PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

RIMSKO PRAVO
SKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM INFO@BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
PODJELE PRAVA U RIMSKOM PRAVU Pod rimskim pravom podrazumijevamo pravo koje je vailo kao pravni poredak u rimskoj dravi od njenih poetaka (prema predaji g.754.p.n.e.) do cara Justinijana (527.-565.godine n.e.), gotovo 13 vijekova. Rimski pravnici nisu postavili definicije prava. Za pravo upotrebljavaju izraz ius, koji oznaava pravne norme koje ine pravni poredak (tzv.pravo u objektivnom smislu), a takoe oznaava i pravna ovlatenja koja pojedincima pripadaju iz pravnih normi s obzirom na odreene stvari i druge osobe (tzv.pravo u subjektivnom smislu). U poetku je kod Rimljana pravo (ius) bilo usko vezano sa vjerskim pravilima (fas). Rimljani su dosta rano odvojili pravo od religije. Rimski pravnici su ostavili nekoliko podjela prava, a to su: ius civile, ius gentium, ius naturale kod klasinih pravnika nalazimo podjelu na dvoje tj. na ius civile i ius gentium, koje se esto oznauje kao ius naturale. Gaius u svojim Institucijama kae da su ius civile one norme koje je pojedini narod samo za sebe stvorio, dok su ius gentium one norme koje se podjednako mogu nai kod svih naroda, a oslanjaju se na prirodni razum (naturalis ratio). Razlikovanje ius civile i ius gentium, po vladajuem miljenju, je u tome to je razvojem iuris gentium u rimskoj dravi omoguen pravni saobraaj sa strancima (peregrinima). Staro ius civile nije bilo pristupano peregrinima po principu personaliteta, a po svom strogom formalizmu bilo je za njih nerazumljivo i neupotrebljivo. Zato su Rimljani, stupivi u svjetski saobraaj naroito poslije drugog punskog rata, kada Rim postaje politiki i privredni centar zemalja Sredozemnog mora, morali nai mogunost pravnog saobraaja i pravne zatite za strance. Ius gentium je u stvari dio rimskog privatnog prava koji ne vrijedi samo meu rimskim graanima, nego se primjenjuje i u saobraaju graana sa strancima. Svojim sadrajem ius gentium se odnosio uglavnom na vlasnitvo i na ugovore. Ve u klasinom pravu javlja se naturalis ratio, odnosno ius naturale, tj.prirodno pravo. Ve potkraj klasinog doba ius naturale se smatra za posebnu, viu kategoriju prava u odnosu na ius civile, te se za njega kae da je to pravo koje je semper aequm et bonum (uvijek pravedno i dobro). Definie se kao pravo zajedniko svim ivim biima, dakle ljudima i ivotinjama, kao npr.brak, raanje i odgoj djece. Po nainu postanka, rimski pravnici razlikuju ius scriptum (pisano pravo) i ius non scriptum (nepisano pravo). Ius scriptum je pravo koje proizilazi od organa javne vlasti kojima pripada zakonodavna funkcija, te je u pravilo redigirano napismeno. Pored zakona (leges i plebiscita) u pisano pravo su ubrajani i drugi pravni izvori koji su kod Rimljana u razliitim razdobljima vrili slinu funkciju: magistratuum edicta (magistarski edikti), senatus consulta (senatski zakljuci), responsa prudentium (odgovori i miljenja pravnika) i principum placita, odnosno constitutiones (carske konstitucije). Pod ius non scriptum rimski pravnici podrazumijevaju obiajno pravo, tj.pravo koje nastaje tako to odreeni obiaji dobivaju dravnu sankciju putem pravne zatite. Prema tome, obiajno pravo se ne stvara pismenim aktom. Vana sistematska podjela objektivnog prava, koja je prela i u moderno pravo, jeste podjela na ius publicum (javno pravo) i ius privatum (privatno pravo). Prema Ulpijanovoj definiciji javno pravo ima u vidu interese rimske drave, a privatno pravo ima u vidu interese pojedinaca. Ta je podjela prela i u modernu nauku, no kriteriji za razlikovanje javnog i privatnog prava se meusobno dosta razlikuju iako se najee pojavljuju kao varijante Ulpijanove definicije. U javno pravo ubrajaju se danas ustavno, upravno i krivino pravo, te krivini i graanski sudski postupak. Privatno pravo ini imovinsko pravo zajedno sa nasljednim, a mnoga zakonodavstva po rimskom uzoru tu ubrajaju jo lino (osobno) i porodino (obiteljsko) pravo. Izraz ius publicum (javno pravo), rimski pravnici su upotrebljavali i u jednom drugom znaenju, naime za oznaku prisilnih pravnih propisa. Ovi propisi, koji se danas zovu ius cogens, su propisi

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
koji se ne mogu promijeniti ili iskljuiti stranakim ugovorom. Oni propisi od kojih stranke mogu odstupiti ili ih mogu svojim ugovorom drugaije regulisati, danas se zovu ius dispositivum. Dispozitivni propisi se primjenjuju ako stranke nisu u konkretnom sluaju neto drugo odredile. Podjela na ius commune (ope pravo) i ius singulare (posebno pravo) je takoe prela u modernu nauku. Prema Paulovoj definiciji ius singulare se pojavljuje kao izuzetak od opih naela pravnog sistema neke drave, donesena iz razloga svrsishodnosti, dakle kao posebno pravo za odreene grupe osoba, stvari ili pravnih odnosa, za razliku od opeg, redovnog prava. U kasnijem pravu se za ius singulare sve ee upotrebljava i izraz beneficium, privilegum. PERIODIZACIJA U RAZVOJU RIMSKE DRAVE Rimska drava egzistirala je oko 13 vijekova. Imajui u vidu najvanije prekretnice u razvoju drutveno-ekonomskih odnosa i privatnog prava, to vrijeme moe se podijeliti na 4 razdoblja: 1. Period kraljevstva (754.-510.p.n.e) 2. Period republike, koji se moe podijeliti na a) Rana republika (510.-201.p.n.e.) b) Kasna republika (201.-27.p.n.e.) 3. Principat (27.p.n.e.-235.n.e.) 4. Dominat (235.-565.n.e.) Navedenoj periodizaciji drave odgovara i podjela prava: Prva faza u razvoju rimskog prava je faza civilnog prava (ius civile). Odgovara periodu kraljevstva i rane republike. Pretorsko ili honorarno pravo (ius honorarium) odgovara periodu kasne republike. Rimsko klasino pravo klasina jurisprudencija odgovara periodu principata. Postklasino vulgarno rimsko pravo odgovara periodu dominata. Rimska antika drava tipina je robovlasnika drava sa drutvenom polarizacijom na klasu robovlasnika i klasu robova. Poloaj robovlasnika nije bio jedinstven. Robovi su bili obespravljeni. Smatrani su stvarima, nisu bili subjekt, ve objekt prava. Nazivani su oruima koja govore. Period kraljevstva (754.-510.godine p.n.e.) je period nastanka dravne organizacije. Pojava drave uslovljena je procesom imovinske, odnosno klasne diferencijacije. U ovom periodu drava sve vie jaa, poinje se razvijati pravo koje izvire iz dotadanjih obiaja. Pravni organi u to doba su bili rex (kralj), narodne skuptine i senat. Na elu drave je reks. On je izborni starjeina, bira ga narod na zasijedanju narodnih skuptina. Njegovo zvanje nije nasljedno. Kralj je vrhovni komandant vojske i vrhovni svetenik, a ima najveu apelacionu sudsku vlast i predstavlja zemlju u meunarodnim odnosima. Osnovna drutvena elija u rimskom drutvu je gens ekonomska zajednica srodnika u kojoj ljudi zajedno ive, rade i tako preivljavaju. Ovdje su proizvodne snage nerazvijene i zbog toga su ljudi upueni jedni na druge. Pojedinac izvan gensa osuen je na propast, te je najtea kazna bila izgon iz tih zajednica. Kasnije se gens raspada na ue oblike ivljenja. Gensi se udruuju u vii oblik, tzv.kurija u kome su zadovoljavane potrebe religioznog karaktera. Jedna kurija sastoji se od 10 gensa. U posljednjoj fazi rodovsko-plemenskog ureenja Rimski narod se sastojao od ukupno 300 gensa, odnosno 30 kurija. Kurije se udruuju u vii oblik pleme (tribus). Postojala su 3 plemena: tici, ramni i luceri (Ramnes, Tities, Luceres) koja ine rimski narod (populus romanus). Historijski posmatrano, pojavljivali su se slijedei oblici narodnih skuptina:

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
kurijatske skuptine (comitia curiata) centurijatske skuptine (comitia centuriata) tributske skuptine (comitia tributa) plebejske skuptine (comitia plebea)

Osnovna nadlenost skuptine je donoenje zakona, meutim razvoj rimskog prava nije iao u pravcu donoenja zakona. Narodne skuptine u doba kraljevstva bile su kurijatske skuptine. One su birale rexa i odluivale o drugim vanijim stvarima itavog naroda (o ratu i miru), te pitanjima gentilne i porodine organizacije i promjenama u njihovom lanstvu. Sastajale su se 2 puta godinje. Senat je bio trei organ vlasti. Najvaniji je politiki organ u rimskoj historiji. Postojao je u svim periodima rimske drave. Rije senat potie od senex, to znai starac. U sastav senata ulazilo je 300 starjeina gensova. U prvom periodu senat je imao savjetodavnu ulogu pri donoenju kraljevih odluka i voenju vanjske politike. Rimom je vladalo 7 kraljeva, od kojih je znaajno spomenuti 3: 1. Romul, po legendi osniva Rima. Odredio je svete granice Rima koje niko nije smio prelaziti bez njegovog odobrenja. Njegov brat Rem je preao granicu i on ga je ubio. Granica je povuena jer se u ovom periodu javlja imovinska diferencijacija, odnosno ekonomsko raslojavanje. Osnovni oblik prihoda bio je ratni plijen. Jai pojedinci vodili su jedinice u osvajanja, uzimajui vei dio ratnog plijena. Rimska drava orijentisana je ka osvajanju i imovinska diferencijacija se pojaava. 2. Servije Tulije bio je pretposljednji kralj. Izvrio je reforme u rimskoj dravi, tzv.Servijev ustav. Ozakonivi postojee stanje, on mu je dao politiki znaaj i teinu. Servije Tulije je slobodno stanovnitvo podijelio na 5 imovinskih razreda. Oni koji nisu mogli ui ni u najnii (peti) razred zvali su se proletari (bijeda). Smatrani su samo mainama za davanje potomstva rimskoj dravi. Po proletarima radnika klasa je dobila ime proleteri. Svaki imovinski razred bio je duan formirati odreeni broj vojnih jedinica centurija (100 vojnika). Prva 2 imovinska razreda formirali su veliki broj centurija vei u odnosu na sve ostale razrede. Njihove jedinice moraju biti najopremljenije, koristile su konjicu, a bili su i u ratu privilegirani u smislu uzimanja najveeg plijena. Na osnovu ove podjele formirane su nove narodne skuptine koje su nazvane centurijatske skuptine. Glasanje u centurijatskim skuptinama vri se prema glasovima centurija. Poto u prva 2 razreda ima najvie centurija, oni svoje interese nameu i drugima. Od ukupno 193 centurije, najbogatiji graani imali su 98 centurija i tako apsolutnu veinu. Servije Tulije je pored ove podjele podijelio stanovnitvo i prema teritorijalnom principu, na tribuse 4 gradska (tribus urbanae) i 16 seoskih (tribus rusticae). U gradu je ivjela sirotinja plebs, a bogati su ivjeli oko grada i u poetku im je dato 16 tribusa. Na osnovu podjele stanovnitva na tribuse, formirana je tributska skuptina (comitia tributa). U njoj se glasa po tribusima, tako da i ovdje bogati imaju politiku privilegiju pri donoenju odluka. 3. Tarkvinije Superbus (oholi) bio je posljednji kralj. Nakon pobune rimskog naroda protiv njega, Tarkvinije je protjeran, nakon ega poinje period republike. Protjerivanjem posljednjeg kralja, na elo drave dolaze 2 konzula. U periodu kraljevstva dominirala je naturalna privreda, koju karakterie odsustvo novca, mali stepen razmjene dobara, ekonomska zatvorenost. Osnovna privredna grana je zemljoradnja. U ovom periodu egzistiralo je patrijarhalno ropstvo. Robovi su ivjeli i radili sa svojim gospodarima. Slobodno stanovnitvo dijelilo se na patricije, klijente i plebejce. Patriciji su punopravni pripadnici stare gentilne organizacije i bogati zemljoposjednici, te se pretvaraju u neku vrstu nasljedne aristokracije. Klijenti su bili, prema svojim patronima u nasljednom odnosu zavisnosti i zatite, a bili su im obavezni na poslunost i odreena davanja i slube, dok je patron bio duan klijente tititi pod prijetnjom kazne seceriteta, predviene ve u Zakoniku XII ploa.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Plebejci su bili rimski graani, ali sa manje politikih prava. To su manji poljoprivrednici, obrtnici i trgovci, esto prezadueni kod patricijskih veleposjednika. Snosili su vojne i porezne terete, nisu imali pristupa do rimskih magistratura ni svetenikih slubi, kao ni sklapanje braka sa patricijima. U prva 3 stoljea republike plebejci se bore za pristup do rimskih magistratura i drugih patricijskih funkcija, te omoguavanje uivanja osvojene dravne zemlje. Na politikom planu dolazi do samoorganizovanja plebejaca, koji su poeli odravati skuptine plebejske skuptine. Odluke plebejskih skuptina (plebisciti) imale su obavezujui karakter samo za njih. Poto nisu imali pristup magistraturi, plebejci su odabrali svog narodnog tribuna (tribuni plebis). Svako ko se usprotivi radu tribuna ili dovede u pitanje njegove odluke bie kanjen smru. Linost tog tribuna bila je sankrosantus zatiena kao boanstvo. Rezultat borbe plebejaca je i prvi rimski zakon XII ploa; plebejci su dobili i pravo sklapanja braka sa patricijima, a i pristup do svih ostalih magistratura. Formalni borbe plebejaca bio je lex hortensia iz godine 287.p.n.e. kojim je odreeno da zakljuci plebejskih skuptina (plebiscita) obavezuju itav narod patricije i plebejce. Na ekonomskom planu, politika borba plebejaca obiljeena je pokuajem agrarnih reformi. Politiki predstavnici na elu sa braom Grah pripremili su u narodnoj skuptini itav set agrarnih zakona, iji je cilj bio radikalna izmjena sistema raspodjele novoosvojene zemlje, uvoenje zemljinog maksimuma, obrazovanje posebnih dravnih komisija za raspodjelu zemlje i utvrivanje kriterija za raspodjelu. Braa Grah su ubijeni, a pitanje agrarne imovine nikada nije rijeeno u rimskoj dravi. U doba republike , osnovni organi vlasti su senat, narodna skuptina i magistrature. Senat ima dominantan politiki uticaj. Njega vie ne ine starjeine gensa, ve tzv.islueni magistrati. Poto je ulazak magistrata u senat bio uslovljen prethodnim bespogovornim sprovoenjem senatske politike, tim uslovljavanjem senat odrava politiku dominaciju. Magistrature su nove dravne slube. Sve one imaju odreene zajednike karakteristike a to su: - mandat veina magistarskih funkcija trajala je godinu dana. - princip kolegiteta za svaku magistarsku funkciju biraju se po najmanje 2 nosioca, koji meusobno imaju pravo veta na odluke svog kolege. Ovo predstavlja pokuaj uravnoteenja vlasti. Prve magistarske funkcije bili su konzuli. Oni su imali dvojaka ovlatenja: cum imperium je bilo ovlatenje vojnog zapovijedanja, a cum potestate ovlatenje o uredovanju civilnih poslova. U situacijama neposredne ratne opasnosti, izmeu 2 konzula imenuje se jedan koji dobiva titulu imperatora i u tom periodu drugi nema mogunost veta na njegove odluke. Vremenom dolazi do diferencijacije pojedinih slubi koje se izdvajaju iz konzula i formiraju se posebne magistrature: pretori, cenzori, kvestori i kululske edile. Pretori su bili pravosudni magistrati. Cenzori su svake 5.godine vrili popis svih slobodnih stanovnika rimske drave u imovinske razrede i bili su izuzeci u trajanju mandata. Imali su posebnu funkciju tajnih slubi. Pratili su ponaanje svakog pojedinca, a ako se nije ponaao u skladu sa datim obiajima imali su ovlatenje nota censoria. To je umanjenje asti, pa prilikom popisa graana zbog prijekornog vladanja mogli su nekoga brisati iz spiska senatora ili vitezova i premjestiti ga u slabiji tribus. Kvestori su imali ovlatenje upravljanjem dravne blagajne (aerarium populi ramanium). Imali su i ovlatenje o istrazi sudske radnje za najtea krivina djela. Kululske edile bile su nie magistrature sa ovlatenjem trine inspekcije, tj. nadzor nad javnim formama, trnicama i odravanju javnog reda i mira. Iz njihove trino-inspekcijske nadlenosti izveden je institut odgovornosti prodavca za faktike nedostatke prodate stvari. Period kasne republike (201.-27.p.n.e.) oznaen je ekspanzijom rimske drave koja je vrena kroz 2 sistema: ratom i stvaranjem sastava pojedinih drava sa rimskom dravom putem ugovora.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Ovaj period obiljeen je i razvojem privrede, a novac se javlja kao ope plateno sredstvo. Karakteristino je i klasino ropstvo, u kome se robovi eksploatiu na najbezobzirniji nain. Javlja se svjetsko trite robova. Nosioci novih zanimanja (trgovci, bankari i sl) vrlo brzo stiu ekonomsku mo, ali su jo uvijek iza politike pozornice. Dolazi do drutvenog raslojavanja na vie i nie slojeve optimate i populare. Koji formiraju politike partije. Izgrauje se sistem drutvenih privilegija, pa se ak i u sistemskom kanjavanju vodi rauna o pripadnosti odreenom drutvenom sloju. Politiki sukobi izmeu populara (nii) i optimata (vii sloj) i njihovih politikih partija poprimaju oruane oblike dolazi do graanskih ratova. Republikanski odlik vladanja u ovom periodu postaje sve neadekvatniji za upravljanje ogromnom teritorijom rimske drave. Pojavljuju se elementi monarhizacije kroz pokuaje pojedinih vojskovoa da marginaliziraju republikanske oblike vlasti te da njihova ovlatenja prigrabe sebi pokuavajui samostalno vladati. Meu njima se istiu: Marije izvrio je reformu vojske. Uzima sebi najbolje ratnike iz protivnikog tabora. Sula poznat je po Sulinim proskripcijama. Nemilosrdno se obraunavao sa protivnicima. Proskripcije su spiskovi njegovih protivnika koje je dao likvidirati. Povukao se kada je bio na vrhuncu moi. Cezar kada je izabran za konzula vojnim pohodima nastojao je umiriti galske provincije. Bio je prvi ovjek koji je poeo vladati sam u Rimu. Potcijenio je svoje politike protivnike, koji su se tajno organizovali i ubili ga u senatu kada je drao govor. Na vlast je po njegovoj smrti doao njegov posinak Oktavijan August. Principat (27.p.n.e 235.n.e.) je period vladavine jednog ovjeka, pri emu se zadravaju svi do tada poznati republikanski organi vlasti, ali se oni posebnim metodama politikog lukavstva razvlauju da bi se ovlatenja koncentrisala u rukama princepsa. Nosioci novih profitabilnih zanimanja koja su se pojavila u periodu kasne republike ekonomski jaaju, ali su bez polit ikog uticaja. Predstavnike tih zanimanja, koji postepeno dobivaju znaajke novog drutvenog sloja odreenog terminom ordo equeste ili konjanici, novarska aristokratija, princeps vjeto koristi uzimajui ih za politike savjetnike i uvodei ih u senat. Ovaj drutveni sloj postae glavni protivnik do tada dominantne senatorsko-zemljoposjednike aristokratije. Princeps se proglasio prvim senatorom meu jednakim. Poloaj princepsa postepeno jaa. Odluke senata prerastaju u tzv.princepsove konstitucije, a senat postaje mjesto gdje se te odluke saoptavaju i prihvataju. Princeps je da bi efikasnije vladao, izvrio strukturalne promjene u mnogim segmentima dravnog ivota. Umjesto dotadanjih izbornih magistrata, koji su za svoj rad odgovarali senatu, on poinje izgraivati aparat profesionalnih unovnika, administrativnih radnika koji rade za plau. Dakle, poinje proces birokratizacije dravnog aparata. Princeps provodi i znaajne vojne reforme. Formira posebne tjelesne garde u iji sastav ulaze profesionalni vojnici. Da bi zadovoljio sve vee potrebe birokratsko-vojne strukture, princeps uvodi novu finansijsku ustanovu zvanu fiscus caesaris u koju se slijeva najvei dio prihoda i poreza, a kojom upravlja iskljuivo princeps. U fiskus cezaris ulazila je i privatna imovina princepsa. U periodu principata prestaje irenje rimske drave, a akcenat se stavlja na odbranu osvojenog. Posljedica navedenog je prestanak priliva nove robovske radne snage, to dovodi do strukturalnih promjena u rimskoj privredi. Priprema se teren za ukljuivanje dijelova slobodnog stanovnitva u proces neposredne materijalne proizvodnje. Istovremeno, doba principata oznaeno je kao zlatni vijek u razvoju rimskog prava. Stvoreno je tzv.klasino rimsko pravo. Dominat (235.-565.n.e.) je period otvorene vlasti jednog ovjeka, cara. itav period je nazvan dominat po tome to su se tadanji carevi nazivali titulom dominus et deus gospodar i bog. Carevi sebe predstavljaju kao boje namjesnike na zemlji i vrhovne svetenike. Car samostalno upravlja cjelokupnim carstvom. Njegove odluke zvane carske konstitucije dobivaju snagu zakona i postaju osnovni izvor prava u vrijeme dominata. Zastupa se politiki princip izraen u naelu principus legibus solutus est, prema kome car kao vrhovni organ vlasti nije vezan ak ni zakonom. U ovom periodu pred cara se namee osnovni problem kako ojaati i uvrditi vanjske

