriji sigurnost, to je istodobno bit i cilj kojem je Metternich dotle teio dvadeset godina i osnova njegov e d a l j n j e R u s i j a i A u s t r i j a s u s e d o g o v o r i l e d a e voditi negativnu politiku na Balkanu; daljnji opstanak Austrije bila je jedina cijena tog ruskog ustupka. Nema sumnje da je u tome ruski car bio potaknut ne samo svojim monarhistikim uvjerenjem nego i opim otporom na koji bi nailo daljnje rusko napredovanje na Balkanu; svejedno, uvjerenje je bilo istinsko i to je pobjeda Metternichove diplomatske vjetine. Na konzervativnom prijateljstvu Austrije i Rusije temeljila se Metternichova politika i Metternichova Austrija. Toj konzervativnoj alijansi spremno se pridruila Pruska. Bura u Francuskoj je stiana, a Engleska se mogla producirati liberalnim naelima bez opasnosti za poredak u Evropi. Ali u Metternichovu uspjehu krila se slabost Austrije, jer se ona nije ouvala zahvaljujui svojoj snazi nego zato to je to drugima odgovaralo. Velesila postaje evropska potreba samo kad je na zalasku; tko je zbilja velik, ne mora opravdavati svoje postojanje. S Josipom II habsburka je kreativnost bila bljesnula posljednji put. Franjo I, koga je u mladosti ikanirao stric; Josip a u zrelosti zet Napoleon, izrodio se u tvrdoglava negatora. Niim se nije isticao osim ustrajnim otporom vanjskim neprijateljima i unutranjim promjenama. Onako osrednjeg karaktera i inteligencije, on je mogao biti kakav-takav ruski car, vladar klimavog carstva gdje poslovi manje-vise teku bez ravnanja odozgo. Ali Austrija nije bila Rusija: to je bila centralizirana drava, s najrazvijenijim i najglomaznijim birokratskim aparatom u Evropi. Zahvaljujui Mariji Tereziji i Josipu II, austrijski je car mogao zbilja vladati i svoju volju nametati irom Carevine. Ali Franjo nije imao volje i s njim birokracija nije imala ni vodstva ni politike. Mane takva sistema morale su tadanjeg promatraa, koji je tek upoznavao birokratsku vlast, zapanjiti gore nego nas danas. Austrijsko je inovnitvo bilo prilino poteno, nadasve marljivo i openito visoko moralno; vjerojatno je vie koristilo nego tetilo. Bilo je takoer sporo, proizvodilo je brda papira, u stvaranju novih birokratskih mjesta vidjelo svoj glavni cilj, i zaboravljalo da ima posla s ljudskim biem. Te su znaajke danas dobro poznate

30

graaninu svake civilizirane drave. Ipak, moda je austrijskoj birokraciji politiko usmjerenje manjkalo vise nego to je obino; a kako je austrijsko inovnitvo u veini bilo sposobno i otroumno, to je taj nedostatak jo vise upadao u oi. Ope je miljenje Hartig, jedan od najbliskijih Metternichovih suradnika, ovako formulirao: Mjesto vlasti preuzela je administracija. Postojali su organi ali Franjo se nije dao nagovoriti da se njima koristi. Ukinuo je, obnovio, pa opet ukinuo Dravno vijee, koje je Mariji Tereziji smiljalo reforme. Umjesto njega, stvorio je Ministarsku konferenciju, ali je nije sazivao. Neki su birokrati i dalje prov o d i l i a k t e J o s i p a I I , a n e k i s u s v o j o m jedinom dunou smatrali otpor jakobinstvu. Neki su nastavljali potkopavati povlastice pokrajina i aristokracije, to ga je bila zapoela Marija Terezija, a neki su u pokrajinama i plemstvu gledali bastione Carevine. Neki su jednako mislili, kao svojedobno Josip II, da se Carevina mora oslanjati na racionalistiku filozofiju, drugi bi najradije htjeli imati policijske usluge Rimokatolike crkve. Birokracija je najvei ar ulagala u borbu protiv opasnih ideja. Carstvo Franje I bilo je klasian primjer policijske drave. tampa je bila reimska i beivotna, pota se cenzurirala, pa i pisma carske obitelji, iz jedne pokrajine u drugu ili iz grada u solo nije se smjelo ii bez putnice. No, cenzura je, kao uostalom i cijeli sustav, predstavljala vise neugodnost nego tiraniju. Iako su strane knjige i novine bile zabranjene, obrazovani krugovi znali su sin se dogaa u svijetu, to je, jo mnogo prije 1848, postojao jasan radikalan program ne na papiru nego u ljudskim glavama. Birokratski aparat bio je najuspjeniji u podruju gdje je najmanje imao dodira sa suvremenim tokovima. Austrija je bile posljednji ivi primjer planske merkanti listike privrede i to se vie nego u iemu drugome odupirala liberalizmu. Ugarska, sa svojim posebnim carinskim i poreznim sustavom, nije bila obuhvaena tim gospodarstvom, pa je ostala gotovo iskljuivo agrarna zemlja sve do poslije 1848. godine. U ostalim dijelovima Carevine industrijski se razvoj i dalje poticao odozgo. Prije svoje smrti, stara je Austrija ostavila Srednjoj Evropi u nasljee dva dobra koja laissez faire ne bi nipoto mogao stvoriti: austrijski eljezniki sustav i transku luku. U razvoju eljeznica Austrija je bila ispred Pruske, a s linijom preko Semmeringa prva je u Evropi zapoela gradnju planinske pruge. Transka luka, nezamisliv projekt prije ere eljeznice, izgraena je promiljeno, na carsku inicijativu, kako bi Srednja Evropa dobila izlaz na Sredozemlje i tako prestala ovisiti o Dunavu. Pa i Lombardiji-Veneciji austrijski je vlast donijela ekonomske koristi. Ondje su porezi i vojna obveza bili laki nego pod Napoleonom, pa i poslije, u nacionalnoj Italiji, a osim toga su austrijski inovnici bili

31

poteni to je Talijanima bilo neto nevieno. Meutim, na politikoj vagi to ostvarenja nisu nita znaila. Austrijska je vlast esto koristila seljakim masama, ali su one bile tupe, a vrijeala je liberalne osjeaje obrazovanog srednjeg stalea, to je bilo presudno za tadanju politiku atmosferu. U birokraciji je bilo mnogo onih koji su eljeli pridobiti naklonost irih slojeva, ali bez slabljenja svoga sistema; od takvih reformista Metternich je bio najplodniji ali ne i najenerginiji. Godine 1821. dodijeljena mu je titula kancelara kao nagrada za diplomatske uspjehe. Tim poloajem stekao je odreeno pravo da djeluje kao carev prvi savjetnik. Osim toga, bio je bistar, povrno talentiran i s velikim svjetskim iskustvom; sam nije bio sposoban da razradi neki sistem ope politike, ali je za asistenta imao Gentza, najsposobnijeg mislioca onog doba. Franji se, meutim, nikakva promjena nije sviala, predlagao je Metternich ili tko drugi, i tako se od svih Metternichovih projekata ni jedan nije ostvario. U Metternicha nije bilo one dinaminosti potrebne da se ideja pretoi u djelo, to je obiljeje velikog dravnika; a da je njome i raspolagao, prilike su u Habsburkoj Monarhiji bile takve da bi sam sebe otjerao iz javnog ivota. Bio je akademski politiar i u njegovim inae intelektualno otroumnim zamislima mogu se nai sve smicalice kojima e kasnije akademici htjeti rijeiti, to jest zaobii, austrijski problem. A problem je u biti bio jednostavan: Habsburka Monarhija i nacionalizam bili su protuslovni i pravoga mira izmeu njih nije moglo biti. To je Metternich vidio jasnije nego mnogi njegovi nasljednici, zacijelo jasnije od dobronamjernih teoretiara s poetka dvadesetog stoljea koji su neuspjeh Habsburke Monarhije pripisivali nekoj imaginarnoj proputenoj moguenosti. I on je ispitao sva mogua sredstva i u svima se razoarao. Pokuao je represijom i svoje ime zauvijek vezao sa strahotama Spielberga. Ta je represija bila mlitava. Drukija i nije mogla biti jer bi inae Monarhija izgubila onaj civilizirani karakter koji joj je bio uistinu svojstven. Metternich je pribjegao i metodi austrijske misije ekonomskom poboljanju zbog kojeg e mase biti zahvalne habsburkoj vlasti. Misija je bila iskrena, a rezultat katastrofalan: sa sve veim blagostanjem pogoravao se nacionalni problem, najprije s Nijemcima a zatim i s ostalim narodima. Da bi ekonomski program imao efekte, morao je biti privlaan masama, a ne nuditi prosperitet buroaziji; znai da bi Habsburgovci morali bili komunisti, za to su Metternicha i optuivali 1846. u Galiciji, i Bacha nakon 1848. godine. Moda je upravo na to mislio Metternich kad je rekao kako bi volio da se rodio sto godina kasnije. Kako su stvari stajale, bio je prisiljen na ustavne ustupke, bolje reeno na varke, kojima bi eventualno smirio nezadovoljstvo a da ne okrnji carske ovlasti. Rijeima njegova biografa, to je bilo kao da gladna ovjeka nudi slikama mrtve prirode.

32

Istom e cilju poslije teiti i Franjo Josip, pa u Metternichovim sugestijama moemo nai naznake svih ustavnih promjena u Austriji u drugoj polovici devetnaestog stoljea. Sastav, pa i sam naziv sredinjeg parlamenta, sastav pokrajinskih sabora, odnosi izmeu parlamenta i sabori, sve je to bilo najprije zacrtano u Metternichovim uzaludnim memorandumima to su leali zanemareni u nekoj ladici careva pisaeg stola. Od svih onih koji su se ikad posvetili austrijskom problemu, Metternich je bio najsposobniji, a njegovi su praktini rezultati bili najslabiji. On je najbolje shvatio Habsburku Monarhiju, pa se najbre i razoarao u njoj. Austrija je bolovala od sustava centralizirane vlasti koji nema usmjerenja. Metternich je predloio dva razliita dapae protuslovna lijeka: ili dati centraliziranom sustavu usmjerenje, ili ga donekle decentralizirati. Kako je imao prilike da prati uspjeno funkcioniranje centraliziranog sastava u Napoleonovu carstvu, Metternich je u svim svojim nacrtima nastojao rijeiti to tajnu Napoleonova uspjeha. A tajna je bila jednostavna: imati genijalna ovjeka za cara. Samo, takva se tajna nije mogla povjeriti Franji niti ju je Metternich mogao priznati; stoga je valjalo nai tobonje rjeenje u Napoleonovu Dravnom vijeu koje je navodno odredilo opa naela carske vlasti. Metternich je vie od dvadeset godina uporno nagovarao Franju da osnuje Reichsrat, to jest Carevinsko vijee. Objanjavao je kako se s Carevinskim vijeem carske ovlasti nee krnjiti nego formalizirati, jer e Vijee biti izraz vladarove zakonodavne vlasti. Svoju pravu nakanu otkrio je kad je rekao da bi Carevinsko vijee obuzdalo vladareve eventualne impulzivne ispade. Franji je bilo drae da ga nema tko obuzdati, pa je odbacio takav nacrt; uostalom, nema ovjeka koji e se bez prisile odreci vlasti. Ipak je time ime Reichsrata stavljeno u promet pa e se pod tim imenom austrijski parlament i sastajati sve do 1918. go-dine. Metternich je dosta razbijao sebi glavu i nad pro blemom sastava svoga zamiljenog vijea. Shvaao je da ono nee poboljati birokratski sustav ako bude sastavljeno samo od birokrata, pa je predlagao da se u nj ulije svjee krvi. Od to krvi neka bi ipak bila samo stara: umirovljeni birokrati koji e kritizirati svoje nasljednike. Neka bi bila carska: nadvojvode e pridonijeti svoju razboritost, samo to je taj prijedlog bio napose odbojan Franji, kojem su od svih roaka bili simpatini samo oni slaboumni. Prava je inovacija u Metternichovu planu bila da pokrajinski sabori alju svoje predstavnike u Carsko vijee, koje bi tako postalo, iako strogo savjetodavno tijelo, neka vrsta Skuptine stalea Habsburkoga Carstva. I te e se Metternichova ideja ostvariti tek nakon njegove smrti: Carevinsko vijee e od 1861. do 1873. birati sabori, a zatim do 1907. po klasnom sustavu stalei.

33

Ali do stvaranja austrijskog parlamenta dolo bi i bez tih odjeka Metternichova nacrta. Dublja je vanost utjecaja Metternichove ideje u drugom dijelu njegovih prijedloga u obnovi pokrajinske autonomije. U sri konzervatizma to ga je Metternich nauio od Gentza, bilo je respektiranje pokrajina, i to romantino antijakobinstvo propalim je pokrajinama vratilo ivot koji e i dovesti do kasnijeg metea. Monarhija i konzervatizam nisu bili historijski saveznici, ponajmanje u Habsburkom Carstvu. Habsburki vladari unitavali su povijesne institucije jo od bitke na Bijeloj gori, a Josip II je postojeoj Carevini dao nekakvo jakobinsko obiljeje. Tradicionalne su institucije preivjele u onim zemljama gdje je monarhija morala popustiti, u Engleskoj i Nizozemskoj, ali ne ondje gdje se monarhija nametnula. Silna oluja francuske revolucije prisilno je zdruila stare neprijatelje: aristokracije koje su sa svojim kraljevima neprestano ratovale, odjednom su min postale groteskno vjerne, a kraljevi su se raznjeili nad tradicijama koje su oduvijek iz petnih ila nastojali zatrti. U Francuskoj je Karlo X izgubio prijestolje u pokuaju da Crkvi i plemstvu vrati povlastice koje su im bili oduzeli njegovi prethodnici; u Pruskoj je Fridrik Vilim IV htio oiviti pokrajinski patriotizam koji je bio slaba strana Pruske; pa i u Engleskoj su Pittovi epigoni branili neka zla koja je Pitt elio ukloniti. Posvuda je monarhija tretirana vie kao sentiment nego kao sila, a kraljevi se kamuflirali historijskim ruhom ne bi li se spasili od jakobinstva, te su skupljali tradicije kao geolozi fosile i nastojali te okamine prikazati kao ive. Tim povijesnim fosilima manje su se zanosili oni koji su odrasli medu njima, nego stranci i, konvertiti, koji su simulirali potovanje prema njima tuim tradicijama. Respekt prema historijskim austrijskim pokrajinama i njihovim saborima izumjeli su ovjek iz Porajnja Metternich i Prus Gentz. A sabori zapravo nisu imali ni mo ni vanosti: to su bili paradni skupovi umjetnog habsburkog plemstva to sveano razmatraju bez ovlasti da odbiju zakone i porezne prijedloge koje bi prednjih iznijeli. Metternich nije predlagao da se saborima dadu kakve ovlasti ili da im se reprezentativnost proiri, nego je samo elio da se to historijske arade igraju ire i ee. Stoga su se sabori sazivali redovitije i obnovljeni su u pokrajinama gdje su bili zaputeni, ali su ostali samo dekor. Ipak je to politiko antikvarstvo ostavilo dubok trag u austrijskoj povijesti. Umirue pokrajine postale su hoe u koje se tocilo mlado vino nacionalizama. Metternich je mislio da e oivljavanjem pokrajina pripremiti nekakav historijski federalizam koji e ojaati Carevinu, a zapravo su pokrajine postale bojita nacionalnih tenji i odluna zapreka suradnji medu narodima. Fabriciranje tradicija bit e propast Austrije, a osniva toga zanata bio je

34

Metternich. Njegov pustolovni, spekulativni duh ,racionalno uvjeren u konzervativizam iako bez izvorne podloge, naveo je Metternicha da eksperimentira po jednoj drugoj liniji, suprotnoj njegovoj tendenciji oivljavanja pokrajina, iako potekloj iz nje. Prekopavajui po pokrajinskom antikvitetu, doao je do neoekivana otkria da mnogima od njih karakter nije izvorno njemaki. Tako e njihova historijska restauracija koristiti jo neemu slabljenju opasnosti od njemakog nacionalizma, Metternich je zato podupirao eki knjievni preporod s njegovim jakim povijesnim naglaskom; to se moglo uskladiti s historijskim jedinstvom eke. to je udnije, dobrohotno je gledao na nehistorijski pokret za stvaranje jedinstvenog junoslavenskog jezika, intelektualne koncepcije koja se zaela u Napoleonovoj Iliriji i koja je implicitno bila isto tako revolucionarna kao i ideja o nacionalnoj Italiji. Glavna mu je privlanost ilirizma bila u tome to je davao oruje u borbi protiv madarskih zahtjeva, oruje kojega Habsburgovci nikada nisu imali previe. Nema sumnje da je Metternich, kao zapadni Nijemac koji pojma nije imao o slavenskim poslovima, mislio da se ilirski jezik mote povezati s hrvatskom p o v i j e u , kao to se eki preporod poklapao s historijskom ekom. Kako bilo da bilo, tim literarnim djelatnostima nije bio namijenjen nikakav praktian cilj; to je bio kulturni nacionalizam, nadomjestak za slobodu inae vrlo omiljen apsolutistikim vladarima. Svejedno, podrkom ilirizmu i potporom pjesniku Gaju koji ga je popularizirao, Metternich je nesvjesno tetio propalim historijskim pokrajinama, a iao na ruku nacionalnoj rekonstrukciji. Praktiki je Metternich, i ne znajui to radi, predlagao podjelu Carevine po nacionalnom kriteriju. Jedna od njegovih neostvarenih reformi bila je i prijedlog da se centralizirana Kancelarija podijeli na etiri sektora: za Austriju, Italiju, Iliriju i eko-Moravsko-Galiciju. Od tih su prva tri predstavljala nacionalne grupacije, jer se pod Austrijom podrazumijevaju njemake zemlje, a i etvrti bi imao nacionalni karakter jer je po ilirskoj analogiji spajao ehe i Poljake u Zapadne Slavene. Tako bi ve s postojeim kancelarijama Ugarske i Transilvanije bilo est nacionalnih jedinica od kojih bi se svaka sluila vlastitim jezikom. S jedinim izuzeem Galicije, Metternich je tim svojim osnovama anticipirao sve budue planove o rekonstrukciji Habsburke Monarhije; poput svih buduih planova, i njegov je bio uzaludan jer nije nikad primijenjen u praksi. Sudbinu Srednje Evrope krojit ne samo u Metternichovo doba nego i poslije, sukobi klasa i institucija, a ne pametne ideje. Razlika izmeu nacrta na papiru i realne politike, izmeu simuliranog konzervativizma i onoga nepatvorenog, pokazala se u Ugarskoj, jedinoj pokrajini sa ivom

35

povijeu. Franjo je na Ugarsku gledao s tradicionalnim habsburkim nepovjerenjem. Koliko god ne trpio svoga strica Josipa II, jo je manje trpio otpor Ugarske tom istom Josipu II, pa je i on nakanio da je lii njezinih povlastica. To nije mogao dok su trajali ratovi s Francuskom, jer je valjalo sazivati sabor kako bi se osigurala dodjela ljudstva i financijskih sredstava; a 1809. je Franjo morao istupiti kao ugarski patriot kako hi parirao Napoleonovu pozivu Ugarskoj na ustanak. Onda je 1811. godine htio izjednaiti ugarsku i carsku valutu deprecijacijom ugarske na razinu beke, a kad mu je sabor odbio zahtjev, on ga je u bijesu raspustio, odluan da ga vie nikada ne sazove. Time je opet prekrena ustavna odredba o sazivanju sabora svake tri godine. Meutim, suprotno Josipu II, Franjo nije ukinuo i autonomiju upanijskih uprava. Da bi se Ugarskom vladalo preko njemake graanske birokracije, bio je nuan reformatorski elan, a od toga je Franjo zazirao. Slijedila je pat pozicija. upanije su izigravale naredbe Ugarske kancelarije u Beu i odbijale da oporezuju i novae bez saborske odluke, ometale su u poslu kraljevske povjerenike koje su od vremena do vremena slali da prikupe novana sredstva i novae ljudstvo za vojsku, a 1823. kulminacijom otpora upanija Bcs je otpustila sve svoje inovnike kako bi povjerenicima onemoguila rad. Takav sukob s historijskim elementom Metternich je oduvijek smatrao tetnim pa je, prepotentno siguran u svoju diplomatsku vjetinu, uvjerio Franju da e s Ugarskim saborom on znati izai na kraj. Sabor je sazvan 1825, to je bila pobjeda madarskog separatizma nad habsburkim centralizmom. Metternich je raunao da e se madarsko plemstvo zadovoljiti saborom koji e biti kopija ostalih umjetnih sabora, historijska farsa s njim, Metternichom, u glavnoj ulozi. U Ugarskoj su pristae carske stvari bili Nijemci, gradski trgovci i obrtnici koje je svojedobno ondje smiljeno bila dovela monarhija. Njih je Metternich mogao pridobiti kakvim programom fiskalne i izborne reforme, to jest da plemstvu ukine oslobaanje od poreza a gradovima povea predstavnitva. Ali, kako bi to bio liberaliz a m, pa i st upanj e u savez s nje ma k i m na cio nalizmom, to je Metternichu bilo drae podrati historijsku Ugarsku, kao to je podrao historijsku eku. I madarska visoka aristokracija shvatila je opasnost od liberalizma i nacionalizma, ali nije potraila habsburku zatitu, nego se osigurala tako to je stala na elo nacio nalnog pokreta kako bi pridobila i sitno plemstvo i njemako gradsko stanovnitvo. Pionir te promjene bio je Szchenyi, feudalac veleposjednik, koji je shvatio tajnu vigovskog uspjeha u Engleskoj; gestom kojom su stvoreni temelji suvremene Ugarske, dao je jednogodinji prihod od svojih imanja za osnivanje madarske Akademije znanosti.

36

Feudalna aristokracija postala je rodoljubiva, a istodobno je rodoljublje dobilo nacionalnu boju. Prvi zahtjevi da se latinski zamijeni nacionalnim, madarskim jezikom postavljeni su ve 1825, a oglasili su se jo upornije na saboru 1830. godine. Dotle se Ugarska razlikovala od ostatka Carevine samo po svojim zastarjelim povlasticama a odsad e istupati kao posebna nacionalna drava. Ugarski sabori 1825. i 1830. godine pokazali su da Metternich nije ba tako spretan kako misli, i oslabili su njegov utjecaj kod cara. Metternichov poloaj poljuljao je i sve vei kaos u austrijskim financijama. Bio je angairan da ouva mir, meutim se 1829. godine naao pred mogunou rata s Rusijom, a 1830. zbog uzbune izazvane srpanjskom revolucijom u Francuskoj morao je izvriti mobilizaciju; to su bile skupocjene mjere. Financijsku situaciju uspjeno je sredio Metternichov suparnik Kolowrat, eki aristokrat koji je bio pozvan u vladu 1826. godine. U Kolowrata nije bilo ni zrnca Metternichova ambicioznog konzervativizma; on je bio birokrat u tradiciji Josipa II, koji pokrajinama nije vjerovao a tradicionalizam je prezirao. Glavna mu je motivacija bila osobna nije volio tuinca Metternicha i njegovo rasipanje austrijskih snaga na nekakve evropske projekte. Istupajui kao oponent Metternichu, as je preuzimao ulogu liberala a as ekog rodoljuba. Kako je raspolagao ogromnim bogatstvom, stalno je prijetio ostavkom da bi postigao to je htio, dok je Metternich, prikovan za svoj poloaj iz materijalnih razloga, bio nemoan protiv njega. Kolowrat je 1831. uravnoteio austrijski budet, to je bio jedinstven dogaaj za Franjine vladavine, i tako je sebi osigurao carevu naklonost. Inae, Franjo nije imao osobnih simpatija prema Kolowratu a dobro se slagao s Metternichom, ali mu je Kolowrat omoguio da se ne obazire na Metternichove kritike sistema uprave. Unutranji poslovi, napose postavljanje funkcionera, preli su u Kolowratovu nadlenost, a Metternich se morao ograniiti na voenje vanjske politike. Metternich je 1832. godine jo jednom iskuao svoju diplomatsku vjetinu u Ugarskoj. Shvaajui da sabor ne moe zadovoljiti nekakvim dekorativnim funkcijama, htio ga je pozabaviti programom praktine reforme kojom bi se sredila zbrka u ugarskom pravnom
1

sistemu. Madarsko plemstvo, s iskustvom to ga je generacijama skupljalo na upanijskim

skuptinama, znalo je prozreti prave politike ciljeve pa se oduprlo tom programu reforme
Ovaj nalog ilustrira nedosljednost Franjina konzervatizma. Crkvene reforme Josipa II bile su prosvijeene i sloga Franji mrske. S druge strane, one su postojale i on se nije mogao da ih mijenja. Dok je tadanja teorija konzervatizma pretpostavljala savez Prijestolja i Oltara, habsburka je tradicija nalagala strogu kontrolu nad Crkvom. Slijedom toga, Franjo je proveo cijelu svoju vladavinu u nakani da anulira djelo Josipa II, a nita nije uinio da to i ostvari, upravo kao je Metternichu obeavao da e provesti njegove reforme a nacrte je drao u ladici. Posljednja potvrda te nedosljednosti bio je nalog sinu da izvri zadae za koje je njemu manjkalo odlunosti, iako je znao da je Ferdinand preglup ak i ma rutinske poslove.
1

37

odozgo. Samo je naporom magnata sprijeena otvorena pobuna Donjeg doma protiv kraljeve vlasti, a od reforme nije bilo nita. Taj neuspjeh Metternich je nadoknadio uspjehom na vanjskom planu sporazumom s Rusijom 1833. godine. Ugled mu je kod Franje opet porastao pa mu je poetkom 1835. car obeao da e osnovati Carevinsko vijee za koje se Metternich tako esto zalagao. Ali ni to se obeanje nije ispunilo jer je u veljai 1835. Franjo umro. Na samrti je potpisao dvije politike oporuke sinu koje je Metternich bio sastavio ve poodavno. Prvom je Ferdinanda zaduio da Crkvu oslobodi kontrole koju joj je Josip II bio nametnuo, 1 a drugom mu naredio da niim ne mijenja temelje drave, da se u svim unutranjim poslovima konzultira s nadvojvodom Ludwigom (Franjinim mlaim bratom), te da se, nadasve, osloni na Metternicha, mog najvjernijeg slugu i prijatelja. Kolowrata nije ni spomenuo. inilo se da se Metternich konano oslobodio svoga suparnika pa da sad moe provesti program konstruktivnog konzervatizma koji je odavno bio zagovarao. Vrativi se u Kancelariju, obavijestio je o Franjinoj smrti svoga lijenika ovim rijeima: Ferdinand je car. A lijenik, da li glupan ili ulizica, odvratio je: A vi ste Richelieu.

38

IV PREDOUJSKO RAZDOBLJE
Smru Franje I poeo je predoujski interregnum, neobino razdoblje

neizvjesnosti za koje je svak znao da e zavriti potopom. Novi car Ferdinand bio je kreten, epileptiar i rahitiar; sav svoj znaaj demonstrirao je svojom jedinom loginom primjedbom: Ja sam car i hou nudle! Metternich je znao kakva do zla snai Carevinu bez cara, a ipak je uvrstio Franju u odluci da ne promijeni nasljednika. Pogodne alternative nije bilo: Franjin mladi sin, Franjo Karlo, nije bio slabouman kao Ferdinand, ali je bio gotovo isto tako nepodoban za vladara, a osim toga, obrazlagao je Metternich, mijenjati nasljednika znailo bi kriti naelo nasljedne monarhije. Ali je Metternichov pravi motiv bio praktinije naravi, prava diplomatska podvala: sa carem koji nije sposoban da vlada, Metternich bi bio pravi vladar Habsburke Monarhije i napokon hi proveo svoj program konzervativne reforme. Ali, kako nije imao samopouzdanje jednog Richelieua ili Bismarcka, i sad se morao zakloniti za nekim nadvojvodom; raunao je da e mu najsigurniji hiti nadvojvoda Ludwig, najbeznaajniji od Franjine brae. Habsburka je kua imala dva sposobna lana: nadvojvodu Karla, velikog vojnog organizatora, i nadvojvodu Johanna, osvjedoenog liberala, ali su obojica bili reformisti i Melternichovi kritiari te stoga iskljueni iz vlasti. Imenovanje Ludwiga bio je potez diplomata, a ne dravnika, jer, ako je zbilja htio reformirati Monarhiju, Metternichu je bila potrebna pomo jaka i odluna ovjeka, a ne obine nule. Ali Metternich nije shvaao stvarnost politike situacije: on je zbilja mislio da je sva mana u carevoj linosti i nije htio uzeti u obzir ni balast birokratskog aparata ni nepovjerenje roenih Austrijanaca prema njegovim domiljatim tuinskim planovima. Upravo zahvaljujui Metternichovoj lukavoj igri Kolowrat je postao voa patriotskog austrijskog otpora u dvorskim krugovima. Isprva se Kolowrat nije obazirao na to to je bio zaobien. Sukob je izbio 1836. godine. Metternich je odmah bio shvatio da je poloaj Austrije u Njemakoj ugroen Carinskom unijom koju je 1834. organizirala Pruska, pa je kanio mijenjati austrijske tarife kako bi Austriji omoguio ulazak u Uniju. Za poetak je 1836. predloio snienje carine na eer, to je bio udarac veleposjednicima koji su ve bili otkrili korist od eerne repe. Kolowrat je prosvjedovao, povukao se na svoje eko imanje i zaprijetio ostavkom. Time se Metternichu ukazala oekivana prilika pa je Ludwigu predloio stvaranje Carevinskog vijea, ili pseudoparlamenta, i Ministarske konferencije, ili pseudovlade ustavnih tijela a bez

39

reprezentativnog karaktera, to je najljepi san konzervativaca kojima bi predsjedavao on, Metternich. Ludwig je pristao, sav sretan da na njemu nema odgovornosti. Samo, to su bile prazne zamisli, bez ikakve jae podrke ni neke klase ni neke stranke, tvorevine jedne dvorske makinacije koje se lako rue drugom makinacijom. Sa zasluenom simbolikom, Metternichov poraz inicirao je nadvojvoda Johann, liberalni Habsburgovac. Johann je za napoleonskih ratova traio da Austrija stane na elo njemakog nacionalnog otpora, a potpomagao je tirolski ustanak protiv bavarske vlasti koju je bio nametnuo Napoleon; takvom djelatnou ugrozio je Metternichovu politiku taktiziranja i izazvao Franjinu osudu. Stoga je Johann, koji je svoj liberalizam okrunio enidbom s nekom potarevom keri, otjeran s Dvora, a vratit e mu se tek generaciju kasnije. Kako je u Mettcrnichu gledao sumo reakcionara i prijatelja mranjake Crkve, on je u Metternichovoj varci vidio pobjedu njegove reakcionarne politike. Vrativi se na Dvor nakon dvadeset pet godina, upozorio je Ludwiga na katastrofalne posljedice primjene Metternichovih planova; nagovoren od aristokrata koji su strahovali za svoje profile od eerne repe, hvalio je Kolowrata kao spretnog financijera i ovjeka liberalna duha. Metternich nije imao nikoga za sobom; jedino mu je orue bila argumentacija, ali ni nakon tri i pol sata rasprave nije uspio pokolebati Johannov otpor. Izmueni i smeteni Ludwig povukao je svoj pristanak, bacio u ko Carevinsko vijee i odluio da e sam predsjedati Ministarskom konferencijom, koja je opet bila puka formalnost kao i za Franjine vladavine. Kolowrat se slavodobitno vratio za svoj birokratski stol. Metternichova diplomacija, uspjena u negaciji, zatajila je na konstruktivnosti. Nita se nije promijenilo, odnosno promijenilo se nagore. Carske su ovlasti prenesene na Namjesnitvo, na pretkonferenciju, s Ludwigom, Metternichom i Kolowratom, koja je odluivala koje e poslove povjeravati ministrima. Ta pretkonferencija je nanovo obavljala posao ministara, kao to je i Franjo radio, samo sada s jo veom sporou. Kolowrat i Metternich su se mrzili, a Ludwig je opet mrzio svaki posao; zastoj je bio potpun. Ne samo to je uprava preuzela mjesto dravne vlasti, nego ni uprava nije funkcionirala. Metternich nije uspio reformirati sredinju vlast, a njegovi napori da oivi pokrajinsku svijest urodili su u predoujskom razdoblju boljim rezultatima, ali ne onima koje je on htio. udno ali su se i Metternich i Kolowrat natjecali oko naklonosti pokrajina, naroito eke: Kolowrat, iako je bio josipovski centralist, nije volio Nijemce te se predstavljao kao eki rodoljub, a Metternich, iako Nijemac, nije volio centralizam. U pokrajinama su obnovljeni tradicionalni ceremonijali: Ferdinand je okrunjen za ugarskoga kralja jo 1830, za oeva ivota, i sad je 1836. primio eku

40

krunu, a 1838. eljeznu krunu Lombardije to je bila triava komedija s nekom austrijskom Italijom. Metternich je htio uvesti jednu novu pseudohistorijsku besmislicu da se Ferdinand okruni za cara Austrije u prisutnosti delegacija svih pokrajinskih sabora, ali je takvo fabriciranje tradicije bilo i odve afektrano, ak i za predoujsku Austriju. Meutim, budila se pokrajinska svijest, pa i u njemakim pokrajinama. Sabori su bili jedina sredstva preko kojih se moglo oglasiti ope nezadovoljstvo zbog trulea i letargije sredinje vlasti; oni su postali organi liberalizma, upravo kao to su francuske skuptine, asambleje zakonito povlatene klase, stekle lanu auru liberalizma uoi velike revolucije. lan Tirolskog sabora Andrian je 1840. objavio knjigu Austrija i njezina budunost koja je odraavala i poticala miljenje obrazovanog administrativnog sloja; u njoj je autor obrazlagao da Carevina nije nita a pokrajine su sve. ak je i Sabor Donje Austrije, koji je zasjedao u Beu i bio sastavljen uglavnom od birokrata iz sredinje vlasti, istaknuo pokrajinska prava u znak prosvjeda protiv mrtve ruke pretkonferencije. A to je bilo apsurdno. Pokrajinska su prava mogla biti naoko privlana feudalnom plemstvu koje se nadalo da bi tako moglo upravljati svojim zemljama bez mijeanja Bea. Ali za njemaku birokraciju da istie pokrajinska prava, znailo je samoubojstvo, jer je to bio napad na organizaciju koja je njemaku kulturu, pa tako i zaposlenje za njemake funkcionare, pronosila do najdaljih granica Carevine. Govoriti o pokrajinskim pravima u Pragu, Ljubljani, pa ak i u Innsbrucku, imalo je smisla, ali je bilo kontradiktorno pozivati se na njih u Beu. Njemakoj je birokraciji zacijelo bila potrebna ira podrka, ali je to podrku mogla nai u njemakoj graanskoj klasi, a ne u nezadovoljnom pokrajinskom plemstvu; u stvari, pokrajinski e entuzijasti iz Sabora Donje Austrije dvadeset godina kasnije postati kolovoe liberalnog centralizma. Buenje sabora imalo je vee znaenje ondje gdje se moglo povezati s nacionalnim osjeajima. eki sabor, u kojem su sjedili sami veleposjednici, izigravao je eko rodoljublje. Tako je 1840. postavio zahtjev da prijedloge koji mu se podnesu moe i odbiti a ne samo razmotriti, a 1846. zatraio je da mu se vrate sva prava to ih je imao prije bitke na Bijeloj gori i Obnovijenog zemaljskog reda iz 1627. godine. Tako su potomci tuinaca koje je habsburki apsolutizam bio doveo u eku traili prava onih istih eha ija su mjesta njihovi preci zauzeli; na isti nain su se engleski vlasnici irske zemlje u osamnaestom stoljeu postavili kao pobornici irske nezavisnosti. Ti eki aristokrati nisu imali ni pojma o ekom nacionalizmu. Zavidni na povlasticama svojih maarskih roaka, raunali su da bi i oni mogli, nekim historijskim hokus-pokusom, izmaknuti carskom funkcioneru i carskom porezniku. Ugarski primjer pokrenuo je i nacionalnu

41

inteligenciju. Nemajui drugih saveznika, ona se udruila s veleposjednicima iz sabora. Palacky; prva linost ekog preporoda, bio je odrastao u Ugarskoj te je mislio da bi i eko plemstvo, poput madarskoga, moglo stei nacionalni karakter; osim toga, Palacky se u Ugarskoj bio nauio dubokom potovanju titula i nepovjerljivosti, to inae nije svojstveno esima. Pa i carska je vlada, iako je odbila ustavne zahtjeve ekog sabora, bila spremna da protiv Ugarske igra na eku kartu: iskoristila je eku farsu da bi ismijala Ugarsku. Ipak, u ozbiljnijem smislu, vlada je ve razmiljala o Slavenima kao moguim saveznicima, vie protiv Madara nego protiv Nijemaca. To je bila nit to se u habsburkoj politici vukla jo od Leopolda II, koji je opasnost od srpskog ustanka iskoristio da bi Ugarsku primorao na nagodbu i koji je, posluavi predavanje Dobrovskoga, pionira ekog preporoda, o slozi slavenskih naroda, 1791. osnovao katedru ekog jezika na Prakom sveuilitu. Tako je sada, u etrdesetim godinama devetnaestog stoljea, eko plemstvo, sa svojim njemakim imenima i kozmopolitskim odgojem, potaknuto da pie broure o ekoj kulturi, pa ak i da brani zahtjeve Slovaka u Ugarskoj. Veliki dogaaj predoujskog razdoblja bila je pobjeda beskompromisnog madarskog nacionalizma u Ugarskoj, odnosno, s aspekta Kossutha nad Szehnyjem. Naime, da bi naveo plemstvo da se odrekne svog izuzea od poreza, Szchnyi je propagirao nacionalni duh; simbol njegove politike bio je most na Dunavu to je spajao Budim i Petu, sagraen od poreza s plemikih posjeda. Szchnyi je zacijelo elio da Ugarska postane suvremena nacionalna drava, ali da to postigne prirodnim razvojem i bez rata sa carskom vladom. Za sirovo sitno plemstvo, zaahureno u svojim upanijama, nije imao mnogo razumijevanja; ideal mu je bio vigovski, savez visoke aristokracije i gradske buroazije protiv glupog torijevskog seoskog plemstva. Metternichov ugarski program u predoujskom razdoblju upravnu i privrednu reformu u korist gradova inspirirao je Szechenyi. Predsjedatelji upanijskih skuptina postali bi dravni funkcionari, u saboru bi gradovi dobili jednako predstavnitvo kao upanije, sruio bi se ugarski carinski zid, a Ugarska bi se ukljuila u austrijski eljezniki sistem. Te reforme unitile bi sitno plemstvo, a da bi se provele, bila im je potrebna jaka, samosvjesna buroazija. Tome je smetala stvarnost. Plemstvo je, sa lanovima obitelji, raspolagalo sa 600 000 dua. a gradovi od kojih su mnogi bili tek vea Bela imali su ukupno 575 000 stanovnika. Szechenyjev i Metternichov program bio je pametan, ali nestvaran. Unato tome, program bi se mogao postupno i probili da se nije pojavio Kossuth, spasitelj sitnog plemstva. Ljos Kossuth je aktivno politike djelovao samo deset godina, ali je u

42

Srednjoj Evropi ostavio dublji trag nego ijedna druga linost. Iako rodom iz sitnog plemstva, Kossuth nije imao zemlje nego se bavio novinarstvom pa zbog ekstremistikih stajalita nije imao to izgubiti. Bio je konvertirani Madar slovakog podrijetla, od majke Slovakinje koja nikad nije nauila madarski; sa slavenskom krvi naslijedio je samosvijest mace tuu madarskoj opreznosti i smislu za stvarnost. Kao Slaven bez zemlje, elio je da ga madarska gospoda prihvate za svoga, a majstorski mu je potez bio u isticanju da razdjelnica nije u zemljovlasnitvu nego u madarskom nacionalizmu. I on je prouio politiku zapadnoevropskih zemalja, dapae, odande je donio naziv gentry za neuko sitno plemstvo i sebe. Dok se Szechenyi uio na vigovtini, Kossuth se uio na nacionalizmu, te je pridobio seosko plemstvo uvjeravajui ga da je u njemu, a ne u gradovima, dua madarskog naroda. Zaostali seoski vlastelin, koji je mrzio sve to je tue i ivio u svijetu snova o srednjovjekovnim pravima, s ushienjem je doznao da su njegove i najgore predrasude hvale vrijedne i da je on sauvao Ugarsku. Seoska vlastela, u neprekidnoj borbi protiv vodstva visoke aristokracije, sad je mogla to visoku aristokraciju prisiliti da je slijedi. Kossut je sav svoj sjajni govorniki i literarni talent posvetio jednom cilju da raspiri nacionalni zanos; uvjeren u svoje sposobnosti, nije uzmicao ni pred snagom historijske t r a di c i j e ni p r e d z a p r e k o m ma t e r i j a l n i h s v a k i je ustupak drugih uzimao kao znak njihove slabosti, a svoje suparnike tukao je postavljajui sve radikalnije zahtjeve. Njegova je novinarska djelatnost igrala vodeu ulogu u Ugarskoj za etrdesetih godina.,a 1847. Kossuth je izabran u sabor iako nije bio zemljovlasnik. To je bila prva simbolizacija madarske evolucije iz klase u naciju. Kossuth je postao popularni heroj Madara, a s vremenom i radikalizma diljem Europe, iako nije imao nieg zajednikog s ozbiljnim, svjesnim radikalizmom svojih suvremenika; prije bi se moglo rei da je bio prvi diktator koji se domogao vlasti prostituiranjem idealizma u slubi nacionalistike strasti. Kossuth je ostvario svoj uspjeh s pomou jednostavne dogme da je Ugarska nacionalna drava Madara. Tim se oruem Kossuth posluio i na ekonomskom planu to je na Metternichovu kritiku ugarske carinske barijere parirao zalaganjem za nacionalnu privredu: teoriju koju je List nudio njemakoj buroaziji iskoristio je da bi ugarske Nijemce odbio od carske vlasti i privukao na svoju stranu. Ali Nijemci su Madarima bili najmanji problem; to je inae bilo gradsko stanovnitvo koje, osim Sasa u Transilvaniji, nije imalo podloge na selu. Meutim, u Ugarskoj je bilo golemih podruja bez ikakve madarske populacije, osim odsutne vlastele, pa su Madari u dravi koju su svojatali bili u manjini. To e i biti kljuno pitanje madarske politike u iduih sto godina: Madari

43

su krenuli jednim pseudoliberalnim kursom a mogli su ga provesti samo neliberalnim metodama. Svoj nacionalni poloaj mogli su odrati samo stvaranjem umjetne prevlasti u svim sferama javnog ivota i spreavanjem kulturnog buenja ostalih naroda Ugarske. Ta politika prvobitno nije bila svjesno smiljena; nikla je iz neizbjenog naputanja latintine. Kossuth je od nje stvorio orue nacionalne prevlasti. Godine 1840. madarski je proglaen jedinim slubenim jezikom, a na saboru 1844. Kossuth je odnio potpunu pobjedu: Latinski je posve ukinut a madarski uveden kao iskljuivi jezik pravnog sustava, cjelokupne dravne uprave to je najvanije, javnog kolstva. Zakon o jeziku 1844. bio je potez koji je sitnom plemstvu donio dvojaku korist: zakitio ga je od nametanja carskih inovnika, koji su govorili njemaki, i zaprijeio put inteligenciji ponikloj iz seljakih narodnosti. Ugarska nije mogla ostati zauvijek ekonomski izolirana od svijeta, a im bi se to izolacija sruila, propao bi mali posjed. Kossuth je malim posjednicima dao novo sredstvo za ivot monopol na dravnu slubu. Kossuthova doktrina nije se ograniavala na uu Ugarsku; nacionalna Ugarska proglasila se batinicom svetog Stjepana, kao to su francuski revolucionari bili batinici Luja Svetoga, i traila sve zemlje Krune svetog Stjepana. Tim zahtjevom ugroena je autonomija Transilvanije i Hrvatske. Transilvanija je bila laka rtva. U njezinu saboru, abnormalno zamrenoj feudalnoj tvorevini, bili su podjednako zastupljeni Madari, Sikuli (Szekelyi) i saski Nijemci; Rumunji, veinski narod, nisu imali nikakvih izbornih prava. Samo su Sasi p o k u a l i s a u v a t i s a m o s t a l a n p o l o a j , a l i j e i n j i h z a straila Kossuthova demagoka kampanja, a klasni ponos nije im doputao da se okrenu obespravljenoj rumunjskoj veini; tako je do 1848. madarsko ludilo zagospodarilo Transilvanijom. S Hrvatskom je ilo tee. Tu je bio sabor star koliko i ugarski, s vlastitim feudalnopravnim procedurama i s nekom nebuloznom tradicijom hrvatske krune. Stoga je ugarski zakon o jeziku 1844. izuzeo Hrvate i dopustio da se hrvatski predstavnici u Ugarskom saboru slue latinskim jo est godina, nakon kojeg roka morat e i oni prihvatiti madarski. Hrvatsko se plemstvo oduvijek solidariziralo s Ugarskom u borbi protiv habsburkih pretenzija pa ga je nova madarska politika zaprepastila. Ustalo je da od Madara obrani ne hrvatski nego latinski jezik. Uope nije shvaalo nacionalno pitanje i nije imalo pojma o ilirskom preporodu koji je Hrvatima b i o j e d i n i s pa s o n o s n i p ut . H r v a t s k i pl e mi i k o j i s u s e opirali zahtjevu Madara, zapravo su upoznali Gaja, pionira ilirizma, tek 1833. u Bratislavi gdje je zasjedao Ugarski sabor, dok prije toga, u Zagrebu, uope nisu znali za njega, a ni on za njih. Ipak se hrvatski jezik uo u Hrvatskom saboru jo prije kraja tridesetih godina, a 1847 je taj sabor, u svojoj

44

posljednjoj odluci na latinskom, proglasio hrvatsko-slavonski nacionalnim jezikom. Tako je izbio direktan sukob izmeu Kossuthove Ugarske i nacionalne Hrvatske. Carska je vlada bila nemoni promatra Kossuthovih pobjeda. Metternich je svojom uobiajenom otrinom poimanja jo prije bio prozreo opasnost od Kossuthove djelatnosti, te je bio posegao za jedinim sredstvima poznatim politiaru racionalistu iz osamnaestog stoljea - argumentaciji, tamnici i mitu. Sve je to primijenjeno mlako kao i sve ostalo u Carevini, neefikasno. Carska je vlada bila objavila da e odluno tititi kulturna prava narodnosti u Ugarskoj, a suoivi se s buntovnim saborom 1844, izgubila je hrabrost i sloila se sa zakonom o madarskom jeziku, zadovoljavajui se mrzovoljnim madarskim ustupkom da se korespondencija s carskim vlastima vodi na njemakom jeziku. To je bio jedini ustupak carstvu koje je postojalo ve trista godina i koje je Ugarsku oslobodilo od Turaka. Ipak, Metternich je znao da je staleki liberalizam, pa i u Ugarskoj, pokret veleposjednika, a habsburki politiari nisu bili zaboravili orue Josipa II - obraanje seljatvu. Ali, kako su i sami bili veleposjednici i konzervativci, ustruavali su se da posegnu za njim. Tek e im ga silom tutnuti u ruke dogaaji u Galiciji. Poljski rodoljubi veleposjednici i intelektualci digli su se 1846. na ustanak, u preuranjenoj epizodi revolucija 1848. godine. Austrijske vlasti, uspaniene revolucijom koju su odavno predviale, ne raspolaui odgovarajuim regularnim snagama, pozvale su seljatvo da se digne protiv svoje gospode. Iz toga se izrodila akerija. Postieni tim otkriem uskoklasne naravi svoga nacionalizma, Poljaci e poslije tvrditi da su ti seljaci bili Ruteni, to jest Malorusi, a zapravo su i nacionalni ustanak i seljaka buna izbili u isto poljskim podrujima, s poljskim ali nacionalno nesvjesnim seljatvom. Tako je ustanak u Galiciji uguen uz pomo kosa i vila, a to je potreslo agrarnu strukturu Austrijske Monarhijr. Za vrijeme bune carske su vlasti morale obeati ukidanje tlake, radne rente, a poslije bune vie se nisu usudile da je nametnu. Tako su se ispod aristokratskih frondi u saborima i Kossuthova nacionalnog fanatizma budile seljake mase; pridobit e ih onaj tko e im se moi predstaviti kao osloboditelj od tlake. Izvrene su sve pripreme za 1848. Okosnica budunosti pripremala se i na meunarodnom planu. Ruska podrka bila je jedina garancija u koju je Metternich uistinu vjerovao; poput mnogih prije i poslije njega, skepticizam mu je prestajao na granici s Rusijom. Novu krizu na Istoku od 1839. do 1841. austro-ruski je sporazum od 1833. izdrao bez ikakvih problema. Dapae, takva istona kriza bila je Metternichu kao naruena, jer je sada faktor destabilizacije bila Francuska a ne Rusija, a u sreditu oluje nala se Rajna isto toliko koliko i Levant. To je bila potvrda njegove teorije da e kriza na Istoku otvoriti vrata revoluciji u Evropi; i da

45

nije bilo posredne revolucionarne opasnosti iz Francuske, car Nikola se zacijelo ne bi drao tako besprijekorno konzervativnog kursa i lojalno suraivao s Austrijom i Engleskom na ouvanju integriteta Otomanskog Carstva. Svejedno, Nikoli nije promakla oita slabost Turske, dok mu je uspomena na slabost Rusije 1829. ubrzo blijedjela. etrdesetih godina Rusija se sve vrijeme i sve otvorenije udaljavala od politike statusa quo na Istoku i vraala na planove o diobi koji 1829. umalo da nisu izazvali razdor izmeu Austrije i Rusije. Zato je Metternich morao potraiti druge saveznike. Na Prusku, ravnodunu prema istonom pitanju, nije mogao raunati, a Engleska se, to iz liberalistikih uvjerenja to zbog osnovane sumnje u snagu Austrije, drala po strani. Ostala je Francuska pa se Metternich, u posljednjim godinama svoje vlasti, ponadao da bi se s francuskim konzervativnim elementima mogao sporazumjeti o ouvanju statusa quoa prvo u Italiji a zatim i na Istoku. Promaena francusko-austrijska suradnja, koja e se za krimskog rata pokazati poraznom za Austriju, bila je, prvobitno Metternichova kombinacija. Ali takav savez nije mogao funkcionirati bez stabilne konzervativne vlasti u Francuskoj, a nju e tek poslije stvoriti Napoleon III, dok Guizot 1847. nije bio tome dorastao. Prema tome, sumnja u stabilnost Francuske natjerala je Metternicha da se vrati na makar i neugodnu ovisnost o Rusiji. Ve trideset godina Rusija je obeavala pomo protiv revolucije, a 1847. je opasnost od revolucije bila tako bjelodana da je Metternich vie nije morao preuveliavati. Ustanak u Galiciji bio je samo prvi um poljske oluje, a u Lombardiji je pobuna bila otvorena to se austrijska vojska morala drati kasarni iz straha od napada na ulici. Ugarska se, pod Kossuthovim vodstvom, bila otela kontroli Bea, pa ak i u samom Beu liberalna su se drutva sastajala pred oima policije. Opasnost od revolucije bila je univerzalna i upravo s tog razloga Rusija nee reagirati na nju. Dva ruska cara, Aleksandar i Nikola, bila su prihvatila tezu da je Austrija evropska potreba, ali su to potrebu shvatili kao pomo a ne teret. Ako bi Rusija intervenirala protiv revolucije, izazvala bi protiv sebe sva etiri vodea naroda Poljake, Madare, Nijemce i Talijane; a iza njih lebdjela je sjenka novog Napoleona. Dakle, za Rusiju je spaavati Metternicha znailo zazivati novu 1812. godinu. Zato se Rusija odrekla saveznitva sa silom koja je bila za status quo, te se povukla iz sfere evropske politike rtvujui naela kako bi dobila na vremenu, upravo kao to e uiniti 1939. godine. Taj potez donio je Rusiji korist a Metternichu propast. On, koji nikad nije djelovao sam, sada se na g ao suoen s revolucijom, bez vanjskih saveznika i bez podrke kod kue. Njegovi suparnici na Dvoru, pa i lanovi carske porodice, svaljivali su svu krivicu na njega i stvarali uvjerenje da e se njegovim padom sve srediti. Meutim, Metternich

46

je svojim padom povukao za sobom i staru Austriju; stvorilo se austrijsko pitanje, a ni sto godina evropskih sukoba nee Srednjoj Evropi vratiti stabilnost koja je izgubljena 13. oujka 1848. godine.

47

V PROVALA RADIKALIZMA: REVOLUCIJE 1848.

Godine 1848. teorija o pravima ovjeka probila se u Habsburko Carstvo. Osporena je dinastika ideja, a im je to jednom uinjeno, dinastija vie nikada nee moi vratiti svoju nekadanju podsvjesnu sigurnost. Austrijska ideja postala je ideja kao svaka druga, to trai intelektualno uporite, a dinastija nije preivjela zbog svoje snage nego zahvaljujui manipuliranju snagama antagonistikih naroda i klasa. Godina 1848. oznaila je prijelaz iz jednog nesvjesnog naina ivota u svjesnu potragu za drugim, a unato tome to je pobijedila habsburka vojska, intelekt je ostao presudni faktor u austrijskoj politici. Revolucija je izbila u carstvu preteno ruralnoga karaktera i njezina jedina neodoljiva snaga bila je odlunost seljatva da se oslobodi tlake i drugih feudalnih daa. Izmeu to elementarne pobune i radikalnog programa urbane inteligencije nije bilo neke naroite veze, ali ni otre podjele. I seljaci su bili ljudi, unato madarskim poslovicama to tvrde suprotno; u svakom sluaju, bili su svjesni nacionalnih meda koje su ih dijelile od njihovih gospodara, pogotovo ako su jo bile pojaane vjerskim razlikama, i stoga su u prvim danima revolucije prihvatili vodstvo radikala. Otuda naoko zrela narav nacionalnih programa u kojima se osjeaju politiki zahtjevi dvadesetog stoljea. Zaudo, ustanak seljatva protiv tlake revolucionirao je i njegove gospodare, ili je bar pokolebao njihovu odanost carskoj vlasti. Madarsko sitno plemstvo, uvidjevi da mu je sam opstanak ugroen, pretvorilo se u pravu revolucionarnu klasu, to je revoluciji u Ugarskoj, a potom i madarskoj povijesti dalo njezin jedinstveni karakter. ak se i feudalna aristokracija pokolebala u svojoj vjernosti Dvoru im se sruio preutni dogovor izmeu nje i Habsburgovaca: car nije obuzdao seljatvo pa su magnati morali potraiti druge saveznike. Njihova je fronda postala, ako ne opasnija, a ono u svakom sluaju ustrajnija: najprije je bila zagrieno reakcionarna a zatim se okuala u nacionalizmu. Seljako je nezadovoljstvo bilo ope ali nesvjesno; da bi planulo, bila je potrebna iskra iz grada. Revolucija 1848. izbila je gdje god je bilo grada s vie od 100 000 stanovnika. Tako su u austrijskoj Italiji dvije ozbiljne revolucije bile u Milanu i Veneciji. Sjeverno od Alpa bila su samo tri takva austrijska grada: Be, Peta i Prag. Od njih je samo Be, s vie od 400 000 stanovnika, bio grad suvremenih razmjera i suvremena karaktera. Stanovnitvo mu se od 1815. bilo gotovo udvostruilo, uglavnom doseljenicima sa sela, a to sirova i siromana masa nije imala odgovarajue zaposlenje u industriji. Suprotno

48

opem uvjerenju, revolucije 1848. nije izazvala industrijska revolucija nego to to je nije bilo. Gradovi su rasli bre od industrije koja je davala zaposlenje i potrona dobra, pa je zbog toga u njima padao ivotni standard. Kako e to pokazati kasnija povijest devetnaestog stoljea, industrijski je razvoj bio lijek, a ne razlog drutvenog nezadovoljstva; Be nee nikada biti tako revolucionaran kao onda kad je bio najmanje industrijaliziran. U Beu je postojao proletarijat radnika bez zemlje, ali jo nije bilo kapitalista koji e ih zaposliti; to je bio obrazac 1848. Proletarijat je dao revolucionarnu armiju kompaktniju od globalnog seljatva, a ni on nije imao svojih voda jasan znak ekonomske i politike zaostalosti pa ih je naao u studentima. I u tome je Be bio jedinstven jer je u Austrijskom Carstvu samo on imao punopravno sveuilite. Studenti su bili komandni kadar revolucionarne vojske, ali za ulogu odgovornih voa nisu imali zrelosti, a zacijelo je nisu nali ni kod svojih profesora. Osim toga, s izuzetkom medicinara, svi su bili potencijalni birokrati i kad-tad ih je ivotna stvarnost privukla sebi. Ni Prag ni Budimpeta nisu bili tako revolucionarni kao Be. Prema Beu bili su mali, Prag je imao tek malo vie a Budimpeta malo manje od 100 000 stanovnika. Oba su zaostajala za suvremenim tempom rasta godine 1815. imala su vise od 60 000 stanovnika. Stoga su u njima jo prevladavali starosjedioci, a to su bili Nijemci u Budimpeti dvije treine populacije, a gotovo isto toliko u Pragu. S druge strane, u Budimpeti su studenti bili uglavnom Madari, dok su u Pragu eki studenti bili manjina to se mukotrpno probija. Madarsku revoluciju prisvojilo je madarsko sitno plemstvo i u njoj su studenti igrali podreenu ulogu, dok je u Pragu revolucija ostala u rukama studenata nemajui istinske snage, doivjela prvi poraz revolucionarne 1848. godine. Zapravo je Prag, unato svom razmjeru, ostao na razini gradia od nekoliko tisua stanovnika po kojima su nazvani programi iz 1848. U takvim su mjestima prosvijeeni eki uitelj, srpski pravoslavni sveenik i slovaki luteranski pastor iz niega kreirali nacije. Tako se 1848. u Liptovskom Mikulau 10. svibnja pojavila u varljivoj zrelosti slovaka nacija, u Sremskim Karlovcima 13. svibnja srpska nacija, a u Blaju 15. svibnja rumunjska nacija. Revolucije u Austriji, kao i u Njemakoj, potpalila je parika revolucija od 24. veljae; ona je inteligenciji bila primjer za ugled. U Budimpeti je skupina radikalno nastrojenih studenata, neometana saborom koji se tada jo sastajao u Bratislavi, s revolucionarnim programom zagospodarila ulicama ve potkraj veljae: traili su demokratski ustav s opom izbornim pravom, ukidanje tlake bez odtete i ravnopravnost svih narodnosti. Taj program jest uzgredno pogaao dinastiju, ali je mnogo direktnije pogaao sitno plemstvo napadom na

49

tlaku ekonomski a napadom na izborni cenzus politiki; upravo je program takve vrste u drugim zemljama natjerao liberale posjednike da prijeu na stranu reda. A Kossuth je, jedini u Evropi, nagovorio svoje pristae da radikale nadbiju umjesto da od njih trak spas u okrilju dinastije; demokratsku uzbunu protiv plemstva uutkao je diui nacionalnu uzbunu i protiv Habsburgovaca i protiv ostalih narodnosti. Ako plemstvo ne preuzme vodstvo, radikalna e inteligencija privui seljatvo na svoju stranu tim argumentom Kossuth je pridobio sabor u Bratislavi da izglasa oujske zakone. Oujski zakoni, kojima je stvorena suvremena Ugarska, imali su trojak karakter: ustavni, liberalni i nacionalni. Najdublji cilj bio im je ouvanje sitnog plemstva, a taj je skriveni cilj i najuspjenije ostvaren. Pragmatika sankcija zamijenjena je personalnom unijom; Ugarska kancelarija u Beu je ukinuta; u Budimpeti e biti palatin, ili potkralj, sa svim prerogativima kralja-cara, neovisan o Beu; pri Carskom dvoru bit e ugarski ministar u svojstvu nekog visokog komesara; Ugarska e imati vlastitu vojsku, financije i vanjsku politiku. Ukratko, Ugarska je dobila status dominiona. Umjesto feudalnog sabora u Bratislavi, u Budimpeti e biti parlament izabran na izborima s jednakim ali ogranienim pravom glasa, i s ustavnom vladom koja e mu biti odgovorna; aristokraciji je oduzeto izuzee od poreza, a gradovi su dobili zastupstvo u parlamentu. Odreeno je da bitna kvalifikacija za pasivno izborno pravo bude madarski jezik, a da madarska nacionalna drava ima da obuhvati sve zemlje Krune svetog Stjepana. Transilvanija i Hrvatska pripojene su jedinstvenoj ugarskoj dravi, a njihovi sabori i namjesnitva su ukinuti. Tim fantastinim uspjesima nacionalnog osloboenja i hegemonije zabaurena su dva bitna odstupanja od zahtjeva radikala: tlaka jest ukinuta, ali e odtetu za nju platiti drava, a s izbornim cenzusom e upanijske skuptine i uprava ostati u rukama sitnog plemstva. Aristokraciji bez zemlje zajamena su prava samo doivotno, to je jo uvealo pobjedu sitnog plemstva, jezgre historijske Ugarske. Kako to esto biva, dogaaji u Ugarskoj potaknuli su slina zbivanja u ekoj. Praka radikalna inteligencija je 11. oujka takoer formulirala svoj program, a eki sabor, nemajui ni Kossutha ni sitno plemstvo, ostao je po strani i nije ni pokuao rivalizirati. Na sastanku 11. oujka u koncertnoj dvorani jedne kavane bilo je i eha i Nijemaca, ali nikoga s nekim politikim iskustvom. Najprije su postavljeni zahtjevi za uobiajene liberalne slobode slobodu zbora i dogovora, ukidanje cenzure i tome slino. U posljednji as je jedan eki intelektualac, Brauner, sa svoje bolesnike postelje dometnuo druge, za eke prilike relevantnije zahtjeve: ukidanje tlake, ravnopravnost ekog i njemakog jezika u kolstvu i upravi, te za eku, Moravsku i lesku zemlje Krune svetog Vaclava

50

zajedniku sredinju kancelariju i parlament za ope poslove koji e zasjedati naizmjence u Pragu i Brnu. Tako je sluaj htio da jedan bolesnik impulzivno pokrene nacionalno pitanje eke i identificira ga s historijskim pravima. Te dvije teme snano e utjecati na sudbinu eha, pa prema tome i cijele Srednje Evrope, od te veeri 11. oujka 1848. sve do konanog rjeenja izgona Nijemaca iz svih historijskih zemalja svetog Vaclava. Posljednja je, i dotle najozbiljnija, bila revolucija u Beu. Tu je bila preostala vlast dinastije i to je revolucija bila borba za vlast, a ne rasulo. Beko politiko drutvo, sa svojim kozmopolitizmom i iskustvom u problemima vlasti, bilo je prezrelo da bi slijedilo nekakav sirov radikalni program. Kako to pokazuju francuski ustavi i Druge i Tree Republike, u zrelim narodima revolucija nastoji izbjei revolucionarna rjeenja; a Be je bio na pola puta do zrelosti. Carska se vlada pokuala cjenkati i manevrirati s revolucijom, kao sto se cjenkala i manevrirala s tolikim drugim neprijateljima. Metternich je svojim posljednjim dravnikim aktom 12. oujka predloio da se pozovu delegacije pokrajinskih sabora u nekakve Skuptine stalea, to bi bio pokuaj da se plemstvo okupi u obranu svojih i carevih privilegija. A takav je program bio zastario: plemstvo nije imalo snage da se odupre revoluciji, a osim toga je gledajui gdje se rui sustav rabote za to krivilo carsku vlast. Stoga je Metternich, umjesto da se nae na elu plemstva, odbaen kao balast upravo zato da hi se pridobilo plemstvo, a s njim i bogata graanska klasa. Na elu tog carskog i kraljevskog prevrata bila je nadvojvotkinja Sofija, ena careva brata Franje Karla i majka Franje Josipa; za njom su stajali svi oni kojima je Metternich bio trn u oku, a naroito jedna zatucana, ultramontanska skupina za koju je Metternich bio i previe prosvijeeno i reformatorski orijentiran. Kao sredstvo pritiska na Metternicha trebalo je da poslui Sabor Donje Austrije na koji se on inae oslanjao. Beka revolucija od 13. oujka zaela se kao dvorska urota; ubrzo se pokazalo kakva je ludost pozivati mase da sudjeluju u dvorskim spletkama. Beka je javnost ve bila uzbuena ugarskim radikalnim vrenjem u svega ezdesetak kilometara udaljenoj Bratislavi, a 3. oujka je sam Kossuth otvoreno doao u Be da raspali mase. Sabor Donje Austrije sastao se 13. oujka i, prema planu, zatraio Metternichovu ostavku. Ali, izvan svakog plana, taj zahtjev preuzela je ulica pa je izbila prava revolucija. Uline borbe izbjegnute su samo zato to se vlada smrtno prestraila; da se pokuala oduprijeti, bila bi unitena sredinja struktura Habsburke Monarhije. Metternich je podnio ostavku i s njim je pala i Stara Austrija. U Beu je vlast iz ruku postojeih organa preuzeo studentski odbor koji je i sam bio jedina zatita od

51

ekscesa proletarijata. Onda je Metternichovu sustavu zadan i posljednji udarac. Lombardija, vijestima o Metternichovu padu uvjerena da je uspjeh revolucije konaan, digla se na ustanak i pozvala u pomo sardinskoga kralja; to je pak sa svoje strane potaknulo ustanak u Veneciji i proglaenje Venecijanske Republike. Doao je kraj austrijskoj misiji u Italiji i carska je vojska napadnuta ak i u njezinu koncentracijskom centru. Metternichovim padom iscrpao se program carskog prevrata. Stvorena je funkcija odgovornog ministra predsjednika iako nije reeno kome e biti odgovoran i dodijeljena Kolowratu, koji je konano, makar i na nekoliko dana, preuzeo Metternichovo mjesto. Za novog ministra vanjskih poslova postavljen je jednostavno Ficquelmont koga je Metternich ve odavno bio odredio za svoga nasljednika. Onda je 15. oujka objavljeno da e se za neko neodreeno vrijeme sazvati skuptina stalea s poveanim predstavnitvom srednjeg stalea, a zatim je od 10. do 17. travnja u Beu zasjedao neki Sredinji odbor stalea. Ta pusta vrdanja nisu mogla smiriti uzburkani Be gdje je svakog dana bilo novih nereda i novih zahtjeva, praenih novim rtvovanjem pojedinih linosti i novim ustupcima. Nakon nekoliko dana Kolowrat je nestao sa scene, a Ficquelmont se odrao do 5. svibnja, kad ga je s funkcije otjerala studentska demonstracija; do kraja svibnja je sva odgovornost poivala na Pillersdorfu, postarijem birokratu koji je u predoujskom razdoblju nezasluno stekao glas liberala. Nemajui nikakve politike linije, carska je kua samo nastojala da se nekako odri; kao u nekadanjoj krizi u povodu napoleonskih ratova, ili u posljednjoj krizi 1918, bila je spremna priznati bilo koga i bilo to, samo da zauzvrat i ona bude priznata. Na novi ustanak 25. travnja donosi se parlamentarni ustav za cijelu Carevinu, na brzinu zacrtan po belgijskom modelu. To nije zadovoljilo bake radikale koji su htjeli svoj ustav. Nakon novih demonstracija od 15. svibnja povuen je ustav od 25. travnja i obeano da e se raspisati izbori, s opim izbornim pravom, za ustavotvornu skuptinu. Dva dana kasnije, 17. svibnja, Dvor je pobjegao iz Bea u Innsbruck. Tim raskidom s revolucijom umjereni su liberali gurnuti u naruje radikala i 26. svibnja je revolucija u Beu postigla svoj najvei uspjeh: formiran je Odbor javnog spasa, djelomice da bi usmjeravao revoluciju, ali jo vie da bi nadzirao djelatnost preostalih ministara. I bekim Nijemcima i ostalim vodeim narodima Dvor je nekritino poputao. Radetzky, vrhovni zapovjednik u Italiji, dobio je nalog da ne prui otpor ustanku, a zatim ni prodoru sardinskih trupa koji je uslijedio; u Lombardiju je upuen jedan ministar da ondje uspostavi autonomiju, a kad je stvar propala, austrijska je vlada sredinom svibnja ponudila Sardiniji da joj prepusti Lombardiju a Veneciji da zajami autonomiju. Talijani su i

52

to ponudu odbili: traili su da se Austrija odrekne svih svojih talijanskih teritorija, a Engleska, kojoj se Austrija obratila, nije htjela posredovati ako se u ponudu o samostalnosti ne ukljui i Venecija, ili bar dio nje. Habsburka vlast u Italiji nije se mogla spasiti pregovorima pa se Radetzky, ne obazirui se na naloge pripre mio da to uini silom, a carska vlada, ne obazirui se na njegovu neposlunost, poslala mu je pojaanje i to je bilo sve to je praktiki poduzela. Slaganje s Racletzkyjem nije ostalo samo na vladi: talijanske pretenzije na Trst i dio Tirola raspalile su austrijski patriotizam ak i medu ekstremnim radikalima, to su revolucionarni studenti naputali barikade to su ih bili podigli protiv carskih snaga da bi se prijavili u carsku vojsku u Italiji. Takve konfrontacije nije bilo izmeu bekih radikala i Ugarske. Ugarski palatin nadvojvoda Stjepan kapitulirao je pred revolucijom ne ekajui odobrenje kralja i cara, i svoju vlast predao odgovornoj vladi kojoj je na elu bio magnat radikal Batthyliny; Kossuth je postao ministar financija i kreator politike. Dvor je nezadovoljno gunao, ali se s tim pomirio, pa je Ferdinand 11. travnja ustavno potvrdio oujske zakone. Tako je revolucija u Ugarskoj stekla legitimitet: Habsburko je Carstvo podijeljeno na dva dijela, te je Ugarska, dotle habsburka pokrajina, iako privilegirana, sad postala posebna drava. Nema dvojbe da je Dvor kanio poslije povui to svoje ustupke. ak su i mnogi madarski politiari smatrali da se s tom pobjedom otilo predaleko. Dek, liberal iz sitnog plemstva, ovako je objasnio svoju podrku Kossuthovu programu: S pijanim se ovjekom ne moe rezonirati, a sabor je sad pijan. Zato se Dek tog ljeta 1848. i povukao iz politi6kog ivota, uvjeren da Kossuthov ekstremizam vodi Ugarsku u propast i da mora doi do nagodbe s Habsburgovcima. Ipak, kad je nagodbi dolo vrijeme, ona se morala dogovoriti na bazi oujskih zakona, a ne Pragmatike sankcije. U ulozi onoga koji pravi ustupke pojavila se Ugarska, a ne dinastija. Odnosi su se mogli modificirati, ali nakon 11. travnja 1848. postojanje drave Ugarske vie se nije moglo osporiti. U svim tim ustupcima, koliko god oni bili nekritini, bilo je nekog sistema: izuzme li se iskra njemakog pokrajinskog patriotizma zbog Tirola, i Dvor i beki revolucionari su jednako prihvaali preoblikovanje Habsburkog Carstva u skladu sa eljama vodeih naroda. Beki liberali, meutim, gledali su u Carevini njemaku dravu koja e imati glavnu rije u novoj, liberalnoj Njemakoj, pa su podjednako energino traili i izbore za openjemaki parlament u Frankfurtu kao i za ustavotvornu skuptinu u Austriji. Propali ustav od 25. travnja, u kojem su se pokrajine spominjale samo kao neki organi koji e pred sredinju vladu iznositi lokalne tegobe, bio je u grubim crtama izraz tog njemakog stajalita. Ono se jo snanije manifestiralo u

53

prijedlozima Sredinjeg odbora stalea to je zasjedao od 10. do 17. travnja radi pripreme sazivanja Skuptine stalea do kojeg nikad i nije doao. U tom su odboru bili samo predstavnici sabora njemakih pokrajina beki visoki funkcioneri i prosvijeeni njemaki aristokrati koji su predvodili agitaciju protiv Metternicha, ukratko, najumjereniji i najiskusniji austrijski Nijemci svog doba. Ti Nijemci priznavali su zahtjeve ostalih historijskih naroda: predlagali su da Ugarska bude ujedinjena sa Carevinom samo personalnom unijom, da se Lombardija-Venecija ustupi talijanskoj nacionalnoj dravi, i da se Galiciji dale autonomija u oekivanju restauracije Poljske. Ostatak Carevine imao bi biti unitarna njemaka drava i lanica Njemakog Saveza, koju e ujedinjavati njemaka kultura. Takav program polazio je od pretpostavke o sumraku dinastije, pa ga se njemaka visoka birokracija odrekla im se dinastija oporavila. No, on je otkrio gledite zajedniko svim Nijemcima u Monarhiji: propadne li dinastija, oni nee ui u federaciju s nehistorijskim narodima nego e prihvatiti velikonjemaki nacionalizam. Tu je izmeu pojedinih struja austrijskih Nijemaca jedina razlika bila u izboru trenutka: dok su se radikali okrenuli protiv dinastije ve 1848. veina je Nijemaca vjerovala da u njoj jo ima vitalnosti. Njemaki i madarski radikalizam savreno su se slagali. Kossuth je precjenjivao snagu Madara, ali je i on shvaao da se Madari mogu uspjeno oduprijeti samo u sprezi s njemakim nacionalizmom, pa je Nijemcima ponudio patronat i saveznitvo. U openjemaki parlament u Frankfurtu upuena su dva madarska predstavnika koji su od Nijemaca zatraili da ne pristanu na stvaranje slavenskih drava u Austrijskom Carstvu, i Njemakoj zajamili pomo Ugarske u ouvanju integriteta Njemakog Saveza od ekog i slovenskog separatizma. U svojoj tatini i samouvjerenosti, Kossuth i madarski radikali mislili su da se velikonjemaki nacionalizam moe usmjeriti protiv dinastije i slavenskih naroda, a da e na ugarskoj granici stati. Kossuth bi takoer rado bio podupro zahtjeve Talijana i Poljaka, ali su ga prilike silile da bude diplomatski oprezan. ak je i on bio toliko pametan da ne izaziva rusku intervenciju, pa u poetku nije ni spominjao Galiciju. Osim toga, nacionalna je Ugarska srljala ravno u rat sa Hrvatima, te se nadala da e carsku vladu zavaditi s njima. Ratu u Italiji pruila je preko volje podrku s tim da austrijska vlada pomogne da se pokori Hrvatska i da na kraju rata udovolji svim opravdanim nacionalnim zahtjevima Talijana. Praktiki se carskoj vlasti doputalo da opstane samo ako se pretvori u instrument vodeih naroda. A to dinastiji nije bilo u programu. U prvim tjednima propasti poputala je Nijemcima i Madarima u svemu, ali je, kontradiktorno, poputala i esima i Hrvatima. U poetku u tim ustupcima nije bilo nikakve logike, bili su proizvod puke slabosti, a onda

54

je, poetkom svibnja, Dvor shvatio da je sluajno naiao na novo diplomatsko orue, a bijeg u Innsbruck mu je oslobodio ruke. Innsbruck kao centar pokrajinske, a ne nacionalne svijesti bio je neutralan teren odakle e Dvor moi lavirati izmeu vodeih i podreenih naroda. Dvor je jo u oujku bio Hrvatskoj zajamio poloaj posve suprotan duhu ugarskih oujskih zakona. Ugarska je bila objavila aboliciju Hrvatske, na to je Hrvatski sabor reagirao raskidom veze s Ugarskom. A kralj i car je potvrdio obje odluke. tavie, prije nego to e Hrvatsku prepustiti vlasti Budimpete, car je za bana Hrvatske postavio hrvatskog rodoljuba Jelaia. Tek nakon tromjesenih prosvjeda ugarske vlade Jelai je 10. lipnja smijenjen, ali je i dalje uivao carevu potajnu suglasnost. A kad je 4. rujna vraen na poloaj, u to se nije sumnjalo, to je znailo otvorenu objavu rata Ugarskoj. Jelai je bio zemljoposjednik i carski oficir koji se u hrvatskom sitnom plemstvu isticao samo sposobnou i snanom linou. Osobno je bio vine naklonjen nekom konzervativnom programu lojalnosti dinastiji i ouvanja hrvatskih historijskih prava, ali u vihoru 1848. nije odbijao niiju suradnju pa je prihvatio i program jedinstvene junoslavenske nacionalne drave u okviru Habsburkog Carstva. Suradnja Gaja, predstavnika ilirizma, i Jelaia, habsburkog generala, bila je neobina sprega. Sitno plemstvo Hrvatskog sabora objavilo je: Mi i Srbi smo jedan narod, a Jelai je Srbe spominjao kao nau brau po plemenu i krvi, i pozdravio srpski nacionalni ustanak kojim je 13. svibnja u Sremskim Karlovcima proglaeno otcijepljenje Srpske Vojvodine. Zapravo se Jelai ponaao ba kao i njemaka buroazija: lien carske milosti, bio je junoslavenski nacionalist, a im ju je ponovo stekao, odrekao se nacionalnog naela i vratio se na historijska prava. to se tie Transilvanije, to se Dvor, koliko god nerado, morao pomiriti s pobjedom Madara. Na rumunjskom nacionalnom zboru u Blaju 15. svibnja zatraeno je da se pitanje unije s Ugarskom razmotri tek kad Rumunji dobiju svoje predstavnitvo u Saboru. Zahtjev je zanemaren, a Sabor, sastavljen po starom izbornom redu, sastao se 30. svibnja u Cluju i izglasao svoje rasputanje. Rumunjskoj delegaciji to je bila dola Dvoru u Innsbruck predoen je taj akt o uniji, i reeno joj je da mora pregovarati s ugarskom vladom. Kontradiktornost carske politike dosegla je vrhunac u ekoj. Slomom vlasti u Beu, prva eka peticija od 11. oujka postala je apsurdno umjerena; praka inteligencija vie se nije zadovoljavala upravnom autonomijom eke i individualnim slobodama. I ona je htjela svoje oujske zakone. Na drugom sastanku u Pragu, 29. oujka, okupili su se sami esi: po ugledu na Madare, zatraili su ujedinjenje i nezavisnost zemalja svetog Vaclava eke, Moravske i leske s jedinstvenim parlamentom i njemu odgovornom vladom. Formalno je analogija s Ugarskom bila potpuna, ali je u stvarnosti razlika bila duboka. Dok se u

55

Ugarskoj revolucionirala jedna historijska tvorevina, u ekoj se aka ljudi pozivala na tradiciju koja je bila propala jo 1620. godine. Dok je Ugarska preko upanijskih skuptina sauvala vlast nad lokalnom upravom, ekom su vladali carski namjesnici jo od vremena Marije Terezije i bila je integralni dio unitarne drave koju su stvorili Marija Terezija i Josip II. Toga su bili svjesni i sami esi jer, dok Ugarska nije prihvaala nita vie od personalne unije, oni su bili spremni prihvatiti Skuptine stalea kao organ za voenje zajednikih poslova Austrijske Carevine im dobiju svoje samostalno ministarstvo. Izmeu Ugarske i eke postojala je jo jedna, presudna razlika. U Ugarskoj Madari su bili manjina u sveukupnoj populaciji, ali je sve imuno i obrazovano stanovnitvo bilo madarsko, osim njemake buroazije koja se, meutim, rapidno madarizirala. Madarska nacionalna drava ostvarena je na cijelom podruju zemalja svetog Stjepana, na tetu Hrvata, Slovaka, Srba i Rumunja; od svih su Hrvati bili daleko, na periferiji drave, a ostali su bili politiki obespravljeni. U e k o j , n a p r o t i v , e s i j e s u b i l i u v e i n i a l i s u s e t e k budili iz kulturne letergije konfrontirajui se s Nijemcima, svjesnim historijskim narodom; kao da im nije bilo dosta toga kulturnog konflikta u samoj ekoj, praki su esi traili jo i Moravsku. leska je bila preteno njemaka, dok su u Moravskoj esi bili u veini, ali nisu imali nikakvo kulturno sredite i stoga su bili preputeni politikom vodstvu Nijemaca. lesku i Moravsku esi su mogli podvrgnuti Pragu samo silom, a njome nisu raspolagali. I dok su Madari izborili zemlje svetog Stjepana suprotstavljajui se carskoj volji vlastitim snagama, dotle su esi predlagali da carske snage za njih osvoje zemlje svetog Vaclava. Takav zahtjev bio je zbilja pre-vie za carsku vladu, ak i u trenu njezine najvee slabosti. Carskim odgovorom od 8. travnja zajamena je ravnopravnost ekog i njemakog kao slubenog jezika i obeano stvaranje odgovorne vlade u Pragu; to se tie sjedinjenja eke, leske i Moravske, o tome bi eventualno raspravljao budui carski parlament. No, esima su njihovi Nijemci bili tek manji problem. esi su inae ivjeli u sjeni sablasti njemakog nacionalizma i od svih slavenskih naroda Carevine jedino su oni imali samo jedne antagoniste Nijemce. A na povijesnu batinu poziva se i nacionalna Njemaka na batinu Svetog Rimskog Carstva koje je obuhvaalo i eku i svaki je njemaki nacionalist uzimao kao zdravo za gotovo da e eka biti sastavni dio nove njemake nacionalne drave. U frankfurtskom pretparlamentu bila su samo dva Austrijanca, ali je odbor pedesetorice, to ga je pretparlament stvorio da bi pripremio openjemaku ustavotvornu skuptinu, elio poveati broj austrijskih predstavnika. Jedan od estorice istaknutih Austrijanaca, koje je

56

odbor pozvao, bio je Palacky, koji je u pismu od 11. travnja, kojim je odbio poziv, prvi objavio zahtjev eha da budu priznati kao nacija. Veliki je dio tog pisma bio posveen historijskom nadmudrivanju, nita manje besmislenom od historijskih argumenata Nijemaca, ali je u svemu najbitnija bila konstatacija: Ja sam eh, slavenskoga roda. Zato i Palacky i nije mogao sudjelovati u poslovima nacionalne Njemake. Ali Palacky nije traio samostalnu eku nacionalnu dravu, a nije prihvaao ni ideju o ruskoj univerzalnoj monarhiji o kojoj su ve snivali neki panslavenski mistici. Naao je tree rjeenje ni rusko ni njemako: da se Austrijsko Carstvo pretvori u vienacionalnu federaciju u kojoj e sve narodnosti ivjeti slobodno i pod okriljem habsburke vlasti. To je bio program austroslavizma, i od trena kad ga je Palacky pokrenuo, postao je presudno pitanje habsburke, pa ak i evropske sudbine. Osigurati Srednju Evropu i od Rusa i od Nijemaca bila je posljednja, i najmanje autentina, habsburka misija. Austroslavizam je bio program bojazni to ga je smislio ovjek koji je svim srcem sluio svom narodu, ali nije imao povjerenja u njegovu snagu: traio je od dinastija da slavenskim narodima dade slobodu koju sami ne mogu izvojevati jer su preslabi. Palacky se toliko uvao da se niim ne zamjeri Nijemcima da je 8. svibnja odbio da preuzme carsko ministarstvo prosvjete, jer da bi se njegovo postavljanje protumailo kao izjanjavanje u korist Slavena. S druge strane, dinastija bi bila prihvatila savez sa Slavenima samo kad hi joj oni mogli ponuditi snagu; car nije bio nikakav dobronamjeran profesor koji e se posvetiti nekakvoj idealistikoj misiji. A kad bi Slaveni raspolagali snagom, onda ne bi podrali dinastiju nego bi zahtijevali slobodu. U tome i jest bila slabost austroslavizma to bi dinastija prihvatila saveznitvo sa Slavenima tek onda kad ono njima vie i ne bi trebalo. Od poetka do kraja etrdeset osme, dinastija nije ni na tren ozbiljno shvatila ideju o suradnji s podreenim narodima; njoj su oni odgovarali samo kao element kojima e izigrati Madare i Nijemce, i bilo joj je svejedno to e na koncu biti s njima. Kako se irio jaz izmeu Dvora i Bea, tako je Dvor bio popustljiviji prema esima. Na formiranje Odbora javnog spasa u Beu, namjesnik eke Leo Thun je 29. svibnja reagirao odbijanjem da prima naloge od bake vlasti i stvaranjem u Pragu neke privremene vlade od ekih i njemakih umjerenjaka. Beka je vlada osudila taj separatizam, a Dvor u Innsbrucku primio je eku delegaciju i sloio se s prijedlogom da se prije otvaranja carsko konstituante sastane eki sabor. A da se taj sabor sastao, eka bi odbila da poalje svoje zastupnike u beki parlament to bi s njim pregovarala na ravnoj nozi, po madarskom uzoru. to je najudnije, nade eha upropastilo je ono to je izvorno bilo djelo austroslavizma Sveslavenski kongres u Pragu. Palacky i njegovi drugovi htjeli su organizirati protuteu

57

openjemakom parlamentu u Frankfurtu, a osim toga su se morali dogovoriti to praktiki poduzeti da bi se spasilo Austrijsko Carstvo. Osim eha, jedini austrijski Slaveni izravno ugroeni od Nijemaca bili su Slovenci kod kojih se nacionalna svijest tek jedva budila. Na primjer, slovenski zastupnici u Korukom i tajerskom saboru su 1848. zajedno s Nijemcima glasali za ouvanje tih pokrajina kao historijskih jedinki, a protiv programa nacionalne rekonstrukcije kojim bi se oslobodili Nijemaca i sjedinili sa Slovencima Kranjske. Sveslavenskom kongresu bila je potrebna ira baza. Uz to se esi, iako eljni da izbjegnu sukob s Madarima, nisu mogli odrei Slovaka iji su malobrojni kulturni prvaci bili nali utoite u Pragu; a im su prihvaeni Slovaci, za njima su doli Hrvati. Kao austrijski Slaveni, doli su i galicijski Poljaci, iako su imali nazore vodeeg naroda; zapravo su galicijski Poljaci doli na Kongres prvenstveno zato da se ne bi to odluilo u korist Malorusa, Poljacima podreene narodnosti u istonoj Galiciji. Inae, od Nijemaca nisu bili ugnjetavani Poljaci Austrijskog Carstva, nego oni u Poznanjskoj oblasti, ali njih pozvati znailo bi kriti naelo austroslavizma, ishodite Palackyjeve ideje. Na kraju je donesena kompromisna odluka da se Kongres ogranii na austrijske Slavene, ali da kao goste primi i druge Slavene. Izmeu tih gostiju najneobinija linost bio je Bakunjin, jedini i samozvani predstavnik najvee grane slavenskog roda. Na kraju su Poljaci ipak izigrali kompromis: naime, Kongres se podijelio na nacionalne smjese poljsko-malorusku, eho-slovaku i junoslavensku gdje je svaka odluivala o svome lanstvu, to je poljska skupina odmah prihvatila pruske Poljake. Tako je Sveslavenski kongres, koji se sastao 2. lipnja, bio mjeavina austroslavizma i slavenskih nacionalizama premazana nekom maglovitom slavenskom soli darnou. Proizveo je dva proturjena programa: revolucionarni manifest narodima Evrope i konzervativnu adresu habsburkom caru. Manifest, uglavnom djelo Poljaka, usredotoio je svoj atak na podjelu Poljske, to od Nijemaca, Madara i Turaka zatraio da bolje postupaju sa svojim slavenskim podanicima Poljaci su bili lojalni svojoj subrai vodeim narodima. U adresi caru potanko su obrazloeni zahtjevi slavenskih pokrajina i naroda Habsburke Monarhije, napose je istaknuto protivljenje bilo kakvoj uniji s Njemakom; nacionalna ravnopravnost pod Habsburgovcima odnosila bi se i na ugarske Maloruse to je za Poljake bio nezgodan zahtjev. Kongres je kanio trasirati daljnju suradnju izmeu austrijskih Slavena, ali mu je rad prekinuo ustanak koji je izbio u Pragu 12. lipnja. Duhovskim ustankom u Pragu nastala je prekretnica u revolucijama 1848. pa otuda i u sudbini Srednje Evrope. Sam ustanak bio je besciljan i nebitan. Moda se s Kongresom pojaalo politiko vrenje u Pragu, a nema sumnje da su praki radikali, i eki i njemaki, bili eljni da ponove uspjeh beke revolucije. Svejedno, demonstracije radikala 12.

58

lipnja nisu se niim razlikovale od pet-est takvih ranijih nereda. Razlika je bila u reakciji Windischgratza, carskog generala u Pragu, kome je u oujku bila propala prilika da diktira Beu pa je sad prihvatio izazov prakih ulica. Ulini okraji u Pragu bili su prva ozbiljna bitka s revolucijom i u toj bitci je revolucija potuena. To je bio poraz radikala, ne samo ekih nego i svih onih koji su mislili da se stari poredak raspao i da se Evropa moe obnoviti prema radikalskim idejama. Windischgratzova je pobjeda zacijelo upropastila i program eke autonomije: izbori za sabor su odgoeni i delegacija koja je bila u Innsbrucku na povratku je doznala da joj je put bio uzaludan. Unato tome, esi u mj e r e n j a c i , k o j i s u b i l i u p o z d r a v i l i s u p o r a z prakih radikala. I dalje su polagali nade u austroslavizam, pogotovo kad je eki radikalizam pokazao koliko je slab; ali sad su se za svoj program morali boriti u sredinjem parlamentu u Beu, umjesto u Pragu. Stoga su eki prvaci eljeli sudjelovati u konstituanti koju su prije kanili bojkotirati, a u svom strahu od Frankfurta i njemakog nacionalizma pristajali su uz centraliziranu austrijsku dravu koja je veim dijelom bila njemaka tvorevina. Windischgratzovu pobjedu, s kojom su se esi pomirili, Nijemci su otvoreno pozdravili. Frankfurtski je parlament ve bio ozlovoljen odbijanjem veine izbornih tijela iz eke da izaberu svoje zastupnike za Frankfurt; praki ustanak izazvao je strah od krvoprolia u ekoj, pa je razmatrao ne bi li trebalo uputiti pruske ili saske trupe da pomognu u guenju ustanka. Giskra, kasniji gradonaelnik Brna i liberalan austrijski mini-star, odao je priznanje Windischgratzu i dodao: kao moravski Nijemac, traim da se eki pokret posve ugui i uniti za sva vremena. Tako su i Nijemci mislili da carske snage obavljaju njihov posao, pa su jednako pozdravili i zasjedanje ustavotvorne skuptine. Zapravo se konstituanti nije radovao jedino Windischgratz, pobjednik Praga, to je u parlamentu to se sastaje pod njegovom zatitom od sama poetka bilo neke skrivene dvolinosti. Iako je u Pragu porazila radikale, dinastija nije imala dovoljno snage da praku pobjedu ponovi i drugdje. Otuda je i dolo do jedine epizode liberalizma u habsburkoj povijesti, epizode to je potrajala od srpnja 1848. do oujka 1849.

59

VI EPIZODA LIBERALIZMA: USTAVOTVORNA SKUPTINA, SRPANJ 1848 OUJAK 1849

Ustavotvorna skuptina koja se sastala u Beu u srpnju 1848. bila je jedini punopravni Reichstag, ili carevinski parlament, u povijesti Austrijskog Carstva. Predstavljala je dvostrani ustupak: liberali su priznali Carevinu i dinastiju, a dinastija je priznala liberalizam Nagodba je bila plod slabosti i straha, a ne, uvjerenja. esi su se bojali njemakog nacionalizma, umjereni Nijemci bojali su se da e njemaki radikalizam raskomadati Carevinu ili da e njome zagospodariti Slaveni, a sva se liberalna buroazija bojala neodreenih socijalnih tenji proletarijata. Dinastiji je pak bila potrebna podrka, kako protiv Ugarske tako i za rat u Italiji. Zasjedanje Ustavotvorne skuptine omoguilo je dinastiji da premosti jaz izmeu sebe i Bea. Nadvojvoda Johann doao je u Be da otvori zasjedanje skuptine, a kad je u kolovozu izabran za namjesnika Njemake, na njegovo se mjesto u Be vratio car sa svojom porodicom. Postavljena je energinija ali podjednako liberalna vlada. Njezin stvarni ef, ministar vanjskih poslova Wessenberg, iako je pripadao Metternichovoj koli (sudjelovao je s Metternichom na Bekom kongresu 1814), bio je ovjek liberalna duha i oduvijek se zauzimao za zapadnu orijentaciju austrijske vanjske politike; elio je da se Austrija osloni na Englesku, umjesto na Rusiju, pa je 1834. bio otputen iz diplomatske slube upravo zato to je u belgijskom pitanju i pretijesno suraivao s Engleskom. Sad se nadao da e dobiti podrku Engleske za liberalno rjeavanje talijanskog pitanja, a onda bi Habsburgovci, ne vie ovisni o Rusiji, mogli slijediti liberalni kurs i u Ugarskoj i Galiciji. Najjaa linost nove vlade bio je Alexander Bach, najsposobniji medu bekim radikalima u predoujskom razdoblju. Bacha je u radikale odveo revolt zbog predoujske nesposobnosti, a zapravo mu je ideal bio jedinstveno austrijsko carstvo kojim e se upravljati po suvremenim naelima. Iako Nijemac i radikal, nije bio njemaki nacionalist nego austrijski rodoljub. Kao poklonik jednoobraznosti i snage, mogao se usporediti s jakobinskim diktatorima koji su stvorili modernu Francusku, samo to se taj austrijski jakobinac, nemajui za sobom rezolutnu buroaziju, morao oslanjati na habsburku dinastiju. Osim toga, habsburka vojska nije doivjela sudbinu francuskih trupa ancien regimen. Radetzkyjeva vojska u Italiji nije se raspala, nego je dapae 25. srpnja porazila Talijane kod Custozze i do poetka kolovoza vratila cijelu Lombardiju. Ali, kako je austrijska vlada bila neslubeno obeala Engleskoj i Francuskoj da e talijansko pitanje rjeavati na meunarodnoj konferenciji,

60

bilo je jo nekih izgleda da bi Lombardija-Venecija mogla dobiti samoupravu, pa se i ta komponenta uklapala u epizodu liberalizma. Ustavotvorna skuptina predstavljala je samo uu Austriju. Lombardija je bila pod vojnom upravom, Venecija je jo bila republika, kao ustupak sestrinskoj Republici Francuskoj, a Ugarska je oujskim zakonima bila stekla samostalnost. Kao svugdje u Evropi, s opim izbornim pravom su radikali doli u manjinu. Be i njemaki gradovi izabrali su radikale, ali su njihov primjer slijedili samo jo Poljaci u salonskim kaputima, to jest iz krupne i srednje buroazije. Njemaki ruralni okruzi, nepovjerljivi prema gradskoj inteligenciji, izabrali su seljake predstavnike. eki seljaci, meutim, dali su povjerenje svojim intelektualcima, a Malorusi svojim unijatskim sveenicima, zbog ega je dolo do paradoksa da najkompaktnija seoska podruja nemaju seljakih zastupnika. Tako je u Gornjoj Austriji od 16 zastupnika bilo 13 iz seljatva, dok je u ekoj i Moravskoj takvih bilo samo 16 od ukupno 168 zastupnika. Jedan od malobrojnih Nijemaca koji su premostili jaz izmeu grada i sela bio je Hans Kudlich, student radikal, ali seljaki sin: on je i postavio agrarno pitanje koje e biti glavna tema Ustavotvorne skuptine sve do donoenja zakona o emancipaciji seljatva 7.rujna. Taj zakon, najvei domet revolucije 1848, dovrio je djelo Josipa II. Njime su veleposjednicima oduzeta, bez ikakve odtete, nasljedna prava jurisdikcije i uprave, ukinuta je tlaka (radna renta), dijelom na troak drave a dijelom na troak uivaoca 1 , i seljaku uivaocu dominikalne zemlje zajamena je sigurnost zakupa. Zakon od 7. rujna odredio je karakter Habsburke Monarhije do kraja njezina postojanja. im je ukinuta tlaka, veleposjednicima vie nije bilo u interesu da za zemlju dri vezanu veu seljaku populaciju: siromaniji seljaci prodali su svoje zakupe bogatijima i otili u gradove. Kapitalizam u razvoju dobio je na raspolaganje radnu snagu; istodobno su ti doseljenici asimilirali gradske starosjedioce Nijemce i gradovima dali nacionalni karakter njihove seoske okolice. tavie, s emancipacijom je prestala klasna borba izmeu aristokracije i seljatva, a nacionalno osvijeteno seljatvo podijelilo se. Ilustracija toga je sam Kudlich: kad je proao njegov povijesni trenutak, postao je obian njemaki radikal, a 1872, kada se vratio iz izgnanstva u Sjedinjenim Dravama, zagovarao je u leskoj nacionalno jedinstvo Nijemaca radi obrane od presezanja eha. Rijeima Eisenmanna: Meunacionalna borba prestala je biti dvoboj
U slinom ugarskom zakonu donesenom u oujku, svu odtetu morala je isplatiti drava. U Galiciji je namjesnik, da bi seljake Poljake pridobio a odbio ih od njihovih gospodara, jo prije bio obeao ukidanje tlake na drani troak. Kad je kasnije Galicija dobila autonomiju, poljski veleposjednici u ijim je rukama bila vlast usprotivili su se da plaaju odtetu sami sebi, pa je raun morala na mi ri ti Ca re vi na i ta ko su nj ema ki i e ki s el jac i p la ti li emancipaciju galicijskih seljaka.
1

61

povlatenih linosti i postala je rat masa. Klasna je borba jo produbila nacionalne sukobe: gradski su poslodavci bili uglavnom Nijemci, a radnici su bili eki, slovenski i poljski doseljenici. Siromani je seljak bio prisiljen da ode u grad, a bogati je profitirao kupio je siromahovu zemlju i jo stekao sigurnost zakupa na gospodarevoj zemlji. Time se konzervativni svjetonazor seljakih stranaka jo pojaao; s druge strane, kako su bogati seljaci bili u stanju da koluju svoju djecu, to je u seljakim strankama sve vie jaao nacionalizam. Smatrajui se upropatenom, visoka je aristokracija osudila zakon o emancipaciji i carsku vladu koja ga je primijenila kao komunistike. A istina je bila suprotna. Osloboeni neefikasne tlake, veleposjedi su mogli hiti racionalnije koriteni. Plug s parnom vuom u Ugarskoj, izrazita znaajka kraja devetnaestog stoljea, bio je rezultat emancipacije seljatva. Nadalje, s paualnim iznosom odtete, magnat je mogao postati kapitalistiki poduzetnik. Prema Denisu, eki su magnati 1880. imali 500 do 800 pivovara, 80 do 120 eerana i 300 do 400 pecara. Madarski magnati takoer su imali pilane, tvornice papira, ugljenokope, hotele i toplice, sve od kompenzacija za tlaku. U dvadesetom stoljeu su u Habsburkoj Monarhiji veleposjedi dominirali vie nego ikada, to je takoer bio rezultat emancipacije seljatva 1848. godine. Uistinu su uprop a t e n i s i t n i p l e mi i : b e z t l a k e n i s u mo g l i v o d i t i s v o j e posjede, a odteta je bila premala da bi s njom postati kapitalisti. Inae je taj stala izvan Ugarske bio od drugorazredne vanosti, ali je u Ugarskoj njegova propast imala duboke politike posljedice. I carska je vlast profitirala od emancipacije seljatva. Ukidanjem nasljednog prava jurisdikcije, lokalna je uprava potpala pod potpunu kontrolu carskih funkcionera i tako postala posve ovisna o Beu. kako su emancipaciju provodili carski funkcioneri, seljatvo ju je prihvaalo kao carsku milost, a ne akt Ustavotvorne skuptine. Do rujna 1848. seljatvo je diljem Carevine bilo proeto borbenim revolucionarnim duhom, a im je dola emancipacija, izgubilo je interes za politiku i ravnoduno je gledalo kako pobjeuje apsolutizam. Bach je od sama poetka oekivao takav ishod, pa je bio pristao na Kudlichove prijedloge traei samo da cijenu emancipacije dijele zakupac i drava. Inae, carski ministri nisu razmiljali tako dalekoseno, nego kako preivjeti od danas do sutra; ti ljudi bili su rastrzani problemom kako da usred revolucije dre u pogonu rasklimanu maineriju Carevine, a najneposrednija briga bile su im financije. Financije su i otvorile put za raskid s Ugarskom i presudne posljedice toga. Oujskim zakonima Kossuth je u potpunosti ostvario svoj program: jedina veza

62

Ugarske s ostatkom Carevine bila je personalna unija. To razaranje jedinstva Carevine ne samo to je sablaznilo svakog Austrijanca, pa i radikala kao to je bio Bach, nego je odjednom cijeli teret nacionalnog duga svalilo na leda preostale Austrije. Umjereni Madari, kao Dek, koji su shvaali da je Ugarskoj nuna veza s ostalim habsburkim zemljama, bili su spremni na nagodbu u tom kritinom pitanju financija, ali ih je Kossuth svojom ovinistikom retorikom uutkao i potisnuo iz javnog ivota. Tako se inilo da je Kossuth izoliran, u zavadi kako s liberalnom austrijskom vladom tako i s madarskim liberalima. To je dvorski krug oko nadvojvotkinje Sofije ohrabrilo na akciju protiv njega, pa je 4. rujna mimo znanja austrijskih ministara Jelai vraen na poloaj hrvatskog bana. Ve 11. rujna Jelai je preao Dravu i zapoeo invaziju Ugarske. Tom savezu dinastije i Hrvata Kossuth je pokuao parirati savezom Madara i Nijemaca, pa se obratio bekom parlamentu da posreduje izmeu Ugarske i dinastije. Poput svih svojih suvremenika radikala, nije shvaao karakter Austrije nego je mislio da je beka Ustavotvorna skuptina nekakav njemaki parlament s nacionalistikim nazorima. Skuptina je od 17. do 19. rujna raspravljala hoe li primiti ugarsku delegaciju; to je bila u povijesti prva javna rasprava o austrijskom pitanju i na njoj su formulirane teme njegova budueg razvoja. Radikalni Nije mc i , k oj i s u e l j el i d a na s lj e d n e ze ml j e post a nu i nt e gralan dio nacionalne Njemake, prihvatili su Kossuthov program personalne unije, to su uinili i Poljaci u salonskim kaputima u tenji za slinom samostalnou Galicije. Nijemci umjerenjaci eljeli su pripasti Njemakoj, ali su takoer htjeli ouvati jedinstvenu Carevinu po kojoj je Austrijanac znaio neto vie od Bavarca ili Sasa; odnosno, htjeli su u Austriji uivati sve prednosti to su Nijemci, a u Njemakoj sve prednosti to su Austrijanci. Slagali su se s Bachovim argumentom da su se ustavni privilegiji Ugarske mogli trpjeti dokle god se u ostatku Carevine vladalo apsolutistiki, ali da sad Ugarska mora prihvatiti carski parlament uz ostale zajednike institucije financija, vojske i vanjske politike. esi su odbijali takvo centralistiko stajalite: htjeli su federalizam i nadali se da e u Pragu imati parlament ravan onome u Budimpeti. Ali ni s Kossuthom se nisu mogli slagati, jer bi to znailo priznati madarsku nacionalnu dravu i tako okrenuti lea ostalim Slavenima, Srbima i Hrvatima, a u prvom redu svojoj roenoj brai Slovacima. Osim toga, koliko im se god ne sviala beka centralistika vlast, jo su se vie bojali njemakog nacionalizma iz Frankfurta. I tako, podrali su liniju jake Carevine u nadi da e joj prisilu ublaiti kad su oni u pitanju. Protuugarsku veinu pojaali su jo Slovenci, koji su takoer strahovali od nacionalne dominacije Nijemaca, i Malorusi koji su time posredno glasali i protiv poljske prevlasti u Ideje austroslavizma i Velike Austri je udruile su se u borbi protiv zahtjeva vodeih

63

naroda. Habsburko je Carstvo dobilo parlamentarnu veinu; jo mu je valjalo dobiti rat. U pomo Jelaiu upuene su carske trupe, a to je u Beu izazvalo ustanak 6. listopada, najradikalniju revoluciju u godini revolucija. Listopadska revolucija htjela je unititi Austrijsko Carstvo i zamijeniti ga nacionalnom Njemakom i nacionalnom Ugarskom; cilj joj je praktiki bio da Be svede na rang provincijskoga grada. Takav program nije mogao privui liberalnu buroaziju koja je bila svjesna blagodati statusa graana velike carske prijestolnice; dapae., bio joj je jo odbojniji zbog podrke koju su mu pruile beke mase dajui time oduka svom socijalnom nezadovoljstvu. Ali, bez pomoi nacionalne Njemake ili nacionalne Ugarske, za koje se i borila, listopadska je revolucija bila osuena na propast. Nacionalna Njemaka nije imala ime pomoi. Frankfurtski parlament, i sam nasmrt uplaen radikalizmom, ve se sklanjao pod okrilje pruskih trupa; jedina je njegova podrka bila rezolucija od 27. listopada da se njemake i nenjemake zemlje mogu zdruiti samo personalnom unijom, to je bio program koji su upravo toga trena reetali i derali s bekim barikadama. Nacionalna Ugarska iskoristila je predah da formira Odbor javnog spasa na elu s Kossuthom. Ugarska je vojska oprezno krenula prema Beu a onda se bojaljivo povukla. im je izbila revolucija, Dvor je pobjegao u Olomouc u Moravskoj, kamo je za njim dola i veina lanova Ustavotvorne skuptine. U Beu je ostala aka zastupnika Nijemaca radikala i Poljaka u salonskim kaputima. Dvor je ipak ostao u kontaktu s objema stranama, kao osiguranje u sluaju pobjede radikala. Vlada je potvrdila imenovanje Messenhauera, koji je rukovodio obranom Bea, a u slubenom Wiener Zeitungu su jedan uz drugi objavljena oba proglasa, i Messenhauera i car skog vrhovnog zapovjednika Windischgratza. Ministar financija Kraus ostao je s krnjim parlamentom u Beu te je na dravni troak uputio dva emisara Kossuthu da trae pomo. Ta mjera opreza bila je suvina, jer je Be ostao osamljen. Predlaga zakona o emancipaciji seljatva Kudlich pokuao je da na raun svoje slave podigne na ustanak seljatvo Donje i Gornje Austrije, ali bez uspjeha. Windischgratzove i Jelaieve trope svladale su Be i porazile evropski radikalni program. Nakon pobjede, prvi je akt vlade bio da odbaci frankfurtsku rezoluciju od 27. listopada i da postavi Windischgratza za zapovjednika pohoda na Ugarsku. Istodobno se vlada odrekla svake ozbiljne nakane da ustupcima u Italiji zadobije podrku Engleske, i pripremila se da ondje nastavi rat. Tako su porazom listopadske revolucije propala tri nacionalna pokreta u Njemakoj, Ugarskoj i Italiji. Za politiku jake Carevine bili su potrebni jaki ministri i jak car. Na mjesto ostarjelog

64

Wessenberga, 21. studenog doveden je Felix Schwarzenberg, Windischgratzov urjak i Radctzkyjev savjetnik, a 2. prosinca je Ferdinand abdicirao u korist svoga neaka Franje Josipa. Ferdinand je nestao s pozornice povijesti da bi se tek 1866. povodom pruskog zauzea Praga, naas javio s ovakvim komentarom Tako raditi mogao bih ak i ja. Novi predsjednik vlade Schwarzenberg bio je nasilan ovjek: nasilan u privatnom ivotu i nasilan u politici. ivio je u uvjerenju koje je esto svojstveno nemato vitim ljudima da je u sili sve, a u idejama nita. Sluio je s Radetzkym u Italiji 1848. to je, dajui preveliku vanost tom ratu, gledao u austrijsku vojsku s povjerenjem inae neuobiajenim za austrijskog dravnika; bio je zapravo jedan od prvih rtava one velike talijanske iluzije to je u evropsku politiku sto godina unosila notu farsno laka predaha. Iako je i sam pripadao jednoj od najeminentnijih loza, Schwarzenberg nije potovao ni tradiciju ni aristokraciju, pa je plan o nasljednom Gornjem domu osudio primjedbom da u Austriji nema dvanaest plemia podobnih da u njemu sjede. Sam nije imao ideja, ali ih je znao spremno preuzeti od drugih, bar u bitnim crtama, a izabrao je i sposobne kolege ne obazirui se na njihovu prolost. Grof Stadion, koji je postao ministar unutranjih poslova, bio je aristokrat, lojalan ovjek ali i nepokolebljiv liberal koji je s uspjehom bio iskuao svoju liberalnu politiku kao namjesnik Galicije; Bach, ministar pravosua, bio je odvjetnik i neplemi to je stajao na radikalnoj strani barikada ak do 26. svibnja; barun Bruck, ministar trgovine, bio je njemaki trgovac iz Porajnja, koji je poloio temelje vanosti Trsta i zaeo viziju Mitteleurope, ekonomske unije cijele Srednje Evrope pod austro-njemakim vodstvom. Te ljude, tako razliite podrijetlom i nazorima, spajalo je to to im je mo bila u prvom planu. Taj isti ton dao je Schwarzenberg vanjskoj politici. Metternich se oslanjao na Rusiju, a Wessenberg na Englesku; u oba sluaja, to su bila saveznitva zasnovana na naelima s Rusijom po konzervativnoj, s Engleskom po Iiberalnoj liniji. Schwarzenbcrg je naumio izbjei tim moralnim alternativama suradnjom s Louisom Napoleonom, pustolovom i takoer ovjekom bez principa, koji je upravo bio postao predsjednik Francuske Republike. Schwarzenberg se nimalo nije acao sprege Habsburg-Bonaparte. Njegova je vlada bila vlada jakobinaca, a njihov je cilj bio da od Franje Josipa, habsburkog batinika, naprave Napoleona, sina revolucije. Car kojem je bila odreena ta udna uloga bio je mladi od osamnaest godina, savjestan ali bez ivotnog iskustva. I on je poput Schwarzenbcrga zazirao od ideja; dok je Schwarzcnberg bio prelukav da bi imao principa, Franjo Josip je bio preogranien da bi ih shvatio. Bio je tako obuzet dinastikom idejom da za druge u njemu nije bilo mjesta. Kao nadvojvoda bio je samo Franjo, a dodatno mu je ime evociralo Josipa II,

65

narodnog cara. Ali, osim imena, u Franje Josipa nije bilo niega od Josipa II; njemu je dinastika ideja znaila odravanje vlasti dinastije i nita drugo. Mogao je, kao Franjo I, biti marljiv birokrat: imao je Sitzfleischa, kako Nijemci kau. Stalno se iznova udio kako to da ne moe svoju Carevinu drati u pogonu jednostavno sjedei za radnim stolom i potpisujui dokumente osam sati dnevno. Ipak, iako kruta duha, u politici je bio donekle elastian. Cijeli mu je ivot bio optereen iskustvom iz 1848, kad se inilo da se Carevina rui iz temelja; ta uspomena davala je njegovim postupcima neku hitnost i nestrpljivost inae tuu njegovoj naravi. Schwarzenberga je vodila politika teorija da se vladanje temelji na snazi, a ne na idejama, a Franjo Josip je sa skepsom gledao na to kao i na svaku drugu teoriju, i s tim skepticizmom je proveo, ili tolerirao, sistemske promjene koje su vie no jednom izmijenile ideoloku osnovu njegovog carstva. Samo je u dvije stvari bio nepokolebljivo odluan: da odri snagu svoje vojske i da afirmira ugled Monarhije u svijetu. Dugotrajno i gorko iskustvo nauilo ga je da te ciljeve moe postii samo ustupcima unutranjim poslovima; iskustvo ga nikad nije nauilo da su to pogreni ciljevi, ili da narode treba pridobiti za Carevinu a ne nagovarati ih da je trpe. Od svojih predaka, a napose od Josipa II, naslijedio je bogat kapital dobre volje, a utroio ga je u ouvanje moi dinastije i tako ostavio Carevinu, u duhu njezinih naroda, bez svoga smisla. Franjo Josip nije volio ideje, a dinastiko pravo je samo po sebi ideja, i jo k tome arhaina. Revolucije 1848. prekinule su prirodni, automatski tok austrijske povijesti, a Franjo Josip, posljednji monarh starog poretka, bio je reanimirana institucija, umjetna kao bilo koja druga. Nemajui vjere u svoje narode, nije osjeao nikakve odgovornosti prema njima, pa je ustupke inio iz straha, a ne iz uvjerenja. Slijedom toga, postao je glavni uzronik raspada Habsburke Monarhije. Vladavina je Franje Josipa zaudo poela s Ustavotvornom skuptinom koja je pukim sluajem jo postojala; dok Ugarska ne bude pokorena, valjalo je sauvati podrku umjerenih eha i Nijemaca nezatrovanih prakim lipanjskim ustankom ni bekom listopadskom revolucijom. Ustavotvorna skuptina, koja nije imala rijei u vlasti, premjetena je u Kromeri u Moravskoj da ondje nastavi svoje ustavotvorne trudove. I esi i Nijemci bili su odbacili svoja radikalna krila: esi su bili Austroslaveni a Nijemci lojalni Austrijanci. Pitanje treba li Carevina opstati rijeili su dogaaji, pa je Ustavotvorna skuptina morala samo razmotriti kako sloiti cara s individualnim i nacionalnim slobodama. Uz to, nakon listopadskih dogaaja, dinastija je uvrstila svoj status samostalne snage, pa je nisu mogli prisvojiti ni esi ni Nijemci i stoga su obje strane bile primorane na dogovor i nagodbu. Stajalita su im se i dalje duboko razlikovala: Nijemci su htjeli sauvati

66

centraliziranu dravu koju su stvorili Marija Terezija i Josip II, dok su esi eljeli vratiti pokrajinska prava eke. S druge strane, Nijemci su bili spremni da centralnoj vlasti, koja je tako oito bila opet u rukama dinastije, nametnu ogranienja, dok su esi bili spremni da podupru centralnu vlast koja ih titi od frankfurtske ideje o njemakoj nacionalnoj dravi. esi su rtvovali svoje federalistike ideje i pristali na unitarnu dravu, a Nijemci su pristali na poiroku pokrajinsku autonomiju. Palacky bi, s rijetkim intelektualnim potenjem, najradije bio skrojio nove pokrajine prema nacionalnom sastavu, ali to su odbili ostali esi koji se nisu htjeli odrei historijske eke, unato njezinoj njemakoj manjini; a Nijemci, dok su se s jedne strane pozivali na svoja nacionalna prava u ekoj, nisu se htjeli odrei slovenskih podruja Koruke i tajerske. Uz to su Nijemci, u brizi za centraliziranu dravu, htjeli sprijeiti svaku identifikaciju pokrajina s narodima. I tako su se i u Kromeru i jedni i drugi, esi radi eke a Nijemci radi Carevine, usprotivili preobrazbi Austrije u savez nacionalnih zajednica. U toj oporbi, iako ni u emu drugome, slagat e se sve do propasti Habsburkog Carstva. Ustavom iz Kromeria uinjen je ustupak nacionalnim manjinama u pokrajinama: predvieni su pokrajini podreeni okruzi s lokalnim saborima i lokalnom autonomijom. Naime, ti ljudi u Kromeriu pretpostavljeni su da e nacionalne tenje biti zadovoljene kolama i lokalnom upravom na narodnom jeziku; nisu bili kadri da zamisle narod koji bi elio sam upravljati svojom sudbinom. Poput njemake Ustavotvorne skuptine u Frankfurtu, nisu shvaali sredinje pitanje politike pitanje vlasti; polazili su od pretpostavke da vlast ostaje u rukama dinastije, kako je i bilo. Stoga ustav iz Kromeria nije uope pokuao rijeiti problem kako razliite narode sloiti da stvore zajedniku vlast, nego se iskljuivo pozabavio problemom kako e razliiti narodi ivjeti u miru pod habsburkom vlau. U biti, njime se priznalo da bez dinastije Carevina ne moe opstati, pa su se tako unaprijed osudili svi kasniji planovi da se Habsburka Monarhija zamijeni nekom podunavskom konfederacijom. Suradnje meu narodima nee biti osim pod habsburkom komandom. Ipak, sam pristanak da ive u miru pod Habsburgovcima bio je uspjeh bez premca u povijesti Habsburke Monarhije. Ta jedinstvena injenica navest e poslije istraivae da precijene znaenje ustava iz Kromeria. Da bi nali rjeenje, esi i Nijemci morali su suraivati, ali je uspjeh tog rjeenja ovisio o njihovoj daljnjoj suradnji. A to suradnje teko da e biti im opet oivi iskljuenje da se prisvoji dinastija. Nakon godinu-dvije e Mayer, autor nacrta ustava iz Kromeria, postati Bachu pouzdanik koji e mu zduno pomoi da Carevini nametne kruti kalup centralistikog apsolutizma zasnovanog na njemakoj

67

prevlasti, a Lasser, u Kromcriu Mayerova desna ruka, suraivat e sa Schmerlingom na odravanju to njemake centralizacije s pomou tankog plata nekog pseudoparlamenta njemakog karaktera, i bit e glavni tvorac sustava izborne geometrije kojim su Nijemci sebi osigurali umjetnu veinu u austrijskom parlamentu. esi e morati dulje ekati na svoju priliku da prisvoje dinastiju. Meutim, protiv svojih njemakih kolega iz Kromeria nastojat e pridobiti feudalno plemstvo eke; a 1879. e se Rieger, Palackyjev zet i glavni eski predstavnik u Kromeriu, udruiti sa carskom vladom da bi sruio hegemoniju njemakih liberala. Nadalje, ak je i takav privremeni sporazum u Kromeriu bio postignut zahvaljujui porazu ekih i njemakih radikala u borbi s habsburkom vojskom, a prije ili kasnije taj je radikalizam morao ponovo oivjeti. Ustav iz Kromeria ne samo to nije bio nikakav sporazum izmeu naroda Austrijskog Carstva, nego je bio djelo zastupnika bez tijesne veze sa svojim narodima, promiljenih i obrazovanih ljudi koji su htjeli osigurali svoju birokratsku ili akademsku budunost, pretpostavljajui da e time zadovoljiti nacionalne tenje masa. U isti mah dok je skuptina u Kromeriu vodila ustavne rasprave, nacionalizam je pokazivao svoju pravu snagu u Ugarskoj gdje su se Srbi, Slovenci i Rumunji s jedne, a Madari s druge strane, meusobno klali u najeem etnikom ratu suvremenog doba. Skuptina u Kromcriu se bila sloila da je jako Austrijsko Carstvo nunost; ali, da hi se to moglo ostvariti, trebalo je rijeiti pitanje Ugarske, a Kromeri je odvraao pogled od Ugarske. Samo je Palacky predloio, i to mlako, da se Ugarska podijeli na nacionalne jedinke. esi su ustuknuli pred tim prijedlogom koji je podrazumijevao i podjelu historijske eke, ali nisu htjeli podrati ni madarske zahtjeve jer bi to znailo ostaviti na cjedilu Slovake. Nijemci nisu htjeli da se radi podreenih slavenskih naroda protive bratskom vodeem narodu, ali nisu htjeli ni podrati zahtjeve koji su ugroavali iru Austriju. Dakle, i esi i Nijemci morali su se praviti da ugarskoga pitanja i nema, pa su tako utrli put dinastiji da se s Ugarskom nagodi mimo njih. Zbog utnje o Ugarskoj, skuptina u Kromeriu nije bila korisna ni Schwarzenbergovoj vladi kojoj je bilo stalo do pomoi protiv Ugarske, a ne do nekog uzornog liberalnog ustava. Schwarzenberg i njegove kolege bili su sad spremni za akciju protiv Ugarske, a kao uvodna demonstracija carske moi skuptina u Kromeriu 4. oujka 1849. rasputena je a da nacrt ustava i nije zavrila. Ipak su Schwarzenberg, Stadion i Bach htjeli pokazati da su i oni svojevrsni revolucionari. lako ih je na vlast doveo Windischgratz, nisu se slagali s nazorima toga generala, pa ni njegovih aristokratskih kolega. Ti starokonzervativci Metternichovi

68

uenici pojaani madarskim magnatima koji su se bili razili s Kossuthom htjeli su samo unititi tekovine 1848. i obnoviti Ugarski sabor kakav je bio prije oujskih zakona; to je bila politika saveznitva cara i plemstva, jalova ve u Metternichovo doba, a jo jalovija nakon agrarne revolucije. Schwarzenberg i njegove kolege nisu se kanili vratiti na predoujsko razdoblje, jer im je ono svojom zbrkom i slabou bilo jednako mrsko kao i liberalizam koji mu je slijedio. U oujku 1849. Windischgratz nije vise imao politikog utjecaja i prosvjedi su mu bili uzaludni. Stadion je na brzinu sastavio nacrt ustava kao protuudarac djelu Kromerikt. U tom se ustavu cijela Carevina, zajedno s Ugarskom i Lombardijom-Venecijom, tretirala kao unitarna centralistika drava. Predvien je jedinstven dravni parlament, biran neposrednim izborima, s odgovornom vladom na elu s predsjednikom; Ugarska je podijeljena na nove pokrajine prema nacionalnom sastavu, a one e, kao i sve ostale pokrajine, biti obina administrativna podruja. Stadionov ustav rijeio je austrijsko pitanje tako to ga je ukinuo; polazio je od pretpostavke da je taj konglomerat zemalja s vrlo raznolikim tradicijama i s narodima na razliitim stupnjevima razvoja isto tako bez partikularnih tradicija a nacionalno jedinstven kao Napoleonova Francuska. Ponovljeno je nastojanje Josipa II ali pod mnogo nepovoljnijim okolnostima: moglo je uspjeti samo kad bi se Schwarzenberg i njegovi ministri i dalje drali svoga poetnog jakobinstva. Stadionov ustav oktroiran je 4. oujka 1849, na dan kad je rasputena skuptina u Kromeriu. Objavljeno je da e stupiti na snagu elan prestane privremeno izvanredno stanje. Dotle je kabinet bio odgovoran samo nepostojeem parlamentu i neiskusnom mladom caru. Taj kabinet vladat do diktatorski, ponovo osvajajui Ugarsku i Italiju za habsburku kuu i donosei, pod firmom privremenih naredaba, zakone koji e imati revolucionarne posljedice. Zbaena je maska liberalizma i poeo je apsolutizam novog tipa.

69

VII NEOAPSOLUTIZAM:SCHWARZENBERGOV I BACHOV SUSTAV, 1849-59

Rasputanje skuptine u Kromeriu oznailo jc poetak otvorenog napada na vodee narode. Prestao je svaki razgovor o nekom poputanju u Italiji, dapae, Sardinija jc isprovocirana da obnovi ratne akcije, pa jc Radetzky 26. oujka odnio odsudnu pobjedu kod Nova-re, a zatim jc bez urbe, u srpnju, likvidirana Venecijanska Republika. Raskinuta je i krhka spona s nacionalnom Njemakom: 5. travnja je austrijskim zastupnicima nareeno da napuste frankfurtski parlament. Ugarska je ipak predstavljala teu zadau. Kossuth se bio fantastino oporavio od onih crnih dana u rujnu 1848, kada se inilo da se Velika Ugarska raspada s ustankom Slovaka na sjeveru, Srba u Vojvodini, otporom Rumunja i Nijemaca u Transilvaniji, te prelaskom Hrvata preko Drava. Od Kossutha su da popusti ak i njegovi sljedbenici radikali, ali se on nije pokolebao. Umjesto da pokua smiriti narodnosti Ugarske, raspirio je maarsku euforiju radujui se zapravo etnikim sukobima kao prilici da istrijebi nemadarske narodnosti. Sam jc sprijeio svaku nagodbu koju su narodnostima nudili ostali ministri, a probuenim narodima dobacio jc uvrede koje e ih pei i nakon sto godina. Srbima jc poruio da e izmeu nas presuditi sabljao i kovao plan da ih >>iskorijeni, za Hrvatsku jc rekao da mu nije dovoljna ni za jedan ruak, a Rumunje je nazvao duom urote protiv Ugarske. Raspirivanje nacionalostike strasti bilo jc efikasno. U madarske vojnike usaeno je uvjercnje da svoju, dravu mogu spasiti samo klanjem svakog graanina koji ne govori njihovim jezikom. Jelai je odbijen, pokoreni su Slovaci i vei dio Vojvodine, dok su Rumunji bez uspjeha pokuavali dobiti pomo ruskih trupa, koje su bile zapoele okupaciju dunavskih kneevina im su izbile revolucije. Slijedili su jo vei uspjesi. U zimu 1848. Windischgratz je uao u Ugarsku i zauzeo Petu, ali su ga onda poljski generali, koji su vodili maarsku vojsku, manevarski nadmudrili i u travnju 1849. prisilili na povlaenje. U asu kad su Habsburgovci raskidali s nacionalnom Italijom i nacionalnom Njemakom, nacionalna Ugarska raskidala je sa Habsburgovcima: 14. travnja u Debrecinu je ugarski parlament, prilino,okrnjen zbog odlaska umjerenjaka, svrgnuo Habsburgovce i postavio Kossutha za namjesnika. Tako je do svog loginog zakljuka provedena Kossuthova teorija da Ugarska moe biti velika drava a da se za to ne mora ni vezati za Habsburgovce ni suraivati sa svojim nemaarskim narodnostima. Kossuthova pobjeda, meutim, nije bila plod ni neke vie moralne snage Madara niti
70

ovinistikog zanosa to ga je on bio raspirio; pobjedu je odnijela Maarska vojska koja je i sama bila element Habsburke moi. Nema dvojbe da su Habsburgovci s vremenom mogli pobijediti Kossutha vlastitom vojnom snagom, uz privolu maarskih magnata i podrku nemaarskih naroda. Izvedba tog plana prekinuta je hitnom ponudom pomoi od strane Rusa. Ruskom se caru nije svidio uspjeh poljskih generala u maarskoj vojsci i strahovao je od primjera to ga Ugarska daje Poljskoj. Osim toga, imao je i jedan dublji motiv. Nakon dvadeset godina mirovanja, ruska politika na Istoku opet se kretala linijom akcije, a okupacija dunavskih kneevina, toboe radi njihove zatite od revolucije, bila je prvi korak u novom pohodu na Carigrad. Ruskom je caru bilo stalo da se Habsburko Carstvo izvue iz krize samo tako da ostane duno Rusiji; s druge strane, acao se da otvorena otkrije prave ruske namjere, iz straha da e se onda Austrija povui. Kao esto prije i poslije toga, Rusija se zanosila nekim svojim himerama i nadala da de je velika sila, kojoj je ona u nevolji pomogla, poslije od svoje volje podariti nagradom koju se nije usudila unaprijed zatraiti.1 Uz to je ruski car ozbiljno shvaao naela konzervatizma koja je bio nauio od Metternicha; nije mogao zamisliti da ona Schwarzenbergu nita ne znae, odnosno ne toliko da bi zbog njih bio voljan gledati Ruse u Carigradu i na uu Dunava. Linija ruskog cara ila je Schwarzenbergu u raun. Bio je spreman da prihvati rusku pomo u Ugarskoj, ili poslije u Njemakoj, ali i od sama poetka odluan da to nije crno na bijelom ne prizna kao dug. U svibnju 1849. ruska je vojska ugla u Ugarsku, a u kolovozu se maarska vojska kod Vilagosa predala ruskom caru. Kossuth je pobjegao u Tursku pa e etrdeset godina ivjeti u izgnanstvu uvajui svoj prazan naslov namjesnika. Zavrio se san o velikoj nezavisnoj Ugarskoj. Ali habsburki uspjeh bio je isto tako iluzoran kao i prije Kossuthov. Postignut je uz rusku pomo i ovisio jc o trajanju prijateljstva s Rusijom. Osim toga, to jc bilo iskljuivo vojno osvajanje, a ne politika pobjeda. Dok su eki i njemaki umjerenjaci pozdravili poraz ekog i njemakog radikalizma, u Ugarskoj nitko nije pozdravio Kossuthov poraz. I magnati koji su se krili u sjeni Windischgratza, i liberali koji su se oslanjali na Deaka slagali su se s Kossuthovim ciljem velikomaarskom Ugarskom; od Kossutha ih je razlikovalo samo uvjcecnje da taj
1

Takvu je kardinalnu pogreku napravio i Aleksandar I kad je dopustio da Napoleon 1809. porazi

Austriju, a zatim kad je 1814. s u d j e l o va o u po bj e d i n a d Na po l e o no m. To j e p on ovi o i Aleksandar H kad je omoguio Bismarcku da pobijedi Austriju i Francusku, a onda i Staljin 1939. udno je kako Rusi nasjedaju samo na njemaku (austrijsku) iskrenost. Od zapadnih sila uvijek su traili konkretnije dogovore, kao to jc bilo i 1915.1 1944, ali su se i takvi pokazali jalovi.

71

cilj mogu oni postii aristokrati makinacijama na Dvoru, a Deak legalnom opozicijom. Smaknue Batthyanyja i trinaest maarskih generala stvorilo je muenike i legendu koja se nije dala iskorijeniti s nekoliko godina apsolutistike vlasti. Nadalje, kako su se magnati, iako iskreni rodoljubi, pravodobno distancirali od Kossutha, nije bilo nikakvih opsenih konfiskacija pa ni stvaranja novog carskog plemstva, kao to je bilo nakon osvajanja eke 1620. Eiscnmann kae: Tko je god shvatio Vilagos kao novu Bijelu goru, prevario se za vise od dvjesta godina. Kako bilo da bilo, s Vilagosom je bar privecmeno sruena posljednja zapreka velikom pokusu apsolutistikog centralizma. Stadion jc u ljeto 1849. umno obolio, pa je Bach preuzevi Stadionov poloaj ministra unutranjih poslova, uz Schwarzenberga koji je bio sav zaokupljen vanjskom politikom, praktiki postao diktator, a svoju jc mo iskoristio u prevratnike svrhe. Zbrisane su sve povijesne revindikacije i privilegije. to se tie Ugarske, obrazloeno je da je ona svrgavanjem Franje Josipa proigrala svoj ustav; im je likvidirana Ugarska, zacijelo nije mogla opstali nikakva druga drava ni pokrajina; ak je i Hrvatska, koja jc dinastiji bila lojalna od poetka do kraja, izgubila svoj sabor, lokalnu samoupravu i teritorijalni integritet. Austrijsko jc Carstvo postalo, prvi i posljednji put, totalno unitarna drava. Uveden je jedinstven upravni sustav, na elu s njemakim funkcionerima podreenim izravno Beu, jedinstven pravni i jedinstven porezni sustav. U lipnju 1850. je izvanrednom odredbom kao uzgred ukinuta carinska barijera izmeu Ugarske i ostalog dijela Carevine, pa je time stvoren i jedinstven trgovinski sustav. Bachov sustav funkcionirao je samo deset godina, do 1859, ali se njegove posljedice vie nikad nisu mogle ukloniti. Do 1848. granica izmeu Ugarske i ostatka Carevine dijelila je dvije drutvene zajednice, a nakon 1867. ona e dijeliti dva parlamenta. Sve do propasti Monarhije, ugarski e graanin puiti iste cigare i cigarete, imat e istu policiju i ispunjavat e iste slubene obrasce kao i svaki drugi graanin u Monarhiji; dapae, mnogo toga to se ak i danas smatra karakteristino maarskim, unijeli su u Ugarsku Bach i njegovi agenti. Stara Ugarska, sa svojim autonomnim upanijama, praktiki nije znala za birokraciju, a od 1867. dalje to autonomija znaila je samo to da austrijski birokratski sustav dre u pogonu maarski birokrati. To je bilo nasijee Bachovih husara. Bachov sustav provodili su Nijemci, iako ne njemaki nacionalisti. Takav je bio duh i Schwarzenbergove vanjske politike: mehaniki odjek velikonjemakog radikalizma, bez zanosa, ni radikalnog ni nacionalnog. Schwarzenberg se oduevio Bruckovom idejom o carstvu od sedamdeset milijuna o uniji svih njemakih i austrijskih zemalja pod vodstvom Habsburgovaca; htio je cijelo Habsburko Carstvo ugurati u obnovljeni Njemaki Savez,

72

tavie, i u njemaku Carinsku uniju. U takvom programu su Rusija i Francuska gledale prijetnju, a Pruska i njemaki vladari propast; mogao se provesti samo revolucionarnom demagogijom, a ne silom habsburkog oruja, pa je takvom ambicijom Schwarzenberg zapravo pokazao koliko mu je lukavost plitka. Planove Pruske o sjevernonjemakoj uniji pod njezinim vodstvom bilo je lako razbiti. Austrijska je vojska bila pobijedila u Italiji i Ugarskoj, a ruski jc car opet podrao stranu koju jc pogreno smatrao konzervativnom. Sporazumom u Olomoucu u prosincu 1850. Pruska se odrekla svojih planova i pristala na obnovu Njemakog Saveza. Ali to je bio posljednji Schwarzenbergov uspjeh. Na konferenciji u Dresdenu poetkom 1851. njemaki su vladari odbacili pokuaj da se sve habsburke zemlje prikljue Njemakom Savezu i Carinskoj uniji, a ruski car, konano uplaen, podrao je njihov otpor. Dolo se do mrtve toke. Svojom politikom sile i prestia, Schwarzenberg je upleo Austriju u borbu za prevlast u Njemakoj, a s druge strane, svojom unutranjom politikom, povrijedio je osjeaje Nijemaca. Porazom Pruske otpalo je i posljednje opravdanje da i dalje ostane teoretski na snazi Stadionov ustav. Schwarzenbergov kabinet, iako revolucionarnih nazora, nije imao nikakve revolucionarne podrke, a im su opasne posljedice 1848. svladane, Franjo Josip jc zapao pod njemu bliskiji utjecaj konzervativnih magnata i generala. Ovi su pak eznuli za historijskim predoujskim institucijama; kako nisu vie mogli dobiti svoje sabore i nasljedne jurisdikcije, htjeli su bar restaurirati historijske carske ovlasti. Despotizam ministara smatrali su revolucionarnim, pa su se zalagali za vraanje na predoujski sustav u kojem su ministri bili obini inovnici a car jedina zakonodavna i koordinaciona vlast. A ti isti ljudi to su eljeli povratak sustava koji je 1848. bio otkrio sav svoj trule, bili su njegovi najvei kritiari; Kbeck, elnik te skupine na Dvoru, u svojim memoarima nam najbolje otkriva svu nesposobnost predoujskog reima. Kbeck je bio ljubomoran na Bacha isto kao to je bio Metternich na Kolowrata, i zalagao se za carski apsolutizam iako je znao da Carevinom ne moe upravljati samo jedan ovjek, pogotovo ako je jo mlad i prosjean. Zato je Kbeck pribjegao ve otrcanom prijedlogu to ga je Metternich godinama bio nudio na Franjinu dvoru, prijedlogu o supstitutu parlamenta, ili Carevinskom vijeu koje e cara savjetovati a da mu ne krnji apsolutnu vlast; imao je vie sree od Metternicha jer je car prihvatio njegov plan. Franjo Josip je bio oduevljen savjetom starih dravnika Carevine da on sam mora njome vladati, a ne preputati to Bachu, odvjetniku revolucionaru; nadahnut udarom Louisa Napoleona 2. prosinca 1851, htio je i on do kraja godine imati svoj coup d'tat. Stoga je Stadionov ustav slubeno ukinut i zamijenjen na brzinu skrpanim Kbeckovim planom, to jest, Patentom od 3. prosinca 1851: Austrijom e upravljati samo car kojeg e u

73

zakonodavnim poslovima savjetovati Reichsrat, ili Carevinsko vijee, to e ga on imenovati i kojem e naravno predsjedati Kbeck. S Kbeckovim uspjehom se u praksi nije nita promijenilo. Franjo Josip, dotle teoretski ustavni monarh, sad je postao teoretski apsolutist, a praktiki je i dalje sve preputeno ministrima koji su posljednje tri godine vladali Austrijom. Schwarzenberg je lako prihvatio Kbeckov patent uvjeren da mu njegove odredbe, ma kakve bile, nee ugroziti vrhovni poloaj predsjednika vlade. A Franjo Josip jc tako slabo shvaao duh Kbeckova patenta da je, kad je Schwarzenberg naprasno umro u travnju 1852, predloio Bacha za predsjednika vlade. Onda su ga Kbeck i Metternich, koji se bio vratio iz izgnanstva, uvjerili da apsolutizam i predsjednik vlade ne idu zajedno. Tako je na kraju, ako izuzmemo uzgredne linosti iz revolucionarnih godina, Schwarzenberg ostao jedini premijer to ga je u svojoj dugoj povijesti imalo Austrijsko Carstvo. Bach je ostao ministar unutranjih poslova, a Franjo Josip je postao i do smrti ostao premijer Carevine koji odreuje politiku liniju i ravna se po savjetima ministara koji se meusobno duboko razilaze. Likvidiranje ministarske vlasti nije pomogalo Carevinskom vijeu; Franjo Josip je zdravorazumski uvidio da jc zakonodavno tijelo, makar sastavljeno od ljudi koje je on imenovao, isto tako nespojivo s apsolutizmom kao i ministarsko vijee, pa ga nikad i nije konzultirao ni u jednom vanom pitanju. Carevinsko je vije e p o k a z a l o s v u pr a z n i n u M e t t e r n i c h o v i h p r e doujskih zamisli, a Kbeck se ubrzo odrekao svoje guplje asti predsjednika. Tako jc lakoumna i neodgovorna vojna i feudalna aristokracija unitila kabinet koji je, kako bilo da bilo, imao jedinstvenu politiku i kolektivnu volju; niim ga nisu zamijenili, a obnovili su najgore zlo starog reima da ministri nc smiju ni prstom maknuti bez naloga odozgo. Svojim djelom 1851. Kbeck je osigurao opstanak onoj metodi vladavine koju je Bismarck ovako opisao: Austrijski car ima mnogo ministara, ali kad hoe da se neto uini, onda to mora uiniti sam. Kbeckov patent, iako u primjeni beznaajan akt, bio je simbol da je odzvonilo nadi u liberalizaciju odozgo. Schmerling, koji jc u frankfurtskom parlamentu zastupao ciljeve Austrije a zatim naslijedio Bacha kao ministar pravosua, ve je bio napustio vladu, a ubrzo je za njim otiao i Bruck. Toj neminovnosti najdulje se odupirao Bach. Bio se zaloio za privremeni apsolutizam kako hi se Carevina pretvorila u jedinstvenu zajednicu u kojoj nema ni pokrajinskog ni nacionalnog separatizma, i tek je pri kraju 1852. napustio svaku nadu da e svoje djelo okruniti centralistikim liberalnim ustavom. Konanu je odluku donio tek nakon Schwarzenbergove smrti: naelu liberalizma pretpostavio je efikasnost uprave i prihvatio monarhijski apsolutizam kako bi sauvao Bachov sustav. Smijenom ali zaslunom igrom sudbine dopalo je upravo njega, ministra jakobinca, da poniti crkvene reforme Josipa II,

74

koje su nadivjele ak i Metternichov konzervatizam i predoujsko razdoblje. Konkoradatom od 1855. Katolika crkva je dobila takvu slobodu djelovanja i vlast u kolstvu kakve nije uivala jo od najcrnjih dana protureformacije. Ali, kao i s monarhijom, revitalizacija Crkve bila je umjetna smiljen pokuaj da se duh modernizma ugui orujem iz muzejskog arsenala sedamnaestog stoljea; nekad prirodni savez Krune, Crkve i vojske sad je bio proizvod apstraktnog rezona, isto tako intelektualan kao i liberalizam protiv kojeg se borio. Neoapsolutizam nije imao perspektive, i to mu je bila najgora strana. Prije 1848. ljudi su bill duboko svjesni zala sistema, all su vjerovali u mogunost nekog rjeenja koje e car bar prihvatiti ako ne i promicati. Sad je svako rjeenje bilo iskljueno: Monarhija je pomirenju pretpostavila silu. Dakako, vie nije bilo ni povlatenih naroda ni jezika. Svi su bili jednaki, ali i jednako nezadovoljni, jer su 1848. svi bili okusili stvarnost, izglede, nacionalne slobode. Pa ni Nijemci, kojima je koristio njemaki karakter centralizirane uprave i poveanje prestia Bea, nisu bili zadovoljni. Kao najobrazovaniji narod, eljeli su ustav, a kao najbogatiji narod, bill su ogranieni zbog financijskog tereta nametnutog vojnim potrebama. Neuravnoteeni budeti bili su najslabija toka neoapsolutizma. Vojne snage represije trebalo je plaati, a ak se ni efikasnou Bachovih funkcionara nisu mogla namaknuti dovoljna sredstva za pokrie sve veih trokova. Pedesete godine prolog stoljea bile su diljem Evrope razdoblje velikih investicija kapitala, ali su u Austrijskoj Monarhiji kasarne bile vanije od tvornica i eljeznica, pa je Austrija izgubila svoju dotadanju ekonomsku nadmo nad Pruskom. rtvovana su ak i ekonomska dostignua starog reima: izgradnja dravnih eljeznica, koju je Kbeck planirao u predoujskom razdoblju, ustupljena je jednoj stranoj kompaniji, a francuski je kapital preuzeo eljeznice u Lombardiji, to je bio zloslutan znak za tako hvaljenu vojnu snagu Austrijskog Carstva. S ekonomskom krizom 1857. beki kapitalisti Nijemci izgubili su i svaki preostali traak vjere u Bachov sustav, to je neoapsolutizam potreslo isto tako duboko kao to je kriza 1847. potresla predoujski reim. Ipak su Bach i njegova upravna mainerija bili ilaviji od Metternicha i konfuzne pretkonferencije. Dok je Metternichov sustav pao zbog unutranje podjele i slabosti, Bachov je sustav, beivotan ali nepopustljiv, morao biti sruen izvana. U desetljeu apsolutistike vladavine dominirala je vanjska politika. Apsolutizam i jest bio uveden zato da bi se vodila energina vanjska politika, pa ga je neuspjeh na tom podruju i dokonao. Metternichov sustav bio je propao i na vanjskom i na unutranjem planu. Do 1848. ruski car se suzdravao od akcije na Istoku kako bi uivao ast da podri Austrijsko Carstvo, a nakon 1848. podrao je to carstvo zato da bi se mogao naplatiti na Istoku. Ali, im

75

jc Rusija okupirala dunavske kneevine, sukob Austrije s njom teko da se mogao izbjei, bez obzira na politiki sustav; s novim Schwarzenbergovim kursom sukob je postao izvjestan. Schwarzenbergova se politika temeljila na uvjerenju da je Austrija jaka. Dok se Metternich bojao da bi svaki konflikt u Evropi mogao izazvati raspad Austrije, Schwarzenberg je traio prilike za dinaminu politiku. Dok jc Metternich najprije iskoristio Napoleona kako bi Habsburkom Carstvu osigurao opstanak, a onda ga 1813. ostavio na cjedilu radi Rusije i stvari konzervatizma, Schwarzenberg jc to povijesnu odluku postavio naglavake smatrajui Austriju dovoljno snanom da moe ii rame uz rame s jednim novim Napoleonom. I njegova je vanjska politika imala jakobinski duh: prezirao je sustav sporazuma Bekog kongresa i nadao se novim dobicima u Njemakoj i na Istoku. Treba mu, meutim, priznati da nijc imao velikog izbora kad se odrekao Metternichova konzervatizma; to je Austriji nametnuo novi dinamizam Francuske i Rusije, iako su Napoleon III i postariji Nikola I bili tek blijede sjene Napoleona I i mladog Aleksandra I. Duh Bekog kongresa bio je nestao jo prije nego to su osporene njegove teritorijalne nagodbe, a Austrija se nagla pod pritiskom velikih sila i s istoka i sa zapada. Rusija se pokrenula na Dunav, a Napoleon III jc sanjao o novom talijanskom kraljevstvu. Schwarzenberg jc zacrtao novu politiku, a ona mu je propala zato to je nije vodio novim sredstvima. Politika rizika nije se mogla oslanjati iskljuivo na habsburku vojnu silu; trebala joj je demagogija, obraanje njemakom nacionalizmu. Problem koji je muio Schwarzenberga deset e godina poslije rijeiti Bismarck: uz pomo njemakog nacionalizma spasio je Njemaku (pa i Austrijsku Monarhiju) i od Rusije i od Francuske, a pri tome je njemaki liberalizam upregao u kola pruskog kralja. Schwarzenberg jest bio kao Bismarck smion i bez predrasuda, ali nije imao njegovo arobno orue, popularnu ideju vodilju. Rat protiv Rusije bio je u programu njemakih i poljskih radikala 1848, a Schwarzenberg se prema njima ponio kao osvaja. Agresivna politika na Istoku, s okupljanjem razbacanih njemakih urbanih zajednica pod njemakim politikim vodstvom, bila je mogua samo na osnovi njemakog nacionalizma; to i jest bio cilj radi kojeg se Bruck zalagao za carstvo od sedamdeset milijuna. Schwarzenberg je htio rcalizirati carstvo od sedamdeset milijuna iskljuivo kabinetskim manevriranjem i protivno raspoloenju Nijemaca; s tim nije uspio na Dresdenskoj konferenciji 1851. i tako mu je istona politika bila ve unaprijed osuena na propast. Nakon 1867, kad se nagodila sa svojim vodeim narodima, Poljacima, Madarima i Nijemcima, Habsburka je Monarhija mogla voditi antirusku politiku; svakim jaanjem utjecaja tih naroda na Monarhiju, jo jc izrazitija bila to politika linija. A Schwarzenberg, koji toboe nije

76

robovao nikakvim naelima, rtvovao je sve za naelo apsolutistike vlasti; to je bilo osnovno protuslovlje njegova sistema. Bismarck je, osim toga, imao jo jednu prednost: raspolagao je bezgraninim autoritetom kod pruskog kralja i vlast mu je praktiki bila neosporna. Pruskim konzervativcima i generalima nije se sviala Bismarckova riskantna politika linija, ali su, to zbog kraljeva autoriteta to iz spoznaje kakvoj se pogibli izlau, morali utjeti. Schwarzenberg je pak stalno bio iz1oen miljenju Dvora, osobito nakon Kbeckova uspjeha 1851, a Buol, koji ga je naslijedio kao ministar vanjskih poslova nakon njegove smrti u travnju 1852, nikad i nije imao presudnu rije, Visoka aristokracija, koja je u vanjskoj politici imala ista zastarjela shvaanja kao i u domaim poslovima, jednako je zagovarala Metternichovu politiku konzervativne solidarnosti; generali su bili opsjednuti Italijom, jedinim njima poznatim ratnim popritem, i smatrali su da austrijska vojska nije dorasla ruskoj. To je bila osebujna besmislica da diplomati zasnivaju svoju politiku na snazi Austrije, doim su generali uvjereni u njezinu slabost. Krimski je rat nametnuo Habsburkoj Monarhiji krizu odluke, a tada donesene protuslovne odluke odredile su joj krajnju sudbinu. Nemona da optira bilo za Istok bilo za Zapad, Austrija e nakon toga ostati u nekom stanju obamrlosti, u oekivanju izdisaja. U prvim fazama rata, Buol je ostvario najvie habsburke tenje: Austrija je okupirala dunavske kneevine iz kojih su se prethodno Rusi bili povukli. Tako se Dunav nagao pod austrijskom kontrolom praktiki cijelom svojom plovnom duinom; Rusija je odrezana od Balkana i Austriji se pruila prilika da postane Bolesnikovo jedini nasljednik. Taj rezultat mogao se uvrstiti samo kad bi Austrija stupila u savez s Engleskom i Francuskom i tako prenijela krimski rat u Galiciju; samo su se ondje mogli postii krupni rezultati, iako moda, kako su upozoravali generali, i na tetu Austrije. Na Buolov savjet, Franjo Josip uputio je Rusiji ultimatum, all je onda generalima, na njihovu kritiku, obeao da nee postupiti po njemu. A rat u Galiciji, od kojeg je ustuknula 1855, morat e Austrija voditi 1914. pod mnogo nepovoljnijim okolnostima. Buol je pokuao bar donekle spasiti svoju poziciju savezom s Pruskom, ali je i to znailo ili povratak Met ternichovu konzervatizmu ili poziv njemakom nacionalizmu, a Buol nije mogao uiniti ni prvo ni drugo. Tako je krimski rat ostavio Austriju bez prijatelja. Rusija je svoj poraz pripisala prijetnji Austrije da e se pridruiti saveznicima, a saveznici su vjerovali da bi Rusija ustuknula i bez rata da im se Austrija pridruila od poetka. Pariki je kongres, kojim je 1856. zakljuen rat, i po mjestu odravanja i po duhu, oznaio kraj sustava Bekog kongresa. Austrija vie nije bila evropska potreba. Engleska i

77

Francuska su obuzdale Rusiju na Istoku i bez austrijske pomoi, obje su, svaka iz svojih razloga, dobrohotno gledale na talijanski nacionalizam, a Rusija i Pruska, opet svaka iz svojih razloga, vise nisu marile za stvar konzervatizma. Francuska i Rusija, dotle neprijatelji, spremale su se da se udrue. protiv Austrije, to bi bila nova verzija Tilsita. Buol se bio ponadao da e od Francuske dobiti garancije za austrijske pokrajine u Italiji, a doekao je da Cavour pred punim kongresom osuuje austrijsku vlast. Bio se isto tako ponadao da e dunavske kneevine dobiti u trajno vlasnitvo, a umjcsto toga su se austrijske trupe morale iz njih povui pa su sc kneevine, koju godinu kasnije, uz podrku Francuske i Rusije pretvorile u samostalnu Rumunjski Ipak, premda je Parikim mirom propao projekt da Dunav budc austrijski, propao jc i projekt da bude ruski. Rumunjska je postala niija zemlja, neutralni vlasnik ua Dunava, to jc i Rusiji i Austriji bilo snoljivije nego da ga dri jedna od njih. U kasnijim istonim krizama sedamdesetih i osamdesetih godina, Rusija nije ugrozila nezavisnost Rumunjske, pa su se tako krize mogle rijeiti diplomatskim sredstvima. im jc Rusija (i s njom Rumunjska) odbacila naelo iz 1856, doao jc u pitanje opstanak Habsburke Monarhije; signal toga bio je posjet ruskog cara Nikole II rumunjskom kralju u Constanti u lipnju 1914. Franjo Josip vladao je jo ezdeset godina nakon krimskog rata; tih ezdeset godina proivljeno je u sjeni Parikog mira. Neuspjeh vanjske politike 1856. jo je pogoran ekonomskom krizom 1857. godine. Poelo je odstupanje od vojnog apsolutizma. Konano je ukinuto izvanredno stanje u Lombardiji-Veneciji, a carev brat nadvojvoda Maksimilijan pokuao jc kao namjesnik tamonjoj umiruoj austrijskoj vlasti dati nekakav toboe liberalan ton. S konzervativnim maarskim magnatima i s velikonjemakim kapitalistima voeni su pomirljivi razgovori. Sve je to bio znak gubitka ivaca, a nc promjene sistema. U svakom sluaju, austrijski su vlastodrci, isto kao i Metternich, inzistirali da opasnost prijeti izvana, i ovaj put su imali pravo, iako nisu bili svjesni koliko je to opasnost velika. Izolacija Austrije mamila je Napoleona III da oivotvori svoj san o novoj bonapartistikoj prevlasti u Italiji, pa se 1858. dogovorio s Cavourom da Austriju istjeraju iz sjeverne Italije. Rusija pak, eljna da vidi Austriju ponienu i oslabljenu, spremno je Napoleonu obeala neutralnost. Austrijski su vlastodrci i dalje bili zaslijepljeni svojim prijanjim razmetanjem o austrijskoj sili, to na nezadovoljstvo u Lombardiji nisu znali nuditi drukiji odgovor doli kaznenu ekspediciju protiv Kraljevine Sardinije. U posljednji as jc Buol izgubio samouvjerenje i zatraio intervenciju velikih sila, ali su mu apeli bili uzaludni, jer sad vie nitko nije vjerovao u austrijsku misiju.

78

Francuska se spremala da napadne Austriju, Rusija je eljela austrijski poraz, a britansko je javno mnijenje bilo na strani talijanskog nacionalizma. Austriji je jedini spas bio u Njemakoj. Ali Buol nije ni tome bio dorastao: za demagoki apel njemakim nacionalnim osjeajima nije bio sposoban, a Franjo Josip nije htio pridobiti prusku podrku ni time to bi pruskog regenta priznao za vrhovnog zapovjednika u Sjevernoj Njemakoj. S neizbjenom logikom, Habsburka se Monarhija oslonila samo na vojsku i nita drugo, i u travnju 1859. Sardinija je izazvana na rat ultimatumom da joj se vojska razorua. Austrijska vojska nije se pokazala na visini svojih visokih pretenzija. Radetzky je umro 1857. a njegov nesposobni nasljednik Gyulay dugovao je svoj poloaj dvorskim spletkama; na akciju ga nije uspio potaknuti ni ovakav brzojav careva adutanta: Vi se zacijelo moete iskazati isto tako dobro kao i stari magarac Radetzky. Francuzi su imali vremena da stignu u pomo Sardiniji, pa se prva bitka, kod Magente, vodila na austrijskom teritoriju. Iako neodluna, ona je produbila bojaljivost austrijskih zapovjednika koji su se povukli na fortifikacijski sistem etverokuta. U lipnju su Austrijanci, u pokuaju da ponove Radetzkyjevu pobjedu kod Custozze, nabasali na Francuze kod Solferina; dva zastarjela ratna stroja, oba zarala, ogledala su se u nesposobnosti i Francuzi su, uglavnom zahvaljujui sluaju, odnijeli pobjedu. Solferino je u Franji Josipu pokolebao vjeru u snagu vojske to e do kraja ivota od nje oekivati samo poraze. U lipnju 1859. je prvi put pokazao kako on zapravo rezonira: odluio se za povlaenje u nadi da poslije opet osvoji svoje pozicije. Taj njegov prvi kompromis nije bio iskren nego taktiki, ali se, poput mnogih njegovih kasnijih kompromisa, pokazao trajnim. Odluio se radije za izravne pregovore s Napoleonom III nego za posredovanje neutralnih sila, jer bi mu se na ovaj drugi nain nametnulo rjeenje koje poslije nc bi mogao osporiti. Napoleon III je sa svoje strane imao jakih razloga za nagodbu: kako nije bio kadar shvatiti ogranienost habsburkog konzervatizma, strahovao jc da se Austrija ne obrati njemakom nacionalizmu, pa se elio sporazumjeti s Franjom Josipom prije nego to mu na Rajni zaprijeti rat. Tako je Austrija, unato porazu, dobila velikodune mirovne uvjete: izgubila je samo Lombardiju, i to bez njezina obrambenog etverokuta, a zadravi Veneciju ostala je faktor u Italiji, to e joj poslije donijeti samo neugodnosti. Veliki sukob u Italiji, koji se tako dugo oekivao, zakljuio se bez potresa. Ipak, sistem vojnog prestia bio je kobno uzdrman. Unato porazu 1848, vodei narodi pokazali su svoju snagu. Talijanska je diplomacija uspjela ondje gdje je talijansko oruje zatajilo, gdje je zapravo zatajilo ak i 1859: Austrija jc izgubila Lombardiju. Talijanskom uspjehu bitno jc pripomogla

79

Ugarska, jer se iz okupacijske vojske u Ugarskoj nisu mogle povui trupe prijeko potrebne u Lombardiji; maarske su pukovnije bile nepouzdane u borbi; a kad je Kossuth doao u Napoleonov glavni stan u Milanu da bi organizirao maarsku legiju, to jc bila presudna prijetnja koja je Franju Josipa gurnula na put mira. Osim toga, zbog rata mu je pomo Njemake postala nuna; Carevina nije mogla bez novih kredita, a beki su kapitalisti Nijemci traili ustavne ustupke. Habsburgovci su se opet nagli pred dilemom iz 1848: ili da vlast dijele s vodeim narodima, ili da pridobiju podrku podreenih naroda. Ta dilema bila je tema velikih rasprava od 1859. do 1867, iako nije bilo teko predvidjeti za to e se odluiti dinastija protureformacije i antijakobinstva.

80

VIII BORBA IZMEU FEDERALIZMA I CENRALIZMA: LISTOPADSKA DIPLOMA I VELJAKI PATENT, 1860-61
Schwarzenhergov i Bachov samouvjereni apsolutizam nije inio ustupaka ni kod kue ni vani: smatrao je suvinima i unutranju podrku i vanjske saveznike. Takva politika dovela je do nezadovoljstva u zemlji i izolacije u svijetu, pri emu je izolacija bila presudnija. Nakon mira u Villafranci 1859. Austrija jc bila ugroena sa tri strane: Napoleon hi kad-tad Opet priskoio u pomo talijanskom nacionalizmu, u Njemakoj je Pruska nastojala pridobiti liberalne nacionaliste, a Rusija je da na tetu Austrije poniti rezultate krimskog rata. Habsburka se Monarhija morala nagoditi s nekim od svojih neprijatelja. Iskrena suradnja s Napoleonom III nije bila mogua jer je Napoleonov bonapartistiki program znaio potpuno ostvarenje etrdesetosmakog radikalnog programa nacionalnu Italiju, nacionalnu Njemaku, nacionalnu Poljsku i nacionalnu Ugarsku i Napoleonov patronat hi na kraju Franji Josipu vrijedio manje-vie onoliko koliko je vrijedio Napoleonovu bratu Maksimilijanu. Radikalna vanjska politika bila je iskljuena; ostali su konzervatizam i liberalizam. Konzervativizam je znaio vraanje na Metternichova naela vani Sveta alijansa a kod kue pomirenje s feudalnom aristokracijom. Tom linijom se i krenulo odmah nakon rata u Italiji, kad je Rechberg, Metternichov uenik, naslijedio Buola kao ministara vanjskih poslova. Rechberg je mislio da su Svetu alijansu hotimice rtvovali Schwarzenberg i njegove arogantne kolege, a ona se zapravo bila raspala jo prije Metternichova pada i vie nije mogla oivjeti: zacijelo se Rusija nije mogla nagovoriti da se radi naela konzervatizma pomiri s odredbama Parikog mira, a Pruska, i sama ugroena sve jaom njemakom svijeu, nije se usuivala da brani beivotni Njemaki Savez. Tako je ostao liberalizam: oivljenje Bruckove ideje o carstvu od sedamdeset milijuna, ali sad jo pojaane obraanjem njemakom liberalizmu i u Habsburkoj Monarhiji i izvan nje. Ali, i za to su bili nuni ustupci kakve dinastija nikad nc bi bila spremna uiniti od svoje volje. Zato jc austrijska vanjska politika oscilirala od konzervatizma do liberalizma i natrag, ak i s nekim povremenim eznutljivim pogledom prema bonaparistikom radikalizmu; pri svakoj oscilaciji, oscilirala je i domaa politika sve dok se nije dolo do ishoda koji meutim nije bio plod dravnike sposobnosti nego poraza u ratu 1866. Prema tome, tok ustavnog eksperimentiranja bio jc odreen vanjskim dogaajima. Franjo Josip htio jc ojaati svoj diplomatski i vojni poloaj, to mu je bila jedina motivacija u politici. Njegovo osobno shvaanje Carevine bilo jc izraeno apsolutizmom 1851, a

81

Schwarzcnberg i Bach bill su jedini ministri s kojima se ikad uistinu slagao. Bach je bio jedini odbaeni ministar koga jc Franjo Josip spasio od totalnog pada: kad je, pod pritiskom opeg nezadovoljstva, u srpnju 1859. smijenjen s dunosti ministra unutranjih poslova, Bach jc dobio udobno utoite kao ambasador u Vatikanu. Nakon toga e Franjo Josip iskoritavati svoje ministre a da se nee ni identificirati s njima niti se za njih brinuti; politika koja se ne bi odmah pokazala uspjenom bila bi napreac prekinuta, a svemoni ministar naao bi se preko noi na ulici bez rijei zahvalnosti ili aljenja. U udnom, sumranom svijetu habsburkog dvora, s narodima Carevine raunalo se samo kao sa sirovinom. Nije bilo nove revolucije, nego samo prkosne kritike i u Ugarskoj pasivnog otpora. Narodi, odnosno njihovi najnapredniji elementi, izrazili su svoje zahtjeve 1848: htjeli su stei slobodu, neki ruenjem Carevine a neki suradnjom s njom. Sad je car htio samo umiriti narode a da ne oslabi svoj poloaj vlastodrca. Raspravljalo se o samim temeljima Austrijskog Carstva, sudbina Carevine silovito bi skrenula federalistikim, pa opet centralistikim kursom, all su rasprave tekle u nominiranom Carevinskom vijeu ili u carevu kabinetu, a zakljuci nisu ovisili o elji naroda nego o nagloj autokratskoj odluci Franje Josipa. Uope se nije pokuavalo pitati narode to misle niti ih se kanilo uzeti za suradnike; na njih se gledalo kao na dosadnu, muiavu djecu i jedini je problem bio kako ih udobrovoljiti da plaaju poreze i slue u vojsci za to veu slavu dinastije. Piui o Listopadskoj diplomi, Eisenmann precizno definira sve ustavne eksperimente Franje Josipa ovim rijeima: Apsolutizam u bankrotu stavlja na se laan ustavni nos kako bi od publike izmamio koju paru. Na Dvoru su se 1859. dvije skupine otimale oko careve naklonosti, kao to su to uostalom inile od njegova dolaska na prijestolje njemaka birokracija i feudalna aristokracia. Svaka jc nudila varku iji je uspjeh jamila: metodu da Carevina efikasnije funcionira a da se ne umanje careve ovlasti. Birokrati, koje jc Bach ustoliio, drali su uzde u rukama: iako diskreditirani neuspjehom 1859, i dalje su ravnali poslovima Carevine. Sve njihove vode Lasser, ministar pravosua, Bruck, ponovo ministar financija, Plener, koji je 1860. preuzeo financije nakon Bruckova samoubojstva, i Schmerling, od 1861. dravni ministar imale su neku neodreenu liberalnu prolost. Lasser jc bio istaknuti lan parlamenta u Kromeriu, a Schmerling predstavnik liberalne grupe u Saboru Donje Austrije prije 1848. i ef austrijske delegacije u Frankfurtu. Meutim, od liberalizma im je bila jaa vjera u centralistiku birokratsku dravu; a oni izmeu njih koji su bili napustili Schwarzenbergovu vladu, kao to su to uinili Bruck i Schmerling, razilazili su se s njom samo po tome to su smatrali da e drava biti jo bolje centralizirana i jo vie

82

birokratizirana ako joj se doda sredinji parlament, koje je miljenje zastupao i Bach. U borbi za carevu naklonost aduti su im bili privrenost Carevini i iskustvo u upravljanju njome; a slaba toka bili su im njemako-liberalni nazori, od kojih je car zazirao u strahu da e dovesti do ustava to e rei upletanja naroda u njegove autokratske ovlasti. Feudalna aristokracija bila je 1849. poraena strana, isto tako odluno kao i ekstremni radikali. Bachovi su birokrati za revoluciju krivili plemstvo, osobito tobonji liberalizam njegovih sabora, i u njegovu programu pokrajinske autonomije gledali su parodiju radikalnog programa nacionalnih drava. Nova centralizacija oduzela jc plemstvu svaku vlast u lokalnoj upravi, a novi jc apsolutizam pregazio historijska prava isto tako nemilosrdno kao i narodni suverenitet. Za aristokratske besposliare nije bilo mjesta meu funkcionarima: ak je i beki nadbiskup i kardinal Rauscher bio plebejskog podrijetla. Od takve nivelacije bio je poteen samo Dvor, ondje je historijsko plemstvo sauvalo uporite. Jo 1850. se jedna skupina lojalnih madarskih magnata bila usudila da od cara peticijom zatrai obnovu svoga historijskog ustava. Zahvaljujui samouvjerenosti i politikom iskustvu, madarski su plemii imali prednost nad ostalima, a dvorskim starokonzervativcima, propalim pod Windischgratzom, sad je bio na elu Szcsen, madarski magnat koji jc bio odan caru, ali koji je bio, poput svih madarskih magnata, i madarski rodoljub. Starokonzervativci su se predstavljali kao nosioci zajednike ideje aristokratske tradicije, a u stvarnosti ih je povijest dijelila. Kad se Szcsen pozivao na povijest i na historijsko-politiku osobnost pokrajina, onda je to bila rije o istinskoj povijesti: on se pozivao na ugarsku tradiciju koja je ivjela punom, zapravo sve jaom snagom sve do nasilnog prekida 1859. Kad su eki plemii ponavljali Szcsenove rijei, to nije bilo pozivanje na povijest nego njezino poricanje poricanje unitarne drave koju su Marija Terezija i Josip II bili ostvarili na tetu ekih i njemakih pokrajina. Szcsen i madarski magnati imali su vrst oslonac u maarskom sitnom plemstvu i u irem madarskom narodu, a Clam-Martinitz i eko plemstvo nisu imali nita zajedniko sa ekim nacionalizmom, to im je politiki diskurs bio samo lukava varka da bi se oteli ispod vlasti niestaleke birokracije koju je postavio Bachov sustav. Starokonzervativci su u prvi mah bili pridobili Franju Josipa uvjerivi ga da e mu njihovi aristokratski sabori znaiti garanciju protiv ustava, ali su izgubili bitku im je on shvatio da bi to morao platiti unitenjem unitarne Care-vine, pa su birokrati opet stali njegovu milost doka zavi mu da e mu oni svojim silnim birokratskim talentom ouvati neokrnjene ovlasti i pod nekim pseudoustavom kao to su ih ouvali u tekim danima 1848. godine.

83

Desetogodinja

Bachova

vlast

data

je

pitanju

Carevine

ire

dimenzije.