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
granice od najezdi barbara, kao i kako efikasno uguiti unutranje pobune provincija. Izgrauje se itav sistem graninih uvrenja, sa posebnim odredima vojske. Vojnici su bili posebno motivirani na nain da im se u vlasnitvo dodjeljuje zemlja u pograninom pojasu. Poto nema nove robovske radne snage zbog nedostatka novih osvajanja, ogromna prostranstva ostaju neobraena i pojavljuje se problem prehranjivanja stanovnitva. Drava vie nema prihoda da finansira ishranu najugroenijih dijelova stanovnitva, koji su sada prinueni da se radi osiguranja najneophodnijih sredstava za ivot ukljuuju u proces materijalne proizvodnje. Proces birokratizacije dravne uprave i vojske, koji je poprimio najire razmjere, iziskuje nova finansijska sredstva koja drava pokuava osigurati sve veim poreskim nametima prema svojim graanima. Poreske mjere proizvele su pojavu inflacije, koju je pokuao obuzdati car Dioklecijan donosei poznati Dekret o maksimiziranju cijena. Dioklecijan je izvrio reorganizaciju uprave rimskim carstvom, uvoenjem sistema tetrarhije. Uzeo je suvladara, davi obojici titule Augusta, a svaki od njih je imao svog pomonika sa titulom Cezara. Cezari bi vremenom trebali zamijeniti svoje Auguste, kada oni zbog starosti ili bolesti dou u fazu nemogunosti obavljanja duhovne vlasti. Ovaj sistem tetrarhije bio je pokuaj rjeavanja pitanja nasljeivanja prijestolja. Car Konstantin izvrio je administrativnu reformu podijelivi cjelokupno carstvo na provincije, pokrajine i bioceze , na ijem elu su bili namjesnici. Konstantin je prijestonicu premjestio iz Rima na istok, osnivajui Konstantinopolj, odnosno Carigrad ili dananji Istambul. Konstantin je promijenio i dotadanju politiku represije prema kranima, donosei 313.godine tzv.Milanski edikt, kojim je proklamovana sloboda vjerskog djelovanja i ustvari kranstvo priznato kao dravna religija. Crkva dobiva mnogobrojne povlastice - zemljine posjede, poreske olakice i dr. U svom unutranjem ustrojstvu crkva preuzima principe centralizma rimske drave, prilagoavajui ih svojim potrebama. Crkvena organizacija i danas ivi na tim principima. U 5.vijeku dolazi do sloma Zapadnog Rimskog carstva, na ijoj teritoriji nastaju barbarske drave. Istono Rimsko carstvo e zahvaljujui svom posljednjem caru Justinijanu due egzistirati. Justinijan je u historiji poznat po svojoj kodifikaciji, koja e pod kasnijim nazivom Corpus Iuris Civilis postati jednim od najznaajnijih pravnih spomenika u historiji ovjeanstva. Ouvanje ove kodifikacije omoguilo je kasniji proces recepcije rimskog prava. Godina smrti cara Justinijana uzima se kao godina konane propasti antike rimske drave.

IZVORI RIMSKOG PRAVA U nauci se razlikuju izvori prava u materijalnom i u formalnom smislu. Izvori prava u materijalnom smislu su faktori koji stvaraju pravo,odnosno akti kojima ti faktori stvaraju pravo. U rimskom pravu kao izvori prava u materijalnom smislu slu ili su: obiajno pravo, zakoni, magistarski edikti, djelatnost pravnika (jurisprudencija), senatus-konzulti i carske konstitucije. Pod izvorima prava u formalnom smislu podrazumijevaju se sve one pojave iz kojih moemo crpiti poznavanje nekog prava. To su prvenstveno pisana djela rimskih pravnika (npr.Gajeve institucije i Justinijanova kodifikacija), djela razliitih nepravnih pisaca (historiara, rimskih govornika itd). Vaan izvor su i pravni spomenici, odnosno tekstovi zakona, senatus-konzulta i magistarskih edikata, te isprava o razliitim pravnim poslovima (ugovori, oporuke, presude itd). Kako je prethodno reeno, prva faza u razvoju rimskog prava je faza civilnog prava (ius civile). Odgovara periodu kraljevstva i rane republike. Izvori prava u ovoj fazi bili su obiajno pravo i Zakonik XII ploa.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Periodu kasne republike odgovara pretorsko ili honorarno pravo (ius honorarium). U doba republike zakone su donosile centurijatske i tributske narodne skuptine. Zakon izglasan u narodnim skuptinama zvao se lex, a zakoni koje su donosili samo plebejci u plebejskim skuptinama zvali su se plebisciti. U ovom periodu uz ius civile poinje se stvarati ius honorarium, a kao izvor prava javljaju se pretorski edikti i djelatnost pravnika kroz respondere, cavere i agere. Rimsko klasino pravo klasina jurisprudencija odgovara periodu principata. Izvori prava su obiajno pravo, zakoni, pretorski edikti, senatus consulta (zakonodavna djelatnost prela je sa narodnih skuptina na Senat, a zbog jakog uticaja princepsa senatus consulta ustvari postaju carski zakoni koji su se objavljivali u Senatu), constitutiones principum (carske konstitucije), te jurisprudencija. Postklasino vulgarno rimsko pravo odgovara periodu dominata. Car je postao jedinim zakonodavcem. Za potrebe postklasine prakse nastajale su razliite zbirke sastavljene iz djela klasinih pravnika (ius) ili carskih konstitucija (leges). Prije Justinijanove kodifikacije 1 nastale su 3 zbirke carskih konstitucija 2 privatne i 1 slubena. Privatne su bile Codex Gregorianus iz 291.g. n.e. (sadri konstitucije od Hadrijana do Dioklecijana) i Codex Hermogenianus iz 295.g. n.e. (dodatak prvoj). Prva slubena zbirka carskih konstitucija bila je Codex Theodosianus iz 438.g, sainjena po nalogu Teodosija II, a sadri konstitucije od Konstantina nadalje. Dijeli se na 16 knjiga. Iz ovog perioda poznato je nekoliko zbirki koje sadre i ius i leges. Tu spadaju Fragmenta Vaticana, otkrivena 1821.godine u Vatikanskoj biblioteci, zatim Collatio legum Mosaicarum et Romanarum u kojoj se Mojsijevo zakonodavstvo uporeuje sa rimskim pravom.

ZAKON XII PLOA Za prvi period razvoja rimske drave karakteristina je uska povezanost pravnih pravila (ius) sa vjerskim pravilima (fas). Pravo primjenjuju i tumae svetenici pontifici, pa se za pravo ovog perioda upotrebljava termin pontifikalno pravo. Svetenici su zloupotrebljavali svoj monopol na tumaenje i primjenu prava, vrei razliite oblike ikaniranja i razliito postupajui u istim pravnim situacijama. rtva ovih zloupotreba bili su plebejci, iji najprioritetniji zadatak politike borbe postaje objavljivanje prava, odnosno njegova dostupnost svim lanovima drutva. Taj cilj ostvaren je donoenjem Zakona XII ploa (lex duodecim tabularum), koji predstavlja prvu kodifikaciju u rimskoj pravnoj historiji2 . Zakon XII ploa donesen je 451.godine p.n.e. od strane narodne skuptine. Oformljena je posebna komisija od 10 patricija nazvana decenviri legibus scribundis, koji su prije pisanja zakona boravili u Grkoj, da bi se upoznali sa tzv.Solonovim zakonima. Tekst zakona napisan je na 12 bronzanih ploa koje su bile izloene na rimskom trgu (forum romanum), tako da su svi graani imali priliku da se upoznaju sa sadrajem pravnih pravila. Prve 3 ploe zakona XII ploa bile su posveene sudskom postupku. Prva ploa je obraivala pitanja pozivanja na sud (in ius vocatio), druga raspravljanja pred sudom, a trea je razmatrala pitanja izvrenja sudske presude 3 . Plebejci su insistirali upravo na to preciznijem regulisanju ovih pitanja kako bi se stalo u kraj dotadanjoj zloupotrebi koja je bila najizraenija upravo u primjeni sudskih postupaka. Pored ovih pitanja, Zakon je regulisao i: vlasnitvo i nain njegovog sticanja,

Justinijanova kodifikacija obraena je kao posebno pitanje u daljem tekstu

Kodifikacija - ureenje pravnog sistema putem zakona OVRHA=IZVRENJE

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
oblici pravne zatite vlasnitva; statusno, porodino, nasljedno, krivino pravo; susjedske i meane odnose; obvezno pravo. Posljednje 2 ploe predstavljaju dopunu za prvih 10. Zakon sadri odreene progresivne, ali i nazadne principe. Meu nazadne se mogu ubrojati princip taliona u kanjavanju (oko za oko, zub za zub). Vrlo malo odredaba Zakon posveuje regulisanju obveznih odnosa, to ukazuje na nizak nivo razvoja privrede u ovom periodu i na njen naturalni oblik. Zakon predstavlja kodifikaciju dotadanjeg obiajnog prava. Formalno pravno je bio na snazi sve do Justinijanove kodifikacije, a faktiki je u mnogim svojim rjeenjima vremenom bio prevazien. Bio je predmetom mnogobrojnih komentara i tumaenja rimskih pravnika. Ovi komentari predstavljaju sadraj civilnog prava u irem smislu.

IUS HONORARIUM Staro civilno pravo (ius civile) bilo je izrazito formalistiko i ceremonijalno. Za njega je karakteristian legisakcioni postupak, koji je pokretan tubama (actio) zasnovanim na zakonu (legis). Postupak je obavljan usmeno, a legis akcije su bile vrlo stroge u smislu da su se pri njihovoj upotrebi morale izgovarati tano zakonom odreene rijei. Najmanja odstupanja dovodila bi do gubljenja sudskog spora. Rimsko civilno pravo sa ovakvim karakteristikama postalo je konicom drutvenog razvoja, pa je pravosudni magistrat pretor izvrio reformu civilnog prava, izgradivi jedan novi pravni sloj, ius honorarium (pretorska, kao i svaka magistarska sluba bila je besplatna: honor-ast). Poto rimska drava dolazi u privredne odnose sa mnogim narodima i dravama ijim pripadnicima koji su oznaavani kao stranci nije bila dozvoljena primjena civilnog rimskog prava, postavljalo se pitanje koje pravo e biti primijenjeno u konkretnom sluaju. Tu se susreemo sa novom pravnom kategorijom ius gentium, kao pravom stranaca i naroda koje predstavlja preteu meunarodnog prava. Njega ine odreeni principi i pravila koja su se mogla nai u pravima svih naroda. Upravo su pretori ta pravila uvodili u primjenu i u okvirima civilnog prava, a iz te prakse je roeno novo pretorsko pravo. Postojale su 2 vrste pretora: praetor urbanus rjeavao je odnose i sporove izmeu rimskih gradova, a praetor peregrinus rjeavao je odnose izmeu Rimljana i stranaca. Svaki pretor donosio je tzv.pretorski edikt kao program svog rada, u kome je nabrajao principe i odnose kojima e on pruati zatite, kao i formule tubi koje e biti primjenjivane u njegovom radu. Edikt jednog pretora nije obavezivao narednog pretora, ali su se vremenom izdiferencirala odreena rjeenja koja su prihvatana od strane novih pretora i preuzimana u njihov edikt. Na taj nain stvoren je tzv.prenosni dio edikta ili edictum translatitium koji se nalazio u ediktima svih pretora. Pretor je reforme mogao provoditi na osnovu izuzetno velikih ovlatenja koja je imao u okviru sudskog postupka. Sudski postupak se dijelio u 2 osnovne faze: 1) Faza in iure predstavljala je raspravu pred pretorom u kojoj su stranke iznosile svoje oprene tvrdnje sa potrebnim dokazima, a pretor je odluivao da li je njihov spor pogodan za presuivanje. Ukoliko bi dao potvrdan odgovor na to pitanje, postupak je prelazio u drugu fazu. 2) Faza apud judicem je rasprava i donoenje presude od strane izabranog sudije. Poto bi sproveo dokazni postupak, pretor bi davao upute izabranom sudiji kako da presudi konkretni spor, dok bi se sudija striktno pridravao tih uputa pretora. U prvoj fazi sudskog postupka pretor je imao 2 najznaajnija ovlatenja oznaena terminima actionem dare i actionem denegare. Actionem dare predstavlja ovlatenje prema kome je pretor mogao uvoditi nove tube koje do tada nisu bile priznate po zakonu. To nisu zakonske tube legis akcije, ve pretorske tube actiones in factum, odnosno tube sa naznakom injeninog stanja. Ove tube svoju primjenjivost crpe iz pretorovog autoriteta, njegovog imperijuma, vlasti. Ovim

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
tubama pretor prua zatitu novonastalim drutvenim odnosima za koje civilno pravo nije imalo rjeenja. One su dobile naziv tubi sa opisom injeninog stanja jer se pretor u njihovom utemeljenju nije mogao pozivati na neki ve postojei zakon, ve je u formuli te tube davao opis tog odnosa izlaui faktike injenice. Drugo ovlatenje, actionem denegare, predstavlja pretorovu ovlast da nekoj stranci uskrati neku legis akciju, iju upotrebu civilno pravo dozvoljava. Obino je odbacuje stavljanjem nekog prigovora na tu tubu. Poto se radi o pokuaju zatite nekog ve u praksi prevazienog pravnog odnosa, na ovaj nain stvaran je tzv.duplicitet pravnih rjeenja. U praksi istovremeno egzistiraju rjeenja koja daje civilno pravo i novonastala pretorska rjeenja, a pravni razvoj i tok e ii u pravcu prihvatanja pretorskih rjeenja. Po nalogu cara Hadrijana, oko 130.godine n.e. redigiran je stalni i jedinstveni tekst pretorskog edikta edictum perpetuum (trajni edikt), iju redakciju je izvrio uveni pravnik tog doba Salvius Iulianus. Na prijedlog cara prihvaen je u Senatu, te su svi pretori ubudue mogli objavljivati edikte samo sa tako utvrenim sadrajem, a sve nejasnoe, dopune i promjene rjeavao je samo car. Donoenjem stalnog edikta prestaje sloboda pretorskog stvaranja, to za posljedicu ima opadanje kvaliteta pravnih rjeenja u kasnijem periodu razvoja rimskog prava. KLASINA JURISPRUDENCIJA U periodu principata dolazi na najvieg stepena u razvoju rimskog prava. To je period klasinog rimskog prava. Pravnom naukom se bave pravnci kojima je pravniki poziv profesionalno zanimanje. Cjelokupna djelatnost rimskih pravnika moe se izraziti kroz 3 terminoloka odreenja: respondere, cavere, agere. Respondere znai davanje pravnih miljenja i odgovora na postavljena pitanja u povodu pravnih sporova. Cavere predstavlja sastavljanje obrazaca za pravne sporove (tube, albe i sl. - tzv.kautelarna jurisprudencija). Agere predstavlja aktivnosti zastupanja stranaka pred sudom koje su obavljale tzv.nie pravnike funkcije, advokati, koji nisu imali potpuno pravniko obrazovanje. Rimski pravnici bili su praktiari, kazuisti (casus-sluaj). Probleme su rjeavali od sluaja do sluaja, pojedinano. Nisu bili skloni davanju krutih i saetih pravnih pravila, smatrajui da svako definiranje moe biti opasno za slobodu pravnog razvoja. Poznata je njihova izreka omnis definitio periculorum est = sve definicije su opasne. U periodu principata stvorena je izuzetno bogata tzv.klasina pravna knjievnost, u okviru koje se susreemo sa nekoliko tipova pravnikih djela: institucije, kvesciones, diskutaciones, epistule, digesta itd. Institucije su predstavljale kratka djela pravnih udbenika za poetnike. Najpoznatije su Gajeve institucije, u 4 knjige. Znaajne su po tome to je u njima izvrena prva sistematska podjela prava, tzv.trodijelna podjela prava na res, personae i actiones. Res obuhvata stvarno pravo, personae statusno i porodino pravo, a actiones sudski postupak. Gajeve institucije bile su uzor za donoenje istoimenog djela Justinijanove kodifikacije. To je jedino klasino pravno djelo koje je do danas sauvano u cjelosti. Gaj je poznat i po tome to je prvi uveo neke osnovne podjele stvari, npr.podjela na tjelesne i bestjelesne stvari res corporales i res incorporales. Udario je i temelje podjele izvora obveza odredivi da obvezni odnos nastaje kako iz kontrakata i delikata, tako i iz razliitih drugih pravnih oblika ex varium causarum figuris, to e kasnije biti osnova za postklasino sistematiziranje obveza putem tzv.etvorodiobe na kontrakte, delikte, kvazikontrakte i kvazidelikte kao izvore obveza. Questiones su bila pravnika djela u kojima su u formi postavljenih pitanja i odgovora na ta pitanja rjeavani konkretni pravni sadraji. Discutationes su djela u kojima se izlau neke zamiljene pravne situacije sa pokuajem njihovih rjeenja.