Starokonzervatino plemstvo sad je vodio Szecsen, Madar, a takav spoj je prije 1848. bio nezamisliv. Prije, a pogotovo za vrijeme 1848, Ugarska je imala posehan poloaj; dualizam je praktiki postojao jo od vremena Marije Terezije. Autonomija upanija nije nikad bila osporena, osim za vladavine Josipa II, a s izvjesnim prekidima su se potivale i tradicionalne forme ugarskog ustava. 0ujske zakone 1848. potvrdio je i car Ferdinand, a skuptina u Kromeriu nije ni pokuala da u svoj ustavotvorni rad ukljui Ugarsku. A sad, 1859, iz Bea se ve deset godina upravljalo Ugarskom na isti nain kao i ostalim dijelovima Carevine, i Franjo Josip nije kanio odustati od Bachova glavnog dostignua, tog fantastinog napretka u djelu ranijih Habsburgovaca. Nezadovoljstvo je bilo opasno samo u Ugarskoj. im bi ona bila zadovoljna, drugdje bi Franjo Josip lako sauvao svoju vlast. Da bi sauvao Bachovo djelo, Franjo Josip jc morao poricati te injenice, pa su mu sve ustavne oscilacije od 1860. do 1867. bile pokuaji da se Bachovo naelo obrani tako to e se Ugarskoj dati samo ono to dobivaju i ostali dijelovi carevine. Ugarska jc neprestano zahtijevala svoj ustavni sabor. Jedan nain da se toboe udovolji tom zahtjevu bio je se dadu sabori svim pokrajinama ukljuujui i Ugarsku; drugo je rjeenje bilo da Carevina dobije ustav sa sredinjim parlamentom u Beu. Prvi jc bio put konzervatizma, pseudohistorijskog plemstva, drugi je bio put liberalizma, srednjostaleke njemake birokracije. Ni jedno ni drugo nije zadovoljavalo Ugarsku; odbila je i carevinski parlament i pokrajinske sabore, i traila jedinstven poloaj na koji je imala pravo svojom jedinstvenom povijeu. Ratom 1859. godine diskreditirala se i Bachova birokracija i vanjska politika koju je ona zastupala. Novi ministar vanjskih poslova Rechherg prionuo je da obnovi Svetu alijansu, a na Bachovo mjesto doao je poljski aristokrat Goluchowski. Da bi pokazalo kako se sada potuju pokrajine, Goluchowski je dobio naslov dravnog ministra, to jest ministra za krunovine ili pokrajine, to je manje-vie bilo kao da britanskim kolonijama upravlja sekretar za unutranje poslove, a onda mu, da se kolonije umire, mijenjaju titulu u sekretara za dominione. Promjena je bila samo nominalna. Goluchowski jest bio aristokrat, ali Poljak, pa je njegovo postavljenje bio prvi znak da su se Habsburgovci pomirili s tim historijskim narodom a Poljaci s dinastijom. Goluchowski je zacijelo elio da Galicija dobije autonomiju, i to pod upravom poljske aristokracije, ali je isto toliko elio i da se ouva jedinstvo Habsburkog Carstva koje e braniti Galiciju od Rusije i Pruske, pravih tlaitelja Poljaka. A nije mogao ni biti zagovornik istinske obnove Svete alijanse s te dvije represivne drave. Zapravo je postavljanjem Goluchowskoga Franjo Josip naao

84

nain kako da izbjegne neugodnim alternativama s kojima je bio suoen. Iako plemi konzervativac, Goluchowski je bio centralist; iako centralist, nije bio Nijemac; iako vjeran svojoj naciji, bio jc vjeran i dinastiji. Poljska je aristokracija bila u Monarhiji jedina klasa koja je dinastiji sluila bez ikakvih rezervi, osim zahtjeva za autonomijom Gallcije, to nije bilo teko odobriti, i ona je Habsburgovcima do kraja ostala njihova najtvra i najpouzdanija podrka. Imala je samo jednu manu to nije bila tako mnogo brojna da bi mogla voditi i financirati cijelu Carevinu. Iako se Habsburka Monarhija opet nala u krizi koja joj je prijetila opstanku, Franjo Josip je tvrdoglavo sporo poputao. Predloio jc prividni ustupak uz pomo konzervativnog plemstva, a samo je postavljenje Goluchowskoga pokazalo da e i konzervativno plemstvo biti prevareno. U oujku 1860. je Carevinsko vijee, puta uspomena Patenta iz 1851, izvaeno iz naftalina da cara savjetuje o promjeni sistema. Trebalo ga je pojaati lanovima pokrajinskih sabora, a kako ovi nisu postojali, to je trideset osmoricu novih lanova (po dva za svaku pokrajinu) bez okolianja imenovao sam car. Sad su u Carevinskom vijeu u veini bili starokonzervativci, ali je bilo i dovoljno i birokrata da paljba kritike ne prestaje. U srpnju je Carevinsko vijee podnijelo izvjetaj veine u kojem se predlae rekonstrukcija Carevine na naelima aristokratskog federalizma. Taj izvjetaj Franjo Josip nije nikad ni razmotrio. Na djelovanje su ga natjerale vanjskopolitike potrebe. U elji za obnovom Svete alijanse, trebalo je da se 21. listopada u Varavi sastane s ruskim carom i pruskim kraljem, a elio je poi naoruan deklaracijom o konzervativnoj unutranjoj politici. Za njega tipinom urbom kojom je cijelog ivota prekidao beskonano duga odgaanja, Franjo Josip, koji je vie od godinu dana izmicao odluci, sada jc napreac zatraio da za tjedan dana dobije zakonski nacrt ustava: njegova opa naela zapravo jc dogovorio sa Szdesenom u razgovoru u vlaku na putu izmeu Salzburga i Bea. Ishod je bila Diploma od 20. listopada 1860. koja jc trebala biti novi temeljni zakon Carevine. Listopadska diploma bila jc izraz pobjede starokonzervativnog plemstva: njome se htio obnoviti historijski federalizam koji nikada i nije postojao. Odredila je da se zakoni donositi u suradnji pokrajinskih sabora i Carevinskog vijea; to je bio jedini ustupak liberalizmu, ali inae nije reeno ni hoe li se i u takvim nekodljivim tijelima potovati volja veine. Predvieno jc da se u historijskim pokrajinama stvore sabori (skrojeni Po mjeri zemljoposjednikog plemstva), koji e imati zakonodavnu vlast u svim oblastima osim nekih, rezerviranih za Carevinsko vijee; Vijee ce zasjedati po potrebi, a bit e dopunjeno predstavnicima sabora to e ukupno imati 100 lanova to je bilo trivijalno

85

tijelo za legislaturu tako golema carstva. Tako se, usred devetnaestog stoljea, nakon trista godina irenja habsburke vlasti i sedamdeset godina poslije francuske revolucije, predlagalo da se Habsburko Carstvo iskomada i komadi prepuste veleposjednikom plemstvu koje e zauzvrat carstvu jamiti spas od liberalizma. Diploma, iako ju je sastavio Madar, niim nije udovoljila Ugarskoj: oekivalo se da e se Madari zadovoljiti time da imaju isti poloaj kao Vorarlberg ili Bukovina. Jedini je ustupak ugarskim pravima bila klauzula po kojoj, dok se sastav ostalih sabora bude regulirao naknadnim propisima, Ugarski e sabor nastaviti prema svojem ranijem ustavu. Ali i taj je ustupak bio bezvrijedan, jer se mogao odnositi samo na tradicionalni ustav koji je, u oima Madara, 1848. bio zamijenjen suvremenim liberalnim ustavom. U jednoj zakljunoj klauzuli autori Listopadske diplome i nesvjesno su priznali lanost pseudohistorijske teze po kojoj jc Ugarska postavljena na istu razinu sa svakom drugom pokrajinom; naime, tom se klauzulom odreuje da e pitanja pokrajina, koje nisu zemlje ugarskc krune a koje su godinama zajedniki rjeavale mnoge stvari, Carevinsko vijee razmatrati bez prisutnosti svojih ugarskih lanova. Takvom je usiljenom i povrnom metodom omoguen daljnji ogranien opstanak unitarnoj dravi Marije Terezije i Josipa II. Listopadska diploma bila je odraz plitkosti i kratkovidnosti habsburke aristokracije, klase koja je Monarhiji bila pogubnija u vjeri nego u nevjeri. Szecsen i njegove madarske kolege imati su opravdanje njima je bilo stalo samo do Ugarske. Znali su da se Madari nee zadovoljiti samo obnovom svojih tradicionalnih prava u Diplomi spomenuta ranijeg ustava a ipak su se uporno nadali da e se zadovoljiti bar toliko da se odreknu pasivnog otpora i vrate tradicionalnom pogaanju, s kraljem Ugarske u okvirima Listopadske diplome. eko plemstvo pak uope nije razmiljalo o pitanju Carevine; nemajui ni politikog smisla ni iskustva u vlasti, samo je gledalo kako da podigne barijeru protiv liberalizma i kako da se oslobodi birokratske vlasti. Starokonzervativcima je pobjeda odmah donijela i propast. Argumentacija protiv liberalizma je u teoretskim raspravama jo mogla imati odreenu uvjerljivost, ali im je Listopadskom diplomom dobila praktinu primjenu, jasno se vidjelo da e takva linija oslabiti Carevinu i izazvati otpor njemake buroazije, a da nimalo nee umanjiti madarsko nezadovoljstvo. Osim toga, Listopadska je diploma bila mrtvoroene. Bila jc smiljena da bi se Franjo Josip mogao u Varavi predstaviti kao vrst konzervativac ali sastanak u Varavi nije uspio. Rusija i Pruska vie se nisu mogle pridobiti za Metternichov sustav; obje su sanjale o novim teevinama i flertovale s liberalizmom. Aleksandar II, koji se spremao da

86

ukine kmetstvo i razmiljao ak i o liberalnoj politici prema Poljacima, bio bi voljan obnoviti prijateljstvo s Austrijom samo za ustupke u Rumunjskoj i na Crnom moru, a na takve ustupke Austrija nije bila spremna. Pa i da jc bila, Aleksandar II joj u onom trenu ne bi dao nikakve garancije za sluaj nove opasnosti od Napoleona III u Italiji. A Pruska, tada usred kratkotrajnog liberalizma novog razdoblja, eventualno hi podrala Austriju protiv Rusije ili Francuske samo za ustupke u Njemakoj, ali ni na to Austrija nije bila spremna. Metternichov jc sustav svojedobno poivao na opem prihvaanju statusa quo a to vie nije prihvaala ni jedna kontinentalna sila, pa ni sama Austrija. Kako se Sveta alijansa vie nije mogla obnoviti, Austriji je jedini izlaz bio u savezu s njemakim liberalizmom u carstvu od sedamdeset milijuna koje e obuzdati Rusiju na Balkanu, u apelu njemakom nacionalizmu koji e nadjaati Prusku u Njemakoj. Zato se Franjo Josip vratio iz Varave ve razoaran Listopadskom diplomom i eljan da umiri svoju njemaku birokraciju, a dogaaji kod kue samo su mu pojaali to elju. Do listopada 1860. Austrija je praktiki bila centralizirana apsolutistika drava. S Listopadskom diplomom morala su se organizirati izborna tijela u pripremi za predloni izbor sabora pa su se morale dopustiti politike rasprave. Tako je Diploma izazvala upravo ono to se njome htjelo izbjei da carski podanici izraze svoja politika miljenja. Morale su se tampi dati stanovite slobode, a to je tampa, iskljuivo njemaka i madarska, izrazila ope negativno miljenje o novom sustavu. Nijemci, pa i njemaki plemii, smatrali su dinu i jedinstvenu Carevinu svojim historijskim vlasnitvom, a to vlasnitvo sad e propasti u korist ekog plemstva; stoga se ni najmanje nisu radovali pokrajinskim saborima, dapae, bio im je drai prijanji apsolutizam. Madari, osloboeni vlasti Bachovih husara i sa svojim obnovljenim upanijama, preli su spuvom preko svih posljednjih jedanaest godina. Odbili su da upanijske skuptine vode prema tradicionalnim normama, nego su uveli norme propisane oujskim zakonima; svugdje su u upanijske skuptine birali iste ljude iz 1848, osim onih koji su bili u slubi apsolutizma i kojih su imena doekivali jednoglasnim povikom: Mrtavo. Meutim, organizacija upanija iz 1848. pretpostavljala je postojanje odgovorne vlade u Budimpeti; takve vlade nije bilo, a upanijske skuptine nisu htjele primati naloge iz Bea. Iz toga se izrodila legalizirana anarhija, i to kompletnija od bilo ega drugoga pod starim ustavom. Zapravo su upanijske skuptine od prvog dana jasno pokazale da Madari nee odustati od oujskih zakona i njihova temeljnog naela o personalnoj uniji, te da nee priznati jedinstvo Carevine slanjem svojih predstavnika u beko Carevinsko

87

vijee. Szcsen i njegove madarske kolege nisu se htjeli pomiriti s tim da su njihove zamisli bankrotirale. Politiko vrenje u Ugarskoj tumaili su kao nepovjerenje u dobre namjere carske vlade, a ne kao odbijanje osnovnih naela Listopadske diplome. Szcsen je objanjavao kako Madari ne mogu vjerovati u carevo obeanje da e im vratiti raniji ustav kad gledaju kako Diploma u ostalim dijelovima Carevine slui stvari aristokratskog mranjatva. Nije se nimalo libio da iznevjeri svoje eke saveznike samo da austrijskoj vlasti dade to liberalniji privid. Madarski konzervativci i liberali razlikovali su se samo u politikim nazorima, njih nije dijelilo nita drugo, ni po klasnoj ni po nacionalnoj liniji; sitno plemstvo, preteno liberalno, pretapalo se s preteno konzervativnim magnatima, a ak je i meu ovima potonjima bilo nepokolebljivih liberala. Suprotno tome, izmeu ekih konzervativaca i austrijskih liberala stajale su klasne i nacionalne suprotnosti prvi su bili iskljuivo plemii i anacionalni, a drugi iskljuivo buruji i Nijemci. Zato oijukanje s liberalizmom nije Szcsenu bilo tako zazorno kao to je bilo ClamMartinitzu. Osim toga, Szcsena i njegove prijatelje u dnu due nije bilo briga kakav e reim vladati u ostalom dijelu Austrije, samo da Ugarska opet dobije svoj tradicionalni ustav. Szcsen je uzeo na zub Goluchowskoga kao olienje reakcionarnog duha Listopadske diplome, a istodobno su toga istoga Goluchowskoga eki plemii napadali to ne primjenjuje Diplomu, jer je, kao uvjereni centralist, smiljao izborne makinacije kako bi sabore napunio birokratskim agentima sredinje vlasti i tako ih liio federalnih ovlasti koje su im teoretski bile obeane. Njemaki birokrati, pak, ne zaboravljajui da je Bacha istisnuo Goluchowski, kudili su ovoga potonjeg da je aristokratski konzervativac. I tako, omraen od njemakog, madarskog i ekog plemstva, Goluchowski je bio laka rtva pa jc na Szcsenov poticaj otputen u prosincu 1860. godine. Novi Szcsenov odabranik za dravnog ministra bio je Anton von Schmerling, koji jc sad dobio zadau da neugarskim zemljama dade jau dozu liberalizma tako bi se steklo povjerenje liberalne Ugarske. Schmerlingova fama liberala zasnivala se na tome to se 1851. bio povukao iz Schwarzenbergova kabineta; ali to je zapravo bio samo sukob dviju jakih linosti i nita drugo. Schmerlingov najvei uspjeh bio je u tome to je u Frankfurtu 1848. slomio pokuaj radikala da likvidiraju habsburku dravu. On je u biti bio sluga unitarne drave; bio je sudac, odnosno, indikativnim austrijskim izrazom reeno, sudbeni vijenik, i u njegovim oima nije bilo neke posebne razlike izmeu civilnih i vojnih slubenika Monarhije. Liberalizam mu se u najboljem sluaju svodio na

88

miljenje da e Monarhija ojaati uzme li njemaku buroaziju za mlaeg partnera, jer e se na njemake liberale svaliti krivnja a Carevina e ubirati profit. Nimalo mu se nije sviao ni tradicionalizam starokonzervativaca ni njihovo stajalite da je ugarski ustav neotuivo dobro madarskog maroda. Smatrao je da je Ugarska proigrala svoj ustav ustankom 1849. i da je Bachov sustav nepromjenljiva podloga za bilo kakav ustupak koji bi se car udostojio uiniti. Cilj koji je imao pred oima bilo je carstvo od sedamdeset milijuna, a ne umirenje Ugarske; Listopadsku diplomu uope nije kanio primijeniti nego joj duh izvrnuti i obnoviti unitarnu dravu koju je Bach bio izgradio. Sad su kao argument protiv starokonzervativaca posluili rezultati, jer je Bachovu sustavu trebalo deset godina da propadne, a njihov je bankrotirao u dva mjeseca. Franji Josipu je jedino mjerilo vrijcdnosti bio trenutani uspjeh, i po tom mjerilu su starokonzervativci izgubili. Szcsen i njegove pristae morali su bespomono pristati na patent od 26. Veljae 1861, tobonje tumaenje Listopadske diplome, a zapravo restauriranje centralizirane drave. U Veljakom patentu ostali su samo nazivi iz Listopadske diplome. Carevinsko vijee, u Diplomi tek pojaano Krunsko vijee, preraslo je u carski parlament, a sabori, u Diplomi pokrajinski parlamenti, svedeni su na izborne komisije za Carevinsko vijee koje imaju neke ingerencije u lokalnoj upravi. Carevinskom vijeu dane su zakonodavne ovlasti u svim poslovima koji nisu izrijekom preputeni saborima, a takvih jc bilo malo; Vijeu je dana i prava forma parlamenta s nominiranim Gornjim domom (Herrenhaus) i Donjim domom (Abgeordnet e nhaus ) od tr is t a et r d es e t i t ri l a na . Ug a r s ki j e sa b o r z aj e d n o s dr ugi ma iz gubi o va nost ; do p u t e n o mu je beznaajno pravo da se u svom skuenom djelokrugu dri, ako eli, zakona iz 1848. No, zaudo, u tom trenu pobjede centralizma, Patent je uinio korak dalje prema dualizmu. U Diplomi se neodreeno spominjala potreba neugarskih zemalja da neke vrste poslova vode zajedniki, a Patent je odredio praktine mjere za tu potrebu i ustanovio, uz puno Carevinsko vijee, i ue Vijee u kojem ugarski zastupnici nee sudjelovati. Taj nezgrapan izum znaio je posredno priznanje da su neugarske zemlje jedinka, vra i realnija od teoretske jedinstvenosti velike Carevine, pa i priznanje da su ugarske zemlje slina carevinska jedinka i da je Budimpeta u rangu Bea, a nc Praga i Innsbrucka. Uostalom, Schmerling i njegovi suradnici nisu bili samo dogmatini centralisti nego i praktini administratori, pa su znali da se u Beu obavljaju za neugarske zemlje mnogi poslovi koji nisu strogo carevinski. Priznanje toga bilo je ue Vijee. Meutim, nadali su se da de to protuslovlje izmeu Ugarske i ostatka Carevine ublaiti vraajui

89

pokrajinama neke poslove koje je dotle obavljao Be; sabore, poto su ve oivljeni, trebalo jc neim i uposliti i Patent ih je prctvorio od lokalnih legislatura u instrumente administracije. Prestali su nalikovati na legislature amerikih saveznih drava i postali modeli engleskih grofovijskih vijea. To je bilo u skladu sa suvremenom liberalnom misli u Francuskoj i Njemakoj, gdje se autonomijom lokalnih vlasti nastojao ublaiti kruti centralizam naslijeen od francuske revolucije. tavic, dobivi administrativne zadae, sabori su sada morali permanentno raditi, pa je Patent odredio stvaranje saborskog odbora koji de izmeu zasjedanja zastupati sabor. Birokrati iz 1861. godine zacijelo nisu kanili na sabore prenijeti neke vanije administrativne ovlasti, ali se s vremenom djelokrug lokalne administracije irio da bi nakon 1867. dolo do jedne udne opreke. U Ugarskoj, tradicionalnoj domovini lokalne autonomije, ugarska sredinja vlast sve je vie jaala na raun upanijskih skuptina pa ih je, apelirajui na nacionalni duh, podvrgnula svojoj volji; a u Austriji, obrascu unitarne drave, pokrajinska je administracija istisnula zastupnike sredinje vlasti pridobivi nacionalnu podrku, drala Be u ahu. Kad je 1918. Habsburka Monarhija propala, Ugarska je postala centralizirana drava, dok je Austrija u administrativnom pogledu bila federacija. No 1861. godine sabori su bili vani samo kao tijela koja biraju zastupnike u Carevinsko vijee. Izbori za same sabore bili su silno komplicirani. lanove sabora birale su etiri grupe biraa: veleposjednici, trgovake komore, gradovi i trgovita, te seoske opine. Svaka jc od tih kurija samostalno birala svoje predstavnike u Carevinsko vijee; tako je, na primjer, od 54 zastupnika iz eke, 15 birala kurija veleposjednika, 4 kurija trgovakih komora, 1 predstavnici Praga, 15 predstavnici gradova podijeljeni na jedanaest geografskih grupa, 119 predstavnici sela takoer podijeljeni na jedanaest geografskih grupa. Sastav sabora pakirao se dvojako: radi samog sabora u korist bogatih, a radi carstva od sedamdeset milijuna u korist Nijemaca. U svim ustavnim zemljama izborni sustavi jo su bili tako podeeni da su favorizirali bogatstvo i gradove; tek je konzervativac Bismarck prvi uveo ope izborno pravo i dao prevagu selu. To jc bilo i vrijeme ekstravagantnih povlastica ak i u Engleskoj, gdje su sveuilina izborna tijela preivjela u neuspjenom pokuaju da se favorizira intelekt. Samo, u Engleskoj su to zloupotrebe imale svoj historijski izvor, dok su u Veljakom patentu bile umjetno skovane. Jedinstvena znaajka te izborne geometrije bila favoriziranje Nijemaca; to bi se svejedno postiglo zahvaljujui izbornom cenzusu i prevagi gradova, jer su Nijemci bili i imuna i urbana narodnost, ali su uz to bili favorizirani i u sastavu i urbanih i ruralnih

90

izbornih tijela. U kuriji veleposjednika manipulacija nije bila potrebna, jer jc to bio dinastiki stale, spreman da poslua svaki carev nalog - osim u ekoj - makar to znailo i favorizirati Nijemce. Tako je u Kranjskoj, gotovo iskljuivo slovenskoj pokrajini, kurija veleposjednika - etvrtina sabora - za sve vrijeme ostala posve njemaka. Trgovake komore bile su po definiciji njemake organizacije. Izborna se geometrija napose nametala medu irim izbornim tijelima. Gradovi su se favorizirali na raun sela, a njemaki gradovi i sela pak na raun nenjemakih gradova i sela, naroito ekih. Tako je njemaki gradski zastupnik predstavljao 10 000 stanovnika, a eki gradski zastupnik 12 000 stanovnika. Njemaki seoski zastupnik predstavljao je 40 000, a eki 53 000 stanovnika. Osim toga, prekrajala su se i gradska izborna tijela tako to su se od njih odvajala eka prigradska naselja i pripajala okolnom seoskom izbornom tijelu; na taj nain je Prag, koji je ve bio uglavnom bio jednako zastupljen kao Liberec, koji je bio u njemakim rukama. U Moravskoj su gradovi, s ukupno 430 000 stanovnika, imali 13 zastupnika, a selo, s ukupno 1,600 000 stanovnika, 11 zastupnika. Najfantastinija podvala s izbornom geometrijom ostvarena jc u Dalmaciji, gdje je 400 000 Junih Slavena imalo 20 a 15 000 Talijana 23 zastupnika. Talijani su bili najsubverzivnija a juni Slaveni najlojalnija narodnost, ali je i od toga bila jaa povezanost izmeu historijskih narodnosti. Meutim, favoriziranje Talijana u Dalmaciji i Poljaka u Galiciji bilo je dekoracija, rafinman; bitni je cilj izborne geometrije bio stvaranje njemake veine u Carevinskom vijeu. U zamjenu za to svoju umjetnu nadmo, Nijemci su trebali Schmerlingu pomoi da ouva jedinstvo Carevine od Madara i da proiri utjecaj Habsburgovaca u Njemakoj. Pa ipak, ni povlateni Nijemci nisu uspjeli dobiti pravi ustav. U Veljakom patentu nije bilo ni jedne za ustavni sustav bitne odredbe. Ono o suradnji sabora i Carevinskog vijea u zakonodavstvu bilo jc preuzeto iz Listopadske diplome; nije bilo ni rijei o slobodi tampe, zastupnikom imunitetu, nezavisnosti sudstva ili odgovornosti ministara; za regrutaciju i poveanje poreza (ali ne i nametanje novih poreza) nije trebalo odobrenje Carevinskog vijea; predsjednika i potpredsjednika oba doma imenovao je car; a u sluaju potrebe ministarstvo je moglo izdati propise i ne ekajui zasjedanje Carevinskog vijea. Dva dana nakon objave Veljakog patenta, Franjo Josip je od svojih ministara zatraio sveano obeanje da e braniti prijestolje od zahtjeva za daljnje ustupke od strane sabora, ili Carevinskog vijea, ili masovnog revolucionarnog pokreta, i dodao: Carevinskom vijeu naroito se ne smije dopustiti da se mijea u vanjsku politiku, u organizaciju vojske, ili u poslove visoke komande.

91

Ovom je reenicom Franjo Josip formulirao svoje politiko stajalite od kojeg nikad nije odstupio. Schmerlingu je cilj bio da Nijemce pridobije za velikonjemaku vanjskopolitiku liniju, za carstvo od sedamdeset milijuna. Na Madare i njihovo smirivanje, radi ega je i bio postavljen, predstavnike jedva da je mislio. A bilo jc jasno da Madari uope nee uputiti u takvo Vijee gdje e njihovih osamdeset pet zastupnika

biti u permanentnoj manjini. Predviajui takvo odbija- nje, Veljaki je patent u toki 7. odredio da zastupnike, ako ih sabor ne uputi, izaberu izborna tijela na neposrednim izborima. To je bila prijetnja Madarima da bi se moglo apelirati na podreene narode u Ugarskoj i tako razbiti jedinstvo ugarskih zemalja; tim se izazovom za Madare ugasio i posljednji traak nade da bi se na osnovi Veljakog patenta mogli pogaati. Ipak, u istom asu kad jc Veljakim patentom odbacio Szscenovu politiku i oduzeo mu utjecaj u Ugarskoj, Franjo Josip ga je za poraz utjeio obeanjem da se toka 7. nee nikad primijeniti. Jer, nakon propasti Bachova sustava, Franjo Josip se vie nikad nije potpuno vezao za neku politiku liniju. vrsto je nakanio da ne robuje nikakvu svemonom ministru, a osim toga je skeptiki gledao na svaku politiku uope. Suoen s potekoama koje su nadilazile njegovo razumijevanje, bio je spreman nekom energinom ministru dopustiti da iskua kakav odreeni melem, ali bi uz to sebi pripremio odstupnicu za sluaj da melem ne uspije. Feudalni je federalizam bio propao, pa je Schmerlingu dana prilika da eksperimentira prividnim konstitucionalizmom. Ali, to nije znailo da je Franjo Josip prigrlio prividni, a jo manje pravi konstitucionalizam, pa ni ideju da Nijemce prihvati kao mlade partnere.

92

IX USTAVNI APSOLUTIZAM: SCHMERLINGOV SUSTAV, 1861-65

Bachov se sustav drao odreenog obrasca, a Schmerlingov je poivao na protuslovljima. Veljaki je patent porekao Listopadsku diplomu, iako je formalno bio njezino tumaenje; duh mu je bio centralistiki, a u praksi je od pokrajinskih sabora napravio nuna izbornika tijela i tako im dao veu vanost nego to su je ikada imali. Ni Patent ni Diploma nisu priznali ugarske zakone od 1848, a ipak, propisujui sabor, pruili su Madarima punopravnu mogunost da izraze svoje zahtjeve i organiziraju otpor bekoj vlasti. U Ugarskoj jc stvoreno jo vee nezadovoljstvo, a madarskom nezadovoljstvu dana je vea efikasnost; to su, u kombinaciji, ostvarili Szcsen i Schmerling. Pravni poloaj Ugarske nije se dao definirati. Schmerling i njegove pristae smatrali su da se nita nije promijenilo, samo to je Ugarskoj, kao i ostalim pokrajinama, doputeno da ima sabor; starokonzervativci su pak tvrdili da joj je vraen tradicionalni ustav, koji je Kossuth bio ukinuo, ali su se slagali da do daljnje odluke sabora ostanu na snazi zakonske i drutvene promjene izvrene u Bachovu razdoblju; golema veina Madara odbacivala je kao nezakonito sve to se dogodilo od izbijanja graanskog rata u jesen 1848. Madari su spuvom preli preko Bachova djela, a slaba je utjeha bila to je ista spuva izbrisala i Kossuthovo svrgavanje habsburke dinastije i krnji parlament u Debrecinu. Suprotno Franji Josipu, Madari su izvukli pouke iz zbivanja 1849. godine. Kossuth je bio pokuao da stvori Veliku Ugarsku potpirujui madarski fanatizam, a umjesto toga je odveo Ugarsku u propast, pa je i sada iz izgnanstva nudio kao jedini izlaz propast Habsburgovaca u novom ratu s Napoleonom III. Toj politici saveza s talijanskim nacionalizmom i duhom francuske revolucije bilo je odzvonilo, jer su oba izgubila svoju nekadanju snagu. U Ugarskoj je prevladala nova linija pomirenja s nacionalnim manjinama bez odstupanja od naela o madarskoj nacionalnoj dravi, a desctogodinji habshurki apsolutizam takvu je politiku uinio moguom. Njemaka graanska klasa sada je od madarskog sitnog plemstva oekivala liberalni sustav u kojem e zadovoljiti svoje politike tenje, pa su ak i srpski i slovaki intelektualci polagali vie nade u Budimpetu nego u Be. Kossuthovo mjesto madarskoga voe preuzeo je Dek.

93

Poput mnogih prvaka engleske revolucije u sedamnaestom stoljeu, Ferene Dek je u sebi spajao oba izvora iz kojih je njegov stale crpao snagu: bio je i veleposjednik i pravnik, dovoljno blizak zemlji da ne bi ivio u oblacima poput magnata iz bekih dvorskih krugova, a i svjetski ovjek koji nee upasti u mrtvi negativizam neuke seoske vlastele. Bio je majstor za pravne smicalice, a ipak, to je za pravnika neobino, bez ikakvih osobnih ambicija. Jedina mu je tanja bila da historijskoj Ugarskoj osigura mjesto u suvremenom svijetu, a zdrav razum mu je govorio da Madari ne mogu sauvati Veliku Ugarsku i od podreenih naroda i od Habsburgovaca. Moramo priznati da sami za sebe nismo neka velika drava, rekao je branei svoju politiku. Suprotno Kossuthu, shvaao je da je Ugarska stekla snagu samo zahvaljujui vezi s Habsburkim Carstvom, a suprotno starokonzervativcima takoer jc shvaao da je Ugarska sauvala snagu samo zahvaljujui neprestanoj borbi protiv habsburkog presezanja. Opreznost i taktiko iskustvo nalagali su mu da pridobije ostale ugarske narodnosti kako se ne bi ponovili dogaaji iz 1848. godine. No njihovi zahtjevi bili su mu tui isto koliko i Kossuthu, a nije ni vjerovao u neku iskrenu suradnju meu razliitim narodima. Ustupci su mu bili taktike naravi, jer je i on kanio madarizirati sve stanovnitvo Ugarske, ali na podmukliji nain. To zlo to je lealo u korijenu njegove politike na kraju je zatrovalo sva njegova velika dostignua. U Deka je umjerenjatvo bilo kalkulantsko, a u njegovih pristaa jo vie to je bilo umjerenjatvo koje je poteklo iz njihova iskustva s Bachovim husarima i koje je slabilo kako je to uspomena blijedjela. Kad se u travnju 1861. Ugarski sabor sastao, nije se htio ponaati kao onaj tradicionalni sabor iz snova starokonzervativaca. Izabran prema izbornom redu iz 1848, smatrao je sebe parlamentom a ne saborom, to je proklamirao svoj kontinuitet s parlamentom iz 1848; ali za to mu je mnogo toga nedostajalo nije bilo odgovorne vlade a nisu bile zastupljene ni Hrvatska ni Transilvanija. Starokonzervativci nisu imali nikoga svoga ni u jednom od dva doma. Veina magnata i stanovita manjina sitnog plemstva iz Donjeg doma oslanjala se na Deka, dok je veina sitnog plemstva, na elu s Kalma nom Tiszom, bila jo koutovska i nije imala drugog programa osim otpora. Nije moglo biti ni rijei o slanju delegata u beko Carevinsko vijee, kako jc propisao Veljaki patent; postavljalo se samo pitanje na koji nain prosvjedovati protiv nezakonitosti Diplome i Patenta. Tisza i njegove pristae tvrdili su da se treba ograniiti na rezoluciju, jer da je sabor nezakonito tijelo, a Franjo Josip nezakonit vladar. Dek se usprotivio argumentom da Franjo Josip faktiki ostvaruje svoje ovlasti kao kralj Ugarske i zato se treba na tradicionalan nain obratiti Kruni adresom. Zahvaljujui apstinenciji odreenog

94

broja pristalica rezolucije, Dekov je prijedlog dobio veinu, a poslije su i svi rezolucionai prihvatili Dekovu liniju. Ali ekstremisti se time nisu priklonili umjerenjatvu nego su samo htjeli iskoristiti Dekovu vjetinu i visok ugled kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva. Dekova je adresa bila po formi smjerna, ali po sadraju beskompromisna: deklarirala je legalnost zakona iz 1848. i postavljala njihovo priznanje kao uvjet bez kojeg nema pregovora s kraljem. Time su potonule nade starokonzervativaca da e se vratiti na tradicionalno pogaanje izmeu kralja i sabora. Nagovarati Franju Josipa da pomirljivim odgovorom otvori put nagodbi nije imalo smisla, jer je nagodba bila nemogua. Otputena su oba madarska ministra, Szcsen i Vay, a na njihova mjesta postavljena su dva Madara koji su tako dugo ivjeli izvan Ugarske da su postali, ili se bar tako mislilo, lojalni Austrijanci: Forgcs, koji je bi namjesnik eke, i Mric Esterhzy, diplomat koji je madarski bio zaboravio a njemaki nije nikad ni nauio pa je govorio francuski. Na Schmerlingov prijedlog je na ugarsku adresu odgovoreno ultimatumom da sabor hitno odredi zastupnike za Carevinsko vijee. Kad je to odbijeno, sabor je rasputen. Prije razlaza, sabor je jednoglasno donio odluku da e prve zadae slobodnog ugarskog parlamenta biti da udovolji onim zahtjevima narodnosti koje se ne kose s politikim i teritorijalnim integritetom Ugarske, da uspostavi politiku i graansku jednakost svih vjeroispovijesti, ukljuujui i idovsku, i da ukine sve ostatke feudalizma. Time je Dek pogreno smatrajui da su carski ministri i vjeti politiari, htio preduhitriti eventualno habsburko obraanje nemadarskim narodima ili niim staleima u Ugarskoj, obraanje do kojeg nikad nee doi. Schmerling nije bio sposoban da se bori s Dekom. Od Bacha je bio odmakao tek toliko da se uvjerljivije obrati Nijemcima Carevine, a time se vie nego ikad okrenuo protiv ostalih naroda. Doao je as za njegov coup de thatre: 23. kolovoza je u Carevinskom vijeu proitao politiku deklaraciju u kojoj su svi akti vlade bez izuzetka opisani kao carski akti i odluke; kad je proitao reenicu: Ugarska je ustavnost ne samo prekrena revolucionarnim nasiljem, nego je pravno proigrana i praktiki ukinuta, prekinula ga je bura aplauza s njemake ljevice i centra. Nakon deset dana Vijee je donijelo odluku o podrki Schmerlingovoj prema Ugarskoj. To je bio indikativan akt: Nijemci su napustili svoja dotadanja liberalna nada i stupili u savez s dinastijom koji se nee vie nikada posve raskinuti. Ugasio se duh listopadske revolucije 1848. i tek e umjetno oivjeti za tmurnih listopadskih dana 1918. Raspad njemakog liberalizma presudno e utjecati na evropsku povijest. Do 1848.

95

posvuda su liberali bili uvjereni u konanu pobjedu svojih ideja, a 1848. je revolucija propala i pobjedu su odnijele omraene dinastije. U Francuskoj je takoer propala revolucija 1848, ali je to propast bila samo epizoda u sto godina revolucija, a uspjeh Napoleona III nije sprijeio pojavu Gambette i Clemenceaua. U Njemakoj, meutim, revolucija 1848. bila je osamljen dogaaj i njemaki liberali su se pomirili s neuspjehom. Neki liberali, oni najnepokolebljiviji, otili su iz Njemake u slobodnu zemlju Ameriku, drugi, malobrojni, pristupili su revolucionarnom socijalizmu, a neki su ostali liberali, makar bez ikakvih izgleda. Veina ih je oboavala uspjeh te su bili spremni da dinastijama ne ospore vlast samo ako dinastije udovolje nekim ciljevima liberalnog programa; tako su njemaki liberali u Austriji prili Habsburgovcima 1861, a njemaki liberali u Pruskoj kapitulirali pred Hohenzollernima 1866. godine. To nije bila svjesna predaja: liberali su doista uvjerili sami sebe da se dinastija priklonila liberalizmu. Bachov se sustav oslanjao na njemaku graansku birokraciju; svojevrsnim jakobinstvom odbacio je klasne privilegije i lokalna prava. Austrijsko je Carstvo pretvorio u golemo podruje slobodne trgovine i silno podigao vanost Bea kao financijskog i trgovakog sredita. Schmerling je Nijemce oslobodio i posljednjih skrupula: dao im je parlament i ponudio im u vanjskoj politici carstvo od scdamdeset milijuna. inilo se da su Habsburgovci postali stjegonoe velikonjemake ideje. Time su pridobili ne samo austrijske nego i mnoge neaustrijske Nijemce. U razdoblju od 1861. do 1866. umjereni liberali u Njemakoj povremeno su gledali u Pruskoj mogunost postizanja nekih skromnih praktinih rezultata, a bivi etrdesetosmaki radikali okrenuli su se Austriji. To nam ilustrira jedan zaudan primjer. U listopadu 1848. ljevica frankfurtskog parlamenta uputila je dva delegata da podre beku revoluciju. Obojica su pala u ruke Windischgrtzu. Jedan od njih, Robert Blum, smaknut je, a drugome, Froebelu, odgoena je smrtna kazna pa je uspio pobjei u Ameriku. Taj isti Froebel vratio se u Be, gdje je postao pamfletist u Schmerlingovoj slubi i on je dao prvi poticaj za sastanak njemakih vladara u Frankfurtu 1863, to je bio posljednji pokuaj Habsburgovaca da stanu na elo Njemake. Austrijski Nijemci bili su zaokupljeni njemakim problemom; nisu imali ni vremena ni razumijevanja za problem Austrijskog Carstva. Kako nisu imali vlastite historijske podloge, osuivali su svaku tradiciju kao obavezno konzervativnu, pa su mislili da svojim otporom Ugarskoj brane onu istu revolucionarnu ideju za koju su se francuski radikali borili protiv Vandejaca. Igrom povijesnog sluaja, Nijemci su uivali nacionalnu slobodu (to jest upotrebu svog jezika) i onda kad je dinastija bila najreakcionarnija, pa stoga nisu mogli shvatiti zahtjeve drugih naroda za nacionalnu slobodu, pogotovo kad su ti

96

zahtjevi bili upereni vie protiv njihova kulturnog monopola nego protiv vlasti dinastije. Bili su spremni da se radi veliine Austrije odreknu svoga pokrajinskog pa triotizma u Tirolu i tajerskoj, pa zato drugi ne bi mogli uiniti to isto? Osim toga, nacionalni pokreti jesu zbilja bili reakcionarno i konzervativno obojeni. U nedostatku vlastite graanske klase, nehistorijski su narodi svugdje prihvaali savez s lokalnim plemstvom. ak je i madarski pokret govorio jezikom historizma i legaliteta tuim suvremenom liberalizmu, to se inilo da ga interesira samo ouvanje povlastica madarske aristokracije. Federalizam se pak nije inio preporuljiv u ono doba, u ezdesetim godinama prolog stoljea. U Sjedinjenim Dravama bjesnio je graanski rat, Njemaki Savez nije bio nita drugo no zapreka ciljevima liberalizma, a u Austriji se praktian izraaj federalizma, Listopadska diploma, pokazao kao besramna smicalica da bi se obnovio politiki feudalizam. Njemaki liberali, razoarani u svoju snagu, traili su saveznike, a morali su birati, ili su bar tako mislili, izmeu dinastije koja je sa svim svojim prolim grijesima upravo dala ustav i koja e ouvati Austriju kao veliku njemaku i politike koja bi htjela dezorganizirati Carevinu radi probitka konzervativnog plemstva. Liberali su bili svjesni ustavnih nedostataka Veljakog patenta i kanili su ih ispraviti. Samo, kako nisu imali smisla ni za povijest ni za prava zasnovana na postupnom razvoju zakonitosti, nikad nisu shvatili njegov temeljni nedostatak da je to bio akt carskog aspolutizma, milostivo podijeljen kao privremeno sredstvo, koji se moe opozvati kad god se hoe. Carevinsko vijee nije svoj poloaj steklo borbom i zato je, unato svom parlamentarnom ruhu, bilo tijelo bez ikakve moi. Nijemci su mislili, im imaju veinu u Carevinskom vijeu, da vlada ovisi o njima. Faktiki, kako je ta veina poivala na izbornoj geometriji, oni su ovisili o vladi. Tako su Nijemci dobili umjetnu veinu u pseudoparlamentu, a za to su se odrekli svojih liberalnih nae1a, zaprijeili put suradnji s ostalim narodima Carevine i obavezali se na podrku dinastiji, bez obzira kakva joj bila politika. Ukratko, osujetili su mogunost razvoja svake druge koncepcije koja Carevinu ne bi tretirala kao instrument dinastike volje za moi. Nijemci su bili politiki zreliji od ostalih naroda Monarhije, a time je njihova odgovornost bila tea odluka kriminalnija. Jer ta njihova odluka 1861. bit e kobna za stabilnost i mir u Srednjoj Evropi. Schmerling je mislio da je, iskovavi savez Nijemaca s dinastijom, izveo velianstven pothvat, a zapravo se samo vratio, s opirnijom frazeologijom, na Bachov sustav. Opet je u Ugarskoj ukinuta autonomija upanija, a Bachovo se inovnitvo, poduprto velikom okupacionom vojskom, vratilo na svoje poloaje. Schmerling je kanio poekati da se

97

Ugarska opameti, a onda bi opet mogla dobiti svoj ogranieni sabor iz 1861. godine. Rezime njegova ugarskog programa bio je: Mi moemo ekati! A to Carevina nije mogla: jedini razlog ustavnog eksperimenta 1861. bila je potreba za neposrednim rezultatima. Bachov bi sustav nedvojbeno unitio madarski separatizam i ostvario jedinstvo Carevine, da se mogao bez potresa odrati dvije-tri generacije, ali ga je rat s vanjskim neprijateljem skrio u roku od deset godina. Sad je vanjskopolitika situacija bila jo opasnija nego 1859. godine. Svak je znao da se Schmerlingov apsolutizam u Ugarskoj ne moe dugo odrati, pa su ga i sam Schmerling i njegove kolege zvali provizornim, a Madari su, nakon zbivanja u saboru, postali jo samouvjereniji. Zar je mogue da e pokleknuti pred Schmerlingom kad su uspjeli odoljeti Bachu? ak je i u Schmerlingovu sustavu bilo neke posredne ravnotee snaga izmeu dinastije i Madara: jedno drugo nije moglo unititi, a jedno bez drugoga izgubilo bi jakost. Ravnotea se mogla poremetiti samo pozivom nehistorijskim, slavenskim narodima da se umijeaju. To Madarima nije doputala nacionalna arogancija a dinastiji nije doputao savez s Nijemcima. Schmerling je, meutim, mogao uspjeti samo na taj nain. Od poetka je bilo jasno da u Schmerlingovu sustavu nema mjesta za ehe koji su obezvreenjem Listopadske diplome najvie izgubili. Tih godina su eki prvaci, istodobno neiskusni a ambiciozni, donijeli neke odluke koje e biti podjednako kobne i pogrene kao i odluke Nijemaca. eki je nacionalizams, mogao od poetka biti program demokratskih prava; esi nisu bili ni preoptereeni, kao Madari, visokom aristokracijom, niti su bili povezani, kao Nijemci, s prolou Carevine. U Kromeriu je Palacky, bio predloio, donekle kolebljivo, ist nacionalni program, zagovarajui novu podjelu Austrije na nacionalne jedinke. To je znailo traiti previe od ostalih ekih prvaka. to im je poloaj bio slabiji, to ga je vie valjalo ojaati historikim trabunjanjem, pa su se tako sinovi ekih seljaka predstavili kao pretendenti na nasljedstvo mrtvoga ekog kraljevstva. Nacionalni program znaio bi gubitak leske, koja je sada bila veinom njemaka i poljska; ugrozio bi Moravsku, gdje je eka veina jo bila uspavana; a povlaio je za sobom ak i podjelu same eke. Uostalom, borba za nacionalne, kao i za prirodne granice, vodi se samo onda kad to znai irenje teritorija. Nova eka nacionalna jedinka ira od historijske eke bila je mogua samo kad bi obuhvatila i ugarske Slovake. Tu ideju su neki ekstremisti i bili lansirali na Sveslavenskom kongresu 1848. godine. S dogaajima 1848. granica Ugarske ostala je nepromjenljiva. Za Ugarsku je to ekonomski bio gubitak, ali politiki i kulturno kudikamo vei dobitak, pa nakon 1848. vie nikad nee biti onog slobodnog protoka slavenskih intelektualaca preko ugarske granice

98

koji je bio normalna pojava u Metternichovoj Austriji. Osim toga, pritisak madarskog nacionalizma raskinuo je veze malobrojne slovake inteligencije sa ekom. Prvi oblici slovake literature bili su smiljeno zasnovani na narjejima seljatva zapadne Slovake koji su bili blii ekom jeziku; kako su to djela bila tua veini slovakog seljatva, da bi ga spasili od madarizacije, slovaki su intelektualci ezdesetih godina prihvatili narjeje sredinje Slovake. Tako, da bi se oduprli madarskoj opasnosti, Slovaci su silom prilika postali poseban narod; a to je granica Ugarske bila krua, to je oredenija bila posebnost Slovaka. Godine 1848. jo se mogla zamisliti promjena ugarskih granica; nakon Kossutha, to granice su se inile vjenima i kao takve ih je prihvatila dinastija, pa ak i sami esi. Takva Ugarska koja se ne da komadati posluila je kao primjer za ugled, pa je eka inteligencija oponaala madarsko isticanje tradicionalnih prava iako to nije imala to isticati. Primjer Ugarske takoer je naveo eke intelektualce da se udrue s feudalnom aristokracijom, koja je isto tako iako iz posve drukijih razloga traila autonomiju eke. Taj savez jo se uvrstio u razdoblju pometnje to je uslijedio nakon objave Listopadske diplome: plemstvo je preuzelo ulogu pokrovitelja eke kulture, a inteligencija je prigrlila prava eke krune. Ta pogodba bila je isto tako loa kao i ona to su je Nijemci sklopili s dinastijom. Plemiima, otuenim od ekog naroda, nije bilo nimalo stalo do eke emancipacije koja je mogla samo znaiti emancipaciju njihova vlastitog seljatva; Clam-Martinitz i njemu slini jednostavno su htjeli umjetnu feudalnu dravu koju e oni voditi a da im se u to ne mijeaju ni birokracija ni liberalizam ni suvremena industrija. eki su prvaci morali prihvatiti jezik feudalnog konzervatizma i morali su dii ruke od materijalnih nevolja svoga seljatva kako bi stvorili zajedniku frontu, ne samo sa ekim velikaima nego i s antiliberalnom aristokracijom njemakih zemalja Monarhije. Unato svoj prii o pravima Krune svetog Vaclava, eko plemstvo nije bilo kadro smisliti koncept u kojem mu beki dvor ne bi bio centar ivota; na njegov poticaj, eki su prvaci, iako uz prosvjedovanje, pristali da udu u Carevinsko vijee. Time nisu nita dobili, samo su postali meta njemakih pogrda; a kad su se u lipnju 1863. povukli iz Carevinskog vijea, ni time nisu nita dobili nego su samo pokazali koliko su slabi u usporedbi s Madarima. Svojim bojkotom Carevinskog vijea Madari su ga sveli na ono ue Vijee iz Veljakog patenta: bez Ugarske, veliko carstvo nije mogla postojati. A kad su se esi povukli, jedina je posljedica bila da se posao odvijao lake; tavie, ekom apstinencijom nije ak ni eki sabor paraliziran time su njegovi njemaki lanovi samo jo pojaali svoj poloaj za otpor ekoj autonomiji.

99

Tako su esi izgubili na oba naina: aristokratski program historijsko-politikih osobnosti nije imao nikakve realne osnove i stoga se borbom nije mogao nametnuti Carevini, a savez inteligencije s plemstvom sprijeio je svaku mogunost suradnje s njemakim liberalima, pa ak i s drugim slavenskim narodima. I Schmerlingu je savez s Nijemcima oduzeo mogunost obraanja podreenim narodima u Ugarskoj. Te obespravljene narode kojima je najprije Kossuth negirao postojanje a onda ih podjarmio Bachov centralizam mogla je pridobiti svaka strana koja bi im ponudila bar neki stupanj nacionalnog opstanka. Pod zatitom okupacione vojske, i Srbi i Slovaci su obnovili, premda u skromnoj formi, svoje nacionalne zahtjeve iz 1848. godine. Ali su zbog Bachova sustava bili izgubili povjerenje u Be, pa su se obraali, iako sa slabim uspjehom, saboru u Budimpeti. Nepovjerenje im je bilo opravdano. Habsburgovci, najkonzervativnija dinastija devetnaestog stoljea, nisu mogli ii ruku pod ruku sa seljakim narodima protiv madarskih velikaa, koji su, ma koliko bili buntovni, imali i tradiciju i povijest. Njemaki liberali, i sami u sukobu sa esima, nisu mogli poduprijeti zahtjeve nekih zaostalijih etnikih skupina koje su imale jo manje razumijevanja za potrebe velikog carstva. Prisutnost srpske i slovake delegacije u Budimpeti bio je dokaz Dekove vjetine i Schmerlingove politike nesposobnosti. S istom su neposrednou tretirane Hrvatska i Transilvanija, partes adnexae Ugarske. Hrvatska jc 1848. bila kljuna toka habsburkog oporavka, a za to je nagraena ukidanjem svoga historijskog poloaja i strogou Bachovih husara. Starokonzervativce, koji su sruili Bachov reim, uope nije bilo briga za Hrvatsku; oni su se, kao madarski patrioti, laali historijskih prava samo onda kad su koristila Ugarskoj, a primjena Listopadske diplome na Hrvatsku uslijedila je tek kao kakva primisao. Hrvatsko se sitno plemstvo ugledalo na Ugarsku: i ono jc odbacilo teoriju o Listopadskoj diplomi kao milostivu daru, pa je zatrailo sva legalna prava svoga sabora iz 1848. i odbilo da poalje delegate bilo u Be bilo u Budimpetu. Dek je jo jedanput pokazao svoju mudrost: objavio je da Ugarska ne inzistira na zakonitosti integracije Hrvatske u Ugarskoj iz 1848. i ponudio Hrvatima ist list da na njemu ispiu uvjete svoga novog partnerstva. Schmerlinga je pak poziv na historijska prava samo razbjesnio: Hrvatskom je saboru grubo naredeno da poalje delegate u Carevinsko vijee, a kad je to odbio, napreac je rasputen. Njegovo je ukidanje Schmerling ispratio sa zadovoljstvom; unato hvalisanju u Carevinskom vijeu, nije elio imati Hrvate u Beu, gdje bi jo pojaali eku opoziciju protiv njemu vjernih i pokornih Nijemaca. Najvea je zbrka vladala u Transilvaniji. Tamonji je sabor 1848. izglasao vlastito

100

rasputanje i pripojenje Transilvanije Ugarskoj; u isti mah je Rumunjima, koji su dotle bili posve obespravljeni, pa ni legalno priznati, dano ogranieno izborno pravo. Ako jc teorija o historijskim pravima imala to znaiti, onda jc Listopadska diploma, sa svojim vodeim naelom vraanja na 1847, podrazumijevala obnovu transilvanijskog sabora; s druge strane, ako bi se Transilvanija smatrala dijelom Ugarske, onda bi Rumunji morali dobiti izborno pravo to im je pripalo integracijom 1848. godine. Starokonzervativci su pokuali osporiti i jedno i drugo. Kao madarski patrioti, nisu se htjeli odredi onoga to je Ugarska stekla, a kao reakcionarni veleposjednici usprotivili su se davanju izbornog prava rumunjskim seljacima. Zbog tog njihova otpora, Transilvanijski sabor sastao se tek u studenome 1861. Tu je Schmerling naao pogodniji teren za realizaciju svoje teorije o jedinstvenom carstvu. Zaostali i nemoni Rumunji pokoravat e se sredinjoj vlasti i svojim e glasovima nadjaati Madare i Sikule u korist lojalnih Sasa; a ako u sabor i ue koji Rumunj, to nisu Slaveni da bi se solidarizirali sa ekom konzervativnom opozicijom. Transilvanijski delegati Sasi pojavili su se u Carcvinskom vijeu 1861. i sad je Schmerling mogao objaviti da je to kompletno Carcvinsko vijee jedinstvene Carevine. Zapravo je to jedinstvena carevina imala podrku samo Nijemaca; svi ostali narodi ili su utjeli ili su bili u opoziciji. Schmerling jc Austrijsko Carstvo predstavljao kao njemaku dravu, iz ea bi logiki slijedilo da Austrija pokua osvojiti primat u Njemakoj. Ali na habsburkom dvoru nije bilo takve logike. Dok je Schmerling budio njemake nacionalne osjeaje, Metternichov uenik Rechherg, i dalje ministar vanjskih poslova, nastojao je obnoviti savez s Pruskom. Opasnost od Schmerlinga pomogla je Bismarcku da doe na vlast u Pruskoj, i Bismarck je bio spreman na konfrontaciju; a Rechberg je Schmerlingu izbijao iz ruku orue nacionalnog zanosa bez kojeg i nije mogao biti konfrontacije. Godine 1863. Schmerling jc pridobio Franju Josipa za ideju reforme Njemakog Saveza pod austrijskim vodstvom. Praktiki je odraz to politike bio sastanak njemakih vladara u Frankfurtu u kolovozu 1863, posljednji takav skup u Njemakoj pod predsjedanjem Habsburgovaca. Ali je Schmerlingov uspjeh bio iluzoran, jer Franju Josipa u Frankfurt nije dopratio on, Schmerling, nego Rechberg koji je pazio da rasprava ne skrene sa strogo konzervativne linije. No, Shmerling inae ne bi mogao postii neto vie: kao sluga dinastije, u mislima mu je bila samo suradnja s ostalim njemakim dinastijama, a time nije mogao zadovoljiti uvrijeeni osjeaj njemakog nacionalizma. Stavie, pruski kralj, najvei od svih njemakih vladara, nije htio doi u Frankfurt, a bez njega ostali njemaki vladari nisu htjeli nita poduzeti. U jesen 1863. Pruska je definitivno odbila zahtjev Au-

101

strije da bude ukljuena u Carinsku uniju, zahtjev koji je Rechbcrg podnio radi konzervativne solidarnosti a Schmerling radi carstva od sedamdeset milijuna. To je bio presudan moment u njemakoj, pa otuda i u austrijskoj politici; otada e i konzervativna i liberalna politika podjednako voditi u rat. Za taj rat Austrija nije imala saveznika. Franjo Josip se nikad ne bi odrekao preostalih talijanskih zemalja, iako je to za sve vrijeme bila cijena za Napoleonovu podrku. Zbog poljskog ustanka u proljee 1863. do kraja su zahladnjeli odnosi s Rusijom. Dok Bismarck prua Rusiji efikasnu pomo, Austrija se nespretno zauzima za Poljake, uglavnom zato da ne odbije od sebe poljske aristokrate Galicije, Schmerlingove jedine saveznike osim Nijemaca. Uz to, Habsburgovce su oduvijek mamile nove krune, pa je Franjo Josip ak i sada sanjao o nekakvom habsburkom poljskom kraljevstvu. Ipak, nije bio spreman na bezrezervnu suradnju sa zapadnim silama, Engleskom i Francuskom, i tako je prokockao i posljednju priliku da izbjegne izolaciju. Ista je zbrka vladara i u vezi s pitanjem Schleswing-Holsteina koje se postavilo poetkom 1864. godine. Schmerling je inzistirao da Austrija svakako pomogne tim vojvodstvima da se oslobode, kako bi udovoljila raspoloenju Nijemaca, a Rechberg se pobrinuo da Austrija to istupi samo zajedniki s Pruskom, tako vrijeajui liberate iji je zanos Schmerling elio mobilizirati. U kolovozu 1864. i Rechberg je doivio svojih pet minuta trijumfa. Naavi se pred komplikacijama zbog Schleswing-Holsteina, Bismarck je, moda i neiskreno, posljednji put pokuao obnoviti Metternichovo konzervativno savez nitvo. Sporazum u Schnbrunnu, to su ga zacrtali Bismarck i Rechberg, bio je savez protiv revolucije protiv njemakog liberalizma, protiv Italije i protiv Napoleona III. Predloeno saveznitvo prualo je Austriji mo gunost obnove njene hegemonije u Italiji, hegemonije koja je Metternichu bila sredite njegova sustava; ali to je podrazumijevalo priznanje Pruske kao ravnopravne snage u Njemakoj, a na to Franjo Josip nije nikad htio pristati. Osim toga, savez protiv revolucije nije se protezao i na Ugarsku, a Bismarck je kao bitan uvjet traio da Austrija prenese svoje teite na Petu, ne uzimajui u obzir da to znai napustiti interese Nijemaca u jugoistonoj Evropi a moda i upravo zato. to je najvanije, sporazum Rechberga i Bismarcka nije niim osiguravao Austriju od ruskog prodora na Istoku, a upravo je miroljubiva ruska politika na Balkanu bila nuna osnova Metternichova sustava. Zapravo, nakon ugovora u Olomoucu i krimskog rata otpala je svaka mogunost da se Sveta alijansa obnovi, pa su i Franjo Josip i pruski kralj Vilim I odbacili nacrt svojih savjetnika. Vilim nije htio preuzeti ulogu austrijskog satelita, a Franjo Josip se nadao da e postii sve to mu nude i Schmerling i Rechberg

102

a da se ne vee ni za koga od njih. Tup, tvrdoglav i ambiciozan, posezao je na sve strane za plijenom koji mu je stalno izmicao, a mislio je da je sva mudrost politike u odlaganju odluke. U kolovozu 1864. Rechbergova je politika pretrpjela totalni krah, kao i Schmerlingova u kolovozu 1863. Jedino je pitanje bilo tko e od njih prvi pasti. Schmer ling je doivio to posljednje zadovoljstvo da gleda odlazak svoga suparnika u listopadu 1864. Sad se austrijska vanjska politika odrekla svake naelne linije i spala na dinastiku samoivost. Novi ministar vanjskih poslova Mensdorff, iako visoki aristokrat, kao vojnik bio je za jaku centralnu vlast. Dunost je prihvatio samo kao vojnik na carevu zapovijed, a kako nije vjerovao ni u svoj sud ni u svoje sposobnosti, oslanjao se na savjete Esterhzyja, ministra bez portfelja. Goreg savjetnika nije mogao nai: Esterhzy je bio maloduan konzervativac kojem je vizija bila skuena zbog uvjerenja u neuspjeh; u svakoj politici gledao je pogibli a ni u jednoj spas. Sa Schmerlingovima oslonom na njemaki liberalizam nije se slagao, a u Rechbergov konzervatizam nije se uzdao. Samo je u jedno bio siguran da dinastija mora braniti svoju veliinu i asno propasti; i zato, da se to ast ne bi okaljala, protivio se da se iim potkupi i jedan od neprijatelja koji ugroavaju Habsburku Monarhiju. Ukratko, u njemu se Metternichovo miljenje da je Austrija slaba spojilo sa Schwerzenbergovim izolacionizmom koji je polazio od pretpostavke da je Austrija jaka. Esterhzy je bio kao stvoren za Franju Josipa. Obo- jica Su htjela sauvati veliinu Carevine, a obojica su bili uvjereni da se to ne da izvesti. Obojica su bili sigurni u neodoljivost snage austrijskih neprijatelja, a obojica su se, radi svoje iste savjesti, protivili pregovaranju i s jednim od njih. Uspon Esterhzyja ugrozio je Schmerlinga, jer je Esterhzy, iako nije ivio u svojoj domovini, ipak bio Madar zahvaljujui njegovu utjecaju, starokonzcrvativci su poeli ponovo osvajati izgubljene pozicije na Dvoru. Povrh toga, Schmerling je potkraj 1864. poeo gubiti podrku Nijemaca. Isprva su Nijemci bili pozdravili Schmerlinga kao oca ustava i u njemu gledali ovjeka koji e ispraviti nedostatke Veljakog patenta. Meutim, ubrzo se pokazalo da Schmerlingu nisu na srcu liberalna naela i da u debatama Carevinskog vijea gleda samo gnjavau koja ometa glatko funkcioniranje birokratskog aparata. Osim toga, svoj poloaj dugovao je tome to je cara bio uvjerio da u Veljakom patentu nema nijedne znaajke prvog ustavnog akta. Sa skupom u Frankfurtu i prvim austrijskim koracima u vezi sa Schleswing-Holsteinom, ivnula je vjera liberala u Schmerlinga, da bi opet splasnula kad je Austrija prihvatila politiku liniju odbojnu njemakim nacionalnim osjeajima. Nijemci u Carevinskom

103

vijeu konano su shvatili da dinastija nije prigrlila liberalizam kako su oni slijepo povjerovali 1861, pa su sad potraili saveznike s kojima e liberalizam nametnuti dinastiji. Kako se nisu htjeli odrei svoje umjetne prevlasti steene izbornom geometrijom, takav saveznik mogao im je biti samo Ugarska; i tako su se Nijemci vratili na ideju njemakih radikala iz 1848. da madarsko gospodstvo u Ugarskoj bude cijena za njemako gospodstvo u ostalim austrijskim zemljama. Nijemci vie nisu htjeli podupirati Schmerlingove napore da slomi madarski otpor, ak su na zimskom zasjedanju 1864-65. zaprijetili da e glasati protiv rashoda za vojne potrebe. Franjo Josip je bio pristao na Veljaki patent samo pod uvjetom da se Carevinsko vijee nee paati u vojsku; taj uvjet je sad bio prekren, ime je Schmerlingov pad postao neminovan. Konani udarac Schmerlingu zadao je razvoj dogaaja u Ugarskoj. U proljee 1865, s pribliavanjem rata, ni sam Schmerling vie nije mogao ekati pa je predloio da se jo jednom sazovu Ugarski i Hrvatski sabor. Prijedlog je bio uzaludan: Madari, koji su bili odbili carske zahtjeve 1861, zacijelo nisu bili voljni da kapituliraju pred vladom kojoj je jo neposrednije prijetio rat. Zasjedanje sabora moglo je imati samo jedan ishod: jaanje madarskog otpora i diskreditiranje Carevine u oima Evrope. To je bila prilika koju je ekao Dek. I on se od 1861. do 1865. zadovoljavao ekanjem, al i iz opravdanijih razloga, pa je ivio povueno na svom posjedu ne dajui nikakve politike izjave. Sad je iz svojih kontakata sa starokonzervativcima na Dvoru doznao da je Schmerlingu odzvonilo, i da je dolo vrijeme da se Franji Josipu ponudi perspektiva nagodbe. U tom razdoblju etverogodinje utnje Dekov je utjecaj u Ugarskoj stalno rastao i upravo jc dosegao vrhunac promjenom politike linije koju je Kossuth objavio u emigraciji. Naime, izgubivi nadu u novi revolucionarni rat u savezu s Italijom i Napoleonom III, a noen svojom mrnjom prema Habsburgovcima, Kossuthu je konano sinulo koja bi politika linija Srednjoj Evropi mogla pruiti stabilnost i bez Habsburgovaca. Malo prekasno, poeo je zagovarati stvaranje nezavisne podunavske konfederacije Ugarske, Srbije, Rumunjske i Hrvatske - pa makar joj glavni grad bio Beograd. To je znailo zahtijevati od Madara da slavenske seljake prihvate kao sebi ravne, pa su Kossuthove pristae smjesta odgovorile: Bolje Be, nego Beograd! Umjesnom ironijom sudbine, tim jedinim pametnim prijedlogom u svom ivotu Kossuth je jednim udarcem izgubio sav svoj utjecaj u Ugarskoj. Tako se Daku raskrio put, pa je u nizu novinskih lanaka u travnju i svibnju 1865. izloio svoj program nagodbe: im joj se vrati zakoniti ustav, Ugarska e priznati potrebe Carevine i pobrinut e se da im udovolji na bazi ravnopravnosti s austrijskim

104

zemljama. To je bio program na osnovi kojeg je Franjo Josip mogao pregovarati. On nije imao sistem za svoje carstvo; jedini mu je imperativ bio da sauva veliinu i oruanu mo dinastije, a bilo mu jc svejedno na kakvoj e doktrin i p o i v a ti t o Dakove s u to ke od ma h pr i ma mile Franju Josipa u posjet Budimpeti gdje se prvi put strogo drao svoje uloge ugarskoga kralja, te je izbjegao svako spominjanje Carevine i objavio nakanu da udovolji legitimnim eljama maarskog naroda. Okonao se pokuaj da se skri madarski otpor, pa su Schmerling i ministri koji su ga podravali 30. srpnja 1865. otputeni.

105

X KRAJ STARE AUSTRIJE, 1865-66

Schmerling nije uspio slomiti otpor Madara, a izgubio je vlast nad Nijemcima. A Franji Josipu, iako je krenuo posve novim putem, nije bilo ni na kraj pameti da vlast ustupi bilo Marima bilo Nijemcima. Najnovija Dekova izjava pruila mu je neke nade da bi nagodbom mogao ouvati neokrnjenu veliinu Carevine, a to se tie njezina dijela, smatrao je da alternativa pseudoustavnosti nije u pravoj nego u nikakvoj ustavnosti. Za funkcije nisu bili podobni ni Madari ni Nijemci: s Madarima se tek trebalo nagoditi, a Nijemci su se okaljali liberalnim vjerolomstvom. Jedini je izlaz bio u konzervativnom plemstvu, u onima od Listopadske diplome, pa je nova vlada bila vlada grofova. To nije bio jednostavan povratak na situaciju iz 1860: tada su madarski magnati bili u premoi a dravnom ministru Goluchowskom federalizam nije znaio bogzna to; sada vie nije bilo madarskih starokonzervativaca, a s federalizmom je valjalo ozbiljnije baratati da bi se pariralo zahtjevima njemakih liberala. Novi dravni ministar Beleredi nije bio Poljak, nego moravski plemi koji je u pseudohistorizmu planova konzervativaca gledao realnost. Beleredi je bio hrabar ovjek s dugim administrativnim iskustvom; njemu je, kao i svom cvijetu austrijskog plemstva, ugled Carevine bio na srcu, ali je iskreno vjerovao da se tom ugledu moe najbolje sluiti ako se plemstvu vrati poloaj koji faktiki nije nikada ni imao. Franjo Josip, imajui na umu samo Ugarsku, pretpostavljao je da e Beleredijevim imenovanjem olakati sporazum s njom, a Beleredi je opel mislio da je imenovan zato da bi proveo federalistiko preustrojstvo Carevine i tako neutralizirao ustupak Ugarskoj. Zbog tog nesporazuma na kraju su se razoarali i car i njegov ministar predsjednik. Belerediju nije bilo teko okrenuti Schmerlingu suprotnim kursom. U oima Madara najtei je Schmerlingov grijeh bio to je u Carcvinsko vijee primio transilvanijske Sase. To je sad poniteno. Rasputen je Transilvanijski sabor, sklon Beu, i izabran novi, skrojen u korist

106

Madara, s jedinom zadaom da izglasa prikljuenje Transilvanije Ugarskoj. Opravdan je eki bojkot Carevinskog vijea i Franjo Josip je objavio da se kani okrunuti ne samo ugarskom nego i ekom krunom. Carevinsko je vijee zatvoreno. Dapae, suspendiran je cijeli Veljaki patent jer da ne moe biti na snazi u jednom dijelu Carevine dok o njegovim promjenama car pregovara s drugim dijelom. Dokidanju Veljaog patenta, koji je znaio i poraz njemake birokracije, obradovalo se konzervativno plemstvo, a Franjo Josip se oduevio to je time prestala ustavna opasnost. Pravi je dobitnik ipak bila Ugarska. Austrijske su zemlje izgubile svoj javni glas, pa vie nisu mogle sluiti kao protutea Ugarskoj; umjesto da se pogaa s Austrijom, Ugarska se pogaala izravno sa carem. Habshurgovci i Madari postali su ravnopravni i to je Ugarskoj unaprijed zajamilo pobjedu. Razgradnjom Schmerlingova sustava Beleredi je potroio svoj politiki potencijal. Nije imao to bolje ponuditi od Schmerlingove politike ekanja: Schmerling je ekao da Madari prihvate Veljaki patent, a Belcredi je ekao da prihvate Listopadsku diplomu. A Madari nisu htjeli prihvatiti ni jedno ni drugo, nego su sve vrijeme traili vraanje ustava iz 1848, samo s onim preinakama koje ce sami predloiti. Taj je zahtjev obnovljen kad se poetkom 1866. Ugarski sabor opet sastao. Belcredijeva je vlada ponudila Ugarskoj samo obnovu upanijske autonomije i sabor s nekim administrativnim ovlastima, dok je Dek traio odgovornu vladu prema odredbama zakona iz 1848. godine. Da bi taj zahtjev bio caru prihvatljiv, Dek jc izloio kakve bi aranmane s ostatkom Carevine to vlada mogla provesti u Ugarskom parlamentu. Jedan je saborski odbor po Dekovim uputama definirao zajednike poslove Monarhije u kojima e Ugarska sudjelovati i predloio da se time bave delegacije ugarskog i austrijskog parlamenta. Te delegacije bile su znaajan korak naprijed u odnosu na izaslanstva koja je Dek ranije predlagao: to bi bili samostalni organi, ni sputani unaprijed danim instrukcijama ni odgovorni parlamentu koji ih je odredio, a u sluaju neslaganja zasjedali bi kao jedinstveno tijelo i donijeli bi odluku veinom glasova. Takva nagodba, kamen temeljac dualizma stvorena 1867, inilo se da je odstupanje od
107

ugarske nezavisnosti na kojoj je Dek oduvijek inzistirao, jer e se vanjska politika, i o njoj ovisne vojne potrebe, nametnuti Ugarskom parlamentu majorizacijom u delegacijama, a ministar vanjskih poslova i ministar rata nee biti odgovorni Ugarskom parlamentu. To je bio presudan raskid s Kossuthovom Ugarskom iz 1848. i presudno priznanje vladarove vlasti. Opravdanost toga ina nije bila u ustupku, nego u jaanju snage Ugarske. Naime, ugarska delegacija, jedinstvena u svojoj madarskoj slozi, glasat e uvijek jednoduno, dok e austrijska delegacija biti podijeljena na Nijemce i Slavene, pa e Ugarska nametati svoju volju i politiku cijeloj Carevini. Taj argument ne bi nikad pao na um Deku kome je vizija bila ograniena na unutranje probleme Ugarske i uspostavljanje zakonitosti vlasti. to ga je Dek prihvatio i usvojio bio je prvi znak utjecaja Gyule Andrssyja, utjecaja koji e biti presudan u stvaranju dualizma. Andrssy je jo kao mlad i poletan magnat 1848. bio Kossuthov blizak suradnik i kao takva su ga krvnici Franje Josipa simbolino objesili, a on je s Kossuthom otiao u emigraciju. Zatim se, shvativi jalovost Kossuthovih planova da tuom revolucionarnom pomoi zbaci Habsburgovce, vratio i pomirio s dinastijom. Sad je postao Dekov glavni savjetnik i Dek je ve odluio da on bude prvi predsjednik vlade slobodne Ugarske. Ta dvojica dobro su se dopunjavali. Dek je poznavao ugarsko pravo i umijee parlamentarne taktike, a Andrssy je poznavao iroki svijet i umijee diplomacije. U svakom je od njih na svoj nain bila utjelovljena madarska mo prilagoavanja suvremenom svijetu koja je i ouvala Veliku Ugarsku sve do dvadesetog stoljea. Dek je bio idealan tip sitnog plemia koji se iz svoje upanije vinuo do poloaja parlamentarnog dravnika i koji je privrenost madarskim tradicionalnim institucijama pretoio u madarski nacionalizam; Andrssy je bio idealan tip magnata koji se odrekao carskog dvora radi budimpetanskog parlamenta i koji je takoer, na svoj nain, postao madarski nacionalist. Ali u Andrssyjevu nacionalizmu bilo je podosta glume: magnati su jo snivali da igraju veliku ulogu u Evropi, a Andrssyjeva najdublja ambicija bila je da postane ministar vanjskih poslova monog austrijskog carstva, a ne predsjednik vlade Ugarske. I Dek i Andrssy bili su umjerenjaci, prvi iz zdravog razuma a drugi iz gorkog iskustva. Obojica su eljeli da se sa carem nagode a narodnosti da umire u svakom sluaju, bar koliko treba da se ne pretvore u s a v e z n i k e B e a . A n d r s s y j u s e meutim urilo: elio je Evropi demonstrirati svoj diplomatski talent pa je Dekovoj ljubavi za taktiko manevriranje davao notu cinizma. Bio jc kao stvoren za posrednika izmeu Deka i cara. Dok je Dek svojom estitou i pravnikom pedanterijom odbijao Franju Josipa, Andrssy ga jc pridobivao svojom nestrpljivou da se unutranji problemi to prije srede, i eljom da Carevina, u nekoj novoj formi, opet zaigra veliku ulogu u Evropi. I Dek i Andrssy zgrozili bi se nad nasiljem koje e se poslije izliti iz madarskog nacionalizma,

108

a ipak su obojica svoju umjerenjaku politiku zasnivali na taktici i time pripremili put za njezino ruenje. Jo se nije bio rodio Madar koji e Slavene i Rumunje prihvatiti kao sebi ravne. U proljee 1866. Beleredi i njegova vlada bili su daleko od toga da prihvate Delikove planove, ak ni s mamcem to ga jc Andrssy svezao za njih. Kao i Schmerling, oni su u Ugarskom saboru gledali organ subverzije. Kako se esto dogaa u ivotu, ljudi dovedeni na vlast da bi proveli odreenu politiku, ubrzo ponu provoditi drugu, posve suprotnu. Belcredijeva je vlada bila postavljena zato da sredi odnose s Ugarskom kako bi Carevina ojaala za rat s Pruskom; a kad se rat s Pruskom ona je odgodila to sreivanje u nadi da e pobjedom u ratu otpasti razlog svakom ustupku. Mensdorff i Esterhzy uope nisu imali spomena vrijednu vanjsku politiku nita osim obrane svih austrijskih trabina i odbijanja da se makar i najmanjim ustupkom stekne kakav saveznik. Protiv Pruske apelirati na njemake nacionalne osjeaje nisu htjeli, a istodobno nisu htjeli s njom obnoviti konzervativno saveznitvo time to bi je priznali kao ravnopravnog partnera. Napoleonu III, revolucionaru, nisu htjeli initi nikakve ustupke, a nisu htjeli ni pridobiti ruskog cara ustupcima na Istoku. Nisu htjeli ni Talijane neutralizirati time to bi im prepustili Veneciju, dapae, jo su sanjali da u Italiji vrate stanje od prije 1859. godine. Stara je Austrija poinila glupo samoubojstvo; a Bismarck je krenuo u rat kako bi Austriju prisilio na odluku, to njeni vlastodrci nisu bili s p o s o b n i s a mi A u s t r i j s k i s u s e mi n i s t r i b oj a l i pobjede isto kao i poraza: pobjeda bi natjerala Austriju da postane bezrezervno vodea snaga u Njemakoj, a time bi kozmopolitska austrijska aristokracija bila baena u zasjenak. Estcrhzy, koji je vie od ikoga pridonio izbijanju rata, ovako je izrazio njihovo gledite: Mrzim ovaj rat, jer, pobijedili ili izgubili, Austrija vie nee biti ona stara. Isto kao 1859. i kasnije 1914, Franjo Josip i njegovi savjetnici bili su spremni na rat a istodobno i na poraz. U posljednji as, kad je Italija ve bila sklopila vojni pakt s Pruskom, austrijska jc vlada odluila da ustupi Veneciju, unato svim svojim dotadanjim pozivanjima na naela. Ponudu je Italija odbila. Sad su austrijski ministri ustrajali na svom ustupku isto tako uporno kao to su ga ranije odbijali. Ako Italija nee Veneciju, onda neka pripadne Napoleonu III: 12. lipnja 1866. je Napoleonu III plaena neutralnost, od koje on nije ni kanio ni mogao odustati, obeanjem da e dobiti Veneciju, bez obzira na ishod rata, i prihvaanjem francuskog protektorata nad Rajnskom oblasti. Tako se, jo prije poraza, prva sila u Njemakoj i u Italiji odrekla i jedne i druge. Nesposobnost aristokracije i gordost dinastije uinile su poraz izvjesnim. Nadvojvoda Albrecht, najbolji general Monarhije, kao lan carske kue, nije smio biti izloen riziku poraza i zato je iz eke,

109

odlune pozornice rata, prebaen u Veneciju koja je branjena samo radi prava da se poslije ustupi, a u eku je upuen Benedek, drugorazredan vojskovoa. Albrecht je odnio bekorisnu pobjedu nad Talijanima kod Custozze, dok je Benedek tapkao nasumce u ckoj dok ga Prusi nisu napali sa dvije strane i razbili mu vojsku kod Sadove 3. srpnja 1866. Austrija je ipak jo raspolagala velikim snagama za otpor. Nadvojvoda Albrecht povuen je iz Italije pa je organizirao novu obrambenu liniju na Dunavu i zaprijetio Pruskoj dugotrajnim ratom. Ali takav rat nije bio potreban. Bismarck nije htio unititi nego sauvati Austriju, pa je forsirao mirovne pregovore, to vie to je htio izbjei bilo da Napoleon III posreduje bilo da Rusija zatrai kakvu nadoknadu na Istoku. Mirom u Pragu (23. kolovoza 1866) Austrija jc izgubila Veneciju i svoj poloaj u Njemakoj, a ostala je velika sila. Kao to jc Austriju koja je nastala nakon Napoleonovih ratova stvorio Metternich, tako jc Austriju koja je nastala nakon rata 1866. stvorio Bismarck. To jest, stvorio ne u smislu njezine unutranje ravnotee nego u smislu karaktera kao velike sile. Metternichova Austrija bila jc evropska potreba, a Bismarckova Austrija bila je njemaka, jo bolje, pruska potreba. Bila je bitna barijera Velikoj Njemakoj, onom pangermanskom programu koji bi progutao pruske junkere. Kako su se i mnogi drugi protivili Velikoj Njemakoj, to je Austrija i njima bila dobro dola. Bolja od Velike Njemake bila je esima, Poljacima i Slovencima, a na meunarodnom planu Francuskoj. Stavie, kad bi Austrijsko Carstvo palo, onda bi alternativa Velikoj Njemakoj, ili moda njezina posljedica, bio panslavizam i irenje ruske moi; stoga je Austrijsko Carstvo bilo dobro dolo i Engleskoj, pa ak i ruskim konzervativcima koji nisu voljeli panslavizam. Dok je gospodarila u Njemakoj i Italiji, Austrija je i pregrubo vrijeala dogmatini nacionalizam onog doba; iskljuena iz Njemake i Italije, Austrija je sluila da se odgodi postavljanje velikih pitanja u Srednjoj i Istonoj Evropi od kojih su velike sile jo zazirale. Italiji je smetalo postojanje Austrije, all je Italija pa je bila slaba, uz osim u drutvu s drugim nakon nezadovoljnicima, Austrija, Bismarckovu pomo,

nekoliko godina imala gotovo istu takvu kontrolu nad talijanskom politikom kao za Metternichovih dana. Postojanje Austrije smetalo je i ruskim ekspanzionistima kojima su oi bile uprte u Carigrad, ali su oni bili u manjini, pa e ruske odluke biti uvijek suprotne njihovim eljama osim nekoliko tjedana 1878. godine sve do propasti Bismarckove

110

Evrope 1914. Svima ostalima bilo jc poeljno da Austrija i dalje ivi. Nakon rata 1866. godine Habsburka je Monarhija nedvojbeno bila Bolesnik i upravo je tom injenicom pridobila Evropu da je trpi, pa ak i podrava. Metternich je bio shvatio opasnost toga poloaja iskljuivo evropske potrebe, pa je potraio, ali sa slabim uspjehom, kakvu misiju kojom e Carevina postati prihvatljiva njezinim narodima, a time i manje ovisna o tuoj milosti. Potraga za misijom obnovljena je nakon 1866. godine, ali nije imala boljih rezultata nego u Metternichovo doba. Zapravo jednu misiju Austriji nagli su Madari misiju irenja madarske hegemonije u Ugarskoj; a to je odgovaralo Bismarckovim potrebama. Bismarck je obnovio savez Nijemaca i Madara koji je spadao u frankfurtski program 1848. i jo ga poboljao: dok je Frankfurt traio pomo Madara radi Velike Njemake, Bismarck je iskoristio Ugarsku kao saveznicu protiv takve Njemake, a to je politika jo vie odgovarala Madarima. Meutim, Austrija nije mogla imati iskljuivu misiju da slui ambicijama Madara koji su predstavljali jedva petinu njezina stanovnitva. Nijemci su se jo nadali da e Habsburko Carstvo iriti njemaku kulturu i ekonomsku prevlast u jugoistonoj Evropi, ili u svakom sluaju u svojim granicama. A to se opet nije lako uklapalo u Bismarckove planove. Naime, Bismarck nije mogao dopustiti ponovo jaanje austrijskih Nijemaca jer bi se time obnovila opasnost od carstva od sedamdeset milijuna; s druge strane, nije mogao dopustiti ni da Austrijsko Carstvo izgubi svoje njemako obiljeje i tako postane poeljan saveznik Francuskoj ili ak Rusiji. U stvari, Bismarck je elio sauvati Austriju kakva je bila 1866. godine poraenu, ali svejednako njemaku. Zato je prividna smrt austrijske politike u doba dualizma bila uglavnom rezultat njemakih potreba. Njemaka bi se zacijelo oduprla svakom pravom pokuaju Austrije da preuzme jedinu misiju koja je mogla opravdati njezino postojanje: to jest, da pronae nain suradnje medu narodima koji se nee zasnivati na hegemoniji ni privilegirane klase ni privilegirane nacije. Nije da je Bismarck, a jo manje bilo koji drugi njemaki dravnik, shvaao narav austrijskog problema. Jedina

111

slavenska manjina s kojom su pruski politiari imali iskustva bili su Poljaci, a nad njima se vladalo silom, bez ikakva ozbiljna pokuaja da se pridobiju. Ali sama sila nije vrijedila u Austriji; to je bila presudna pouka iz iskustva i s Bachom i sa Schmerlingom. Franjo Josip nije bio nimalo sklon da prihvati pomo Madara, ali se nije elio ni prepustiti Nijemcima u ruke naroito zato to bi ovi postali prava snaga s velikonjemkim programom, podjednako mrskim i njemu, Franji Josipu, i Bismarcku. Ipak, Veliku Njemaku mogla je sprijeiti samo slobodna suradnja naroda. Jedina je alternativa tome bila ruska hegemonija u Srednjoj i Istonoj Evropi. I na kraju, habsburki su podanici iskusili najprije jedno pa drugo. To je bila mjera promaaja Habsburgovaca.

112

XI RAANJE DUALIZMA, 1866-67

U kolovozu 1866, odmah nakon poraza, Madari su ponudili svoju suradnju. Dek je izjavio da oni nakon poraza ne trae nita vie nego prije; time jc mislio rei da su njihove najvee ambicije sad postale praktiki izvedive. Andrssy, doavi u Be na razgovor sa carem, ve je nastupio kao carski dravnik. Njegova vizija Austrije bila je posve drukija nego u starokonzervativaca koji su dotle bili spona izmeu cara i Ugarske. elio je da Austrija bude centralizirana, liberalna i njemaka, upravo kao to e Ugarska biti centralizirana, liberalna i madarska. To jc bila obnova ideje iz 1848, samo to se sada Budimpeta udruiti s Beom, a ne s Frankfurtom, tako da e i dalje biti mjesta za dinastiju. Nijemci i Madari bit e dva dravna naroda, a to se tie ostalih, Andrssy je rekao da Slaveni nisu podobni da vladaju, njima se mora vladati. Dualizam kao suradnja Madara i Nijemaca bit e omiljena ideja, odnosno, bolje reeno, omiljeni nesporazum iduih godina; a to nipoto nije bila nakana Franje Josipa. On jc naposljetku pristao da popusti Madarima zato da ne bi vie poputao nikome drugome; ali zacijelo nije mislio prepustiti svoje ovlasti njemakim liberalima. Andrssyevo lukavo zagovaranje austrijskih Nijemaca nije godilo Franji Josipu i faktiki je popravilo Belcredijev poloaj poljuljan gubitkom rata, jer je Belcredi spajao donekle mrzovoljnu podrku dualizmu s otporom liberalizmu. U srpnju 1866. se Franjo Josip, dok mu je jo bila potrebna podrka protiv Pruske, inio spremnim da prihvati sve madarske zahtjeve, ali je u kolovozu, potpisivanjem mira u Pragu, postojea kriza prestala pa se Andrssy vratio u Budimpetu praznih aka. Madarski su zahtjevi bili jasno definirani. Sad je Belcredi naumio da ostale pokrajine Carevine navede na formuliranje slinih zahtjeva kako, bi Ugarskoj oduzeo jedinstven poloaj. Stoga je valjalo ponovo sazvati pokrajinske sabore i nagovoriti ih da se pozovu na prava koja ve, stoljeima, a esto i nikad nisu imali. Meutim, kad bi se sabori izabrali prema postojeem izbornom redu, oni ne bi zatraili takva prava, jer bi se izbornom geometrijom stvorila njemaka veina koja bi bila za jaki sredinji parlament. Zato je trebalo promijeniti izborni red, a nepouzdane, to jest centralistiki orijentirane funkcionare, na brzinu zamijeniti plemiima federalistima. Provodei konzervativnu politiku konzekventije nego ikad, Belcredi se jo otrije sudario s njezinim velikim protuslovljem: da bi obuzdao birokraciju i njemaku buroaziju irom Carevine, htio jc raskinuti spone koje su Austriju drale kao unitarnu dravu ve vie od jednog stoljea, ali mu vlastiti konzervatizam nije doputao da se vee za bilo koga drugoga osim za visoku

113

aristokraciju. Htio je isfabricirati slavensku veinu u saborima, ali tako da to veina ne zastupa ire pokrete. Schmerlingove njemake veine nisu mu smetale zato to su bile liberalne, pa se okrenuo Slavenima jer su bili konzervativni i klerikalni i jer su respektirali plemstvo. Slaveni su pak bili konzervativni i klerikalni iz politike nezrelosti, a s buenjem politike svijesti i oni su prihvaali liberalizam i zahtijevali prava ovjeka. Dakle, jedini Belcredijevi saveznici nisu bili neka ozbiljna snaga; a im bi postali ozbiljna snaga, vie ne bi bili poeljni kao saveznici. Belcredi se jedino mogao nadati da feudalna aristokracija preko noi stekne umijee upravljanja, a da njemaka birokracija iz lojalnosti pripomogne likvidaciji unitarne drave koju je sama stvorila. Belcrediju je u svakom sluaju bio preostao samo koji mjesec da i posljednji put dokae promaaj ideje starokonzervatizma. Dotle se on inio jedinom alternativom njemakim liberalima, ali je u listopadu 1866. Franjo Josip otkrio Nijemca koji je na neki nain bio liberal, iako nije imao veze s njemakim liberalima Carevine. To je bio Beust, koji je postao ministar vanjskih poslova, a prije je godinama bio ministar predsjednik Saske i jedan od glavnih Bismarckovih protivnika u njemakom Savezu. Njegovim postavljenjem najavljena je politika revana Pruskoj: Beust bi u politici bio totalna nula da nije bilo njegova otpora Bismarcku, pa je samo njegovo imenovanje za ministra vanjskih poslova znailo izazovnu reafirmaciju veze Austrije i Njemake. Beust nije bio nikakav Metternich, oboruan, ili optereen, nekom politikom f i l o z o f i j o m ; k a o i u s v i h d r a v n i k a o n i h n e stvarnih njemakih dravica, glavna mu je sprema bila domiljatost spretna rije i trenutan uinak, bez razmiljanja o posljedicama. to se tie Austrijskog Carstva, nije imao nikakve poglede. Naravno, smatrao ga je njemakom dravom, s obzirom na to da je godinama imao posla s njim kao takvim, ali nije bio emotivno vezan ni za kakvu njegovu konkretnu politiku: tradicija unitarnog carstva kojom jc bila proeta birokracija, pseudohistorijske ambicije plemstva, dinastika misija zatite podreenih naroda prema svemu tome bio je jednako ravnoduan. Jedina mu je briga bila da nekako sredi unutranju situaciju Austrije kako bi ona opet stekla povjerenje u svijetu a on mogao graditi antiprusku koaliciju. Zato se odmah suoio s najbitnijom injenicom od koje su podjednako bjeali i birokrati i plemii, i Schmerling i Belcredi: to jest, da je jedino vano srediti odnose s Ugarskom, a da se to moe uiniti samo tako da se Madarima dade to trae. Shvaanje to istine donijelo mu jc uspjeh ondje gdje su njegovi prethodnici propali, i od njega uinilo tvorca dualizma sa carske strane. Upravo mu jc taj uspjeh u unutranjoj politici zapeatio sudbinu njegove vanjske politike. Dao jc Madarima, a u manjoj mjeri i Nijemcima, glas u poslovima Carevine, a to su bila upravo

114

ona dva naroda koja nikad nee poduprijeti revanistiki rat s Pruskom. Madari su znali da sve to su stekli duguju austrijskom porazu 1866, a Nijemci, koliko im se god Pruska bila zamjerila, ne bi nikad igli protiv njemake nacionalne drave. Tako je, vrhuncem paradoksa, politiki sustav to ga je smislio pobornik rata s Pruskom zajamio trajnost Bismarckovu djelu. Belcrediju nije nikad palo na pamet da e njemu iza lea neki tuinac srediti austrijski problem. Polako je iao svojim putem, potiui partikularistike ambicije neugarskih zemalja. Unato svojoj antipatiji prema sredinjem Carevinskom vijeu, shvaao je da zemaljski sabori sami po sebi ne znae nita tako vano to bi uplailo Ugarsku; s druge strane, nije htio reaktivirati Veljaki patent suspendiran u rujnu 1865. godine. Stoga se uhvatio za klauzulu Listopadske diplome kojom su se predviala povremena zasjedanja izvanrednog Carevinskog vijea samo neugarskih zemalja. Time su otpale izborne procedure Veljakog patenta. Sabori e biti upueni da svoje delegate biraju jednostavnom veinom, umjesto da ih bira svaka kurija napose, time e se u Vijeu dobiti slavensko-konzervativna veina umjesto njemake liberalne veine proizvedene izbornom geometrijom. Na taj nain pregovori s Ugarskom mogli bi se otegnuti unedogled. U meuvremenu, Hrvatska bi se mogla nagovoriti da postavi odreene zahtjeve Ugarskoj, ime bi se ova oslabila iznutra. Dok je Beleredi metodino pripremao svoju varijantu izborne geometrije, Beust je djelovao. Posjetio je Budimpetu i naao zajedniki jezik s Andrassyjem: obojici je u mislima bila vanjska politika i obojici su smetali Belcredijev dogmatizam, careva kolebljivost, pa i Dekova estitost. im se uvjerio u mogunost sporazuma, Beust je nagovorio Franju Josipa da napusti tradicionalnu metodu pogaanja izmeu kralja i sabora; tretirani kao odgovorna vlada, u skladu sa zakonima iz 1848, madarski prvaci doli su u Be na izravne pregovore. To je bio presudan korak, jer je Franjo Josip, prihvaajui odgovornu vladu, priznao madarski program i sad se nagao u situaciji da on prihvaa ustupke od madarskih ministara, umjesto oni od njega. Pregovori u Beu imali su neobian, nezakonit karakter; Andrssy i njegove kolege ve su zastupali Ugarsku, a austrijski ministri, iako su formalno jo bili ministri Carevine, zastupali su samo neugarske zemlje, uu Austriju koju e stvoriti dualizam. A Franjo Josip, im se uvjerio da mu po madarskim prijedlozima ostaje vlast nad vojskom i vanjskom politikom, samo se pourio da zavri stvar; kao i obino, nakon duga oklijevanja bio je nestrpljiv, pa je odbacio stare obaveze i savjetodavce. U prosincu 1866. u Be, je dola hrvatska delegacija koja je ponudila suradnju sa Carevinom na ravnoj nozi s Ugarskom; osorno

115

joj je reeno da se Jelaieve usluge ne cijene toliko kao 1848. i da se Hrvati moraju sami nagoditi s Ugarskom kako god znaju. Belcredi je samo jo stigao da 2. sijenja 1867. objavi patent o sazivanju izvanrednog Carevinskog vijea, ali mu je taj izlaz bio uzaludan. I on i ostali austrijski ministri mogli su samo posluati ugarske prijedloge i pokunjeno ih prihvatiti, znajui da je car ve donio odluku. Onda su 7. veljae 1867. Belcredi i grofovi otputeni, a Beust je ostao da sam, s nekoliko funkcionera, likvidira staru Austriju. Na takav je svojevrstan, bezglav nain isfabriciran dualizam, a konstituiranje Austro-Ugarske odluili su jedan saski politiar i jedan madarski aristokrat. Svi austrijski ministri, i Schmcrling i Belcredi, ostalom i imali su na umu dogovor izmeu dvije polovice Carevine. Ugarska se zacijelo pitala, i dualizam jc stupio na snagu tek kad ga jc ugarski parlament u oujku 1867. ozakonio. Ali druga, bezimena polovica uope se nije pitala: Franjo Josip se nagodio bez nje. ekati na odobrenje nekog jo nepostojeeg Carevinskog vijea inilo se suvinim. Uostalom, vijee bi moglo osporiti neke toke koje jc Ugarska ve prihvatila. Mad2ari su meutim zahtijevali da neugarske zemlje svakako odobre dogovor, iako ga ne bi mogle ni preinaiti ni odbiti. Zato je Beust osnaio Veljaki patent, ije su se norme odnosile na cijelu Carevinu, i bezbrino ga primijenio na polovicu; tako je ue Carevinsko vijee iz Patenta postalo normalno Carevinsko vijee ustavne Austrije. Meutim, to se varka sudarila s preostalim reliktima Belcredijeva djela. Sabori izabrani pod njegovom upravom u studenom i prosincu 1866. bili su federalistiki, odnosno konzervativni, i od njih je pet najvanijih1 odbilo da prizna Veljaki patent i da poalje delegate u Carevinsko vijee. Ti su nepokorni sabori po kratkom postupku rasputeni, a Schmerlingova je izborna geometrija opet proradila, i to takvom snagom da je njemaka veina stvorena ak i u ekoj. Uzalud su esi i Slovenci nastavili bojkot Carevinskog vijea. Ono jc dobilo ruho dolinog parlamenta pa je formalnosti oko dualizma prihvaajui nagodbu kao ustavni zakon u prosincu 1867. godine. Dualizam je bio iskljuivo nagodba izmeu cara i Madara. Madari su priznali da vojsku i vanjsku politiku mora voditi jedinstvena velika drava, a Franjo Josip je madarskom narodu predao voenje unutranjih poslova Ugarske. Madari su se takoer sloili da s ostalim dijelom Carevine Ugarska mora biti u carinskoj uniji, a ona e se obnavljati svakih Deset
1

eki i moravski sa eko-konzervativnom veinom, kranjski sa slovenskom veinom, galicijski s poljskom veinom, i tirolski s njemako-konzervativnom veinom. Slovensku veinu u Kranjskom saboru nije mogla unititi ak ni izborna geometrija jer je stanovnitvo bilo 98 posto slovensko, pa je sabor iznova rasputen; ni u Galiciji nije pomogla izborna geometrija, pa su Poljaci pridobiveni obeanjem da e dobiti poseban status.

116

godina. Tako su stvorena tri posebna organizaciona oblika: trajna zajednika monarhija koja e se i dalje pred vanjskim svijetom predstavljati kao velika habsburka sila; privremena austrougarska ekonomska unija; i dvije posebne drave, Austrija 1 i Ugarska. Zajednika monarhija svodila se na cara i njegov dvor, ministra vanjskih poslova i ministra rat a 2 . Nije ni z aje ndi kog mi nis ta rskog vije a ni zajednikog ministra predsjednika. Beust, koji je dobio naslov carskog kancelara u ast uspjenog kidanja Carevine, pokuao je biti vea vlast od dviju dravnih vlada, u emu ga je imitirao kasniji ministar vanjskih poslova Klnoky, ali su to uspjeli sprijeiti Madari. Neslubeno, i bezustavne ovlasti, carski je Krunski savjet imao funkciju zajednikog kabineta: sastojao se od dvojice mini stara predsjednika, zajednikih ministara, nekoliko nadvojvoda i ela Generaltaba. Ali oni su mogli samo savjetovati cara, u ijim je rukama i dalje ostalo voenje visoke politike. Franji Josipu je pri stvaranju nagodbe to i bio motiv da ostane neogranien gospodar vanjske politike. Zajednika je monarhija ipak imala svoj ustavni izraz: t o s u b i l e d e l e g a c i j e o d p o e z de s e t U U ga r s koj je Gornji dom neposrednim glasanjem birao dvadeset lanova, od kojih je jedan morao biti Hrvat, a Donji dom ih je neposrednim glasanjem birao etrdeset, od kojih su etvoricu birali hrvatski lanovi Doma. U Austriji je dvadeset lanova delegacije neposrednim glasanjem biralo Gornji dom, dok ih je etrdeset biralo Donji dom preko izbornih kolegija iz razliitih pokrajina, razmjerno veliini pokrajine od dvadeset delegata za eku do jednoga za Tirol, odnosno Vorarlberg. Tako je ugarska delegacija predstavljala jedinstvenu dravu Ugarsku s nekakvim simbolinim priznanjem Hrvatske, dok je austrijska delegacija bila posljednja verzija Skuptine stalea iz snova konzervativaca; Ugarska, iako je imala samo dvije petine stanovnitva i plaala samo jednu treinu poreza Monarhiji, u donoenju odluka imala je ravnopravan status. Delegacije su zasjedale odvojeno, a kad bi one prihvatile zahtjeve zajednikih ministarstava, dva dravna parlamenta morala su bez pogovora stvoriti potrebna financijska sredstva i ljudstvo za vojsku. U sluaju neslaganja izmeu delegacija, one bi se imale sastati i bez ikakve rasprave samo zajedniki glasati; to je bio vrhunski izraz vlasti
1

Formalno je Austrijska Carevina i dalje znala cjelinu; Austro-Ugarska, da se posluimo britanskom analogijom, nije znaila isto to i Engleska-kotska, nego Velika Britanija-kotska; a zajednika monarhija bila je madarski izum kako bi se izbjegao mrski naziv carstvo ili Reich. Nemadarske zemlje nisu imale imena, nego su bile druga polovica Carevine, ili odreenije, zemlje predstavljene u Carevinskom vijeu; netono su zvane Austrijom i ja u se nadalje sluiti tim pogodnim nazivom iako e biti ozakonjen tek 1915. Trei zajedniki ministar, za financije, nije imao nikakve ozbiljne funkcije. Mogao je samo predoiti trokovnik zajednike monarhije ministrima financija Austrije i Ugarske, a ovi su morali smiljati nune poreze. Kako jc bio besposlen, postao je Monarhijidjevojka za sve; na primjer, njemu je povjerena uprava Bosne i Hercegovine nakon njezine okupacije 1878. godine.
2

117

zajednike monarhije. U praksi su se Madari tome protivili kao krenju njihova suvereniteta pa taj propis nije nikad ni primijenjen. I to je ilo u raun Franji Josipu jer, dokle god su delegacije mogle samo debatirati, odluka je bila preputena njemu. Tako su Madari i tu, odbijanjem da surauju s ostalim narodima Carevine, preputali vlast caru. U ekonomiji nije bilo ustupanja suvereniteta i tu se delegacije nita nisu pitale. Te poslove rjeavala su dva parlamenta izravnim pregovorima. Mnoge zajednike institucije, stvorene u Bachovo doba, kao potanski i novani sustav, odrale su se i dalje, a nakon duga natezanja 1878. je stvorena i jedinstvena Narodna banka. Glavne sporne teme bile su kvota udio u zajednikim trokovima i carinska politika, te je oko njih svakih deset godina izbijala kriza. Ugarska je u poetku imala kvotu od svega 30 posto, i premda joj je na kraju poveana na 34,4 posto, to je plaeno carinskom politikom koja je sve vie odgovarala ugarskim interesima. Austrija se pretvarala u industrijsku dravu pa joj je bila potrebna jeftina hrana; Ugarska pak nije htjela odustati od visokih carinskih tarifa za u interesu veleposjeda, kako se austrijska industrija bojala da izgubi slobodno ugarsko trite, to bi Madari prijetnjom da e napustiti ekonomsku uniju obino dobili to hoe. Unato tome, katkad bi se austrijski parlament uzjogunio, a onda bi se nagodba morala silom provesti protupropisnim sredstvima, to je, na primjer, bio povod velikoj politikoj krizi u Austriji 1897. godine. Praktiki jc desetogodinji ekonomski dogovor izazivao u Austro-Ugarskoj istu periodinu eksploziju kao u carskoj Njemakoj sedmogodinje odobrenje izdataka za vojsku: u obje bi izbile krize koje se inilo da dovode u pitanje same temelje drave. Ostale su jo dvije ustavne drave, Austrija i Ugarska. Ugarski je ustav poivao na oujskim zakonima, s jedinom preinakom da je ukinut ugarski palatin, ili potkralj, i kralj je neposredno obavljao svoju ustavnu funkciju; to praktinu promjenu omoguila je eljeznica koja je Be pribliila Budimpeti na etiri sata vonje. Nova je Ugarska bila unitarna drava, vea nego to je stara Ugarska ikad bila: obuhvaala je i Transilvaniju i Vojnu krajinu, pojas june Ugarske pod kontrolom austrijske vojske jo od osamnaestog stoljea, kad su ti krajevi osloboeni od Turaka. Ali tim teevinama nisu dobiveni Madari, jer su tamonji kolonisti, koje je bila dovela Marija Terezija, bili Slovaci, Nijemci, Rumunji i Srbi. A oni, naroito Srbi, estoko su se borili protiv Ugarske 1848; sada kad ih je car napustio, eljeli su se pomiriti s Madarima. Pa i Dek se bio obavezao na ustupke. Tako je 1868. donesen zakon o narodnostima, frapantan teoretski razlaz s Kossuthovim ovinizmom. Tim zakonom trebalo jc madarsku nacionalnu dravu prilagoditi postojanju drugih narodnosti u Ugarskoj; dakle, davanjem

118

prava manjinama, a ne stvaranjem vienacionalne drave. Odreeno je da se manjine u lokalnoj upravi slue svojim jezikom, da u nemadarskim upanijama dre glavne upravne poloaje, i da se u dravnim kolama svakoj narodnosti, zastupljenoj u znatnom broju, mora omoguiti kolovanje na njezinom jeziku do toke gdje poinje vie obrazovanje. Izvrstan zakon, samo to se u praksi nije primjenjivao ni u jednoj toki. Uz ostalo, Dekova Ugarska nije pokuala obnoviti Kossuthovu aneksiju Hrvatske. Umjesto toga, dolo je do nagodbe dogovorene izmeu dva sabora. Praktiki je Hrvatska, naputena od cara, morala prihvatiti sve uvjete koje su joj postavili Andrssy i Dek; ipak, to je nagodba za Hrvate bila nepovoljna, tome je vie bila kriva politika zaostalost njihovih prvaka nego prepotentnost Madara. Hrvatska je sauvala svoju posebnost, svoj jezik i sabor; morala je plaati fiksni postotak zajednikih trokova Ugarske Kraljevine, a Hrvatski je sabor birao u Ugarski parlament etrdeset zastupnika koji su imali pravo da govore na hrvatskom a prisustvovali su samo kad se raspravljalo o poslovima ire Ugarske. Samo je u jednoj toki nagodba propala: Hrvati su traili Rijeku, a Madari su zahtijevali da ona bude slobodan grad. Kako Hrvati nisu htjeli popustiti, Madari su se doepali Rijeke trikom kartakog varalice: kad e nagodbu podnijeti Franji Josipu na odobrenje, Madari su preko hrvatske izjave da u toj toki nije postignut sporazum nalijepili hrvatski prijevod svoje verzije. Ali pogodba je imala i jednu dublju manu. Ugarska jc 1866. imala suvremen ustav, a Hrvatska samo tradicionalni, sa svim njegovim nedostacima; osim toga, odricanjem Franje Josipa da se mijea u unutranje poslove Ugarske, Hrvatska se vie nije mogla obraati Beu protiv Budimpete. Financijska pitanja rjeavala su se u Budimpeti, a zbunjeno hrvatsko sitno plemstvo nikad nije znalo da li su zajedniki trokovi u kojima moraju sudjelovati stvarno trokovi ire Ugarske ili same Ugarske, koji se njih ne tiu. Nije bilo odgovornog ministarstva. Hrvatskog je bana dotle postavljao car, a sad ga je i postavljalo i otputalo ugarsko ministarstvo, a Hrvatski je sabor imao samo tradicionalnu funkciju da se uzalud protivi i prigovara. Hrvati nisu smjeli komunicirati s Beom, pa je ak i ban mogao saobraati sa carom samo preko ministra za Hrvatsku u Budimpeti. Faktiki su i Hrvati, poput ostalih narodnosti Ugarske, ovisili o dobroj volji Madara. U Ugarskoj je, dakle, omoguen povratak na oujske zakone, dok u Austriji Veljaki patent nije vrijedio ak ni Nijemcima. Beust je bio voljan da im izae ususret. Iz svoje duge prakse ustavne farse dok je bio mini-star predsjednik Saske, znao je da liberalne olakice ne znae nikakav pomak stvarne vlasti dokle god nema kontrole parlamenta nad izvrnom vlasti, a austrijski Nijemci liberali traili su samo takve olakice. Smatrali su

119

da je dunost liberalizma tititi individuu od drave, ali nisu mogli ni zamisliti dravu koju hi kontrolirao narod, ponajmanje oni sami; kao i u Njemakoj, drava je jo bila neto vrlo daleko, die Obrigkeit, vlast. Uostalom, preuzimanje odgovornosti za voenje velike drave ideja je koja ce prestraiti svakoga osim nasljednu dinastiju iii nasljednu vladajuu klasu kojoj je to ideja u krvi. U Engleskoj je moralo proi gotovo trista godina (otprilike od poetka Elizabetine vladavine do kraja vladavine Dure III) da bi se engleski zemljoposjedniki i trgovaki stalei konano upustili u to; u Francuskoj jc buroazija nakon velike revolucije pribjegla svakakvim oajnikim smicalicama samo da izbjegne tu odgovornost carstvu, obnovi monarhije, kvazimonarhiji, kvazicarstvu sve dok propau svega toga nije bila primorana da je preuzme s Treom republikom, pa je i ona pala zbog pomanjkanja istinske vladajue klase. U Austriji, kao i u njemakoj, dinastija nije bila zbaena niti se kanila odrei svojih ovlasti, pa su se liberali zadovoljili nizom ustavnih zakona kojima je kao tumaenjima dopunjen Veljaki patent. Ti ustavni zakoni nisu od Veljakog patenta napravili nikakav sustav odgovorne vlasti i tako je ostao otvoren put da se u sluaju potrebe obnovi carska autokracija. Ipak, stvorili su sustav individualnih sloboda autentino liberalniji nego u Ugarskoj iii u carskoj Njemakoj. Uvedena je jednakost pred zakonom, ozakonjen je graanski brak, zajamena sloboda govora i sloboda kretanja. Poniten je konkordat iz 1855, obnovljena je kontrola drave nad Katolikom crkvom, a kleru je ponovo oduzet nadzor nad kolstvom. Uravnoteeni dravni prorauni i stabilna valuta odrat se trideset godina. Ostao jc Metternichov policijski reim (to se toga tie, i Francuska je pod Treom republikom bila policijska drava), ali jc taj policijski reim bio izloen javnoj kritici i ogranien na civilizirano pomaganje. Nakon 1867. godine graanin je u Austriji uivao veu graansku sigurnost nego u Njemakoj, a bio je u rukama potenijih i sposobnijih funkcionara nego u Francuskoj i Italiji; zapravo je imao zavidnu egzistenciju, samo to mu jc dravi nedostajala nacionalna ideja, a dinastija nije bila kadra nai misiju kojom ce je zamijeniti. Austrijski Nijemci liberali unijeli su odreeni liberalizam ak i u opedravne poslove i zauzeli se za nekakvu, pomalo nejasnu jednakost jezika u kolstvu i javnoj U tome je ustavni propis i mao nejasnoa oko kojih e poslije biti rasprava, jer je spominjao i pokrajinski jezik i jezik uobiajen u pokrajini. esi su obrazlagali da bi se eki mogao uvesti i u kole i u javne poslove u cijeloj ekoj, jer da su u njoj i eki i njemaki pokrajinski jezici, a Nijemci su odgovarali da u iskljuivo njemakim podrujima eki, nije jezik uobiajen u pokrajini. Njemaka veina u ekom saboru, koja je takoer predvodila liberale u Carevinskom vijeu,

120

izglasala je odluku kojom se zabranjuje obavezna nastava na drugom pokrajinskom jeziku; znali su da e svi esi uiti njemaki, a htjeli su izbjei obavezu da oni sami ue eki. Unato tim smicalicama, Austrija je od sama poetka dualizma imala liberalniji reim nacionalne politike nego Ugarska i ubudue e pruati narodnostima sve ire mogunosti razvoja. Najava je mana tih liberalnih normi iz 1867. bila to nije promijenjen sustav izborne geometrije. njemaki liberali nisu se potrudili da proire izborno pravo ak ni u gradovima koji bi, kao izrazito njemaki, opet dali njemaku veinu. Liberali iz Carevinskog vijea samo su eljeli da se, kako se govorilo u ono doba, popnu na koijaevo sjedalo dravnih koija, a nisu uoavali da im nije doputeno i drati uzde. Beustov je najdragocjeniji pothvat bio imenovanje pseudoparlamentarne vlade u sijenju 1868. godine. To nije bila nikakva prava odgovorna vlada gdje se ef odreene stranke postavlja za ministra predsjednika, a onda on bira svoje kolege. Ministre je birao Franjo Josip, po Beustovu savjetu, a izabrani su kao individue, a ne kao stranaka skupina. Vlada nije imala ni zajednikog programa ni zajednike odgovornosti; ministri su spletkarili jedan protiv drugoga, a jedan od njih je za Herbsta, ministra pravosua, rekao: On sve nas kritizira i stalno mu je krivo to ne moe napadati i ministra pravosua. Nakon vlade grofova, ta vlada buruja inila se trijumfom liberalizma, ali su Bach i mnoge njegove kolege takoer bili skromnog podrijetla. Donoenje odluka ostalo je u rukama cara i nekolicine ministara u koje je on imao povjerenja, a inae su ministri veinom bili samo obini efovi upravnih odjela. 0 politikim pitanjima napokon se moglo debatirati bez sustezanja, a austrijski Nijemci su se u svakom sluaju osjeali slobodni; ipak, u biti je to bio manjevie povratak na Bachov sustav vlasti njemako-burloaskih funkcionara s liberalnom prolou samo to ti funkcionari sada nisu morali ii na misu i pokoravati se miljenju visokog klera. Teoretski je Austro-Ugarska bila druba dviju ustavnih drava od kojih se jedna temeljila na njemakoj a druga na madarskoj hegemoniji. Ali iza tog ustavnog plata ostala je Habsburka Monarhija, carstvo iji se vladar odrekao dijela svojih ovlasti u unutranjim poslovima, ali gdje je on i dalje bio vrhovna vlast i gdje su mu mnogi nerijeeni problemi i dalje pruali neogranien prostor manevriranja radi ouvanja te vlasti.

121

XII NEUSPJEH LIBERALA: NJEMAKA PREVLAST U AUSTRIJI 1867-79

U nizu politikih pomagala, dualizam je bio najnovije pomagalo ali ne i posljednje. Franjo Josip ga je prihvatio u urbi, kao neophodan uvod u revanistiki rat s Pruskom, a pogodbom se pokajao im ju je sklopio. Tu su mu se zamjerili vie Nijemci nego sami Madari. Iako je uspjeh Madara bio vei, nije se gurao caru pod nos: Budimpeta je bila etiri sata daleko, a madarski su m i n i s t r i , i a k o b i l i a r i s t o k r a t i , n a D v o r u d o m a i ljudi. Meutim, Carevinsko vijee, iako netjelotvorno, bolo je caru oi kad god bi izaao iz Hofburga, a liberalni ministri, uza svu svoju servilnost, ipak su bili burujske pravnike cjepidlake s antiklerikalnim nazorima. Otuda se i dogodilo da je vladavini njemakih liberala, iako je bila nekodljiva i lojalna, stalno prijetio Damoklov ma i da je potrajala samo deset godina, dok se madarski hegemonizam nije dirao sve dok nije odveo Carevinu u propast. Tome je postojao i drugi razlog. Vladavina Nijemaca mogla se obuzdati ili sruiti podbadanjem drugih naroda Austrije, napose eha, protiv Nijemaca, dok se nagodba s Madarima mogla osporiti samo kad bi se esi i Nijemci pomirili; svaka prava sloga meu narodima Austrije oslabila bi dodue Madare, ali bi i ugrozila carevu vrhovnu vlast. Tako je madarska hegemonija bila cijena koju je Franjo Josip bio voljan plaati da bi ouvao svoju vlast u unutranjoj i u vanjskoj politici. S obzirom na to da je to mad2arska hegemonija odvukla Habsburku Monarhiju u slom, Franjo Josip bio je tvorac vlastite propasti.

Godine 1868, nakon stvaranja burujske vlade, prva je potreba carske politike bila da ehe vrati u politiku praksu da bi se mogli suprotstaviti Nijemcima. Obnova Schmerlingove izborne geometrije natjerala je u oaj eke prvake; najprije su strahovali od katastrofe ako Austrija zadri status site u Njemakoj, a onda su doivjeli katastrofu iako je Austrija izbaena iz Njemake. Najistaknutiji eki prvak Rieger traio je svakakve bezumne izlaze: u Rusiji se pozivao na panslavizam i Moskvu nazivao majinskim gradom, ali u onom trenu Rusko Carstvo nije bilo ni voljno ni zbilja sposobno da razbija Habsburku Monarhiju. Osim toga, panslavizam je odbijao eku aristokraciju, Riegerovu jedinu saveznicu. U ekoj su 1868. godine inteligencija i aristokracija obnovile svoj savez: panslavizam je odbaen a politiki su zahtjevi formulirani prema Dekovu uzoru. Osamdesetorica ekih zastupnika koji su bojkotirali Carevinsko vijee objavili su deklaraciju o svojim ciljevima: jednaka nacionalna prava za ehe u ekoj, reforma izbornog sustava, ujedinjenje zemalja svetog Vaclava, i za takvu iru eku ista

122

samostalnost koju uiva Ugarska. eki su prvaci bili ushieni ugarskim primjerom. Posve su tono shvatili da su Madari postigli nacionalnu slobodu povezujui je s historijskim pravima, pa su pretpostavili da e i esi postii nacionalnu slobodu istim putem, revindikacijom historijskih prava eha. Nisu uviali da su historijska prava Ugarske realna, dok su historijska prava Cake imaginarna, i da pozivom na njih esi ne dobivaju nikakvo novo orue, nego se zapravo optereuju novim balastom. Unato tome, njihova deklaracija vratila ih je na politiko trite, iako je cijena koju su traili bila previsoka. Deklaraciju je djelomice bio potaknuo Taaffe, potpredsjednik vlade, koga su burujski ministri morali trpjeti, kao to je Schmerling morao trpjeti Rechberga. Taaffe je bio pravi carev ovjek: aristokrat irskog podrijetla, a onda Nijemac po tome to su mu imanja bila u Tirolu. S tipinom irskom spretnou znao se prilagoditi i njemakim libcralima i ekim intelektualcima i slagati se s njima isto tako dobro kao i sa carom. Bio je taktian, obziran i imao je odreene intelektualne interese. Imao je i mane svoje klase: smatrao je da su rjeenja problema vie stvar vremena nego angamana, na sve je gledao skeptiki, pa i na vlastitu sposobnost, a premda je iskreno elio izmiriti narode Austrije, ni trena nije vjerovao da su oni podobni da sudjeluju u upravljanju Carevinom. Kako nije bio nikakav njemaki dogmatik, bio je voljan raditi na stvaranju sustava nacionalne jednakosti, a s druge strane, kako nije imao imanja u ekoj, nije bio optereen jalovim konzervatizmom ekih historijskih prava i nije bio naklonjen federalizmu. Praktiki mu je cilj bio da esi dobiju ravnopravan status u ekoj, s tim to e sudjelovanjem u Carevinskom vijeu priznati jedinstvo Austrije; taj cilj bio je prihvatljiv ministrima Nijemcima koji su nakon katastrofe prethodnih godina takoer bili voljni da dobro plate priznanje austrijskog jedinstva. Ponudu su eki politiari odbili. Kao voe bez pristaa, nisu smjeli napustiti svoje plemenitake saveznike. Suprotno narodnostima Ugarske, traili su vie od snoljivog tretmana. Pozivali su se na to da su esi i Bohemi 1 jedno to isto, ba kao to su to Madari i Ugri; i jesu bili, i na ekom i na njemakom jeziku. Veui se za prolost koju su sami oivjeli, tvrdili su da su dravni narod eke, a ne manjina u Austriji. A to nije bio jednostavan sukob izmeu eha i Nijemaca, nego sudar historijskog ekog Kraljevstva i jednako historijskog Svetog Rimskog Carstva Njemake Narodnosti, koje je obuhvaalo i eku. esi se nisu mogli zadovoljiti manjinskim pravima u ekoj, koju su smatrali
Naravno, kao eke - Bohemija. (Prev.)
1

zapadni

autori,

Taylor

se

slui

latinskim

nazivom

123

svojom dravom, upravo kao to se ni Nijemci, navikli da u ekoj gledaju dio Reicha u svakom sluaju, dio njemake drave Austrije, poslije nee moi zadovoljiti manjinskim pravima u ehoslovakoj. eki su politiari gotovo iskljuivo u svoje ime: za sobom nisu imali nikakvo mnotvo sljedbenika nacionalista eljnih da se dokopaju mjesta u birokratskom aparatu; stoga se njih gotovo i nije Cicala podjela slubenih poloaja, to je inae praktini cilj borbenog nacionalizma. I zbilja, u ono vrijeme, kad hi dobili svoje eko Kraljevstvo, ne bi nali eha sposobnih da njime upravljaju. Kao i uvijek, to manje masovne podrke uiva neki nacionalni pokret, to su mu ekstremniji zahtjevi. Kad e se generaciju kasnije zbilja formirati svjesno eko nacionalno bie, onda to za njegov politiki opstanak mnogo vaniji biti pristup u dravnu slubu nego historijska prava ekog Kraljevstva. to je najvanije, godinc 1868. esi, svjesni svoje slabosti, nisu nimalo vjerovali u dobre nakane Nijemaca. Naime, kao carski ministri, njemaki su liberali djelovali pomirljivo, ali kao lanovi ekog sabora ti isti Nijemci prezirno su se odnosili prema esima opijeni svojom umjetnom veinom, izlazili su iz dvorane im bi se koji eh digao na noge. U srcu su svi Nijemci, od frankfurtskih liberala iz 1848. pa sve do Hitlera, smatrali eku njemakim protektoratom. A za svoj spas, esi bi mogli traiti zatitu habsburkog Cara, stoga nisu bili voljni da se udrue s Nijemcima kako bi se caru nametnula ustavna vlast. Pregovori 1868. godine nisu dali rezultata. Rieger se, opet ne znajui to e, obratio Napoleonu III, ali uzalud jer je ovome bila oajniki potrebna pomo Habsburke Monarhije. Ministri Nijemci, koji su se nezamjenjivim, predloili su poetkom 1870. da se eki bojkot Carevinskog vijea slomi uvoenjem neposrednih izbora njegovih lanova od strane izbornih tijela. To je Taaffeu osujetilo svaku nadu u pomirenje i otjeralo ga s poloaja. Upravo u trenu uspjeha, njemake liberale upropastio je krah Beustove vanjske politike. Beust je kanio stvoriti evropsku koaliciju protiv Pruske. U Salzburgu su se sastali Napoleon III i Franjo Josip, Beust jc pokuao posredovati izmeu Italije i Francuske oko pitanja Rima, a radi javnog mnijenja u Njemakoj paradiralo se Austrijom kao njemakom dravom. Ta afektacija bila je uzaludna. Beust je traio podrku Nijemaca protiv Pruske, ali je njemakom liberalizmu najdrai cilj bio ujedinjenje Njemake, a to je upravo ostvarivala Pruska. Austrijski su Nijemci sudjelovali u toj afektaciji, jer im je to jamilo povlateni poloaj u Austriji, a osim toga su eljeli obnoviti vezu s Njemakom prekinutu 1866. godine. Ali Nijemce izvan Austrije Beust nije mogao privui, jer im je praktiki predlagao da se, radi njegove osobne tatine, udrue sa svojim nacionalnim neprijateljima.

124

Meutim, savez Francuske i Austrije ionako je propao na pitanju Rima. Austrijski generali nisu htjeli stupiti u novi rat s Pruskom ako ne bi bili sigurni da ih Italija nee napasti; Italija nije htjela stupiti u savez ako se francuske trupe najprije nc povuku iz Rima; a Napoleon III nije se mogao odrei zatite pape koja mu je bila jedino preostalo uporite prestia. Beust se kao saski protestant ne bi nimalo acao da papinsku dravu pusti na cjedilu; no, uvrijeena privrenost habsburke kue stvari katolicizma vezivala je Beustu ruke, to je tradicija protureformacije oduzimala dinastiji i posljednju priliku da opet osvoji primat u Njemakoj. Razgovori su se otegnuli u toku cijele 1869. godine: objavljene su deklaracije o prijateljstvu i razmijenjene vojne misije u beskorisnom pokuaju da se Bismarck prestrai. Nita nije rijeeno, i kad je u srpnju 1870. izbio francusko-pruski rat, Francuska i Austrija nisu bile saveznice. Beust je znao da se u sluaju pruske pobjede vie nikad nee modi osvetiti Bismarcku, pa je bio spreman ui u rizik rata. Nitko ga nije podrao. Generali su se bojali poraza, ministri Nijemci oduevljavali su se Bismarckom, premda je on bio istjerao Austriju iz Njemake, a ugarski ministar Andrassy se protivio ratu koji bi morao ili preokrenuti odluku iz 1866. i tako unititi njezinu posljedicu, nagodbu 1867. ili odvesti Austriju u nov poraz. Preko miljenja Nijemaca i Madara ipak bi se lako prelo da je Beust uspio stvoriti evropsku koaliciju, ali ovako zapravo nije izvrio zadau radi koje je bio imenovan. Uostalom, oekivati da tat, povran diplomat, upropaten dugogodinjom funkcijom ministra predsjednika jedne nevane njemake dravice, bude Bismarcku dostojan, pobjedniki rival, znailo je tratiti previe. Austro-Ugarska jc ostala neutralna i pomirila se s tim da Bismarckova Njemaka bude glavna sila u Evropi. Samo je eki sabor izrazio solidarnost s Francuskom i prosvjedovao zbog aneksije Elzasa i Lotaringijc; to gesta moralne podrke bila je vie izazov Nijemcima nego pomo Francuzima. Bit e uzvraena, jednako isprazno, francuskim izrazima solidarnosti 1938. godine. im je naputena revanistika politika, Franji Josipu vie nisu trebali njemaki liberali; tavie, mogao je ak i osporiti nagodbu s Ugarskom. U jesen 1870. godine on se jo jednom obratio Taaffeu, ali ovaj nije uspio pridobiti za pomirenje ni ehe ni Nijemce; esi su mislili im je potpuna pobjeda na vidiku, a Nijemci nisu htjeli pregovarati sa ovjekom koji ih je izgurao. Kako Franjo Josip nije kanio vie drati u slubi njemake liberale, ostale su dvije mogunosti: ili uzeti austrijske dogmatske centraliste koje je jo predvodio Schmerling, ili aristokrate federaliste kojima je posljednji predstavnik bio Belcredi. Madari su isticali da nikada nee prihvatiti Schmerlinga za ministra predsjednika Austrije, a tim svojim mijeanjem u austrijske unutranje poslove samo su u Franji Josipu uvrstili odluku da

125

imenuje vladu koja e priznati prava eke i tako Ugarskoj oduzeti njezin jedinstveni poloaj. U veljai 1871. godine stupila je na dunost nadstranaka vlada, po programu federalistika a unato protestu liberala preteno njemakog sastava. Ministar predsjednik Hohenwart bio jc njemaki aristokrat koji jc vjerovao da e federalizam ojaati Carevinu. Intelektualni voa vlade bio jc ministar trgovine Schffle, Nijemac ali ne i aristokrat. Taj radikal iz Badena spadao je u one malobrojne Nijemac koji su 1848. bili proeti istinskim idealizmom i koji ga se nisu odrekli ni nakon njegove propasti. Iako je bio radikal i protestant, postao je profesor politike ekonomije na Bekom sveuilitu i pouavao ekonomsku politiku socijalne skrbi u zlatno doha laissez-fairea. U svom njemakom rodoljublju bio je okrenut duhovnoj tradiciji a ne kultu pruske sile, i vjerovao je da se ta tradicija moe obnoviti u Habsburkom Carstvu ako se ono oslobodi etnike dominacije. Schffle je gotovo prvi shvatio klasnu podjelu u narodima, to se zalagao za ope izborno pravo kao oruje i protiv liberalizma i protiv njemake prevlasti. S bezgraninim pouzdanjem idealista, vjerovao je da e Nijemci mirno prihvatiti gubitak svoga povlatenog poloaja i da e ope izborno pravo izazvati ope zadovoljstvo koje e Austriji omoguiti da ospori i madarski hegemonizam. Ali je ope izborno pravo bilo Franji Josipu presmiona doktrina i Schffle se morao zadovoljiti mravim smanjenjem izbornog cenzusa ipak dostatnim da esima omogui prevlast u ekom saboru. Meutim, Schffleove su ideje uhvatile korijena u sporom duhu Franje Josipa to e neoekivano dati ploda trideset pet godina kasnije. Glavni je cilj Hohenwart-Schffleove vlade bio sporazum sa ekom; eki prvaci raunali su da je kucnuo as kad mogu ponoviti Dekov i Andrassyjev uspjeh. Bili su spremni da velikoduno prue iroka prava njemakoj manjini u ekoj, a kako nisu bili optereeni obrazovanim slojem eljnim slubenih poloaja, oni bi, suprotno Madarima, odrali svoje obeanje 1 . Glavni im je cilj bio obnova ekog Kraljevstva koje e imati vlastitu vladu i ista prava koja uiva Ugarska. Jedinstvo zemalja svetog Vaclava bilo bi obnovljeno time to hi Moravska i leska potpale pod vlast Praga, kao to su Transilvanija i Hrvatska potpale pod vlast Budimpete. Unato povrnoj analogiji, postojala je temeljna razlika. I Moravska i leska usprotivile su se tom ekom programu, kao sto su se Transilvanija i Hrvatska pokuale oduprijeti Madarima. Madari su bili u
1

Predviali su da i eki i njemaki budu slubeni jezici. dopunski jezik bio bi zakonit u svakoj opini

gdje njime govori bar petina biraa, pa i u Pragu. To je ilo Nijemcima u korist; kako su bili bogatiji od mogli su eha osigurati svoju petinu biraa, a u Pragu nisu imali ni petinu. U saboru bi bila jedna treina eha iz ue eke, a jedna etvrtina Nijemaca, to je opet bio omjer za Nijemce povoljniji nego to bi ih opravdala brojana snaga.

126

stanju da Transilvaniju, pa i Hrvatsku, pokore vlastitom snagom, im su se povukle carske trupe, dok su esi samo uz pomo carskih trupa mogli svladati Moravsku i lesku. Zatim, za dinastiju je bilo jedno Rumunje i Slovake prepustiti same sebi, a drugo potlaiti Njemakoj su, iako u manjini, gospodarili Moravskom, a u leskoj su bili u veini. Kako je taj njemaki narod davao funkcionare, kapitaliste i intelektualce cijeloj Monarhiji, davao je prijestolnicu, a u nekom smislu i samoga cara. Pored toga, u svojim fundamentalnim lancima sami esi nisu dali svom ekom kraljevstvu isti status ugarskoga. Naime, umjesto da predloe trijalizam eke, Ugarske i Austrije, suene i bezimene treine Carevine, predlagali su federalno ureenje svih zemalja Carevine osim Ugarske, s tim da se Carevinsko vijee pretvori u Kongres delegata iz pokrajina. Dualizam bi ostao, samo to bi austrijsku delegaciju neposredno birali pokrajinski sabori. esi nisu bili kadri ni zamisliti istinsku razgradnju unitarne drave koju je stvorila Marija Terezija, a osim toga, bili su vezani za svoje konzervativne plemenitake saveznike u njemakim pokrajinama. Federalizam pak, kako jc to Palacky uvidio u Kromeriu, s nacionalnog stajalita ne bi imao smisla ako se ne bi stvarale nove podjele na nacionalnoj osnovi. Takva je ideja bila skroz-naskroz neprihvatljiva konzervativnom plemstvu, a kako je podrazumijevala i unitenje historijske eke, bila je jednako odbojna i samim esima. ak i bez ideja o federalizmu i o obnovi Velike eke, fundamentalni lanci su digli Nijemce na noge. Postariji Plener, koji je pod Schmerlingom bio mini-star financija, ovako je izrazio stajalite Nijemaca: elje eha u Bohemiji znae smrtnu osudu Nijemcima. A ovi opet ele, i kao manjina u ekoj moraju da se preko sredinjeg parlamenta zdrue u jednu cjelinu s Nijemcima ostalih pokrajina Rutene (Maloruse) moemo prepustiti Poljacima, a Slavene i Rumunje Madarima, jer se Ruteni i Slovaci mogu polonizirati i madarizirati ali se Nijemci ne mogu poesiti. Navodna opasnost kojoj su bili izloeni Nijemci u ekoj izazvala jc ono to e poslije postati uobiajena znaajka austrijskog politikog ivota - uline nemire u Beu. A Hohenwart, koji se razumio samo u dvorske i parlamentarne spletke, i Schffle, kabinetski idealist, nisu znali to da poduzmu. Ukazala se prilika koju je Andrssy ekao. Oduvijek je znao da bi nagodba u ekoj naruila nadmoni poloaj Ugarske u Carevini, pa i uzdrmala prevlast Madara u samoj Ugarskoj. Kad bi esi dobili rang dravnog naroda, ne bi vie bili ravnoduni prema situaciji Slavena u Ugarskoj, a u napadu na madarsku nadmo poduprli bi ih Nijemci koji su ostali vjerni Carevini. S druge strane, Nijemci koji se protive da budu ravnopravni s

127

esima, gledali bi da unite Habsburku Monarhiju, a onda bi Ugarska neizbjeno potpala pod Veliku Njemaku - osim da Rusi dou u pomo svojoj slavenskoj brai, to bi za Ugarsku bilo jo gore. Siguran da e biti neprilika, Andrssy se povukao na zabaeno imanje i ekao da ga Franjo Josip pozove. Poziv jc stigao pa kad je Andrssy, nakon tobonjeg skanjivanja, stigao u Be, igra jc praktiki bila dobivena. eki je program Andrssy prezirno komentirao i prijedlog da austrijsku delegaciju biraju pokrajinski sabori usporedio s eventualnim izborom ugarske delegacije od strane upanijskih skuptina - to je bilo arogantno omalovaavanje historijskih pokrajina. Hohenwartu je rekao: Jeste li spremni da topovima provedete priznanje ekih dravnih prava? Ako niste, nc uputajte se u takvu politiku! Hohenwart se nije usudio da mu odgovori. esima nije Jana nikakva mogunost pogaanja, kao to se Dek pogaao 1865. godine. Kad su odbili Hohenwartovu ponudu autonomije za uu eku; Franjo Josip izgubio jc strpljenje i podlegao Andrssyjevu otporu. Pregovori su prekinuti, Hohenwartova jc vlada otputena, i u listopadu 1871. Franjo Josip vratio se na buroasku vladu njemakih liberala kao jedinom izlazu. Hohenwartova se politika mogla provesti samo uz cijenu novog sukoba s ona dva naroda to svojim otporom slabila Carevinu ve dvadeset godina. esi su jo nisu imali ni brojanu snagu ni jedinstvo ni bogatstvo, da bi bili opasni. Nedvojbeno je da su grijeili to su na ujedinjenju ekih zemalja, ali im je stvarna mana bila u tome to nisu bili dostatno jaki da se poslui prijetnjama, jedinim argumentom koji je Franjo Josip mogao shvatiti. Ni Nijemci se, meutim, nisu vratili na vlast zahvaljujui vlastitoj snazi. Njih su Austriji nametnuli Madari. Madari su bili pobjednici 1871: osigurali su nastavak nacionalnih sukoba u Austriji i na taj nain svoju nadmo, upravo u trenu kada zbog promijenjene vanjske situacije ona vie i nije bila tako nuna. Beust nije uspio to je otputen, a novi ministar vanjskih poslova postao je Andrassy koji je tako stekao poloaj za kojim je udio jo od povratka iz izgnanstva. Andrassy je caru skrenuo pozornost na vanjsku politiku i vie nije bilo govora ni o nekoj krunidbi u Pragu ni o nekoj reviziji nagodbe iz 1867. godine. U novoj buroaskoj vladi, koju su prezirno trpjeli podjednako i Franjo Josip i Andrssy, vie nije bilo liberalnog ara. Zadovoljavala se time da ouva jedinstvo ustavne drave Schffleova skromna reforma izbornog prava data je, esima veinu u ekom saboru, koji je sada odbio da izabere zastupnike u Carevinsko vijee. Stoga je vlada 1873. godine uvela neposredne izbore kojima e lokalna izborna tijela izabrati zastupnike u Carevinsko vijee, i istodobno je poveala broj zastupnika u Vijeu kako bi mu

128

dala to doliniji izgled parlamenta. Takvom je promjenom uska politika apstinencije postala besmislena; meu mlaim esima ve su se dizali glasovi osude krutog zahtjeva dravnih prava. Tu novu generaciju nije nosio nikakav historijski zanos, kao eke pionire, nego je razmiljala s praktinog aspekta stjecanja birokratskih pozicija. Pomirljivim tretmanom, ona bi se moda mogla pridobiti za unitarnu dravu. Meutim, ministri Nijemci nisu odstupali od isticanja njemakog karaktera eke i vladali su njome gotovo isto tako strogo kao to su Bachovi husari vladali Ugarskom. Samo jednom narodu austrijski su Nijemci poputali. Galiciji je jo, Beust bio obeao upravnu autonomiju, to se uklapalo u njegovu taktiku stvaranja veine pred izravnanje spora s Ugarskom, a Poljaci su se ve bili istaknuli otporom prema svakoj slinoj autonomiji za druge, osobito za vrijeme pregovora sa ekom. Tako su Poljaci 1871. Nagraeni posebnim ministarstvom za poslove Galicije. Otada su Poljaci sami upravljali svojom pokrajinom i jo su imali svoga predstavnika u sredinjoj vladi. Svoje su povlastice tako dobro iskoristili da su do propasti Carevine uspjeli prerasti u veinu u Galiciji - to jc uspjeh koji Madari nikad nisu postigli u Ugarskoj. Godine 1846. U Galiciji je bilo dva i pol milijuna Malorusa1 a manje od dva milijuna Poljaka, dok 1910, kod posljednjeg popisa stanovnitva Carevine, Poljaka biti etiri milijuna i sedamsto pedeset tisua, a Malorusa tek malo vie od tri milijuna. To jc bio najfantastiniji uspjeh jednog historijskog naroda ak i u Habsburkoj Monarhiji. Uz to su ga Poljaci postigli mnogo blaim i asnijim metodama nego Madari u Ugarskoj. Malorusi su imali svoje kole, pa i svoje listove; njima jc zapravo nedostajala inteligencija osloboena utjecaja Unijatske crkve. Malobrojni maloruski intelektualci cak nisu bili sigurni ni kojem narodu pripadaju. Jedno su vrijeme snivali da e im slobodu donijeti Velika Rusija, poslije su se zanosili tlapnjom o nezavisnoj Ukrajini, idejom to jc bila koliko antipoljska toliko i antiruska. Kako se ruska carska vlast nikad nije mogla odluiti hoe li poticati maloruske osjeaje kao oruje protiv Habsburke Monarhije, ili e ih guiti kao opasnost za Rusko Carstvo, Malorusi nisu dobivali s druge strane granice onu
1

Taj narod zvao je sebe Rusinima. Slubeno im je ime bilo, i u Galiciji i u Ugarskoj, Ruteni, to je toga

latintina za "Rusini". U kasnijem pokuaju da ih razlikuju od Rusa, izmiljena ukrajinska nacionalnost; a Ukrajina je samo ruski naziv za granicu neto poput njemake marke Ukrajinci su narod s granice. Rusi zovu stanovnike sredinje Rusije Velikorusima, a one s granice Malorusima; i jedni i drugi su Rusi, u svakom sluaju srodni kao Anglosasi nizinske Engleske i Anglosasi nizinske kotske. Galicijski su Malorusi uglavnom pripadali Unijatskoj crkvi (amalgamu Katolike i Pravoslavne crkve); to ih je zacijelo dijelilo od Velikorusa i pravoslavnih Malorusa u Rusiji, ali ih je jo vie dijelilo od Poljaka katolika.

129

inspiraciju koju su ugarskim Srbima i Rumunjima pruale nezavisne kraljevine Srbija i Rumunjska. Poljaci su bili svjesni svoga povlatenog poloaja u Galiciji nasuprot nemilosrdnoj germanizaciji kojoj su bili izloeni u njemakom dijelu Poljske i tekom bremenu carskog apsolutizma, to mrskijeg to je bio ruski, u ruskom dijelu Poljske. Da bi se zatitili i od jednog i od drugog, eljeli su sauvati Habsburku Monarhiju. Istodobno, gledajui u Galiciji model za poljsku dravu u nekoj jo nezamislivoj budunosti, eljeli su Habsburku Monarhiju sauvati u takvom obliku da se Galicija moe od nje otcijepiti u tren oka. Mi smo dio Poljske 1 , rekao je Goluchowski, galicijski namjesnik i bivi dravni ministar, pa stvarati federalno ustrojstvo znailo bi postaviti zapreku na naem putu u budunost. Stoga su Poljaci bili najlojalniji Austrijanci i nesebini pobornici jake sredinje vlasti (dokle god se nije protezala na Galiciju). Za sada su se udruili s liberalnim Nijemcima i razbili slavenski bojkot Carevinskog vijea. Bili su nepouzdani saveznici, jer su bili lojalni caru, a ne Nijemcima, a jo manje liberalizmu, pa bi spremno podrali svaki sustav vlasti koji bi bio caru poudan, samo neka ne ugrozi poseban status Galicije. Prvi udarac prevlasti Nijemaca, a jo vie njihovoj samouvjerenosti, zadala jc ekonomska kriza 1873. godinc, koja jc njemaki liberalizam i u Austriji i u Njemakoj potresla isto tako estoko kao ekonomska kriza 1857. godine Bachov sustav. Njemaki jc liberalizam vezao svoju sudbinu za laissez-faire, vrsto vjerujui da e to, samo da ne bude rata ni upletanja drave, biti doba neograniena prosperiteta. Krah 1873. godine otkrio je koliko su bile pogrene njemake ekonomske, pa i politike ideje. Silna njemaka buroazija smatrala je da bi joj ponienje s Madarima i pokornost caru bili uzaludni kad za to ne hi bila nagraena na ekonomskom planu. Sad su njemaki politiki pravci, kapitalisti i oni vezani s kapitalom, bili diskreditirani financijskim skandalima koji su, kao i uvijek, pratili slom ekonomskog optimizma. Drugi narodi, napose eki kapitalisti u usponu, krivili su Nijemce u ijim je rukama naoko leala vlast. Laisser-faire se izjalovio pa jc zavladalo ope raspoloenje da se odgovornost vrati dinastiji koja je jedina bila spremna da jc preuzme. Nakon 1873. godine njemaki su vii drutveni slojevi gurnuli u pozadinu svoja liberalna naela i usmjerili se na obranu kapitalistikih interesa. tavie,
1

Bilo je i drugih razloga tom uspjehu Poljaka. Popis stanovnitva 1846. proveli su carski uglavnom

Nijemci, a popis 1910. Poljaci. Dok su 1846. kao Poljaci upisani samo oni koji su se sami izjasnili kao takvi, 1910. su kao Poljaci upisani svi koji se nisu izjasnili drukije. Isto tako, 1910. su idovi veinom upisani kao Poljaci, ali to nije bila rije o podvali nego o liberalnom ukljuivanju idova u dravni narod.

130

kako su sad oekivali od drave da titi njihove interese, odrekli su se najjaeg elementa svoga liberalizma nepovjerenja u dravnu vlast. Meutim, njemaka hegemonija u Austriji zavrila se onako kako jc i poela dogaajima na vanjskom planu. Andrssy jc htio sauvati Austro-Ugarsku iz 1867. i evropski poredak to jc iao uz nju. Stoga se sada, kad se Habsburko Carstvo preoblikovalo, on, koji se 1848. borio protiv Rusije, vratio na Metternichovu politiku i obnovio konzervativni savez s Rusijom i Njemakom. Taj savez, prvi Trocarski savez, mahao jc opasnou od Internacionalne isto kao to je Metternich nakon 1815. mahao opasnou od radikalizma. Popust Svete alijanse, i Trocarski savez je ovisio o negativnoj ruskoj politici na Istoku, ali kad jc 1875. na Balkanu zakuhalo jo gore nego za grkog ustanka u Metternichovo doba, Rusija vie nije mogla ostati po strani. Opet jc istono pitanje dolo na tapetu i s njim se Habsburka Monarhija nala ugroena gotovo isto kao i sama Turska. Andrssy jc to znao, pa je 1876. rekao: Da nema Turske, sva ta (nacionalistika) strujanja lupila bi nas po glavi Ako bi se ondje (tj. na Balkanu) stvorila neka nova drava, mi bismo nastradali i morali bismo preuzeti ulogu 'Bolesnika'. U naporu da sprijei mijeanje Rusije, Andrssy je pokuao Tursku prisiliti na reforme. Ali demonstracije evropskog nezadovoljstva nisu prestraile Tursku. Turska je znala da Bismarck nee upletati Njemaku u istone probleme, a da je Francuskoj zbog slabosti, jedini vanjskopolitiki cilj izbjegavanje rata; u Engleskoj se ministar predsjednik Disraeli estoko zauzeo za Tursku; u Austro-Ugarskoj su se Madari, u antislavenskoj euforiji, razgalamili protiv Rusije, a Budimpeta jc sabljom slave obdarila turskog vojskovou koji je u ratu 1876. potukao Srbiju. Zapravo su Turci raunali na britansku i austrougarsku pomo u ratu protiv Rusije. Takav razvoj dogaaja nije se sviao Andrssyu. Strahovao je od tereta rata, makar i protiv same Rusije, a podjednako je strahovao i od eventualne pobjede koja hi Habsburgovcima vratila samouvjerenje i tako unitila efekt poraza 1866. godine. S obzirom na to da je Rusija bila nepokolebljivo odluna da Turskoj nametne promjene, pa je stoga rat bio neizbjean, Andrssy jc pokuao da to vie ruske tanje. To jc bio cilj sporazuma u Zkupyju 1876: Rusija bi se morala zadovoljiti Besarabijom, pojasom teritorija uz Dunav to ga jc bila izgubila 1856. Rusija se, meutim, bila pripremila za podjele velikih razmjera. Ako bi mogla dobiti Carigrad i obale Crnog mora, bila je posve voljna da Austro-Ugarskoj prepusti hegemoniju nad Srbijom i zapadnim Balkanom sve do Soluna. Na takvu podjelu Austro-Ugarska nije mogla pristati. Njome bi se ue Dunava i izlaz iz Crnog mora, koji joj je i dalje bio najvaniji ekonomski put, nagli u

131

rukama Rusa, a ona bi se opteretila Slavenima koji su nakon dugotrajnog otpora turskom ugnjetavanju postali neukrotivi. to je najvanije, prodor austronjemakog kapitala na Balkan a naroito gradnja : eljeznike pruge Beograd-Carigrad ovisio jc o integritetu Turske te bi njezinim komadanjem propao. Kao i Metternich, Andrassy se morao uzdati u konzervatizam ruskog cara jer mu je u tome bio jedini spas od panslavizma. Imao jc dodue jo jedno pokrie: Bismarck je 1876. upozorio ruskog cara da Njemaca ne moe dopustiti unitenje Austro-Ugarske. Ali, i to pokrie je bilo polovino, jer se Bismarck nije protivio podjeli Turske i u tome nije gledao, kao Andrassy, isto to i unitenje Habsburkog Carstva. Zato je, dakle, Austro-Ugarska u neutralnosti, sa strane, promatrala rusko turski rat 1877-78. Ta opreznost vrijeala je Franju Josipa koji je, zajedno s generalima, svojim najbliim savjetnicima, udio za snanom afirmacijom carske moi. Andrssy se uporno drao svoje krhke ravnotee. Kriza je izbila u veljai 1878, kad su Rusi, opijeni pobjednikim slavljem, nametnuli Turcima panslavistiki mir. Andrssy se nije htio pomiriti s ruskim mirovnim uvjetima, a s druge strane izbjegavao je savez s Engleskom, koji hi ga obavezao na rat, sve dok Rusi nisu popustili pa je taj savez postao puka formalnost. Oslabljeni ratnim naporima 1877. godine, Rusi su ustuknuli pred opasnou rata irokih razmjera u Evropi, odustali od svojih tekih mirovnih uvjeta i dopustili Berlinskom kongresu da im poniti plodove pobjede. Berlinska je nagodba dala Turskoj, pa i Austro-Ugarskoj, jo jednu generaciju ivota. Ali taj ivot se nije temeljio na snazi ni Turske ni Austro-Ugarske, nego je proizlazio iz ruskog uvjerenja da bi Britanci, pa moda i Nijemci, svojim snagama pomogli dva klimava carstva. Oba su carstva bila evropska potreba, sa svim neugodnostima to je to povlailo za sobom. Jedan je problem ostao. Bosna i Hercegovina, Turske pokrajine u kojima je 1875. planuo ustanak, nisu mogle biti vraene pod tursku vlast. Rusija ih je stalno gurala Austro-Ugarskoj ne bi li je namamila da svojim primje rom pokrene podjelu Turske. Upravo zato je Andrassy odbijao ponudu, ali je jo manje mogao dopustiti da se one prikljue slavenskoj dravi Srbiji. Na Berlinskom kongresu uspjela mu je kvadratura kruga. Velike sile sveano su nagovorile Austro-Ugarsku da preuzme odgovornost za dvije pokrajine: one e biti pod austro-ugarskom upravom, ali e ostati sastavni dio Otomanskog Carstva, te se Andrssy zbilja nadao da e se za jednu generaciju moi vratiti reformiranoj Turskoj. Drugi komad turskog teritorija, Novopazarski sandak, ostao je pod turskom upravom ali s austro-ugarskim garnizonom. I to jc bio Andrssyjev izum kojim je mislio demonstrirati kako su daljnje sudbine Turske i Austro-Ugarske vrsto povezane. Bosna i Hercegovina nisu anektirane i stoga se nisu mogle prikljuiti ni Austriji ni

132

Ugarskoj. Tako su postale jedino teritorijalno oitovanje zajednike monarhije i time posljednji fragment one dine Habsburke Monarhije koja je nekad ravnala jedinstvenim carstvom. Austro-Ugarskoj su te dvije pokrajine bile bijelev teret 1 . Dok su u to svrhu druge evropske site osvajale kolonije u Africi, Habsburka je Monarhija u Bosnu i Hercegovinu izvozila viak svoje intelektualne snage administratore, cestograditelje, arheologe, etnografe, pa ak i rentijere. Dvije su pokrajine dobile sve blagodati carske vladavine: velianstvene javne zgrade, uzorne kasarne za okupacijsku vojsku, banke, hotele i kavane, dobru vodoopskrbu u administrativnim sreditima i u odmaralitima, gdje su se upravni inovnici i oficiri oporavljali od naporne slube Carevini. Pravi rezultat austro-ugarske vlasti nije bio tako oevidan: kad jc 1918. Carevina propala, za njom je u Bosni i Hercegovini ostalo osamdeset osam posto nepismenih. U strahu od junoslavenskog nacionalizma, habsburka uprava jc spreavala svaku naobrazbu i samoupravu. Kllay, zajedniki ministar financija koji je upravljao Bosnom i Hercegovinom vie od dvadeset godina, zabranio jc ondje knjigu Povijest Srbije koju je sam napisao. Jedan jc Austrijski narod iao na ruku drugome, pa su osobito Madari u dvjema pokrajinama favorizirali hegemoniju onog istog islama koji trista godina ranije umalo da nije istrijebio madarski narod. Veleposjedi su bili u rukama muslimana i stoga je habsburka uprava sauvala feudalni sustav zemljinog zakupa koji je bio najgora znaajka turske vlasti. ak su i javne zgrade graene u nekom pseudoturskom stilu, to je jasno odavalo duh carske vlasti. to se tie kranske veine, doivjela je samo jednu promjenu da vie nije mogla ustati protiv gospodara. Tako je habsburka dinastija izvrila svoju misiju. Akvizicija Bosne i Hercegovine dokrajila je karijeru njemakih ministara. Ogorilo ih je to su bili iskljueni iz vanjske politike isto tako apsolutno kao za krimskog rata u doba apsolutizma. Svjesni svoga neizvjesnog, umjetnog majoriteta, protivili su se ukljuenju Carevini bilo kojih Slavena; zato su njemaki, ministri u delegacijama i glasali protiv Andrssyjeve politike. Time su Nijemci krili preutni sporazum s Franjom Josipom: htjeli su se mijeati u vanjsku politiku koju jc car rezervirao za sebe, a uz to su jo kritizirali jedini uspjeh kojim je on prekinuo niz svojih neuspjeha. Franjo Josip je vrsto odluio da se obrauna s njima, a Andrssy, koji im jc pomogao da dou na poloaj, dakako, nije bio sklon da ih brani. Austrijskim Nijemcima nisu igle na ruku ni nove politike prilike u Njemakoj. I Bismarck se 1878. raziao sa svojim liberalima i osnovao novu konzervativnu
1

Naslov pjesme Rudyarda Kiplinga posveene navodnoj dunosti bijelog ovjeka da vodi nerazvijene

obojene narode. (Prev.)

133

koaliciju: bilo mu jc sve tee drati na uzdi rastui u snagu germanske euforije, pa mu jc buenje vjernosti Habsburgovcima bilo drae od opasnosti pangermanizma. Tako jc Bismarck, tvorac uze Njemake, nunom evolucijom postao patron austrijske vlade koja e ii na ruku esima. Na kraju krajeva, zbivanja 1878. godine upropastili su i Andrssyja. Kako jc i strahovao, uspjeh je, makar i ogranien, vratio dinastiji ugled, pa je Franjo Josip zamjerio Andrssyu to mu u interesu madarske hegemonije ometa elje. Koliko god bilo apsurdno, i Madarima jc smetalo Andrssyjevo umjerenjatvo. Prije nego to e dati ostavku, Andrssy jc habsburkoj sudbini dometnuo jo jedan presudan zaokret. U listopadu 1879. sklopio je s Bismarckom savez Njemake i Austro-Ugarske i tako habsburkoj vanjskoj politici pruio onaj vrsti temelj koji joj je nedostajao jo od raspada Svete alijanse. Austro-njemaka alijansa potrajala je etrdeset godina prije nego to e propasti, odvukla saveznice u rat za gospodstvo u Evropi. Zapravo su je i Bismarck i Andrassy zacrtali kako bi sprijeili, a ne pripremili rat. U svojoj jedinoj konkretnoj klauzuli predviala je da Njemaka pomogne Austro-Ugarskoj u slubu da ovu izravno napadne Rusija. To je bila najmanja cijena koju je Bismarck mogao platiti kako bi Austro-Ugarsku odvratio da od Engleske i Francuske zatrai podrku i tako obnovi rimsku koaliciju. To bi Habsburkoj Monarhiji svakako vratilo zapadnjaki karakter, pa tako i probudilo njene ambicije u odnosu na Njemaku; onda bi Bismarckova Njemaka bila izolirana, ili bi joj kao jedini saveznik preostala Rusija to jc bila alosna alternativa. Cijena je ipak bila skromna, jer nakon 1878. Rusija nije bila u stanju ni da pomisli na rat, ak ni s Austro-Ugarskom. Pravo je znaenje to alijanse bilo u onome to se nije spominjalo to jest da Njemaka nije obeala podrku habsburkim. ambicijama na Balkanu. Na neki nain, konano se ostvarilo carstvo od sedamdeset milijuna, ali nc u onom obliku kako su ga zamiljali zaetnici te ideje. Bruck, Schwarzenherg i Schmerling teili su za Velikom Njemakom koja e obuhvatiti i Ugarsku, a Bismarck i Andrssy ouvali su razjedinjenost Nijemaca i nezavisnost Ugarske. Carstvo od sedamdeset milijuna stimuliralo bi njemaku hegemoniju u jugoistonoj Evropi, dok je austro-njemaka alijansa obavezala Austriju na konzervativnu politiku na Balkanu i sauvala Otomansko Carstvo. Alijansa je bila odraz Bismarckova gledita: Balkan nije vrijedan kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira. Ona jc bila i Andrssyjev posljednji tour de force: Ugarska je svoje suradnitvo premje stila s Bea na Be rlin, s austrij ski h Nije ma ca na Nijemce Reicha, koji su kao suradnici bili manje zahtjevni a pouzdaniji. Austrijske Nijemce napustili su i Njemaka i Ugarska, njihova je politika hegemonija izgubila sankciju, a Franjo Josip jc ponovo stekao svoj autoritet

134

uzdiui se iznad nacionalnosti. Na opim izborima u lipnju 1879. carski je utjecaj koriten protiv Nijemaca to su njemaki liberali izgubili veinu. U kolovozu je Taaffe postao ministar predsjednik. Zavrila se njemaka hegemonija u Austriji.

135

XIII HABSBURKI OPORAVAK: TAAFFEOVO RAZDOBLJE, 1879-93

Taaffeovo imenovanje vratilo je caru politiku nezavisnost. Svoj poloaj sam Taaffe je ovako opisao: Ja ne pripadam nikakvoj stranci i nisam stranaki ministar. Ja sam ministar koga jc postavila Kruna i stoga, ako mogu tako rei, carski ministar (Kaiserminister). Za mene Careva volja mora biti i bit e presudna. Taaffe je kanio pomiriti narode: Ni jedna narodnost nee dobiti odlunu nadmo. Sa svoje strane, narodi moraju priznati nedjeljivost Austrije i njihovi predstavnici moraju sudjelovati u Carevinskom vijeu. Umjesto da slui stranakoj veini, Taaffe je stvorio vladin bok, eljezni krug. Taaffe jc jednostavno apelirao na lojalnost: dobri Austrijanci da ga podre, kao to je on posluao carev nalog da sastavi vladu. Takvim apelom privukao je krup-. ne zemljoposjednike i Poljake, one to su prije bili pri- stali uz vladajue Nijemce, jer im je jedino politiko naelo bilo da se priklone carevim eljama dokle god im one ne ugroavaju drutvene povlastice. Taaffe je pridobio i katoliko seljatvo njemake narodnosti kojem se nije sviao centralizam i antiklerikalizam njemakih liberala. Postigao je jo i neto vie: nagovorio je ehe, pa i Slovence koji su se poveli za ekim primjerom, da se vrate u Carevinsko vijee i proire eljezni krug. Nakon neuspjcha 1871. godine, Riegeru je bilo sve tee da svoj narod dri na liniji bojkota. Raala se eka nacija. esi su opet imali svoju kulturu, s piscima i glazbenicima to su se mogli usporediti i s najveim imenima iz drugih naroda. 1 Godine 1881. je narodnim doprinosom sagraena zgrada ekog Narodnog kazalita, a uz to jc u Pragu osnovano posebno eko sveuilite. Novoj ekoj graanskoj klasi nije se ba sviao Rieger i njegovo aristokratsko drutvo, a njihov historijski program nimalo. eko je plemstvo mrzilo vlast birokrata i zato je trailo samoupravu za eku; nova eka generacija htjela jc u prvom redu njemake birokrate zamijeniti ekima i nije imala nita protiv
U kritici prve verzije ove knjige, veliki austrijski povjesniar A. F. Pribram, koji je tada kao idovski izbjeglica ivio u Engleskoj, otro je osudio ovu sugestiju da bi se Dvorak i Smetana mogli usporediti s Brahmsom i Wagnerom. Mislim da nema osebujnijeg dokaza njemake pretenzije na kulturnu superiornost.
1

136

toga da radi te zamjene pode u Be. Rieger jc 1878. ve uzmicao. Zajedno s Fischhofom, jedinim od malobrojnih Nijemaca (zapravo j c b i o i d o v ) k o j i s u j o v j e r o v a l i u d u h K r o m e r i a , razradio jc nove prijedloge za nagodbu. U tom ennersdorfskom program u predlagalo se donoenje zakona o narodnostima, ukidanje izborne geometrije i sudjelovanje eha u Carevinskom vijeu radi podrke reviziji dualizma; pokrajine bi dobile upravnu autonomiju po uzoru na Galiciju to je bio skroman zahtjev prema nekadanjem zahtjevu da eka dobije isti status kao i Ugarska. Preobraanje eha kompletirao je Taaffe: odredio j c d a u e k o j i ek i i b u d u j e z i c i v a n j s k o g poslovanja. 1 esi su zauzvrat pristali da uu u Carevinsko vijee. Tako su se i oni popeli na koijaevo sjedalo dravnih koija i pomogli da se Nijemci izguraju odatle. to se tie historijskih prava eke, ona su ostala pusta fraza u jednoj deklaraciji koju e esi pri svakom otvaranju zasjedanja ponavljati sve do konca Monarhije, a kojom osporavaju kompetenciju Carevinskog vijea u poslovima eke. U stvari, Rieger je prihvatio austrijsku unitarnu dravu i zamijenio njemake liberale u ulozi stranke vjerne ustavu. A 1882. godine esi su nagraeni jo neim: izborni je cenzus smanjen da bi obuhvatio i ljude od pet forinti, njemako klerikalno seljatvo, te eke seljake i sitne trgovce. Nakon toga esi e i dalje podravati Taaffea u nadi da e ishoditi uvoenje ekog jezika u unutranje poslovanje. Sporazum Taaffca i Riegera predstavljao je veliku pobjedu jedinstva ustavne Austrije. Sad su se narodnosti, umjesto da nastoje razbiti Austriju, natjecale za mjesta u austrijskoj birokraciji i trudile se stei naklonost sredinje vlasti. Teoretski se Taaffe nadao da de konfliktnim nacionalnim zahtjevima nai konano rjeenje, a praktini mu jc cilj bio da svc narodnosti dri u jednom te istom stanju blagog nezadovoljstva. U toj udnoj lakrdiji od ustavnog sustava Taaffe se pokazao nesravnjivo spretnim. Razdor u vladinoj veini sprjeavao je administrativnim ustupcima ovdje novu cestu, ondje novu kolu te su etablirani politiki prvaci to su se pogaali s ministrom predsjednikom drei se vano, hitali hodnicima goleme skuptinske zgrade prestali inzistirati na bilo kakvoj temeljitoj promjeni sustava. Nunost rjeenja nije zaboravljena ali doi e vrijeme kad e se nacionalni konflikti srediti, a onda e ujedinjena Austrija postaviti pitanje revizije nagodbe s Ugarskom. U meuvremenu, svi su bili zadovoljni i car i Taaffe i politiki prvaci. Osim toga, ako bi se ikad narodi sporazumjeli, onda bi se Carevinskom vijeu prohtjelo da ima pravu parlamentarnu vladu, a time bi Taaffeu, Ka isenninisteru, doao kraj. Od vremena
To jest, kontakta izvrne i sudske vlasti s publikom. Unutranje poslovanje, to jest interno korespondiranje tih organa, ostalo je i dalje samo na njemakom jeziku.
1

137

do vremena Taaffe je ispipavao miljenje ekih i njemakih prvaka da vidi jesu li blizu nekom dogovoru, ali ih nije na to gurao. Kao Schmerling, i Taaffe je mogao ekati, s mnogo veim pravom. Poput mnogih austrijskih dravnika od Metternicha nadalje, i Taaffe je imao mato nade u konani uspjeh: bilo jc dovoljno izdrati do kraja jedne sesije, pa emu jo brinuti to e biti za deset godina! Ipak, Taaffeov sistem prtljanja od danas do sutra dao je Austriji stabilnost i mir kakve nije uivala jo od vremena Franje I. Cijelo desetljee u javnom ivotu nije bilo mrnje. Plemstvo i birokracija, stari neprijatelji, bili su se pomirili. Birokrati su i dalje raspolagali golemom dravom kojom e upravljati, a Taaffe je predstavljao garanciju da e oni to obavljati u duhu koji odgovara plemstvu. Sama birokracija vie nije bila sastavljena samo od Nijemaca bivih liberala iz 1848, nego je u njoj bilo ambicioznih ljudi svih narodnosti koji su u austrijskoj dravi gledali dragocjeno trite za svoje sposobnosti. Rodio se nov pojam Austrije kao drave vjernih dravnih inovnika to odreena mjerila zakonitosti i higijene prenose sve do daleke Bukovine. tavie, uza sve Taaffovo inzistiranje na priznanju sredinje vlasti Carevinskog vijea, pokrajine su dobivale sve ire administrativne funkcije; Austrija, sa svojim zamrenim klupkom izbornog sustava, mogla jc podnijeti i zamreno klupko dvojne administracije. Tako se dogodilo da jc 1914. eka, jo uvijek bez samouprave, u Pragu raspolagala administrativnim aparatom velikim gotovo kao dravni u Beu, a veim od britanske dravne uprave koja jc iz Londona dirigirala poslovima Ujedinjenog Kraljevstva i Britanskog Carstva. Poput Kulturne autonomije Metternicha i kasnijih diktatora, i Taaffeova upravna autonomija bila jc surogat, smatran nekodljivim, za politiku slobodu. U Taaffeovu razdoblju jc Austro-Ugarska opet stekla status velike i samostalne sile koji je postao ministar vanjskih poslova 1881, zacijelo je bio najuspjeniji i vjerojatno najsposobniji ministar vanjskih poslova Franjc Josipa; kao ovjek s imanjima u oba dijela Monarhije, smatrao se carskim dravnikom, a nc slugom Madara. U dobre namjere Rusa na Balkanu nije vjerovao, i premda ga jc Bismarck uvukao u obnovu Trocarskog saveza 1881, na umu mu jc stalno bilo stvaranje nove koalicije protiv ruskog ekspanzionizma. Bismarck jc nametnuo i pomirenje Austro-Ugarskc s Italijom, Trojni savez 1882: Habsburka je Monarhija silom prilika priznala talijansku nacionalnu dravu i za to dobila garancije o talijanskoj neutralnosti u sluaju rata s Rusijom. Meutim, Klnoky nije popustio zahtjevu Talijana da ih prihvati za partnere na Balkanu. Njegov politiki kurs oitovao se u tajnom ugovoru sa Srbijom, sklopljenom 1881, kojim je Srbija postala habsburki protektorat; Austro-Ugarska je otvoreno pokazala to svoju ulogu kad je u

138

ratu 1886. Bugarska porazila Srbiju. Milan Obrenovi, raskalaeni srpski kralj, bio je praktiki spreman da svoju kraljevinu proda Habsburgovcima, samo to je Klnoky smatrao da je ne vrijedi kupiti: ve je imao koristi od srpske ovisnosti, bez nacionalnih problema koje bi Monarhiji donijela aneksija Srbija. Jo je vei uspjeh bio savez s Rumunjskom 1883, to ga je potpisao i Bismarck, ime je osigurano naelo slobode Dunava. Na Istoku je 1885. poelo novo razdoblje krize. Klnoky je odbio Bismarckov savjet da provede podjelu s Rusijom. Dran je u akama Srbiju, a odbijao je slian ruski zahtjev u odnosu na Bugarsku. Nc patei od Andrssyjevih rezervi, obratio se Engleskoj i drugom Sredozemnom antantom u prosincu 1887. praktiki zakljuio savez s njom. Engleska je dala flotu spremnu da ue u Crno more, a Austro-Ugarska armiju spremnu da iz Galicije napadne Rusiju, dok je trei partner, Italija, predstavljala kariku izmeu dvije prave velike site. Taj savez bio je Bismarcku manje pogibeljan od obnove krimske koalicije, pa je i pripomogao da se sklopi. Ipak, nije mogao dopustiti da se iz njega izrodi rat s Rusijom, pa je na poetku 1888. objavio tekst austronjemakog ugovora kao upozorenje, osobito ratobornim Madarima s kojima se Andrssy bio zdruio da Njemaka nee podrati Austro-Ugarsku ni u kakvom balkanskom ratu. Bismarcku se, osim toga, nisu sviali odve samos t a l n i p a r t n e r i , p a b i u n a t o u s p j e h u , m o g a o doivjeti kakvo neugodno iznenaenje da 1890. Bismarck nije pao s vlasti. Obuzet vie nego ikad strahom od carstva od sedamdeset milijuna, Bismarck hi mogao radije s Rusijom podijeliti Habsburku Monarhiju nego pomoi Austro-Ugarskoj da osvoji Balkan; to njegovo stajalite navelo ga jc da jae nego ikad istakne ravnodunost Nijemac prema sudbini Nijemaca u Austriji. Tako su u Taaffeovu razdoblju krai kraj izvukli austrijski Nijemci, i kod kue i vani. Oni su jednako eljeli primat, i kao Nijemci i kao Austrijanci. Smatrali su da im presti carske Njemake daje nadmo nad esima, ili Slovencima, koji nemaju veliku nacionalnu dravu kojoj ime gromko zvuk u Evropi; ipak, graanin Bea, prijestolnice carevine, nije elio biti izjednaen s graaninom Mnchena, Dresdena ili Weimara, prijestolnica dravica kojima jc sudbinu krojio Berlin. Zatim, njemaki je u Austriji stoljeima bio jedini jezik knjievnosti i kulture, pa Nijemci nisu bill u stanju shvatiti da i drugi narodi ele imati svoju knjievnost i kulturu. Od Nijemaca su mnogi bili konvertiti, a takvi su naroito zamjerali drugima to nc ele slijediti njihov primjer. To stajalite jc jedan Nijemac liberal, inae, porijeklom eh, 1885. ovako izrazio: Ako se u Bohemiji od eha naprave Nijemci, to u mojim oima nije nikakav smrtni

139

grijeh, jer se s niske razine diu na sunane vrhunce visoko civilizirane nacije. Ali nastojati da se u Bohemiji od Nijemaca naprave esi, to je neto posve drugo; to bi bila sramota jo nezabiljeena na stranicama svjetske povijesti. Njemaka se opozicija glasala u Carevinskom vijeu preko vremenih liberala diskreditiranih jalovim godinama na funkciji i patetinim ponavljanjem otrcanih liberalnih fraza u koje ni sami nisu vjerovali. To su bili ljudi koji su u svemu zatajili i kao revolucionari, i kao ministri, pa ak i kao strunjaci za destruktivnu parlamentarnu kritiku. S naivnim ekonomskim determinizmom poistovjeivali su interese Nijemaca i gornjih graanskih slojeva te su se protivili svakom irenju izbornog prava. Kao i drugdje, u Njemakoj, Francuskoj i Engleskoj, kapitalistika liberalna stranka nije imala perspektive, pa su austronjemaki liberali postali stranka otvorenih kapitalistikih interesa koja je svoje mravo lanstvo imala u depnim izbornim tijelima trgovakim komorama s umjetnom njemakom veinom. Bez ikakve masovne podrke, ak ni meu samim Nijemcima, stranka je spala na gaku austrijskih centralista to brane Carevinu u interesu austronjemakog kapitala. Mladi njemaki prvaci nisu se htjeli udaljiti od masa; uostalom, pored podreenih naroda, i Nijemci su imali svoje mase. Ti njemaki radikali nisu bili iskusili promaaje i razoaranja proteklih trideset godina. Nisu upoznali snagu dinastije nakon 1848, nisu znali to znai vladati Ugarskom u borbi s madarskim otporom, nisu doivjeli da ih jedan Bismarck izbacuje iz Njemake. Za slabljenje njemake prevlasti krivili su bojaljivost svojih voa i vjerolomstvo dinastije koja jc napustila dravni narod. Ti mladi njemaki prvaci ponavljali su parole etrdesetosmakih radikala, ali u njima nije bilo iskrenosti i plemenitosti kojima se katkad iskupljivao radikalizam. U trenucima zanosa teili su za obnovom njemakog monopola koji je navodno u Carevini potrajao dvjesta godina, a koji su u svakom sluaju na nekoliko godina bili ostvarili Bach i Schmerling; u trenucima oaja bili su spremni da unite Carevinu kako bi njemaka podruja, u z e t a u i r o k o m s mi s l u , s a u v a l i o d s l a v e n s k o g p r o d o r a . Prvo jc stajalite uglavnom vladalo meu bekim Nijemcima koji nisu na sebi iskusili ni eko ni slovensko prodiranje, a drugo jc stajalite bilo svojstveno ugroenim Nijemcima na etnikim granicama gdje su se budenje m Slavena oni pretvarali u ma njinu. ak i na et nikim granicama politika jc neasne manjine, i to obino neasne manjine, bila slijepo nacionalistika: uitelj koga jc preskoio eh viim obrazovanjem, skretniar koga je zbog izazvane nezgode prekorio ef eh, odvjetnik koji jc izgubio parnicu pred sucem Slovencem to su bile stjegonoe svoje nacije.