10

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Epistule predstavljaju djela za to doba vrlo izraene prakse, meusobne prepiske izmeu pripadnika uvaenog pravnikog sloja. Ta prepiska bila je struno sadrana. Digesta su djela najobimnija po sadraju u kojima nalazimo pokuaje sveobuhvatnog prikazivanja pravnog razvoja odreenog perioda. Po uzoru na ova djela, najznaajniji dio Justinijanove kodifikacije dobio je ime Digesta (digere srediti, urediti). Period principata je vrijeme djelovanja poznatih rimskih pravnih kola. Najpoznatije su kola sabinovaca i kola prokulovaca. Nazive nisu dobile prema svojim osnivaima, ve prema njihovim sljedbenicima koji su doivjeli mnogo veu popularnost. Ovje se radi o tradicionalnom opredjeljivanju pojedinih pravnika za uenja nekih poznatih pravnika, bez neke institucionalne komponente, postojanjem razliitih pravnih uglova posmatranja pojedinih kola o mnogim konkretnim pravnim pitanjima. U drugoj polovini principata praksa respondiranja je doivjela svoj vrhunac, ali su se istovremeno javili elementi zloupotreba pravnikog miljenja. Uspjeh u nekoj parnici ovisio je o sposobnosti advokata da za svoje zahtjeve kao dokaznu podlogu sakupi vei broj miljenja razliitih pravnika, neovisno o kvalitetu tog argumentiranja. Proiren je i krug pravnika koji su imali pravo respondiranja. Da bi se uveo red u praksi respondiranja, za vrijeme careva Teodozija i Valentijana donesen je tzv.Zakon o citiranju (lex citationis). Prema tom zakonu, pred sudovima je bilo dozvoljeno citiranje miljenja petorice najznaajnijih pravnika: Papinijana, Paula, Ulpijana, Gaja i Modestina. U sluaju da su njihova miljenja o nekom pitanju podijeljena, uzee se kao vladajue miljenje veine. Ako ni po tom kriteriju nije bilo mogue donijeti odluku, prevladae miljenje Papinijana. U periodu principata poinje proces kvalitativnog sreivanja prava u sistem putem tzv.kodifikacija. Meu njima se izdvajaju predjustinijanske kodif ikacije u kojima se kodificira sve vei broj carskih konstitucija koje postaju dominantan izvor prava u ovom periodu. Poznate su 2 privatne zbirke carskih konstitucija: Codex Gregorianus i Codex Hermogenianus, te mnogo poznatiji slubeni kodeks: Codex Theodosianus

JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA Sainjena je u periodu 528.-534.godine, sa ciljem da se pravo sistematizira i otklone do tada vrlo este suprotnosti izmeu pojedinih pravnih izvora. Justinijanova kodifikacija sastoji se od 5 dijelova: 1. Kodeks Justinijanus; 2. Institucije 3. Digesta 4. Kodeks repeticije prelekcionis (kodeks ponovnog itanja) 5. Novele Svi dijelovi su imali jednaku zakonsku snagu, odnosno neposredno su primjenjivani u praksi. Justinijanova kodifikacija predstavlja kodifikaciju cjelokupnog, kako zakonskog prava (leges), tako i tzv.pravnikog prava (ius). Leges je kodificiran u 2 kodeksa: Kodeks Justinijanus je sadravao probrane i meusobno usklaene konstitucije ranijih lanova; Kodeks repeticije prelekcionis sadravao je Justinijanove institucije izdate za vrijeme njegove vladavine. Digesta predstavljaju najobimniji i najvaniji dio kodifikacije. U njima je kodificirano pravniko pravo (ius), u 50 knjiga. Sve knjige, osim 30, 31. i 32. podijeljene su na titule. Titule se dijele na odlomke, a odlomci na paragrafe. Svaka knjiga posveena je odreenom pravnom pitanju, a njen sadraj je sainjen na nain da se iz djela rimskih klasinih pravnika uzimaju citati koji govore o tom pravnom problemu. Cjelokupna materija u digestama podijeljena je i prema tzv.masama. U okviru svake knjige na prvom mjestu je tzv.sabinska masa sa rjeenjima i miljenjima starog

11

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
civilnog prava o tom pitanju. Zatim slijedi tzv.papinijanska masa, kao pregled miljenja rimskih klasinih pravnika o dotinom pitanju. Institucije su uraene po uzoru na Gajeve institucije i preuzele su trodijelnu podjelu prava na res, personae i actiones. Novele su jedini dio kodifikacije koji nije pisan latinskim ve starogrkim jezikom. Sadre vrlo znaajne reforme koje je Justinijan izvrio prvenstveno u oblasti porodinog i nasljednog prava. Interpolacije predstavljaju tzv.svjesne izmjene u tekstovima klasinih rimskih pravnih djela iz kojih su uzimani citati za digesta, na nain da se na mjestima gdje se govori o nekom ve prevazienom i u praksi naputenom pravnom institutu stavlja naziv novog aktualnog pravnog instituta primjenjivog u doba Justinijana. U nauci se javlja i pravac nazvan interpolacionizam koji sve promjene nastale u vrijeme postklasinog prava, objanjava interpolacijama. Vrlo brzo je interpolacijama dato odgovarajue mjesto, a objanjenje pojedinih pojava u pravu je davano upotrebom kombinacije razliitih naunih metodolokih postupaka.

RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA Glosatori u Bolonji su prvi poeli dublje izuavati Justinijanovo pravo (krajem 11. do 13.vijeka). Prouavali su tekst egzegetskom i skolastikom metodom, tumaei pojedina mjesta, iznalazei protivrjenosti koje su nastojali izgladiti, a uz analizu se javljaju i prvi pokuaji sinteze. Njihove primjedbe zovu se glose a pisali su ih izmeu redova (glossa interlinearis) ili uz rubove teksta (glossa marginalis). Najznaajniji je bio posljednji glosator Accursius koji je sakupio glose svojih prethodnika (tzv.glossa ordinaria ili magistralis). Glosatorsku kolu je od sredine 13. do 16.vijeka naslijedila kola Postglosatora ili komentatora, na univerzitetima sjeverne Italije. Oni su najee komentarisali glose svojih prethodnika. Oni su povezivali i nadopunjavali rimsko pravo pravnim teorijama kanonskog i germanskog (langobardskog) prava, a procvat trgovine je traio razvijeniji pravni sistem. Tako su stvoreni preduslovi za recepciju rimskog prava u obliku srednjevjekovnog opeg prava. Najpoznatiji meu postglosatorima je bio Bartolus de Sassoferrato, koji je autor tzv.teorije statuta, po kojoj se imaju rjeavati rukobi izmeu prava pojedinih gradova. Time su udareni temelji kolizionim normama meunarodnog privatnog prava. Justinijanovo rimsko pravo je u tom novom obliku, koji su mu dali glosatori i postglosatori, postalo opet pozitivnim pravom u mnogim dravama srednje i zapadne Evrope. Tu znaajnu historijsku pojavu zovemo recepcijom, a tako recipirano rimsko pravo zove se ope pravo jer se primjenjivalo na teritoriji itavih drava, za razliku od partikularnih prava pojedinih gradova i pokrajina. Ono se zove i pandektno pravo, prema najvanijem dijelu Justinijanove kodifikacije. Osnovni uzrok recepcije je razvijanje buroaskih odnosa u gradovima, te porast trgovine i trgovinsko-bankarske ekonomije. Osim u Italiji, do recepcije rimskog prava dolo je i u Francuskoj, Njemakoj, Holandiji i kotskoj. Pod uticajem humanizma u 16.vijeku se javlja tzv.Francuska historika kola (elegantne jurisprudencije). Ona naputa skolastike metode i poinje se baviti historiko-kritikim studijem rimskog prava i rimskih pravnih izvora, gledajui u rimskom pravu rezultat vievjekovnog razvoja. koli je pripadao i Dionysius Gothofredus koji je prvi izdao Justinijanovu kodifikaciju pod nazivom Corpus Iuris Civilis. U 18.vijeku vladala je kola prirodnog prava. Prema toj koli, postoji Prirodno pravo koje vai vjeno, samo ga treba racionalnim putem iznai. U rimskom pravu trai elemente prirodnog, nepromjenjivog prava. Pod uticajem ove kole donose se graanski zakonici u nizu njemakih drava, kao i Napoleonov Code civil iz 1804.godine.

12

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
U 19.vijeku javlja se pravac njemake historijske kole. Prema uenju ove kole, pravo je slino kao i jezik nekog naroda, produkt nacionalne historije i narodnog duha. Po njima, pravo je uslovljeno nekim mistinim narodnim duhom koji polahko otkriva i manifestuje ono to je u njemu ve sadrano.

PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST Statusno pravo je skup pravnih pravila kojima se reguliu pitanja pojedinca u nekom drutvu. Pravni subjekt je bie koje moe biti nosilac prava i dunosti. Kada govorimo o statusu subjekta prava, susreemo se sa 2 sposobnosti subjekata prava: pravna sposobnost i djelatna sposobnost. Pravna sposobnost je sposobnost subjekta prava da bude nosilac prava i obaveza. Ta sposobnost se za fizika lica stie samim inom roenja, a za juristike osobe aktom osnivanja. Djelatna sposobnost je sposobnost subjekta prava da oitovanjem volje proizvodi pravne uinke u smislu nastanka, izmjene ili prestanka nekog prava. Unutar djelatne sposobnosti dananja nauka razlikuje poslovnu i deliktnu sposobnost. Poslovna sposobnost je sposobnost sklapati pravne poslove, tj.pravnim poslovima (npr.kupovinom, darovanjem, oporukom) proizvoditi pravne uinke. Ova sposobnost stie se navravanjem godina punoljetstva. Prema starom civilnom pravu, punoljetstvo se izjednaavalo sa polnom zrelou. Za enu godine punoljetstva su odreene sa 12, a za mukarce sa 14 ili 16 godina. Deliktna sposobnost ili uraunljivost je sposobnost odgovarati za svoje protivpravna djela (delikte).

CAPITIS DEMINUTIO Pravni poloaj pojedinca u rimskom drutvu odreen je kroz 3 statusa: status libertatis, status civitatis, status familiae. Status libertatis odgovara na pitanje da li je pojedinac slobodan ili je rob. Status civitatis odgovara na pitanje da li je pojedinac rimski graanin ili pripadnik druge grupe, a status familiae odreuje poloaj pojedinca u porodici. Gubitkom ili promjenom jednog od ovih statusa dolazi do gubitka ili promjene pravne sposobnosti. Gubitak odnosno promjena statusa zove se capitis deminutio. Razlikuju se capitis deminutio maxima, media i minima. a) Capitis deminutio maxima nastupa gubitkom statusa libertatis (slobode), dakle potpuni gubitak pravne osobnosti (subjektiviteta), jer dotini postaje rob. b) Capitis deminutio media nastupa gubitkom statusa civitatis (graanstva), tj.rimski graanin gubi civitet i porodinu pripadnost, ali ne i slobodu. On postaje Latin (npr.iseljen u latinsku koloniju) ili peregrin (npr.prebjegavanjem neprijatelju, izruenjem graanina narodu o koji se ogrijeio). c) Capitis deminutio minima povlai samo gubitak porodino-pravnog poloaja rimskog graanina, bilo otputanjem iz porodice ili prelaskom u drugu porodicu. Capite minutus (onaj ko je izgubio ili promijenio status) gubi svoju imovinu u korist novog imaoca porodine vlasti, a njegovi civilni dugovi iz ugovora i odreena lina prava prestaju. U Justinijanovom pravu ova capitis deminutio izgubila je vanost jer je porodina organizacija po agnaciji bila ve zamijenjena krvnim srodstvom (kognacijom).

STATUS LIBERTATIS

13

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Osnovna podjela stanovnitva rimske drave izvrena je na slobodne i robove. Rob nije bio pravni subjekt, ve se smatrao za stvar (res), ali socijalni poloaj im je u razliitim epohama Rima bio razliit. Pravnici carskog doba smatrali su slobodu prirodnim stanjem, a ropstvo ustanovom iuris gentium kojom se neko podvrgava vlasnitvu drugoga. To su opravdavali ratom, jer ako protivnik u ratu smije biti ubijen, onda ga je dozvoljeno i pretvoriti u roba. Rob je smatran za stvar (res). Rob nema porodicu. Njegova spolna veza sa ropkinjom nije brak (matrimonium) ve samo faktiko zajedniko ivljenje (contubernium) bez pravnih posljedica. Na robu gospodar ima pravo vlasnitva, kao na svakoj drugoj stvari, pa ga je mogao prodati, dati drugome na uivanje, u zalog ili u zapis ili ga ubiti (ius vitae ac necis). Tubu i zatitu za povredu roba mogao je podnijeti samo njegov gospodar, isto kao za ivotinje ili druge stvari. Rob se razlikovao od ivotinja i drugih stvari po tome to je on ipak ovjek, te se vlast nad robom zvala domicia potestas (a ne dominium za ivotinje i stvari). Ve u starije doba roba su zvali orue koje govori (instrumentum vocale). Svome gospodaru je mogao samo sticati, nikako ga obavezivati. Iznimke u obavezivanju gospodara su: gospodar odgovara za obaveze iz robovih delikata; ako je roba postavio sa poslovou neke radnje ili kapetana broda, ili ga ovlastio da sklapa pravne poslove, gospodar je mogao biti tuen. Gospodar je mogao usvojiti i jedan drugi nain, gdje je njegova odgovornost bila samo ograniena. On bi odreenu imovinsku masu robu samo prepustio na slobodno upravljanje i faktiko koritenje peculium, pa je pravno gospodar vlasnik pekulija i uvijek ih je mogao uzeti. Zaradom od pekulija robovi bi se otkupljivali, a gospodari su izvlaili veliku korist. Upravljajui pekulijom mogao je rob sklapati pravne poslove i sa gospodarom. Takve obaveze su bile neotuive (obligatio naturalis), ali ih je gospodar u sluaju akcije de peculio mogao prvenstveno odbiti od pekulija. Izvorni i najstariji nain postanka ropstva je zarobljavanje neprijatelja u ratu. Ropstvo je nasljedno stanje, pa se dijete ropkinje smatra robom bez obzira ko mu je otac. Po klasinom pravu carskog doba, dijete ropkinje se smatralo slobodnim ako je majka od zaea do poroda, makar i za krae vrijeme, bila slobodna. I slobodan ovjek mogao je postati rob i to: a) Po zakoniku XII ploa dunik u ovrnom postupku mogao je biti prodat u ropstvo trans Tiberim, tj. u inostranstvo, kao i oni koji se ne odazovu procjeni ili novaenju (regrutovanju). b) Ako bi se slobodan ovjek dao prodati kao rob, pa poslije dokazivanja slobode sa prijateljem koji ga je prodao podijelio kupovninu, pretor bi mu uskratio parnicu o slobodi (vindicatio in libertatem), dakle prodani je ostajao rob. c) Rimljanka koja je ivjela u spolnoj vezi (contubernium) sa tuim robom uprkos gospodarevoj zabrani; Dravni robovi radi kazne (servi poenae) u carsko doba, postajali bi dravni osuenici na najtee kazne (rad u rudnicima, borba sa zvijerima, smaknue), a njihova imovina pripala bi dravi. Rob je mogao stei slobodu aktom manumisije, odnosno oslobaanja. MANUMISIJE Akt oslobaanja roba od vlasti gospodara naziva se mamumisija. Postoje 2 skupine manumisije: 1. Manumisija po civilnom pravu 2. Manumisija po pretorskom pravu. U manumisiju po civilnom pravu obraja se:

14

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
a) Manumissio vindicta je oslobaanje roba u obliku fiktivne parnice o slobodi. Pred magistratom bi neki graanin, dodirnuvi roba tapiem, propisanim rijeima ustvrdio da je dotini rob slobodan. Gospodar bi utio i ne bi se opirao toj tvrdnji, a magistrat bi potvrdio robovu slobodu. b) Manumissio testamento je oslobaanje roba putem oporuke (testamenta), tako to gospodar mora u svojoj oporuci zapovjednim rijeima odrediti da je rob slobodan. c) Manumissio censu vri se upisivanjem roba, uz pristanak gospodara, prilikom cenza meu slobodne graane u spiskovima cenza. Nestankom cenza u poetku carstva otpala je i ova manumisija. Civilne manumisije imale su puni uinak jer je rob osloboen kroz jednu od ovih manumisija dobijao potpunu slobodu, status slobodnog ovjeka kao da je ingenui (roen kao slobodan). U pretorske manumisije spadaju: a) b) c) d) Manumissio per epistulam gospodar u nekom pismu napie da je njegov rob slobodan. Manumissio inter amicos gospodar izjavom meu prijateljima oslobaa roba. Manumissio per menzam ako gospodar pozove roba na veeru, rob postaje slobodan. Manumissio in ecclesia kada gospodar pozove roba da obave neki vjerski obred, rob postaje slobodan.

Ove manumisije su neformalne. Nisu imale veliki uinak. Robovi osloboeni ovim manumisijama dobivali su status Latina junijana, za koje se kae da ive kao slobodni, a umiru kao robovi. Ovako osloboeni robovi nisu imali sposobnost oporunog raspolaganja svojim imovinom poslije smrti, ve je njihova imovina poslije njihove smrti pripadala patronu, odnosno njihovom bivem gospodaru. Tek Justinijan je ukinuo ovu kategoriju osloboenika i svim manumisijama priznao punopravni uinak.

PATRONAT Oslobaanjem roba gospodar dobiva status patrona, a rob postaje osloboboen libertin. Njihov meusobni odnos se ne prekida u potpunosti. Dolazi do transformacije tog odnosa u novi patronatski odnos koji se karakterie meusobnim uzajamnim dunostima. Libertinova zavisnost od patrona regulisana je patronatskim pravom. Osloboenik je morao stalno izraavati tzv.zahvalnost za slobode koje su mu dodijeljene, a u sluaju tzv.grube nezahvalnosti gospodar je mogao pokrenuti postupak za ponovno vraanje libertina u ropski poloaj. Izmeu patrona i libertina nije dozvoljeno meusobno optuivanje i svjedoenje koje bi teretilo suprotnu stranu. Postojala je dunost meusobnog izdravanja u sluaju bolesti, nesposobnosti, dunost podizanja spomenika itd. Patronu je pripadalo zakonsko nasljedno pravo nad libertinovom imovinom, ako nije imao potomaka. Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, a osloboenikova djeca smatrala su se ingenui, odnosno roena u slobodi. STANJA SLINA ROPSTVU U rimskom pravu postoji niz sluajeva u kojima fizika osoba ne gubi status libertatis (slobodu), a ni graansko pravo, a ipak se nalazi u poloaju slinom ropstvu. U ovo spadaju: a) Osobe in mancipio ili in causa mancipii, tj.osobe koje je njihov pater familias otuio drugom starjeini porodice u obliku mancipacije (prave ili prividne prodaje per aes et libram). Mancipirana osoba (sin, ki, unuk, itd) zadrava rimsko graanstvo i slobodu, a kupac ga moe koristiti kao i roba (graanin ne moe postati rob u rimu);

15

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
b) Addictus je dunik starog prava kojega je u linom ovrnom postupku magistrat dosudio vjerovniku, koji ga je, prije nego to ga ubije ili proda u ropstvo, morao drati 60 dana u dugovinskom zatvoru da bi dunik za to vrijeme platio dug ili naao jemca. c) Nexus je obveznik koji je pod vlau vjerovnika temeljem pravnog posla zvanog nexum. Dok ne plati dug, nexus se nalazi u slinom poloaju kao i addictus d) Redempti ab hostibus su osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljenitva, a otkupljiva ih je drao dok se otkupnina ne isplati ili radom otkupljenog nadoknadi. U kasnije carsko doba takav poloaj je trajao najvie 5 godina. e) Auctoratus je osoba koja se iznajmila poduzetniku gladijatorskih igara i obavezala se na sav rizik gladijatorskih borbi. Takvo zanimanje smatralo se neasnim, a prema poduzetniku takve osobe bile su u poluropskom odnosu. U carsko doba dolo je do ustanove kolonata, tj.nasljedne zavisnosti zemljoradnika, vezanih za tuu zemlju uz dunost davanja u novcu ili naturi, te umjesto eksploatacije robovskog rada dolazi do eksploatacije tueg rada. U prvim stoljeima carstva colonus je bio slobodni zakupnik veleposjednike zemlje, a od 5.stoljea n.e. dolazi pored ekonomske, u postepenu pravnu zavisnost od zakupodavca koji se pretvara u njegovog patrona i na kraju u njegovog gospodara. U carskom zakonodavstvu prvi put je dolo do pravne regulacije i unifikacije kolonata. Ovo je zapoelo konstitucijom cara Konstantina iz 322.godine koja je odredila da kolon ne smije napustiti zemlju. Odbjegli kolon e se vezati u okove i vratiti na zemlju, a svako ko mu pomogne i prui utoite bie kanjen otrim globama. Time su se socijalno i pravno pribliili robovima i njihovoj vezanosti za zemlju. Kolon je imao status libertatis, mogao je slobodno sklapati brak, mogao je postati vjerovnik i dunik, praviti oporuku i nasljeivati, imati svoju vlastitu imovinu i zemlje van posjeda uz koji je bio vezan. Socijalnom poloaju roba pribliavala ga je uska vezanost za zemlju. Nije mogao biti prodan bez zemljita kojem je pripadao, niti je zemlja mogla biti prodata bez njega. Kolonat je bio trajno stanje, te se kolon nije mogao oslobaati, osim ako bi mu gospodar ustupio u vlasnitvo zemlju koju obrauje, te ako bi kolon postao biskup ili gradski decurio, te vrio tu dunost u trajanju od 30 godina. Glavni izvori kolonata su: - roenje od roditelja od kojih je barem jedan kolon (nasljedno stanje); - dobrovoljno stupanje slobodnog ovjeka u kolonatski odnos; - 30-godinje faktiko ivljenje u poloaju kolona; - za rad sposobni prosjaci postajali su koloni kod onog posjednika koji ih prijavi. Preko kolona, koji su bili pretea kmetova, pripremao se prelaz na feudalne odnose.

STATUS CIVITATIS U okviru slobodnih posebno mjesto su zauzimali rimski graani cives, koji su posjedovali odreeni krug samo za njih rezervisanih i privilegiranih prava. Na podruju privatnog prava imali su ius suffragii pravo glasa i ius honorum pravo biti biran na neku od dravnih funkcija (magistratura) Na podruju privatnog prava cives su imali ius connubii pravo sklapanja zakonitog rimskog braka ili matrimonium iustum, ius commercii pravo sklapanja civilnih pravnih poslova, aktivnu i pasivnu nasljedno-pravnu sposobnost (testamenti factio activa i passiva), sposobnost da stie kviritsko vlasnitvo (dominium ex iure Quiritium), rimsku porodinu vlast (manus, patria potestas, tutela), te da bude strankom u civilnom procesu (legis actio, in iure cessio). Pored rimskih graana, u okviru ovog statusa pojavljuju se jo 2 kategorije: latini i peregrini. Postojale su 3 vrste latina:

16

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Latini prisci ili veteres bili su pripadnici latinskih opina u Laciumu, te zbog zajednikog porijekla imaju najsliniji pravni poloaj sa rimskim graanima (na podruju privatnog prava), a preseljenjem u Rim mogli su stei rimsko graanstvo. Latini coloniarii bili su Latini i siromani rimski graani koji su bili izdvojeni u latinske kolonije koje je osnovao Latinski savez, odnosno kasnije Rim. Rimsko graanstvo mogli su stei samo oni koji su u koloniji obnaali vie magistrature, i to preseljenjem u Rim. Latini iuniani su bili osloboenici koji nisu bili osloboeni u civilnim formama manumisije, te oni koje je oslobodio gospodar koji je imao nad njima samo pretorsko (bonitarno) vlasnitvo. Njihova imovina ne prelazi na njihove nasljednike, ve se vraa patronu. Takoe je ograniena njihova sposobnost da stiu putem oporuke ili legata (incapacitas).

Peregrini su bili stranci u rimskoj dravi. Njihov poloaj bio je razliit, u ovisnosti od toga kako su doli pod rimsku vlast. S tim u vezi postojale su 2 vrste peregrina: 1. Oni kojima je ostavljena njihova lokalna organizacija i izvjesna samouprava te su u rimskoj dravi putem ugovora, dobrovoljno ili kao saveznici; 2. Oni koji su se nakon ratnog otpora predali na milost i nemilost Rimu (peregrini deditici), pa su time izgubili lokalne organizacije. Oni su najnia kategorija rimskih podanika. Peregrini se nisu mogli sluiti sa ius civile, nisu imali ius comercii ni ius connubii, sa rimskim graanima nisu mogli stupati u pravne odnose koji su priznati i zatieni po ius gentium. Godine 212.n.e. rimski car Karakal je svojom konstitucijom (Constitutio antoniana) dodijelio rimsko graanstvo svim slobodnim stanovnicima drave.

STATUS FAMILIAE Status familiae je pravni poloaj pojedinca u odnosu na porodicu (familia). Vezu porodinih pripadnika sainjavala je vlast kunog starjeine (patria potestas) koji se zvao pater familias, a porodina pripadnost i veza temeljila se na agnaciji (adgnatio) koja je sadravala podlonost toj vlasti starjeine. Status familiae dijeli lica na osobe alieni iuris i sui iuris. Alieni iuris su osobe koje se nalaze pod vlau kunog starjeine, a sui iuris su samovlasne osobe. Osobe podvrgnute vlasti patris familias (filli familias) su ena (manu), snahe (inmanu), adoptirana djeca i osobe in mancipio. OGRANIENJA PRAVNE I POSLOVNE SPOSOBNOSTI Meu razlozima za ogranienja pravne i poslovne sposobnosti istiu se klasna i socijalna pripadnost, vjera, spol, umanjenje asti, dob, zdravstveno stanje i rasipnitvo. Klasna i socijalna pripadnost. Politika, ekonomska i socijalna zapostavljenost plebejaca odraavala se i na ograniavanje njihove pravne sposobnosti, kako u javnom tako i u privatnom pravu. Vjera. Rimljani pokorenim narodima nisu nametali svoju vjeru. Do progona krana dolo je zbog kranskog uenja o jednakosti svih ljudi, i odbijanja kulta careva. Kranstvo je kao rimska dravna vjera postalo netolerantno, to se pretvorilo u sankcije pravnog karaktera. Justinijanovo zakonodavstvo zavodi pravnu obavezu ispovijedanja kranske religije, te itav niz razliitih kazni i ogranienja pravne sposobnosti za heretike, apostate, idove i pogane. enski spol. Faktiki poloaj rimske ene u porodici (mater familias, matrona) i njezin socija lni poloaj u drutvu, bio je po ugledu i asti daleko nii od poloaja mukarca. ena je bila pod tutorstvom. Potpuno je iskljuena iz svih javnih prava, a njena privatnopravna sposobnost podvrgnuta je razliitim ogranienjima.

17

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
ast (existimatio). Gubitak ili umanjenje asti moe imati i pravnih posljedica jer utie na pravnu i poslovnu sposobnost graanina. Potpuni gubitak graanske asti uzrokuju capitis deminutio maxima i media. Sluajevi ogranienja pravne i poslovne sposobnosti zbog umanjenja asti su: intestabilitas, nota censoria, infamija i turpitudo. a) Intestabilitas Po zakoniku XII ploa intestabilis bi postao onaj ko je uestvovao kod nekog pravnog posla kao svjedok ili libripens (mjera), pa bi uskratio o njemu svjedoiti. Intestabilis ne moe biti svjedok, niti moe prizivati svjedoke. Ovo je gotovo znailo gubitak ius commercii, jer su mnogi formalistiki pravni poslovi starog prava bili vezani za uee svjedoka. b) Nota censoria je umanjenje asti koje vre cenzori prilikom popisa graana kada pojedinca stavljaju u nii tribus. c) Infamija Po terminologiji opeg prava razlikuju se infamia immediata i infamia mediata. Infamia immediata nastupa neposredno kao posljedica neasnog ponaanja, te nije vezana ni uz kakvu prethodnu sudsku presudu. Takva neasna ponaanja ili stanja su npr.bigamija, dvostruke zaruke, steaj, vrenje sramotnih zanimanja kao glumaca, gladijatora itd. Infamia mediata nastupa kao posljedica sudske presude za znaajne infamirajue delikte ili kao posljedica presude za krenja znaajnih obveznih odnosa baziranih na povjerenju i dobroj vjeri. Sposobnost infamana ograniava se i na javnom i na privatnom planu. Na javnom planu ne moe biti biran, a na privatnom planu ne mogu biti svjedoci itd. d) Turpitudo (infamia facti) se temeljila na samo loem glasu u drutvu, na javnom mnijenju, za razliku od infamije koja se temeljila na pravnim propisima (infamia iuris). Dob. Punoljetstvo je za ene odreeno sa 12, a za mukarce sa 14 godina. O odgoju maloljetnih lica brine pater familias. Problem nastaje kada maloljetna lica smru ca postaju sui iuris. Za takva lica se postavlja tutor. Zdravstveno stanje Osobe sa odreenim tjelesnim manama nisu mogle poduzimati znaajnije poslove za koje se traila odreena fizika sposobnost (gluhonijemi nisu mogli praviti usmenu oporuku ni druge poslove koji se sklapaju glasom (verbus)). Duevno bolesni su bili, za vrijeme pomraenja uma, potpuno djelatno nesposobni (ve po Zakonu XII ploa stajali su pod skrbnitvom (cura furiosi). Rasipnitvo Rasipniku (predigus) je bila ograniena djelatna sposobnost time to mu je bilo dozvoljeno sklapati samo poslove koji mu donose obogaenje, a zabranjeno poslove kojima umanjuje svoju imovinu ili preuzima obveze. PRAVNE ILI JURISTIKE OSOBE Juristike osobe su socijalne tvorevine kojima pravni poredak priznaje svojstvo subjekta prava. Pravnu i poslovnu sposobnost stiu aktom osnivanja. Do osnivanja juristikih osoba dolazi iz potrebe zadovoljenja nekih potreba i interesa pojedinca, koje on sam ne moe zadov oljiti. Kao osnov uenja o juristikim osobama Rimljani su ostavili princip: Ono to duguje pravna osoba ne duguje pojedinac, a ono to duguje pojedinac ne duguje pravna osoba. Ovaj princip bio je osnov za teorijska tumaenja. Fiziko lice stupa u pravni promet ako ima pravnu volju. Ulazak u pravni promet predstavlja oitovanje volje prema vanjskom svijetu, pismeno ili ponaanjem. Tim oitovanjem emo sklopiti ugovor ili moda poiniti neko krivino djelo. Ta volja se formira kroz organe juristike osobe koji upravljaju juristikom osobom. Svaka juristika osoba ima organe koji njome upravljaju. Volja se vormira u tom organu i daje se ovlatenim licima. Kasnija pravna nauka izdiferencirala je 3 tipa juristikih osoba: korporacije, zavodi i zaklade . Sutinu korporacija ini udruivanje vie fizikih osoba u svrhu zadovoljavanja odreenih ciljeva, dok sutinu zavoda i zaklada ini

18

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
imovina koja treba posluiti odreenoj svrsi. Zaklada je jedan od oblika juristike osobe, gdje je neka imovina ostavljena od nekog za neto. Najpoznatija zaklada je Nobelova nagrada. O prirodi juristike osobe bile su u pandektnoj nauci postavljene razliite teorije: Teorija fikcije i personifikacije polazi od stanovita da pravnim subjektom po svojoj prirodnoj naravi moe biti samo ovjek. Za pravnu osobu djeluju njeni zastupnici. Ovu teoriju zastupali su ve glosatori, a postavio ju je Savigny. Teoriju realne egzistencije postavio je germanist Gierke. Ona pravnu osobu smatra za realnu osobu koju sainjava kod korporacija ukupnost pojedinaca, a kod zaklada volja zakladitelja. Za pravnu osobu po ovoj teoriji ne djeluju zastupnici, nego njeni organi koji manifestuju volju pravne osobe. U Rimu se kao juristike osobe pojavljuju rimska drava, gradovi, opine, udruenja, crkva itd. Rimska drava (populus Romanus) nastupa prema pojedincu kao poseban pravni subjekt. U pravnim poslovima sa pojedincima zastupali su dravu magistrati, po normama i u okviru javnog prava, a ne privatnog prava. Sa stanovita privatnog prava dravna imovina res publicae ukazuje se kao niije stvari, tj.kao stvari koje ne pripadaju ni jednom graaninu. Ta imovina pripada dravnoj blagajni aerarium populi romani. U doba pricipata se uz aerarium javlja i fiscus kao dravna imovina od prihoda carskih provincija, kojom upravlja car. Kao careva imovina, fiscus je u svojim odnosima sa graanima potpadao pod privatno pravo. Gradske opine su nakon pripajanja rimskoj dravi veinom zadravale svoju samoupravu, dakle javno pravnu osobnost. U doba principata, u pogledu imovinskih odnosa sve opine postale su subjektima privatnog prava. Udruenja su postojala u Rimu jo od starih vremena (razliita obrtnika udruenja, udruenja trgovaca i razliita pobona drutva). U kasnije doba vana su drutva za otkup dravnih prihoda (societates publicanorum). U klasinom pravu, za osnivanje drutva trebala su barem 3 lana (tres facium collegium). U kransko doba crkve su osnivale piae causae, tj.zaklade za razne pobone i dobrotvorne svrhe (podizanje crkava, samostana, bolnica, sirotita itd).

POJAM I HISTORIJSKI RAZVOJ RIMSKE PORODICE Rimsko pravo za porodicu je upotrebljavalo termin familia, odredivi je kao skup osoba koje su po prirodi (npr.potomci) ili po pravu (npr.brak, adopcija), podlone vlasti jedne osobe, tzv.pater familias-a, tj.kunog starjeine. Osobenost rimskog porodinog prava ogleda se kroz instituciju pater familias-a i vlasti koju je imao nad osobama u okviru njegove porodice, kao i nad cjelokupnom porodinom imovinom. Ta vlast je u poetku bila izrazito jaka, apsolutna. Meutim, historijski razvoj iao je u pravcu njenog slabljenja. Ova individualna porodica vodi porijeklo iz starijih, irih zajednica (rimski patrijarhalni gens i izvjesna ira agnatska porodina zajednica koja nastaje raspadom gensa i ini prelaznu fazu ka individualnoj porodici). U historijskom razvoju rimska porodica prola je kroz slijedee faze: 1. Konzorcijum je bila zajednica brae i njihovih potomaka. Ovaj oblik zajednikog ivljenja karakteristian je za period kraljevstva i rane republike, kada je dominantan oblik privreivanja bila naturalna privreda, a kolektivna svojina dominantan svojinski oblik. 2. Poslije konzorcijuma javlja se tzv.individualna porodica agnatskog tipa u kojoj se javljaju sve izraeniji procesi izdvajanja individualnog privatnog vlasnitva sa naglaenom ulogom pater familias-a.

19

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
3. Kognatska ili krvno-srodnika porodica je konaan oblik rimske porodice, koju ine roditelji sa svojom djecom i najslinija je obliku dananje porodice. Javlja se u II, odnosno III vijeku p.n.e. sa pojavom trinih odnosa, kada je mogue da pojedinci ive i rade i izvan svoje porodice uz istovremenu svijest o zajednikom porijeklu. U ovom obliku vlast pater familias-a znatno je oslabljena, a krvno srodstvo dobiva sve vei ekonomski i pravni znaaj u odnosu na dotadanji oblik srodstva, tzv.agnatsko srodstvo.