140

Novi njemaki radikalizam prvi put se oitovao u programu to su ga u Linzu 1882. zacrtala tri mlada ovjeka kojima je bili namijenjeno da odigraju velike, ali vrlo razliite uloge u iduih trideset godina austrijske povijesti: to su bili Georg von Schnerer, Viktor Adler i Heinrich Friedjung. Sva su trojica pripadali sloju slobodne inteligencije i nisu bili zatrovani vezom s krupnim kapitalom koja je diskreditirala liberale starije generacije. Adler i Friedjung bili su idovi, ali su se obojica smatrali njemakim nacionalistima. Adler je bio pravi radikal, vjeran etrdesetosmakom duhu; diio se svojim nacionalnim osjeanjem, ali bez bahatosti, i ubrzo se odrekao nacionalizma radi internacionalnog socijalizma. Friedjung je bio genijalan pisac, najvei povjesniar koga je Be ikada dao, kojem je uenost kvarila samo naprasita tvrdoglavost; njega e iz njemake nacionalistike stranke ubrzo otjerati njezin antisemitizam koji joj je postao dominantna nota, a ipak je njemu svojstvenom upornou, do smrti ostao fanatian njemaki nacionalist. Schnerer, od sve trojice jedini pravi Nijemac, imao je ambiciju da postane Kossuth, ili Parnell, austrijskih Nijemaca; praznoglav i tat, bio je maj stor zlobne i destruktivne besjede i uivao je u urliku masa. Svojim izumom, antisemitizmom, uspio je preoteti njemaki nacionalistiki pokret iz ruku iskrenijih i plemenitijih radikala. Schnereru je antisemitizam bio samo prvi korak: mrnja koju je usmjerio na Zidove, kao najlaku i najslabiju metu, kanio je poslije okrenuti protiv drugih naroda Carevine, pa i protiv Nijemaca koji nisu bili bezrezervni nacionalisti. Program iz Linza telio jc za obnovu junakog doba njemake hegemonije. Kao radikalima iz 1848, i ovim radikalima nije bilo teko priznati zahtjeve historijskih naroda: Galicija e dobiti svoju posebnost pod poljskom vlau, a Dalmacija e biti izruena njezinoj siunoj talijanskoj manjini; kao u kakvoj parodiji listopadske revolucije 1848, radikali iz Linza bili su spremni prihvatiti personalnu uniju s Ugarskom, pa ak i da Ugarskoj dadu Galiciju i Dalmaciju, samo da Madari podre austrijske Nijemce. Opet su austrijski Nijemci, kao i 1848, pozvali u pomo Njemaku: carska bi Njemaka trebala intervenirati i dinastiju prisiliti da Austrijju pretvori u unitarnu njemaku dravu ako eli ouvati austro-njemaki savez. I na kraju, kao 1849, ako ne jo 1848, radikali iz Linza nisu bili iskreni ak ni u svojim ustupcima Ugarskoj: im bi Austrija postala njemaka drava, uz pomo Njemake i austrijskih Njemaka dinastija bi raskinula nagodbu s Ugarskom. Tako je iza svoje radikalske retorike program iz Linza predlagao povratak na Schmerlingovu politiku, s tim to bi sad Bismarcka imala za jamca, a ne za protivnika. Obraajui se Njemakoj za pomo, radikali iz Linza su priznali da austrijski Nijemci nemaju ni snage ni kulturne nadmoi da u Austriji odre svoju hegemoniju. Dalje,

141

polazili su od pretpostavke da su se sami austrijski Nijemci, od svoje volje, odrekli njemake nacionalne drave, da e im Njemaka na prvi poziv priskoiti u pomo i da njih valja nagraditi to ne rue Habsburko Carstvo. Te pretpostavke su im bile pogrene. Austrijski Nijemci nisu se bili odrekli Njemake, nego ih je iz njc Bismarck hotimice iskljuio, a on nije imao nikakve namjere da im podupre ambicije, jo manje da rui Austro-Ugarsku. Bismarck se bojao Velike Njemake za koju pruski junkeri ne bi imali snage da njome gospodare, a bojao se i eklatantne njemake hegemonije u Evropi, koja bi protiv sebe izazvala stvaranje evropske koalicije. Ouvanje nezavisne Austro-Ugarske bilo je sredinja toka Bismarckove politike; svakako nezavisne od Rusije ili od Francuske, ali nezavisne, bar naoko, i od Njemake. Zato mu je bilo u interesu da minizira njemaki karakter Austro-Ugarskc. Uostalom, znao je da u njoj moe uvijek osigurati njemaku prevlast ako mu zatreba. A program iz Linza pozivao ga je da uspostavi njemaku prevlast bez ikakve potrebe, i stoga mu nijc bio primamljiv. Njemaki su nacionalisti osjetili da su izolirani, ali su to izoliranost pripisali lukavosti Habsburke dinastije, a ne tome to ih njihov heroj Bismarck nee. Dok su i dalje zahtijevali njemaku hegemoniju u Austriji, u svakodnevnoj politici branili su od slavenskog pritiska svoja nacionalna podruja. Tu jc politiku jedan njihov prvak ovako formulirao: U svom dijelu Bohemije neka esi rade to ih jc volja, a u njemakom dijelu Bohemije mi emo raditi to je nas volja. To nije bio program iz Linza; to je predstavljalo negiranje jedinstva austrijske drave to su ga Nijemci prije dosljedno zagovarali. Faktiki je administrativna podjela eke bila uglavnom ono to su umjereni eki prvaci i eljeli im su se odrekli ideje o dravnim pravima. Ali, i staroesi su gubili vodeu ulogu u svom nacionalnom pokretu, jer su i esi imali svoje radikale koji nisu znali za poraze i razoaranja proteklih trideset godina. Mladoesi su gledali kako snaga i svijest eha iz godine u godinu jaa, pa su bili uvjereni da mogu osvojiti cijelu eku; stoga su odbijali podjelu eke na eka i njemaka podruja, iako bi im ona donijela neposrednu korist. Obnovljen jc program dravnih prava, nc vie kao instrument aristokratskog konzervativizma, nego kao izraz radikalnog nacionalizma. Pred opasnou od vlastitih radikala, umjereni esi i Nijemci u Carevinskom vijeu bili su prisiljeni da se udrue. Njemaki liberali vie nisu mogli braniti unitarnu dravu kad su je odbacili njemaki radikali; staroesima jc pak bio potreban praktian uspjeh da bi uguili kritiku mladoeha. Tako jc 1890. eko-njemaki odbor, pod Taaffeovim predsjedanjem, konano dogovorio ono provedivo rjeenje na koje jc Taaffe toliko ekao. Jednostavno jc predloio da se vienacionalne pokrajine administrativno podijele prcima

142

nacionalnom sastavu, a da se pokrajinski organi (prizivni sudovi, upravne instance i tako dalje) udvostrui. Na taj nain, na primjer, od etrdeset jednog suca ekog Vrhovnog suda, njih petnaest jo uvijek nc bi moralo znati eki. 1 Meunacionalno trvenje bi se smirilo stvaranjem dovoljnog broja birokratskih poloaja da se zadovolje obje narodnosti. Takva nezgrapna zamisao bila bi ostvariva samo ondje gdje neka narodnost jednostavno eli da jc ostave na miru. Takav je aranman mogao zadovoljiti Talijane u Tirolu: talijanska su podruja razgraniena i dobila su upravu na svom jeziku te su samo nominalno bila podreena pokrajinskoj vlasti u Innshrucku. Ali Talijanima nije bilo stalo do Tirola; oni su se htjeli ujediniti s talijanskom nacionalnom dravom pa su autonomiju prihvatili de mieux. Osim toga, podruje na kojem su ivjeli bilo jc kompaktno njihovo i periferno, te nisu polagali nikakva prava na Innsbruck, glavni grad pokraj i n e . P a i t a k o , k a d s u p o s l i j e z a t r a i l i d a s e n a Sveuilitu u Innshrucku koluju na svom jeziku, su na estok i uspjean otpor Nijemaca. 2 A radilo se o Talijanima, historijskom narodu iji zahtjev za kulturnom autonomijom nisu mogli osporiti ak ni Nijemci. U ekoj su to nagodbu 1890. odbili i esi i Nijemci. lako su sami zahtijevali odvajanje iskljuivo njemakog podruja, Nijemci se nisu htjeli odrei Praga i zato su ustrajali na jedinstvu eke, iako jc iz toga logiki proizlazilo da bi oni onda bili tolerirana manjina. I mladoesi su inzistirali na jedinstvu eke, to im jc bio uvod u za htj ev da cijel a e ka bude nji hova. Na po slj etk u, meusobna borba jaala jc i eke i njemake radikale, a ako bi se podijelili, izgubili bi masovnu podrku. Taffeova politika ekanja uspjela jc iz pogrenih razloga. Naime, on jc mislio politikim prvacima pokazati da je radikalizam bezumlje, a oni su doekali da im radikalizam ugrozi opstanak. Blago nezadovoljstvo pretvaralo se u estoko nezadovoljstvo, pa su prvaci iz Carevinskog vijea zapravo pokuali Taaffea spasiti od njega samoga. Njihovo pomirenje nije bio dokaz da nacionalni antagonizam slabi nego da jaa, i to pomirenje ih jc upropastilo. Na izborima 1891. Rieger jc doivio da ga osuuju kao izdajicu, a njegove su pristae mladoesi potukli do nogu; njemake liberale jc krajnjim naporom spasila svojim utjecajem vlada iako su nominalno bili u opoziciji. Taaffe jc shvatio da se izborna tijela vie nc daju obuzdati pa je izvukao zakljuak da graanske nacionaliste treba
U ono doba jc Vrhovni sud u Londonu imao dvadeset jednog lana. Uz to, eki Vrhovni sud bio je samo jedan od mnogih takvih pokrajinskih organa. Po tome se moe prosuditi opseg probitaka za koje su se narodnosti borile i balast birokracije to ga jc valjalo stvoriti da bi im se udovoljilo.
2

Umjesto toga jc tirolskim Talijanima ponueno kolovanje na talijanskom na Sveuilitu u Trstu. Nikome nije palo na pamet, pa ni samim Talijanima, da e jednog dana talijanski nacionalisti zahtijevati i Trast.

143

potui uvoenjem opeg izbornog prava. Meu konzervativcima devetnaestog stoljea vladalo je ope miljenje da je nacionalizam graanski pokret koji nije zahvatio ni aristokraciju ni mase: stoga, ako se aristokratski monopol na vlasti ne moe odrati, onda treba pozvati mase u borbu protiv graanskog nacionallizma i liberalizma. Obraanje Carevine zaostalim narodima nije bila nikakva novost: u biti je s takvom koncepcijom Radetzky i pobijedio 1848. godine. Zatim je Schaffle, polusocijalistiki radikal, 1871. pridobio aristokrata Hohenwarta za ideju da se protiv Madara i Nijemaca iskoriste podreeni narodi. I onda je 1893. Steinbach, takoer socijal-ekonomist, pridobio Taaffea za ideju da se protiv inteligencije svih nacija iskoriste glasovi masa. Franjo Josip se dao nagovoriti jednostavnijim argumenttom. Uplaen porastom socijaldemokracije u Austriji, a nesklon da krhku strukturu austrijskog ustavnog ivota uzdrma represivnim mjerama koje je Bismarck bio primijenio u Njemakoj, ponadao se da e ope izborno pravo donekle zadovoljiti austrijske radnike, ili im bar umanjiti revolucionarnost. Taaffe nije imao za sobom nikakve parlamentarne stranke; jedino su mu uporite bile interesne skupine, eljezni krug klerikalaca, veleposjednika i Poljaka. Oni su ga podravali kao carskog ministra predsjednika, a njihova je podrka bila uvjetovana time da niim ne ugrozi njihove povlastice ili opstanak. Prijedlog to ga je Taaffe podnio 1893. da se kurijalni izborni red zamijeni opim izbornim pravom nije ugroavao samo liberalnu opoziciju nego i Taaffeovu vlastitu stranu: od eljeznog kruga trailo se da poini samoubojstvo u ime odanosti caru, a to je odanost zapravo bila samo obrana njihovih vlastitih pozicija. Krupni su zemljoposjednici strahovali od seljakog parlamenta, a Hohenwart, koji je ve odavno bio zaboravio Schaaffeove ideje, protivio se prenoenju politike ravnotee s posjedujuih na neposjedujue klase. Poljacima bi velik dio njihove pokrajine, Galicije, preoteli Malorusi. A medu klerikalcima je malo njih vjerovalo da e Crkva moi preivjeti ope izborno pravo kao to je preivjela tolike politike sustave. Taaffeove najodanije pristae, staroesi, bili su razbijeni na izborima 1891, a mladoesi, koji su ovisili o glasovima buroazije, bili su spremni da se pred tom prijetnjom za svoj opstanak udrue ak i s njemakim liberalima. Koaliciju protiv Taaffea potaknuo je, a moda i organizirao, Klnoky. Od Bismarckova pada protekle su dvije godine i za to vrijeme je habsburka prevlast na Balkanu dosegla vrhunac. Engleska i Austro-Ugarska bile su u bliskim odnosima, dobre saveznice koliko su to mogle biti a da Engleska ipak ne stupi u etvorni savez o kojem se ukalo. Njemaka je, slijedei novi kurs, otvoreno antiruski, pruala bezrezervnu podrku

144

Austro-Ugarskoj na Balkanu. Njemaki car Vilim II je 1889. rekao Franji Josipu: Onog dana kad AustroUgarska uvede opu mobilizaciju, bez obzira iz kojih razloga, istog e dana i Njemaka to uiniti. Naputene su Bismarckove ograde, s posljedicama koje je on predvidio: im se Njemaka obavezala na podrku na Balkanu, odluka o akciji prela je s Berlina na Be. Meutim, Klnokyjev presudan poloaj poljuljao je Gladstone svojim povratkom na vlast u srpnju 1892. Engleska liberalna vlada raskinula je Sredozemnu antantu i na Austro-Ugarsku gledala nepovjerljivim okom. Sam Gladstone nikad se nije odrekao svoga Buda to ga je izrekao 1880: Nema toke na cijeloj karti da biste mogli u nj uprijeti prstom i rei da je to Austrija uinila neto dobra Da su Taaffea pustili da se u interesu austrijskog konzervatizma poslui istom smicalicom kojom je Disraeli 1867. pokopao vigovce, to bi engleskim liberalima bio dokaz da su im sumnje opravdane i zahlaenje bi bilo potpuno. to je jo vanije, povlaenjem Engleske s Istoka Kalnokyju je Njemaka postala jo potrebnija. Uvidjevi da Engleze ne moe sam odvratiti od njihova negativnog stajalita, obratio se Njemakoj ne bi li namamila Englesku da se vrati na aktivniju liniju. Kad bi svi nagovori pali u vodu, Austro-Ugarskoj bi jo potrebnija bila izravna pomo Njemake na Balkanu. U Njemakoj je vlada proivljavala neko udo,kratkotrajno razdoblje raspoloenja za demokratsku politiku. Bismarckov nasljednik Caprivi nastojao je pridobiti njemake naprednjake i socijaliste; ak je i njegova podrka Austro-Ugarskoj na Balkanu pokazivala da se vraa velikonjemakom radikalizmu iz 1848. Unato obostranim deklaracijama o nezavisnosti, Be i Berlin nisu mogli odijeliti svoje sudbine. Godine 1848. Metternichov pad je uzdrmao prusku monarhiju; u ezdesetim godinama je Schmerlingov pangermanizam prisilio Bismarcka da postane njemaki nacionalist; a 1879. je Bismarckov raskid s nacional-liberalima otvorio vrata Taaffeu. A sada, s Caprivijem, dobri odnosi berlinske vlade s demokratskim strankama onemoguili su Taaffeu opstanak u Beu. Kalnoky ne bi mogao raunati na podrku Njemake kad bi austrijska vlada ostala otvoreno konzervativna, klerikalna i antinjemaka. Osim toga, Caprivi je bio prvi njemaki ministar predsjednik, nakon 1848, koji je bio prijateljski raspoloen prema Poljacima, pa je i to bilo nepovoljno za Taaffea. Ka1nokyju su austrijski Nijemci bili deveta briga, ali mu je i te kako bilo stalo do podrke Njemake. Kako se Caprivi demagoki obraao radikalima za podrku, i Kalnoky se udvarao radikalima u Njemakoj. Uostalom, to je bila igra u kojoj on nije imao to izgubiti, jer je njemaki radikalizam, kako je Bismarck bio tono shvatio, zbog svojw velikonjemake optike morao silom prilika ii na ruku prije Beu nego Berlinu. Stoga je Kalnokyju u Austriji, iz vanjskopolitikih razloga, bila potrebna liberalna, naoko ustavna vlada, koja e za sobom imati Nijemce i Poljake. Moda mu je uz to

145

bilo drago da srui ministra predsjednika Austrijanca i time pokae kako je on, kao zajedniki ministar vanjskih poslova, nasljednik kancelara, od svih ministara najmoniji. Konani je udarac Taaffeu zadao Franjo Josip; u krajnjoj liniji je ministar predsjednik ovisio o caru, a ne o eljeznom krugu. Franjo Josip je u svojoj politici esto bio kontradiktoran, a u vlastitom miljenju je najkontradiktorniji bio u pogledu Nijemaca. U izvjesnom smislu oni su mu bili glavni protivnici i nikad im nije oprostio to su mu htjeli dirati u prerogative. S druge strane, i sam jc bio Nijemac, batinik primata u Nje makoj to je bio potrajao stoljeima; najdinija mu jc uspomena bila sastanak njemakih vladara u Frankfurtu 1863, a najgore ponienje poraz 1866. godine. Uz to, svojim tekim mediokritetom bio je savren tip njemakog Biederkeita to ga je Schnitzler opisao kao spoj gluposti i lukavosti. Tu njemaku tupost otkrio je u svojim rijetkim neopreznim izjavama. Tako, kad su mu prvi put sugerirali da se okruni hrvatskom krunom kako bi pridobio Hrvatw, zapanjeno jc uskliknuo: Ali ja sam njemaki vladar! Zacijelo se nije omilio ni esima kad je prigodom jednog posjeta Pragu 1868. zadovoljno primijetio kako Prag ima sasvim njemaki izgled, to je po njegovu shvaanju bio najvei kompliment. Franjo Josip je zadovoljno gledao kako njemaki liberali odlaze s vlasti i kako ih Taaffe nadmudruje u Carevinskom vijeu, ali ga je zabrinula optuba da e ih ope izborno pravo zatrti. Osim toga, u odbijanju mladoeha da prihvate nagodbu iz 1890. mogla se naslutiti opasnost i za Nijemce i za monarha. Franjo Josip je vidio neto jo gore. Koalicija njemakih liberala, Poljaka, mladoeha i krupnih zemljoposjednika nastala je iskljuivo na otporu opem izbornom pravu; kad bi se odrala, njemu bi nametnula parlamcntarnu vladu. Taaffe jc bio na vlasti samo iz jednog razloga da sprijei stvaranje parlamentarne vlade; kako mu to nije polo za rukom, Franjo Josip morao je posegnuti za drugim sredstvima. Upotrijebio je metodu koju je esto koristio u pogaanju s historijskim narodima i koju e i opet upotrijcbiti; zaprijetio je da e suraivati s masama ako mu se bude diralo u vlast. Htjednu li mu parlamentarni prvaci nametnuti vladu, on e podrati Taaffea i na neki nain provesti ope izborno pravo; pristanu li da budu ministri pod njegovim uvjetima, izborna geometrija nee se mijenjati. Politiari nisu htjeli vlast, eljeli su samo sauvati povlateni poloaj svoje nacije ili klase, pa su objeruke prihvatili careve uvjete. U studenom 1893. Taaffe je otputen i osnovana je koaliciona, pseudoparlamentarna vlada. Poput Taaffeove, i to vlada je ovisila o carevoj volji. Podreenim narodima jo jednom je izdaleka predoena perspektiva ravnopravnosti, ali je ponuda, kao i svaki put, opet bila samo taktiki potez dinastije radi ouvanja svoje vlasti. Taaffe je pruio Austriji predah

146

od etrnaest godina, ali nije iskoriten kako bi valjalo. Sad se, posljednji put, dinastiji i Carevinskom vijeu pruila nova mogunost; ishod e iz temelja uzdrmati ustavnu Austriju. U roku od nekoliko godina svi e aliti za blaenim danima eljeznog kruga i Taaffeova prtljanja od danas do sutra.

147

XIV GODINE POMETNJE: OD TAAFFEA DO BADENIJA, 1893-97

Taaffeov pad doveo je austrijsku politiku na mrtvu toku. Njegov se sustav izvrsno poklapao s austrijskim prilikama, a sad nitko nije znao ime bi se mogao zamijeniti. Parlamentarne skuptine, navikle su da Taaffeu prijete kao uvod u pogaanje s njim, konano su ostvarile svoje prijetnje, ali nisu imale ni trunka elje da ga zamijene. Car ga je pustio da ode ne shvaajui razloge njegova pada, i bez ikakvc koncepcije neke alternative. Novi bi Kaiserminister bio beskoristan; samo bi produio Taaffeov sustav ali bez njegovih hokus-pokusa. A drugoga, caru prihvatljiva sustava nije bilo, jer je opozicija Taaffeu bila udruenija samo na pukoj negaciji. Stoga je Franjo Josip, koji je faktiki odluio da Taaffe ode, prebacio odgovornost na Carevinsko vijee; ako nije htjelo tolerirati carsku vladu, onda neka ima pseudoparlamentarnu vladu i pokae zna li bolje! Na udan, perverzan nain, u dogaajima od 1893. do 1897. ponovilo se, kao parodija, ono to se zbivalo 1848. i 1849. godine. Taaffe je bio neto cininiji i trivijalniji Metternich koji je ovisio o carskoj podrci i uvao carsku vlast lavirajui izmeu narodnosti i klasa. Onda mu je u studenom 1893. car otkazao podrku i dopustio jednu politiku intrigu, otprilike kako je Dvor dopustio carski prevrat od 13. oujka 1848. S Taaffeovim odlaskom, kao i 1848. s Metternichovim odlaskom, dinastija se nagla u neprilici, pa je ljutito gurnula problem pred svoje podanike, kao da su za sve zlo samo oni krivi; na kraju, izgubivi strpljenjc, pozvala je ovjeka vrste ruke u ono doba Schwarzenberga a sada Badenija da je spasi od njezina vlastita promaaja i odlunom akcijom uspostavi red. Meutim, tu analogija prestaje: dogaaji 1848. bili su stvarnost, dok su oni od 1893. do 1897 bili komedija, smiljena izvedba s izabranim glumcima koji pojma nemaju da u pitanju i nije nita stvarno. Ipak, iza bombastinih fraza i tatih linosti bilo jc neke stvarne pozadine: na kazalinim daskama Carevinskog vijea razarala se ustavna Austrija, to je odluilo o sudbini milijuna ljudi u Srednjoj Evropi, pa i dalje. Za Taaffeom je dola vlada koja je pretendirala da bude parlamentarna, vlada sastavljena od stranakih voa i stoga teoretski vie konstitucionalna. U stvarnosti,

148

stranke nisu nikad prihvatile ustav i nisu mogle nai nikakve osnove za sporazum. Svaka jc stranka ostala interesna skupina koja tei da od trenutnog ministra ishodi to vie za svoje posebne interese, pa je onda spremna da u opim pitanjima glasa s vladinom veinom. Stranke nije spajala ni odanost Carevini ni zajednitvo politikih nazora; nisu bile kadre ak ni da razrade neku zajedniku opozicijsku taktiku. Poljaci i veleposjednici bili su u parlamentu samo da bi pazili da vlada niim ne ugrozi njihove povlastice, Galiciju i veleposjede; Nijemci, u teoriji liberali, samo su se trsili da sauvaju poloaj Nijemaca kao dravnog naroda; mladoesi su kanili stvarati sve gore potekoe dok ec iznude priznanje jedinstva eke na ekoj osnovi. Od koalicije tako divergentnih i neodgovornih elemenata nije se mogla stvoriti nikakva prava vlada. Rjeenje jc bilo karakteristino za austrijsku ustavnu farsu: podmiivanje stranaka preneseno je iz Carevinskog vijea u vladu. Stranaki prvaci uli su u koalicionu vladu i ondje nastavili svoje meusobne konflikte stalno prijetei ostavkama ili prijelazom u opoziciju ako se ne udovolji njihovim partikularistkim zahtjevima. Nije se ni pokuao stvoriti neki koalicijski program ili postii dogovorno rjeenje onih pitanja na kojima jc pao Taaffe. Nastavljena jc politika d r a ba iz Ta af f e o v i h d a n a, sa mo t o v i e ni j e bi l o drabovatelja a nuditelji su se natjecali da naizmjenice zauzmu njegovo upranjeno mjesto. Vie nije bilo vladine politike pa je, kao u predoujskom razdoblju, njezino mjesto preuzela administracija. Slabost i zbrka u sreditu vlasti jest luksuz koji moe priutiti sebi samo drava koju dri eljezna konstrukcija birokracije; Austrija je pak dvadeset posljednjih godina svog postojanja ivjela samo u svom golemom organizmu dravnog inovnitva. Taj organizam funkcionirao jc i odravao dravu jo dugo nakon nestanka politikog ivota. To protuslovlje zbunjivalo je svojedobno promatrae s poetka dvadesetog stoljea, jer je teko povjerovati da jc jedno golemo stablo, snano poduprto eljeznim potpornjima, mrtvo samo zato to ne lista. Te dvije godine pseudoustavne vlade bile su ispunjene jalovim polemikama, vanim samo kao sredstvo kojim je vladina koalicija dobivala i gubila glasove. Ali jedna od tih debata pokazat e se presudnom; sluaj je htio da joj tema bude gimnazija u Celju, pitanje koje je samo po sebi otkrivalo sve bolesti Austrije i svu zamrenost nacionalnih kontroverzija. Pokrajina tajerska, u kojoj je Celje, imala jc njemaku veinu, a u svom sjevernom dijelu bila je iskljuivo njemaka; na jugu su trgovita bila njemaka a okolica slovenska, a kako jc migracijom sa sela stalno raslo gradsko stanovnitvo, to su se ta mjesta sve vie slovenizirala. Slovenci su poeli zahtjevati da gradovi udovolje njihovim kulturnim potrebama, napose da obuka u dravnim gimnazijama bude i na

149

slovenskom, a nc samo na njemakom jeziku. Zahtjev je tajerski sabor, sa svojom starom njemakom veinom, uporno odbijao, pa su ga Slovenci postavili u Carevinskom vijeu gdje su ih podrali esi. Taaffe jc 1888. bio odobrio slovenske razrede u gimnaziji u Mariboru, najveem gradu june tajerske. Ohrabreni time,. Slovenci su zatraili da se slovenski razredi otvore i u gimnaziji u Celju, manjem gradu dublje u slovenskom podruju gdje je premo Nijemaca ve opadala. Celje je raspalilo strasti, to Maribor nije. Maribor jc jo bio autentino njemaki iako su se slovenska djeca kolovala na svom jeziku; ali u Celju, im bi Slovenci dobili srednjokolsku naobrazbu na svom jeziku, vise se nitko ne bi sluio njemakim kao jezikom svoje kulture i Nijemci bi ostali bez Celja. Sline borbe vodili su suparniki eki i njemaki kolski savezi u bezbroj sela i gradia eke, ali je Celje stjecajem prilika kondenziralo antagonizam izmeu Nijemaca i Slovenaca u tajerskoj i tako postalo simbol borbe izmeu Slavena i Nijemaca irom Austrije. Taaffe je za budet 1888/89. bio kupio slovenske glasove obeanjem da e uvesti slovenske razrede u Celju; onda je sa sebi svojstvenom dovitljivou izbjegao da ga ispuni, pa je 1893. i pao, a nastava se u celjskoj gimnaziji i dalje odravala samo na njemakom jeziku. Zatim je dola koaliciona vlada koja je navrat-nanos stvarala veinu dijelei akom i kapom svakakva obeanja, a meu njima je ponovila i obeanje dano Slovencima jo 1888. godine. Kad se vlada prihvatila posla da ispuni svoja obeanja, oko celjske gimnazije iskrsnule su strahovite potekoe. Kad bi se uveli slovenski razredi, onda bi Nijemci ne samo tajerski zastupnici nego cijeli njemaki blok izali iz vladine veine; kad se slovenski razredi ne bi uveli, onda bi se Slovenci povukli i za sobom povukli i Celje. Cijele 1894. godine sav se austrijski politiki ivot vrtio oko celjskog problema. Nijemci nisu htjeli napustiti pionire njemake kulture na Jugu, a Slovenci se nisu htjeli zadovoljiti vladinom ponudom da se otvori druga, iskljuivo slovenska gimnazija u nekom drugom gradu gdje Nijemci nemaju tradicionalnog oslonca. Nije se mogao nai kompromis. U lipnju 1895. vlada je uspjela u Carevinskom vijeu progurati odluku o slovenskim razredima u celjskoj gimnaziji, na to su se Nijemci povukli iz vlade i koalicija se raspala. Tako je propao i posljednji pokuaj da se u Austriji vlada ustavnim putem. Odsad do Austrijom vladati carski povjerenici, od kojih e neki izmusti od Carevinskog vijea neku krtu snoljivost, dok se veina njih nee na nj ni obazirati. Ustavna je Austrija odumirala i propadala zbog neodgovornosti politikih prvaka. Veina tih politiara uvaavala je potrebu da Carevina bude jaka, i osim njemakih ekstremista nitko od njih nije elio da je uniti, samo to nikad, nemajui vjere u sebe, nisu uoili da Carevina ovisi o njima. Od prethodnih generacija naslijedili su pouzdanje u

150

vlast, a nisu shvaali da su, postavi ministri, oni ta vlast; mislili su da postati ministar znai samo sebi osigurati bolju poziciju s koje e se pogaati za svoje partikularne interese. Osim toga, Austriju je pogaala pravna zbrka nastala primjenom triju ustavnih sustava Listopadske diplome, Veljakog patenta i ustavnih zakona iz 1867. godine to su se naslagali jedan na drugi a da im nisu rijeena meusobna protuslovlja. Pokrajine su iz godine u godinu stjecale sve veu samoupravu, ali nisu se koristile za onu svrhu koju su im svojedobno bili namijenili jo njihovi feudalni gospodari da sprijee irenje etnikih sukoba izvan pokrajinskih granica. Naprotiv, da bi se nacionalne skupine navele na priznanje sredinje vlasti, doputeno im je da svoje pokrajinske svae prenesu u Carevinsko vijee. Kao i uvijek, habsburka je drava eljela priznanje, pa makar zbog toga bila raskomadana. Njemaka manjina u Celju pozivala je u pomo Nijemce cijele tajerske, a ovi su opet mobilizirali Nijemce iz eske, Bea, pa ak i iz Bukovine. Slovenska veina u Celju, nadjaana njemakom veinom u tajerskoj, obratila se Slovencima Kranjske, a ovi su dobili podrku eha i maloruskih zastupnika onkraj Karpata. Unato svom imenu, Reichsrat nije bio nikakvo Carevinsko vijee nego zbor zaraenih nacionalnih grupacija; ak su i veleposjednici, navodni Austrijanci, pretpostavljali da su Austrija i veleposjed jedno te isto. Neodgovornost politikih voa poticala je, ak i silila cara da vlast zadri u svojim rukama. Ipak, njih je samo odgovornost mogla otrijezniti. Meunacionalni sukobi, koji su pokopali Austriju, bili su dokaz opeg uvjerenja da je Austrija vjena. U caru je iz godine u godinu samo jaala odlunost da svoju vlast ne dijeli s neodgovornim politiarima, a politiari su iz godine u godinu, nemajui udjela u vlasti, postajali sve neodgovorniji . Na jedan drugi nain, austrijskoj dravi smetala je i njezina mo; nije doivjela da joj djelokrug reducira kakvo sretno razdoblje laissez-fairea, i zato je razloga za meunacionalne konflikte bilo mnogo vie. Nije bilo privatnih kola ni bolnica ni samostalnih sveuilita, pa je drava, u svom beskrajnom paternalizmu, obavljala svakakve danosti, od veterinarske slube do graevinske inspekcije. Svako postavljanje uitelja, eljeznikog posluitelja, bolnikog lijenika, poreznika, bio je znak za meunacionalni sukob. Nadalje, kapitalistika privreda traila je od drave da joj pomogne carinskim olakicama i subvencijama; to u svakoj zemlji izaziva onu; Ruka ruku mije, a nacionalizam je pruio razlog vie da se ruke miju. Poduzetnici Nijemci traili su od drave pomo u ouvanju svojih privilegija, a poduzetnici esi traili su od drave pomo da isprave stare nepravde. Prva jc generacija nacionalnih suparnika bila proizvod sveuilita te se borila za mjesta na najvioj strunoj razini:

151

njihovi sukobi ticali su se svega nekoliko stotina p o l o a j a u d r a v n o j s l u b i . i d u a j e ge ne r a c i j a bi l a pl o d opeg osnovnog obrazovanja pa se tukla za triava mjesta dravnih inovnika kakvih je bilo u svakorn selu, a otuda su i meunacionalni sukobi pri kraju stoljea bili masovniji. kolovana ovjeka ekala je dravna sluba u svakoj struci osim novinarstva donekle, prava; ipak su te dvije samostalne profesije najvie ovisile o nacionalizmu. Obje su pridonijele da se zane nacionalna borba i obje su ivjele od nje. Obje su bile iskljuivo urbane profesije i, prema tome, u staroj Austriji iskljuivo njemake u toj mjeri da su u Ugarskoj, gdje nije bilo dovoljno obrazovanih Nijemaca, njihova mjesta morali preuzeti idovi. Nacionalizam jc provalio kad se seljacima, poto su se opismenili, prohtjelo da itaju novine, i kad im se, poto su osloboeni, prohtjelo da ue pravo. Prije nacionalnog buenja, Slovenac s ambicijom da postane novinar mogao se zaposliti samo u mjesnom njemakom listu, gdje jc bio u neravnopravnom poloaju sa svojim kolegama Nijemcima. im bi se seljaci i nekvalificirani radni c i n a u i l i i t a t i , spremno bi prihvaali bilo kakve d r u gorazredne slovenske novinc, a i dojueranji Nijemac je mogao napraviti karijeru piui na slovenskom. Tako je slovenski prvak u Kranjskoj vie od jedne generacije nosio neprijeporno njemako ime. U Trstu jc slovenski prvak imao talijansko ime, a talijanski prvak slovensko; ni prvi ni drugi ne bi se po svojim sposobnostima popeli tako visoko i ubrali toliko aplauza da su ostali kod svog naroda. I odvjetnicima je nacionalizam donio blagostanje, ili bar glas. Polupismeni rumunjski seljak pravda radije se obraao loem odvjetniku koji govori rumunjski, nego dobro potkovanom i iskusnom s kojim bi mora o mu c at i na n je ma ko m. U sv ak o m jc gra di u nacionalni odvjetnik bio sredite nacionalnog pokreta: samo je on mogao upuivati svoje sunarodnjake i nai sud pred koji e iznijeti njihove zahtjeve. Ljudi su veinom, pa i u slobodnim profesijama, bili savjesni i marljivi. Nacionalizam je bio utoite onima koje su snale tegobe tvorniaru kojem je profit padao, studentu koji nije uspio diplomirati, kirurgu koji je zabrljao operaciju. Malo je ljudi koji se zadovoljavaju onim to postiu u ivotu; zato je bilo mnogo onih koje je, nekog prije nekog poslije, privukao nacionalizam. Meutim, pri kraju devetnaestog stoljea, industrijski radnik i teak (ali nc bogati seljak) jo su bili daleko od nacionalizma. Oni su jo prihvaali vlast, iako skeptinije nego u doba Radetzkoga. Austrija se industrijalizirala: u ekoj je teka industrija bacila u zasjenak tradicionalne obrte, a po gorskim dolinama Kranjske i tajerske nicale su eljezare. A tvornice su grobari svake tradicije i potovanja. Seljak jc skidao kapu vlastelinu a cara je smatrao mnogo veim i beskrajno

152

dalekim vlastelinom; unato Kudlichovu djelu 1848, seljak je bio neiji. Tvorniar nije skidao kapu nikome, a tvorniki radnik, kad bi i taknuo kapu pred svojim poslodavcem, nije bio njegov nego je i stvarao sindikate da bi mu obuzdao mo. Izmeu grada i sela nije bilo otre podjele, pa se gubitak potovanja prenosio iz prvog u drugo. Mase vie nisu bile podsvjesno austrijske, ali jo nisu bile ni nacionalno svjesne, te bi se moda i priklonile Austriji da im je to Austrija imala to ponuditi. Tradicionalni austrijski stalei bili su zemljina aristokracija i birokracija, nekad zavaene a sad u slozi. Ni jednoj ni drugoj, poloaj i nazori nisu doputali kontakte s narodom. Plemii su u austrijskom narodu gledali proirenje svoga seljatva, s jedinom funkcijom da plemstvu omoguuje raskoan ivot, a birokrati su narod poznavali samo kao objekt uprave pa je za njih traiti od masa neki austrijski duh bilo isto to i takvo neto traiti od njihovih pisaih stolova. Osim toga, to dva austrijska stalea vezivala je lojalnost caru, a u borbi protiv liberalizma, koji je ugroavao carevu samostalnu vlast, bill su iscrpli svu svoju energiju. Sam Franjo Josip nije prezao od toga da manipulira narodima, pa i da ih huka jedne na druge; jedini mu jc cilj bio da sprijei svako mijeanje u vojsku i vanjsku politiku to su dva presudna zahtjeva svakog pravog liberalizma. Konano jc u devedesetim godinama postalo jasno kakvom je cijenom plaena pobjeda nad liberalizmom: da bi se habsburka vojska spasila od nadzora parlamenta, buroazija je skrenuta na kolosijek meunacionalnih sukoba, a sad su ti sukobi zaprijetili raskolom u austrijskoj dravnoj vlasti, pa i samoj habsburkoj vojsci. Ideal vjernosti vrhovnom gospodaru rata mogao jc odgovarati plemstvu koje je sluilo u oficirskom koru, pa birokraciji koja je skupljala poreze za vojsku, pa i neukom seljatvu od kojeg se nekada stvarao vojniki i podoficirski kadar. Ali nije odgovarao privrednim i intelektualnim slojevima buroazije, niti industrijskom radnitvu, a nije odgovarao ni seljatvu im je ono steklo osnovno obrazovanje. Franjo Josip je bio car bez ideja; to mu jc bila snaga koja mu je omoguila da se odri. Meutim, potkraj devetnaestog stoljea dravu su tvorile i vodile ideje; kako habsburka dinastija nije mogla odglumiti nacionalistiku preobrazbu kao to je to izvela kua Hohenzollerna, morala se pronai neka austrijska ideja. Kao geslo bilo ju je svugdje, ali u praksi nije nikad ostvarena. Dinastija je raspolagala samo jednom tradicionalnom idejom, iako je za Josipa II bila privremeno naputena: saveznitvo s Katolikom crkvom. Habsburku je dinastiju od rane propasti spasila protureformacija, to jc austrijska kua sve do svoga kraja dijelila s papinstvom univerzalistiki karakter. Franjo Josip se najprije posluio svojom apsolutnom vlau da poniti odluke Josipa II i obnovi savez s

153

Katolikom crkvom u borbi protiv liberalizma, a Taaffe ga je jo jednom obnovio nakon antiklerikalne buroaske vlade. Savez nije bio savren. Crkveni su dostojanstvenici bill Austrijanci i sveenstvo njemakih seoskih podruja bilo jc spremno da svoje seljatvo nahuka protiv liberalnog Bea, ali Crkva nije mogla dopustiti da se od nje otue uskrsnuli narodi, naroito kad su joj naoigled konkurirale Pravoslavna i Unijatska crkva, kojima nije bilo teko da se poistovjete s narodom. Jer, Crkva je postojala jo prije Habsburgovaca a postojat e i poslije njih, pa iako je favorizirala dinastiju, morala je misliti i na budunost. Unato tome, austrijsku ideju u njezinoj posljednjoj verziji onoj to je, iako na slabim nogama, nadivjela i dinastiju i Carevinu ipak je stvorio katolicizam. Kransko-socijalistika stranka, koju je organizirao Lueger, bila je prvi pravi pokuaj Crkve da poe s masama, demokratskiji pa i demagokiji pokuaj od svoga pandana u Njemakoj, Stranke centra. Kranski socijalisti apelirali su kod seljatva na njegov tradicionalni klerikalizam, a ipak su ga oslobodili ovisnosti o vlastelinu; tovie, unato seljakovoj odbojnosti prema gradu, uspjeli su ga udruiti sa sitnim trgovcem i obrtnikom koje je ugrozio razvoj krupne industrije. Faktiki je Kransko-socijalistika stranka bila austrijska verzija francuske Radikalne stranke (pa ak i radikalizma Lloyda Georgea u Engleskoj), samo to je djelovala u suradnji sa Crkvom, a ne protiv nje. Cilj joj je bio da malog ovjeka zatiti od drutava s ogranienim jamstvom i sindikata, od banaka i lananih trgovina, pa i od veleposjeda i mehanizirane poljoprivrede. Nastojala je da razbuktane politike strasti skrene na Crkvi bezopasne tokove: bila je antiliberalna, antiidovska, antimarksist i ka i a nt i k a pi t al i st i k a. Str a na ki pr va c i z nal i su dobro to rade: iako su budili niske strasti, naroito antisemitizam, smatrali su da uvijek mogu obuzdati strasti koje izazivaju. Ja odluujem tko jc idov, izjavio je Lueger i odluno titio svakog idova koji se drao daleko od liberalizma i marksizma. A Seipel, kasniji prvak, o antisemitizmu svoje stranke rekao jc da je to za rulju. Ni na kraj pameti mu nije padalo da e jednog dana rulja umoriti njegovog nasljednika 1 . Kranski socijalizam bio jc pokusaj da se brka po blatu a ostane ist. Kao stranka malog ovjeka, bila je po ovlatenju carska; njezini prvaci znali su koliko vrijedi nadvojvodski patronat. U prvi mah su austrijski tradicionalisti bili zaprepateni demagogijom kranskih socijalista: Franjo Josip je u devedesetim godinama
1

prolog

stoljea etiri puta odbio da potvrdi Luegerov izbor za

Kancelara Dollussa kuga su 1934. ubili austrijski nacisti. (Prev.)

154

gradonaelnika Bea. A onda jc 1897. Lueger ipak prihvaen i dinastija je potvrdila da je nala novog saveznika. U devedesetim godinama, dok se dizala oluja nacionalizma, u Austriji se uvrstio jo jedan veliki, univerzalni pokret i donio jo jednu neoekivanu podrku univerzalistikom carstvu i dinastiji. Godine 1889. Viktor Adler okupio je razasute austrijske marksiste u Socijaldemokratsku stranku Austrije. Iste godine osnovana jc i Druga intcrnacionala, a marksizam se ve bio udaljio od nakana svog osnivaa. Marxova se politika strategija temeljila na iskustvima neuspjeha 1848. godine. Prodornim vienjem Marx jc uoio nevoljkost njemakih liberala da preuzmu odgovornost vlasti. Tu nevoljkost pripisao jc njihovu strahu da e izgubiti svoje posjede, te jc vjerovao da te nevoljkosti nee biti u radnikoj klasi koja nema to izgubiti. Marx jc bio prvenstveno i iskljuivo revolucionar. Nije propovijedao revoluciju zato da bi se ostvario socijalizam, nego jc postao socijalist zato da bi se ostvarila revolucija. Slagao se s tim da socijalistika stranka mora pridobiti povjerenje masa vodei ih u svakodnevnoj borbi oko boljih nadnica i radnih uvjeta, ali mu je cilj bio usmjeren na tren kad e socijalisti osvojiti vlast i sruiti postojei drutveni poredak. Njemaki socijaldemokrati, najvea marksistika stranka na svijetu, ubrzo su taj tren osvajanja vlasti prepustili dalekoj budunosti, a austrijski socijaldemokrati slijedili su primjer svojih njemakih kolega. Poput liberala koje su osuivali, i oni su ustuknuli pred odgovornou i dinastiji prepustili da preuzme zadatke koji su njima bili preteki. Koliko su kranski socijalisti bili buntovnici, toliko su socijaldemokrati bili revolucionari samo na rijeima. Marksistiki socijalizam bio jc teoretski univerzalan: propovijedao je jedinstvo radnike klase koja nema domovine i zamiljao je socijalistiku Evropu bez ratova meu dravama i bez nacionalne mrnje. On jc, kao i tradicionalne vladajue klase, u nacionalizmu gledao iskljuivo buroasku ideologiju: meunacionalne sukobe smatrao jc sredstvom kojim se kapitalisti slue da bi snage drave koristili protiv svojih inozemnih suparnika i da bi radniku klasu skrenuli s puta borbe protiv svoga pravog neprijatelja. U praksi je Marx bio rob etrdesetosmake revolucionarne psihologije: priznavao jc zahtjeve samo historijskih naroda, iako u konkretnom sluaju historijsko revolucionarnih, to jest Nijemaca, Poljaka, Talijana i Madara, 1 dok jc slavenski
1

Pa i u njihovu sluaju osim Nijemaca, samo s rezervama. Italijo e uvijek gospodariti Njemaka. Madare je podravao zbog nade, koja se izjalovila, da e pomoi Beu u listopadu 1849. Restauraciju Poljske zahtijevao je kako bi se izazvao revolucionarni rat s Rusijom koji je Marx smatrao nunim za ujedinjenje Njemake; meutim, u sluaju revolucije u Rusiji, Marx i Engels su predlagali da Poljsku podijele Rusija i Njemaka. Engels je 23. svibnja 1851. pisao: Ako bi se Ruse moglo pokrenuti, trebalo bi se udruiti s njima i

155

nacionalizam odbacivao kao rekcionarnu prevaru. Prihvatio je poljsku tezu da su Rutene galicijske Maloruse izmislili Habsburgovci kao oruje protiv Poljaka, i podupro je Engelsovo miljenje da su eki i hrvatski nacionalni pokreti 1848. bill iskljuivo u slubi dinastije i feudalizma, to da je slavenskim narodima Austrije, kojima nedostaju elementarni uvjeti nacionalne opstojnosti, sueno da ih apsorbira revolucionarna socijalistika Njemaka. To uvjerenje o povezanosti Slavena i reakcije potvrdila mu je ruska intervencija u Ugarskoj 1849. godine. U ezdesetim godinama je panslavist Bakunjin osporio i konano razbio Marxov utjecaj u Prvoj internacionali, to je jo vie produbilo Marxovu odbojnost prema Slavenima. Mrnja prema Slavenima odvela je Marxa i Engelsa na neke udne staze. U svojoj fanatinoj rusofobiji uvjerili su same sebe da je Otomansko Carstvo idealna drava za izravan ulazak u socijalizam, bez ikakva prijelaznog kapitalistikog razdoblja; Gladstoneovo oduevljenje balkanskim narodima otpisali su kao sljepariju engleskog kapitalizma. ak su doli dotle da slave Disraelija kao pobornika borbe protiv ruskog carizma za slobodu i socijalizam. Prema tome, socijalistika Evropa, kakvu je Marx zamiljao bila bi zapravo njemaka Evropa, u kojoj bi se kao suradnici tolerirali Madari, Turci, moda i Poljaci. Takvo su gledite zastupali i njemaki liberali, a to se toga tie, i Habsburko Carstvo u svojoj dualistikoj formi jer su i u njemu Madari, Poljaci i bosanski Turci uivali povlastice dravnog naroda. Kako je industrija bila najrazvijenija na njemakim podrujima Austrije, to su prve voe austrijske socijaldemokracije bili Nijemci koji gotovo da i nisu htjeli uti za nacionalni problem: u njegovu oitovanju gledali su smicalicu kojom se radnici s niim standardom, esi i Slovenci, koriste kao trajkolomci protiv sindikalno organiziranih radnika Nijemaca. tovie, kako marksizam nije razvio nikakvu socijalistiku teoriju meunarodne trgovine, austrijski socijaldemokrati gledali su Habsburku Monarhiju s naivnim cobdenizmom 1 i pozdravljali je kao golemo podruje slobodne trgovine. Uostalom, ambicioznom sindikalnom sekretaru vie je godilo da ima svoje lanove i u Lavovu i u Trstu, od Karpata do Alpa, nego da budu ogranieni na Be i nekoliko okolnih gradova. Uz to, kako je Habsburko Carstvo donosilo blagostanje bekim krupnim kapitalistima, to je donosilo blagostanje i bekim radnicima koje su ti kapitalisti zapoljavali. Tako je Karl Renner, socijalistiki autoritet u nacionalnim
Poljake prisiliti na uzmak.
1

Prema Richardu Cobdcnu (1804-1865), engleskom industrijalcu politiaru zagovorniku slobodne trgovine. (Prev.)

156

pitanjima, osudio one koji se slau s madarskim zahtjevom za punom nezavisnou, jer da je za austrijski kapital ugarsko trite neusporedivo vanije nego to jc marokansko za njemaki kapital. Njemaka socijaldemokracija bar se protivila imperijalistikim planovima Njemake u Maroku, dok su austrijski socijaldemokrati podravali beki ekonomski imperijalizam u Ugarskoj i pogotovo na Balkanu. U istom duhu je jedan njemaki socijalist podrao njemaki imperijalizam u prvom svjetskom ratu: Propast njemake industrije bila bi i propast njemake radnike klase. Tako e poslije i jedan britanski sindikalni funkcionar, postavi ministar vanjskih poslova, opravdati britanske imperijalistike posjede u istonom Sredozemlju i Perzijskom zaljevu time to bi njihovim gubitkom britanski radnik osjetio manjak u svojoj platnoj vreici. Ako dakle radnik hoe da s gospodarom dijeli njegov plijen, onda mora oekivati da e s gospodarem dijeliti i njegovu propast. No, dok su s jedne strane podravali jedinstvo Habshurkog Carstva i tako masama negirali nacionalna prava, s druge su strane socijaldemokratski politiari ipak za sebe zahtijevali nacionalne slobode. Marx je pretpostavljao da e voe radnike klase imati i klasni svjetonazor, a u praksi je socijalistiki politiar ili sindikalni funkcionar bio intelektualac, s graanskim shvaanjima jednog uitelja ili birokrata. Socijalistiki prvaci bili su obrazovani ljudi intelektualnih sposobnosti kojima je proizvodnja bila isto tako tua kao i samome Marxu, pa nisu bili ni imuni od nacionalistikih manija svoje klase im bi se nenjemaki radnici organizirali, dobili bi i svoje predstavnike, koji bi bili isto tako nacionalno svjesni kao i njihove kolege intelektualci. Otuda je slijedilo da su austrijski socijalisti podijelili sindikate, pa i samu stranku, na nacionalne sekcije ujedinjene samo nominalno. Tako su se poslovi u stranci i sindikatima dijelili, i udvostruavali, po nacionalnom kriteriju, iako su socijaldemokrati svima ostalima poricali pravo da primijene to isto naelo. Socijalisti su drugih narodnosti s marksizmom nedvojbeno primili donekle i njemaku boju, pa je u tom smislu austrijska socijaldemokracija proirila austrijsku ideju. Stranka je bila najjaa u Beu, te je Be i dao pokretu mislioce i ljude od pera. Ovi su pak, u pravom bekom stilu, spajali smjele teze s krotkim zakljucima: revolucionarnim frazama irili su diljem Carevine shvaanja bekih radnika koji su ivjeli od narudbi velikih austrijskih zemljoposjednika i kapitalista. Kako bilo da bilo, devedesetih godina su i kranski socijalizam i socijaldemokracija davali dojam antidravnih pokreta. Zbog neuspjeha koalicione vlade 1895, Franjo Josip je bio prisiljen da se odrekne politikog sustava kojim se sluio, bilo u liberalnoj ili

157

konzervativnoj formi, jo od 1867. godine. Stranke nisu bile kadre da stvore vladu, i pogaati se s njima nije imalo smisla. inilo se da je jedini izlaz u jakom ovjeku, spasitelju koji e se nametnuti autoritetom odozgo. Taj novi i, kako e se pokazati, posljednji spasitelj Monarhije bio jc Badeni, galicijski namjesnik. Badeni jc imao, uz Poljacima svojstvenu prilagodljivost, sve potrebne kvalifikacije. Bio je plemi i caru vjeran sluga, a istodobno i liberal, pa i ant- iklerikalac blagog tipa kao svi Poljaci, centralist; kao namjesnik bio jc poduzetan i efikasan, a smatralo se da je suvremenih politikih ideja. Problemu opeg izbornog prava, u kojem se nisu znali snai parlamentarni polit i a r i , pristupio je na svoj inventivan nain: p r i h v a t i o j e naelo, ali se pobrinuo da od toga ne bude tete. Tako jc 1869. godine postojeem kurijalnom sustavu dometnuta i peta kurija s opim izbornim pravom koja je dala sedamdeset dva zastupnika. S tipino aristokratskom lakomislenou, Badeni je raunao da e se ti demokratski izabrani zastupnici zadovoljiti poloajem parlamentame manjine. U svakom sluaju, Badeniju je to bilo neto sporedno. Poput mnogih drugih i prije i poslije njega, bio je uvjeren da moe srediti sukob izmeu eha i Nijemaca. Prva mu je briga bila ekonomski dogovor s Ugarskom koji je trebalo izglasati 1897, a raunao je da e to postii s liberalnim blokom Poljaka, Nijemaca i umirenih eha. Jo vie od toga, kanio je obnoviti mo Austrije i tako Ugarskoj nametnuti posve nove uvjete nagodbe. A onda su mu, zbivanja na meunarodnom planu odjednom odrijeila ruke. Austro-Ugarska vie nije bila evropska potreba, sa svim koristima i tetama koje joj je to donosilo. Kalnokyjevo obraanje njemakom liberalizmu 1893. godine propalo jc gotovo odmah. A 1894. godine Caprivi je postao oprezan i nije htio angairati Njemaku protiv Francuske, to je Kalnoky smatrao nunim da bi se Engleska pridobila za akciju na Istoku. Dapae, krenuvi drugim kursom, Caprivi je sporom oko doline Nila udaljio Englesku od Centralnih sila. U jesen 1894. godine Caprivi je otiao s poloaja, a novi njemaki kancelar Hohenlohe vratio se Bismarckovoj konzervativnoj politici nastojei da obnovi prijateljske odnose s Rusijom i odustajui od favoriziranja Poljaka. Tako su i Kalnokyjeva vanjska politika i austrijska koalicija izgubile podrku Njemake. Kad se 1895. u Engleskoj vratio na vlast Salisbury, Kalnoky je zakljuio da mu se prua nova prilika. Britanska se flota, posljednji put, pripremila da ue u Tjesnace. Ali takvoj politici vie nije bilo mjesta. Onemoguli su je praktiki francusko-ruski pakt a moralno pokolj

158

Armcnaca. Potkraj 1895. godine Engleska se faktiki odrekla obrane Oto manskog Carstva. Au stro-Ugarska je preputena samoj sebi, izgubivi svog posljednjeg, slabog saveznika kad je Italija doivjela katastrofu s Etiopijom. U oaju izolacije, Kalnoky je bio primoran da sw okrene Vatikanu kao jedinoj nadi da parira francusko-ruskom savezu. Da bi se dodvorio Vatikanu, pokuao se umijeati u ugarske unutranje stvari i obuzdati antiklerikalizam koji je madarskom ovinizmu najnoviji rezonator. Ali su Madari podigli takvu prainu da je Kalnoky morao otii s poloaja. Tad se s problemima izolacije i prijetee katastrofe na Balkanu suoio njegov nasljednik Goluchowski. Rusija se, po svemu sudei, spremala da zauzme Bospor, a ni Njernaka ni Engleska nisu bile voljne pomoi Austro-Ugarskoj da se tome odupre. Onda je najednom, potkraj 1896, to opasnost minula. Francuska je sprijeila ruski potez; pa i inae je Rusija bila okrenula pogled na Daleki istok, gdje je vidjela lake a mnogo vee dobitke. Tako je 1897. godine Goluchowski, bez ikakve osobne zasluge, postigao s Rusijom sporazum kakav je izmicao svakom austrijskom dravniku jo od Metternicha; i to ga je postigao ak bez ikakva mahanja konzervativnom solidarnou, kako je to Metternich morao. Kao Poljak, Goluchowski je u Rusiju gledao i s odbojnou i prijekim okom, ali su ga izolacija i njemaki pritisak primorali da prihvati rusku ponudu. U svibnju 1897. Austro-Ugarska i Rusija su formalno zakljuile sporazum o Balkanu, Rusija da bi imala slobodne ruke za Daleki istok, a Austro-Ugarska faille de mieux; to je bio sporazum jedine vrste koju je Habsburka Monarhija uope ikad mogla prihvatiti, sporazum o to duljem odgaanju istonog pitanja. Istok je, suvremenim argonom reeno, stavljen na led; suprotno oekivanjima, ostao je na ledu deset godina. Austro-ruski sporazum donio je AustroUgarskoj veliko olakanje, ali i veliku opasnost. Vie nije morala strahovati od rata s Rusijom i nije morala traiti saveznika; prestala je ugaati raspoloenju Talijana, a ni Njemaka je nije vie brinula. S druge strane, otklanjanjem ruske opasnosti izgubila je i posljednji trun svoje evropske misije. Vie nije bilo vanjske opasnosti da obuzda unutranje strasti; Nijemci i dva dravna naroda koji su se najvie bojali Rusa, sad su se mogli okrenuti protiv Monarhije gotovo isto tako razorno kao 1848. godine. Austro-ruskim sporazumom Monarhija je ula u dugo razdoblje kriza, ovaj put unutranjih kriza; a kako one nisu rijeene, Monarhija je slabija nego ikad doekala novo razdoblje vanjske krize koje je poelo 1908. godine. S otklanjanjem opasnosti na Istoku poklopio se Badenijev veliki potez, a u efektima toga poteza odmah su se oitovale posljedice austro-ruskog sporazuma. To je bila uredba od

159

5. travnja 1897. kojom se odreuje da njemaki i eki budu jezici unutranje slube u cijeloj ekoj. 1 Formalno nepristrana, uredba je esima donijela pobjedu u meunacionalnom sukobu, to e rei u borbi oko mjesta u birokratskom aparatu. Svi su esi uili njemaki kao meunarodni jezik, dok je u njemakim kolama u ekoj saborskom odlukom od 1868. bila zabranjena nastava na drugom pokrajinskom jeziku, to jest na ekom. Zahtjevom da se za primanje u dravnu slubu moraju znati oba jezika, esi su dobili monopol na slubene poloaje u pokrajini. Badeni je svoju uredbu objavio bez ikakve pripreme; poput tvoraca Listopadske diplome, nije bio kadar shvatiti pojmove kao to je masovni otpor iii masovna podrka. Austrijsko plemstvo, kojem je Austrija zbilja bila na srcu, pa i sam car, nalazili su se u neizbjeivom kripcu: Carevina se mogla ouvati samo kad bi pridobila podrku austrijskih naroda, a narodi pak, im bi se pomirili, likvidirali bi aristokratske privilegije i carevu svemo. Na Badenijevu uredbu planulo je ogorenje Nijemaca to se zbog stalnog slabljenja njihove ranije nadmoi gomilalo ve od 1879. ili jo od 1866. godine. Nijemci iz eke obratili su se svojim sunarodnjacima irom Austrije, pa i onima u Njemakoj, Schonerer je konano doekao svoj trenutak. Sve dotle je Njemaka nacionalna stranka, koju je on osnovao 1885, ostala brojano mala skupina grlatih nasilnika. Sad je Schonerer stao na elo njemakog pokreta za obnovu jedinstva Carevine na njemakoj osnovi. Inae je on osobno imao drukiji cilj: raunao je da e nasiljem, na koje je hukao, izazvati kaos u Carevini i tako utrti put stvaranju Velike Nje make. Njemaki nacionalisti, predstavnici dravnog naroda, istupali su kao da govore u ime neke potlaene manjine, a sekundirali su im i njemaki umjerenjaci, pa ak i njemaki socijaldemokrati. U svojoj taktici ugledali su se na irsku opstrukciju u Westminsteru. No,dok su Irci samo eljeli raskinuti vezu s Engleskom, u ovom sluaju su Nijemci eljeli, bar teoretski, ouvati jaku Carevinu pa je ispalo kao kad bi u britanskom parlamentu engleski predstavnici pribjegli opstrukcji da bi demonstrirali protiv Iraca. Osim toga, Nijemci u Carevinskom vijeu nisu imali ni duha ni inventivnosti kojima su se odlikovali njihovi irski uzori: ti junaki zastupnici dravnog naroda bili su huliganski bukai. Satima su se derali i lupali nogama, tukli akama po klupama i tintarnicama gaali predsjedatelja, da bi se na koncu tek policijskom intervencijom okonala ta parodija predstavnike vlasti. Schonerer i njegovi suradnici su se iz Carevinskog vijea obratili ulici. U Beu,
Njemaki je ostao iskljuivi jezik korespondencije s drugim pokrajinama i sredinjim vlastima, zatim vojne administracije, pote i telegrafa, te financija.
1

160

Grazu i Salzburgu gomile bogatih i uglednih graana demonstrirale su isto onako estoko kao gladne rulje 1848. godine. Po cijeloj Njemakoj drali su se zborovi i slale poruku solidarnosti. uveni povjesniar i dini liberal Mommsen je pisao: Mozak eha ne shvaa rezone, ali shvaa batine. Ovo je borba na ivot i smrt. U toj krizi Badeni je pokazao da nije ni sjena nekog predestiniranog spasitelja Habsburke Monarhije. Navikao na neartikulirano gunanje maloruskog seljaka, Badeni je bio nemoan pred gomilama dobro odjevenih i uhranjenih njemakih izgrednika. Pozvati trupe protiv kapitalista Monarhije nije mogao, a okrenuti lea buroaziji i obratiti se irim masama kranskih socijalista i socijaldemokrata koje nisu bile toliko zaraene agresivnim nacionalizmom, nije htio. Oduvijek je polazio od toga da ima posla s neukim seljatvom osamnaestog stoljea i u njegovu razmiljanju nije bilo mjesta irokom otporu njegovoj aristokratskoj volji. Sva se Austrija uzdrmala i u studenom 1897. Franjo Josip je otpustio ovjeka koga je bio pozvao da mu spasi Carevinu. Od 1848. jo se nije bilo dogodilo da masovne demonstracije iznude otputanje jednog ministra. Njemaki su nacionalisti bili zapanjeni svojim uspjehom, a mase koje su ih slijedile bile su jo i vie, prestraene njime. Jer, da je Schonerer postigao svoj krajnji cilj i sruio vlast, od toga bi najtee i najprije stradala njemaka buroazija. Schonerer je elio razbiti Habsburku Monarhiju i njezin teritorij prikljuiti Njemakoj Hohenzollerna, a to nije odgovaralo tenjama goleme veine austrijskih Nijemaca. Beka je svjetina htjela da Be bude prijestolnica velikog njemakog carstva, a ne da se sroza na razinu provincijskoga grada. Pobuna protiv Badenija bila je kulminaciona toka njemake destruktivnosti koja je vie od iega drugoga pridonijela unitenju Habsburke Monarhije. Austrijski Nijemci nisu bili dovoljno jaki da Austriju ouvaju kao njernaku nacionalnu dravu, a nisu htjeli dopustiti da se ona pretvori u nadnacionalnu dravu. Osvojiti dinastiju nisu mogli, a zbaciti je nisu smjeli; mogli su joj samo bacati klipove pod noge u svakom njezinu konstruktivnom pokuaju. Dinastija je zacijelo zasluila poraz. Samo se poraz i mogao oekivati od pokuaja da meunacionalne probleme sredi jedan poljski aristokrat bez ikakva iskustva u ustavnoj vlasti. Franjo Josip je svalio krivnju na politiku neodgovornost naroda i njihovih voda, a upravo je tvrdoglava obrana dinastike moi onemoguila narode da steknu politiko iskustvo. Franjo Josip je bio dobronamjeran, eljan da ouva svoje carstvo, pa i da se brine za svoje podanike, ali nije bio kadar da se odrekne ni djelia vlasti koju je naslijedio. Golema austrijska struktura bila je podignuta oko habsburke kue, all je mogla opstati samo kad bi prestala biti monopol dinastije. To objanjava slom Austro-Ugarske.

161

Badenijeva uredba bila je posljednji pokuaj dinastije da se trgne s mrtve toke meunacionalnih sukoba u Austriji; dodue, bit e i nakon toga nekih reformskih planova, ali se Franjo Josip prestao nadati promjeni nabolje to se samo borio da ne bude promjene nagore. Planovi i napori na poetku dvadesetog stoljea bit e obrambeni. Nakon Badenija, dinastija e se zadovoljiti uvanjem svoga lijesa.

162

XV UGARSKA NAKON 1867: KALMAN TISZA I MADARSKO SITNO PLEMSTVO

U poetku dvadesetog stoljea istodobno su i u Austriji i u Ugarskoj izbile politike krize. Obje je izazvao graanski nacionalizam: u Austriji je to bila posljedica industrijskog razvoja a u Ugarskoj posljedica propadanja poljoprivrede. Kapitulacija Franje Josipa pred Ugarskom 1867. godine imala je paradoksalan uinak: madarsko je sitno plemstvo postiglo politiki uspjeh upravo u trenu svoje ekonomske propasti. Ukidanjem tlake 1848. godine, koje su dosljedno proveli Bachovi husari, poelo je propadanje sitnog plemstva, a zapeatile su ga eljeznice i konkurencija amerikog ita. Njegove posjede preuzeli su magnati kojima je ukidanje tlake ilo u raun i koji su svojim kapitalistikim snagama mogli izdrati nalet svjetske konukurencije. Od 1867. do kraja stoljea nestalo je vie od sto tisua samostalnih zemljoposjednika, to se vie od treine Ugarske naglo u rukama magnata a petina u vlasnitvu trista obitelji. Sitno plemstvo, lieno zemlje, spasio je od totalnog nestanka novi karakter ugarske drave. Do 1848. se ugarski dravni aparat sastojao od Ugarske kancelarije u Beu i aice inovnika u petanskom Namjesnitvu, koji su prepisivali njezine odredbe i otpremali ih u ezdeset tri upanije, autonomna tijela kojima je kao iz hobija upravljalo sitno zemljoposjedniko plemstvo. Dravni aparat to ga je 1867. predao Franjo Josip bio je ogromna birokratska organizacija stvorena po austrijskom modclu, s dravnim eljeznicama, dravnom potom, driavnom zdravstvenom slubom i dravnim kolstvom; taj dravni aparat, to su ga stvorili Bachovi husari, sad je uposlio bezemljako sitno plemstvo. upanije su opet dobile svoju historijsku autonomiju, ali to nije znailo mnogo; jedina im jc samostalna funkcija bila razrezivanje i skupljanje zemljarine, nekad jedini izvor dravnih prihoda, a sada, kao i u drugim zemljama, zanimljiv ostatak prolosti. Tipini je sitni plemi s poetka devetnaestog stoljea bio neuk poljoprivrednik, upuen samo u tradicionalno pravo, koji nikad i nc ide dalje od upanijskog centra, osim moda jednom u ivotu kao zastupnik u sabor u Bratislavi. A tipini sitni plemi s poetka dvadesetog stoljea bio je dravni inovnik koji ivi u Budimpeti i raspolae u najboljem sluaju starom porodinom kuom, ali nema zemlje, osim ako mu plaa i nuzzarada nc omoguuju da dri kakvo nerentabilno imanje. Tako se sitno plemstvo, Po tradiciji protivnik centralizirane drave, sad poistovjetilo s njom; u poetku dvadesetog stoljea birokratski

163

jc aparat upoljavao etvrt milijuna madarskih sitnih plemia. Ti sitni plemii raspolagali su samo nekim primitivnim administrativnim iskustvom u upanijama., ali su za poloaje bili kvalificirani samim time to su bili Madari. Kao i u Austriji, nacionalno pitanje postalo je borba za mjesta u birokratskom aparatu, a u Ugarskoj jc to borba bila dobivena unaprijed. Suoeno s opasnou konkurencije ostalih narodnosti, madarsko sitno plemstvo nijc se usudilo da provede odredbe zakona o narodnostima iz 1868. godine. S druge strane, da bi sebi olakalo posao, trailo jc znanje madarskog jezika od svih stanovnika Ugarske. Nije bilo nikakvih dravnih kola, ni osnovnih ni srednjih, ni za jednu nacionalnu manjinu; srednje kole koje su Slovaci bili otvorili za sebe, zatvorene su 1874; a 1883. je u sve kole uveden madarski kao obavezan jezik. Kulminacija takve politike bio je zakon o kolstvu to ga je 1907. predloio Apponyi, po kojem su nastavnici morali polagati posebnu zakletvu vjernosti i mogli biti otputeni ako im aci nc bi znali madarski. Slino tome, madarsko se sitno plemstvo oborilo na svako politiko oitavanje drugih narodnosti istjeralo je iz skuptine njihove malobrojne predstavnike i osudilo njihove organizacije. Takvim je sredstvima madarsko sitno plemstvo steklo i ouvalo monopol na dravnu slubu i slobodne profesije. Na poetku dvadesetog stoljea u Ugarskoj su 95 posto dravnih inovnika, 92 posto upanijskih inovnika, 89 posto lijenika i 90 posto sudaca bili Madari. Od listova ih je 80 posto bilo madarskih, a ostali su bili preteno njemaki: tri milijuna Rumunja imalo je 2,5 posto listova, dva milijuna Slovaka 0,64 posto, a trista tisua Malorusa 0,06 posto. Lov na dravnu slubu odvuklo je madarsko sitno plemstvo i u Hrvatsku, a kako je ondje na elu uprave bio ban Madar, Hrvatski je sabor bio nemoan. eljeznice, kontrolirane iz Budimpete, uvele su madarske slubenike irom Hrvatske, a posluile su i kao sredstvo daljnjeg slabljenja Hrvatske time to je ugarska uprava sprijeila svaku eljezniku vezu izmeu Zagreba i Bea, te prisilila hrvatske eljeznice na neprirodnu vezu s Budimpetom. ak jc i sam Hrvatski sabor 1887. djelomice varirano tako to je inovnicima s privremenim boravkom u Hrvatskoj dano glasalo pravo, iako su imali i stalno boravite i glasako pravo u Ugarskoj. Madarski nacionalizam nije bio ekskluzivan: kako jc to pokazala pobjeda dualizma. Madari su se odlikovali neprispodobivom politikom vjetinom. Svjesni da su Madari u Ugarskoj manjina, madarsko sitno plemstvo nastojalo je da jaanje narodnosti onemogui pridobivanjem njihove malobrojne narodne inteligencije. Mnogo ga se vie ticalo kako sprijeiti razvoj slovake ili rumunjske buroazije, nego kako poveati vlastiti madarski narod, te se nije mnogo brinulo o obrazovanju

164

madarskog seljatva; uostalom, nekakva samostalna seljaka stranka, pa makar u njoj bili i sami Madari, mogla bi sitnom plemstvu ugroziti monopolni poloaj. Tako jc madarski vladajui sloj vrbovao novake iz svih narodnosti, premda najvie Nijemce i idove. Nijemci, naputeni od Bea a jo vie od Njemake, zadrali su svoj dominantni poloaj u trgovini i industriji, iako esto tako to su se s vremenom madarizirali. A idovi, izronivi iz geta kao to je sitno plemstvo izronilo iz upanija, bili su najistaknutiji zagovornici asimilacije, te su knjievnosti i umjetnosti dali genijalnost koja je domaem sitnom plemstvu nedostajala. U samoj Ugarskoj ni jedna narodnost nije bila sposobna za organizirani otpor. U Transilvaniji su Rumunji oduvijek dobivali neko ohrabrenje iz Bukureta; na jugu Srbi nisu dobivali neku osobitu stimulaciju izvana, ali su bili svjesni postojanja samostalne Srbije. S druge strane, u Rumunjskoj jc nakon rusko-turskog rata 1877-78. cijela jedna generacija proivjela u strahu od Rusije, a Srbija je od 1881. do 1903. ovisila o Beu. Slovaci i Malorusi iz sjeverne Ugarske bili su u jo gorem poloaju, jer onkraj granice nisu imali matinu domovinu kojoj bi se mogli obratiti. Slovaci i esi bili su podijeljeni vie nego ikad u svojoj povijesti. Od pokuaja da se stvori zajedniki ehoslovaki jezik bilo se odustalo, a meu Slovacima jc jo samo protestantska manjina gajila neke simpatije prema esima. Pa i slovako luteranstvo jc u svojoj mrnji prema Madarima radije trailo nadahnue od Njemake nego od Praga. Inae su malobrojni slovaki prvaci bili katoliki sveenici, a oni su, udruivi se s ugarskom klerikalnom strankom, uzeli antisemitizam za osnovno naelo politikog programa slovakog nacionalizma. Tako su Slovaci praktiki dokazali tonost optubi madarskih i njemakih liberala da su reakcionari, klerikalci, antisemiti i habsburgofili. Madari su Slovacima onemoguili razvoj vlastite svjetovne graanske klase i tim uspjehom od njih stvorili, i u Ugarskoj i poslije, u nezavisnosti, politiki najnezreliji i najneodgovorniji narod Srednje Evrope. Politiki ivot Malorusa zakarpatskog podruja bio jc jo siromaniji. Nacionalni opstanak sauvali su samo zahvaljujui svom unijatskom sveenstvu, a upravo im jc to unijatska vjera, kao i u Galiciji, onemoguila bilo iju podrku. Odbila ih jc i od Poljaka i od carske Rusije, a u Ugarskoj su Malorusi bili previe zaostali da bi harem i sanjali o nekoj nezavisnoj Ukrajini. Ti Slovaci i Malorusi imali su jednu zajedniku nadu Ameriku, gdje e sebi nai novu domovinu ili njezin supstitut. Ako seljak ve naputa vlastitu zemlju, nije reeno da mora ostati u najbliem gradu; moe isto tako prijei ocean, pa su potkraj devetnaestog stoljea Slovaci i Malorusi ponijeli sa sobom u Ameriku nacionalnu kulturu koju u Evropi nisu smjeli gajiti. Kao i svi emigranti, drali su se svojih tradicija vie od

165

sunarodnjaka koje su ostavili za sobom; postali su bogati ameriki roaci koji se vraaju u domovinu da povedu nacionalnu borbu amerikim metodama, ili koji je pomau s one strane oceana. tavie, slavenski doseljenici u Americi su ak utjecali na amerike politike nazore: izvornoj ideji obrane demokracij e d o me t n u l i s u n o v i d e a l bor be z a n a c i on a l n o samoodreenje, time su utrli put amerikoj intervenciji 1917. godine, koja jc zapeatila sudbinu Habsburke Monarhije. Gledajui s to strane, Madari bi se mogli hvaliti da su i na taj nain bili glavni akteri propasti Monarhije. Hrvatska je predstavljala poseban problem nc samo Madarima nego i samim Hrvatima. I 1848. i poslije, Hrvati su se borili za historijska prava Hrvatske, a nc za nacionalnu slobodu; ilirska ideja kojom se neko vrijeme zanosio Jelai, bila jc jedna od onih izuzetnih vizija kojima se odlikovala to velika revolucionarna godina. Hrvatsko se sitno plemstvo bilo pouzdalo u carevu zatitu, a kad ga jc Franjo Josip iznevjerio, nije znalo smisliti neku novu politiku. Hrvatskim saborom dominirala je Stranka prava koja jc jednako zahtijevala dravna prava Hrvatske i jednako ivjela u svijetu snova o srednjovjekovnim pravima, iz kojeg su Madari bili umakli. Stranka prava bila jc klerikalna, konzervativna i prohabsburka; jedini nacionalistiki element bio joj je antagonizam prema Srbima, koji su, nakon ukljuenja Vojne krajinc u Hrvatsku 1868. godine, sainjavali etvrtinu stanovnitva. Potlaenoj klasi ili naciji najvea jc utjeha kad se osjea superiorna prema drugoj, jo gore potlaenoj; stoga su madarski gospodari Hrvatske smiljeno favorizirali Srbe da bi Hrvate hukali na njih. Kad su se u Stranci prava nagli ljudi koji su odbijali da im sukob sa Srbima bude alfa i omega politike aktivnosti, stranaka je veina formirala istu stranku prava to e rei istu od svakog traga realizma. Kao i obino, najzagrieniji eksponenti tog krutog rodoljublja bili su konvertiti: Frank, voda iste stranke prava, bio je idov koji jc postao Hrvat iz klerikalnog entuzijazma. Hrvatska, umjetno odvojena od Austrije strogom ugarskom granicom i liena ak i svoje jedine luke Rijeke, ostala je sve do dvadesetog stoljea zaostala agrarna zemlja. Unato tome, u Zagrebu se iz slobodnih profesija razvila odreena graanska klasa, klasa sa suvremennim nazorima i suvremenim obrazovanjem. U Zagrebu je 1874. godine osnovano sveuilite, koje dodue nije uivalo ugled kao prako, a inteligencija je konano dala nacionalnu politiku koja nije bila tako sterilna kao zahtjevi za historijska prava to su ih postavljali sitni plemii i umirovljeni oficiri, od kojih se dotle sastojao Hrvatski narod. Na elu tog novog pokreta bio je akovaki biskup Strossmayer, sin puanina, to se do buenja svojih nacionalnih osjeaja bio visoko popeo u crkvenoj hijerarhiji, pa i na Dvoru.

166

Strossmayer je bio istinski tvorac jugoslavenske ideje, pa bi bio i zaetnik jugoslavenske nacije da se ona ikad ostvarila. Dok je Gaj, osniva ilirizma, stavljao akcent samo na zajedniki jezik, Strossmayer se pozivao na zajedniku prolost i nagovjetavao budue kulturno zajednitvo. Ta njegova vjera bila jc intelektualan tour de force visokog reda. Srbe, Hrvate i Slovence otro su dijelili i povijest i politika pripadnost; dijelila ih je i religija i kultura. Zapravo, da bi se na svjetlo dana iznijelo njihovo zajedniko slavensko podrijetlo, bili su potrebni etnografi i arheolozi; otuda i vanost arheologije i narodnih muzeja u stvaranju osjeanja jugoslavenstva. Srbi su bili pravoslavni, s jakom, iako dalekom bizantskom prologa, a Hrvati i Slovenci katolici. Hrvatska je imala svoju historijsku dravu, a Slovenci su spadali u unitarnu Austriju i imali svoje zastupnike u Carevinskom vijeu; Srbi su svojedobno bili potlaeni, i pod Turcima i pod Madarima, a ipak su sad imali samostalnu iako minijat u r n u Sr b i s u b or b o m d o l i d o sl obode a ka ni li su se i dalje boriti i protiv Turaka i protiv Habsburgovaca; Hrvati, iako takoer ratoborni, tukli su se za Habsburgovce i nadali se da e pod obnovljenim habsburkim okriljem opet doi do svojih prava. Hrvati su prezirali barbarske Srbe i njihov balkanski mentalitet; a zapravo, srpski su intelektualci stjecali kulturu izravno iz Pariza, dok su je Hrvati primali izopaenu i ogrubjelu njemakim kanalima. Nigdje vie u Monarhiji nije bilo dvaju naroda toliko odijeljenih prolou. Jugoslavenska ideja bila je intelektualna tvorevina, a ne rezultat nacionalnog razvoja. Strossmayer je pripadao habsburkom svijetu iako se bunio protiv njega; razoaran ispraznom dinastikom idejom, traio je drugu, kreativniju. Cilj mu je bio da narode zblii, a nc da ih razdvaja nacionalnim dravama, i vjerovao je da se to moe izvesti stvaranjem zajednike kulture. Kad su Hrvati na njegovu inicijativu osnovali akademiju znanosti mono oruje u borbi za nacionalnu slobodu nazvali su jc Jugoslavenskom akademijom, a on joj je oporuno ostavio svoju jedinstvenu zbirku talijanskih majstora. To je bio vjeran odraz intelektualne strukture jugoslavenske ideje: Strossmayer se obraao svoju koji posjeuje umjetnike galerije, i vjerovao je da ce ga, iz1aui mu talijanske majstore, odueviti za jugoslavensku ideju. I nije se prevario. Zagrebaka graanska inteligencija krenula je za Strossmayerom pa je Zagreb postao rodno mjesto junoslavenskog pokreta. A kako Hrvatska ne bi mogla biti dominantna snaga junoslavenske zajednice, niti bi se hrvatska dravna prava mogla uklopiti u jugoslavenski nacionalizam, kao to su se eka dravna prava uklopila u eki nacionalizam, ti su zagrebaki intelektualci postali integralni Jugoslaveni. Srbi, s druge strane, ve su imali svoju dravu i nisu bili tako osjetljivi na ari talijanskih majstora;

167

praktiki im jc cilj bio da proire Srbiju, pa su u jugoslavenskoj ideji gledali samo pomono sredstvo da to i ostvare. Kao predstavnici prave nacionalne drave, smatrali su da e svakoj junoslavenskoj zajednici oni dati dinastiju, povijest i kulturu; za tradicije Hrvatske tu nee biti mjesta. Kako je takav ishod bio jasan, hrvatski su nacionalisti postali ogoreni protivnici jugoslavenske ideje, a takva je odbojnost bila Beogradu nezamisliva. Tako je Zagreb postao istodobno i matica junoslavenskog pokreta i sredite otpora toj ideji. Praktiki je suradnja Srba i Hrvata bila vrlo slaba. U Srbiji nije bilo Hrvata, a u Hrvatskoj je izmeu ta dva naroda oduvijek bilo sukoba i trvenja. S1oili su se samo u Dalmaciji koja nije bila matina domovina ni jednima ni drugima. I jedni i drugi su u njoj uivali liberalizam koji je omoguila ustavna Austrija. Dalmatinski Hrvati nipoto se nisu eljeli pripojiti Hrvatskoj jer bi time potpali pod madarsku vlast, a dalmatinski Srbi nisu se mogli nadati ujedinjenju sa Srbijom jer ih je od nje razdvajala Bosna i Hercegovina. Stoga im je bilo lako da se kao Jugoslaveni udrue protiv Talijana. Tako je Hrvatsko-srpsku koaliciju, koja jc toliko plaila posljednju generaciju austrijskih dravnika, zapravo zaela austrijska politika, i do nje nikad ne bi dolo da je ovisila samo o Srbiji i Hrvatskoj. To je bila tvorevina ljudi koji nisu bili optereeni domovinskim tradicijama i nenavistima, kao to je ehoslovaka bila tvorevina eha i Slovaka iz Moravske, ili, jo dalje, iz Sjedinjenih Drava. Jugoslavenska je ideja u teoriji obuhvaala i Slovence, ali su oni od nje praktiki bili odijeljeni rigidnom ugarskom granicom te im je Be bio blii od Beograda, pa i od Zagreba. Slovence su u borbi protiv Nijemaca i Talijana podravali esi, a ne Hrvati niti Srbi, a da bi ouvali tu podrku, bila im je potrebna unitarna austrijska drava. Tako je junonoslavensko pitanje ovisilo samo o odnosima izmeu Hrvata i Srba, a njih, osim u Dalmaciji, ne bi zdruile nikakve Strossmayerove plemenite ideje da nije bilo bezumlja i nacionalistikog nasilja Madara.1 Vatreni nacionalizam madarskog sitnog plemstva nije bio samo sredstvo kojim je ono od manjine uvalo svoj monopol na dravnu slubu, nego i njegovo novo i presudno oruje u vjeitoj borbi s magnatima. Magnati, kozmopolitski dvorani s golemim feudima u pitanju, nastojali su se pogaati s Habsburgovcima jo od mira u Szatmru, suprotno sitnom plemstvu kojem je, skueno vidikom to nije sezao dalje od upanije, oduvijek bila odbojna veza s habsburkom dinastijom. To je bio obrazac 1848: sitno je
Strossmayerova ideja jugoslavenstva obuhvaala je i Bugare. Ali, previe bismo se udaljili od nae teme kad bismo razmotrili zato ta ideja o kulturnom zajednitvu nije nikad nala odjeka u bugarskom politikom ivotu.
1

168

plemstvo veinom ostalo uz Kossutha, a magnati su se, osim rijetkih izuzetaka kao Andrssy, okrenuli protiv njega. To je bio obrazac razdoblja uoi dualizma: magnati, zajedno s Andrassyjem, i prosvjeenije sitno plemstvo podravali su Deka, dok je masa sitnog plemstva prihvatila oporbenjatvo Klmna Tisze. Nakon 1867. situacija se preokrenula. Magnati vie nisu servilno obigravali oko Dvora prosjaei darovnice, jer su postali samostalni krupni agrarni kapitalisti, a sitno plemstvo vie nije zlovoljno amilo u svojim upanijama, nego je ulo u dravnu slubu i o njoj ovisilo. Sad je sitnom plemstvu bila potrebna veza s Habsburgovcima da bi ouvalo snagu ugarske drave. Istodobno, da bi to dravu moglo iskoritavati, htjelo je sprijeiti svako habsburko presezanje pa je posve rado plaalo svoju slobodu time to je potovalo prerogative Krune u poslovima vojske i vanjske politike. Simbol te promjene i istinski tvorac te nove Ugarske bio je Kalman Tisza, koji je zdruio svoje i Dekove pristae te 1875. postao ugarski ministar predsjednik. Ubudue bit e vjeran sluga Franje Josipa; nee biti Madara koji bi bio vei dualist i pokorniji u stvarima vanjske politike od Tisze, biveg predvodnika otpora nagodbi. Tako je u krizi oko Bugarske 1887. godine Tisza branio carevu vanjsku politiku ak i od Andrassyjeve kritike. Samo politikom uvanja vlastitih interesa Tisza i njegovi sljedbenici iz sitnog plemstva ne bi se mogli odrati: Kossuthov je ideal bio duboko prodro, a nacionalno osjeanje se jo prekalilo u razdoblju gorkog iskustva od 1849. do 1867. godine. Tiszi i njegovim mame1ucima neprekidna hajka na narodnosti bila je nuna kao dokaz da su, unato pokornosti Franji Josipu, ostali dobri Madari. Ali ni to podilaenje madarskom ovinizmu nije bilo dovoljno; u sredinjoj Ugarskoj, s nadmono madarskim stanovnitvom, birake su se mase uporno drale koutovskih ideja. Da bi tome doskoio, Tisza je pribjegao neoekivanoj izbornoj geometriji ogromnim izbornim kotarevima, ak i od 10 000 biraa, u krajevima nastanjenim Madarima, a malenim, pa i od samo 250 biraa, u podrujima s nacionalnim manjinama; kako je u ovim potonjima malo tko znao madarski, odluka je ovisila samo o nekolicini funkcionara. Na taj se nain reim madarskog monopola odravao posredstvom tih depnih kotara s nemadarskim stanovnitvom. Taj genijalni sistem pomrsio je raune magnatima. Mislili su da e im dualizam osigurati visoke poloaje sa astima i probicima; poput engleskih vigovaca, oni su u dravnim slubama gledali sustav sinekura za aristokraciju. Sad im je, meutim, mjesta preuzelo pauperizirano sitno plemstvo, od njih marljivije a manje zahtjevno; i magnati su bili potpuno iskljueni iz vlasti. Nakon Andrssyjeva odlaska 1871. godine vie nije

169

bilo magnata na poloaju ugarskog ministra predsjednika, a kad je Andrssyjevim padom 1879. ostalo upranjeno mjesto ministra vanjskih poslova, Tisza uope nije zatraio da bude popunjeno madarskim magnatom. Okrenulo se kolo sree. Magnati su kanili da se s pomou sitnog plemstva nametnu caru, a umjesto toga se sitno plemstvo uz pomo cara nametnulo njima. Magnati su bili na sto uda. Njihov tradicionalan utjecaj na Dvoru vie nije vrijedio; sami su bili krivi to se Franjo Josip odrekao izravne vlasti u Ugarskoj, a njemu je u svakom sluaju Tisza odgovarao bolje od njih, oholih i neodgovornih. Uz to, njih je ekonomska politika silila da istupaju kao protivnici habsburke veze: bile su im potrebne visoke carine na ito kako bi osigurati umjetno visoke profile od svojih golemih posjeda, i stoga su svake desete godine, kad se obnavljao carinski sporazum, morali u Ugarskoj raspaljivati nenavist prema Austriji. Agrarni protekcionizam je od ugarskih magnata napravio madarske nacionaliste, upravo kao to je od pruskih junkera napravio njemake nacionaliste; a Ugarska je, da Austriju i ne spomenemo, morala jesti skup kruh radi nacionalne ideje. Tako su se magnati, po odgoju kozmopoliti a historijski izdajnici ugarskc nezavisnosti, morali natjecati u madarskom nacionalizmu s kalvinistom i vlastelinom Tiszom, mnogo iskrenijim Madarom. U ovinizmu na unutranjem planu nisu ga mogli nadvisiti; hajci koju su Tisza i mameluci vodili protiv narodnosti nije se imalo to dodati. Tiszina jedina slabost bila je pozitivno dranje prema idovima. To je iskoristio grof Aladar Zichy, voda klerikalne i antisemitske Narodne stranke. Ali nije imao uspjeha: idovskim trgovcima i lihvarima, to su doli iz Galicije, bili su vie pogoeni Slovaci i M a l o r u s i n e g o i t a k o j e f a n a t i n i a n t i s e m i t i zam od Zichyja napravio faktiki borca za Slovake. A time zacijelo nije mogao stei simpatije Madara. Nita se nije moglo postii ni nekom plemenitijom linijom od Tiszine, politikom suradnje medu narodnostima. Madarski narod sastojao se od dravnih inovnika, seoske vlastele i bogatih seljaka; medu njima nije bilo intelektualnih talenata, pa je stoga razvoj madarske kulture bio preputen Zidovima, a ovi su, kao konvertiti, bili jednako uskogrudni. Pa i Dekovo umjerenjatvo bilo je iskljuivo taktike naravi, a na to taktiku se veina Madara i osvrtala s otvorenom porugom. Madarski je nacionalizam imao preduboke povijesne i drutvene korijene a da bi mu na elu bila neka graanska inteli gencija; upravo zato i nije mogao dati ovjeka plemenite duge, jednog Strossmayera ili Masaryka. Kad je Mihly Krolyi, posljednji magnat, pred propast Carevine poeo zagovarati naelo nacionalne ravnopravnosti, uspio je samo da ga zamrze kao neprijatelja Velike Madarske. Magnatima je dakle u borbi protiv Tisze bio preostao jedino vanjski ovinizam. S

170

obzirom na to da u utrci za madarizacijom nisu mogli pobijediti, morali su se istaknuti rodoljubljem u vanjskoj politici. Tako je, na primjer, Andrassy 1887. napao Klnokyja to nije zaratio s Rusijom u obranu Bugarske, a to on sam, Andrssy, nije uinio 1878. godine u obranu Turske. Kossuthu je inae Rusija bila tek drugi neprijatelj, prvi mu je bila dinastija. I sad su magnati, Kossuthovi neprijatelji 1848, preuzeli njegovu borbu protiv dinastije, jedinu borbu u kojoj im Klmn Tisza nije mogao konkurirati. Tisza i sitno plemstvo postali su branitelji dualizma, dok su Andrassy, sin tvorca dualizma, Apponyi, izdanak generacija habsburkih diplomata, i poslije Mihly Krolyi, potomak tvorca mira u Szatmaru, postali zagovornici personalne unije, zahtijevajui da Ugarska ima vlastitu vojsku, to bi posredno znailo i da vodi vlastitu vanjsku politiku. Kossuth se u izgnanstvu ve odavno bio odrekao takva programa, zagovarajui podunavsku konfederaciju bez Habsburgovaca. Ali to uope nije zasmetalo magnate koji su, dapae, prisvojili Kossutha kad je on umro 1894. te su mu tijelo slavodobitno prenijeli u Budimpetu, a njegova beznaajna sina, koji se takoer vratio, postavili na elo Stranke nezavisnosti. Patriotizam magnata dobio je jo jai impuls krizom u agraru koja je dosegla kulminaciju potkraj devetnaestog stoljaa. Suoeni sa seljakim nemirima, i jo k tome ugroeni savezom poljoprivrednih radnika, magnati su revolt protiv veleposjednika skrenuli na Hofburg, a u upotrebi njemakog kao komandnog jezika u vojsci otkrili uzrok svim nedaama Ugarske. Uz to jc austro-ugarski sporazum u svibnju 1897. uklonio sigurnosni ventil eventualne antiruske politike. A im nije bilo ruske opa snosti na Istoku, magnati su svu paljbu svog patriotizma usmjerili na dinastiju. Badenijevim slomom raspala se ustavna vlast u Austriji, to je magnate oslobodilo i posljednjih nedoumica. Nestao je strah da e se protiv njih mobilizirati neka jedinstvena Austrija. Nadalje, kako se Carevinsko vijee otelo kontroli, nije se mogao ni izglasati carinski sporazum koji je istekao 1897, pa je morao ostati na snazi stari sporazum sve do 1903. godine. To je pak donijelo nove isprike i nove formalne ustupke Ugarskoj: Franjo Josip je prestao biti car-kralj, jedna osoba, da bi postao car i kralj, dvije osobe. S meteom u Austriji, inilo se da Franjo Josip ne moe odoljeti napadima na dualizam pa jc pokrenuta otra kampanja protiv jedinstvene vojske. Tako je, trideset godina nakon nagodbe, ustavna vlast u Austriji doivjela slom a dualizam je ogromnom veinom osporen u ugarskom parlamentu. Kriza u Austriji otvorila jc vrata krizi Carevine. Prvu su krizu izazvali Nijcmci, dotle dravni narod, a drugu su izazvali Madari, jo uvijek dravni narod. Ta dva povlatena naroda ni slutila nisu da trea kriza sazrijeva u duhu nekolicine hrvatskih intelektualaca, kao posljedica toga to je H r v a t s k u d i n a s t i j a

171

i z n e v j e r i l a a M a d a r i j e U roku od deset godina junoslavnsko ce pitanje zasjeniti i ustavnu zbrku u Austriji i vrenje u Ugarskoj; a za dvadeset godina e na izazov jugoslavenstva pasti i habsburka dinastija i hegemonizam Nijemaca i Velika Ugarska.

172

XVI PRIVID DEMOKRACIJE: BABLJE LJETO HABSBRUKE MONARHIJE, 1897-1908

Padom Badenija u Austriji i agitacijom protiv jedinstvene vojske u Ugarskoj doao je kraj suradnji dinastije s njemakom buroazijom i madarskim sitnim plemstvom koja je bila inicirana 1867. godine. Kako im nije prijetila nikakva opasnost izvana, dravni narodi mogli su preuzeti i parafrazirati programe iz 1848. Dinastija je reagirala sporije nego 1849, ali na kraju djelotvornije: svjesna da je ona potrebna dravnim narodima kako bi odrali svoje gospodstvo, znala je da ih moe natjerati na poslunost ako im zaprijeti da e im uistinu uskratiti podrku. Franjo Josip se skanjivao da se poslui tom prijetnjom, jer jc oduvijek vjerovao samo u mo oruanih snaga, a sad vie ni u nju. U doba imbecilnog cara Ferdinanda, ljudi su brojili mjesece do punoljetstva Franje Josipa kad e mladi i energini car spasiti Austriju. A sad, s ostarjelim Franjom Josipom, samo su doekali kad e umrijeti pa da Austriju spasi njegov mladi i energini nasljednik. Najprije je taj spasitelj imao biti Rudolf, sin jedinac Franje Josipa: on je prilino kritiki gledao na voenje dravnih poslova i kanio je spasiti Carevinu neto jaom dozom njemakog liberalizma, pa bi se dobro sloio s Fridrihom III koji je imao sline planove za Njemaku. Na svoju i tuu sreu, Rudolf jc poinio samoubojstvo. Novi spasitelj, koji je poeo dizati svoj glas kritike potkraj stoljea, bio je Franjo Ferdinand, carev neak. Silovit i reakcionaran autokrat, Franjo Ferdinand je manijaki naglaavao dinastiki autoritet, a ipak je uzeo za enu djevojku nekraljevske krvi, suprotno dinastikim pravilima. U politikim planovima misao vodilja mu je bila klerikalizam. Iako jc bio ratoboran despot, kanio je s pomou kranskih socijalista slomiti njemaku buroaziju, a s pomou slovakog i rumunjskog seljatva madarsko sitno plemstvo. Poslije e se izjasniti za federalizam, ali bi to bilo samo obino proirenje pokrajinske autonomije, remont Listopadske diplome, a nipoto neki sustav nacionalne slobode. Naime, poput svih svojih konzervativnih prethodnika, i Franjo Ferdinand je mrzio nacionalne pokrete im bi postali demokratski, to mu je eka, pa i hrvatska buroazija bila isto tako antipatina kao i njemaka. Franji Josipu je smetalo njegovo upletanje i ignorirao je njegove planove; ali stalna nadvojvodina kritika ipak ga je natjerala na otpor i to naroito madarskim zahtjevima. Za Badenijem su u Austriji slijedile tri godine interregnuma sa zaudnim nizom predsjednika koji su pokuavali svakakvim maioniarskim trikovima slijepiti ono to je Badeni razbio za sva vremena. Ba kao to bi Badeni bio zadovoljan da je mogao vratiti Taaffeovo blago nezadovoljstvo, tako bi i Badenijevi nasljednici bili sretni da su mogli

173

vratiti blaene dane nacionalnih trvenja oko gimnazije u Celju. Ministri vie nisu sanjali kako ce rijeiti nacionalno pitanje; najvii im je cilj bio da lanovi Carevinskog vijea prestanu tintarnicima gaati predsjedatelja. Nikakvo rjeenje nije bilo mogue: Nijemci su prijetili nemirima ako se Badenijeva uredba ne povue, a esi su prijetili istom mjerom ako se ona povue. Na poetku 1898. godine austrijska je vlada pokuala s kompromisom: eki i njemaki jezik upotrebljavat e se u unutranjoj slubi samo u mjeovitim okruzima eke, te e se znanje oba jezika traiti samo od inovnitva koje e sluiti u takvim podrujima. To jc pogodilo i jedne i druge: esi nisu htjeli odstupiti od jedinstva historijske eke, a Nijemci su se bojali da e im esi preoteti mjeovite okruge. Moralo se odustati od kompromisa. esi su se zadovoljavali time to je Badenijeva uredba na snazi iako to praktiki nije imalo vanosti, jer se znanje oba jezika moglo zahtijevati samo od novoprimljenih inovnika. Nijemci su se smekali uvjeravanjem da e se uredba prije praktine primjene modificirati ili, ak, povui. Unato gorljivom nacionalizmu, njemaka se buroazija u golemoj veini zaprepastila to je dopustila da je Schnerer povede, i on vie nikada nee postii svoj uspjeh iz 1897. godine. Zajedno sa svojom malobrojnom skupinom pristaa okrenuo se otvoreno protiv dinastije i svega to je povezano s njom; zagovarao je komadanje Carevine pa je agitirao i protiv katolicizma, dinastike vjere. Odbojnost prema Schnereru navela je umjerene njemake prvake da na Duhove 1899. objave svoj program najvaniju deklaraciju ciljeva austrijskih Nijemaca izmeu programa iz Linza 1882. i Uskrnjeg programa 1915. Suprotno onome iz Linza, u ovom programu izloeni su pogledi Nijemaca vjernih Carevini, eljnih da jc sauvaju i ojaaju. I oni su prihvatili zamisao iz Linza da se od Austrije odreu one dvije pokrajine u kojima nema ire njemake manjine pa se mogu bez vee tete predati historijskim narodima; Galicija i Dalmacija bi imale pravo na svoj pokrajinski jezik, u prvoj poljski, u drugoj talijanski. 1 U ostalom dijelu Austrije narodnosti bi se mogle sluiti svojim jezikom samo u lokalnim poslovima (to je ve bila praksa), a njemaki bi ostao jedini jezik javne upotrebe. Bilo je to pravo oitovanje njemakog Biederkeita: Nijemci su bili pripravni da uslue Poljake i Talijane nanosei veliku nepravdu Malorusima i Hrvatima; osim toga, sav im se ustupak sastojao u tome da njemake vie ne bude dravni jezik nego jezik javne upotrebe. Naravno, nakon onakva ponaanja Nijemaca 1897. godine bilo bi teko braniti njemaki kao jezik neke superiorne kulture.
To su zapravo bili ustupci vodeim narodima, a ne nacionalnoj pravdi. Poljaci su imali tek neznatnu veinu u Galiciji a Talijana je u Dalmaciji bilo samo tri posto stanovnitva.
1

174

Unato svemu, Duhovski program inio se znakom da su Nijemci voljni da se vrate na ustavnu politiku i na suradnju u iznalaenju nekog rjeenja. Da bi se smirili, u listopadu 1899. povuena je Badenijeva uredba, a njemaki potvren kao jedini jezik unutranje slube (to jc u praksi sve vrijeme i bio). esi su to uredbu, a ne situaciju prije nje, smatrali statusom quo s kojeg se moe pregovarati; htjeli su da oni ine ustupke a ne da se bore za njih. Stoga je sad na njima bio red da organiziraju opstrukciju, a u tome su im izvrsnu poduku bili dali Nijemci: opet se u Carevinskom vijeu lupalo po klupama, letjele su tintarnice, a gomile uglednih ekih graana demonstrirale su ulicama Praga. Povlaenje Badenijeve uredbe nije oznailo samo kraj epizode s Badenijem, nego i kraj razdoblja ustavnog politikog ivota austrijske buroazije. Franjo Josip jc odustao od nastojanja da sastavi vladu koja hi uivala podrku veine u Carevinskom vijeu; odrekao se ak i pokuaja da mu, prema slovu ustava, Carevinsko vijee odobri oporezivanje. Jo od Taaffeova pada, prave dunosti ministara obavljali su stalni funkcionari, a onda je 1900. Franjo Josip odustao od postavljanja parlamentarnih ministara i resore povjerio birokratima; elnik tih birokrata, sad s titulom premijera, samo je teretu svojih slubenih danosti dodao odreen kontakt s Carevinskim vijeem. Novi je sustav smislio i usavrio Koerber, stalan funkcionar koji jc 1900. postao premijer. Argument je nagao u lanu 14. ustavnih zakona iz 1867. kojim je car ovlaten da u sluaju potrebe poduzme izvanredne mjere. Sad je sve, od budeta nanie, postalo izvanredna mjera. U teoriji, to mjere moglo je osporiti Carevinsko vijee veinom glasova, ali se toga Koerber nije bojao: Carevinsko vijee nije bilo kadro stvoriti neku veinu ni u tome ni u bilo kojem drugom pitanju. Uz to je Koerber, za svaki sluaj, tjeio stranke lokalnim koncesijama kolom, eljeznicom, cestom cininijom austrijskom varijantom one: Ruka ruku mije, ime se svojedobno Blow odravao u Njemakoj. Carevinsko vijee nije predstavljalo vie nita, bilo je samo sastajalite gdje se Koerber i stranaki prvaci mogu pogaati; nije imalo nimalo utjecaja na politiku, a njegovi lanovi nisu se mogli nadati nikakvoj javnoj karijeri. Dosegli su najvii domet srednjoevropskih politiara kao vjeiti i beskorisni opozicionari. Kako jc elio u svoju vladu ukljuiti neke politiare kojima e pokriti njezinu birokratsku golotinju, Koerber je pozvao njemake prvake da mu pristupe. Svojim su odgovorom oni pokazali da im je drae biti u opoziciji i onemoguiti svaku obnovu ustavne vlasti u Austriji: Imenovanje ministra bez portfelja koji bi titio njemake interese, njemake stranke moraju prepustiti premijeru; a bude imenovan, one to nee smatrati kao cases belli. Poput svih svojih birokratskih prethodnika jo od Bachova doba, i Koerber se iskreno

175

nadao da e se u neko budue vrijeme vlast vratiti ustavnim formama. Godine 1902. uspio je na zakonit nain provesti odobrenjc budeta konano, carinski sporazum s Ugarskom. Ali nakon toga vie nije bio te sree. Politiari su bjeali od odgovornosti da glasaju za budet, pa ak i protiv njega. Carevinsko je vijee opet poprimilo karakter kazalita kojim jc bilo polo u Schmerlingovo doba, a vlada jc postala privremena kao to jc bila 1849. godine. U pedeset godina nita se nije postiglo, samo se ouvala Habsburka Monarhija; u Koerberovoj Austriji Metternich i ljudi iz predoujskog razdoblja osjeali bi se kao kod kue. Carevinsko vijee izgubilo je svaku politiku teinu i vanost, a to jc, da ironija bude vea, ublailo nacionalne napetosti i dovelo do smirivanja nacionalnih kontroverzija u nekim pokrajinama. Naime, od iznoenja pokrajinskih problema u Carevinskom vijeu nije bilo nikakve koristi, pa su se ljudi razliitih narodnosti snalazili kako su najbolje znali i ivjeli u miru. Velik uspjeh tih godina bila je nagodba u Moravskoj, k oju je M ora vs ki sa bo r pri hv atio 1905. godine. Njome jc Moravska podijeljena na nacionalne okruge s upravom na jeziku veine;1 najvea je novost bila individualnost glasova, to jest da eh uvijek glasa kao eh, a Nijemac kao Nijemac, bez obzira tko u ijem okrugu ivio. Eliminirana je mogunost borbe oko nacionalne prevlasti u saboru time to mu je odreen fiksni odnos od sedamdeset tri eka naprama etrdeset njemakih zastupnika. Ta genijalna ideja prekinula je nacionalne sukobe u Moravskoj, to jc isticana kao primjer ostalim dijelovima Austriji. Njome je nacionalnost kao manifestacija volje jednog naroda sputena na razinu obine individualne znaajke, kao to je, recimo, svijetla put; takvoj prezirnoj formulaciji nacionalnosti bili su osobito skloni Renner i drugi socijalisti za koje je nacionalizam bio samo mrska smetnja golemom carstvu slobodne trgovine osim, naravno, kad se radilo o raspodjeli poloaja u okviru Socijaldemokratske stranke. Kompromis u Moravskoj zacijelo je pokazao kako dvije narodnosti mogu zajedno ivjeti u istoj pokrajini, ali nije pokazao kako dva naroda mogu srediti svoje konfliktne historijske zahtjeve. Moravska nije bila sveta Nijemcima, pa ak ni esima, unato tome to jc prije tisuu godina postojalo Moravsko Kraljevstvo; bila je obina administrativna jedinica koju su stvorili Habsburgovci. Nije bila matina domovina ni esima ni Nijemcima. esi su imali svoju matinu domovinu u ekoj, a Nijemci u beskrajnom njemakom Vaterlandu, pa su se zato i mogli nagoditi u Moravskoj. Dodue, moravske ehe napao je Prag da su izdali jedinstvo zemalja svetog Vaclava,
1

Predviene su garancije manjini, kao i njeno pravo da se na odluku okrunog ali pokrajinskom sudu.

176

a na moravske Nijemce svalila se optuba da su zanemarili svoju povijesnu misi ju. Tako ih je u pokrajini zbliilo zajedniko ogorenje zbog prijekora njihovih roaka iz eke, ali bi se svejedno revoltirali da su se ti njihovi eki i njemaki roaci odrekli svojatanja Moravske, ili njezina dijela, kao svoje domovine. Dvije narodnosti mogu ivjeti zajedno ako im nacionalne razliitosti nisu produbljene konfliktnim povijestima i kulturama. To naelo, demonstrirano u Moravskoj, dokazalo se isto tako zorno u zabaenoj Bukovini, zaboravljenoj pokrajini to je Galicijom bila odsjeena od ostalog dijela Austrije. Bukovinu nije ni jedna narodnost mogla svojatati za svoju domovinu, niti je imala povijest oko koje bi se narodnosti sporile. Rumunji i Malorusi bili su narodi bez prolosti, a Nijemce je, unato crti njemake misije, na smjernost tjerala arogancija njihovih susjeda, Poljaka u Galiciji i Madara u Ugarskoj. Bukovina je prihvatila i uspjeno primijenila moravsko naelo individualne nacionalnosti i fiksnog odnosa narodnosti u saboru. Slian je sustav, ali vie neslubeno, vrijedio u Tirolu s Talijanima i Nijemcima, iako iz drugih razloga: Talijani su eljeli jedino da ih puste na miru dok se ne hudu mogli prikljuiti talijanskoj nacionalnoj dravi, a Nijemci su ih putali na miru dokle god nisu dirali u njemaki karakter Tirola. Slovenci su, uklijeteni izmeu Talijana i Nijemaca, jo od Schmerlingova doba djelovali u savezu sa esima i imitirali ih, iako im je situacija bila realno drukija. esi su imali prolost, makar i zatamnjenu, i njome su bili osueni na historijske pokrajine; a Slovenci su od svih naroda Habsburke Monarhije, osim Malorusa, imali najslabiju prolost, pa su mogli postavljati samo osnovne nacionalne zahtjeve. S druge strane esi, unato historijskoj veliini, nisu imali nikakvu iskljuivo svoju pokrajinu, dok su Slovenci sluajno u Kranjskoj imali pokrajinu isto iako kompaktno slovensku kao to su Gornja i Donja Austrija bile njemake. U svakom sluaju, Kranjska je Slovencima bila zamjena za domovinu, u kojoj su oni uivali slobodu kulturnog razvoja i monopol u dravnoj slubi. Kultura im nije bila na visokoj razini, ali nc njihovom krivnjom; sve do pada Habsburke Monarhije Slovenci nee imali sveuilita, pa im zahtjevi nisu ili dalje od srednjeg kolstva, a zadovoljavali su se sitnim pokrajinskim namjetenjima bez pretenzija da sudjeluju u carskom aparatu. Koliko god paradoksalno zvualo, sloboda Kranjske oteavala je poloaj slovenskoj manjini u tajerskoj i Korukoj, izloenoj promiljenoj i ustrajnoj politici germanizacije je, jer su se malobrojni slovenski prvaci mogli potkupiti poloajima u Kranjskoj. U gotovo posve agrarnoj tajerskoj borba nije bila tako estoka, dok su Korukoj, koja jc imala razvijenu metalurgiju i kroz koju jc prolazila magistralna eljeznika veza sa Trstom, Nijemci bili namijenili da bude

177

openjemaki

put

za

Sredozemlje,

pa

su

to

ostvarili

svoju

najveu

najbeskrupulozniju nacionalnu dominaciju. Na toj rasnoj granici Nijemci su branili pokrajinski integritet onim istim argumentima kojima su se protiv njih sluili esi u ekoj, dok su S l o v e n c i s a m o b e z n a d e , p r o m j e n u p o k r a jinskih granica u skladu s nacionalnim sastavom cilj koji e im biti uskraen ak i nakon propasti Habsburke Monarhije i poslije dva svjetska rata. Uza sve svoje nedae u Korukoj i tajerskoj, Slovenci nisu bili neprijateljski raspoloeni prema Austriji: obraali su se Beu za zatitu, a zbog te zatite, koliko god bila traljava, Nijemci su postajali iredentisti, Schnererovi sljedbenici to u Njemakoj gledaju spas od carske stege. Slovence je na habsburku stranu jo vie tjerala injenica to su za leima imali jo jednog neprijatelja, Talijane iz obalnih pokrajina; njihovim sukobom to je podruje postalo minijaturan model svakog nacionalnog pitanja. Te tri pokrajine Gorica, Istra i slobodni grad Trst predstavljale su geografsku, ali ne i povijesnu, cjelovitost. Slovenci su tvorili seljaku podlogu, a Talijani urbani, vii sloj, ali je i u Trstu veina stanovnitva, iako talijanskoga jezika, bila slovenskog podrijetla. S vremenom i gubljenjem distinkcije izmeu historijskog i nehistorijskog naroda, Trst bi nedvojbeno postao slovenski, kao to je Prag postao eki a Budimpeta madarska. Slovenci su, na nesreu, prekasno doli do svijesti. Talijani pak, svjesni da im je veinski status fiktivan i nesiguran, sluili su se onim istim argumentima bogatstva i kulturne superiornosti kao Nijemci u ekoj; kulturnu superiornost dokazali su na slian nasilniki i netolerantan nain. Uostalom, Talijani i nisu imali mnogo smisla za nacionalnu pravdu; pretendirali su ak i na dominaciju nad srpsko-hrvatskim stanovnitvom Dalmacije iako ih je ondje bilo samo tri posto. Sukob izmeu Talijana i Slovenaca u Trstu postavio je pred politiare dinastije neugodan problem. Talijani su bili historijski narod; kao i s ostalim vodeim narodima, dinastija se odupirala njihovim nacionalnim zahtjevima, ali je govorila istim politikim jezikom. 1 Ipak, premda se talijanski nacionalna drava pomirila s Habsburkom Monarhijom stupanjem u Trojni savez, Talijani su ostali subverzivni, te se dinastija nije mogla sloiti s njima onako kao to se sloila s Poljacima; Trst se nije mogao smatrati dijelom Italije ni geografski ni ekonomski, ali ga je talijanski iredentizam ukljuio u svoje objekte zajedno s Junim Tirolom. Zato, da bi odrala ravnoteu, dinastija je to morala ii prividno demokratskim kursom zatite snoljivih ivotnih uvjeta Slovenaca; jedno je
1

To je, to se tie Trsta, i doslovce tono: ta luka, koja jc promiljeno stvorena po carskoj volji, dobila je talijanski karakter zato to je na poetku devetnaestog stoljea talijanski bio dravni jezik u pomorstvu.

178

sigurno, da nigdje drugdje u Carevini nije jedan podreeni narod dobio takvu nepristranu podrku protiv vodeeg naroda. U konanici se dinastija kanila ipak izvui iz te neugodne sprege tako to e Trst prikljuiti njemakoj sferi; to jc i bio cilj eljeznike pruge do Trsta, preko slovenskog podruja, koja je zavrena 1907. godine. U oekivanju te prave austrijske solucije, dinastija je kisela lica titila Slovence, a ovi, inae nemoni, nastojali su da im nacionalni pokret bude dolino klerikalan i konzervativan posljednji odjek saveznitva dinastije i seljatva zacrtana u vrijeme Listopadske diplome. U situaciji opeg smirivanja meunacionalnih konflikata jedna jc pokrajina predstavljala izuzetak. Galicija je i dalje bila vrsto u poljskim rukama, unato buenju maloruskog nacionalizma. Dokle god se Carevinsko vijee biralo na temelju ogranienog prava glasa, Malorusi se nisu mogli oglasiti. im je 1907. uvedeno ope izborno pravo, Malorusi su dobili mogunost da se na svoje nedae tale u Beu pa su se u opstrukciji izjednaili s Nijemcima i esima iz prethodnog desetljea. Malorusi su samo zahtijevali poboljanje svoga poloaja u Galiciji, bez ikakve elje da unite Habsburku Monarhiju; njih nije privlailo nikakvo prikljuenje carskoj Rusiji, pa ni nekoj novoj poljskoj nacionalnoj dravi. Tako je, uostalom, bilo i s golemom veinom austrijskog stanovnitva: ono nije bilo nimalo oduevljeno Habsburkom Monarhijom, ali mu je svejedno bila draa od opasnosti koje bi mogle pratiti njezin raspad. esi su strahovali da ne potpadnu pod Veliku Njemaku, Slovenci su se bojali da ne pripadnu Njemakoj ili Italiji, veina Nijemaca plaila se vlasti Berlina i gubitka svog imperijalnog poloaja. Samo su se Talijani htjeli odcijepiti od Habsburkog Carstva, ali s tim da to carstvo ipak opstane kao tampon izmeu Njemake i Italije. Osim toga je obnova pokrajina, koja je neprestano tekla od Listopadske diplome, dala eljeni efekt; u pokrajinama jc bilo dovoljno birokratskih poloaja da se zadovolje tenje nacionalne inteligencije a da carska uprava ostane netaknuta. Istina, u ekoj nije bilo nikakva dogovorenog smirivanja meunacionalnih sporova. Ali esi nisu ni izdaleka bili potlaen narod: imali su svoje sveuilite i svoj kulturni ivot, a sve su vie imali udjela i u upravljanju ekom. Lokalne prilike u ekoj nisu bile izrazito teke; dapae, bile su izrazito lake i rjeenje pa moravskom uzoru bilo bi jednostavnije nego u samoj Moravskoj. Samo, konflikt u ekoj bio jc drukije naravi: to je bio sukob oko karaktera Habsburke Monarhije, a ne borba za snoljive ivotne uvjete. To jc bio sukob izmeu dva naroda, oba odluna da afirmiraju svoje historijske tradicije, sukob izmeu Kraljevine Svetog Vaclava i Svetog Rimskog Carstva Njemake Narodnosti. Taj konflikt nije se mogao rijeiti mirnim putem. esi se nisu

179

mogli zadovoljiti upotrebom svoga jezika, to su uostalom ve imali. Oni su zahtijevali, i morali su zahtijevati, da gospodare svojom domovinom. Da se tome zahtjevu udovoljilo, Nijemci u ekoj postali bi tolerirana manjina, a time bi, posredno, izgubili poloaj dravnog naroda. Kad bi u ekoj bili detronizirani, onda bi morali biti detronizirani i u Monarhiji, a Austrija vie ne bi bila njemaka drava. tavie, svrgavanje jednog dravnog naroda moralo bi dovesti do svrgavanja i ostalih, stoga je prevlast Poljaka, Madara, pa i Talijana, bila usko povezana s permanentnim meunacionalnim konfliktom u ekoj. Tome slino, Slovenci i Malorusi, da o narodnostima Ugarske i ne govorimo, mogli bi postii slobodu u okviru Monarhije samo preko eke pobjede u ekoj. Stoga su Nijemci ostatka Austrije, i Poljaci s njima, podravali Nijemce u ekoj. 1 Moravski esi i Slovenci, koliko god sami bili zadovoljeni, podravali su ehe. Uostalom, to se radilo o temeljnijem pitanju nego to je sreivanje lokalnih prilika: Habsburka je Monarhija jo postojala kao organizirana carevina i na kraju je morala oitovati svoj karakter. Stara Austrija, ona Metternichova, poivala jc na dinastiji i izbjegavala da se nacionalno definira. Ta Austrija nestala je 1866. godine. Austro-Ugarska je simbolizirala pomirenje izmeu dinastije i dva vodea naroda, Madara i Nijemaca: dinastija jc dobila slobodu akcije u vanjskim poslovima dajui Madarima unutranju samostalnost, i slinu slobodu akcije u austrijskim poslovima vodei vanjsku politiku prijateljstva s Njemakom. Bez obzira na svu priu o austrijskoj misiji, Habsburka jc Monarhija bila organizacija za voenje vanjske politike i odravanje jake vojske: oslanjala se na silu, a ne na blagostanje. Ta bitna injenica zamaglila se za trideset godina mira nakon Berlinskog kongresa. Dokle god je Njemaka vodila miroljubivu politiku, kontradiktoran diktoran poloaj dinastije nije bio vaan; ali im se Njemaka okrenula svjetskoj politici, narodi Habsburke Monarhije nali su se povueni na put rata za njemako gospodarstvo u Evropi, to je dinastija mogla sprijeiti samo raskidom s vodeim narodima. Jasno je upozorenje bila marokanska kriza 1905. godine, prvi pokuaj Njemake da se prijetnjom rata nametne Francuskoj i Rusiji. Ta 1905. bila je krizna godina i za Evropu i za Austro-Ugrasku: tada je dinastija posljednji put pokuala da opet zadobije svoju samostalnost. Moe li Austro-Ugarska, drava habsburke dinastije, voditi vanjsku politiku neovisno o Njemakoj? To je bila stvarnost u osnovi svih rasprava o austrijskom problemu. A svi lijepi planovi o federalnoj Austriji bili su bezvrijedni dokle
Omiljena njemaka smicalica, prvi put primijenjena na poetku dvadesetog stoljea, bila je zabrana, izglasana u saborima njemakih pokrajina, uenja ekog jezika u cijeloj pokrajini. U pokrajinama gdje uope nije bilo eha, kao Salzburg, zabrana je bila samo uvredljiva, ali jc ehe graninog pojasa Donje Austrije i tisue bekih eha tako pogaala. lako ju je car odbio, jer se kosila s naelom nacionalne ravnopravnosti postavljenim u Ustavu, zabrana se esto primjenjivala, pa su tako esi u Beu, kojih je bilo 130 000, bili lieni ak i svojih privatnih kola.
1

180

god su se vrtjeli oko pitanja ustavnog mehanizma; 1 pravo je pitanje bilo moe li se dinastija oteti od svojih partnera iz 1867. godine i nametnuti federalizam Nijemcima i, jo vie, Madarima? Kako je Bismarck bio shvatio od sama poetka, Velika Ugarska bila je jamac habsburkog prijateljstva s Njemakom, a upravo iz tog razloga omoguavalo je dinastiji da manevrira izmeu austrijskih narodnosti a da se ne zamjeri Njemakom Reichu. Zato je ukidanje povlatenog poloaja Ugarske moglo biti poeljno iz posve suprotnih razloga. Zagovarali su ga isti Austrijanci, ljudi lojalni Carevini koji su je htjeli oteti it panda vodeih naroda; to je takoer bio program mnogih koji su eljeli da se cijela Habsburka Monarhija pretvori u preteno njemaku dravu. Uostalom, carstvo od sedamdeset milijuna bio je program Velikonjemaca jo od vremena Brucka i Schmerlinga, a pokoravanje Ugarske propovijedao je takav rabijatan njemaki nacionalist kakav je bio povjesniar Friedjung. Hajci protiv Ugarske pridruili su se ak i socijalisti: na taj nain mogli su se predstaviti kao borci za podreene narode a da se ne odreknu svoga njemakog nacionalizma. to je najvanije, stavljajui akcent na Ugarsku, mogli su lansirati revolucionarne parole a da time ne atakiraju dinastiju, dapae, mogli su se ak i udruiti s njom. Njihov autoritet za nacionalna pitanja, Karl Renner, dokazivao je, bar na vlastito zadovoljstvo, superiornost Habsburke Monarhije prema nacionalnim dravama 2 i pozivao dinastiju da povede austrijske narode. de protiv Ugarske. O Rennerovoj knjizi profesor Setonde Watson, inae prijateljski naklonjen, kae: Mogla bi se opisati kao socijalistika verzija one uvene Grillparzcrove Wann steigt der Kaiser zu Pferde? (Kad e se car popeti na konja?). O Renneru uope nije padalo na um ni da bi socijaldemokraciji prvi cilj morao biti da cara skine s konja, niti da car, sjedei svom narodu na grbai, nc zauzima to mjesto radi njegova dobra. Kampanju protiv Ugarske Renner jc zahtijevao jednostavno zato da bi Carevina ojaala. A Otto Bauer jc, s vie revolucionarne svijesti, traio od dinastije revolucionaran program: traio je da se u Ugarskoj uvede izvanredno stanje kako bi se provelo ope izborno pravo i formirali sindikati poljoprivrednih radnika. S to zaziranje od odgovornosti to njemaki Biederkeit, dali su austrijskom pitanju svakakve udne tonove, ali jc od svih zacijelo najbizarnija bila upravo to predodba habsburke vojske, armije protureformacije i antijakobinstva, gdje marira pod barjacima demokracije i socijalizma. Poput liberala iz prethodne generacije, i socijaldemokrati su tobole nalazili u
1

Pogotovo bezvrijedni kad se, kao u sluaju planova Franje Ferdinanda i njegova kruga, predlagala federacija postijeih, umjetnih pokrajina. 2 Takvo nisko miljenje o nacionalnoj dravi nije smetalo Karlu Renneru da pozdravi i Hitlerovo ostvarenje njemakog nacionalnog jedinstva 1938. godine.

181

dinastiji borca za teorije za koje oni sami nisu imali ni hrabrosti ni uvjerenja da ih ostvare. Franjo Josip nije prihvatio revolucionarnu ulogu koju su mu tako velikoduno nudili Renner i Bauer. Bio je jedini ivi ostatak stare Austrije, pa ako ga je poraz iz 1866. godine pekao, znao je da se njegove posljedice ne mogu anulirati. Habsburka je Monarhija preivjela zahvaljujui Bismarckovoj umjerenosti a ne habsburkoj snaz i ; a p o l i t i k a b i l a j c b a z a o g r a n i e n e n a cionalne slobode koju su uivali narodi Habsburke Monarhije. Sudbina im se rjeavala u Berlinu, a ne u Beu; im su njemaki vladari odustali od otpora Velikoj Njemakoj, Habsburko je Carstvo postalo beskorisno svojim narodima. Njemaka nc bi nikad dopustila Habsburkoj Monarhiji da opet postane uistinu samostalna sila, jer bi to znailo odrei se plodova pobjede kod Sadove. tavie, Habsburka Monarhija i ne bi mogla postojati bez podrke Njemake, osobito nakon povlaenja Engleske s Istoka. Ali u razdoblju izmeu 1898. i 1907, kad je istono pitanje bilo na ledu, to nije bilo tako oito, pa jc otuda Habsburka Monarhija i uivala relativnu slobodu akcije. Onda je 1905. godine Rusija poraena na Dalekom istoku, te se, htjela-ne htjela, opet okrenula Evropi, pa je i stoga 1905. bila godine krize za Habsburku Monarhiju. Bio je posljednji as da pokua krenuti samostalnim politikim kursom. Franju Josipa su na akciju natjerali dogaaji, a ne politika: iako jc svojim inom prekrio ugarski ustav, to je uinio da bi ouvao, a ne unitio dualizam. Na to ga je nagnala neodgovorna agitacija madarskih magnata protiv zajednike vojske. Ugarski je parlament 1903. godine odbio da votira kontingent za vojsku ako madarski nc bude komandni jezik maarskih novaka. Na to jc Franjo Josip reagirao javnim upozorenjem (objavljenim, to jc karakteristino, u jednoj vojnoj naredbi) da ugarski ustav ovisi o ispunjenju obaveza preuzetih 1867. godine. Da bi se Ugarska natjerala na potovanje dualizma, bila jc potrebna nova, jaka linost. Franjo Josip ju je naao u osobi Istvna Tisze, Klmnova sina, koji je dijelio oevo uvjerenje da madarsko sitno plemstvo nc moe opstati bez habsburke dinastije. Potez koji jc povukao Istvn Tisza bio jc krajnje riskantan: nemoan da parira patriotskom fraziranju magnata, odluio jc da ih politiki uniti tako to e im dati odgovornost. Napustio jc politiku vladinog utjecaja i korupcije, kojom se njegov otac bio odrao na vlasti, te se u sijenju 1905. borio na jedinim slobodnim izborima koje jc ikad imala dualistika Ugarska. Na izborima su Tisza i stranka pobornika dualizma propali, a pobjedu je odnijela veina koja se protivila zajednikoj vojsci. Franjo Josip je prihvatio baenu rukavicu. Prekidajui ustavnu praksu, imenovao je

182

za ugarskog predsjednika vlade Fejervry, generala izazovnim aktom afirmacije zajednike vojske i pod njim skupinu anonimnih birokrata. Opomena nije bila dostatna: madarska parlamentarna koalicija nije odustala od svog uvjeta da ce preuzeti dunost samo ako Ugarska dobije svoju vojsku. U veljai 1906. je seta vojnika rastjerala ugarski parlament i ustav je suspendiran. Nakon etrdeset godina ustavnog ivota, Ugarska se vratila na Bachov i Schmerlingov apsolutizam. Ovaj put nije bilo ni otpora ni ogorenja. Ustavna je Ugarska bila centralistika, birokratska drava, a birokrati, makar i spadali u sitno plemstvo, nisu mogli staviti na kocku svoje poloaje i mirovine. Otpor upanija, nekad stup slobodne Ugarske, bio je izgubio svoju snagu: upanije su obuhvaale tek mali dio upravnog aparata, a i sami upanijski inovnici su sad, uostalom, bili profesionalni birokrati, a nc sitni plemii osigurani svojim posjedom. Ti plemii inovnici odobravali su agitaciju magnata dokle god jc to bio samo odjek Kossuthovih parola, ali nisu bili spremni na rtve koje je Kossuth traio od njihovih djedova. Madarska tampa, iako agresivno rodoljubiva i liberalna, bila jc u rukama Nijemaca i idova koji su se bili pomaarili da bi bili na pobjednikoj strani, a sad su iz istog razloga podravali kraljeve povjerenike. Stoga je bilo lako suspendirati ustav, ali nai rjeenje nije bilo tako lako. Franjo Josip se jednostavno vratio na privremenu diktaturu Bachovih husara, kao to se austrijska vlada vratila na Schwarzenbergov provizorni apsolutizam. Slijedilo je pitanje pred kojim jc kapitulirao Schmcrling: hoe li se dinastija usuditi da se udrui sa seljakim narodima Ugarske protiv njihovih gospodara? Takav jc program preporuivao Franjo Ferdinand iz svoga tradicionalnog habsburkog jala prema madarskim povlasticama, a Fejervry je zaprijetio da e ga i primijeniti: zauzeo se za sindikate a u listopadu 1905. najavio namjeru svoje vlade da uvede ope izborno pravo. To je bio dvostruki izazov madarskom narodu njegovim nacionalnim i klasnim privilegijama u isti mah. S opim pravom glasa, Madari bi bili u manjini prema ostalim narodnostima; k tome, sitno plemstvo bilo bi u manjini prema maarskom seljatvu i gradskom radnitvu. Prijetnja je bila pretjerana za carskoga generala koji je uz to bio i madarski aristokrat: poput prethodnih prijetnji za vladavine Franje Josipa, bila je tek uperen ali vrsto zakoen pitolj. Uostalom, kako je jo Josip II bio shvatio, 14. srpnja 1789. program saveza cara i seljatva bio je otiao u staro eljezo. A program agrarne reforme i sindikata poljoprivrednih radnika bio jc daleko izvan Fejervryjevih moguosti; sindikat je bio relativno nekodljiv samo dok jc ostajao u okvirima grada pa e ga samo pod tim uvjetom tolerirati ak i u Horthyjevo doba.

183

Zatim, i savez sa Slovacima i Rumunjima bio jc previe za jednog generala Madara, usprkos nukanju loe obavijetenoga Franje Ferdinanda. Jedini je dolian potez bio savez s Hrvatima, pa e dranje Hrvata i odluiti ishod krize iako nipoto ne onako kako je njima odgovaralo. Da je hrvatski narod ostao ogranien na umirovljene oficire viih inova onda bi Fejervry imao idealne saveznike. Takav je savez bio mogu 1848. i, posljednji put, 1866. godine. Sad su novi hrvatski prvaci bili graanski intelektualci kojima liberalni nazori nisu doputali da pou stopama Jelaia i udrue se s dinastijom. Osim toga, nije ih nimalo privlailo prijateljstvo s jednim carskim generalom i madarskim aristokratom. Ti hrvatski liberali poznavali su svoju prolost i pamtili kako jc dinastija dvaput iznevjerila Hrvate 1849. i 1867; osim toga, ni u Hrvatskoj se ope izborno pravo nije svialo buroaskom nacionalizmu vie nego u Ugarskoj ili Austriji. S druge strane, ti Hrvati su upravo zbog svoga liberalizma bili lake rtve madarske slatkorjeivosti; uostalom, madarsko sitno plemstvo podvalilo je cijeloj Evropi mit o liberalnoj Ugarskoj, pa jc prevarilo, i prevarit mnogo iskusnije pregovarae nego to su bili ti hrvatski poetnici. Prvaci madarske koalicije ustvrdili su da se bore za nacionalno osloboenje od Habsburgovaca i obeali da e pobjeda Ugarske donijeti slobodu i Junim Slavenima. Hrvatski liberali, siti jalova dinasticizma iste stranke prava, stekli su uvjerenje da se sloboda moe postii samo u slozi s Ugarskom, a ne protiv nje. U listopadu 1905. upravo u trenu kad jc Fejervry objavio politiku opeg izbornog prava u Rijeci su se sastali hrvatski liberali i predstavnici Hrvata Istre i Dalmacije. Rijekom rezolucijom zatraeno jc sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i obeana podrka maarskoj opoziciji, pod uvjetom da se Hrvatima zajami bolji tretman. Ubrzo nakon toga, u Zadru su se sastali predstavnici Srba iz Hrvatske i Ugarske i prihvatili taj program, koji je time postao osnova Hrvatsko-srpske koalicije. Rijeka rezolucija nije bila ni najneznatnijom implikacijom uperena protiv Habsburke Monarhije; traila jc samo one slobode koje je ve uivala veina naroda Austrije, pa i Hrvati u Istri i Dalmaciji. Njezin jedini unionistiki zahtjev nije se odnosio ni na kakvu dravu Junih Slavena, pa ak ni na njihovo jedinstvo u okvirima Carevine, nego samo na pripajanje Dalmacije Hrvatskoj, to su Hrvati traili jo 1867. godine, pa i prije. Hrvatski prvaci nisu nita znali o Srbiji; tako rei, jedva su znali da postoji, a u tome ak ni srpski prvaci nisu bili mnogo bolji. Zadarska jc rezolucija sadravala maglovito junoslavensko osjeanje, Hrvati i Srbi su jedan narod, to je bilo samo obzirno odbijanje tradicionalne maarske politike stvaranja jaza izmeu Hrvata i

184

Srba, dok je graanska inteligencija i dalje ostala stranaki podijeljena. Pa i takvom koalicijom trailo se previe od srpskog i hrvatskog naroda. Nacionalni jc amalgam mogue samo ondje gdje jo nema razvijene nacionalne svijesti; tako su nebulozna ehoslovaka osjeanja prakih ekstremista 1848. bila dokaz nezrelosti i eha i Slovaka. A Srbi i Hrvati su sad bili proli stadij kad jc takva operacija mogua. Padom dinastije Obrenovia 1903. godine Srbija je bila ula u razdoblje nacionalnog preporoda; novi kralj Petar Karaorevi bio je izraz konano dozrele nacionalne samosvijesti. I u Hrvatskoj je Strossmayerov idealizam blijedio, jer su hrvatske seljake mase nadjaale zagrebake intelektualce. Dokaz tome bila je Hrvatska seljaka stranka koju je osnovao Stjepan Radi i koja je, unato svom demokratskom socijalnom programu, bila isto tako agresivno i iskljuivo hrvatska kao i maloplemika ista stranka prava. Jugoslavenska ideja nije naila na velik odaziv meu jugoslavenskim narodima, pa je ak i njihovim intelektualcima sluila samo kao peroracija. S druge strane, izazvala jc posve abnormalnu reakciju i dinastije i Madara. Njima su naivne fraze iz Zadra zvuale kao trube sudnjega dana. I carski i madarski dravnici izgubili su glavu, odrekli se politike nagodaba i spletaka, koja se pokazala tako plodna proteklih godina, i nisu znali smisliti nita bolje od represije. Jedno je sigurno da jc Hrvatsko-srpska koalicija zapeatila pomirenje Franje Josipa sa madarskim magnatima. Madarska jc opozicija ve bila smekana prijetnjom o davanju prava glasa ugarskim masama; magnati su se svoga seljatva bojali jo vie nego narodnosti zapravo se nacionalna borba i vodila zato da bi se prikrile mnogo dublje klasne suprotnosti. Osim toga, magnati su konano shvatili da bi im pobjeda njihova programa donijela propast: kad bi se Ugarska oslobodila Austrije, austrijski potroa oslobodio bi se ugarskog ita, pa bi hranu kupovao jeftinije vani. Franjo Josip jc sa svoje strane imao razloga za urbu. Svrha sukoba s Ugarskom bila jc da Monarhija ojaa kako bi mogla voditi samostalnu vanjsku politiku, neovisnu o Njemakoj upravo kao to jc Schmcrling bio smislio da pokori Ugarsku kako bi se mogao pripremiti za rat s Pruskom. Sad jc, meutim, sukob s Ugarskom oslabio Monarhiju vie nego ikada. U veljai 1906. Njemaka je tako rei silom dovukla Austro-Ugarsku na konferenciju s Algecirasu i natjerala je da se spori s Engleskom i Francuskom oko Maroka; ak je i Italija imala samostalniji vanjskopolitiki kurs. Sad je pak Franjo Josip napreac promijenio smjer. Opet je jedva ekao da se nagodi s Ugarskom, kao 1867, i opet iz antinjemakih pobuda: ako sukobom s Ugarskom Monarhija nije ojaala u odnosu na Njemaku, onda e to valjda postii nagodbom s Ugarskom. Raunica je bila kriva, kao i u Beustovo doba: madarski su magnati jasno vidjeli da je

185

njihovim povlasticama nuna podrka Njemake, pa su bili spremni da se odupru svakom pokuaju Habsburgovaca da se u vanjskoj politici osamostale. Dapae, nagodba je njima bila jo olakana time to je Austro-Ugarska upravo odigrala ulogu sjajnog sekundanta u dvoboju, kako se kieno izrazio Vilim II, to je uvrijedilo habsburke politiare. U travnju 1906. Franjo Josip i madarski magnati obnovili su nagodbu po scenariju poznatom jo od mira u Szatmaru: magnati su okrenuli leda nacionalnoj stvari, a Franjo Josip okrenuo je lea ugarskim masama. Madarska jc koalicija odustala od otpora zajednikoj vojsci i carinskoj uniji s Austrijom, a Franjo Josip se odrekao uvoenja opeg izbornog prava i imenovao ustavnu vladu. Ope izborno pravo ostat e na programu te vlade kao, uostalom, i svake ugarske vlade sve do 1918; za odgaanje nai e se uvijek neka isprika, pa e s neasnim sustavom ogranienog prava glasa Velika Ugarska doekati i svoju propast 1918. godine. Isto tako su obeanja dana Hrvatsko-srpskoj koaliciji baena u zapeak. Na rijeku ponudu suradnje Ferencz Kossuth je 1905. odgovorio: ekamo vas s ljubavlju i nadom, a 1907. je taj isti Ferencz Kossuth, sad habsburki ministar, donio uredbu kojom se odreuje madarski kao jedini slubeni jezik na ugarskim eljeznicama i u Hrvatskoj; a Apponyi, veliki starac madarskog liberalizma, sastavio jc zakon o kolstvu kojim se narodnostima oduzima pravo ak i na vlastite privatne kole. Ti madarski patrioti, im su se nali na poloajima, morali su poi linijom obojice Tisza, oca i sina: da bi zabaurili svoju kapitulaciju pred Habsburkim Carstvom, demonstrirali su svoj patriotizam na tetu manjina i opet pridobili naklonost sitnog plemstva izgledima za nova dravna namjetenja. Pravi ivot Hrvatsko-srpskoj koaliciji nije udahnula Rijeka rezolucija, nego upravo Kossuthova uredba o eljeznicama. Ona je hrvatsko-srpske intelektualce oslobodila idealizma i nauila ih misliti s aspekta vlasti. Bili su umislili sebi da su dalekovidniji od hrvatskog sitnog plemstva koje se oslanjalo na dinastiju, a pokazali su se jo luima. Potraili su oruje kojim e se tui i protiv dinastije i protiv Madara, odnosno, bolje rei, kojim e im prijetiti; a to oruje moglo je biti samo saveznitvo s nezavisnom Srbijom. I tako se 1907. prvi put ula pogubna misao da jc Srbija Pijemont Junih Slavena. Ta parola izazvala je paniku u Beu: dirnula jc u ranu koja nikad nije bila zacijeljela i prizvala uasne dogaaje iz 1859. godine koji su navijestili propast stare Austrije. Sve zablude habsburke politike od 1907. do 1914. godine proistekle su iz pogrene analogije izmeu talijanskog i junoslavenskog pokreta. Talijanski je nacionalizam bio zbiljski nepomirljiv, pa se pretpostavljalo da i junoslavenski nacionalizam mora biti takav. Sila se inila jedinim lijekom protiv talijanskog nacionalizma, pa se sada sve vie zagovarala

186

njezina primjena i protiv Junih Slavena. Meutim, golema veina Hrvata, pa i veina Srba u Monarhiji, eljela jc da se Monarhija ouva, samo je traila bolje uvjete za svoj nacionalni ivot. Pravi kamen spoticanja nije bio nikakav junoslavenski ekstremizam i nepomirljivi nacionalizam, nego bezobzirna madarizacija od strane madarskih vladajuih klasa s kojima se Franjo Josip opet nagodio 1906. Godine 1905. Franji Josipu se upravo nametnula prilika da anulira svoj poraz iz 1867; on jc tu priliku propustio, pa 1906, isto kao i 1867, politika suradnje s podreenim narodima i klasama vie nije bila historijski mogua. To mu je bio posljednji miljokaz na putu u propast. Ugarska kriza imala je neoekivane reperkusije u Austriji. Dinastija nije mogla zagovarati uvoenje opeg izbornog prava za jedan parlament, a tome se odupirati kad je rije o drugom parlamentu. Uz to se u studenome 1905. ak i Rusko Carstvo, prisiljeno revolucijom, obavezalo da e uvesti ope izborno pravo. U Ugarskoj se opem izbornom pravu suprotstavljao jedinstveni madarski narod, a u Austriji nije bilo jedinstva u Carevinskom vijeu, pa ak ni meu strankama koje bi ope izborno pravo upropastilo. Jedini organizirani otpor pruili su Poljaci koji su zatraili i dobili prekomjerno predstavnitvo na tetu Malorusa. Neposredno i ope izborno pravo nametnuto jc Austriji carskom voljom. Franjo Josip, kome jc mozak radio s nekim udnim kasnim paljenjem, odjednom je prihvatio argumente koje su mu jo 1893. predoavali Steinbach i Taaffe; a im ih je prihvatio, nije trpio ni asa odgaanja. U Ugarskoj ope izborno pravo nije nikada znailo vie od taktike prijetnje; u Austriji se ono inilo spasom od meunacionalnog t r v e n j a g r a a n s k i h p o l i t i a r a . S d r u g e s t r a n e , a u s t r i j s k e mase, i radnike i seljake, bile su stekle odreenu politiku zrelost. U Ugarskoj bi Franjo Josip morao postati nekakav seljaki car, dok mu jc u Austriji demokracija prijetila samo drutvom Karla Luegera i Viktora Adlera, dvojice postarije i ugledne gospode, isto takvih Austrijanaca i Beana kao i on sam. Franjo Josip j e n a j v i e o d s v e g a m r z i o l i b e r a l i z a m . S v o j e d o b n o j e protiv liberalizma zazvao nacionalizam. A sad se ovim potezom posluio demokracijom i protiv liberalizma i protiv nacionalizma, i stekao veu slobodu akcije nego to ju je ikad imao jo od 1867. godine. U parlamentu 1907. kranski socijalisti bili su najjaa stranka a socijaldemokrati druga; to jc za ideju carstva bio trijumf. Koliko se god razmetali demokratkom frazeologijom, i kranski socijalisti i socijaldemokrati podjednako su eljeli ouvati Habsburko Carstvo; iako su se meusobno borili, igru rouge et noir igrali su na carskom stolu. Zapravo je demokratski parlament pruio vladi veinu za provoenje njenih mjera: budet je izglasan na ustavan nain, a u desetogodinjem sporazumu s Ugarskom

187

napokon su se pojavile neke Austriji povoljne klauzule. Beck, premijer koji je u Carevinskom vijeu proveo uredbu o opem izbornom pravu, obnovio je ustavnu praksu iz ve zaboravljene prolosti i na nekoliko mjeseci u vladu ukljuio parlamentarne prvake. A onda, u trenu oitog uspjeha, Franjo Josip se po obiaju okrenuo protiv svoga premijera. Zatraio je brze rezultate, a oni nisu bili sto posto zadovoljavajui: i dalje su postojale nacionalne stranke, a nacionalizam se uvrstio ak i meu carskim kranskim socijalistima i socijaldemokratima. Kranski socijalisti, usprkos svom klerikalizmu, hranili su iskljuivo pravo Nijemaca na Be, dok su se socijaldemokrati podijelili na nacionalne stranke, pa su eki socijalisti istupali zajedno s ostalim ekim skupinama u svim nacionalnim pitanjima. Raunalo se da radnike i seljake nee zaraziti nacionalizam; to jc i vrijedilo u doba masovne nepismenosti, ali jc sad Austrija imala ope osnovno obrazovanje, a tko god zna itati i pisati, mora se nacionalno opredijeliti. Franjo Josip izgubio je povjerenje u Becka, pa ga je pustio da ode s poloaja u studenome 1908. godine. Meutim, pripisati Beckov pad neuspjehu u unutranjoj politici znailo bi ponoviti pogreku svojedobnih istraivaa koji su analizirali samo unutranji austrijski problem, a nisu vidjeli da jc pravi problem bio u ulozi koju je Habsburka Monarhija imala kao velesila. Austro-ruski sporazum o Istoku dao je Habsburkoj Monarhiji nuan predah da vrati svoju nezavisnost, a 1907. se predah zavrio a da nije valjano iskoriten. Austro-Ugarska je mogla postati nezavisna sila samo da se stvorio nekakav austrijski patriotizam koji bi privukao mase. Takvo veliko carstvo nije se moglo u dvadesetom stoljeu odrati klerikalizmom i lojalnou dinastiji. Meutim, Franjo Josip bi radije pustio da mu carstvo propadne nego da i djeli svojih ovlasti preda narodu. Beckova je ostavka bila znak da jc revolucija odozgo, koja nikad i nije bila iskrena, otvoreno naputena. U listopadu 1908. Franjo Josip je preao preko ezdeset i vie godina nagodbi i ustupaka da bi se vratio osloncu na oruane snage kojim jc bio zapoeo svoju vladavinu. Sad je Habsburka Monarhija ivjela samo u austro-ugarskoj vojsci pa se glede budunosti postavljalo tek jedno pitanje: moe li to vojska preivjeti jedan rat, ili, jo tonije, jedan poraz?

188

XVII RJEENJE SILOM, 1908-14

Karl Renner je bio postavio pitanje: Kad e se car popeti na konja? U Beu je vladala opa elja za akcijom, elja koju nije zadovoljio ni ustavni sukob s Ugarskom i njegov miran zakljuak, ni ope izborno pravo u Austriji i njegov slab efekt na nacionalne stranke. Poput postarijeg ovjeka koji osjea da gubi snagu, Habsburka se Monarhija pokuala ponovo pomladiti demonstracijom muevnosti. Akciju su traili oni koji su vjerovali u austrijsku misiju kulturnog razvoja i visokog ivotnog standarda; traili su je socijalisti u ime sindikata i agrarne reforme; traili su je njemaki nacionalisti koji su htjeli vratiti Monarhiji njemaki karakter; traio ju je sve nestrpljivije Franjo Ferdinand; traio ju jc Conrad von Htzendorff, koji je 1906. postao ef Generaltaba i koji jc mislio da e u ratu nai melem za slabosti i Carevine i vojske. Unutranja akcija, tako veliana kampanja protiv Ugarske, ispuhala se uprazno, pa je na njeno mjesto morala doi vanjska akcija. Na personalnom planu, Aehrenthal je zamijenio Goluchowskoga na poloaju ministra vanjskih poslova. Achrenthal je bio posljednji od mnogih opsjenara koji su Monarhiji obeavali oivljavanje jednim potezom diplomatskc magije. Samouvjeren i bahat, s drskim tektanjem terijera, prezirao je sve svoje prethodnike, od Andrssyja nadalje, i kanio AustroUgarskoj vratiti gordu samostalnost koju je uivala u doba Berlinskog kongresa. Faktiki, da su i on i Monarhija ivjeli dulje, moglo se dogoditi da se poetak dvadesetog stoljea nazove Aehrenthalovom erom. Kako bilo da bilo, prilike u Evropi silile su ga na akciju. Habsburka je Monarhija bila poniena podreenom ulogom koju je morala odigrati na konferenciji u Algecirasu. Goluchowski je nedvojbeno smatrao da za sigurnost Galicije nikakva cijena nije previsoka; ali svi ostali, pa i sami Nijemci Monarhije, osjeali su se uvrijeeni rezultatima njegove politike. A Aehrenthal, koji jc bio slabo upuen u domae politike prilike, nakanio je poi samostalnijim kursom. Kao bivi ambasador u Petrogradu, umiljao je sebi da jc kadar obnoviti Trocarski savez, ili jo bolje Svetu alijansu; i on je, kao Metternich, uviao da bi se Njemaka mogla svesti na poloaj mlaeg ortaka kad bi se Rusija i Austro-Ugarska pomirile na autentino konzervativnom naelu. U pogledu austro-ruskih odnosa bio jc ambiciozniji i samouvjereniji od Metternicha. Metternichu je miroljubiva politika Rusije na Istoku bila preduvjet za prijateljske odnose s njom. A Achrenthal jc prihvaao kao injenicu i propadanje Otomanskog Carstva i potrebu Rusije da nakon neuspjeha na Dalekom istoku povede aktivniju politiku na Balkanu, samo to je,

189

umjesto da organizira otpor Rusiji, kanio ii s njom ruku pod ruku. Preskaui Metternicha, predlagao je obnovu politike Josipa II, kad je i Habsburka Monarhija imala svojih ambicija na Balkanu. Metternich i svi njegovi nasljednici strahovali su da e im raspadom Otomanskog Carstva njegove krhotine pasti na glavu, a Achrenthal je bio spreman da ga gurne u propast. To je bila smionost samrtnika. Aehrenthal u stvari i nije bio onako samostalan kako se prikazivao. ak mu je i forma djelovanja bila diktirana dogaajima. Obnovljena nagodba s Ugarskom 1906. neumitno je stvorila srpski problem. Stvorila je domai srpski problem u liku prevarene i razoarane Hrvatsko-srpske koalicije, a za to je trebalo kriviti Srbiju, kao to je Metternich krivio revoluciju za svu paralizu predoujskog razdoblja. Stvorila je jo vie ekonomski sukob sa samom Srbijom. Previsoke carinske pristojbe na srpske poljoprivredne proizvode, napose na svinje, bile su dio cijene kojom je madarskim magnatima 1906. plaeno prihvaanje zajednike vojske. Srbija vie nije htjela biti austrijski satelit kao to je bila pod dinastijom Obrenovia. Ona se 1906. ekonomski osamostalila: poto su joj uskraeni austrijski zajmovi, Srbija je dobila kredit u Parizu i demonstrativno kupila oruje od Francuske umjesto od kodinih tvornica u ekoj. Svom izvozu stoke nala je put preko turskog teritorija i Soluna, a trite, koje joj je obilno nadoknadilo gubitak austro-ugarskog trita, data joj je Njcmaka nije imala neku svoju balkansku politiku i kojoj nije bilo mrsko da rasrdi Aehrenthala. Prekasno je Aehrenthal pokuao stvar izgladiti nudei Srbiji 1907. trgovinski ugovor povoljniji od onog to je bio otkazan 1906. godine. Taj se ugovor pokazao isuvie povoljnim za Srbiju, jer su ga odbili i Carevinsko vijee i Ugarski parlament, pa jc Aehrenthal nastojao prikriti svoju nepriliku svaljujui krivicu na zlonamjernost i neprijateljstvo Srbije. Tako je veliki potez u vanjskoj politici morao biti potez protiv Srbije, i odsad je osujeivanje junoslavenske zavjere postalo rjeenje za sve neprilike Habsburke Monarhije. Aehrenthal jc sanjao o podjeli Srbije s Bugarima, to je bila groteskna ideja iz koje bi se zaista stvorio vrlo ozbiljan junoslavenski problem. Ali, neposredan mu jc cilj bio da anektira Bosnu i Hercegovinu, turske pokrajine to su bile pod habsburkom okupacijom jo od 1878. godine. Aneksijom bi Srbima pokopao nade da prisvoje to pokrajine kad se Otomansko Carstvo raspadne, a rijeio bi i pravnu zavrzlamu oko njihova statusa nastalu kad su mladoturci u srpnju 1908. stvorili turski parlament. I, vanije od svega toga, konano bi raistio put za ispunjenje austrijske misije. Naime, ak su i najvei entuzijasti carstva slobodne trgovine morali priznati da tridesetogodinja austrijska vladavina nije donijela bogzna kakvu korist narodu Bos n e i

190

H e r c e g o v i n e : ni j e b i l o n i z d r a v s t v e n e n i eljeznike pruge normalnog kolosijeka, ni pukih kola, ni samouprave ak ni u selima. Za sve nedostatke krivila se anomalija okupacije. Kad bi pokrajine postale pravi sastavni dio Habsburkog Carstva, dobile bi sabore, kole, sindikate, agrarnu reformu, ceste i eljeznice sve to je ovaj ili onaj beki autor ili profesor zamiljao kao austrijsku ideju. I sam je Aehrenthal govorio jezikom austrijske ideje, pa je u proljee 1908. ak planirao izgradnju eljeznike pruge preko turskog teritorija sve do mora. Do toga nije nikad dolo jer je projekt bio neostvariv, ali je to Aehrenthalu posluilo da se afirmira kao ovjek naprednih pogleda. Aneksija Bosne i Hercegovine znaila je preokret u politici Austro-Ugarske na Balkanu. Andrassy je bio spreman na sve kako bi ouvao Otomansko Carstvo i zato je i zahtijevao okupaciju, dok ga je Aehrenthal htio pustiti da propadne i u to svrhu riskirati da se pogaa s Rusima. Ta pogodba sklopljena je u rujnu 1908. godine. Ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski takoer je teio za brzim uspjehom kojim e popraviti poljuljani ugled carske Rusije. Sloio se da prizna aneksiju Bosne i Hercegovine, pod uvjetom da Aehrenthal podri ruski zahtjev za slobodan prolaz ruske flote kroz Bospor i Dardanele. Takav je bio sporazum u Buhlavi, posljednji uzaludan trzaj diplomatske samostalnosti dvaju umiruih carstava. Aehrenthal je mislio da je rijeio pitanje suparnitva s Rusijom na Balkanu, zbog kojeg je Austro Ugarska bila ovisna o Njemakoj, a Izvoljski jc mislio da mu jc Carigrad, stoljetni san ruskih careva, nadohvat ruke. Uvjeren u pristanak Rusa, Aehrenthal je 5. listopada 1908. objavio aneksiju Bosne i Hercegovine, na to je planula bosanska kriza. Zbivanja nisu potekla tokom koji su Aehrenthal i Izvoljski oekivali. Engleska i Francuska nisu htjele prihvatiti otvaranje Tjesnaca. Jo gore, predsjednik ruske vlade Stolipin ustvrdio je da ruskom javnom mnijenju nije nimalo stalo do Tjesnaca, ali jest mu i to kako stalo do slavenskih naroda na Balkanu. To prije nije padalo na um ni Izvoljskome ni veini Rusa; tek sada kad jc Aehrenthal krenuo da osramoti Srbiju, Rusi su otkrili svoju ljubav prema Srbima, pa je otuda i Aehrenthalova zasluga to su Rusi stali iza Srbije. tovie, Srbe u Srbiji nije mnogo boljela glava za Srbe u AustroUgarskoj, niti su mnogo razmiljali o Bosni i Hercegovini; Aehrenthal ih je uputio da budu Jugoslaveni. Svojim velikim potezom Aehrenthal, u stvari, uope nije rijeio nikakvo junoslavensko pitanje, nego ga je naprotiv stvorio. Srbi nisu mogli odoljeti primamljivoj ulozi branitelja Srba i Hrvata u Bosni, pogotovo kad ih je na to nahukao sam Izvoljski koji je time elio prikriti svoju kardinalnu pogreku. Bosanska kriza nije ponizila Srbiju, iako se zakljuila njezinim porazom, nego Austro-Ugarsku, jer ju je spu-

191

stila na razinu Srbije. Kao nekada borba s Pijemontom, kriza je Srbiji podigla ugled a Austro-Ugarsku blamirala silei je da za sve tegobe Habsburke Monarhije krivi junoslavenski Pijemont. A kriza nije ni Austro-Ugarsku oslobodila ovisnosti o Njemakoj. Habsburka bi diplomacija besciljno brljala ne nalazei izlaza da nije Njemaka, u oujku 1909, natjerala Izvoljskoga da se odrekne Srbije. Koliko god austrijski dravnici negodovali protiv tog njemakog pokroviteljstva, u oima svijeta oni su faktiki bili pod skutom Njemake. Usprkos njemakom ultimativnom zahtjevu Rusiji, Aehrenthal jc svejedno jo mogao zaratiti sa Srbijom, a prvotni mu je cilj i bio unitenje Srbije. Ali, kad jc odluio da ga i ostvari, naao se pred nerjeivim problemom: to e postii uspjenim ratom sa Srbijom? Aneksijom Srbije Monarhija bi se napuila ozlojaenim junoslavenskim elementom, a ako Srbija ne bi bila anektirana, onda bi zbilja postala arite nezadovoljstva kako ju je slikala habsburka propaganda. Dakle, to bi vei uspjeh Aehrenthal imao, to bi kobnije posljedice snosila Monarhija; to bi dosljednije primijenio svoju politiku, to bi tek gordijske vorove stvorio. Tako je Aehrenthal, iako kasno, doao do istih otrcanih zakljuaka svih habsburkih ministara vanjskih poslova, od Metternicha do Andrassyja i Kalnokyja: Austro-Ugarska ne moe sebi priutiti prisvajanje balkanskog teritorija i stoga se mora boriti za status quo na Balkanu, makar to znailo i neprijateljstvo s Rusijom. U veljai 1909, kad jc austro-ugarska vojska bila ve mobilizirana, Aehrenthal je odluio da ne ide u rat. S tim se sloio i Franjo Josip, skeptian u pogledu snage svoje vojske; ak se i Franjo Ferdinand protivio ratu iako bi rado ponizio Srbiju, bilo mu je jo vie stalo do toga da nita ne uini to bi godilo Madarima. Zagovornik rata Conrad von Hotzendorff odjednom se nagao sam, pa se morao zadovoljiti dokazom da je vojska, u svakom sluaju sposobna za mobilizaciju. Tako se velika akcija zavrila tek trivijalnom promjenom pravnog poloaja Bosne i Hercegovine i niim drugim. Konzervativni savez s Rusijom nije obnovljen, naprotiv, oivljen je interes Rusije za Balkan a njezina vanjska politika usmjerena protiv AustroUgarske. Srbi su ostavljeni u uvjerenju da je austrijski napad samo odgoen i stoga su pokrenuli ivu antiaustrijsku politiku. Od vremena do vremena srpski dravnici, prestraeni svojom zadaom, pokuavali su nuditi pomirenje, ali ih je Achrenthal prezirno odbijao. U Bosni i Hercegovini austrijska ideja nije se realizirala. Nije bilo ni ekonomskog poboljanja, ni novih kola, samo jr povean birokratski aparat i okupacijska vojska. Pokrajine su dobile sabor po austrijskom modelu. Kako je sad obavljao iroke upravne poslove, bilo je vano u njemu odrati predstavnitvo

192

veleposjednika; stoga, usprkos uvoenju opeg izbornog prava za Carevinsko vijee, za bosanskohercegovaki sabor sauvano je staro ogranieno izborno pravo i sustav izbornih kurija. Tako je i Bosna i Hercegovina posveana u to kurijalne misterije, s tim to je svaka od tri kurije (veleposjedi, gradovi i seoske opine) jo podijeljena, u fiksnom omjeru, na tri vjeroispovijesti pravoslavnu, katoliku i muslimansku. Takvim zaobilaznim putem muslimanski veleposjednici bili su dvaput jae zastupljeni, a habsburka vlast je odrala drutvenu inferiornost srpsko-hrvatske veine. Austrijska ideja je pokrajinama bila obeala brda i doline, ali, po estom obiaju, od tih obeanja nije bilo nita, pa su nakon 1909. beki teoretiari odvraali pogled od osiromaenog i nepismenog seljatva Bosne i Hercegovine. Bosanska kriza ostavila je jedno neugodno nasljee: za vrijeme krize su, kao isprika za rat, izmiljene optube za veleizdaju protiv prvaka Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj, i sad je te optube valjalo dokazati pred javnou. Prva je takva demonstracija bila farsa veleizdajnikog procesa u Zagrebu pred pokornim hrvatskim sudom; krivotvoreni dokazi samo su diskreditirali madarske gospodare Hrvatske, a optuene, iako su osueni, Franjo Josip odmah je pomilovao. U toku pola stoljea od revolucije 1848. zakonitost uprave afirmirala se u cijeloj Evropi osim u Rusiji i u Otoman skom Carstvu; ak je i Habsburka Monarhija prihvatila mje ri la Zap ad ne Euro pe. Za gre ba ki pr oce s bio je pr vo flagrantno odstupanje od naela donekle civilizirane i nepristrane drave; njime je inaugurirano razdoblje sramotnih politikih procesa koje e generaciju kasnije zavladati evropskim kontinentom. U tom trijumfu barbarstva madarski narod, usprkos samohvaljenom liberalizmu, odigrao je predvodniku ulogu. Da hi stvar bila jo gora, Achrenthal je u svom arogantnom bezumlju uvukao Monarhiju u istu sramotu. I on je bodrio hajku protiv hrvatsko-srpskih prvaka i za to svrhu angairao novinarsko pero Friedjunga, velikog povjesniara i zatucanog njemakog nacionalista koji se bio preobratio u oboavaoca habsburke vlasti. Ni Aehrenthal ni Friedjung nisu paljivo istraivali dokazni materijal: Friedjung je svojim lancima 1 trebalo da opravda rat protiv Srbije, a im bi rat poeo, sluaj bi postao bespredmetan. Odustavi od rata, Aehrenthal je hrvatsko-srpskim prvacima pruio mogunost da pred bekim sudom pokrenu tubu za klevetu protiv Friedjunga. Oni su
Odluka da se ne ide u rat pala je dan prije pojave prvog Ianka, ije se objavljivanje stoga moglo i sprijeiti, kako jc to uinjeno s daljnjim lancima. Ali funkcionari Ministarstva vanjskih poslova nisu bili svjesni raspaljive naravi tih lanaka, a neki meu njima jo su se nadali rat u. to je najvanije, austrijski sistem nije bio sposoban za brzu reakciju.
1

193

lako dokazali da su dokumenti, za koje se znalo da potjeu iz austro-ugarskog Ministarstva vanjskih poslova, grube krivotvorine. tovie, u Friedjungovu sluaju angairao se i istaknuti eki profesor Masaryk koji je na zasjedanju Delegacija optuio Aehrenthala kao falsifikatora. Aehrenthal se uope nije branio; u oima cijele Evrope diskreditirao se kao obian nespretan krivotvoritelj i to ljagu nikad nije sprao sa svog imena. Zagrebakim procesom i Friedjungovim sluajem Habsburka Monarhija faktiki se moralno diskvalificirala: sruila se konstrukcija civiliziranog ponaanja koja joj je dala astan aspekt, pa joj nije ostala nikakva druga baza osim site. to je najsmjenije, Aehrenthal se mogao opravdati, ali mu to ponos nije doputao. Naime, Masaryk je optuio austrijsko poslanstvo u Beogradu da je krivotvorilo dokumente. U stvari je poslanstvo, unaprijed uvjereno u hrvatsko-srpsku veleizdaju, bilo laka rtva jednog domiljatog krivotvoritelja, a dokumenti kojima je Masaryk dokazao krivnju poslanstva bili su novi proizvodi toga istog krivotvoritelja. To je austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova znalo: odande su strunjaci, i vei od Masaryka, upozorili Aehrenthala da se ne uzda u Friedjungove dokumente. Poslije Aehrenthal iz ponosa nije htio priznati svoju nepromiljenost; tovie, nije htio priznati ni nesposobnost Forgacsa, poslanika u Beogradu, koji se svojim samosvjesnim glupostima mogao visoko popeti u svakoj diplomatskoj slubi. U Achrenthalovu dranju ogledao se pravi duh Habsburke Monarhije: ona nije bila ni tiranska ni surova, nego jednostavno degenerirana i agonina. Radije ce podnijeti optube za zlodjela koja ne moe poiniti, jer za to nema ni energije ni spretnosti, nego da prizna svoje prave mane slabost i zabludu. Aehrenthal bi bio sretan da je on bio tako domiljat da izmisli Friedjungove dokumente, a Berchtold e 1914. radije u sebi gledati zaetnika rata nego glupu marionetu jednog trulog sistema. Bosanska kriza, sa svojim nezadovoljavajuim zakljukom i neasnim epilogom, iscrpla je i posljednje snage Habsburke Monarhije. Nestalo jc svake inicijative i na vanjskom i na domaem planu. Austrijski dravnici vie nisu ni ekali da se togod dogodi; samo su se nadali da se nita nee dogoditi, da e sve ostati na tako p o g o d n o j mr t vo j t o ki . Ae hr e nt ha l s e v r a t i o n a mi r o ljubivu liniju svojih prethodnika: obnovio je snoljive odnose s Rusijom i nije htio reagirati ni na kakve provokacije Srbije ili Italije. Najdalji korak u politici bio mu jc pokuaj da uspostavi dobre odnose s Francuskom: u marokanskoj krizi 1911. demonstrativno je odbio da Njemakoj prui podrku kakvu je ona njemu data u bosanskoj krizi; i zatraio je, ali uzalud, da se francuska burza otvori za austrijske i ugarske zajmove. Konzervativna suradnja Francuske i Austrije moda je i bila mogua u doba Metternicha i Guizota, a posljednji

194

put su o njoj razmiljali Beust i Napoleon III izmeu 1867. i 1870. godine. Nakon velikog preokreta 1870. godine ni Francuska ni Austrija vie nisu bile uistinu velike sile, sposobne da stoje na vlastitim nogama. Francuskoj je bila potrebna ruska podrka da bi od Njemake ouvala svoju samostalnost, a Austro-Ugarska se bez pomoi Njemake nije mogla konfrontirati s Rusijom na Istoku. Prilika proputena za Bismarckovih ranih dana nee se vie nikad ukazati. Achrenthal nije naao alternativu agresivnoj politici koju je napustio. Osamljeni je Conrad von Hotzendorfr i dalje kao panaceju propovijedao preventivni rat protiv Italije, protiv Srbije, protiv nekoga, u svakom sluaju. Njegovu tvrdoglavu ratobornost nitko nije odobravao, pa je zbog svoje upornosti nakon otprilike godinu dana otputen s poloaja; ipak, jedino je njegovo stajalite imalo elemente pozitivne politike i on e na kraju krajeva doi na svoje. Ratom s Italijom ak bi i Habsburka Monarhija okusila slast pobjede, jer je Italija bila smijena imitacija velesile koja je mogla impresionirati samo profesionalne diplomate i posjetioce literate. Ali, i tu se isprijeila Bismarckova sjena: talijanska je nezavisnost bila sastavnica Bismarckove politike i njezino bi unitenje samo ubrzalo potpunu dominaciju Nijemaca u Habsburkoj Monarhiji. Na domaem planu takoer se izgubio svaki kontakt sa stvarnou. Carevinsko vijee i dalje se sastajalo i odbijalo da odobri budet, a onda mirilo na oba oka kad bi budet bio odobren kao izvanredna mjera; drali se govori i prihvaale rezolucije, a dotle je iza kulisa carska birokracija gomilala sve udovinija brda papira. eko-njemaki odnosi u ekoj bili su i dalje predmet beskrajnih pregovora: novi su se planovi predlagali, raspravljali, dopunjavali i konano odbacivali. Bienerth, birokratsko piskaralo koje je naslijedilo Becka kao premjer 1908, predloio je da se uvedu eki i njemaki ministar bez portfelja koji e tititi interese eha i Nijemaca, kao to je poljski ministar bez portfelja titio interese Galicije; u tome su Nijemci namirisali priznanje da eka pripada esima, pa su ga natjerali da odustane od te ideje. Sturgkh, jo jedan birokrat koji je postao premijer 1912, smislio je nove planove za nagodbu te je 1914. izjavio kako ehe i Nijemce dijeli zid koji nije deblji od papira. Nije vidio da jc to papir neprobojne debljine: dva naroda je sve vrijeme dijelio jedan knjiki pojam konfliktne historijske revindikacije. Sa snanim porastom izazvanog nacionalizma u Njemakoj, u ekoj su Nijemci postali sve nametljiviji, a esi su sve vie strahovali da e se u eventualnom ratu izmeu Nijemaca i Slavena morati boriti na njemakoj strani. Najvei su opstrukcionisti u Carevinskom vijeu bili Malorusi, kivni zbog povlatenog poloaja Poljaka u Galiciji, a njih su iz slavenske solidarnosti podravali esi i Slovaci.