SRODSTVO I STUPNJEVI SRODSTVA Srodstvo je odreeni odnos izmeu osoba zajednikog porijekla. Njegovu osnovu danas ini bioloka krvna veza. Srodstvo je vana pravna injenica koja proizvodi vrlo znaajne posljedice u pravu. Srodstvo se moe pojaviti kao osnov nasljeivanja, enidbena zapreka, osnov iskljuenja dunosti svjedoenja itd. U prvim fazama razvoja rimske drave, dominantan oblik srodstva bilo je agnatsko srodstvo ili agnatio. To srodstvo se raunalo po oevoj liniji, a zasnivalo se na pripadnosti istoj oinskoj vlasti. Neko je mogao biti agnatski srodnik, a da istovremeno nije bio krvni srodnik, npr.ena u braku cum manu, arogirano i adoptirano lice itd. Ako je brak slobodan, a ena ne dolazi pod vlast (manus) svoga mua, tada djeca nisu sa majkom u agnatskom srodstvu jer majka potpada pod patriam potestatem svog oca, dakle pod svoju raniju agnatsku porodicu. Ovo srodstvo je vremenom potisnuto od strane tzv.kognatskog srodstva ili cognatio (krvno srodstvo). Krvno srodstvo se rauna i po oevoj i po majinoj liniji. Ono je tek u Justinijanovom pravu postalo dominantan oblik srodstva. Srodstvo se rauna prema nekoliko tzv.linija srodstva: Uspravna linija (linea recta) predstavlja red potomaka koji potiu jedni od drugih. To je ustvari odnos izmeu predaka ili ascendenata i potomaka ili descendenata (npr.otac-sin-unuk-praunuk). Pobona linija (linea transversa) predstavlja odnos izmeu osoba koje ne potiu jedni od drugih, ve od nekog zajednikog pretka (npr.braa-sestre, strievi, bratii, sestrii itd). Srodstvo se dijeli prema tzv.stupnjevima srodstva (gradus). Rimsko pravo uvelo je princip tot gradus, quot generationes toliko stupnjeva srodstva koliko poroda koji postoje izmeu osoba porijeklom od zajednikog pretka. U pobonoj liniji srodstva nema prvog stupnja srodstva. Npr.braa i sestre su u II stupnju srodstva. Specifian oblik srodstva predstavlja adfinitas ili tazbinsko srodstvo. To je odnos izmeu jednog branog druga i krvnih srodnika drugog branog druga (punica-zet, snaha-svekrva itd). Odreeni stupnjevi ovog srodstva se mogu pojaviti i kao brane zapreke.

POJAM I PRETPOSTAVKE BRAKA Brak je zakonom ureena zajednica ivota mukarca i ene. Brak u rimskom drutvu bio je vie socijalna nego pravna ustanova. Shvaen je kao jedan socijalni odnos koji ima posljedicu u pravu. Slobodni Rimljani rijetko su stupali u brak, a motiv za sklapanje braka bio je stvaranje potomstva, odnosno da se rodi sin kao nasljednik. To je bio jedini cilj braka. Emocije nisu bile ukljuene. Slobodni Rimljani su ivjeli sa svojom ropkinjom, ako su htjeli mogli su otii kod drugih ena kurtizana. Neki kau da su kurtizane vladale Rimom. Posljedica rimskog shvatanja braka dovela je do moralne krize i pada nataliteta. Rimski brak imao je 2 konstitutivna elementa:

20

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
1. Faktika zajednica ivota izmeu mukarca i ene 2. Affectio maritalis volja mukarca i ene da ive ba u braku. Oba elementa bila su potrebna za trajni brak. Zato se rimski brak razvodio prestankom zajednikog ivota ili prestankom affectio maritalis. Pored braka, postojali su i drugi oblici zajednikog ivljenja mukarca i ene: Contubernium je bila zajednica ivljenja roba i ropkinje. Konkubinat je bila zajednica ivljenja slobodnih osoba bez affectio maritalis, najee usljed postojanja nekih branih zapreka koje onemoguuju sklapanje braka. Djeca iz konkubinata prate status majke. Da bi dolo do sklapanja rimskog zakonitog braka morale su se ispuniti s lijedee pretpostavke: 1. Budui suprunici morali su posjedovati ius connubii pravo na sklapanje zakonitog braka. 2. Morali su posjedovati prirodnu i djelatnu sposobnost i 3. Osobe alieni iuris morale su imati pristanak pater familias-a. Rimski brak je imao 2 osnovna oblika: brak cum manu i brak sine manu. Brak cum manu predstavlja oblik braka u kome ena dolazi pod vlast pater familias-a svog mua, a sa svojom dotadanjom familijom raskida i gubi agnatsku vezu. U braku sine manu ena stupanjem u brak ne raskida svoje dotadanje agnatske veze i ne dolazi pod vlast pater familias-a svog mua. Odreene injenice i odnosi mogu se pojaviti kao razlozi koji onemoguavaju sklapanje braka izmeu odreenih osoba. Tada govorimo o branim zaprekama. One mogu imati dvostruko dejstvo: Mogu onemoguavati sklapanje braka sa bilo kojom osobom i nazivaju se apsolutne brane zapreke. Npr. ve postojei brak onemoguava sklapanje novog braka. Relativne brane zapreke onemoguavaju sklapanje braka samo sa odreenim krugom osoba. Najea relativna brana zapreka je krvno srodstvo i to u uspravnoj liniji bez ogranienja, a u pobonoj liniji do 7, odnosno 4.stupnja srodstva. Meutim, to je zakonska odredba koja se u praksi esto izbjegava sa ciljem zadravanja nasljedstva u jednoj familiji. Posljedice su raanje degenerisane djece. Pojedini carevi u Rimu su enili i svoje sestre, ali je car donio propis koji to dozvoljava. Tazbina (affinitas) je bila relativna brana zapreka u klasino doba samo u uspravnoj lozi (npr.izmeu svekra i snahe). U kransko doba proirena je na urjaka i urjakinju. U carsko doba zabranjeno je sklapanje braka izmeu tutora i tienice prije nego to tienica navri 25 godina i prije nego to tutor poloi raun o uredno obavljenoj tutorskoj dunost i. Rimsko pravo je ustanovilo i jednu specifinu ustanovu, tzv.tempus lugendi, odnosno vrijeme alosti za muem, po kojem ena nakon smrti mua nije mogla stupati u novi brak dok ne proe rok od 10-12 mjeseci. Ova ustanova uvedena je radi olakavanja utvrivanja oinstva naknadno roenog djeteta. Rimsko pravo nije poznavalo instituciju utvrivanja oinstva kao danas. Ono je imalo pravnu pretpostavku kojom se podrazumijevalo da je mu majke otac djeteta i otac ga je trebao uzeti u naruje, to je bilo znak da ga priznaje. Ako ga ne uzme, onda dijete vodi porijeklo samo po majci.

ZARUKE (SPONSALIA) Braku su obino prethodile zaruke (sponsalia), tj.uzajamno obeanje da e se brak sklopiti. U staro doba zaruke su sklapali otac i zarunik, ili pater familias obiju stranaka. Kod toga se upotrebljavao

21

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
oblik formalistikog pitanja i odgovora, po emu se zaruke zovu sponsalia, zarunik sponsus, a zarunica sponsa. U predklasinom i klasinom pravu zaruke su se sklapale neformalno, a iza njih ne stoji nikakva pravno utuiva obaveza na sklapanje braka ili naknadu tete. U postklasino doba pod uticajem grko-orijentalnog obiaja i kranstva, javlja se tendencija o obaveznosti zaruka, te se kod Rimljana javlja u 4.vijeku n.e. tzv.arrha sponsalicia, tj.davanje neke vrste kapare koju bi stranka koja odustane od zaruka gubila, a morala bi je vratiti u etverostrukom (po Justinijanovom pravu dvostrukom) iznosu ako ju je primila. Od arrhae se razlikuju zaruniki darovi, a u postklasino doba je odreeno da stranka koja odustane od zaruka gubi uvijek te darove. OBLICI SKLAPANJA BRAKA, UINCI BRAKA, PRESTANAK BRAKA Oblik sklapanja braka zavisio je od toga da li se eli sklopiti brak cum manu ili sine manu. Brak cum manu se sklapao na 3 naina: confarreatio, coemptio i usus. Confarreatio predstavlja sveano sklapanje braka pred vrhovnim svetenikom (pontifex maximus) Coemptio se sastojala u mancipaciji, tj.prividnoj prodaji ene u prisutnosti 5 svjedoka, vage i libripensa. Na taj akt su se nadovezivale usmene formule iz kojih se vidi da se prividna prodaja vri radi sklapanja braka (akt stipulacije). Usus je bilo sklapanje braka faktikim zajednikim ivljenjem suprunika kroz 1 godinu. Po isteku roka od 1 godine, mu je sticao manus vlast nad enom. Ukoliko bi se to iz bilo kojih razloga eljelo izbjei, pristupalo se ustanovi trinoctium usurpandi causa po kojoj bi se rok od 1 godine prekidao i ponovo poeo tei od poetka nakon odsustvovanja ene iz kue 3 noi uzastopno. Brak bez manusa sklapao se bez naroitih pravnih formalnosti. Akt sklapanja takvog braka bio je popraen odreenim obredima. Jedan od njih je in domum deductio, tj.sveano uvoenje ene u muevu kuu. Osobni i imovinski odnosi branih drugova bitno su razliiti u braku cum manu i sine manu. U braku cum manu ena izlazi iz stare familije i podvrgava se vlasti pater familias-a mua. U staroj porodici gubi pravo nasljeivanja, a u novoj pravno ima poloaj keri, odnosno poloaj sestre prema svojoj djeci, te dobiva nasljedno pravo jednako sa svojom djecom. ena nije imala imovinsko-pravne sposobnosti, pa sve to bi stekla pripadalo je muu. Imovina koju je imala prije braka, ako je bila sui iuris pripala bi u cjelini muevom pater familias-u. U braku sine manu nije se mijenjao raniji pravni poloaj ene. Muu nije pripadalo pravo upravljanja eninom imovinom koja nije miraz i koja se zvala parapherna, a njome je upravljala ena. Brana zajednica je mogla prestati iz vie razloga kao to su: smrt branog druga, capitis deminutio, naknadno nastala brana smetnja, a najei uzrok prestanka braka je razvod (divortium). U poetnim fazama razvoja rimskog drutva vaila je potpuna sloboda razvoda braka liberum matrimonium. Brak se razvodio bez ikakve odluke suda, jednostavnom voljom stranaka i faktikim prekidom zajednikog ivljenja. Ovo je period vladajueg patrijarhalnog morala u rimskom drutvu, kada je razvod bio rijetkost. Pred kraj republike, kada dolazi do moralne erozije rimskog drutva, razvodi brakova postaju sve uestalija pojava. Zbog toga August pokuava oteati postupak razvoda tako to je svojim zakonom lex Iulia de adulteriis uveo tzv.repudium kao razvod braka u pismenoj formi, uz neophodno potpisivanje te izjave od strane svjedoka. U periodu tzv.kranskih careva, kranstvo kao dravna religija propagiralo je uenje o neraskidivosti braka. Tada se uvode

22

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
tzv.brakorazvodni razlozi, meu koje se izmeu ostalih ubrajaju neastan ivot, izvrenje infamnih krivinih djela, odsustvo brige za porodicu itd. Justinijanovo pravo nije u potpunosti prihvatilo kransko uenje o neraskidivosti brane zajednice. Nije zabranjivalo razvod braka, ali je za sluajeve bezrazlonog razvoda ili za sluaj da je neko skrivio opravdani razvod propisalo odreene kazne i imovinsko-pravne posljedice (npr.doivotno zatvaranje preljubnice u samostan, gubitak miraza itd). Justinijanovo pravo predvia itav sistem razvoda braka, npr: Divortium ex iusta causa je opravdani razvod koji je nastupio zbog krivnje druge strane (npr.preljube). Divortio mutio consensus sporazumni razvod braka. Divortio bona gratia razvod braka iz razloga koji se ne mogu staviti na teret ni jednoj branoj strani, npr.polaganje zavjeta istoe.

MIRAZ (DOS) I DONATIO ANTE NUPTIAS Miraz je imovinski doprinos koji sama ena, njen pater familias ili drugi srodnici daju buduem muu da bi lake snosio trokove upravljanja domainstvom. Ukoliko miraz daje pater familias, onda je to dos profectitia, a ako ga daje neki drugi srodnik to je dos adventitia. Obaveza na davanje miraza se ustanovljava putem posebne stipulacije, tzv.promissio dotis, koja e kasnije poprimiti oblik posebnog verbalnog kontrakta dotis dictio. Na kraju se obaveza na davanje miraza mogla stvoriti i na neformalan nain putem neformalnog dogovora zvanog pactum dotis. U poetku je davanje miraza bila stvar obiaja, da bi kasnije postalo uobiajena obaveza koju Justinijanovo pravo izriito propisuje. Miraz je u rimskom drutvu predstavljao jedan od vrlo vanih naina sticanja imovine. U izvorima su poznati tzv.lovci na miraze. Prema starom civilnom pravu, miraz je postajao vlasnitvo mua i nije bilo obaveze vraanja miraza nakon prestanka braka. Takvo stanje se postepeno izmijenilo. Poelo se uobiavati da mu prilikom uzimanja miraza daje obeanje, tzv.cautio rei uxoriae, putem posebne stipulacije kojom se obavezivao na povrat miraza uz postojanje posebne tube, tzv.actio rei uxoriae kojom bi mogao biti tuen za neispunjenje datog obeanja. Justinijanovo pravo odreuje da se miraz uvijek mora vratiti po prestanku braka, osim ako je do prestanka braka dolo eninom krivicom. Uvedena je zabrana otuivanja jo za trajanja braka italskih dotalnih zemljita. Da bi se uvrstila obaveza na vraanje miraza uveden je tzv. bignum tacitum po kojem ena ima zakonsko zalono pravo, zakonsku hipoteku nad cjelokupnom imovinom mua u pogledu osiguranja njenih zahtjeva za vraanje miraza. Justinijanovo pravo uvelo je pravilo da ena ostaje vlasnikom miraznih dobara i da kao takva ima na raspolaganju upotrebu rei vindicatio utilis. Postojao je obiaj da mu prije braka daje eni darove (donatio ante nuptias). U kasnije carsko doba darovanjem prije braka nazivalo se ono koje bi zarunik ili njegov pater familias davao zarunici u vidu sklapanja braka da se stvori imovina za trokove budueg braka, te da se opskrbi ena za sluaj razvoda ili mueve smrti. Imovina bi se prenosila na enu, ne odmah nego poslije razvoda ako ena nije kriva, te poslije smrti mua (u ovom sluaju donacija ima pripasti djeci, a ena na njoj konano ima samo pravo uivanja).

PATRIA POTESTAS Patria potestas je doivotna, velika i neograniena vlast pater familias-a nad osobama i porodinom imovinom. Ta vlast je postepeno ograniavana. U odnosu na osobe pod svojom vlau, pater familias je imao slijedea ovlatenja:

23

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Ius vitae ac necis pravo ivota i smrti, bilo putem kanjavanja djece, ubijanja ili izlaganja novoroenog djeteta. Prilikom odluivanja o ivotu i smrti, pater familias je prethodno morao sasluati miljenje kunog savjeta (consilium domesticum). Ius vendendi pravo prodaje i iznajmljivanja radne snage osoba pod njegovom vlau. Ovdje spada i prodaja djece. Po Zakonu XII ploa pater familias nakon tree prodaje gubi patriam potestatem. Ius vindicandi pravo traenja izruenja agnatskih srodnika koji se trenutno nalaze pod vlau treih lica. U tu svrhu je u starije doba sluila vindicatio filii, a po pretorskom pravu interdictum de liberis exhibendis, item ducendis. Davanje pristanka za sklapanje braka osobama alieni iuris. U imovinskom pogledu, patria potestas sastojala se u injenici da je patris familias jedini i iskljuivi vlasnik porodine imovine. Sva lica pod njegovom vlau nemaju imovinsko-pravne sposobnosti i sve to stiu, stiu za pater familias-a. Meutim, i na ovom planu je postepeno dolazilo do slabljenja vlasti pater familias-a i pojave tzv.imovinsko-pravnog osamostaljivanja osoba pod njegovom vlau. Prvo je sam pater familias poeo svojim sinovima davati na upravu i koritenje odreenu imovinsku masu peculium profecticium. Dalje imovinsko-pravno osamostaljivanje ilo je kroz ustanovljavanje novih oblika pekulija kao to su peculium castrense - imovina koju je sin stekao u vojnoj slubi sada bi predstavljala posebno vlasnitvo samog sina, a sin je tom imovinom mogao i oporuno raspolagati. Peculium quasi castrense predstavlja imovinu koju je sin stekao obnaanjem javnih slubi, crkvenih zvanja ili slobodnih profesija (npr.advokat). Bona materna imovina koju je sin dobivao od majke i majinih srodnika. Svi ovi posebni oblici imovine sina su oznaavani zajednikim imenom bona adventitia. Nad tom imovinom pater familias je imao samo pravo uivanja i upravljanja, dok je vlasnik te imovine bio sin.

POSTANAK I PRESTANAK PATRIE POTESTAS Patria potestas je nastajala roenjem, arogacijom, adopcijom i legitimacijom. Arogacija predstavlja akt usvojenja osobe sui iuris. To je izuzetno vaan statusni in putem kojeg su cjelokupne porodice, obino porodice bez nasljednika, dobrovoljno dolazile pod vlast pater familias-a neke druge porodice. Na vanost ovog akta ukazuje injenica da se obavljao pred narodnim skuptinama. Adopcija je usvojenje osobe alieni iuris. Ona je proizvodila manje vane statusno-pravne uinke od arogacije. Izvravana je kroz dvostruki pravni posao predstavljen u trokratnoj prividnoj prodaji, odnosno aktu, odnosno aktu emancipacije (oslobaanja) ispod vlasti dotadanjeg pater familias-a, na to bi se nadovezivao novi posao, tzv.in iure cesija, kojom bi bila uspostavljena vlast novog pater familias-a. Poto je adopcija obino trebala da zamijeni prirodni roditeljski odnos, uvedena je vremenska razlika izmeu adoptanta i adoptiranog u trajanju od 18 godina. Legitimacija predstavlja akt pozakonjenja djece roene van braka. Mogla je biti izvrena na slijedee naine: Legitimatio per subsequens matrimonium, tj.pozakonjenje vanbrane djece naknadnim sklapanjem braka izmeu njihovih roditelja. Legitimatio per oblationem curiae akt pozakonjenja vanbranog sina njegovim upisom u liste dekuriona ili pozakonjenje vanbrane kerke njenom udajom za dekuriona. Dekurioni su bili lanovi gradskih vijea koji su imali velike obaveze prema dravi u pogledu naplate dravnih poreza. Oni su odgovarali cjelokupnom svojom imovinom za sluaj da gradska zajednica nije uspjela naplatiti utvreni godinji iznos poreza.

24

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Legitimatio per rescriptum princips akt ozakonjenja vanbrane djece posebnom odlukom cara, u naroito opravdanim sluajevima kada nije postojala mogunost naknadnog sklapanja braka vanbranih roditelja. Patria potestas prestajala je: 1. Smru pater familias-a. Nakon smrti patris familias, sinovi (i unuci ako im je otac ve umro), postaju sui iuris, te se porodica cijepa na toliko novih porodica koliko je bilo sinova. ena in manu takoe postaje sui iuris, ali pada pod tutorstvo. 2. Sa capitis deminutione oca ili sina porodice. Po capitis deminutio maxima obojica gube svaku pravnu sposobnost, po media gube sposobnost za ius civile, a po minima raskida se meu njima agnatska veza. 3. Emancipatio. Otac je mogao i sam otpustiti sina iz patriae potestatis pravnim poslom koji se zove emancipatio, iz razloga osamostaljivanja sina iz dosadanje vlasti, po poznatoj formi iz Zakonika XII ploa o trokratnoj prodaji sina koji tako definitivno izlazi iz oinske vlasti. Otac bi sina prodavao nekom prijatelju koji bi ga svaki put manumisijom oslobodio iz mancipiuma. Nakon prvog i drugog osloboenja sin bi ponovo potpadao pod raniju patriam potestatem. Nakon tree manumisije, sin bi postao osoba sui iuris. Da bi treu manumisiju izvrio otac, i time stekao kvazipatronatska prava nad sinom, prividni kupac bi sina remancipirao ocu nakon tree manumisije, da ga ovaj manumitira. Za emancipaciju keri i unuka bila je dovoljna jednokratna prodaja.

TUTORSTVO (TUTELA) Tutorstvo je institucija starateljstva. Starateljstvo predstavlja poseban oblik drutvene pomoi osobama koje iz nekih razloga nisu uope imale, ili su imale djeliminu poslovnu sposobnost. Postojala su 2 oblika tutorstva (tutela): - tutela impuberum tutorstvo nad nedoraslim - tutela mulierum tutorstvo nad enama. Pod tutorstvo nad nedoraslim osobama ulazile su nedorasle muke osobe sui iuris. Postoje slijedei oblici tutorstva nad nedoraslim: 1) Tutela legitima, ili zakonsko tutorstvo, gdje se za tutora neke osobe postavlja njegov najblii srodnik. Postojalo je pravilo da je red pozivanja na tutorstvo identian sa redom pozivanja na nasljedstvo i to slijedeim redoslijedom: sui heredes, proximus agnatus i gentili. Ovako postavljeni tutor nije se mogao odrei tutorske dunosti, ali je mogao izvrenje tih dunosti prenijeti na neku drugu osobu putem akta in iure cessio. 2) Tutela testamentaria predstavlja postavljanje tutora od strane ostavioca u njegovom testamentu. Ovako postavljeni tutor se putem akta abdikacije mogao odrei svoje dunosti, ali ve preuzetu dunost nije mogao prenijeti na drugu osobu. 3) Tutela dativa tutora nekoj osobi postavlja oblasni dravni organ, najee pretor. Ovako odreeni tutor nije mogao izvriti abdikaciju, niti je na drugog mogao prenijeti izvrenje tutorskih ovlatenja. Osnovni zadatak tutora je da savjesno upravlja tienikovom imovinom. Njegov tienik se nazivao pupil. U upravljanju tienikovom imovinom tutor je zakljuivao pravne poslove u svoje ime, a za raun tienika. Ovdje se radi o posebnom obliku posrednog zastupanja. Drutvena praksa je obilovala primjerima razliitih zloupotreba tutorskih ovlatenja. Zbog toga su uvedena odreena ogranienja djelatnosti tutora, npr.zabrana otuenja nekretnina bez prethodno pribavljenog odobrenja magistrata. Uvodi se itav niz tubi kojima se mogao reprimirati tutor koji nije savjesno obavljao svoje dunosti. Uvedena je deliktna tuba sa nazivom accusatio suspecti

25

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
tutoris koja je sluila za uklanjanje testamentarno postavljenog tutora koji je uinio pronevjeru tienikove imovine. Ova tuba je ulazila u skupinu tzv.actiones populares ili popularnih narodnih tubi, za ije je podizanje bio aktivno legitimiran svaki punoljetni rimski graanin. Ustanovljena je actio rationibus distrahendis koju je mogao podii sam pupil, za sluaj zloupotrebe zakonski postavljenog tutora. Ova tuba bila je usmjerena na naknadu dvostrukog iznosa prouzrokovane tete. Pored ovih penalnih tubi, kasnije je uvedena jedna generalna tuba iz tutorstva actio tutele, koja se mogla upotrijebiti ne samo za sluajeve zloupotreba tutora, ve i za sluajeve neurednog voenja poslova tutora. Osuda po ovoj tubi je za sobom povlaila infamin. Po zavretku tutorstva, tutor je bio duan podnijeti tieniku detaljan izvjetaj i prenijeti na nje ga sva prava i obaveze proistekle iz tutorskog upravljanja tienikovom imovinom. Osnovni naini prestanka tutorstva su: punoljetstvo tienika ili njegova smrt, kao i smrt ili capitis deminutio njegovog tutora. Usljed patrijarhalnog gledanja rimskog drutva na poloaj ene, kao i usljed izraene porodine vlasti pater familias-a, dugo vremena je ena u rimskom drutvu bila pod doivotnim tutorstvom. Meutim, poloaj ene pod tutorstvom bio je veoma specifian u odnosu na druga lica pod tutorstvom. ena je imala iru slobodu djelovanja. Npr. egzistira poseban oblik upostavljanja eninog tutora pod nazivom tutela optiva po kojoj mu eni daje mogunost da sama bira svog tutora. To je postizano kroz jednu komplikovanu pravnu operaciju. Prvo je dolazilo do sk lapanja prividnog braka, tzv.coemptio fidutiaria, da bi potom ena bila predata u mancipium osobe koja joj je trebala biti tutor. Dobar dio poslova je ena mogla obavljati samostalno, dok joj je sao za neke najvanije pravne poslove bila potrebna saglasnost tutora (auctoritas tutoris). Odobrenje tutora je traeno za slijedee poslove: otuenje res mancipi, oslobaanje roba, pravljenje oporuke itd. Sa slabljenjem vlasti pater familias-a i sve jaim isticanjem znaaja krvnog srodstva, ustanova tutorstva nad enama postepeno je nestala iz prakse, tako da se u Justinijanovom pravu ona vie ne spominje. SKRBNITVO (CURA) Skrbnitvo je zajedniki naziv za vie institucija kojima je zajedniki cilj zatita imovinskih interesa osoba bez poslovne sposobnosti, ili osoba sa umanjenom poslovnom sposobnou. Rimsko pravo poznavalo je 3 osnovna oblika skrbnitva: cura furiosi cura prodigi cura minorum

Cura furiosi je skrbnitvo nad duevno bolesnim osobama. Te osobe su apsolutno poslovno nesposobne jer usljed svog ps ihikog stanja ne mogu shvatiti znaaj svojih postupaka. Nemaju sposobnost da upravljaju svojom imovinom, jer nemaju pravno relevantnu volju. Kod pojedinih kategorija duevno bolesnih osoba mogu se pojaviti odreeni krai vremenski periodi u kojima njihova svijest dobiva sposobnost pravilnog razluivanja, te se sa pravnog aspekta pravni poslovi koje bi oni u tim tzv.svijetlim trenucima ili lucida intervala bili pravno valjani. Oblici postavljanja skrbnika nad duevno bolesnim osobama su identini sa oblicima postavljanja tutora nad nedoraslim (legitima, testamentaria, dativa). Cura prodigi je skrbnitvo nad rasipnikom. Rasipnik je osoba koja neumjereno i nekontrolisano otuuje svoju imovinu i na taj nain dovodi u opasnost egzistenciju njegovih najbliih i osoba za ije podizanje je bio odgovoran. Rasipnik je bio djelimino poslovno sposoban. Mogao je samostalno zakljuivati one pravne poslove koji su mu donosili korist i uveliavali njegovu

26

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
imovinu, npr.prihvat miraza darovanja, dok je za poslove kojima je otuivao svoju imovinu ili kojima je stavljao teret na svoju imovinu morao imati odobrenje svog skrbnika. Cura minorum je skrbnitvo nad doraslim maloljetnicima ili minorima, odnosno osobama u ivotnoj dobi izmeu 14 i 25 godina. Zakonom lex platoria se zabranjivalo zakljuivanje pravnih poslova sa osobama mlaim od 25 godina bez odobrenja njegovog skrbnika. Na ovaj nain je granica punoljetstva pomjerena sa 12-14 na 25 godina. U poetku se skrbnik postavljao za svaki pojedinani pravni posao, tzv.curator ad certam causam, da bi kasnije bila uvedena institucija generalnog skrbnika koji je mogao biti postavljen samo na izriit zahtjev minora. Kurator je mogao davati svoju saglasnost i naknadno na ve zakljuene pravne poslove od strane minora. Za razrjeenje meusobnih odnosa skrbnika i minora ustanovljena je posebna tuba actio negotiorum directa i contracta. Pored ovih, tzv.redovnih oblika skrbnitva, rimsko pravo poznavalo je i tzv.vanredne oblike skrbnitva, kao to su: - cura absentis ili skrbnitvo za odsutnu osobu; - cura ventris ili skrbnitvo nad embrionom; - cura bonorum, skrbnitvo nad imovinom iz odreene ostavine u procesu do okonanja procesa nasljeivanja.

PODJELE STVARI Stvari su prostorno podijeljeni dijelovi vanjske prirode, dostupni ljudima. Odo prvobitno odreenje pojma stvari kasnije e biti proireno, tako da e se pod stvarima podrazumijevati sve ono to moe biti predmetom pravnih odnosa, sve ono to moe ulaziti u neiju imovinu. Pojam stvar sa pravnog aspekta nije identian sa pojmom stvari u nekim drugim, prvenstveno biotehnikim naukama. Pravo je izgradilo sopstvene socijalno-privredne kriterije u odreivanju pojma i izvrenju razliitih podjela stvari. Rimsko pravo je izgradilo slijedee podjele stvari: - res corporales i res incorporales, odnosno tjelesne i netjelesne stvari. Rimski pravnik Gaj je tjelesne stvari oznaio kao stvari koje se mogu fiziki dotai, dok se kao netjelesne stvari uzimaju tzv.prava npr.plodouivanje usus fructus, ostavina ili nasljedstvo. res in commercio i res extra commercium, odnosno stvari u pravnom prometu i stvari koje su izuzete iz pravnog prometa. Najvei dio stvari nalazi se u pravnom prometu. One se dijele na res mancipi i res nec mancipi u prvo spadaju robovi, stoka (goveda, mazge, konji i magarci) i 4 najstarije poljske slunosti puta i vodovoda. Sve ostale stvari bile su res nec mancipi, npr.sitna stoka, novac, razne pokretne stvari i provincijalna zemljita. Pravna razlika izmeu res mancipi i res nec mancipi sastojala se u nainu prenoe nja prava vlasnitva na njima. Na res mancipi vlasnitvo se moglo prenositi samo formalistikim aktom mancipacije (pred 5 svjedoka) ili in iure cesije (u obliku prividne parnice pred magistratom). Res nec mancipi mogle su se prenositi neformalnom predajom. Dio stvari je iz razliitih razloga izuzet iz stvarnog prometa. Osnovi izuzea mogu biti dvojaki: 1) res extra commercium humani iuris neke stvari koja po pravnom poretku treba da slue zadovoljavanju potreba svih, ili veine ljudi, izuzimaju se iz pravnog prometa. To su res communes omnium (kao npr.zrak, tekua voda, more, morska obala) i res publicae, odnosno stvari koje se nalaze u vlasnitvu rimske drave (npr.javni trgovi, putevi, javne rijeke, stadioni itd). 2) res extra commercium divini iuris, u koje se ubrajaju: res sacre stvari posveene kultu boga (npr.hramovi i stvari za obavljanje religioznog rituala), res religiosae stvari posveene kultu pokojnika, res sancte gradske zidine, gradska vrata. res mobiles i res immobiles, tj.pokretne i nepokretne stvari. Nepokretne stvari se ne mogu premjetati. To je zemlja, sa svim to je na njoj sagraeno ili usaeno (zgrade, drvee, usjevi

27

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
itd). Pravni reim prenosa vlasnitva je za nepokretne stvari uvijek stroije postavljen. Pokretne stvari su one koje se mogu premjetati, a da se ne promijeni sutina stvari. Tu spadaju i stvari koje se same kreu (robovi i ivotinje). Bitno je napomenuti da se sa aspekta savremenog prava avion i brod smatraju nepokretnim stvarima. Za njih postoje tzv.registri aviona i brodova jer su to stvari od velike vrijednosti. res fungibiles i res non fungibiles, odnosno zamjenjive i nezamjenjive stvari. Zamjenjive stvari su one koje svoj individualitet u pravnom prometu dobivaju putem mjerenja, vaganja i brojanja (npr.ito, vino, tkanina, brano itd). Za zamjenjive stvari vailo je pravilo genera non pereum ili nita ne propada. Ovo pravilo nalazi znaajnu primjenu u obveznom pravu, gdje se ugovorna strana ukoliko je duna predati generiku (zamjenjivu) stvar, ne moe pozivat i na propast te stvari kao eventualni osnov neispunjenja obveze. Nezamjenjive stvari oznaene su terminom species. To su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju prema svojim strogo odreenim individualiziranim osobinama. Ukoliko doe do propasti species-a kod prodavca bez njegove krivice, teret propasti e pasti na kupca prema pravilu: periculum est enctoris. Primjer speciesa je umjetnika slika odreenog autora. res consumptibiles i res non consumptibiles, tj.potrone i nepotrone stvari razlikuju se prema tome da li se nakon prve namjenske upotrebe unitavaju ili ne. Potrone stvari npr.su vino, ito, ali i novac jer se davanjem on troi ekonomski i za biveg vlasnika prestaje mogunost njegove ponovne upotrebe. Justinijan je uveo i treu kategoriju stvari koje se upotrebom samo pogoravaju, npr.odijela. Podjela na potrone i nepotrone stvari vana je npr. kod posudbe, gdje stvar mora biti vraena nakon odreenog vremena, te samim time mora biti nepotrona. djeljive i nedjeljive stvari pravno djeljive su stvari koje se mogu rastaviti na vie istovrsnih dijelova, a da se pri tome ne umanji njihova vrijednost. Dijelovi i dalje treba da ispunjavaju jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr.zemljita. Ova klasifikacija posebno je znaajna kod suvlasnitva i obveza sa vie vjerovnika i vie dunika. jednostavne stvari, sastavljene stvari i skupine stvari Jednostavne stvari su takve stvari koje po uobiajenom shvatanju predstavljaju jedinstvo. To su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju onakve kakve se pojavljuju i u prirodi (npr.ivotinje, biljke, robovi). Sastavljene stvari nastaju spajanjem vie jednostavnih stvari u novu cjelinu, koje tim spajanjem gube svoju samostalnost jer objektom prava postaje samo nova cjelina (npr.kameni zid ili kua). Ranija prava na dijelovima ne prestaju definitivno, ve samo miruju dok cjelina postoji. Rastavljanjem cjeline ta prava ponovo oivljavaju. (Npr.tua greda ugraena u kuu vlasnitvo je vlasnika kue dok kua postoji. Ruenjem kue pravo vlasnika na njegovu gredu ponovo oivljava). Skupine stvari sastoje se od stvari koje su fiziki odvojene, ali se zbog odreene svrhe u pravnom prometu pojavljuju kao cjelina (npr.stado ovaca, roj pela i sl). Bitno je istai da se posjed ne ostvaruje na skupini, ve na svakoj pojedinanoj stvari. glavna stvar i pripadak (pertinencija) Pripadak je samostalna, fiziki odvojena stvar koja po uobiajenim shvatanjima prometa trajno slui potrebama neke druge stvari, glavne stvari. Vaio je princip accesorum sequitur principale ili pripadak dijeli pravnu sudbinu glavne stvari (npr.gudalo je pripadak violine). plodonosne stvari i plodovi Plodonosne stvari su takve stvari koje u odreenim vremenskim ciklusima daju prinose, odnosno plodove. Sa pravnog aspekta razlikujemo 2 vrste plodova: fructus naturales ili prirodni plodovi i fructus civiles ili civilni plodovi. Prirodni plod postaje samostalni objekt prava tek nakon odvajanja od plodonosne stvari. Do tog momenta predstavlja sastavni dio plodonosne stvari. U razrjeavanju vanih pitanja naknade i povrata, odnosno vraanja plodova, pravo razlikuje slijedee vrste prirodnih plodova: a) fructus pendentes ili visei plodovi b) fructus separati ili odvojeni plodovi c) fructus percepti ili ubrani plodovi

28

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
d) fructus percipiendi ili plodovi koji su trebali biti ubrani, ali to nije uinjeno e) fructus extantes ili ubrani plodovi koji nisu potroeni do odreenog trenutka i f) fructus consumpti ili potroeni plodovi. Civilni plodovi predstavljaju prinose koje stvar daje njenim stavljanjem u pravni promet, npr.kamata, najamnina, zakupnina itd.

POJAM I VRSTE POSJEDA Posjed nije pravo. Mora se strogo razlikovati od prava vlasnitva. Posjed je faktiko stanje, faktika vlast na tjelesnoj stvari, neovisno od toga da li posjednik ima neko pravo na toj stvari. Obino je vlasnik stvari istovremeno i posjednik. Meutim, neko moe biti posjednik a da nije vlasnik stvari i obrnuto. Posjed je injenica koja ima odreene posljedice u pravu, pa se zbog toga kae da je posjed pravna ili jursitika injenica. Posjed proizvodi slijedee posljedice u pravu: Posjed moe predstavljati osnovu za sticanje prava vlasnitva. Primjer je uzukapija, gdje injenica posjedovanja stvari kroz zakonom odreeno vrijeme, pod odreenim pretpostavkama moe dovesti do sticanja civilnog vlasnitva. U vlasnikoj parnici posjednik kao tueni ima mnogo povoljniji poloaj nego tuitelj. Posjednik kao tueni nije duan nita da dokazuje, dovoljno je samo da porie navode tuitelja i ukoliko tuitelj ne bi dokazao svoje pravo vlasnitva, tueni posjednik i dalje ostaje u posjedu stvari. Poznata je izreka u pravu: beati posidentes bolje posjednik nego vlasnik tuitelj. Ovdje se eli naglasiti privilegiranost poloaja posjednika. Trea i najvanija posljedica posjeda ogleda se u tome to je posjed dobio samostalnu pravnu zatitu putem posjedovnih interdikata.