195

Nijemci su, sa svoje strane, primijenili istu metodu opstrukcije u ekom saboru: raspao se ak i saborski odbor koji je nadzirao pokrajinsku upravu, a Sturgkh je 1913. suspendirao eki ustav. Jo jednom su se okorjeli kovai planova ponadali da ce carska vlast dati kakav pozitivan smjer; nita nije poduzeto, suspenzijom je Be iscrpao svu svoju kreativnu mo. U oujku 1914. sastalo se Carevinsko vijee, posljednji put za vladavine Franje Josipa; u roku od nekoliko dana torpedirali su ga Malorusi. Kad je u kolovozu 1914. izbio rat, suspendirano jc i Carevinsko vijee i Austrija se sasvim otvoreno vratila na provizorni apsolutizam kojim je bila zapoela vladavina Franje Josipa. I u Ugarskoj su odjekivali stari akordi. Madarske magnate nije otrijeznio poraz 1906. godine. Obnovili su napade na zajedniku vojsku. Takva linija, meutim, vie nije privlaila madarsko sitno plemstvo koje je vidjelo gdje su mu u borbi oko ustavnih prava ugroeni birokratski poloaji. Koristei svoje umijee u primjeni nasilja i korupcije, sitnoplemika je birokracija na opim izborima 1910. unitila koaliciju te se obnovila mameluka veina. Istvan Tisza, prvo iza kulisa a zatim od lipnja 1913. kao predsjednik vlade, nadmaio je ak i oev diktatorski poloaj. Progurao jc zakon o regrutaciji i uope djelovao kako dolikuje vjernom pristai zajednike monarhije, a za to je mogao nesmetano nastavljati hajku na narodnosti u Ugarskoj te i dalje prijeiti madarskim masama ulazak u politiki ivot. Sam je izjavio: Nai graani nemadarskog jezika moraju se u prvom red pomiriti sa injenicom da pripadaju zajednici jedne nacionalne drave, jedne drave koja nije konglomerat razliitih plemena. I dalje su se predlagali izborni zakoni i obeavalo se irenje izbornog prava, ali su se uvijek nalazile isprike za odgaanje te je kakav jedan zakonski nacrt, pokopan kad jc 1914. izbio rat, posluio kao varljiv dokaz kakav bi demokratski sustav uivala Ugarska da nije rat sve pokvario. Faktiki je ugarska drava bila monopol sitnog plemstva, klase koja je bila izgubila svoju ekonomsku podlogu i drala se na vlasti oslonom na Hasbsurgovce. Potporanj je ipak bio klimav i nepouzdan, plemstvu je trebalo vie od toga, to je i nalo u savezu s njemakim i idovskim kapitalistima Ugarske. Madarski je nacionalizam zagovarao protekcionizam jo od Kossutha iz kojeg jc odjekivala Listova ekonomska misao; a carinska unija s Austrijom bila je za Kossutha debakl ravan zajednikoj vojsci. Unija jc bila laki objekt napada, ak i bez obnove carinske barijere izmeu Austrije i Ugarske vlada je svojom intervencijom mogla mnogo pridonijeti razvoju ugarske industrije. Ugarska je pruila primjer za kojim e poi drave nasljednice nakon propasti Monarhije; ako je Austro-Ugarska bila neka ekonomska cjelina, onda je to cjelinu Ugarska potkopala jo mnogo prije 1918. godine. Ekonomski je nacionalizam bio dvojako koristan: zamijenio je

196

napade na zajedniku vojsku i ulio nov polet madariziranim idovima i Nijemcima koji bi se inae mogli vratiti na lojalnost dinastiji. Kapitalisti Nijemci predstavljali su potencijalnu petu kolonu u Ugarskoj jo od Metternichova pa sve do Hitlerova doba, i samo su se stalnim ekonomskim dobicima mogli skloniti na to da nad sobom trpe politiku vlast siromanog a za trgovinu i industriju nesposobnog sitnog plemstva. Tiszina pobjeda iskljuila je magnate iz politike vlasti, a razvojem industrije stvarao se sloj milijunaa kapitalista koji e im ugroziti i ekonomske povlastice. Na Tiszin nacionalizam mogli su odgovoriti samo obraanjem podreenim narodima, a na ekonomski nacionalizam mogli su odgovoriti samo demokratskom mobilizacijom masa. Obje su linije bile isuvie pogibeljne, pa su magnat samo nemono stajali skrtenih ruku ili su se i sami pretvarali u kapitalistike poduzetnike. Kao nasljedna vladajua klasa, oni su abdicirali. Jedan magnat, najhrabriji a moda i najbogatiji, nije se htio pomiriti s takvom oportunistikom linijom: Mihaly Karolyi, nekadanji partner mlaeg Andrassyja, konano je doao na program to ga je Kossuth sa zakanjenjem propovijedao u izgnanstvu. Poeo se zalagati za politiku nacionalne ravnopravnosti, agrarne reforme, i kao prirodnom posljedicom toga raskida s Njemakom, jer demokratskoj Ugarskoj u dobrim odnosima sa svojim slavenskim susjedima vie ne bi bilo potrebno zalee ni Habsburgovaca ni njemake vojske. Ali, od magnata koji nisu imali takva visoka moralna naela kao Karolyi, taj program traio je nemogue rtve; zato se mogao ostvariti samo nakon poraza u ratu, a onda e biti prekasno. Madarski ekstremizam gospodario je i u Hrvatskoj. Madarsko sitno plemstvo sve je Hrvate trpalo u jedan ko kao hrvatsko-srpske izdajice kako bi se doepalo njihovih poloaja. Godine 1912. suspendiran je hrvatski ustav, a madarski je namjesnik preuzeo diktatorske ovlasti zajedno s masom svojih madarskih sljedbenika. S druge strane, jugoslavenskom se idejom zanosila samo aica graanske inteligencije. Hrvati iz sitnog plemstva i oficirskog kora, organizirani u istoj stranci prava, protivili su se Ugarskoj, ali su bill fanatini srbofobi a odani Monarhiji. Dapae, i Hrvatska seljaka stranka, koja je stjecala masovnu bazu, igla je istom linijom, doduge s demokratskijim parolama. Njezin voa Radi propovijedao je austrijsku ideju; govorio je kako je zadaa Monarhije da ne bude ni njemaka, ni madarska, ni slavenska, nego kranska, evropska i demokratska. Ideja jugoslavenstva, sintetina i intelektualna, pridobila je samo graansku elitu, one to su se oduevljavali Strossmayerovom zbirkom slika; masovni nacionalizam, i u Hrvatskoj kao posvuda u svijetu, izbijao je iz zemlje i mrzio svoga najblieg susjeda. U Austriji je ope izborno pravo oslabilo nacionalni ar iako ga nije posve ugasilo; u

197

Hrvatskoj, meutim, ope izborno pravo bi unitilo junoslavenski pokret, a izbacilo bi na povrinu jednu katoliku seljaku stranku koja bi odobravala dinastiju i koja bi se protivila madarskom gospodstvu. U svakom sluaju, madarsko plemstvo, koje je svim moguim smicalicama izbjegavalo ope izborno pravo u Ugarskoj, nije ga moglo uvesti u Hrvatskoj. Stoga je, liavajui se jedinog presudnog oruja, moralo odravati mit o tobonjoj opasnosti od irokog junoslavenskog pokreta. Do 1914. je ustavna misija Habsburke Monarhije zavrila propau na svim linijama. Pa ipak, nikad nije bilo veeg povjerenja u budunost Monarhije kao u tih nekoliko godina pred sam kraj. Iako je ve poinjao rigor mortis, nije manjkalo ideja da se naputenom tijelu udahne nov bilo je knjiga iz pera socijalista koji su hvalili nadnacionalnost Carevine, iz pera Nijemaca koji su Austro-Ugarsku kovali u zvijezde kao stjegonou njemake kulture, iz pera Francuza koji su AustroUgarsku isticali kao monu branu od njemake prevlasti, te knjiga iz pera oficira, katolikih sveenika, engleskih liberala, pa ak i jednog Rumunja. Svi su priznavali slabost, balast birokracije, meunacionalne suprotnosti, a ipak su svi bez razlike oekivali neko rjeenje. To opeoekivano rjeenje bilo je federalizam, privlano ime za svakakve obrasce. Njemakim autorima federalizam je znaio redukciju Ugarske na razinu ostalih pokrajina, samih lanica njemakog carstva; esima je federalizam znaio carstvo u kojem e dominirati Slaveni, a Nijemci i Madari biti tolerirane manjine; za beke akademske teoretiare federalizam je podrazumijevao ope slabljenje nacionalnih osjeanja nacionalizam bi se sveo na osobnu idiosinkraziju, prema Rennerovoj ocjeni; strancima, Francuzima i Englezima, federalizam je bio pusta elja, bijeg od suoavanja sa stranom alternativom rata u Evropi koji e biti neizbjena posljedica propasti habsburke misije. U tome i jest bila bit snova o federalizmu: svi su strahovali od konflikta koji e pratiti raspad habsburke mumije i nadali se da e narodi kao kakvim udom postati umjereni i prosvijeeni kao Karl Renner i profesor Redlich, kao M. Eisenmann i profesor Seton-Watson. 1 Povijest vladavine Franje Josipa pokazala je da je rjeenje bilo lako; to jest, lako je bilo smisliti bezbrojne planove po kojima bi svi narodi Monarhije uivali ekonomsko blagostanje i snoljiv nacionalni opstanak. Problem je bio u tome da neko rjeenje bude prihvaeno; tek iza toga leao je pravi problem to jest, moe li Habsburka Monarhija izbjei da postane instrument njemake dominikacije u Evropi? A tom problemu nije bilo rjeenja. Sudbinu Habsburke Monarhije odluio je rat 1866: svoju daljnju samostalnost dugovala je Bismarckovoj milosti, a
1

Profesor Scion-Watson je svoj prikaz zagrebakoga i Friedjungova procesa posvetio dravniku koji e imati nunu genijalnost i hrabrost da rijei junoslavensko pitanje. Taj udotvorac trebao je biti profesor Redlich, beki idov

198

morat e je izgubiti im Bismarckovi nasljednici skrenu s njegova umjerenog kursa. Ljudi su mislili da se pokuaj Habsburke Monarhije u Evropi moe promijeniti preinakom njezine unutranje strukture, a zapravo je do promjene njezine unutranje strukture moglo doi tek nakon promjene, bolje reeno katastrofe, njezina poloaja u Evropi. Prema tome, u svim tim nacrtima u predratnom razdoblju pretpostavljalo se nemogue: samo da Monarhija nije bila poraena 1866; samo da Madari prihvate ravnopravnost Junih Slavena; samo da se Nijemci prestanu okretati njemakom carstvu; samo da se narodi Carevine opet pretvore u nepismene seljake i vrate neprijepornoj odanosti dinastiji iz doba protureformacije; samo da Habsburgovci podupru osnivanje sindikata i agrarnu reformu onda bi problem bio rijeen, tovie, ne bi ga ni bilo. A to je kao da alobnici stojei oko mrtvaeva odra kau: Sarno da pokojnik pone disati, s njim bi bilo sve u redu. To arenilo elja stapalo se u jedinstven zbor: samo da Franjo Josip umre pa da doe Franjo Ferdinand, ostvarila bi se itava lepeza rjeenja. Oni to su upirali oi u Franju Ferdinanda slabo su ga poznavali: njima je znaio promjenu, pa su glupo pretpostavljali da e svaka promjena biti nabolje. A Franjo Ferdinand je bio jedan od najgorih produkata habsburke kue: reakcionar i klerikalac, surov i bahat, esto i bezuman. U njega nije bilo ak ni onog pesimizma i kolebanja po kojima je Franjo Josip bio podnoljiv vladar. U politikim nazorima F r a n j e F e r d i n a n d a p o s t o j a l a j e s a m o jedna konstanta odbojnost prema dualizmu; ne da bi on alio narode koje je tlaio madarski nacionalizam, nego je iz dinastikog jala mrzio slobodu Ugarske i elio Ugarsku natjerati na opu pokornost. Podjednako antip a t i n i b i l l s u mu e s i , p a i nj e ma k i a l i n e i njemaki nacionalisti. Ideal mu je bio vojni apsolutizam koji je bio uspostavio Schwarzenberg 1849; to je neko bio ideal i Franje Josipa, sve dok ga zbivanja nisu nauila pameti. Mnogo se toga pisalo o konstruktivnim planovima koje e Franjo Ferdinand provesti kada doe na prijestolje. Odbit e da se okruni za ugarskoga kralja sve dok se ne poniti nagodba iz 1867; bar toliko je bilo jasno, a to se daljnjega tie, planovi su mu bill magloviti. Poticao je klerikalni nacionalizam meu Slovacima, simpatizirao s Rumunjima, a pozdravljao, vie od svega, dinastiki nacionalizam hrvatske iste stranke prava. I on je bio federalist to je kod njega samo znailo da Hrvatsko Kraljevstvo treba restaurirati, otkinuti ga od Ugarske, podvrgnuti ga izravno caru i toka. Neko pripajanje Hrvatskoj srpskih krajeva Ugarske nije se uope udostojio da predloi, jer bi to znailo priznanje junoslavenske ideje; to se tie ideje trijalizma, ona mu je trebala posluiti da posije razdor meu junoslavenske narode, kao to je Napoleon sa

199

svojom Rajnskom Konfederacijom unio razdor meu Nijemce. Taj trijalizam bi u stvari izazvao nezadovoljstvo Junih Slavena vee nego ikad, natjerao bi Madare na opoziciju Monarhiji, a ipak ne bi nimalo pridonio rjeenju sukoba eha i Nijemaca u ekoj. I konano, u svojim planovima Franjo Ferdinand uope nije predviao suradnju medu narodima, niti je iao dalje od gupljih fraza starokonzervativaca o historijskopolitikim osobnostima. Franjo Ferdinand je mogao riskirati s madarskim sitnim plemstvom i njemakom birokracijom na kojima je poivala Carevina, ali bi se svejedno suoio s pitanjem koje je zbunjivalo svakog reformatora, od Josipa II do Badenija: kako e jedan Habsburgovac postati Bonaparte, car seljakih masa? Suradnici Franje Ferdinanda bili su profesionalni vojnici i kvazifeudalni aristokrati, starokonzervativni blok Windischgratza i Beleredija; njima se pridruilo samo nekoliko politiara klerikalaca, to je bio dokaz politike nezrelosti naroda koje su oni navodno predstavljali. Vrhunac vizije Franje Ferdinanda bila je Listopadska diploma, a ona, koja je ve 1860. kasnila dvjesta godina, zacijelo se nije nimalo modernizirala nakon daljnjih pedeset godina. Polagati nade u bilo kojeg Habsburgovca znailo je ne shvaati narav Habsburke Monarhije. Kossuth se iskupio za sve svoje pogreke shvaanjem da je ruenje habsburke dinastije osnovni preduvjet svake obnove Srednje Evrope. Mihaly Karolyi bio je jedini Madar koji je uvidio i prihvatio posljedice te teorije. U Austriji je car samom svojom fizikom prisutnou ulijevao ljudima takav respekt da nisu mogu ni zamisliti Srednju Evropu bez dinastije: ak su i najnapredniji socijalisti sanjali o demokratskom socijalizmu nametnutom inicijativom dinastije, a oni Nijemci koji su mrzili habsburku vladavinu udjeli su za vladavinom Hohenzollerna. Samo je osamljeni profesor Masaryk imao povjerenje u narode i elio da oni preuzimanjem odgovornosti shvate stvarnost. Masaryk je u ideju intelektualnog integriteta unio onaj isti fanatizam to su ga drugi unosili u nacionalizam. eke je fanatike uvrijedio raskrinkavajui kao krivotvorine iz devetnaestog stoljea neke eke rukopise toboe iz ranog srednjeg vijeka, a navukao je na sebe mrnju i ekih i njemakih ekstremista branei idova koji je bio optuen za obredno umorstvo. Vjerovao je da eki narod moe postii slobodu samo na temelju istine, navlastito istine da su dravna prava eke samo umjetna i istroena tradicija; ak je vjerovao da bi Habsburka Monarhija mogla stei novu vitalnost kad bi se oslanjala na pravdu i narodnu volju, a ne na spletke i dinastike interese. Dok su drugi, romantiniji esi vodili nacionalistiku agitaciju sve dok im vlast ne bi ponudila mjesto u dravnoj slubi, Masaryk je uvao svoju neovisnost o dinastiji, a opet se nadao da e preobraziti Habsburku Monarhiju. Isto tako jc mrzio lanost panslavizma; poznavao je narav Ruskog Carstva i uviao kakav bi prekid sa zapadnom civilizacijom donio panslavizam.

200

Nasuprot tome, kanio je od Praga stvoriti sredite demokratske slavenske kulture; otuda i njegovo prijateljstvo s prvacima Hrvatsko-srpske koalicije zbog kojeg je i postao branitelj pravde na procesu Fricdjungu. Masaryk i Karolyi su 1918. postali nasljednici Habsburgovaca: iako neprijatelji dinastije, ni jedan od njih nije htio razoriti zajednitvo naroda koje su Habsburgovci neko bili stvorili. Obojica su bili privreni svome narodu, dape, bili su najuzoritiji prrdstavnici svoga naroda, a ipak nisu bili ni iskljuivi nacionalisti niti su razmiljali s aspekta nacionalne drave. Karolyi je teio da od Velike Ugarske stvori federaciju ravnopravnih naroda, iako pod madarskim vodstvom, a i Masaryk je teio za meunacionalnom suradnjom pod vodstvom eha. Obojica su bili uistinu neovisni o Habsburgovcima, Karolyi sa svojim aristokratskim samopouzdanjem a Masaryk sa svojom intelektualnom snagom. Iako osamljen, Masaryk je jakim sponama bio vezan za eki narod koji je bio kulturno razvijen, neoptereen aristokratskim politiarima, proet graanskim duhom od vrha do dna, i koji je vie od ikojeg drugog evropskog naroda potivao intelektualno vodstvo. Karolyi je pak Velikoj Ugarskoj ponudio jedini nain opstanka; samo, cijena je bila previsoka. Onaj madarski narod iz 1848. raspolagao je istinskim, iako uskogrudnim, idealizmom; a madarski narod s poetka dvadesetog stoljea nije vjerovao ni u ta drugo osim u veleposjede magnata i birokratski monopol sitnog plemstva. Zato je Karolyijeva vlast u Ugarskoj 1918. potrajala samo est mjeseci, dok je Masaryk, s podrkom eha, osnovao vienacionalnu dravu koja je potrajala dvadeset godina i u kojoj jc on, uzdiui se iznad naroda i stranaka, djelovao kao neki plemenitiji i vjetiji Franjo Josip. Meutim, u godinama uoi rata, Karolyi je imao jasniju viziju od Masaryka. Masaryk se do posljednjeg asa nadao nekoj moralnoj promjeni koja e ouvati cjelovitost Habsburke Monarhije to je bilo besmisleno oekivati od Franje Josipa, Achrenthala i Conrada von Hotzcndorffa. Karolyi je pak shvatio da se bitna promjena mora dogoditi u vanjs k o j a l i j e i t a n a d a b i l a n e o s t v a r i v a b e z r a t a u Evropi. Fosilizirano truplo Habsburke Monarhije dralo se u ravnotei zahvaljujui vlastitom balastu. Impuls koji e sruiti tu divovsku strukturu morao je doi izvana, iako ne bi nikad postigao svoj strahoviti efekt da ona nije bila sva gnjila. Habsburka jc Monarhija mogla preivjeti unutranje nezadovoljstvo, pa i vanjsko suparnitvo; oboje joj je uveavalo vanost i pristupalo joj kao evropskoj potrebi. Ali negiranje da su oni uope potrebni to Habsburgovci nisu mogli preivjeti. Na takvo poricanje, inilo se da je sila jedini odgovor, ali, to se vie njome prijetilo, to jc sve beskorisnija bivala. Talijanski je nacionalizam bio David koji je sruio staru Austriju, a srpski je nacionalizam bio David

201

AustroUgarske. Sa Srbima su ponovljene ile pogreke koje su poinili Metternich i Buol prema Italiji. Izbezumljeni izazovom njihovu opstanku, habsburki su dravnici izgubili sposobnost balansiranja i manevriranja; Srbija im je postala opsesija, kao to je nekada bila Italija, a svakim svojim korakom zapadali su u sve teu situaciju. Bosanska jc kriza stvorila srpsku opasnost, a hajkom na prvake Hrvatsko-srpske koalicije Srbiji je na pladnju prueno mono oruje. Nezavisna Srbija, po vjeri pravoslavna i dugo pod turskom vlau, nije bila nimalo zainteresirana za habsburke zemlje. Srbi su teili za oslobaanjem svoje brae jo pod turskom vlau i za povratkom svih nekadanjih, historijskih srpskih teritorija; ta tenja protezala se na Bosnu i Hercegovinu, ali ne i dalje. Srbi zacijelo nisu imali razloga da suosjeaju s Hrvatima, katolicima, habsburofilima i po kulturi zapadnjacima; nisu mnogo suosjeati ak ni sa Srbima u Ugarskoj, koji su takoer za beogradski ukus bili previe zapadnjaci. Velikosrpski program Srbi su prihvatili samo zbog pritiska Habsburgovaca, a junoslavenski program nije im nikad bio nita drugo nego pomono oruje. Ouvanje Otomanskog Carstva na evropskom tlu bio je bitan element habsburke vanjske politike od Metternicha do Aehrenthala. Godine 1912. AustroUgarska je posljednji put pokuala Balkanu nametnuti mir s pomou koalicije velikih sila; taj korak podrala je Rusija, prestraena pribliavanjem balkanske lavine u ijem pokretanju je i sama sudjelovala. To je bio posljednji nastup Metternichove konzervativne alijanse mrtvaki i neefikasan. No balkanske su drave znale da Rusija nee protiv njih primijeniti silu, i uzdale su se da Tursku mogu potui i bez ruske pomoi. U listopadu 1912. raskomadano je Otomansko Carstvo u Evropi, posljednji krhki oslonac starog poretka, a to je Habsburka Monarhija samo nemono gledala iako se spremala i njezina propast. Berchtold, ministar vanjskih poslova nakon Aehrenthalove smrti, spasio je iz brodoloma stoljetne politike samo krhotinu Albaniju. Time to je uskraena Srbiji, Albanija je predstavljala dokaz da Austro-Ugarska jo moe nametnuti svoju volju kao velesila. Ipak, bilo je sramotno za jednu veliku monarhiju to tobonju samostalnost albanskih hajdukih voa smatra bitnom za svoj opstanak. Pa i to stvaranje Albanije postignu to je samo opetovanim mobilizacijama, skupim demonstracijama koje su svakim ponavljanjem gubile snagu. Pa i s Albanijom Turci su ipak nestali. Nacionalno naelo pobijedilo je na svim granicama Habsburke Monarhije, a obistinilo se proroanstvo Gentza, Alberta Sorela i Andrassyja: Austro-Ugarska je postala evropski Bolesnik. S balkanskim ratovima Austro-Ugarska je praktiki prestala biti velesila. Balkan jc bio njezina interesna sfera, a usprkos tome u krizi njezin utjecaj nije nita pomogao ak je i Albanija spaena zahvaljujui talijanskoj pomoi. Berchtold je pokuao

202

zauzdati Srbiju hukajui Bugarsku protiv nje, ali jc i to propalo jer je Bugarska poraena u roku od nekoliko dana. A savez s Bugarskom, da je bio i uspjeniji, opet bi pokazao svu slabost Habsburgovaca jer je Austro-Ugarsku sputao na razinu balkanske drave. Austro-Ugarska je ne samo politikom nego i naoruanjem bila ispala iz stroja velesila. Pedeset godina prije toga, u doba Schwarzenberga i Radetzkoga, stara je Austrija imala vojni budet ravan francuskome i ruskome, 1 a 1914, iako je populacijom zaostajala samo iza Rusije i Njemake, Austro-Ugarska je za naoruanje troila manje od bilo koje velesile etvrtinu ruskih ili njemakih izdataka treinu britanskih ili francuskih, manje ak i od Talijana. 2 Habsburka je vojna monarhija bila zapravo vojno najslabija drava u Evropi. Imala je vojnog smisla i industrijskog potencijala, ali u njoj nije bilo ni narodnog jedinstva ni ara za neki veliki patriotski napor. Habsburka Monarhija odravala se uz njemaku podrku, ali je i to podrka imala svojih opasnosti. Njemaka, dinamina velika sila, nije mogla biti zadovoljna habsburkom politikom rezistencije naroito kad se pokazala uzaludnom. Nijemci su imali neku maglovitu viziju nove Evrope ije bi sredite bio Berlin; u toj Evropi Be ne bi zauzimao neko vano mjesto. Austro-njemaki savez bio je suradnja s ciljem ouvanja stare Evrope i u biti iskljuiva suradnja Njemake s habsburkom dinastijom i madarskim narodom. im su Nijemci napustili Bismarckovu konzervatinu politiku, takva iskljuiva suradnja vie im nije odgovarala. Uostalom, ako su balkanski ratovi bill porazni za Habsburku Monarhiju, nisu morali biti i za Njemaku: oni su znaili trijumf nacionalnih drava i stoga su bili stimulativni za Njemaku, najveu od svih nacionalnih drava. Nakon balkanskih ratova, Nijemci su zahtijevali da se prema Srbiji i Rumunjskoj vodi popustljivija politika, pa makar zbog toga trebalo to otkinuti od Ugarske. Takva bi politika, dovedena do svoje logine konzekvencije, ojaala Njemaku: Ugarska bi bila smanjena na svoju pravu nacionalnu mjeru, a ostatak Habsburke Monarhije bio bi ukljuen u Njemaki Reich. Ovim kursom Nijemci e svjesno poi tek u svom drugom pokuaju da zagospodare Evropom, dok su ih uoi 1914. jo sputavali dinastiki obziri, pa i koji gr Bismarckove smotrenosti. U tom smislu habsburka je dinastija zbilja predstavljala zapreku njemakoj dominaciji ali samo dotle dok je asistirala njemakoj ekspanziji miroljubivim sredstvima.
1

Veim dijelom devetnaestog stoljea, od svih velikih sila Velika Britanija najvie je troila za naoruanje. Britanci su se oslanjali na snanu mornaricu i profesionalnu vojsku, to je mnogo skuplje od vojske obveznika naoruanih samo pukama.
2

Za trideset godina od Berlinskog kongresa, njemaki izdaci za naoruanje poveali su se za pet puta, britanski, ruski i francuski za tri puta, a talijanski za dva i pol puta. AustroUgarski trokovi nisu ni udvostrueni.

203

to se tie zalaganja Njemake za koncesije Srbiji, ono se mogao uutkati pozivom na antislavensko raspoloenje Nijemaca: takozvani vjekovni antagonizam izmeu Slavena i Germana bio je u vanjskim, kao nekad u unutranjim poslovima, habsburka smicalica da se dinastija odri na povrini, a naravno i madarska smicalica da njemaku mo iskoristi za svoje posebne ciljeve. Balkanski su ratovi takoer pobudili rumunjske nacionalne pretenzije prema Transilvaniji, a to je bilo tek parirati eljama Njemake. I Vilim II i Franjo Ferdinand, svaki iz svojih pobuda, zahtijevali su od Ugarske popustljivost, ali su naili na tvrdoglav otpor Istvana Tisze. Upletanjem u ugarske poslove Njemaka je Ugarsku opet pribliila Habsburgovcima, pa je Tisza, sin protivnika dualizma, postao posljednja jaka linost Habsburke Monarhije. Poput Andrssyja u prethodnoj generaciji, i Tisza se bojao da bi rat mogao ugroziti povlateni poloaj Ugarske. S druge strane, demonstracija snage bila jc nuna kao dokaz da su Habsburgovci jo ivi; jer, iako je Habsburka Monarhija esto bila opasna Ugarskoj, njezin raspad izazvao bi jo gore opasnosti. Dok je u prolosti Ugarska bila, unutar same Austro-Ugarske, glavna zapreka ratobornoj politici, sad je sama poticala Monarhiju na akciju. Ponovila se situacija iz 1859. godine. Tada jc Austrija potkopala izgraeni sustav koji je njoj najvie koristio i ijom bi propau samo ona ostala kratkih rukava. Iako je 1914. godine Austro-Ugarska bila jedina velesila koja zdravorazumski nije mogla nita dobiti ratom, samo je ona od svih velikih sila svjesno i odluno ila u rat. U cijeloj habsburkoj prolosti oduvijek je zjapio golem jaz izmeu postavljenog cilja i dostignua; a kako je Habsburka Monarhija u svemu bila neefikasna, velesile bi moda ve i zaboravile na rat dok bi ga ona uspjela izazvati. arite se svjetskog sukoba 1914. bilo premjestilo s Balkana u Malu Aziju. Ali, nekom udnom igrom sudbine, Franjo Ferdinand, nakon svih uzaludnih napora, dao jc Habsburkoj Monarhiji posljednju priliku da djeluje kao velesila. Na dan 28. lipnja 1914. u Sarajevu ga jc ubio jedan jugoslavenski zanesenjak. Ubojstvo jc podbolo dinastiju na akciju: ak je i Franjo Josip bio za rat, iako je bio skeptian u pogledu ishoda. Pa i inae mu je odlanulo to se Franjo Ferdinand smru iskupio za ljagu koju jc bio bacio na dinastiju svojom enidbom. S druge strane, umorstvo jc uzbudilo dinastike osjeaje Vilima II i tako uutkalo nedoumice u njemakoj politici. Kao i 1859, austrijska je diplomacija izazvala rat. Ultimatum Srbiji bio jc sroen tako da rat bude neizbjean; sastavio ga je Forgaes, onaj lakovjernik ili zlikovac iz 1909. ije ime teko da jc znailo neku garanciju u evropskim diplomatskim krugovima. Uostalom, sadraj ultimatums i nije bio bitan: njime je dokonana duga pat pozicija, izazvana je kriza i tako osigurana, prije ili kasnije, neka

204

odluka o daljnjoj sudbini Habsburgovaca. Ljudi koji su izazvali rat, Berchtold, Conrad von Hothzendorff i ostali, pojma nisu imali to ele postii. Razmatrane su svakakve opcije: kaznena ekspedicija popraena odtetnim zahtjevom; aneksija dijela Srbija; podjela Srbije s Bugarskom i Rumunjskom; prikljuenje Srbije kao zavisne kraljevine Habsburkoj Monarhiji (posljednji relikt trijalizma Franje Ferdinanda). Sve te planove iskljuio je Tisza, jedini ovjek koji je imao odlunosti i jasan cilj: vjeran interesima Ugarske, sloio se s ratom samo pod uvjetom da Austro-Ugarska ne prisvoji nikakav srpski teritorij. Veliku Ugarsku mogao je ouvati samo rat koji ne donosi promjenu: nemogunost, ali ne vea od same injenice da je Velika Ugarska opstala do dvadesetog stoljea. Da je rat imao neke svrhe, Tiszinim uvjetom postao bi besmislen. Ali svrha jc faktiki bila rat. On jc bio sam sebi cilj: sad su se svi oni bezbrojni problemi to su se toliko dugo razvlaili mogli jednostavno prekriiti: Provizorni apsolutizam postao jc apsolutizam do daljnjega: prestali su nacrti zakona o izbornom pravu u Ugarskoj, prestala su pogaanja izmeu eha i Nijemaca, prestalo je gaanje tintarnicama u Carevinskom vijeu. Tisza i sitnoplemiki funkcionari, Strgkh i njegovi birokrati, ostarjeli car i Generaltab svi su oni presudili o ivotima pedeset milijuna ljudi. Nije bilo otpora ratu, dapae, bilo je i nekog oduevljenja. Nijemci su shvatili da e im on obnoviti ve umiruu hegemoniju u Austriji; Madari, obradovani eliminacijom Franje Ferdinanda, pozdravili su okupljanje njemakih snaga za kriarski pohod protiv Slavena; galicijske Poljake razveselio je rat s Rusijom; Hrvati, odbacujui bez muke aicu jugoslavenskih intelektualaca, najrevnije su doekali rat sa Srbijom; i Slovenci su se ponadali da bi se rat mogao okrenuti protiv Italije; samo su ga csi prihvatili preko volje. Rat nije deprimirao profesore austrijske ideje: oni su ga pozdravili, kao to su bili pozdravili aneksiju Bosnc i Hercegovinc, prctpostavljajui da e rat, samim tim to potie aktivnost, donijeti i reformu. Rat i jest donio neku aktivnost, onoliko koliko jc Habsburka Monarhija bila za nju sposohna, ali nijc donio promjenu duha. Rat moe samo ubrzati procese: u diktatorskoj dravi jaa diktaturu, u demokratskoj jaa demokraciju, u industrijskoj jaa industriju, a u truloj kakav je bio sluaj s Austro-Ugarskom jaa trule. Czernin, jedan od posljednjih austro-ugarskih ministara vanjskih poslova, tono je prosudio: Morali smo umrijeti. Mogli smo samo birati nain smrti, a izabrali smo najstraniji.

205

XVIII SILA SE PLAA: KRAJ HABSBURGOVACA, 1914-18

Austro-Ugarska je objavom rata Srbiji htjela reafirmirati svoj status nezavisne velesile; umjesto toga, njome je zatrla i svoju veliinu i nezavisnost. Snaga Habsburgovaca leala je u elastinosti i sposobnosti manevriranja: suoeni s opasnou, od otomanskih Turaka do Napoleona, znali su se snai. Ali borbu na ivot i smrt, bez izgleda za kompromisni zakljuak, to nisu mogli sebi dopustiti; jer, u takvoj borbi pobjeuje onaj tko je manje rafiniran. Habsburgovci su 1859. krenuli da zatru talijanski nacionalizam, a 1914. su krenuli da unite Srbiju oboje nemogue, ak i da je habsburka vojska pobijedila, to vie to je pribjegavanje sili 1914. bio promaaj, kao to je to bio 1859. godine. Austro-ugarska vojska provalila je u Srbiju, ali su je Srbi istjerali i provalili Ugarsku; jer su Srbi, za razliku od Talijana iz 1859, bili prava nacija s pravom borbenom snagom. Najvei dio austrijskih snaga upuen je da doeka ruski napad, ali je i on doivio poraz. Rusi su pregazili veinu Galicije i doli do karpatskih klanaca, a bili bi uli i u Ugarsku da ih u tome nije sprijeila velika njemaka pobjeda na sjeveru kod Tannenberga. Prema svakoj analogiji u habsburkoj povijesti, to je bio trenutak da se sklopi mir: bilo bi nekih ustupaka Rusiji, pa moda i Srbiji, ali bi Habsburka Monarhija ouvala svoj opstanak. Umjesto toga, Austro-Ugarsku je spasila Njemaka; taj spas znaio je za Habsburgovce pravi kraj. Oni su nudili podnoljivu alternativu njemakom gospodstvu, a ta je alternativa nestala im su Nijemcima preuzeli vojno i politiko dirigiranje AustroUgarskom. Na poetku 1915. njemake trupe i njemaki generali istjerali su Ruse iz Galicije, a potkraj 1915. njemaki su generali vodili kampanju koja je unitila nezavisnu Srbiju i dovela Centralne sile pred vrata Soluna. Sad je Njamaka bila angairana u borbi za gospodarstvo u Evropi, a Habsburgovci su spali na obine njemake pomone trupe. Samo je dinastika sentimenta Vilima II sprijeila Nijemce da Habsburgovce makne; u svakom sluaju, Franjo Josip nije bio nita samostalniji od saskoga ili bavarskog kralja. U pregovorima koji su prethodili ulasku Italije u rat 1915, Austro-Ugarska je tretirana kao da i ne postoji. Nijemci su htjeli potkupiti Italiju ponudom austrijskog teritorija, pri emu se Be ne samo nije pitao, nego nije bio ni obavijeten. Ponuda je meutim bila uzaludna

206

jer je Italija eljela, kao i 1866, da nacionalno ujedinjenje postigne vojnim uspjehom i stoga je inzistirala da stupi u rat za teritorije koje je mogla dobiti i bez borbe; isto kao 1866. godine, dobila je teritorije unato vojnom neuspjehu. Austro-Ugarskoj se bila pruila posljednja prilika da vrati svoj renome, ali nije bila kadra da je iskoristi. Kampanja u Italiji 1916, koju je Conrad von Hotzendorff grandiozno isplanirao, n i t a n i j e o d l u i l a , s a mo j e d o k a z a l a d a j e M o na r h i j a n a izdahu velesila koja nije mogla pobijediti ak ni Talijane zacijelo je bila nisko pala. Opet su Nijemci morali pritei u pomo snagama i komandom da bi se konsolidirala klimava fronta u Italiji. Branjena od Rusije, od Srbije, pa i od Italije njemakom silom, dinastija jc izgubila svaku slobodu manevriranja. Austrijski Nijemci postali su zbilja dravni narod i konano se izbrisala svaka razlika izmeu njemakog nacionalizma i podrke Austrijskom Carstvu. Na Uskrs 1915. sve su stranke austrijskih Nijemaca, osim Socijaldemokratske, objavile zajedniki proglas koji je parafrazirao program iz Linza 1882. tada samo zahtjev nekolicine fanatinih nacionalista a sada jednoduna elja svih austrijskih Nijemaca. Pa i sada su austrijski Nijemci, iako praktiki ve u ratu s Italijom a s Poljacima zacijelo ne u miru, izrazili spremnost da priznaju revindikacije vodeih naroda, predlaui da se Galicija ustupi Poljskoj, a Dalmacija Italiji; nadali su se d a e n a ta j na i n i zr u uj ui T al ij a ni ma p ol a mi l i j u n a Junih Slavena, odvratiti Italiju od Junog Tirola i Trsta. Onda bi Austrija, osloboena tereta tih dvaju neugodnih privjesaka, bila jedinstvena drava u kojoj bi njemaki bio jedini slubeni jezik; Srbija bi bila pod vojnom i ekonomskom vlau Monarhije; June Slavene jc trebalo obmanuti obeanjem neke junoslavenske jedinke u okviru Carstva, pod uvjetom da to najprije zaslue dobrim ponaanjem. Dok su se prije mnogi austrijski Nijemci izjanjavali za ideju suradnje meu narodima, sada su sve te lijepe fraze nestale. Dok su se prije mnogi austrijski Nijemci izjanjavali za ideju suradnje meu narodima, sada su se sve te lijepe fraze nestale. im su sebi osigurali zalee Njemake austrijski su se Nijemci vratili na Schmerlingov njemaki centralizam, pa su ak mislili da je Nj e ma ka os vojil a Srbij u iz usl uge Be u. Ka o to je bio sluaj sa Schmerlingom, njihove su maglovite ponude nacionalne autonomije bile ograniene na narode pod madarskom vlau. Ovaj potez njemake lukavosti nije imao veze sa stvarnou, jer Madarima nije bilo ni nakraj pameti da pristanu na komadanje zemalja svetog Stjepana. U prvom njemakom ratu za gospodstvo u Evropi, madarska politika i ciljevi bili su najvei tour de force u madarskoj povijesti. Svi ostali narodi Habsburke Monarhije radili su za le roi de Prusse a le roi de Prusse radio je za Madare. Madari,

207

nekadanji suradnici Bismarcka i ue Njemake, sad su podjednako sigurno postali saveznici Velike Njemake i njemake vojske. Smatrali su da e moi sauvati svoju samostalnost, mak a r je svi ostali izgubili. S njemakom podrkom T i s z a j e postao faktiki vladar Austro-Ugarske: bio jc bahat i tvrdoglav, ali se na njega moglo raunati da nee ii sa Slavenima. Na poetku 1915. Berchtold je otputen na Tiszin nalog. Njegov nasljednik Burian bio je prvi ministar vanjskih poslova Madar nakon Andrassyja, a s Tiszom jc uspostavio direktnu telefonsku liniju kako bi primao upute od svoga pravog gospodara. Koliko je poloaj umirue dinastije bio fiktivan a snaga Madara postojana, pokazalo se 1916. godine, kad su se Nijemci pokuali nagoditi s Rumunjima na isti nain koji im se s Talijanima bio izjalovio godinu dana prije toga. Rumunjska se mogla pridobiti samo tako da joj se ustupi dio Transilvanije, integralan dio zemalja svetog Stjepana, ali je Tisza sprijeio pregovore u samom zaetku. Madari su svojedobno bili glavni tvorci dualizma, a sada, shvaajui da dinastija propada, pripremali su se za nezavisnost Ugarske. lako jc carinska unija teoretski i dalje postojala, ugarska je vlada dirigirala izvozom ita, te ga je Austriji, pa i Njemakoj, dodjeljivala krto i samo uz cijenu politikih ustupaka. Samopouzdanost Madara bila je bezgranina. Dok su jo bili manjina u Ugarskoj, nametnuli su se Habsburkoj Monarhiji, a sada, kad ih je bilo deset milijuna, zatraili su i sebi osigurali ravnopravnost s Njemakom, silom od sedamdeset milijuna stanovnika. Tako su naposljetku dinastiju sebi podredila dva vodea naroda, Nijemci i Madari, i oni su jc praktiki odbacili radi Velike Njemake i Velike Ugarske. Dinastija se i dalje drala svojih starih ivotnih navika, pa su Habsburgovci, dok im se carstvo raspadalo, pruali beivotne prste prema Poljskoj. Dok su svi ostali Slaveni utjeli, poljski lanovi Carevinskog vijea izjasnili su se za podrku ratu, a neki Poljaci, voeni vojnim pustolovom Pilsudskim, stvorili su Poljsku legiju pod habsburkom komandom. Pilsudski je mislio u Habsburgovcima nai izlaz koji nee biti ni ruski ni njemaki, a njegov san o Velikoj Poljskoj, samostalnoj velesili u istonoj Evropi, bio jc isto tako zastario kao i sami Habsburgovci. Kad jc ruska vojska istjerana iz Poljske, nastalo jc politiko manevriranje. Nijemci su htjeli priznati samo rusku, Kongresnu Poljsku, ali pod uvjetom da ostane pod njemakom vojnom upravom do kraja rata. Habsburki su dravnici tu vidjeli posljednju priliku za dinastiku grandomaniju, pa su smislili austropoljsko rjeenje da se Kongresna Poljska i Galicija ujedine i budu trei partner u Habsburkom Carstvu. Protiv toga su ustali Madari koji nisu htjeli biti jedno od troje, pa makar ti trei bili Poljaci ili Juni Slaveni koji su, osim toga, htjeli da Galicija ostane u sastavu

208

unitarne austrijske drave kako bi galicijski Poljaci djelovali kao protutea austrijskim Njemcima. Prijedlog je odbila i Njemaka, jer bi sjedinjena Poljska neizbjeno zatraila od Njemake Poznanj i takozvani koridor. Austro-poljski plan iznesen je u proglasu, ali je zbog njemakog i madarskog veta bio neizvodljiv. Bila je to posljednja pojava utvare dinastikih ambicija kojima su se Habsburgovci hranili pola milenija, a koja je zbog same svoje sablasnosti to prodornije morila istonu Evropu tih godina. Dinastija je moda i mogla imati neki traak privlanosti za Poljake, ili bolje reeno, za poljske veleposjednike, ali nije imala to ponuditi potlaenim narodima, koji su sad otkrili pravo znaenje kulturnog nacionalizma i zbilju Austrije kao nadnacionalne drave. Pokazalo se da austrijska misija nije nita drugo do prisiljavanje Slavena da se bore za njemaku hegemoniju u Evropi. Do izbijanja rata, jo se moglo sanjati o federalizmu, o zbacivanju madarske prevlasti i o savezu slobodnih naroda. Sad su to fiktivne mogunosti nestale, osim u duhu malobrojnih zadrtih klerikalaca ili nepopravljivih teoretiara. Nezavisna Habsbruka Monarhija vie nije postojala. Pobjeda Njemake mogla bi joj sauvati kostur, a stvarnost bi bila njemaka dominacija u Austriji i madarska u Ugarskoj, to jest radikalni program iz 1848. Ali 1848. Dinastija je jo mogla pokrenuti podreene narode, pa i nalaziti prave Austrijance, ali je to sada bila prozirna maska za Veliku Njemaku i Veliku Ugarsku. Slaveni i Rumunji, koji su se toliko dugo drali habsburkog okrilja, morali su htjeli-ne htjeli, postati neprijatelji Habsburkog Carstva. Saveznici nisu ima u programu unitenje Habsbruke Monarhije. Englesku se ticao samo rat s Njemakom i na Austro-Ugarsku je mislila sa simpatijama kao u vrijeme kad je Kossuth bio popularni heroj: zapravo se pretpostavljalo da i Habsburgovce i Madare treba spasiti od Njemake. Francuska politika gledala je u Austro-Ugarskoj koristan uteg u buduoj protutei Njemakoj, pa i mogueg saveznika koji e joj pomoi da ne ispuni obeanje dano Rusiji 1915. godince to jest da e dobiti Carigrad i Tjesnace. to se tie Rusa, za vrijeme napredovanja u Galiciji 1914. bilo je nekih nebuloznih ideja o stvaranju ekog kraljevstva kojem bi na elu bio neki veliki knez, ali je svaki govor o tome prestao kad su se ruske armije povukle. Kako bilo da bilo, zamisao i nije bila shvaena ozbiljno nego samo kao potkrepa drugim ruskim zahtjevima. Antanta jc zacijelo bila spremna da Austro-Ugarskoj opet amputira koji teritorij, to Monarhiji nije bilo nita novo, ali to nije bila prijetnja njezinu o pst an ku, dapae, njezino priznanje amputacije su za ive, a ne za mrtve. Srbi su se nadali da ce dobiti Bosnu i Hercegovinu, a moda i junu Ugarsku; tenja im je bila ograniena na Veliku Srbiju, a nekoj pravoj dravi

209

Junih Slavena protivili su se koliko i sami Habsburgovci. Italiju je Antanta nagovorila da ue u rat na njezinoj strani obeavi joj Londonskim sporazumom 1915. dijelove habsburkog teritorija - Juni Tirol, Trst i sjeverni dio Dalmacije. To jc bio jo jedan, katastrofalan udarac jugoslavenskoj ideji. U Dalmaciji je stanovnitvo golemom veinom bilo hrvatsko i srpsko; u vezi s tim, poslije e talijanski politiar grof Ciano rei da je ondje samo kamenje talijansko. Talijani su traili cijelu Dalmaciju, ali je Londonski sporazum predviao njezinu podjelu, to je praktiki znailo priznanje srpskih zahtjeva i stoga negaciju jugoslavenskih zahtjeva. Rijeka je isputena iz sporazuma, to znai da se raunalo s opstankom Velike Ugarske pod kojom e i dalje biti Hrvatska. Traei Trst, dio tradicionalnog Reicha, i Juni Tirol sa svojih trista tisua Nijemaca, Italija jc povrijedila njemake nacionalne osjeaje, pa su i njoj bili potrebni Habsburgovci, ili kakav njihov supstitut, kao tit i od Junih Slavena i od Njemake. Kasnije talijansko saveznitvo s Ugarskom i sa pseudonezavisnom Austrijom bit ce zapravo posljedica Londonskog sporazuma. I Rumunjska je uvuena u rat obeanjem da e dobiti Transilvaniju, to je za Monarhiju takoer bila amputacija, a ne smrtna presuda. Rumunjska je vie od ikoga drugoga balansirala izmeu Istoka i Zapada; kako je bila daleko od Reicha, nije ju uope pogaala dominacija Njemake nad Habsburkom Monarhijom. Kanila se domai dijela habsburkog teritorija, a onda opet prijei na antirusku stranu koju je politiku inae vodila gotovo jo od kolijevke. Prema tome, Slaveni Monarhije bili su preputeni sami sebi kao i prije izbivanja rata; jedini im je saveznik bi o s a m r a t k o j i j e i s c r p l j i v a o t r o n i h a b s b u r k i s t r o j . Jugoslavenska ideja nije mogla izdrati kunju stvarnosti pa se Hrvatsko-srpska koalicija raspala; ideju je zagovarala samo iica dalmatinskih Slavena u izgnanstvu. U miru je politika stvar ideja i rasprava, a u ratu ona postaje stvar djela. Hrvatske su mase glasale nogama marirajui oduevljeno protiv Srbije. Radi je 1914. rekao da su Srbi bezobzirni neprijatelji uzviene Dinastije, nae Monarhije, a napose hrvatskog naina ivota. To nije bio trenutan ispad. Cak i 1917. je Koroec, voa klerikalne stranke koja je obuhvaala veinu Slovenaca, rckao: Na je hrvatsko-slovenski narod vrsto i krajnje odluno za to da do smrti bude vjeran Monarhiji i Uzvienoj vladajuoj Kui Habsburga. Jo kasnije, u lipnju 1918. Kranjski sabor, gotovo iskljuivo slovenski, osudio je izdajniku djelatnost Trumbia, glavnog jugoslavenskog predstavnika u izgnanstvu. Te su izjave nedvojbeno bile diktirane taktikom: Hrvati su bili razapeti izmeu Madara i Talijana a Slovenci izmeu Nijemaca i Talijana, pa su se i jedni i drugi drali Habsburgovaca kako bi izbjegli alosnim alternativama. Ipak, bilo je to i

210

neega dubljeg: jugoslavenska ideja, intelektualna i buroaska, bila je tua i kleru i seljatvu. Zapravo su se takozvani Juni Slaveni, Hrvati i Slovenci, oslanjali na Habsburgovce jo dugo poto su se prestali oslanjati na njih dravni narodi, Nijemci i Madari. Prava opasnost Habsburgovcima zaprijetila jc od eha, naroda koji je u miru najjasnije priznao svoju potrebu za Habsburkom Monarhijom. Palacky bi, za spas eha, izmislio Habsburku Monarhiju da je nije bilo, a esi su radi svoga spasa 1848. bili podrali Habsburgovce, a 1879. se pomirili s Taaffeom. Pred izbijanje rata bili su najpoteniji zagovornici federalizma, a iskrenije od ijednog drugog naroda eljeli su da Habsburka Monarhija ponovo stekne status samostalne velesile. A kad se habsburka samostalnost izgubila zauvijek, realist Masaryk, koji se borio da preobrazi Habsburku Monarhiju, jednako je dosljedno krenuo da je uniti. Od svih slavenskih naroda Monarhije, jedino su esi imali samo jednog neprijatelja. Poljake su ugroava Nijemci i Rusi, Hrvate Madari, Srbi i Talijani, Slovence Talijani i Nijemci, Maloruse Madari i Poljaci, Srbe Madari, Hrvati, Bugari i manje Turci. A ehe su ugroavali samo Nijemci; 1 njemaka pobjeda mogla bi im donijeti svako zlo a njemaki poraz nikakvo. Za Habsburgovce ih nije vezao ni klerikalizam, jer jc njihov katolicizam imao jedinstven, husitski, demokratski i nacionalni karakter. Kad su esi napustili Habsburku Monarhiju, potpisali su joj smrtnu presudu. Monarhija jc mogla preivjeti amputaciju rumunjskih, srpskih i talijanskih zemalja, ali bi je osamostaljenje eke pokopalo. U prvoj ratnoj zimi, Masaryk je doao do historijskog zakljuka da Habsburka Monarhija vie ne postoji i da se ostvarila Mitteleuropa, carstvo od sedamdeset milijuna, iako ne pod vodstvom Bea. Isto je zakljuio i eki narod, iako ne tako svjesno, te je na desetine tisua ekih vojnika prelazilo k Rusima. Meutim, nije Masaryk unitio Habsburku Monarhiju, nego su to uinili Nijemci i Madari. Masaryk jc stvorio, ili pokuao stvoriti, alternativu. On nije gajio nikakve iluzije o snazi nacionalnih drava, kako e mu to poslije pripisati njegovi potovaoci. Njemaka e, makar i poraena, ostati velesila, i stoga est milijuna eha ne moe ouvati svoju nezavisnost bez pomoi. Masaryk nije dijelio Kramarovo panslavistiko uvjerenje da se esi mogu uzdati jedino u Rusiju: poznavao je Rusiju bolje od ikoga drugoga u Evropi i znao da
Ili su bar tako esi mislili. Meutim, zbog pitanja Teina 1919. i opet 1938. vidjeli su da ih ugroavaju i Poljaci.
1

211

e svako mirovno rjeenje koje se bude oslanjalo samo na nju uvijek biti ugroeno njczinom dubokom ravnodunou prema evropskim problemima. Masaryk, nasljednik Metternicha i Habsburgovaca, morao je dokazati da je i njegova drava evropska potreba; dok je Metternich propovijedao otpor revoluciji, Masaryk je propovijedao demokraciju zakonitost uprave i ovjekova prava. To je bila Ideja s kojom je Masaryk doao u Englesku 1915, u nadi da e za svoj program pridobiti Englesku, Francusku napokon, Ameriku. Masaryk se u svom programu nije mogao ograniiti samo na nacionalnu autonomiju, pa ni samo na nezavisnost eha. Masaryk je bio realist Bismarckova kova; i on je smatrao da narod odreuje svoju sudbinu krvlju i eljezom. Morao je stvoriti fantastinu dravu, a ne tek smisliti prazno slovo na papiru koje e zadovoljiti beke profesore. Z a t o j e g o v o r i o s a mo o c j e l ovi t oj ekoj, isto je u njoj bilo tri milijuna Nijemaca. Nacionalna podjela eke bila bi mogua u okviru Habsburke Monarhije, ali kao nezavisna drava eka je iz stratekih i ekonomskih razloga morala biti integralna. Masaryk se nadao da e Nijemci shvatiti nunost takve eke, pa i za njih same, kao to su esi bili shvatili nunost Habsburkc Monarhije; njegova prava iluzija nije leala u Nijemcima, nego u Antanti, jer je pretpostavljao da e ona ostati jedinstvena bar toliko dugo koliko Alijansa iz 1815. godine. Dalje, njegov je program postavljao jo jedno pitanje. On je vidio da pad Habsburgovaca mora izazvati i propast Velike Ugarske, jer nacionalno osloboenje nee moi prestati na ugarskim granicama, I sam Slovak,. Premda iz Moravske, Masaryk se morao pobrinuti i za budunost dva milijuna Slovaka kojima je samostalan oporavak bio nemogu jo vie nego esima. Obnavljajui ideju radikala iz 1848., predloio je da se snagom volje stvori jedinstven ehoslo vaki narod. O Slovacima Masaryk nije znao mnogo, a drugi su znali jo manje od njega; s tim jest bio u prednosti prema saveznikim voama s kojima je pregovarao, ali se samim time nije mogao rijeiti slovaki problem. Malobrojni nacionalno svjesni slovaki politiari teili su samo za kulturnom autonomijom u okviru Ugarske; ivei oduvijek u sjeni madarske arogancije, nisu mogli ni zamisliti nestanak ugarskih granica. Osim toga, nisu imali ni industrije ni visokog kolstva, pa stoga nikakve ni ekonomske ni kulturne solidarnosti sa esima. eljeli su nemogue Habsburku Monarhiju osloboenu od Nijemaca i Madara. Masaryku je trebalo vremena da Antantu uvjeri u vrijednost ehoslovake demokracije. Najvie je strahovao od kompromisnog mira kojim bi Nijemcima bila preputena prevlast u Srednjoj Evropi. Sve do kraja 1915. rat se inio iskljuivo vojna stvar: dobivale se ili gubile bitke, obranila se ili padala utvrenja, uspijevale ili propadale ofenzive. A onda se odjednom iscrpao poetni zamah, pa su zbivanja iza fronte opet postala vana: politika je zasjenila strategiju, a odluivanje je prelo s generala na narode.

212

U svakoj zemlji sastavljale se nove vlade ili kretalo novim kursevima. Kako je rat postao i preozbiljan posao a da bi bio preputen vojnicima, svaka se zemlja suoila s istim pitanjem: vrijedi li nastaviti rat uz opasnost ruenja drutvene strukture? Kompromis ili pobjedonosni knock-out 1 to je bila dilema to je leala iza zbivanja otre zime 1916-17, i iza dolaska na vlast Lloyda Georgea, i iza pada Bethmann-Hollwega, i iza prve ruske revolucije, i iza pobuna u francuskoj vojsci. Pa i iza promjena to su nastale nakon smrti Franje Josipa u studenome 1916. Stari se car drao svoje administrativne koloteine do posljednjeg asa. Varljivo spokojstvo nije se poremetilo ak ni kad je jedan socijalistiki pacifist ubio austrijskog premijera Sturgkha; Franjo Josip je samo pozvao Koerbcra, koji je petnaest godina prije toga bio predsjednik vlade, da preuzme upranjeno mjesto. A sad je jedan kamen uklonjen i pokrenula se lavina. Smru Franje Josipa nestao je posljednji fragment habsburke davno mrtve, ali jo tvrde jezgre; u sreditu su ostaci odjeci, utvare, praznina. Novi car Karlo bio je emigrantski suveren, 2 a ne vladar zbiljskog carstva. Lojalnost prividima, reproduciranje pradavanih politikih ideja, pomanjkanje osjeaja za stvarnost sve je to podsjealo na doba Mladog pretendenta ili grofa de Chamborda; da bi efekt bio potpun, carica Zita, muev inspirator, bila je izdanak burbonsko-parmske dinastije mrtve ve pedeset godina. Karlovi su savjetnici takoer bili blijedi odrazi davno mrtvih i pokopanih ideala: generali to su u predasima izmeu primanja njemakih naloga nastojali govoriti kao Radetzky; lakoumni aristokrati, ostaci druine Franje Ferdinanda, to su u doba boljevizma i seljakih ustanaka jednako sanjali o Listopadskoj diplomi; Czernin, posljednji agonini odjek Metternicha, maloduan i nespretan; profesori Redlich i Lammasch, koji su jednako smiljali akademske planove o pomirenju naroda i obmanjivali sami sebe, jer druge vie nisu mogli, nekom austrijskom kulturnom misijom. Te grupice predstavljale su sve to je bilo ostalo od dinastije: duhovno u egzilu, iako su jo sjedili u Beu, pokuali su posljednji put potegnuti stara habsburka sredstva pregovora i nagodbe. Habsburka Monarhija nala se pred porazom u ratu i pred revolucijom: prijetilo joj je da se poklope 1809. i 1848. godina. Karlo i njegov dvor nisu se dali zavarati nizom njemakih pobjeda. U zimu 1916. osvojena je Rumunjska, u ljeto 1917. Rusija je izbaena iz stroja, u jesen
1

Parola Lloyda Georgea. (Prey.)

Aluzija na nekadanje suverene i pretendente na prijestolje koji su u emigraciji izgubili vezu sa stvarnou svoje zemlje. (Prev.)

213

iste godine Italija je poraena kod Kobarida, a na poetku 1918. Ludendorff je pokrenuo posljednji pokuaj da osigura pobjedu u Francuskoj. Svi ti uspjesi nisu donijeli Austro-Ugarskoj mir koji joj je bio jedini spas od ekonomske i politike katastrofe. Karlo se htio pregovorima izvui iz rata, pa je preko svog burbonsko-parmskog urjaka uspostavio kontakte s Engleskom i Francuskom. Ali, usprkos tekoj situaciji, habsburka se diplomacija grevito drala svojih senilnih grandomanskih planova, ukljuujui u mirovne uvjete austro-poljsku ideju i hegemoniju nad Srbijom. Nijemcima je za podmuklu ponudu austrijskog teritorija Italija vratila milo za drago nudei Francuskoj Elzas i Lotaringiju, samo to je ponuda bila uplja jer Karlo nije imao naina da je realizira. Antantini su se dravnici, upravo kao i sam Karlo, zavaravali da je Austro-Ugarska jo neka samostalna sila, pa su se pregovori razvukli gotovo do pada Monarhije. U stvari, habsburka je vojska bila pod njemakom komandom a habsburku je privredu apsorbirala Mitteleuropa: dokle god se Njemaka drala, Austro-Ugarska je bila vezana za nju, a im bi Njemaka pala, Antanta bi izgubila interes za separatni mir. Stoga tajni pregovori 1917. nisu mogli donijeti neki rezultat na meunarodnoj sceni, all su zato kod kue upropastili Monarhiju, kad ih je Clemenceau objavio svijetu 1918, razjarili su se Nijemci i Madari, iji su interesi bili u pitanju, i tako se do kraja probudio jaz izmeu dinastije i bivih dravnih naroda. Jednako su jalovi bili i pokuaji unutranje rekonstrukcije. I Karlu su Madari bill antipatini premda ne onako esto kao Franji Ferdinandu. Htio je odgoditi krunidbu u Budimpeti, kako se ne bi morao zakleti na vjernost ugarskom ustavu to je jo vanije, na ouvanje integriteta zemalja svetog Stjepana. Tisza je reagirao prijetnjom da e obustavi isporuke hrane Beu, pa je Karlo, prestraen stvarnou, odigrao svoju ulogu u tisugodinjoj predstavi kao posljednji dralac jednog ve praznog prijestolja. Karlo je takoer izvadio iz naftalina projekt o opem izbornom pravu u Ugarskoj, i tu je svojom upornou zapravo otjerao Tiszu s poloaja. To jc bio sav njegov uspjeh. U toj krizi su magnati i sitno plemstvo izgladili svoj prividni spor i obnovili jedinstvo iz 1860-ih godina radi otpora pokuaju dinastije da nae neki vlastiti politiki smjer. Nakon kratkog, mrtvog intervala, na Tiszino mjesto doao je Wekerle, madarizirani Nijemac, nekadanji magnatski protukandidat Tiszi, koji je sad zavladao uz Tiszinu podrku. Ustavna se reforma vratila u svoju pranu ladicu. Nestaica namirnica u Beu i austrijskim industrijskim podrujima silila je dinastiju i njezine funkcionare da bespomono mole Madare za milost. Dualizam se mogao potkopati samo porazom u ratu, a onda bi bilo prekasno da se spasi Habsburko Carstvo. Karlo nije nita postigao ni u samoj Austriji. Bilo je nekih pomirljivih gesta:

214

amnestirani su eki prvaci osueni za veleizdaju. Oivljeno je Carevinsko vijee pa se sastalo 30. svibnja 1917. Posljednji put su narodi izrazili svoje elje u okviru Habsburke Monarhije; svi su bili svjesni da sazrijeva revolucionarna situacija, pa su iznova formulirali, gotovo jednakom frazeologijom, program iz 1848. Nijemci su se drali svog Uskrnjeg programa iz 1915; zadovoljavali su se praktiki ve ostvarenim pripojenjem AustroUgarske Velikoj Njemakoj, samo su se alili na pokuaje dinastije da se opet osamostali. I Poljaci su se do kraja drali politike slobode za sebe, a jarma za druge: htjeli su obnoviti svoju prevlast u Galiciji koja im je bila okrnjena za vrijeme rata i vojne okupacije, i jo su traili da im habsburka vojska pomogne da od sruene Rusije otkinu komad ukrajinskog teritorija. Stoga su se slagali sa eljom Nijemaca da se ouva Austrija kao unitarna drava, ali, naravno s izuzeem Galicije. Tim poljskim ambicijama smetali su Malorusi koji su sad bili nekako glasniji nego 1848: traili su podjelu Galicije po nacionalnom sastavu, pa ak apstraktnije, stvaranje neke velike ukrajinske drave koja bi bila pod habsburkim suverenitetom. Kao i 1848, alternative programa vodeih naroda predloili su esi sa stanovitom podrkom Slovenaca. Dotle su svetost ugarskih granica bili osporili samo jednom, na vrhuncu revolucionarne 1848, a sada su se usudili Slovaka u jedinstvenu demokratsku eku dravu. Juni Slaveni uglavnom Slovenci i dalmatinski Hrvati zatraili su da se ujedine sve zemlje Monarhije u kojima ive Slovenci, Hrvati i Srbi na temelju naela narodnosti u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuih naroda slobodno dravno tijelo; ovaj zahtjev uvrstili su jo pozivanjem na prava hrvatske krune. Tako su esi i Juni Slaveni htjeli komadati historijsku-Ugarsku i unitarnu Austriju iz nacionalnih razloga, a istodobno su se za sebe pozivali na historijsku eku i historijsku Hrvatsku. Takav je program imao smisla 1848, kad je dinastija jo raspolagala nekom vlastitom snagom te je mogla s pomou eke i Hrvatske parirati Velikoj Njemakoj i Velikoj Ugarskoj. Meutim, pretpostavka da bi dinastija mogla diktirati ustupke vodeim narodima bila je najtea zabluda onih koji su polagali nade u Franju Ferdinanda, a 1917. to je bila jo gora zabluda. Rekonstrukcija Habsburke Monarhije na federalnoj osnovi bila je izvediva samo tako da su Nijemci i Madari pristali na to od svoje volje. U Ugarskoj je Mihaly Karolyi zagovarao meunacionalno pomirenje, ali je imao samo aicu pristaa, a meu Nijemcima mu nije bilo pandana. Svoj dominantni poloaj Nijemci i Madari bili su osvojili i ouvali zahvaljujui vlastitoj snazi i zato se dinastija, to je vie slabila, to jae morala drati njih. Habsburgovci od poetka do kraja nisu imali druge historijske mogunosti osim saveza s Madarima i Nijemcima, pa makar to saveznitvo i upropastilo

215

Habsburku Monarhiju. Mo dvaju vodeih naroda mogao je potkopati samo ratni poraz, a taj bi poraz jo pouzdanije unitio mo dinastije. esima i Junim Slavenima Karlo je mogao ponuditi samo ono to je nudio Antanti: pusto pregovaranje. Predloio je obrazovanje vlade narodnosti na elu s profesorom Redlichem, dubokoumnim tumaem austrijskog problema; na taj nain narodi bi se naveli da priznaju daljnju egzistenciju dinastije. esi i Juni Slaveni i dalje su gajili nade da e pridobiti dinastiju za sebe, pa bi je stoga i priznali, ali nisu htjeli priznati ugarske granice. Osim toga, nisu htjeli ui u vladu zato da bi se nastavio rat, a Njemaka ne bi trpjela formiranje vlade kojoj je cilj da sklopi mir. Njemakom vetu pridruila se madarska prijetnja o prekidu opskrbe hran o m, i t o j e , j e d n o s d r u g i m, p r o f e s o r R e d l i c h vratio se akademskom promiljanju o austrijskoj misiji, a Karlo je pribjegao Seidleru, opet tupom birokratu koji je torbario ponude kulturne autonomije otrcano sredstvo socijalista da se sprijei mijeanje naroda u poslove Carevine. Kulturna je autonomija mogla biti privlana u miru, ali je sada jedino vana autonomija bila spas od ratovanja za njemako gospodstvo u Evropi. Karlovi pokuaji da raskine saveznitvo s Njemakom i da Habsburku Monarhiju oslobodi hegemonije Nijemaca i Madara, bili su posljednji greviti trzaji dinastije; zapravo, bilo bi bolje rei sporazum kojim zavrava rigor mortis. U ljeto 1917. prestali su svi pokuaji. Nita se nije promijenilo, jer se nita i nije moglo promijeniti a da ne popuca prazna ljuska Monarhije; moglo se jo samo ekati raspadanje i nita drugo. Habsburka je Monarhija posljednji put stupila na pozornicu svjetske povijesti na pregovorima s Rusima u Brest-Litovsku u ulozi njemakog satelita. U raspravi se Czernin posebno istaknuo vano debatirajui s Trockijem da li se u Austro-Ugarskoj primjenjuje naelo samoodreenja, a slobode akcije nije imalo vie od bugarske, i jo manje od turske delegacije. Prekinuo je pregovore kad su ih Nijemci prekinuli, nastavio ih kad su ih nastavili, potpisao sporazum kad su ga oni potpisali. Jedina mu je briga bila da se doepa ruskog ita za izgladnjeli narod Bea, pa je oduevljeno pozdravio izum fiktivne ukra- jinske republike koja je sklopila separatni mir sa Centralni m silama. Pa i ti me je Czernin upao u nove probleme: da bi se dodvorio Ukrajincima, pristao je da im ustupi oblast Cholm iji je zapadni dio bio poljski. To je izazvalo Poljake, ogorene stvaranjem nekakve ukrajinske republike na prostoru gdje bi se po njima morala protezati budua Velika Poljska, te su konano okrenuli lea Habsburgovcima. To jc bilo katastrofalno za austrijsku vladu koja bez poljske podrke nije mogla sauvati ni privid vlasti nad Carevinskim vijeem. Tada se pokuao ponititi dogovor o

216

Cholmu, Ukrajincima nuditi drugo, Poljacima ugoditi novim ustupcima, da bi na kraju sve ostalo u totalnoj zbrci, s otuenim Poljacima i nepridobivenim Ukrajincima. Mir u Brest-Litovsku samo je trenutno odlakao ekonomski kolaps u Srednjoj Evropi. Carski se sistem naoigled raspadao. Po unutranjosti su lutale tisue dezertera u bandama zelenog kadra; vrijednost novca padala je sve bre i bre; proizvodnja je zastala; nije bilo ni ugljena, ni hrane, ni uputa, ni kontrole. Ratni zarobljenici to su se vraali iz Rusije donosili su boljevike ideje, ili u najmanju ruku omalovaavanje vlasti koje je inauguriralo rusku revoluciju. Na inicijativu Otta Bauera, koji se i sam bio vratio iz Rusije, socijaldemokrati su napustili kurs kulturne autonomije i istaknuli zahtjev o samoodreenju naroda; tako su se dinastije odrekli i njezini najvjerniji pobornici. Ali to samoodreenje koje su traili socijaldemokrati odnosilo se samo na Nijemce u ekoj, kao sredstvo njihova spasa od eke vlasti; socijaldemokrati su se sjetili da trae samoodreenje i za druge narode tek u listopadu 1918, ali ni tada nisu odustali da od nacionalnih zahtjeva Slovenaca fanatino brane pokrajinski integritet Koruke. 1 Opasnost od socijalne revolucije bila je 1848. zbila posjednike klase oko Habsburgovaca, a sada je imala suprotan efekt. Bilo jc oito da dinastiki autoritet vie ne moe svladati oluju; to bi moda mogle uiniti nove nacionalne drave. Stoga jc dana podrka nacionalnom prevratu, koji e sluiti kao supstitut socijalnome, osobito zato to su i najekstremniji socijalistiki prvaci bili, kao obrazovani ljudi, nacionalno svjesni. U sijenju 1918. eki su zastupnici u Carevinskom vijeu i u tri eka sabora istupili s jedinstvenim zahtjevom da stvore vlastitu suvremenu dravu u historijskim granicama ekih zemalja i Slovake; u torn revolucionarnom momentu i nije bilo vano to nekakva Slovaka nije nikad ni postojala u povijesti. Taj program oznaio je istinski raskid ekih kapitalistikih i intelektualnih krugova s dinastijom. Raspadom koji je zaprijetio Srednjoj Evropi konano je svanulo i emigrantskim prvacima u zemljama Antante; uvjerili su Saveznike da samo oni svojim autoritetom mogu sprijeiti boljevizam. To je polo za rukom najprije Masaryku. Na poetku 1917. Saveznici su u svoje ratne ciljeve ukljuili i osloboenje ehoslovaka od tuinske vlasti, premda je to bio plod sluaja 2 i premda e i godinu dana kasnije jo misliti da je to spojivo s
Isto se dogodilo i 1945, kad su socijaldemokrati preuzeli vlast od nacionalsocijalista u ime slobodne i nedjeljive Koruke.
2 1

I Saveznici su htjeli poimence spomenuti Tralijane, June Slavene, Rumunje, ali su Talijani prigovorili na June Slavene, pristajui da progutaju samo neodreene Slavene. Onda su Francuzi dodali ehoslovake, kako bi formulacija bila to konkretnija.

217

ouvanjem Austro-Ugarske. Presudnu je ulogu odigralo osnivanje ehoslovake legije u Rusiji. Kad se legija ouvala od boljevike zaraze, da bi se na kraju ak i borila protiv boljevika, oduevljenju Antantinih dravnika kojima je konano predoena jedna neboljevieka alternativa Habsburgovcima nije bilo kraja. U ljeto 1918. Engleska i Francuska priznale su Masaryka i njegovo Nacionalno vijee kao predstavnike budue ehoslovake vlade. Masaryku e jo neto posreiti upravo zahvaljujui zbivanjima u Rusiji. Kako je nakon prve ruske revolucije otiao tamo da posjeti ehoslovaku legiju, ondje ga je zatekla druga revolucija, pa je zbog toga morao krenuti natrag u Evropu preko Vladivostoka i Amerike. Predsjednika Wilsona, profesora koji se bio posvetio politici, lako su mogli prevariti profesori austrijske misije; sad je meutim Masaryk za ideju samoodreenja u svojoj interpretaciji - interpretaciji kojom je historijska eka pretvorena u nacionalnu dravu ehoslovaka. Uz to, Masaryk je u Americi zatekao slovake i maloruske zajednice doseljenike iz sjeverne Ugarske koji su se u Americi obogatili, ali su sauvali svoju nacionalnu svijest. Nedostatak Masarykova programa bio je u tome to nije imao podrku Slovaka i Malorusa iz Ugarske koji nisu imali pravo politikog izjanjavanja; moda je to bila i srea za njega, jer da su to pravo imali, ne bi ga podrali. Sada su mu kao zamjena za njih dobro doli slovaki i maloruski emigranti u Americi. A ovi opet, koji su bili napustili Ugarsku radi Novog svijeta, spremno su je se odrekli radi ehoslovake. ivei kao slavenski otoci u anglosaskom moru, osjeali su veu bliskost sa esima nego ikad prije kod kue, pogotovo kad je Masaryk njima, imunim amerikim graanima, predoio ehoslovaku kao spas od boljevizma. Dakako, pogaali su se s njim: imitirajui svoje bive gospodare, Slovaci su htjeli igrati ulogu Ugarske u jednoj novoj dualistikoj dravi te su traili ravnopravnost na federalno osnovi, a Malorusi, bez ikakva pravog interesa ni za ehe ni za Slovake, zahtijevali su autonomiju kakvu je Galicija uivala u Austriji. 1 Masaryk im jc obrazloio, iako moda ne najodlunije, da on ne moe unaprijed obavezati buduu ehoslovaku dravu; te zahtjeve moe primiti samo kao prijedlog, a najvanije je stvoriti jedinstven ehoslovaki pokret kojim e se pridobiti podrka Antante. Poslije e se Slovaci i Malorusi aliti da ih je Masaryk prevario: valjda su mislili da e on, kao filozof, biti i glup \ to je vrlo
1

Prikljuenje maloruskih podruja sjeverne Ugarske tek je kasnije ulo u Masarykov program. Najprije je pretpostavljao da e se ta podruja nakon raspada Habsburke Monarhije prikljuiti Rusiji, pa ih je mislio samo drati pod svojom skrbi dok se Rusija ne oslobodi. To skrbnitvo zakljuilo se 1945. godine. Ali Masaryk je imao za to jo jedan, strateki razlog: kako nije mogao imati granicu s Rusijom koju je smatrao bitnom za svoju dravu, morao se bar osigurati granicom s Rumunjskom.

218

nerazumna pretpostavka. Tako je Masaryk postigao svoj cilj: 3. rujna 1918. Sjedinjene Drave priznale su njega i njegovo Narodno vijee kao de facto vladu ehoslovake. Prema tome, alternativa Habsburgovcima ve je postojala jo prije formalnog raspada Habsburke Monarhije. Iako nije mogao diktirati tok zbivanja, Masaryk ih je mogao anticipirati i modificirati. Jugoslavenski pokret nije raspolagao takvim znalakim usmjerenjem; zapravo je Masaryk morao svojim velikim ugledom pronijeti obje slavenske ideje, pa bi se moglo rei da je njegova zasluga za stvaranje Jugoslavije gotovo ravna zaslui za stvaranje ehoslovake. Koliko god bilo udno, Jugoslavija, drava Junih Slavena, dugovala je svoj postanak uspjehu Njemake: da su 1915. Pobjedile Srbija i Italija, obje bi se usprotivile njezinu stvaranju. Kad su Nijemci 1916. Pregazili Srbiju, srpska je vlada pobjegla u inozemstvo; pretenciozne ideje su uvijek lake prihvaaju u egzilu nego kod kue. U srpnju 1917. Pai, predsjednik sprske vlade, i Trumbi, jugoslavenski prvak iz Dalmacije, sastali su se na Krfu i na koncu se dogovorili o stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karaorevia. Italiju je s jugoslavenstvom pomirio Kobarid, posljednja pobjeda austro-ugarske vojske; naavi se na rubu propasti, Italija se nije usudila da odbaci bilo kakvo oruje u borbi protiv neprijatelja. U travnju 1918. u Rimu se sastao Kongres potlaenih naroda Austro-Ugarske gdje su se Talijani koji de ubrzo izvrgniti tirolske Nijemce i istarske Slovence takvoj represiji prema kojoj de se najcrnji madarski hegemonizam initi liberalnim prezentirati kao kolovoe potlaenih. Otada e Antanta prihvaati i podupirati jugoslavenski pokret iako ga jo nee formalno priznati. S pravnim postojanjem ehoslovake, i Jugoslavijom blizu tome, sudbina Habsburgovaca bila je zapeaena: nije bilo ni otvorenih vrata za pregovore, niti o emu da se pregovara. U kolovozu 1918. Njemaka je poraena na zapadnom bojitu, a u rujnu je Bugarska doivjela slom i ispala iz rata. Habsburka diplomacija nastojala jc sklopiti mir pod bilo kakvim, pa i nikakvim uvjetima: vano je bilo samo priznanje dinastije. Inicirala je pregovore s Wilsonom, uputila ponude esima i Jugoslavenima, nadajui se samo jednome da dobije odgovor, jer je bilo kakav odgovor implicirao priznavanje dinastije. Onda je 4. listopada Austro-Ugarska prihvatila Wilsonov program od etrnaest toaka i prepustila Wilsonu da odredi budui oblik Monarhije. Otada je Austrija imala, kako je napisao jedan beki list, ...predsjednika vlade koji sjedi u Washingtonu a zove se Woodrow Wilson; moda bi Wilson prihvatio imenovanje i tako priznao dinastiju? Opet je nacionalnim voama ponuena vlada narodnosti, ovaj put na elu s Lammaschom, takoer profesorom i strunjakom za austrijsku misiju; ali nitko se od prvaka nije

219

odazvao jer ih nije zanimala nikakva habsburka vlada. Tad je dinastija 16. listopada naglo uletjela u federalizam nakon sedamdeset godina rasprava: dakle, Austrija bi bila federalna drava sa nacionalnim vijeima to surauju sa carskom vladom, pa je prema tome i priznaju. Posve prikladno, taj posthumni nacrt imao jc klauzulu koja ga jc inila bezvrijednim: Rekonstrukcija (s federalnim dravama) nee niim okrnjiti integritet zemalja koje pripadaju Svetoj kruni Ugarske. ak i u tom krajnjem oaju, Habsburgovci su kapitulirali pred madarskim prijetnja ma. Jedini rezultat tih jalovih manevara bila je promjena ministara: konano su na poloaj dola asna gospoda Lammasch i Redlich. to je jo udnije, sin utemeljitelja dualizma Andrassy postao jc ministar vanjskih poslova da bi razgradio oevo djelo. Wilson je 21. listopada odgovorio: kako je priznao ehoslovaku vladu i opravdanost jugoslavenskih zahtjeva, rekao je, ne moe prihvatiti autonomiju kao osnovu za mirovne pregovore, i zakljuio ovako: Oni treba da prosude, a ne ja, na koji e nain austro-ugarska vlada udovoljiti njihovim tenjama. Istog je dana ehoslovaka vlada u Parizu slubeno objavila deklaraciju o nezavisnosti. Habsburka je dinastija uinila jo jedan pokuaj da joj le ne uklone s meunarodne pozornice. Odgovarajui na Wilsonovu notu, Andrassy je prihvatio nezavisnost novih drava i ponudio pregovore s njima moda e netko naposljetku ipak priznati habsburku vlast, nad kime i ime nije vano. Bilo je prekasno; na svoju notu Andrassy uope nije dobio odgovor. Nacionalni prvaci proveli su dezintegraciju do kraja. U Pragu je 28. Listopada proglaena ehoslovaka Republika koja je preuzela sve ovlasti carske vlade. Slovaci su bili tek doli dotle da trae autonomiju u okviru Ugarske, pa su frenetino pozdravili vijest da ehoslovaka ve postoji. Ne prekidajui pregovore s Budimpetom, 29. listopada donekle su napreac prihvatili novu dravu. Slovenci i Hrvati, lieni zatite habsburke mrtve ruke, nali su se bez obrane pred opasnou od I t a l i j e , pa su pristali na j u g o s l a v e n s t v o k a o m a n j e z l o ; ak je Hrvatski sabor, sa svojom istopravakom veinom, prihvatio drubu sa Srbima. U Zagrebu je 29. listopada proglaena jugoslavenska drava, a sutradan jc improvizirano Narodno vijee preuzelo vlast. Carske vlasti odstupile su bez otpora; inilo se da je nacionalna svijest konano dozrela. Propau dinastije i vodeih naroda, podreeni su narodi odjednom stekli samopouzdanje iako samo privremeno, tek toliko da stvore svoje nacionalne drave. Dinastije se nisu odrekli samo podreeni narodi; i vodei narodi izgubili su i nt e r e s za nju je propala njihova hegemonija nad niim narodima. Osim toga, naputajui dinastiju i oponaajui svoje bive podreene, vodei narodi htjeli su se predstaviti kao da su i sami bili ugnjeteni i

220

protiv svoje volje prisiljeni na ratovanje, ne bi li se na taj nain uvukli meu redove Saveznika. Kako se to radi, pokazali su im Talijani svojom izdajom Trojnog saveza 1915, za to su kao nagradu trebali dobiti Trst i vladavinu nad pola milijuna Junih Slavena. Poljaci su jo bolje proli: poto su za cijelog rata stajali s jednom nogom na svakoj strani, sad su se pretvorili u saveznike, a sauvali sve koristi od suradnje sa Habsburgovcima. Zajedniki austro-ugarski ministar financija tako rei od danas do sutra postao jc ministar financija Republike Poljske. Galicija je, unato Malorusima, njih tri milijuna, nakon stanovitog otezanja ostala Poljskoj kako je bilo predvieno austro-poljskim rjeenjem. Svom e gospodarstvu Poljaci dvije godine ojaali presti otimajui Rusiji jo komad Ukrajine. Praktiki su Poljaci naslijedili ostatak Brest.Litovska, a istodobno su dobili Poznanj i koridor, plodove njemakog poraza. Madari su jednako bili odluni da sauvaju Veliku Ugarsku. Odlaskom Habsburgovaca, odnosno, jo gore, priznanjem novih nacionalnih drava, jedna je alternativa bila Kossuthov put, revolucionarna republika iz 1849. Madarska vladajua klasa bila je pripremljena za svaku krajnost, ak je mogla predoiti dokaze svoga preobraenja. Mihaly Karolyi, dotle najomraeniji ovjek u Ugarskoj, koji e ubrzo to opet biti, na tren je postao voa madarskog naroda; uostalom, imao je besprijekornu prolost kao iskren prijatelj Slavena, a neprijatelj Nijemaca. Car Karlo je 31. listopada postavio Karolyija za predsjednika vlade, pa je ovaj tri dana kasnije mogao objaviti da je Kossuthovo djelo ostvareno s habsburkim odobrenjem Ugarska jc postala samostalna drava s vlastitom vojskom, iako je to vojska bila u rasulu. Samo je jo trebalo uvjeriti narodnosti da e Ugarska odsad biti zajednica ravnopravnih naroda, i isto tako uvjeriti Antantu da su Madari bili potlaen narod; drugim rijeima, da je Karolyi istinski predstavnik madarskog naroda. Na nesreu za Ugarsku i Srednju Evropu, Karolyi nije bio Masaryk: nije povukao za sobom svoje narode. Austrijski Nijemci poli su stopama ostalih. Glavna im je briga bila da njemako podruje eke ne pripadne ehoslovakoj. Socijalistikom programu samoodreenja protivili su se sve dotle dok je to znailo da se moraju odrei svoje hegemonije; sad im je samoodreenje postalo spas, pa su svi, i klerikarlci, i carski generali, i ministri, i kranski socijalisti, nagrnuli za socijalistikim prvacima. Njemaki lanovi Carevinskog vijea konstituirali su se kao privremena Narodna skuptina i 30. listopada proglasili Njemaku Austriju dravu bez granica i definicije, koja je trebala obuhvatiti sve habsburke podanike njemake narodnosti. 1 Sama po sebi neoperabilna i besmislena zbirka fragmenata, mogla je egzistirati samo kao
1

Tako je glasilo slubeno ime nove drave, jedino koje je i odgovaralo njezinu karakteru. Saveznici su inzistirali na besmislenom nazivu Austrija, mislei da se austrijski Nijemci nee osjeati Nijemci ako im zabrane da se tako zovu; pravo izmiljanje Austrije koje bi zapanjilo i Palackoga.

221

sastavni dio Njemake. Zato je vlada Njemake Austrije sastavljena od socijalista, predstavnika potlaenih. Ta Njemaka Austrija je sudjelovala u promjeni scene koju je za Antantu izreirala carska Njemaka: slobodna Njemaka Austrija svalila je odgovornost na Habsburgovce, a slobodna Njemaka na Hohenzollerne dvije nestale dinastije ne bi li ih primili u drutvo slobodnih naroda. Ali ni Ugarska ni Njemaka Austrija nisu predvidjele da e porazom Njemake prva briga Antante biti suzbijanje boljevizma, a ne promicanje demokracije; da e prihvatiti predsjednika Masaryka, srpskoga kralja, pa i rumunjskog kralja (koji se sjetio da ponovo ue u rat 9. studenoga, dva dana prije njegova zavretka), ne kao upravljae slobodnih drava nego kao uvare reda, i da nee praviti nikakve fine distinkcije izmeu Karolyija i Otta Bauera s jedne, a Lenjina i Trockoga s druge strane. Do kraja listopada svi su narodi Carevine napustili Habsburgovce i formirali svoje nacionalne drave; ostala je samo austro-ugarska vojska koja se jo branila na talijanskom teritoriju. To nije bila armija Radetzkoga, vojska tupih seljaka bez nacionalne svijesti; i ona je podlegla nacionalnim bujicama koje su kod kue zbrisale carske institucije. Hrvatske pukovnije zaklinjale su se na vjernost jugoslavenskoj eke pukovnije ehoslovakoj Republici, ratna je mornarica istaknula jugoslavensku zastavu i tjeskobno traila jugoslavensku vlast kako se ne bi morala predati Talijanima, a 1. studenog je Karolyi zapovjedio svim madarskim trupama da se vrate kui. Naposljetku je 3. studenog austro-ugarska Vrhovna komanda, pregovarajui s Talijanima u ime ve nepostojee Carevine, potpisala kapitulaciju. Nakon potpisa predaje, prije nego to e ona stupiti na snagu, Talijani su izbili iza lea britanskih i francuskih trupa, za kojima su se krili, i bez otpora zarobili na stotine tisua nenaoruanih austro-ugarskih vojnika: to je bila velika pobjeda kod Vittorio Veneta, rijedak trijumf talijanskog oruja. Glavnina austro-ugarskih snaga rasula se na sve strane, usred kaosa i metea svaki se probijao kako je najbolje znao prema svom zaviaju. Posljednji relikti Habsburke Monarhije bili su sam car i Lammaschova vlada, kabinet koji je preivio dravu. Silna se Habsburka Monarhija stisla u jednu sobu gdje su se postariji birokrati i profesori sumorno gledali to je bilo svc to je ostalo od austrijske ideje, tako lijepe na papiru, a tako katastrofalne u zbilji. Nikakva posla nisu imali, osim da pregovaraju o carevoj osobnoj sigurnosti, ali su kao puke utvare nestali sa stranica povijesti a da ni to nisu obavili. Karlo je ostao sam sa svojim pustim pravima, pa se 11. studenog odrekao svakog udjela u vladanju Njemakom Austrijom, a 13. studenog Ugarskom. Abdicirati nije htio. Povukavi se najprije iz Bea a ubrzo i iz Austrije, odnio je sa sobom u izgnanstvo posljednje niti habsburkog mrtvakog plata.