Posjed se sastoji iz 2 elementa: corpus i animus. Corpus predstavlja objektivni element posjeda, a to je faktika vlast na tjelesnoj stvari. Animus (animus possidendi) predstavlja subjektivni element posjeda, a sadran je u volji posjednika da stvar posjeduje za sebe. Ova 2 elementa posjeda su kumulativno postavljena, znai moraju oba egzistirati da bi posjed egzistirao. Gubitkom jednog elementa posjed prestaje. Pravna nauka je izvrila klasificiranje posjeda na slijedee naine: a) Possessio ad interdicta ili juristiki posjed je posjed koji sadri oba pomenuta elementa i zatien je posjedovnom interdiktnom zatitom. b) Possessio naturalis ili detencija (dranje) ili izvedeni posjed, predstavlja faktiku vlast na tjelesnoj stvari, bez animus possidendi. Ovdje neko dri stvar za nekog treeg, ne za sebe. Posjednik je taj trei, a onaj kod kojeg je stvar je samo detentor. Npr.zakupac, najmoprimac, depozitar su osobe koje su stvar preuzele od treeg, po osnovu nekog pravnog posla. Detentor ne uiva posjedovnu zatitu, osim u 3 posebna izuzetka predstavljena u: zalonom vjerovniku kojem je stvar predata u pignus, prekaristi, tj.osobi kojoj je stvar predata na koritenje do svakodobnog opoziva i sekvestru, tj. osobi kojoj dvije stranke u sporu povodom neke stvari predaju spornu stvar da je sekvestar uva za vrijeme spora sa dunou da je preda osobi koja je pobijedila u sporu. Bitno je napomenuti da infantes (osobe do 7 godina starosti) i duevno bolesne osobe mogi biti samo detentori, a ne i posjednici jer nemaju pravno relevantnu volju. c) Possessio vitiosa i possessio non vitiosa Viciozan (pogrean) je onaj posjed koji je steen vi, clam i precario, odnosno silom, prevarno ili prekarist na opoziv ne vraa stvar. Kriterij vicioznosti poseban znaaj ima u postupku interdiktne zatite. d) Possessio bonae fidei i malae fidei, odnosno poteni i nepoteni posjed. Bonae fidei possessor stie posjed od nevlasnika, a ne zna za tu injenicu. Nalazi se u oprostivoj zabludi, a istovremeno je ubijeen u zakonitost svog sticanja. Malae fidei possessor je posjednik koji zna za nevaljanost svog sticanja ili bi za nju morao znati. Ovo razlikovanje ima posljedicu kod

29

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
sticanja vlasnitva uzukapijom, kod rjeavanja pitanja vraanja plodova i naknade trokova u vlasnikoj parnici. e) Quasi possessio ili posjed prava predstavlja situaciju u kojoj se pojedinac faktiki ponaa kao da je ovlatenik nekog prava, faktiki vri radnje koje ine sadraj ovlatenja nekog prava, a da ustvari nema to pravo. Npr.kada neko uzima vodu sa tueg izvora i ponaa se kao da ima slunost aquaductus. Takvo lice je takoe zatieno putem osobenih interdikata, tzv.interdicta utilia.

STICANJE I GUBITAK POSJEDA Posjed se stie ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa, tj. corpore et animo. Sticanje corpus-a sastoji se u sticanju fizike vlasti na tjelesnoj stvari. U poetku se traila tzv.materijalna aprehenzija stvari, tj.uzimanje stvari u ruke, da bi se to shvatanje kasnije proirilo i trailo dovoenje stvari u takvu poziciju da osoba posjednik ima mogunost iskljuivog raspolaganja sa stvari. Razlikuje se originarno (neposredno) i derivativno (posredno) sticanje posjeda. Originarno sticanje posjeda bilo je nezavisno od volje (ili protiv volje) prethodnog posjednika (npr.kod okupacije). Derivativno sticanje posjeda vri se u sporazumu sa prethodnim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku. Takav prenos posjeda zove se tradicija (traditio), a izvrava se prostom predajom odreene stvari iz ruke u ruku. U poetku se ova predaja doslovno tumaila i zahtijevala, da bi kanije u ovom domenu bila uvedena i liberalnija shvatanja. Da bi se izvrila predaja zemljita, bilo je neophodno da otuivalac i sticatelj zajedno stupe na zemljite, da otuivalac pokae granice zemljita i d izjavu o predaji posjeda zemljita. Kasnije je uvedena tzv. traditio longa manu (tradicija duge ruke), gdje je bilo dovoljno da otuivalac sa oblinjeg tornja ili uzvienja stjecatelju pokae zemljite, uz davanje izjave o predaji posjeda. Tzv.simbolika tradicija je poseban oblik tradicije, gdje predaja kljueva npr.stana ili skladita zamjenjuje predaju same stvari. Traditio ficta je oblik predaje posjeda putem predaje pismene isprave koja sadri izjavu o predaji posjeda. Traditio brevi manu i constitutum possessorum predstavljaju specifine oblike tradicije kod kojih ne dolazi do promjene vanjskog faktikog odnosa prema stvari, a pri emu se mijenja osnov posjedovanja stvari. U traditio brevi manu npr.zakupac stana, detentor, postaje posjednikom po osnovu sklopljenog ugovora o kupoprodaji datog stana. On na osnovu tog ugovora naknadno stie animus i tako postaje posjednik. Constitutum possessorum predstavlja sluaj gdje posjednik po nekom pravnom osnovu (najee ugovor o prodaji) postaje detentor. Npr. dosadanji vlasnik prodaje stan, a istovremeno zakljuuje ugovor o zakupu tog istog stana i u njemu dalje stanuje kao zakupnik (detentor). Bitno je spomenuti naelo nemo sidi irse causam possessionis mutare potest niko ne moe svojevoljno mijenjati osnov svog posjedovanja. Volja za promjenom osnova posjedovanja mora biti izriito izraena, oitovana zakljuivanjem nekog pravnog posla. Posjed traje dok traju njegova 2 elementa, koja moraju istovremeno i u svakom momentu egzistirati. Postoje neki izuzeci, npr.kod posjedovanja sezonskih panjaka koji se koriste u odreenim periodima godine. Njihov posjed se odrava solo animo (samo voljom-animusom) da se ti panjaci i dalje koriste iako corpus izostaje tokom veeg dijela godine. Posjed prestaje gubitkom jedne ili obje njegove pretpostavke (corpus i animus). Smatra se da postoji faktika vlast na stvari (corpus) ako posjednik uvijek ima mogunost praktinog

30

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
raspolaganja njome, tako da se istom moe sluiti kad god hoe. Faktika vlast (corpus) prestaje ako se stvar uniti, izgubi (trajno), ako bude ukradena (clam) ili silom oteta (vi). ZATITA POSJEDA Posjed je bio zatien posjedovnim interdiktima, posebnim posjedovnim parnicama. Interdikti su uvjetni nalozi koje na zahtjev jedne ili obje strane izdaje pretor, odreujui kako se stranke imaju ponaati u konkretnom sluaju. Interdiktna zatita ima za cilj uspostavljanje mirnog stanja u drutvu. U interdiktnoj zatiti iskljueni su svi tzv.petitorni prigovori, odnosno iskljueno je pozivanje na pravo. Kriteriji interdiktne zatite su razliiti od kriterija pravne zatite. Npr. pod odreenim uslovima i sam vlasnik stvari moe izgubiti interdiktnu parnicu zbog toga to nije odluujui momenat da li je neko vlasnik sporne stvari. Meutim, interdiktna zatita je privremena zatita. Tu se titi postojee stanje, dok e se konana sudbina stvari razrijeiti tek u vlasnikoj parnici koja se pokree vlasnikom tubom rei vindicatio. Ali, interdiktna zatita je vrlo efikasna. Poto je interdiktna parnica bila vrlo skupa, stranke su se veoma rijetko uputale u rizik da eventualno izgube parnicu, jer su tada morale puno platiti, pa su se najee povinovale nalozima pretora. O razlozima uvoenja interdiktne zatite postoje mnogobrojne teorije. Najprihvatljivija je ona koja za taj razlog uzima potrebu ouvanja javnog reda i sigurnosti nekog poretka u drutvu. Interdikti su se dijelili u 2 skupine: interdicta retinendae possessionis i interdicta recuperandae possessionis. Interdicta retinendae possessionis titili su posjed od smetanja. U ovu skupinu spadaju interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. Interdictum uti possidetis sluio je za zatitu posjednih nekretnina i kod njega je kriterij zatite bio izraen u pravilu da se titi posljednji neviciozni posjednik. Stranka koja je posjed oduzela viciozno titi se samo prema treim licima, a ne prema onom od koga je posjed viciozno oduzet jer je u interdiktu sadrana exceptio vitiosae possessionis. Dakle, interdiktom se titi posljednji neviciozni posjed, pa e onaj koji je na viciozan nain stekao posjed morati taj posjed vratiti, bez obzira to je npr. ba on u asu izdavanja interdikta bio posjednik i zatraio interdiktnu zatitu. Interdictum utrubi je sluio za zatitu pokretnih stvari. Kriterij zatite kod ovog interdikta bio je izraen u pravilu da zatitu uiva onaj posjednik koji je u zadnjoj godini dana od dana izdavanja interdikta due vrijeme posjedovao spornu stvar. Pravni uinci upotrebe interdikta sastojali su se u zabrani daljeg ometanja posjednika, davanju obeanja da se smetanje nee ponoviti, tzv.cautio de amplius non turbando i naknada prouzrokovane tete. Interdicta recuperandae possessionis su sluila za povratak ve oduzetog posjeda. To su bile interdicta simplicia, odnosno ovi interdikti bili su usmjereni protiv samo jedne stranke, protiv onog ko je oduzeo posjed stvari. Ovdje spadaju interdictum de vi, interdictum de vi armata i interdictum de precario. Interdictum de vi je sluio za povrat silom oduzetog posjeda. Rok za podizanje ovog interdikta je bio godina dana, a na njega je bilo dozvoljeno uloiti prigovor vicioznosti. Interdictum de vi armata sluio je za povrat posjeda koji je bio oduzet tzv.kvalificiranim oblikom sile, gdje je npr.posjed oduzet uz upotrebu oruja ili je za oduzimanje posjeda bila organizovana i upotrijebljena grupa ljudi. Za podizanje ovog interdikta nije bilo ogranienja rokom od godinu dana i na ovaj interdikt se nije mogao uloiti prigovor vicioznosti. Interdictum de precario je podizan protiv prekariste koji nije vratio posjed stvari na zahtjev. Justinijanovo pravo izvrilo je reorganizaciju interdiktne zatite posjeda. Zadralo je 2 osnovne skupine interdikta, ali je u njihovim okvirima izvrilo izmjene. U okviru interdicta retinendae possessionis zadrana su oba interdikta za koje je uveden jedinstveni kriterij zatite prema kome se

31

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
titi posljednji neviciozni posjednik. U okviru skupine interdicta recuperandae possessionis uveden je jedinstveni interdikt interdictum unde vi na koji nije bila dozvoljena upotreba prigovora vicioznosti. Dalje reforme Justinijana ogledaju se u tome to su interdikti dobili naziv posjedovne tube, a posjedovna zatita se daje u redovnom sudskom postupku.

POJAM I VRSTE STVARNIH PRAVA Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureuju odnosi izmeu ljudi povodom stvari. To je jedan drutveni odnos regulisan pravom, koji se vrlo esto u svakodnevnom ivotu izjednaava sa faktikim odnosom izmeu ovjeka i stvari. Stvarna prava ulaze u grupu tzv.imovinskih prava, zajedno sa obveznim i nasljednim pravom. Bitno je uoiti razlike izmeu stvarnog i obveznog prava. Predmet stvarnog prava je stvar (res), a predmet obveznog prava je radnja ili inidba. Stvarna prava su apsolutna. Djeluju prema svim treim licima, dok su obvezna prava relativna prava obvezni odnos nastaje izmeu tano odreenih osoba (npr.ugovor). Stvarno pravo trai pasivan odnos treih lica prema stvarnopravnim ovlatenjima, dok obvezno-pravni odnos trai aktivno uee, aktivno injenje sudionika obveznog odnosa. Stvarna prava su trajna, dok obvezna prava obino traju krae vrijeme (npr. u kupoprodajnom ugovoru obvezni odnos je trajao nekoliko sekundi). Stvarna prava su zatiena stvarno-pravnim tubama actiones in rem, a obvezna prava su zatiena obvezno-pravnim tubama ili osobnim tubama actiones in persona. U rimskom pravu postojalo je 5 stvarnih prava: pravo vlasnitva, kao najvanije i najsveobuhvatnije stvarno pravo i 4 stvarna prava na tuoj stvari tzv.iuria in re aliena u koja se ubrajaju slunosti (servitutes), zalono pravo, emfiteuza i superficies.

POJAM I VRSTE VLASNITVA Vlasnitvo je najvanije i najire stvarno pravo koje uiva apsolutnu pravnu zatitu. Rimsko pravo nije izgradilo pojam prava vlasnitva. Terminoloki ga je odreivalo kao dominium, a kasnije proprietas. Vlasnitvo se odreuje kao pravna vlast na odreenoj stvari koju trea lica moraju potivati. Nauka je vlasnika ovlatenja predstavila kroz tzv.3 osnovna elementa vlasnitva: 1. Usus ili uti 2. Usus fructus ili frui 3. Abusus ili abuti Usus predstavlja ovlatenje ekonomskog iskoritavanja stvari. Usus fructus je ire ovlatenje, koje pored iskoritavanja stvari podrazumijeva i crpljene plodova ako je stvar plodonosna. Abusus predstavlja ovlatenje neogranienog raspolaganja sa stvari koje see do prava unitenja stvari. U pogledu ovih vlasnikih ovlatenja vrijedi princip elastinosti (ius recadentiae). Vlasnik moe prva 2 elementa (usus i usus fructus) nekim pravnim poslom prenijeti na tree lice za odreeno vrijeme, nakon ega e ta ovlatenja njemu biti ponovo vraena, npr.izdavanjem poslovnog prostora na godinu dana prenosi se usus i usus fructus na zakupnika. Po prestanku ugovora ta ovlatenja e biti ponovo vraena vlasniku. Jedino tree ovlatenje (abusus) ne moe biti preneseno na tree lice, poto se prenosom tog ovlatenja prenosi i samo pravo vlasnitva. Samo izuzetno abusus moe na tree lice prenijeti neko ko nije vlasnik stvari, npr.zaloni vjerovnik koji moe prodati zaloenu stvar, a da nee odgovarati za pravne i faktike nedostatke stvari.

32

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Vlasnitvo ne moe biti vremenski ogranieno, shodno principu da su stvarna prava trajna prava. Rimsko pravo je poznavalo 4 vrste vlasnitva: 1. 2. 3. 4. Civilno ili kviritsko vlasnitvo (dominium ex iure Quiritium); Pretorsko ili bonitarno vlasnitvo; Provincijsko vlasnitvo i Peregrinsko vlasnitvo

Rimsko civilno vlasnitvo bilo je pristupano samo graanima sui iuris, a latini i peregrini su ga mogli stei samo ako su dobili posebnu privilegiju, tzv.ius commercii. Poto je ovo vlasnitvo starog civilnog prava, ono je bilo odreeno nekim formalnostima. Civilno pravo je za sticanje civilnog vlasnitva trailo ispunjenje slijedeih pretpostavki: a) Sposobnost stranaka b) Podobna stvar kao objekt vlasnitva c) Posebna forma za prenos prava vlasnitva. Tako se za stvari iz skupine res mancipi kao forma za prenos vlasnitva traila mancipacija i in iure cesija i ove pretpostavke su bile kumulativno postavljene. Pretorsko ili bonitarno vlasnitvo (in bonis habere) razvilo se krajem republike u doba razvijenijeg prometa, kad su nepraktini postali formalistiki naini prenosa kviritskog vlasnitva na res mancipi. Zato se esto dogaalo da se otuivanje na res mancipi vri neformalnom predajom (traditio). Po civilnom pravu, u takvom sluaju je sticatelj dobivao samo posjed stvari koji bi se po isteku uzukapionog roka pretvorio u kviritsko vlasnitvo. Tokom uzukapionog roka, sticatelj je po civilnom pravu bio bez zatite. Kviritski vlasnik mu je vlasnikom tubom mogao posjed oduzeti natrag, a u sluaju da tako steeni posjed padne u ruke nekog treeg, sticatelj nije mogao stvar potraivati jer nije bio kviritski vlasnik. Zbog toga je pretor pruio zatitu takvom sticatelju. Protiv kviritskog vlasnika koji bi rei vindikacijom zatraio povrat stvari pretor je sticatelju davao ekscepciju doli (prigovor prevare). Ako je stvar dola u posjed treih lica, pretor je sticatelju (bonitarnom vlasniku) davao petitornu tubu nazvanu actio Publiciana. U opisanim sluajevima sticatelj je bio u slinom poloaju kao civilni vlasnik, a stvar je time trajno dospjela u njegovu imovinu. On ju je drao in bonis habere, pa se taj odnos zove i bonitarno vlasnitvo. Provincijalno vlasnitvo javlja se sa teritorijalnim irenjem Rima. Formalno je vlasnitvo provincijalnih zemljita pripadalo dravi, ali oni kojima je drava ustupila takva zemljita na uivanje uz plaanje dabina (stipendium, tributum) stekli su na toj zemlji pravo koje se prenosilo i na nasljednike i titilo se akcijama in rem analognim rei vindikaciji. Prema tome, takvo vlasnitvo je materijalno bilo jednakog sadraja kao i dominium ex iure Quiritium, te se na kraju i oznaavalo kao dominium. Peregrinsko vlasnitvo Kada su peregrini postali pripadnici rimske drave, mada nisu mogli sticati kviritsko vlasnitvo, praetor peregrinus i provincijalni namjesnici titili su njihovu imovinu analogno kao i kviritsko vlasnitvo. Kada su konstitucijom cara Karakale svi slobodni stanovnici carstva dobili rimsko graanstvo, ova razlika je izgubila svoju raniju vanost. Konani rezultat tog razvoja bio je da Justinijanovo pravo poznaje samo jedan tip vlasnitva koji se oznaava kao dominium ili proprietas. Redovni nain njegovog prenoenja je traditio. SUVLASNITVO (CONDOMINIUM) Suvlasnitvo predstavlja odnos gdje vie lica imaju pravo vlasnitva na nepodijeljenoj stvari. Do suvlasnitva najee dolazi nasljeivanjem, kupovinom neke stvari od vie lica, mijeanjem nekih stvari itd. Svakom suvlasniku pripada tzv.suvlasniki dio koji se izraava u procentima, razlomcima. Taj dio se naziva idealni, alikvotni, zamiljeni dio. Suvlasnik na zajednikoj stvari

33

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
nema neki izdvojeni fiziki dio, ve u svakom fizikom dijelu te stvari on ima svoj idealni dio. Ti suvlasniki dijelovi mogu biti razliito odreeni, neko moe imati 30%, neko 20%, a suvlasniki dijelovi mogu biti i jednaki. Npr. ako su 3 brata naslijedila u jednakim suvlasnikim dijelovima kuu na 3 sprata, to ne znai da e svakom od njih pripasti po jedan sprat k ue, ve to znai da suvlasnici u svakom fizikom dijelu kue, u svakom crijepu, prozoru itd, imaju taj svoj idealni zamiljeni dio. Svaki suvlasnik moe slobodno i samostalno da raspolae svojim suvlasnikim dijelom. Moe da ga proda, pokloni, zaloi, da u miraz itd. Suvlasnik ne moe unititi svoj suvlasniki dio, ali ga se moe odrei. Suvlasnik u odnosu na cijelu stvar koja je predmet suvlasnitva moe samostalno, bez traenja saglasnosti drugih suvlasnika, preduzimati akte i radnje tzv. redovne, uobiajene upotrebe stvari. Npr.moe izvesti svoje ovce na ispau na zemljinu parcelu koja se nalazi u suvlasnitvu. Meutim, za neke druge akte, koji se tiu cijele stvari (npr.prodaja stvari, njeno zalaganje, poklanjanje, davanje u zakup), suvlasnik mora traiti saglasnost od ostalih suvlasnika. Justinijanovo pravo je uvelo princip veine po kojem suvlasnici iji suvlasniki dijelovi prelaze 50% mogu samostalno donositi odluke o predmetnoj stvari. Nastala je izreka condominium est mater ricsarum suvlasnitvo je majka svaa i sporova. Suvlasnike zajednice u principu traju kratko vrijeme. Svaki od suvlasnika moe pokrenuti parnicu za razvrgnue suvlasnike zajednice. S obzirom na cilj suvlasnike zajednice, za tu svrhu su mogle biti upotrijebljene slijedee tube: actio familiae erticunde tuba za razvrgnue suvlasnike zajednice nastale nasljeivanjem; actio finium regundorum tuba za razrjeavanje sporova oko mee izmeu zemljita i acio communi dividundo - tuba za razvrgavanje svih ostalih tipova suvlasnikih zajednica.