222

EPILOG NARODI BEZ DINASTIJE

Odlazak cara Karla oznaio je kraj Habsburke Monarhije, ali ne i kraj problema Srednje Evrope; dapae, jo ih je zaotrio. Monarhija nije bila rjeenje; gledajui skeptiki na mogunost rjeenja, samo je nastojala, ali bez uvjerenja, da sauva institucijc koje su odavno bile izgubile moralnu sankciju. Dinastiko carstvo dralo je Srednju Evropu onako kao to gips dri slomljeni ud; da bi se omoguilo gibanje, trebalo ga je ukloniti, ali samo uklanjanje nije znailo da c gibanja i biti, ili da e biti olakano. Narodima koje su titili, iskoritavali i na kraju izgubili, Habsburgovci su ostavili u nasljede dva problema: unutranji problem vlasti i vanjski problem sigurnosti. Drave su morale nai neku novu moralnu osnovu za red u svojoj kui, a jo im je pree bilo nai nain zatite od pritiska Njcmakc, jedine velesile na evropskom kontinentu. To je bio problem koji je doao glave Habsburgovce: propali su kad je 1914. AustroUgarska postala njemaki protektorat. Dvadeset godina kasnije isti e problem doi glave poredak stvoren 1919. godine. Mirotvorci iz 1919. su, s nekim ogranienjima, ispunili obeanja Jana Italiji i Rumunjskoj da bi ule u rat. Uz to, Poljaci su prisvojili Galiciju kao to su oduvijek namjcravali. Ti tobonji akti nacionalnog osloboenja bili su toliko garnirani historijskom i stratekom argumentacijom da osloboenog naroda i nije bilo mnogo vie od polovice ukupno prisvojenog puanstva u sluaju Italije i mnogo manje. 1 U tom pogledu ni Poljska ni Rumunjska, koliko se god pozivale na samoodreenje, nisu bile prave nacionalne drave: Poljaka je u Poljskoj bilo neto manje od dvije treine, a Rumunja u Rumunjskoj neto vie od dvije treine stanovnitva. Poljaci i Rumunji bill su dravni narod, po madarskom modelu, dok su ostale narodnosti, kao u staroj Ugarskoj, imale manjinska prava koja, opet kao u Ugarskoj, nisu mogle koristiti. Nova je finesa bila u tome to su manjine Poljske i Rumunjske (ali ne i Italije) stavljene pod zatitu Drutva naroda, koja nije bila nita efikasnija od habsburke zatite manjina u Ugarskoj.
1

Galiciji je bilo gotovo isto toliko Malorusa koliko Poljaka. Poljaci su jc svojatali na temelju historijskih prava a Malorusima su obeali autonomiju koju ovi nikad nisu doekali. Rumunji su se pozivali na historijsku cjelovitost Transilvanije a druge ugarske teritorije zahtijevali su iz etnikih razloga; od puanstva koje su dobili, treina je bila Madara a petina Nijemaca. Talijani su zahtijevali granicu na Alpama, iz stratekih razloga, a teritorij nekadanje Mletake Republike kao historijsku batinu; od puanstva koje su dobili, dvije petine su bill Juni Slaveni a petina Nijemci.

223

To su bile amputacije stare habsburke jezgre. to se tie ostalih habsburkih teritorija, pretpostavljalo se da e se u njima najstroe primijeniti naelo samoo dreenja. Bivi su vodei narodi zacijelo na svojoj koi debelo osjetili blagodati samoodreenja a da ih se nije mnogo pitalo. Madari su konano ostvarili tenju za nacionalnom dravom, ali nipoto onako kako su oekivali: Ugarska je izgubila svoje podreene narode, ali i povelik broj Madara. Sedam pokrajina 1 to je naslijedilo ime Austrije tvorilo je jednu njemaku nacionalnu dravu i, da se njih zbilja pitalo, pripojile bi se Njemakoj. Dvije nove drave, ehoslovaka i Jugoslavija, tvrdile su da su zasnovane na nacionalnoj opredijeljenosti i da su u njoj nale onaj kohezioni faktor koji je nedostajao Habsburkoj Monarhiji. esi i Slovaci postat e jedan narod, kao to su Pijemonteani i Napolitanci postali Talijani, Srbi, Hrvati i Slovenci stopit e se u Jugoslaviji kao to su se Prusi, Sasi i Bavarci stopili u Njemakoj. Analogiji blizu ali ne toliko da bi se pokazalo tonim. Tono je da su i Italija i Njemaka bile ujedinile puanstvo koje je pripadalo razliitim dravama, razliitim kulturnim predajama pa ak, u sluaju Njemake, i razliitim vjerama. Ipak, na oba ta prostora to jc puanstvo imalo stoljeima staru zajedniku kulturu, a u njegovoj svijesti oduvijek je postojao nekakav ideal Italije, odnosno Njcmake. ehoslovaka i Jugoslavija nisu imale takve podloge. Obje su bile, u duhu Palackijeve misli, izmiljene prvu je izmislio Masaryk a drugu Strossmayer; bile su potrebne i stoga su se morale stvoriti. Biskup je zanemario zapreku vjerskih razlika a profesor je zanemario tisugodinju povijest. Strossmayer i Masaryk su stvoriti drave, ali nisu uspjeli stvoriti nacije. Masaryk bi od eha i Slovaka moda i stukao cjelinu, da je na njima primijenio metodu krvi i eljeza kojom su Cavour i njegovi nasljednici tretirali puanstvo june Italije, ali se one nisu uklapale u njegovu filozofiju. A to se tie Njemake, ni Bismarck ni Hitler ne bi mogli sjediniti njemake drave da su se one tako estoko i dugo borile na suprotnim stranama kao to je to bio sluaj sa Srbima i Hrvatima. Osim toga, unato svojim zvunim imenima, njemake su drave bile jueranje tvorevine; ak je i Pruska imala neznatnu prolost u usporedbi sa Srbijom. Gdje je bila Pruska u doba Stefana Duana? Dalje, nacionalizam je mogao premostiti jaz izmeu protestantske i katolike vjere, ali ne i mnogo iri jaz izmeu katolike i pravoslavne. A moda se, u svakom sluaju, i duh vremena promijenio, pa je doba nacionalnih amalgamiranja bilo proilo. Svi su, ak i Slovaci, imali kole, svoju knjievnost i inteligenciju koja se borila za mjesta u birokratskom aparatu.
1

U Republici Austriji, Be je imao status pokrajine, a od teritorija preuzetog od Ugarske osnovana jc nova pokrajina Burgenland (Gradie).

224

Zato su se u ehoslovakoj i Jugoslaviji, unato njihovim nacionalnim teorijama, reproducirale nacionalne komplikacije Austro-Ugarske. Ustavna je Austrija imala osam narodnosti, 1 a ehoslovaka ih je imala sedam; 2 Velika Ugarska ih je imala sedam, 3 a Jugoslavij a d e v e t . 4 e h o s l o v a k a j e p o s t a l a u n i t a r n a d r a v a u k o j o j s u e s i b i l i d r a v ni na r od ka o t o s u t o b i l i Nijemci u ustavnoj Austriji. Jugoslavija je imala najprije jedno razdoblje pseudofederalizma, pa je i ona postala unitarna drava koju su Srbi smatrali svojom nacionalnom dravom, po uzoru na Madare u Ugarskoj. esi su za sobom imali pedesetogodinje iskustvo pregovaranja i manevriranja. Oni e svojim Nijemcima s neumornom domiljatou nuditi beskonana rjeenja na papiru, a Nijemci e se esto miriti s poloajem dobro tretirane manjine kao to su se nekad esi mirili sa svojim poloajem u staroj Austriji. Ali u dnu due Nijemci se nikad nee odrei ideje o pripojenju eke Njemakoj, kao to se ni esi nisu nikad odrekli ideje o svim zemljama svetog Vaclava. Na ono veliko da je iz habsburke povijesti da su Habsburgovci bili dalekovidniji i demokratskiji dala je odgovor ehoslovaka pod Masarykom. esi i Nijemci nisu se pomirili, naprotiv, konano je postalo posve jasno da ne mogu ivjeti zajedno, u granicama iste drave. Slovake su esi mogli nadmudriti, ali ne i zadovoljiti. Masaryk se bio ponadao da e se esi i Slovaci sloiti kao to su se sloili Englezi i koti; meutim, Slovaci su ispali Irci. Isto su tako Srbi mogli gospodariti Hrvatima, ali ih nisu mogli zadovoljiti, a kao neiskusniji politiari ni nadmudriti. Tako su i oni imali svoj irski problem i nisu smislili nita bolje od Balfourovih metoda. Slovaci i Hrvati, dva nezadovoljna naroda, sanjali su o uskrsnuu Franje Ferdinanda, eljeli su da se vrati nekakva habsburka monarhija, katolika, nadnacionalna i naklonjena imunijem seljaku. Kako je ta habsburka monarhija bila propala da se vie nikad ne vrati, dva su naroda praktiki igla na ruku ideji Velike Njemake preostaloj od Habsburgovaca, pa su oba aktivno sudjelovala u razgraivanju poretka iz 1919. u korist Njemake. Pokazalo se, dakle, da su ehoslovaka i jugoslavenska ideja, koje su bile prezentirane kao izrazi nacionalnih tenji, zapravo nove verzije austrijske ideje, sredstvo da se dre na okupu razliite narodnosti. Obje su ideje imale neku realnu osnovu. Agrarna reforma, razbivi veleposjede, unitila je austrijsku klasu veleposjednike aristokracije na
1 2

Nijemce, ehe, Poljake, Maloruse, Slovence, Hrvate i Srbe (kao pravi amalgam u Dalmaciji), Talijane i Rumunje ehe, Slovake, Nijemce, Madare, Maloruse, Poljake i idove 3 Madare, Nijemce, Slovake, Rumunje, Maloruse, Hrvate i Srbe. 4 Srbe, Hrvate, Slovence, bosanske Muslimane, Madare, Nijemce, Albance, Rumunje i Makedonce (iako ovi slubeno nisu ni postojali).

225

koju se oslanjalo staro carstvo; a austrijski krupni kapitalisti, oni koji nisu propali, bili su koncentrirani u Beu. Industrijalizirana eka dala je alternativu: obrazovanu klasu liberalnih nazora, spremnu da preuzme dravne odgovornosti. Ta vladajua klasa bila jc jedinstvena u Evropi: povezana jednom humanistikom filozofijom, zalagala se za nadnacionalnu vlast, kao nekada habsburka aristokracija. Slinost je jo dopunilo to to je i Masaryk, kao Franjo Josip, uveo inovniki kabinet neovisan o parlamentu. Jugoslavija pak nije imala obrazovane buroaske klase, odnosno bogatstva da je stvori, a nije imala ni veleposjednike aristokracije, pa su joj vladajua klasa bili oficiri, to je preuska baza za bilo kakvu dravu. Meu hrvatskom inteligencijom jo je bilo nekih nosilaca jugoslavenstva, koji su, kao oponenti velikosrpstva, bili i protivnici reima, pa su, tavie, esto prelazili na stranu svojih starih protivnika, hrvatskih nacionalista. Politiki problem svih srednjoevropskih drava izvirao je iz najveega djela koje su izveli Habsburgovci iz ouvanog seljatva. Do 1918. izmeu dvije austrijske klase, plemstva i seljatva, vladala je ravnotea, a esto su se to klase i udruivale protiv urbanih kapitalista i inteligencije. Nakon velikih agrarnih reformi, ravnotea je poremeena. Aristokracija se sauvala samo u Madarskoj; otuda se i dogodilo da je najreakcionarnija drava Srednje Evrope bila jedina koja je, dvadeset godina poslije toga, sauvala ustavne forme, pa i neto nalik na zakonitost uprave. Seljake demokracije pokazale su da ne respektiraju ni demokraciju ni zakonitost; seljaci nisu bili kadri da sami stvore neku elitu. Seljake su stranke ubrzo u korupciji nadmaile svoj prototip, franc u s k u R a d i k a l n u s t r a n k u ; s e l j a k i p o l i t i a r i n e m a j u i nikakve idejne osnove, raspirili su meunacionalnu mrnju kako bi prikrili svoje protuzakonite probitke. Od najteih posljedica agrarizma ehoslovaka se spasila zahvaljujui ekoj industriji i prakom sveuilitu, a ostale srednjoevropske zemlje, osim Madarske, postale su policijske drave. Metternich jc ve davno bio predvidio da e to biti neizbjean rezultat seljake vlasti. Meutim, poredak iz 1919. nije propao jednostavno zbog korupcionatva i neuspjeha da se nerjeivim problemima nae rjeenje. U Pragu bi se esi i Nijemci mogli pogaati u beskonanost, kao to su se nekad u beskonanost pogaali u Beu, a moglo bi se dogoditi da i Juni Slaveni jednog dana prihvate srpsku povijest za svoju, da je kralj Aleksandar uspio podii onaj kineski zid to ga je Metternich zahtijevao jo na poetku devetnaestog stoljea, a Madari nakon 1867. godine. Korupciji i tiraniji seljakih politiara mogao je doi kraj i razvojem industrije i stvaranjem imune graanske klase. Drave nasljednice zacijelo je pogaalo siro matvo; to nije bilo nita novo niti izazvano propau Habsburkog Carstva. Dapae, tek jc propast Habsburgovaca, iako sama

226

po sebi nije rijeila taj problem, prvi put omoguila njegovo rjeenje. Za siromatvo Srednje Evrope bili su krivi veleposjedi, sauvani pod habsburkim okriljem, i koncentracija industrije u rukama Nijemaca. Nakon osloboenja od habsburke vlasti, i jedno i drugo je likvidirano, te su u prvom desetljeu nakon prvog njemakog rata u svim dravama nasljednicama porasle i poljoprivredna i industrijska proizvodnja. Ali je onda te drave poharala velika ekonomska kriza. Kriza nije izbila u njima, nego u Sjedinjenim Dravama, najveoj ekonomskoj cjelini na svijetu. Zapravo, da su za sobom imale dulji samostalan razvoj, drave nasljednice bile bi sposobnije da se obrane. Ovako pak, bile su upuene na trita Zapadne Evrope, a zatvaranjem tih trita nale su se ekonomski u vlasti Njemake. Poputanje Njemakoj upropastilo je poredak iz 1919, kao to jc upropastilo i Habsburgovce. Prava austrijska misija bila je ouvanje naroda Srednje Evrope od ideje Mitteleurope, a ta je misija prestala im su 1914. Habsburgovci postali njemaki sateliti. ehoslovaka i Jugoslavija, dvije tvorevine 1919, same nisu bile dostatno jake da se odupru njemakoj moi. A zajednika obrana Srednje Evrope nije bila mogua iz onog istog razloga koji je unitio Habsburgovce zbog sukoba vodeih i podreenih naroda. Koliko god bilo paradoksalno, Habsburgovci su i nakon svoga pada ostali jedina motivacija za koheziju: Mala Antanta ehoslovake, Rumunjske i Jugoslavije stvorena je s jedinom svrhom da sprijei restauraciju Habsburgovaca a nikad se nije sloila oko ozbiljnijeg pitanja otpora Njemakoj. Restauraciju Habsburgovaca nitko nije elio osim Slovaka i Hrvata. Madari su svoju vezu s Habsburgovcima podnosili sve dok im je omoguavala hegemoniju nad podreenim narodima i preuvelian poloaj u svijetu, a nakon 1919. drae su im bile prednosti kraljevstva bez kralja, s regentom admiralom bez mornarice. Inae se Madarska nije pomirila sa svojim stanjem: toboe elei korekcije granica, Madari su faktiki teili za obnovom tisugodinje Ugarske i vapili za njom jo bunije da bi seljatvu skrenuli pozornost s ouvanog veleposjeda. Kako sami nisu imali snage da ospore poredak iz 1919, Madari su stupili u revizionistiki savez najprije s Italijom a onda s Njemakom; time se ponovio obrazac iz 1848. tavie, s trijumfom Njemake, Madari su svojatali glavnu ulogu u tom uspjehu; 1938. je njihov najsposobniji politiar Bethlen pisao: Iako je mogla slobodno birati, Madarska se nije htjela pridruiti Maloj Antanti i tako je uinila neprocjenjivu uslugu Njemakoj, jer je onemoguila stvaranje snanog antinjemakog bloka. Ipak, Madarima raunica nije ispala najbolja: nisu se uspjeli nametnuli Hitleru onako kako su se bili nametnuli Franji Josipu. Hitler jc iskoristio

227

mogunost koju je Schmerling propustio, pa je Madarima parirao Rumunjskom i Slovacima. Pal Teleki, posljednji predstavnik Tiszine kole, svojim je samoubojstvom u travnju 1941. priznao bankrot Velike Ugarske. Njemaki Austrijanci uinili su se na prvi pogled pomirljiviji. Republika to je proglaena 1918. bila je uistinu demokratska. Masaryk je polagao najvee nade u demokratsku suradnju Bea i Praga, ali se tu najgore razoarao. Austrijski socijaldemokrati nikad nisu zaboravili svoj njemaki nacionalizam; na Njemaku Republiku gledali su s pretjeranim simpatijama, a na ehoslovaku s pretjeranim nepovjerenjem. Separaciju od Njemake oduvijek su drali nesreom, a ne prirodnim stanjem. isti Austrijanci bili su ostaci starog carstva birokrati, oficiri i sveenici i od svih susjeda jedino im je Madarska bila donekle simpatina. Austrija koju su oni voljeli nije bila teritorijalna drava, nego povijesna uspomena, i to maglovita i zbrkana uspomena. Zbog nekog apsurdnog nesporazuma, vladalo je miljenje da svi stanovnici tih sedam njemakih pokrajina imaju austrijske osobine, koje su zapravo bile staleka znaajka dravnih funkcionara i zemljoposjednike aristokracije; mislilo se da je svaki Austrijanac bezbrian i galantan, da voli glazbu i da nosi tirolsku nonju. A to bi imalo veze sa zdravim razumom isto kao da na engleske tvornike radnike navlaimo ruiaste lovake kaputie. U demokratskoj Austriji nije bilo stvarnosti. Demokrati nisu bili Austrijanci, a Austrijanci nisu bili demokrati. U veljai 1934. Austrijanci klerikalci sruili su demokratsku republiku, a u srpnju 1934, ugroeni njemaki nacionalizam, stavili su se pod zatitu Italije to je bilo poniavajue rjeenje za Metternichovc nasljednike. Ali, i taj se izlaz pokazao beskorisnim, jer nekakvom revizionistikom savezu Italije, Madarske i Austrije, koji bi se uz to odupirao Njemakoj, nije bilo mjesta. Italija i Madarska postale su njemake hijene, a Austrija prva njemaka rtva. Ipak, za stanovnike Austrije Hitlerov je ulazak u Be u oujku 1938. bio akt nacionalnog osloboenja; oslobodio ih je posljednjih habsburkih relikata i sjedinio ih s njihovom nacionalnom dravom. Hitler nije bio samo najvei dar Austrije njemakom narodu, nego i trijumf austrijske politike i austrijske osvete za poraz 1866. godine. Pruska je postala zatoenica Bea; a nakon 20. srpnja 1944. najbolji su elementi pruskog drutva pobijeni od ruku Hitlerovih krvnika. U Austriji se Hitler i nauio svemu to jc znao nacionalizmu od Schonerera, antisemitizmu i obraanju malom ovjeku od Luegera U njemaku politiku unio je jednu osebujnu beku demagogiju. Reich koji je stvorio da bi potrajao tisuu godina nije bio nita drugo do carstvo od sedamdeset milijuna to ga je 1850. zamiljao Bruck, a 1866. odbio Bismarck. Bilo bi zbilja nerazumno od Austrije traiti da bude barijera domaoj i vanjskoj politici koja je i podri- jetlom i duhom bila potpuno

228

austrijska.1 I tako, ni poredak iz 1919. nije u sebi naao onu snagu koja je Habsburgovcima nedostajala, pa je isto tako ovisio o politici velesila. Poput Metternicha, i Bene, predstavnik novog poretka, morao je uvjeravati pobjednike iz 1919. da su drave nasljednice evropska potreba. No, monarhijska je solidarnost nakon 1815. bila stvarna, dok se demokratska solidarnost nakon 1919. nije odrala. Srednjoevropski politiari mislili su da su izveli udo: spasili su se od njemake hegemonije a da nisu postali ovisni o Rusiji. To se udo temeljilo na savezu s Francuskom: inilo se da je konano postignuto ono za im su teili Metternich i Talleyrand 1815, pa Metternich i Guizot 1846, zatim Beust i Napoleon III 1867, i o emu je ak sanjao Aehrenthal 1911. godine. To je bila najtea zabluda sustava meuratnog razdoblja, ona zabluda koja je taj sustav unitila. Drave nasljednice oslanjale su se na snagu Francuske; a Francuska je mislila da joj one daju snagu koju ona nema. to je nakon 1870. Francuska sauvala poloaj velesile, to je dugovala odranju Habsburke Monarhije, time je zabaurena injenica da je Njemaka bila jedina velesila na evropskom kontinentu. Zato je pad Habsburgovaca upropastio i Francusku: ona, nekadanja protivnica Bekog dogovora, sad je predstavljala posljednji ostatak Metternichove Evrope i nije mogla ostvariti ono to njemu nije polo za rukom. Hitlerov rat je evropsku politiku vratio u stvarnost. Habsburgovci su bili pokuali da izmeu Njemake i Rusije ponude trei put; nisu uspjeli i treeg puta nije bilo. Tako je i predsjednik Bene nekada zastupao gledite da ehoslovaka lei izmeu Istoka i Zapada, a na kraju drugog njemakog rata izjavio je da ehoslovaka lei izmeu Njemake i Rusije. Drave nasljednice nisu vie balansirale; pred njemakom dominacijom, izabrale su rusku zatitu. Tu pouku su najjasnije izvukli njemaki najblii susjedi, a gubila je snagu ondje gdje se njemaka sila inila dalekom. esi su pokuali da usklade demokraciju i savez s Rusijom, dok je Rumunjskoj i Bugarskoj takav savez mogla zajamiti samo komunistika diktatura. S druge strane, zapadne sile, Engleska i Amerika, nisu ponudile Istonoj Evropi nita osim protesta; da i ne spomenemo vojnu pomo, one nisu bile spremne ni pomoi da se industrijska mo preseli u Istonu
Tako su i Srbik, Metternichov biograf, i Glaise-Horstenau, povjesniar austro-ugarskog vojnog poraza, poeli kao velikoaustrijanci a zavrili kao nacionalsocijalisti. Hitler im je dao onu vlast sile koju su uzalud oekivali od Habsburgovaca.
1

229

Evropu, to bi bilo jedino rjeenje njemakog pitanja. Da je anglo-amerika politika uspjela i Rusiju prisilila da uzmakne na svoje granice, rezultat toga ne bi bilo nacionalno osloboenje nego restauracija njemake hegemonije, najprije ekonomske a onda i vojne. Odnosno, bolje reeno, bilo bi nekakvo nacionalno osloboenje, jer je sam nekontrolirani hod nacionalnog naela bio instrument njemake hegemonije. Slovaka i Hrvatska mogle su biti nezavisne drave samo u njemakom sustavu. Nakon drugog njemakog rata, pobjednici su jo jednom dekretom udahnuli ivot Austriji. Iako je u otporu Hitleru imala manje zasluga od Pruske, tretirali su je kao osloboenu zemlju, a Beka je opera jo jednom zapela iz petnih ila da dokae postojanje odreene austrijske kulture. Madarskoj je konano nametnuta agrarna reforma. To je likvidiralo visoku aristokraciju koja je u Madarskoj bila ouvala odreeni civilizacijski element, a nije stvorilo nikakvo demokratsko seljatvo, kao to ga nije stvorilo ni u dravama nasljednicama nakon prvog njemakog rata. Sitnoplemiko inovnitvo prilagodilo se suradnji s komunistima kao to se neko bilo prilagodilo suradnji s Habsburgovcima; ali ni sada nee biti pouzdaniji suradnik nego to je bilo nekada. Dvije vienacionalne drave, ehoslovaka i Jugoslavija, i dalje su tragale za nekom idejom. esi su problem eke sredili, ako ne i rijeili, vraanjem Nijemaca u njihovu matinu domovinu o kojoj su tako dugo buali. to se tie pomirenja sa Slovacima, to nisu ni korak dalje odmaknuli. Rat ih je jo vie udaljio. esi su morali pretrpjeti surovu njemaku tiraniju, dok su Slovaci bili makni ljubimci u Hitlerovoj Evropi; stoga su samo slovaki komunisti pozdravili ponovo ujedinjenje s Pragom. Faktiki se jedino s komunistikom Slovakom moglo odrati jedinstvo ehoslovake; cijena toga bit e do propast ehoslovake demokracije. Suoeni s nepoeljnim alternativama, esi su opet pribjegli sistemu odgaanja koji su bili nauili od Habsburgovaca, u nadi da e industrijalizacija i obrazovanje s vremenom u Slovakoj stvoriti humanistiki orijentiranu graansku klasu koja e omoguiti realizaciju Masarykove ideje. U prvom njemakom ratu, esi i Slovaci borili su se rame uz rame u ehoslovakoj legiji, dok su se Srbi i Hrvati borili jedni protiv dugih. U drugom njemakom ratu, malo se Slovaka uope borilo, a rame uz rame sa esima ni jedan. Srbi i Hrvati borili su se zajedniki u velikom partizanskom ratu, i to je stvorilo Jugoslaviju, kao to je rat s Francuskom 1870. stvorio Njemaku. Demokratska Fedcrativna Jugoslavija je u praksu pretvorila onu veliku moebitnost habsburkc povijesti. Margal Tito bio je posljednji Habsburgovac: vladajui s osam razliitih naroda, dao im jc kulturnu auto-

230

nomiju i obuzdao njihove nacionalistike antagonizme. Stara Jugoslavija htjela je biti srpska nacionalna drava; u novoj Jugoslaviji Srbi su dobili samo nacionalnu ravnopravnost, pa su naginjali tome da se smatraju potlaenima. Vie nijc bilo dravnog naroda; novi su upravljai bili ljudi bilo kojc narodnosti koji prihvaaju komunistiku ideju. Od Habsburgovaca se vie od sto godina trailo da pou takvom linijom: Metternicha su u Galiciji 1846. optuivali za komunizam, a Bacha 1850. za neto jo gore od komunizma. Nakon Josipa II nijedan Habsburgovac nijc preuzeo taj rizik; lojalnost dinastiji bila je preslaba snaga da bi se upustila u takvu suradnju. A maral Tito, sretnijc rukc od Habsburgovaca, nagao je ideju. Samo e vrijeme pokazati hoe li socijalna revolucija i ekonomski napredak izgladiti meunacionalne suprotnosti, i hoe li marksizam dati Srednjoj Evropi onaj smisao za zajednitvo koji mu kontrarevolucionarni monarhizam nije mogao dati.

231

DODATAK POLITIKI I NACIONALNI SASTAV HABSBURKE MONARHIJE

1. Teritorijalni sastav i promjene Bila bi potrebna podua rasprava da bi se objasnili prigodni procesi branih veza, diplomacije i sree zahvaljujui kojima su se okupile zemlje Austrijskc kue. Te zemlje su 1804. nazvane Austrijsko Carstvo. Carstvo je izgubilo nekc svojc tcritorije najprijc 1805, a zatim 1809, pa ih je vratilo i steklo nove s Bekim kongresom, tc je Beki dogovor dao Habsburgkoj Monarhiji oblik koji jc s nckim modifikacijama zadrala do kraja. Godinc 1846. anektirala je Krakov, 1859. je izgubila Lombardiju (osim etiri utvrena grada koja su inila etverokut), a 1866. Veneciju i ostatak Lombardije. Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska jc dobila upravu nad Bosnom i Hercegovinom (koja jc na papiru ostala sastavni dio Otomanskog Carstva), i odobrena joj jc okupacija Novopazarskog sandaka, zatim jc 1908. ancktirala Bosnu i Hercegovinu a Novopazarski sandak napustila. Katkad se tvrdi da jc Austrijsko Carstvo bilo prirodna cjclina; to fraza samo znai da je bilo veliko i da je dugo trajalo. Mnoge ekonomske veze gradile su se stoljeCima ali zacijelo nisu bile vrirodneo. Geografske cjelovitosti nije bilo. Vorarlberg gcografski pripada vicarskoj, a Tirol Junoj Njemakoj; mnogi su tirolski krajevi pristupani samo iz Njemake. Koruku i veinu tajerske dijeli od Podunavlja velika planinska barijera i one spadaju u jadransko zalee, kao Kranjska i obalne pokrajine; prirodna je cjelina zapravo Slovenija iako kao takva i nije postojala u prolosti. Dalmacija nije imala nikakve geografska veze s Austrijom, pa ni ekonomske, osim kao rivijera carske birokracije. eka je odijeljena od Moravske brdskim lancem; njezina je glavna rijeka Laba, a ne Dunav, a ekonomski izlaz joj je Hamburg, a ne Trst to jc geografska injenica s neugodnim politikim implikacijama. Galicija je bila gotovo potpuno odsjeena od Austrije, osim uskim Tjeinskim koridorom, a i od Ugarske ju je dijelila barijera Karpata. to se tie Bukovine, ona jc bila odsjeena od svega, bila je besmislen komad teritorija za koji nije bilo racionalnog objanjenja. Ugarska je bila geografska cjelina u tome to ju je tvorila golema ravnica oko srednjeg toka Dunava; ta cjelina nije obuhvaala Hrvatsku koja je imala mnogo prirodniju vezu s Kranjskom i Bosnom. Na geografskoj karti se Austrijsko Carstvo inilo kao neka impresivna cjelina; u realnosti, kao Austro-Ugarska, esto je, u interesu

232

Ugarske, spreavala integraciju. Tako, na primjer, nije bilo eljeznike veze izmeu Moravske i slovakih podruja u sjevernoj Ugarskoj, niti kakve direkte eljeznike veze izmeu Zagreba i Bea. Za nepunih sedamdesetak kilometara od Zagreba do vorita na liniji Be-Ljubljana trebalo jc najbrem vlaku gotovo tri sata, a sav jc teretni promet morao ii preko Budimpete. Nije bilo eljeznike veze izmeu Dalmacije i Hrvatska, i faktiki nikakve izmeu Dalmacije i Bosne; Dalmacija je faktiki imala bolje veze sa svojim zaleem u rimsko doha. Svi ti nedostaci, a i mnogi drugi, korigirani su nakon pada Habsburke Monarhije. Zapravo, Habsburka Monarhija ne samo to nije bila nikakva prirodna cjelina nego jc bila geografska besmislica, objanjiva samo gramzljivou dinastije i stjecajem okolnosti u viestoljetnoj povijesti. 2. Nacionalni sastav Statistiki podaci o narodnostima bili su stalno oruje politike borbe, a 1919. i odluan faktor u odreivanju granica, iako za to svrhu nisu bile ni stvorene ni primjerene. Imale su mnoge nedostatke. Popis stanovnitva 1846. obavili su carski inovnici bez ikakva osjeanja nacionalne pripadnosti, iako nedvojbeno s podsvjesnim njemakim predrasudama; kako nije imao nikakve propagandne svrhe, obavljen je po kriteriju materinskog jezika i stoga je dao neto nalik na povijesnu sliku. Poslije su popise obavljali lokalni organi uprave, a voeni su kao politike bitke; kriterij je bio jezik openja, to je kriterij kojim se uvijek oteuje manjina i obino favorizira dominantni narod. Tako je, na primjer, dopisnik londonskog Timesa u Beu 1910. upisan kao Nijemac jer se u kupovini sluio njemakim jezikom. Na svim jezinim granicama zbivale su se fanatistine promjene, ovisno o udi lokalnih inovnika; tako su u jednom popisu nestala cijela slovaka sela, da bi se u iduem opet pojavila. Drugim rijeima, podaci o populaciji na spornim podrujima najmanje su pouzdani, a ipak su koriteni prilikom odreivanja sudbine tih podruja 1919. i u mnogim drugim prilikama. Uza sve to, izuzmemo li Ugarsku, popis daje openito nepristranu sliku nacionalnog sastava sela, gdje je brojkama predoena narodnost nacionalno jo nesvjesnog seljatva. Meutim, podaci o nacionalnom sastavu u gradovima nemaju takvo znaenje jer su samo odraz dominantne kulture; tako su i Prag i Budimpeta imali lanu njemaku veinu to su je u velikoj mjeri inili zapravo esi, odnosno Madari koji e se u doba kulturnog preporoda vratiti svom narodnom biu. Trst je najeklatantniji primjer umjetno stvorene nacionalne veine koja se prenijela i u dvadeseto stoljee: prema popisu1 od 1910, samo je treina
1

Prvi popis 1910. obavili su lokalni, talijanski inovnici; po njemu je bilo samo 36 000 Slovenaca. Onda su carski

233

stanovnitva bila slovenska, iako su vie od polovice stanovnitva bili ljudi slovenskog podrijetla koji bi se, s punim buenjem slovenske kulture, nedvojbeno vratili svome rodu.1 Umjetni nacionalni sastav u gradovima je za povjesniara izuzetno zanimljiva pojava; ona ne moe igrati odlunu ulogu prilikom odreivanja granica, i u cijeloj Evropi prihvaeno je pravilo da grad ide zajedno sa svojom seoskom okolicom. Od tog pravila jedini jc izuzetak bio Trst, to je po mom sudu vapijui primjer nacionalne nepravde. Nadalje, statistiki podaci o narodnostima znaju samo za glave; one ne mogu registrirati ni nacionalnu svijest ni ekonomsku teinu. Maloruski seljak koji nikad nije ni uo za Ukrajinu ne moe se raunati jednakim jednom pangermanskom fanatiku. Za pravu sliku nacionalnog sastava trebalo bi vidjeti koliko osnovnih i srednjih kola, sveuilita, listova i izdavakih kua ima svaka narodnost. Trebalo bi podijeliti Carevinu prema nacionalnosti veleposjednika, poslodavaca, trgovaca, intelektualaca nastavnika, odvjetnika, sindikalnih funkcionara i na kraju sve do seljaka. Posebno bi zanimljivo bilo znati nacionalnost glasaa u reimu ogranienog izbornog prava koji se u Ugarskoj zadrao do kraja, a u Austriji do 1907. godine. Stoga grubi pregled koji ovdje slijedi mole sluiti samo kao ilustracija. Stanovnitvo Austro-Ugarske imalo je 1910. otprilike ovakav nacionalni sastav: N i j e mc i 1 2 mi l i j u n a 2 3 p o s t o 6 posto 45 posto 5 posto M a d ar i 10 mi l i j una 19 po st o Rumunji 3 milijuna Slaveni Ostali 23,5 milijuna 2,5 milijuna

Kad bi se Slaveni i Rumunji, kao podreeni narodi, udruili, bili bi u veini. S druge strane, kad bi se Poljaci (pet milijuna) udruili s Nijemcima i Madarima, veinu bi imali vodei narodi. Otuda velika politika vanost Poljaka i privilegiji koje su uivali. Meutim, takvi zbirni podaci o Austro-Ugarskoj nemaju neku ozbiljnu politiku vanost; korisnije je vidjeti kako izgleda nacionalni sastav posebno u austrijskim pokrajinama, a posebno u Ugarskoj.

inovnici preispitali popis i otkrili jo 20 000 Slovenaca koji su bili previeni. 1 Jedan istaknuti Talijan osporio je to ovim argumentom: Ljudi su potekli od majmuna, ali time nije reeno da se vraaju svome rodu. To je jo jedan udan primjer kulturne arogancije vodeih naroda. Naravno,tono je da slovenska kultura nije nikad bila na tako visokoj razini da bi dala jednog Mussolinija.

234

3. Nacionalni sastav austrijskih pokrajina Stanovnitvo ustavne Austrije 1910: Nijemci esi Poljaci Malorus Slovenci Hrvati i Talijani Rumunji 950 436 968 519 253 788 768 275 000 000 000 000 000 000 000 000 35 23 17 12 4 2,8 2,75 0,98 posto posto posto posto posto posto posto posto

Prema ovim brojevima, jo se jasnije uoava presudni poloaj Poljaka: Nijemci su mogli ouvati veinu samo uz njihovu podrku. Njemako-alpske zemlje bile su polazna toka dinastije, s izuzetkom Salzburga, teevinom iz Napoleonovih ratova. Od tih pokrajina, Vorarlbeig, Salzburg, Gornja Austrija i Donja Austrija bile su iskljuivo njemake. U Vorarlbergu je bilo malo Talijana, a u Donju Austriju su prodirali esi. U Beu, koji je pripadao Donjoj Austriji, bilo je, naravno, svih nacionalnosti, napose eha iji se broj od 2 posto stanovnitva 1850. popeo na 5 posto 1890, a zatim na 7 posto 1900. godine. Tirol je u dijelu sjeverno od Alpa bio iskljuivo njemaki, dok je donja polovica Junog Tirola bila talijanska i broj Talijana u njoj konstantno je rastao sve do 1914. godine. Za jo pedeset godina Talijani bi mogli miroljubivo i bez ikakvih perturbacija provesti transformaciju cijelog Junog Tirola u talijansko podruje koja im poslije surovou i nasiljem nije uspjela. tajerska i Koruka su bile njemake, s kompaktnim slovenskim manjinama na junim granicama; u objema se ta manjina smanjivala i u apsolutnom i u relativnom smislu. Prema podacima iz 1910, u tajerskoj je bilo 29 posto Slovenaca (409 000 Slovenaca i 983 000 Nijemaca), dok ih je 1900. bilo 31 posto. U Korukoj je Slovenaca bilo: 1890. 101 000 (29 posto);1900. 92 000 (25 posto); a 1910. 82 000 (20 posto Koruka, s magistralnom prometnicom za Trst i razvijenom metalurgijom, bila je pozornica snane germanizacije i najcrnja mrlja u povijesti ustavne Austrije. Taj rekord potukla je Austrijska Republika hvalei se kako je broj Slovenaca svela na 23 000. Kranjska je oduvijek bila i ostala premono slovenska: ondje je 1846. bilo 428 000 Slovenaca prema 38 000 Nijemaca, a 1910. godine 520 000 Slovenaca prema 28 000 Nijemaca. ZnaCi da su se mnogi Nijemci preobratili u Slovence. Tri obalne pokrajine bile su Gorica, Istra i slobodni grad Trst. U Trstu su Talijani bili u veini, ali su ih Slovenci stizali, to preobraenjem to doseljavanjem iz seoske okolice. Tu je bila i sve jaa njemaka manjina koja je obino pristajala uz Talijane. Talijana je

235

1880. bilo 89 000, a 1910. godine 119 000; Slovenaca je 1880. bilo 26 000, a 1910. godine 59 000 (to je skok sa 22 na 29 posto); Nijemaca je 1880. bilo 5 000, a 1910. godine 12 000. U Gorici je slovenska veina rasla bre od talijanske manjine: Slovenaca je bilo 1880. godine 129 000, a 1910. 154 000; Talijana je bilo 1880. godine 73 000, a 1910. 90 000. U Istri su junoslavensku veinu uglavnom inili Hrvati i ta je veina sve vie jaala doseljavanjem iz Hrvatske. Hrvata je bilo 1880. godine 122 000, a 1910. 168 000; Talijana je bilo 1880. godine 114 000, a 1910. 147 000; Slovenaca jc bilo 1880. godine 43 000, a 1910. 55 000. Te tri pokrajine, koje bi s mnogih aspekata morale biti jedna administrativna cjelina i koje su zacijelo predstavljale prirodnu cjelinu, imale su neprijepornu junoslavensku veinu, unato tome to su podaci o nacionalnom sastavu bili falsificirani u korist Talijana. Dalmacija je oduvijek bila iskljuivo hrvatsko-srpska s tankim slojem talijanske elite. Ondje je 1880. bilo 440 000 Hrvata i Srba a 27 000 Talijana, dok je 1910. prvih bilo 501.000 a drugih 16 000. Mnogi Talijani bili su zapravo Hrvati ili Srbi koji su se postepeno vratili svome narodu. Srbi su ivjeli uglavnom u sjevernom dijelu Dalmacije; meutim, nema potrebe prikazivati brojani odnos Srba i Hrvata jer je u Dalmaciji - vie nigdje drugdje njihova koalicija bila stvarna. Z e ml j e e s k e k r u n e b i l e s u e k a , M o r a v s k a i leska. U ekoj je bilo 62 posto eha a 38 posto Nijemaca tj. tri i pol milijuna prema dva milijuna. U Moravskoj je bilo 70 posto eha a 30 posto Nijemaca tj. milijun i pol prema esto tisua. U Moravskoj su te dvije narodnosti bile izmijeane, dok je u ekoj glavnina Nijemaca ivjela u perifernom podruju Sudetima, kako e se poslije (pogreno) nazvati ali je njemakih depova bilo po cijelom ekom teritoriju, i obratno. U sto godina brojani odnos eha i Nijemaca nije se mnogo promijenio. Ali ova formalna konstatacija krije injenicu ekog preporoda: dok su 1815. eka i Moravska bile, po svemu sudei, njemake, 1910. su se Nijemci borili da ne spadnu na poloaj tolerirane manjine. leska je bila uglavnom njemaka, s velikom poljskom populacijom u istonom dijelu: 281 000 Nijemaca, 178 000 Poljaka, 129 000 eha. Broj Poljaka, koji su davali industrijske radnike, rastao je bre od broja ostalih dviju narodnosti, dijelom zbog vie stope prirodnog prirataja ali najvie zbog doseljavanja iz pruskog dijela leske gdje su prilike za njih bile nepovoljne. U Galiciji je geografska podjela na zapadu Poljaci, na istoku Malorusi bila varljiva. Zemljoposjednici i funkcionari su u cijeloj Galiciji bili Poljaci, to je povoljan ekonomski i politiki poloaj donio Poljacima fiktivnu veinu. Godine 1846. bilo je nepunih dva milijuna Po ljaka i dva i pol milijuna Malorusa, dok je 1910. bilo etiri

236

milijuna i sedamsto pedeset tisua Poljaka, a malo vie od tri milijuna Malorusa. Kako je stopa prirodnog prirataja Malorusa bila vea nego u Poljaka, to su zacijelo mnogi prikazani kao Poljaci morali zapravo biti Malorusi. Uz to su Poljaci 1910. veinu idova uraunali meu svoje.
Bukovina je bila najneodreenija austrijska provincija, ak i sa slabom geografskom podjelom narodnosti. Grubo reeno, na sjeveru su bili Malorusi a na jugu Rumunji; tome treba dodati poveu njemaku i manju poljsku i madarsku populaciju. Godine 1910. bilo je: 305 000 Malorusa, 273 000 Rumunja, 168 000 Nijemaca, 36 000 Poljaka, 10 000 Madara. Broj pripadnika vodeih naroda nije se mijenjao, dok je broj Rumunja i Malorusa rastao: 1846. je prvih bilo 209 000 a drugih 108 000. Porast broja Rumunja odgovarao je prirodnom prirataju, dok je porast broja Malorusa bio izazvan uglavnom doseljavanjem iz Galicije. Bosna i Hercegovina nisu bile austrijske pokrajine nego posljednji fragment zajednike monarhije. Milijun i osamsto tisua Srbo-Hrvata predstavljalo je 96 posto stanovnitva, a od toga je etvrtina bila muslimanska. 4. Nacionalni sastav Ugarske Zemlje Krune svetog Stjepana bile su Ugarska, Hrvatska i Transilvanija. Transilvanija je izgubila svoj identitet pripojenjem unitarnoj Ugarskoj najprije 1848, pa ponovo 1867. godine. Madari su ondje pojaali svoj poloaj sa 24 posto stanovnitva 1846. na 34 posto 1910. (od 368 000 na 918 000); taj dobitak iao je uglavnom na raun Nijemaca koji su od 14 posto 1846. pali na 8,8 posto 1910. (222 000 a onda 234 000). Rumunji su se gotovo na istoj razini: 916 000 (60 posto) 1846, a 1 500 000 (55 posto) 1910. Ali to je nadmonost Rumu- nja bila skrivena jer je Transilvanija bila sastavni dio Ugarske. Unitarna Ugarska nije imala pokrajine nego upanije, a to su bile samo izborne i administrativne jedinice kojima je, naravno, upravljalo madarsko inovnitvo. Nacionalni sastav Ugarske (bez Hrvatske i Slavonijc, sa Transilvanijom) 1910. godine: Madari Rumunji Slovaci Nijemci Malorusi Srbi Hrvati 9 2 1 1 944 000 948 000 946 000 903 000 464 000 462 000 195 000 54 16 10,7 10,4 2,5 2,5 1,1 Posto posto posto posto posto posto posto

237

idovi (5 posto) bili su ubrojeni u Madare; bez njih, Madari bi bili u manjini ak i u uoj Ugarskoj. Kako su stvari stajale, inilo se da su Madari skoili sa 46 posto stanovnitva 1880. (manje od etvrtine stanovnitva u osamnaestom stoljeu) na 54 posto 1910. godine. Madari su dobili u odnosu na Slovake i Maloruse, i u gradovima na Nijemce, a izgubili u odnosu na Rumunje i Srbe te njemako seljatvo na zapadnoj granici. Popis 1910. godine proveden je nakon pola stoljea madarizacije i svim sredstvima madarskog pritiska, te su mu rezultati u znatnom raskoraku s popisima koje su nakon 1919. provele drave nasljednice. Madari su ivjeli u sredinjem dijelu Ugarske, a ostale su narodnosti bile grupirane na graninim podrujima Slovaci na sjeveru, Malorusi na sjeveroistoku, Rumunji na istoku, Srbi na jugu. Ali to je gruba i varljiva generalizacija, jer je, na primjer, postojao kompaktan blok madarskog stanovnitva u samom istonom dijelu Transilvanije. Krajnji jug bio je nerazmrsiv splet u kojem je bilo gotovo isto toliko Madara i Nijemaca koliko i Srba. To podruje bila je nekada posebna Srpska Vojvodina koju su Srbi 1848. i traili za sebe. Kad su htjeli pokazati da predstavljaju veinu stanovnitva, Madari su iz svojih statistika izdvajali Hrvatsku i Slavoniju, a ukljuili bi ih tek kad bi htjeli demonstrirati veliinu Ugarske; u toj Velikoj Ugarskoj od dvadeset milijuna stanovnika, Madari su ostali u manjini 1910. bilo ih je 48 posto. Hrvatska je oduvijek bila posebna cjelina. Nakon 1867. Vojna Krajina, kojom se nakon istjerivanja Turaka upravljalo izravno iz Bea, predana je Ugarskoj. Vei je dio prikljuen Hrvatskoj da bi stvorio HrvatskuSlavoniju. Ta gesta zaudne velikodunosti imala je jednostavno objanjenje: Slavonija je dobrim dijelom bila nastanjena Srbima koje su Madari htjeli nahukati protiv Hrvata, to su i s velikim uspjehom. Taj srpski teritorij postao je arite hrvatskih tenji i popritc najgorih hrvatskih zvjerstava u drugom svjetskom radu. Ukupno je godine 1910. bilo 1 600 000 Hrvata i 650 000 Srba tj. 87 posto populacije. Tu je bilo i 100 000 Madara uglavnom inovnika, eljeznikih slubenika i trgovaca. U Hrvatskoj su manji zemljoposjednici bili Hrvati, dok su veleposjede drali Madari. Hrvati su zahtijevali Dalmaciju kao dio hrvatske krune i u Hrvatskom saboru bila su rezervirana mjesta za zastupnikc iz Dalmacijc; Dalmacija je meutim bila sastavni dio ustavne Austrije, to je bila predstavijena u Carevinskom vijeu. Hrvati su takoer traili Rijeku, koju su Madari drali kao slobodan grad. Rijeka je najprijc bila isto hrvatska: 1851. jo je u njoj bilo 12 000 Hrvata, a 651 Talijan. Kako jc Madarima Rijeka bila predaleko da bi jc sami osvojili (iako e ih 1910. ondjc biti 6 500), smiljeno su poticali

238

doseljavanje Talijana to su rijei dali talijanski karaktcr. Madari su ondje imali deset srednjih i etiri osnovne kole, Talijani pet srednjih i dvadeset jednu osnovnu kolu, dok Hrvati uope ni s u i ma l i Ot uda jc Rij e k a 1 9 1 0 . i ma l a 2 4 0 0 0 Talijana, a samo 13 000 Hrvata. Tu podrku Talijani su uzvratili Madarima time to u Londonskom ugovoru nisu zatraili Rijeku, ali ih to nije prijeilo da je nezakonito prisvoje kad su vidjeli da je Madarska nee moi zadrati.

239

BIBLIOGRAFIJA
Ope su bibliografije: Charmatz, Wegweiser durch die Literatur der

sterreichischen Geschichte (1912); Bibliographic zur Geschichte sterreich-Ungams in Weltkriege 1914-18; i Bibliographic zur Geschichte sterreich-Unganzs, 1848-1914 (sv. 2/3 i 4 Bibliographische Vierteljahrshefte der Weltkriegsbucherei). Nedostatak svih ovih bibliografija jeste u tome to su u njima slabo zastupljena djela na slavenskim jezicima. Nema djela koje bi obuhvatilo cijelu povijest Austrijskog Carstva od stvaranje 1804. do propasti 1918. godine. Neophodan je uvod: Wickham Steed, The Hapsburg Monarchy (1913), vrlo produbljen rad svojedobnog promatraa. Springer, Geschichte Oesterreichs seit dem Wiener Frieden 1809 (sv. I, 1863; sv. 1865) i danas je od kapitalne vrijednosti za razdoblje koje obuhvaa. Charmatz, Oesterreichs inhere Geschichte von 1848 bis 1907 (sv. I, 1911; sv. II, 1912) daje kronologki rezime. Die Nationalittenrecht des alien Oesterreichs, ur. K. G. Hugelmann (1934), enciklopedijsko je djelo s mnogim korisnim informacijama. Louis Eisenmann, Le Conzpromis austro-hongrois de 1867 (1904), iako je ogranieno odreenom temom, izuzetno genijalno osvjetljava cjelinu; to je najvee historiografsko djelo napisano u ovom stoljeu. Razdoblje do 1848. iscrpno je obuhvatio Srbik, Metternich, der Staatsmann and der Mensch (1925); pristup nije pretjerano eulogijski, ali jc rad optereen nesaetim materijalom. Najbolji kratak prikaz Metternicha dao je C. de Grunwald, Vie de Metternich (1939). Paul R. Sweet, Friedrich von Gentz (1941), dobar je biografski rad. Korisni su zlobni Kbeckovi memoari, Tagebucher (1909). Velika zbirka Metternichovih dokumenata uglavnom se odnosi na vanjsku politiku; njihovi pogledi na predoujsko razdoblje dobro su prikazani u: Hartig, Genesis of the Austrian Revolution (1850). Heinrich Friedjung, sterreich von 1848 bis 1860 (sv. I, 1908; sv. II, 1912), najbolji je prikaz revolucija 1848, a moe posluiti i kao biografija Bacha ije je dokumente Friedjung koristio; dopunjuje ga drugo Friedjungovo djelo Historische Aufstze (1919). Rckblicke and Erinnerutzgen, iz pera Hansa Kudlicha, seljakog sina, iako je preopiran, neprocjenjivo je vrijedan izvor za upoznavanje seljakih gibanja 1848. i akta o emancipaciji od 7. rujna. Glavni autoritet za razdoblje 1848-67. sad je Redlich, Das stetreishische Staats and Reichsproblem (sv. I, 1920; sv. II, 1926). Ovo golemo djelo rezimirano je u prvim poglavljima Redlicha, Francis Joseph (1928), to meutim nema vee vrijednosti za razdoblje od 1867. do posljednjih godina Monarhije,
240

koje Redlich opisuje prema osobnom iskustvu. Koristan je i biografski rad Adolfa Schwarzenberga, Prince Felix zu Sclzwarzenberg (1946). Vanjska politika tog razdoblja opisana je u: A. J. P. Taylor, The Italian Problem in European Diplomacy (1934); H. Friedjung, Der Krinzkrieg mid die stetreichische Politik (1907); C. W. Clark, Francis Joseph and Bismarck (1934); i H. Friedjung, The Struggle for Supremacy in Germany; 1859-1866 (skraeni engleski prijevod, 1934), inae majstorsko djelo. Drukiju, gesamtdeutsch verziju istog perioda dajc Srbik, Deutsche Einheit (etiri sveska, 1936-42). Prvo razdoblje Austro-Ugarske treba proueavati uglavnom iz biografija kao: Wertheimer, Graf Julius Andrassy (1910-13), zamorno dugo i neitljivo djelo; Beust, Aus drei Viertel-Jahrhunderten (1887); Charmatz, Adolf Fischhof (1910); Ernst von Plener, Erinnerungen (1911-12); Schffle, Acts Meinem Leben (1905); Taaffe, Der Politische Nachlass (1922). Prvo desetljee ovog stoljea dobro je opisao Koerberov pristalica R. Sieghart, Die letzten Jahrzehnte einer Grossmacht (1931). Baernrcither, pristaa ideje o austrijskoj misiji ekonomskog naprctka, ostavio jc vrijedne radove: Fragments of a Political Diary (1928), to tretira uglavnom Bosnu, i Der Verfall des Habbsburgerreiches (1938) s Badenijevom epizodom. Radovi o meunarodnim odnosima, koji se napose bave Austro-Ugarskom, jesu: G. H. Rupp, A Wavering Friendship: Russia and Austria 1876-1878 (1941); A. F. Pribram, The Secret Treaties of Austria-Hungary (1920-21); A. F. Pribram, Austrian Foreign Policy 1908-1918 (1923); Bernadotte Schmitt, The Annexation of Bosnia (1937); i E. C. Helmreich, The Diplomacy of the Balkan Wars (1939). Ima mnogo korisnih radova o pojedinim narodima Habsburke Monarhije. 0 Nijemcima: P. Molisch, Geschichte der deutschnationalen Bewegung in Oesterreich (1926) i Briefe zur Deutschen Politik in Oestetreich (1934). 0 Ugarskoj: L. Eisenmann, La Hongrie contemporaire, 1867-1918, to unato svom naslovu ne zalazi onkraj 1848; najbolji povijesni prikaz konzervativca daje G. Szekf, Der Staat Ungarn (1918), a najbolji je prikaz sa suprotnog stajalita J. Diner-Denesa, La Hongrie; Oligarchic-Nation-Peuple (1927); R. W. Scton-Watson, Racial Problems in Hungary (1908), djelo je iznimne povijesne vanosti, koje je prvo raskrinkalo mit o liberalnoj Ugarskoj. O esima postoje dvije ope povijesti u kojima e se nai i sve to se ima rei o Slovacima, i to: R. W. Seton-Watson, A History of the Czechs and Slovaks (1943), to obuhvaa i poprilino ope povijesti Habsburke Monarhije u devetnaestom stoljeu; i S. Harrison Thomson, Czechoslovakia in European History (1944), to je vie zbirka samostalnih rasprava. Starije djelo E. Dcnisa, La Boheme depuis la Montagne Blanche

241

(1903), uglavnom je korisno kao prikaz ekog knjievnog preporoda, a to se tie politike povijesti od 1848. nadalje, previe jc idealizirana i ehofilski obojena verzija. Dugotrajne pokuaje nagodbe u eskoj opisao je E. Wiskcmann u poetnom dijelu svog rada Czechs and Germans (1938). 0 Rumunjima je R. W. Seton-Watson napisao A History of the Roumanians (1934). 0 junim Slavenima pisao je takoer R. W. Seton-Watson, The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy (1911), dok je rad H. Wendela, Der Kampf der Siidslawen um Freiheit and Heinheit (1925), donekle panegirian. Duboki konflikt izmeu habsburke ideje i srpskog nacionalizma osvijetlila je genijalno Rebecca West u Black Lamb nad Grey Falcon (1941) koje je najvee i najzaslunije priznanje ikad odano jednom narodu. Ima nekih opih rasprava o austrijskom problemu koje su zastarjele ali su sauvale stanovitu povijesnu vrijednost. Sirov historijski federalizam zastupa Popovici u Die Vereinigten Staaten von Gross-Oesterreich (1906), otvoreni socijaldemokratski imperijalizam Renner u Grundlagen und Entwicklungsziele der Oesterreichisch-ungarischen Monarchic (1906), a rafiniraniju revolucionarnu verziju Otto Bauer u Die Nationalittenfrage und die Sozialdemokratie (1907). Jedna od rijetkih dijagnoza zala Monarhije iz pera madarskog liberala jest 0. Jszi, The Dissolution of the Habsburg Monarchy (1929). Ova bi knjiga bila vrlo korisna da nijc neitljiva. Karlovu jc vladavinu izvrsno ali tekim stilom opisao Glaisc-Horstenau, The Collapse of the Austro-Hungarian Monarchy (1931); Masarykovu aktivnost za prvog svjetskog rata prikazao jc R. W. Seton-Watson, Masaryk in England (1943). Briljantan je kratak prikaz propasti Monarhije The Downfall of the Habsburg Monarchy L. B. Namicra u IV svesku djela History of the Peace Conference of Paris (1921). Meuratno razdoblje, na koje sam se kratko osvrnuo u svom Epilogu, vrlo je struno i znalaki prikazao Hugh Seton-Watson u Eastern Europe between the Wars 1918-1941 (1945). Osim navedenih, posluio sam se jo nekim djelima, ali, s ponekim iznimkama, bez osobite koristi.

242

AKTUALNI TAYLOR
Objavljivanje hrvatskog prijevoda knjigc Allana Johna Percivala Taylora Habsbuka Monarhija 1809-1918. Povijest Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske (1941, 19482) iziskujc vie objanjenja. Ime pisca nije nepoznato znatnom dijelu jugoslavenske kulturne javnosti. U fragmentima joj je poznat i njegov kreativan opus. ak je i ova knjiga prevedena na slovenski jezik 1956. godine, sa sjajnom spremnom besedom Frana Zwittcra. Moemo je i danas preporuiti paljivijim itaocima ovog diva. Srpsko ili hrvatsko izdanje zrelije Taylorove knjige Borba za prevlast u Evropi 1848-1918 (Sarajevo 1968), s nadahnutim, poleminim predgovorom Milorada Ekmeia, uinilo je od Taylora nezaobilazna pisca u bilo kakvu studiju povijesti 19. stoljea u nas, iz evropskc ili junoslavenske perspektive. Meutim, daljnih prijevoda nije bilo, iako njegov sve vei utjecaji u svjetskoj historiografiji u nas nije ostao nepoznat. 1 ak su i brojni nepovjesniari u nas s manjom ili veom dozom pasioniranosti pratili njcgov elitni mcdijski angaman, koji je redovito izazivao pro et contra reakcijc. Dodue, utnja nije iskljuila samo Taylora iz naeg prostora. Na slian nain godinama su u nas ignorirani i brojni drugi povjesniari svjetskog prestia. Odnos prema njima uoljivije se mijenja tek u posljednjem desetljeu. Ipak, odnos prema Taylorovoj Habsburkoj Monarhiji ne iscrpljuje se nit toj razini. U moru literature o Habsburkoj Monarhiji u dugom 19. stoljeu (1790-1918), nerijetko proete habburkim resantimanima (moda jo i eke slavofobinou), ova knjiga nadasve rastranjuje svojom ekvidistancom prema svim nacionalnim kolektivitetima u granicama Monarhije. Kad bi tko u nekoj Taylorovoj formulaciji i nagao smisao koji bi ga inio pristranijim u odnosu prema nekoj od strana, ve neka od sljedeih formulacija obesmislit e takvo uvjerenje, nerijetko u ironinoj maniri. Dakle, reklo bi
1

Vrlo je i pokuati saeti bogatu Taylorovu bibliografiju. Ograniit emo se na nckoliko naslova, kao to su londonsko izdanjc studije "Trieste (1945), Europe: Grandeur and Decline (1950, 1985 11 ), Essays in English history (1956, 1976 9 ), The Troublemakers... (1792-1939)(1957, 1985 11 ), u nas prevedena The Struggle for Mastery in Europe 1848-1918 (1957), Lloyd George. Rise and Fall (1961), The First World War (1963, 1985 11 ), English History 1914-1945 (1965), From Sarajevo to Potsdam (1967), The Origins of the Second World War. historical Interpretation (1971), The War Lords (1976, 1984 5 ), Revolutions and Revolutionaries (1978,1981 3 ), A Personal Ilistoiy (1983), to jc i najkonstruktivnija knjiga za razumijevanje itava Taylorova opusa, kao i za uvid u njegovu bibliografiju, te Old Man's Diary (1984).

243

se da se pisac u nas preporuuje svojom objektivnou, toliko oprenom svojevrsnim subjektivnostima, posebno uoljivim u vr ed no va nju fen o men a po vijes ti Sl av ena u Ha b- shurkoj Monarhiji. Takva pretpostavka iskljuuje realnost jugoslavenskih historiografija (s oiglednim izuzetkom slovenske u Taylorovom sluaju), u kojima je znanstveno stvaralatvo jo uvijek u vrlo velikoj mjeri proeto nacionalnim ideologijama razliita porijekla. Taylorovo shvaanje povijesti, kao i njegov spisateljski stil, neprimjereni su prevladavajuim duhovnim orijentacijama u nas. Neovisno o svim ogranienjima Taylorove interpretacije povijesti Habsburke Monarhije, ona je utilitarno neupotrebljiva iz bilo koje nacionalne perspektive, a broj neugodnih pitanja koja u svakoj od njih otvara neizbjeno dodatno poveava suzdranost prema njoj. Meutim, vrijeme je suavalo prostor mogue recepcije i s drugih stajalita. Nova podruja istraivanja, kao i nova shvaanja i pristupi, u posljednjih deset do dvadeset godina u zemljama-nasljednicama Habsburke Monarhije (uvijek u razliitoj mjeri), postupno su mijenjali smisao koji je Taylorova knjiga imala u historiografiji o Habsburkoj Monarhiji. Njezina duhovna provokativnost postupno se smanjivala, ali je stupanj komunikativnosti rastao jer je u vrijeme kada se pojavilo njezino drugo izdanje (1948), koje sadrava i ovaj prijevod, knjiga anticipirala prije svega brojne socijalnohistorijske orijentacije. U tom je smislu Taylorova knjiga iva klasika, a kako sinteze slinog opsega, koja bi integrirala istraivake spoznaje steene u posljednjih etrdesetak godina na inovativan nain, jo uvijek nema, izvjesna je opravdanost inicijative Znanja, posebno urednika Zlatka Crnkovia, da se ovaj prijevod pojavi na hrvatskom ili srpskom jezinom podruju. Dalje, oslobaanje od etnocentrizma (a dodajem i jugoslavocentrizma) u odnosu prema /sub/kontinentalnim povijesnim fenomenima prije svega pretpostavlja znanstveno suoavanje s povijeu susjednih naroda, jer su u njihovom sluaju nacionalnoideologijski stereotipi najukorjenjeniji. Odavno je u nas uoeno da je mnogo jednostavnije objavljivati povijesna djela s azijskim nego s bugarskim temama, na primjer. U susjedima se suoavamo sa samima sobom jer je susjed ne-Ja. U suoavanjima s povijesnom batinom susjeda znanstveno miljenje redovito je optereenije s predznanstvenim nanosima, sa zakonitostima povijesnog zaborava i manihejskim binarnostima. I u tom nas smislu rastrenjuje Taylorova knjiga jer na fascinantan nain otkriva strukturalne slinosti ispod dogaajnih razlika u povijesnim zbivanjima u itavu prostoru u granicama Habsburke Monarhije u dlugom 19. stoljeu. Pri tome u Taylora nema traga nikakvu pokuaju da Monarhiju povijesno legitimira kao superiorniji fenomen onima koji su je

244

osporavali, ali nema ni traga nikakvu pokuaju da alternativni povijesni fenomeni budu pretpostavljeni Monarhiji. Dapae, zakljuujui svoje istraivanje, Taylor u dravamanasljednicama uoava proturjeja koja su povijesno delegitimirala Habsburku Monarhiju. Danas, kada je u nas (vie izvan nego unutar historiografije) otvoreno pitanje o povijesnoj /ne/ zakonitosti jugoslavenskog ujedinjenja, kada se uveliko licitira to je koji nacionalni kolektivitet izgubio u usporedbi sa stanjem prije 1918. godine (pri emu su vjerojatno najgroteskniji srpski nacionalisti u lamentu za srpskim pravima u AustroUgarskoj, pri emu se redovito ne razmilja strukturalno-genetiki (M. Gross) ve se teza potkrepljuje odabranim dogaajima i pojavama, uistinu je poticajno posegnuti za Taylorovom interpretacijom. Ako nita drugo, ovjeku/istraivau ostaje manje prostora za iluzije. Ovakav odnos prema Taylorovoj knjizi nema gotovo nieg zajednikog s njegovom interpretacijom povijesnih zbivanja u junoslavenskom prostoru u granicama Habsburke Monarhije. Najvei dio Zwitterove spremne besede su ispravci injeninih greaka u ovoj knjizi, koje su u vezi s povijeu Junih Slavena. to, na primjer, rei o povjesniaru koji tvrdi da su u Hrvatskom saboru 29. listopada 1918. godine veinu imali frankovci, a da se Hrvaisko-srpska koalicija raspala poetkom prvog svjetskog rata? Mogli bismo navesti nekoliko desetina slinih primjera koji svjedoe o krajnje skuenom poznavanju povijesti Junih Slavena u vrijeme kada je pisao Habsburku Monarhiju. (U Borbi za prevlast u Evropi, njegovu kasnijem djelu, uoljivo je znatno bolje, suverenije poznavanje junoslavenske problematike. Naravno, apsurdno bi bilo poi od pretpostavke da je Taylor, radei na ovoj knjizi, ignorirao junoslavenski svijet. Sama knjiga, osobito u zavrnim poglavljima, svjedoi sasvim suprotno. Pisac se iscrpno obavjetavao o Junim Slavenima, ali iz djela susjednih historiografija, to se vidi i povrnom analizom literature kojom se koristio. Siromatvo jugoslavenskih historiografija u djelima na temelju kojih se piu /sub/kontinentalne sinteze, stvara i danas osjeaj beznaa, a kako je bilo 1945-1948. godine, ne vrijedi ni komentirati. U odnosu prema junoslavenskoj komponenti povijesti Habsburke Monarhije Taylora je spasio njegov istraivaki model, a on nije bio ni germanocentrian ni germano-hungarocentrian, ve policentrian. Taylor respektira povijesni pluralitet prostora Habshurke monarhije i upravo u socijalnohistorijskoj interakciji mnotva inilaca, meu kojima su Dinastija i narodi primarni, konstruira svoju interpretaciju. Meutim, u njegovu povijesnom miljenju inovacija prevladava

245

nad tradicijom. Iako se narodi u njega esto javljaju kao organski kolektiviteti, tako da obino govori o Nijemcima, Hrvatima ili Rumunjima kao povijesnim agensima, u rijetko kojeg povjesniara Habsburke Monarhije drutveni slojevi imaju tako vane funkcije u interpretaciji. Pri tome on ne gubi smisao za njihovo globalnohistorijsko situiranje u tranzicijskim procesima. Upravo zbog toga su vrlo suptilne njegove analize o proimanjima liberalizma i konzervativizma, ili nacionalizma i socijaldemokracije, kao ideologijskih refleksa tih procesa. Taylor je vrlo sugestivno rijeio neka pitanja, koja su u hrvatskoj historiografiji puni svoj smisao dobila tek u posljednjim godinama. Taylor shvaa da je agrarna inercija bitan inilac za razumijevanje povijesti Habsburke Monarhije. Dakako, upravo zbog toga on ne ignorira razlike u ritmovima deagrarizacije meu zemljama u granicama Habsburke Monarhije, kao ni brojne druge modernizacijske fenomene koji su bitni za njegovu analizu, koja se najvema ograniava na analizu, socijalnih/nacionalnih i politikih fenomena, time jc vema u historiografskoj tradiciji. Taylor kae, na primjer, da je izostanak industrijalizacije izazvao revoluciju 1848. godine u Habsburkoj Monarhiji, ime se ona sutinski razlikuje od revolucije u nekim zemljama evropskog Zapada, ali je najvei dio razmatranja u vezi s 1848. godinom ipak politikohistorijske naravi. Slinih primjera ima dosta. S druge strane, Taylorove analize fenomena birokracije u Habsburkoj Monarhiji iz legitimistike i modernizacijske perspektive anticipiraju brojne potonje rasprave u evropskoj historiografiji o modernizaciji odozgo i odozdo. Nain na koji rjeava pitanja u vezi s promjenom odnosa razliitih drutvenih slojeva prema habsburkom legitimizmu u Maara poslije austro-ugarske nagodbe upravo iz ove perspektive doista je primjeran. Takvim autosituiranjem izmeu tradicije i inovacije Taylor svjedoi koliko je istovremeno i britanski i austrijski ak, koliko je otvoren prema svim interpretacijskim mogunostima vlastitog vremena. Dakako, bilo kojom teorijski stroom analizom njegova pojmovlja mogui su ozbiljni prigovori, a upravo svojim pristupom Taylor je vie pridonio spoznajnim pomacima u istraivanjima povijesti Habsburke Monarhije nego brojni sistemski mislioci razliitih duhovnih provenijencija. Iako Taylor tlaku (Robot, kako sam pie) shvaa kao oblik radne rente, u nekim dijelovima teksta je vidljivo da joj daje mnogo iri sadraj u opisivanju fenomena kmetske ovisnosti. Takva bi nejasnoda mogla izazvati ozbiljne tekoe kada bi Taylor dosljednije istraivao probleme promjena u agrarnoj ekonomici u Habsburkoj Monarhiji. Kako on to ne ini tj. kako su mu ti problemi samo ishodite analize nekih drugih fenomena, npr. u vezi s/de/politizacijom seljatva, tekoe su sasvim druge

246

naravi itd. Uistinu, spori ulazak seljatva u graansku politiku u Habsburkoj Monarhiji, neovisno o svim razlikama meu zemljama u njezinim granicama, jedan je od kljunih problema u povijesti Monarhije u itavom tom razdoblju, posebice poslije 1848/49. godine. Vie lucidnih Taylorovih opaski u vezi s/de/politizacijom otvara prostor za rjeavanje i nekih fundamentalnih pitanja, koja su jo uvijek otvorena. Francusko seljatvo na Zapadu ili srpsko na Jugoistoku drugaije ulaze u politiku nego seljatvo u bilo kojoj zemlji u granicama Habsburke Monarhije. Sve ove opaske, kao i brojne druge koje nisam iznio, samo su potvrde teze o mogunosti produktivnog, poticajnog itanja Taylorove knjige i nakon toliko godina i u hrvatskoj, odnosno jugoslavenskoj historiografiji. Dakle, povijest Habsburke Monarhije 1809-1918. godine nije povijest iluzija ni bilo ega drugog osim konkretnog historijskog iskustva. Upravo zbog toga Taylorova knjiga je solidna osnova za reintepretaciju vlastitog povijesnog iskustva u duhovnom obzorju koje ona sugerira. Takav dijalog nuno se ne ograniava samo na ispravljanje injenikih greaka ili nepreciznosti. On se nuno pretvara u komparativnu historiografsku analizu s evropskim konotacijama. Pri tome se koritenjem Taylorove metodologije moe doi i do zakljuka koji su razliiti od njegovih. Prema piscu, na primjer, na poetku epohe koju sintetizira, urbana kultura u granicama Habsburke Monarhije jest njemaka, kao to je njemaki i karakter gradova uveliko izvan njemakoga etnikog prostora. Taylor jc pod oiglednim dojmom promjena koje su se zbile s prosvijeenoapsolutistikim reformama u drugoj polovici 18. stoljea, ali i u duem povijesnom trajanju. Meutim, dovoljno je komparirati razvoj graanstva u slovenskom, hrvatskom i srpskom prostoru u Habsburkoj Monarhiji tokom druge polovice 18. ili prve polovice 19. stoljea pa da se zakljui da je Taylorova ocjena isuvie uopena, i da ignorira dubinske povijesne procese u kojima se na razliite naine graanstvo javlja i kao endogeni etniki inilac u trajnim simbiotikim i akulturacij ski m o dn osi ma s vi e dr ugi h me u koji ma je njemaki jedan od vanijih, ali ni izdaleka jedini. Dovoljno je spomenuti, prije svega u srpskom i hrvatskom prostoru, vanost balkanskih urbanih supstrata, kao jednog od inilaca razvoja graanstva. to se kulture i jezika tie, zamjerke su neizbjeno jo vee jer Taylor previda funkcije onoga latinskog srednjovjekovnog univerzalizma, koji je u hrvatskom prostoru (i ne samo u njemu) sutinski vaan fenomen sve do sredine 19. stoljea, pored svih promjena koje su se zbile u prethodnih stotinjak godina. On isto tako previda i funkcije autohtonih urbanih govora, koji su u razliitoj mjeri zahvaeni standardizacijskim procesima, to je isto

247

tako uoljiv fenomen u hrvatskim gradovima, posebno se oblikujui u razliitim kulturnim zonama, a donekle i meu raz1iitim graanskim slojevima. Uostalom, slavenosrpski jezik u Srba u Habsburkoj Monarhiji, posebice u Ugarskoj, nije bio samo jezik knjievnosti nego i jezik graanske svakodnevnice. Openito, fenomeni multikulturalizma i interkulturalizma, koji su u doba kada nastaje drugo izdanje Taylorove knjige dosta dobro poznati meu kulturnim antropolozima u anglosaksonskom svijetu, nemaju veeg utjecaja na analizu, to je u sluaju povijesti Habsburke Monarhije nesumnjiv nedostatak. Pisac je mnogo sugestivniji kada interpretira povijest preporodnih pokreta. Njegova duhovita opaska da je prije zrelih faza nacionalnih integracija nerijetko rije o narodima koji imaju vie pisaca nego italaca njihovih djela i tekstova sjajno anticipira nacionalnointegracijski model ekog povjesniara Miroslava Hroc h a, al i i pot kr e pl j uj e nj e govu t ez u o u s p o r e n oj transformaciji agrarnih realnosti u Habsburkoj Monarhiji kao jednom od kljunih fenomena za razumijevanje kroninosti njezine krize, odnosno za razumijevanje supstancijalnih tekoa u oblikovanju njezina modernog identiteta. Taylor je nesumnjivo u pravu kada istie da je tokom dugoga 19. stoljea nacionalne konflikte uveliko mogue objasniti kao borbu za mjesta u birokraciji. Ograniene mogunosti modernizacije odozdo, naime, bitno suavaju mogunost za oblikovanje nacionalnih elita neovisno o onoj birokratskoj strukturi koja je u samoj jezgri procesa modernizacije odozgo. Zwitter je u pravu, s tim u vezi, kada inzistira da narodi nisu enotni bloki. Svaki narod ima svoje legitimistike slojeve. Svaki narod, u bitno razliitim proporcijama, sudjeluje u oblikovanju birokratske strukture Habsburke Monarhije, ali ona u povijesti svakoga od njih ima razliite funkcije. Pitanje je kakve su dravnopravne funkcije endogenih tradicija u odnosu prema modernizacijskim procesima itd. Vie je nego umjesna davnanja Zwitterova primjedba o manjkavoj interpretaciji vojnih i vjerskih fenomena. Izvjesno je da Habsburgovci nikada nc bi bili ono to su bili u povijesti zemalja kojima su vladali, posebice tokom stoljea kojima se bavi ova knjiga, da kao dinastija nisu bili u organskom savezu s vojskom i Rimokatolikom crkvom. Budui da Habsburgovci u Taylorovoj interpretaciji (uostalom, s pravom) imaju sredinje mjesto, i jedan i drugi inilac morali su biti mnogo eksplikativnije zastupljeni. Oba inioca posebno su vani i iz junoslavenske perspektive, dodue na vrlo razliite naine u povijesti Slovenaca, Hrvata i Srba u Monarhiji pojedinano. Meutim, da bismo shvatili njihov povijesni smisao u Habsburkoj Monarhiji od 1809. do 1918. godine, valja ih istraiti globalnohistorijski u drutvu, privredi, kulturi i politici.

248

Habsburki misterij bi se time mnogo vie primakao granicama racionalne spoznaje. U tom bi obzorju bilo mnogo jednostavnije istraivati i interkonfesionalne odnose, o kojima jedva da neto ozbiljnije moemo proitati u ovoj knjizi, a shvatili bismo i tajnu tako dugotrajnog opstojanja vojnokrajikog sistema, duboko u drugu polovicu 19. stoljea, unato posvemanjoj anakronosti iz suvremene zapadnoevropske perspektive. Jasno je da otvaranje svih ovih pitanja ne obesmiljava Taylorovu knjigu, pogotovo to on ni jedno od njih ne ignorira. Jednostavno ih razliito vrednuje u obzorju svojih istraivakih iskustava, a ona su izreena na nain koji pretpostavlja dalju diskusiju, a ne iskljuuje je. U tome i jest jedna od njezinih najveih vrijednosti, koja je naroito veina danas, u tako poznom objavljivanju hrvatskog prijevoda. Taylorove mane u ovoj knjizi istodobno su i izvorita njegovih vrlina jer je uspio napisati ivu knjigu. Meu strunjacima, kao i u iroj italakoj publici, najvie zanimanja pobuuju pieva shvaanja u vezi s nacionalnim fenomenima u Habsburkoj Monarhiji. Vjerojatno e to biti sluaj i povodom ovoga izdanja. Paljiviji italac djela e uoiti da Taylor narode u granicama Monarhije dijeli na narode-gospodare i narode-podlonike, nijansirajui odnos izmeu jednih i drugih na nain koji doputa pomake u jednom ili drugom smjeru, to je nesumnjivo osobito vano u sluaju hrvatskog statusa. Takva njegova podjela neodoljivo podsjea na stariju, kojom se razlikuju povijesni i nepovijesni narodi. Temeljna je razlika u tome to je Tayloru stran povijesni fatalizam, tako da su u njega narodi ne samo unutar sebe nego i u meusobnim odnosima dinamiki strukturirani. Moda to najuoljivije dolazi do izraaja u njegovoj interpretaciji zbivanja s transilvanskim Nijemcima tokom druge polovice 19. stoljea, s obzirom na narav njihova odnosa prema narodima dolje i gore u Transilvaniji, Ugarskoj i Austro-Ugarskoj. lako on u takvu strukturiranju nije bio dosljedan, kao to smo ve upozorili, injenica je da u njegovoj knjizi nalazimo Habsburku Monarhiju kakvu uglavnom nismo poznavali. S tim u vezi nesumnjivo e i dalje najkontroverznije biti prihvaene ocjene o odnosu Njemstva i Habsburke Monarhije, posebice habsburgovaca. Naime, Taylorovo shvaanje o Nijemcima kao glavnim protivnicima Habsburgovaca, ali i njihove drave, sasvim je opreno uvrijeenim miljenjima u nas, pa i drugdje. On je u pravu kada tvrdi da je proces stvaranja moderne njemake nacije prije ili kasnije morao postaviti pitanja u vezi s ujedinjenjem Njemstva, kao i da je taj proces mogao ii i s Habsburgovcima i protiv njih, kao to je to i bio sluaj. Meutim, novija istraivanja relativiziraju shvaanja o dravi-naciji, ak i iz njemake perspektive, otvaraju

249

pitanja hegemonije, premoi iz privredne ili kulturne ili politike perspektive, koja nuno ne pretpostavljaju nestanak Habsburke Monarhije. Nedoumice u vezi s njezinom budunou tokom 1917. I 1918. godine unutar nje, kao i izvan njezinih granica, tome su pouzdan dokaz, pored mnotva drugih. Imajui u vidu vrijeme nastanka i prvog i drugog izdanja knjige, kao i Taylorova razmiljanja o naravi njemakog nacionalizma krajem 19. i poetkom 20. stoljea, ipak je teko oteti se dojmu da je niz njegovih stavova oblikovan pod utjecajem zbivanja u Njemakoj poslije dolaska nacista na vlast, poslije Anschlussa, kao i iskustva drugog svjetskog rata. Meutim, ak ni u tome pisac ne iznevjerava samog sebe jer je dovoljno proniknuo u narav nacionalizama i u Monarhiji i u Evropi. Istraivaki je produktivno njegovo razlikovanje nacionalizma inteligencije i masovnog nacionalizma, koji se ni socioloki, ni kulturno, pa ni kronoloki ne podudaraju, a u politikim zbivanjima imaju razliite funkcije. Na slian nain mogu se uoiti razlike koje pravi izmeu nacionalizma u urbanim i u ruralnim ambijentima. Taylor takoer pravi razlike izmeu nacionalizama u premonim ideologijama vremena (konzervativizam, liberalizam, socijaldemokracija itd.). Dakako, u njegovoj interpretaciji ipak je premona konkretna historijska analiza svakoga od njih u granicama Habsburke Monarhije, ali i sa cijelim nizom evropskih referenci. Potonje je posljedica njegova situiranja povijesti Habsburgke Monarhije u globalne procese, iako su njegove komparacije s drugim evropskim izvedene. Austroslavizam je u njega izvorno i proturski i protunjemaki usmjeren, to je esto raspravljana teza koja jo uvijek nije apsolvirana. Danas e jo provokativnije djelovati njegova teza o austrijskoj misiji kao spasu od njemake Mitteleurope. Navodimo ove teze ne uputajui se u njihovu elaboraciju, nego tek kao potvrdu moguih duhovnih ishodita Taylorova pristupa. Kada jc rije o jugoslavenskom prostoru, injenica jc da pisac u nekim vanim sluajevima naputa svoj vlastiti tip analize i krajnje pojednostavljeno, na primjer, jugoslavenstvo vrednuje kao osobnu Strossmayerovu tvorevinu. Na slian jc nain uvjerljiva i teza o nepodijeljenim hrvatskim snovima za obnovom Habsburke Monarhije nakon njezina sloma i negativnog iskustva u Kraljevini Jugoslaviji. Meutim, kao to jc ve reeno, Taylorova Habsburka Monarhija uistinu nije prirunik za povijest Junih Slavena u njezinim granicama. Ona je samo pred l o a k z a situacijama ee impresionistiki nego strukturalno

250

r a z m i l j a n j e o j e d n o m p o v i j e s n o m iskustvu koje oigledno nije iako daleko od nas kao to nam se inilo.

Sadraj

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1
1. 2. 3.

Dinastija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3 Narodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Stari apsolutizam: Metternichova Austrija, 1809-1835. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Predoujsko razdoblje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 Provala radikalizma: revolucija 1848. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 Epizoda liberalizma: Ustavotvorna skuptina, srpanj 1848 oujak 1849. . . . . . . . . . . . . . . 59 Neoapsolutizam: Schwarzenbergov i Bachov apsolutizam. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Borba izmeu feudalizma i centralizma: Listopadska diploma i Veljaki patent, 1860-61 . . 80 Ustavni apsolutizam: Schmerlingov sustav, 1861-65 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .92 Kraj stare Austrije, 1865-66. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Raanje dualizma, 1866-67. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Neuspjeh liberalizma: njemaka prevlast u Austriji, 1867-79. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .120 Habsburki oporavak: Taaffeovo razdoblje, 1879-93. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 Godine pometnje: od Taaffea do Badenije, 1893-97. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ugarska nakon 1867: Klmn Tisza i madarsko sitno plemstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Privid demokracije: bablje ljeto Habsburke monarhije, 1897-1908. . . . . . . . . . . . . . . . . . .171 Rjeenje sloma, 1908-14. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Sila se plaa: kraj Habsburgovaca, 1914-18. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Epilog Narod bez dinastije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222 Dodatak Politiki i nacionalni sastav Habsburke Monarhija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .231

25
4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

146
15. 16. 17. 18.

204

Bibliografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Aktualni Taylor (Drago Roksandi) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .242 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250

251