Tube za razvrgnue suvlasnike zajednice su u svojoj formuli sadravale tzv.ad iudicitio, prema kojoj je sudija imao vrlo iroka ovlatenja pri donoenju odluke o razvrgnuu suvlasnike zajednice. S obzirom na prirodu stvari koja je predmet suvlasnitva, sudija je mogao postupiti na razliite naine. Ukoliko je npr.predmet suvlasnitva bila djeljiva stvar, sudija bi najee izvrio fiziku podjelu stvari i pojedine fizike dijelove dodijelio u vlasnitvo dotadanjim suvlasnicima u srazmjeru sa njihovim suvlasnikim dijelovima. Ukoliko je predmet suvlasnitva nedjeljiva stvar, sudija je mogao naloiti prodaju stvari na javnoj drabi, a kupovnu cijenu podijeliti meu suvlasnicima u srazmjeri sa suvlasnikim dijelom, ili je mogao stvar dosuditi u vlasnitvo jednog od suvlasnika, sa obavezom tog suvlasnika da ostalim suvlasnicima nadoknadi novanu protuvrijednost njihovih suvlasnikih dijelova. OGRANIENJE VLASNITVA Potrebe praktinog ivota dovele su do odreenih ogranienja vlasnitva, naroito vlasnitva nekretnina. Takva ogranienja postojala su u interesu susjeda (tzv.susjedovno pravo) ili u javnom, odnosno opem interesu. Ogranienja u interesu susjeda postojala su ve u Zakoniku XII ploa, a znaajna su: a) Vlasnik poljoprivrednog zemljita morao je trpiti da grane sa susjedovog drveta prelaze na njegovo zemljite, ali samo u visini iznad 15 stopa. Nie grane mogao je sam posjei jer su mu zasjenjivale zemlju. Takoe je mogao ukloniti susjedovo drvo koje je irilo grane nad njegovom kuom, ukoliko to na njegov zahtjev ne bi uinio sam susjed. Mogao je isjei i korijenje koje bi prodrlo na njegovu stranu, posebno ako je ugroavalo temelje kue. b) Plodove koji s drveta padnu na susjedovo zemljite vlasnik drveta je mogao sabirati svakog treeg dana. Pretor je to proirio na sve plodove dajui u tu svrhu interdictum de glande legenda. c) Vlasnik susjednog zemljita mogao je sa actio aquae pluviae arcendae traiti da susjed ukloni naprave koje bi uzrokovale jae prodiranje vode na susjedovo (nie) zemljite. Justinijanovo pravo je detaljno propisalo regulisanje oticanja i odvoenja voda na tetu susjednog zemljita.

34

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
d) Vlasnik je morao trpiti tetne imisije (dim, prainu, paru, vodu, smrad, itd), ukoliko nisu prelazile granice normalnog uivanja zemljita i nisu bile prekomjerne. U suprotnom ih je mogao zabraniti. Meutim, vrlo problematino je pitanje utvrivanja dozvoljenih granica imisija. e) Zbog prolaza do neijeg groba, vlasnik je mogao biti prisiljen da uz odtetu ustupi takav prolaz preko svog zemljita. Dugo vremena je vladao princip qui iure suo utitur neminem legit onaj ko se koristi svojim pravom ne teti drugome. Meutim, na osnovu iskustva prakse izgraen je pojam zloupotrebe subjektivnog prava, odnosno pojam ikane, gdje se neko koristi svojim pravom ne u cilju ostvarivanja ovlatenja iz tog prava, ve u cilju nanoenja tete drugome. Ovaoj pojam je izgradila pandektna pravna nauka. Odreena ogranienja postojala su i u javnom interesu, posebno u carsko doba. Tako je posto jala ustanova eksproprijacije za javne potrebe, npr.za izgradnju vodovoda, ulica itd. U carsko doba postojali su propisi o zabrani ruenja zgrada u spekulativne svrhe (npr.radi prodaje materijala), zatim o graevinskom redu u velikim gradovima (npr.najvea dozvoljena visina zgrada) itd.

OKUPACIJA (OCCUPATIO) Postoje 2 naina sticanja prava vlasnitva: originarni i derivativni. Originarni ili izvorni nain sticanja obuhvata one akte koji se ne temelje na pravu svog prethodnika. Kada se govori o sticanju i prenoenju vlasnitva, potrebno je istai princip: nemo plus iuris ad alium transphere potest quam ipse haberet niko ne moe na drugoga prenijeti vie prava nego to sam ima. O originarne naine sticanja vlasnitva ubrajaju se okupacija (occupatio), nalaz blaga (thesaurus), prirataj (accessio), prerada stvari (specificatio), commixtio i confusio, sticanje plodova, usucapio, longi temporis prescriptio i longissimi temporis prescriptio. Okupacija je sticanje vlasnitva na stvarima koje ne pripadaju nikome, a vri se uzimanjem stvari u posjed sa voljom da se prisvoje. To je najstariji nain sticanja vlasnitva. Kao stvari bez gospodara (res nullius), koje podlijeu okupaciji, smatrale su se stvari koje nikada nisu imale vlasnika (divlje ivotinje, novootkriveno ostrvo, itd), zatim stvari stranaca koji nisu bili zatieni ugovornim odnosima, stvari neprijatelja, te stvari koje je njihov vlasnik napustio (derelinkvirao).

NALAZ BLAGA (THESAURUS) Pod blagom (thesaurus) se podrazumijevaju pokretne stvari vee vrijednosti (novac, dragocjenosti itd) koje su toliko dugo vremena sakrivene da im se vie ne moe ustanoviti vlasnik. Za blago pronaeno u nekretnini (zakopano u zemlji ili uzidano u zgradi) postavlja se pitanje da li ono pripada pronalazau, bez koga se ne bi pronalo ili vlasniku nekretnine, koji je potencijalno vlasnik svega to je u nekretnini. Hadrijan i Justinijanovo pravo rijeili su tako da sluajno pronaeno blago pripada pola vlasniku, a pola pronalazau. To nije vailo ako bi neko traio b lago namjerno ili uprkos vlasnikovoj zabrani. Tada je sve pripadalo vlasniku. PRIRATAJ (ACCESSIO) Accesio je sticanje vlasnitva tako to se neka tua stvar kao uzgredna spoji sa drugom, glavnom stvari, te postane njen sastavni dio, a vlasnik glavne stvari postane vlasnikom nove cjeline. Dakle, uslovi akcesije su spajanje i akcesornost. Razlikuje se spajanje pokretne sa pokretnom i pokretne sa nepokretnom stvari.

35

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Kod prirataja, tj.mehanikog spajanja pokretne sa pokretnom stvari, osnovno pitanje bilo je koja se stvar smatra glavnom, a koja uzgrednom jer je od toga zavisilo vlasnitvo nove cjeline. Prevladalo je miljenje Prokulovaca koji su glavnom smatrali stvar koja je odreivala ekonomsku sutinu nove cjeline (npr.dragi kamen spojen sa prstenom pripadao je vlasniku prstena). Po istom principu rjeavali su se slijedei sluajevi mehanikog spajanja: a) Textura tui utkani konci po Justinijanovom pravu pripadaju vlasniku platna; b) Tinctura tua boja pripada vlasniku obojene tkanine; c) Scriptura Slova koja je drugi napisao pripadaju vlasniku papira; d) Pictura Ovdje je prevladalo stanovite da slika naslikana na tuem platnu pripada slikaru, jer je njegov udio vrijedniji. Bitno je napomenuti da vlasnik glavne stvari ne stie besplatno vlasnitvo uzgredne stvari, ve mora nadoknaditi vrijednost akcesorne stvari njenom vlasniku. Kod prirataja pokretne stvari nepokretnoj, najvaniji su sluajevi: a) Satio sijanje na tuem zemljitu; b) Implantatio saenje na tuem zemljitu; c) Inaedificatio graenje na tuem zemljitu ili graenje tuim materijalom na vlastitom zemljitu. U svim sluajevima zemljite se smatra za glavnu stvar. U sluaju rijenih nanosa, ako je zemljite graniilo sa javnom rijekom, do sticanja vlasnitva u korist obalnih vlasnika moglo je doi u slijedeim sluajevima: a) Alluvio naplava zemlje koju postepeno nanosi rijeka pripada vlasniku zemlje uz koju se nataloila; b) Avulsio kada bujica otkine komad zemlje i nanese ga uz zemljite drugog vlasnika, dotadanji vlasnik moe takvu zemlju odvesti natrag, ukoliko komad nije srastao sa novom zemljom (tada pripada novom vlasniku); c) Insula in flumine nata je pojava novog ostrva u rijeci. Ono pripada vlasnicima obalnih zemljita, meu kojima se dijeli po liniji povuenoj sredinom rijeke; d) Alveus derelictus je naputeno korito rijeke. Pripada obalnim vlasnicima po istom naelu kao ostrvo.

PRERADBA STVARI (SPECIFICATIO) Specificatio je prerada jedne ili vie stvari u drugu stvar koja se po ekonomsko-socijalnim mjerilima smatra novom i razliitom (npr.vino od groa, prsten od zlata itd). Ako je preraiva preradio tuu stvar javlja se problem vlasnitva na novom stvari. Sabinovci su vlasnitvo nove stvari davali vlasniku materije, a Prokulovci preraivau. Justinijan je pribjegao kompromisnom rjeenju: nova stvar pripada vlasniku prvobitne stvari ako se moe vratiti u staro stanje, u suprotnom pripada preraivau ukoliko je isti u dobroj vjeri (bona fides). Preraivau nova stvar pripada uvijek ukoliko je on i suvlasnik materije. Stranka koja gubi svoj rad ili svoju materiju imala je zahtjev na nadoknadu tete. COMIXTIO, CONFUSIO, FRUCTUS PLOD Commixtio je mijeanje pokretnih krutih stvari razliitih vlasnika (npr. 2 hrpe ita). Confusio je mijeanje tekuih stvari razliitih vlasnika (npr.ulje ili vino). Ovdje ne dolazi do akcesije jer se ne moe utvrditi glavna i sporedna stvar. Ako je rastavljanje pomijeanih stvari bilo mogue, svaki bi ostao vlasnikom svojih stvari. Ako razluivanje nije bilo mogue, a mijeanje se dogodilo voljom vlasnika, meu vlasnicima je dolazilo do suvlasnitva (condominium), u razmjeru vrijednosti

36

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
pomijeanih stvari. Ako je mijeanje izvreno bez pristanka vlasnika, svaki ostaje vlasnikom svojih stvari, sa pravom reivindikacije na dio pomijeanih stvari koji odgovara vrijednosti njegove stvari. Ako neko pomijea svoj novac sa tuim, postaje vlasnik kompletnog novca, ukoliko se tui novac ne moe raspoznati i izluiti. Bivem vlasniku novca pripadala je samo lina tuba za naknadu tete, odnosno penalna actio furti. Fructus. Dok su plodovi spojeni sa plodonosnom stvari, oni su njen sastavni dio i ne mogu biti predmet samostalnog vlasnitva. Odvajanjem (separacijom) plodova njihovo vlasnitvo stie vlasnik, ukoliko ne postoji emfiteuza. Emfiteuta i poteni posjednik (bonae fidei possessor) imaju prednost pred vlasnikom, te i oni stiu plodove ve separacijom. Ostali stvarnopravno ili ugovorni ovlatenici stiu posjede tek percepcijom, tj.ubiranjem, odnosno uzimanjem plodova u posjed.

USUCAPIO Usucapio sticanje vlasnitva posjedovanjem stvari u neprekidnom trajanju odreenog zakonskog vremena. To je originarni nain sticanja vlasnitva jer posjednik nakon odreenog vremena stie pravo vlasnitva bez oslonca na pravo i volju prethodnog vlasnika. Uzukapija je institut koji slui za pretvaranje faktikog u pravno stanje. U interesu svakog pravnog poretka je da se faktika situacija koja traje odreeno vrijeme, pravno uoblii i verificira. Uzukapija je prvobitno bila regulisana Zakonom XII ploa koji je dao osnovna rjeenja ovog instituta za staro civilno pravo. Ovaj zakon je odredio da se vlast na pokretnoj stvari stie njenim posjedovanjem kroz godinu dana, a na nepokretnoj stvari kroz 2 godine. Zakon je odredio da predmetom uzukapije ne mogu biti tzv.res furtive (ukradene stvari) ili res in possesse (silom oduzete stvari), zatim mee, prostor pred grobovima i urnama, kao ni stvari res mancipi, otuene od strane ene bez njenog tutora. Uzukapija je najeu primjenu nalazila za pretvaranje bonitarnog vlasnitva i potenog posjeda u civilno vlasnitvo. U periodu principata, kada su vladajui slojevi putem uzukapije ozakonili svoje velike zemljine posjede i kada je trebalo ograniiti irinu primjene uzukapije, pravni poredak uvodi itav niz pretpostavki za uzukapiju. Te pretpostavke su: - res habilis ili sposobna stvar u ovom pogledu proiren je krug stvari koje su izuzete iz uzukapije sa miraznim zemljitima, imovinom fiska i cara, te stvarima minora. - iusta causa usucapionis ili pravni razlog, osnov, pravni titulus uzukapije koji opravdava uzimanje stvari u posjed. Tu se kao razlog moe pojaviti onaj pravni posao koji je po svojoj prirodi usmjeren na sticanje vlasnitva, kao npr. proemptore, gdje je pravni razlog kupoprodaja; prodote pravni razlog je davanje miraza, prodoratione pravni razlog je poklon, darovanje, proherede pravni razlog nasljeivanje itd. Ovdje se javlja problem tzv.putativnog (umiljenog) titulusa gdje dvije stranke u zabludi smatraju da postoji neki pravni osnov, dok on u stvarnosti ne postoji. Pravne dileme je razrijeilo Justinijanovo pravo, odredivi da subjektivni ili putativni titulus nije dovoljan, nego da je potrebna egzistencija stvarnog, realnog titulusa. - bonae fides ili dobra vjera predstavlja uvjerenje posjednika u ispravnost i zakonitost njegovog posjeda. Poteni posjednik smatra da pri sticanju posjeda nije vrijeao niija prava. Ovo uvjerenje, ova bonae fides mora postojati u asu sticanja posjeda. Na to se nadovezuje princip malae fides superveniens non nocet naknadno pridola zla vjera nee imati uticaja na valjanost uzukapije. Bonae fides se uvijek pretpostavlja. Suprotno se mora dokazati. - usus posjed mora biti neprekinut. Ukoliko doe do prekida posjedovanja, pa kasnije do ponovne uspostave posjeda, rok uzukapije bi poinjao ponovo tei. Podizanjem vlasnike tube uzukapija se nije prekidala. - tempus vrijeme posjedovanja je ostalo nepromijenjeno, odnosno rokovi su isti koje je odredio Zakon XII ploa (1 i 2 godine), a klasino pravo dozvoljava accessio temporis, pribrajanje vremena posjedovanja prethodnika, najee ostavitelja.

37

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Uzukapija spada u poslove starog civilnog prava i kao takva je bila pristupana samo rimskim graanima. LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO, LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO DJELATNOST PO JUSTINIJANOVOM PRAVU Uzukapija je mogla biti primjenjivana samo na italska zemljita, dok se za provincijska zemljita uvodi institut longi temporis praescriptio. Ovaj institut nije imao uinak sticanja prava vlasnitva kao uzukapija, ve uinak tzv.prigovora na tubu. Ukoliko vlasnik provincijskog zemljita ne bi due vrijeme vodio rauna o svom zemljitu i ako bi se nakon toga pojavio sa vlasnikom tubom protiv lica koje je u meuvremenu obraivalo njegovo zemljite, onda je ovaj na njegovu tubu mogao uloiti prigovor exceptio longi temporis praescriptio i na taj nain e tubeni zahtjev biti odbaen. Takav prigovor se mogao uspjeno suprotstaviti vlasnikovom zahtjevu za povrat stvari nakon 10 godina inter praesentes (tj.ako su obje stranke boravile u istoj pokrajini ili opini, po Justinijanu u istoj provinciji) ili nakon 20 godina inter absentes (ako ne borave u istom podruju). Car Karakala je primjenu ovog instituta proirio i na pokretne stvari peregrina. Pretpostavke djelotvornosti longi temporis praescriptio su bile postojanje pravnog razloga (iustus titulus) i dobre vjere (bona fides). Kod ovog instituta bilo je dozvoljeno i tzv.mirovanje toka dosjelosti. Ukoliko bi neko usljed maloljetnosti ili odsustva zbog vojne slube morao prekinuti posjedovanje i koritenje stvari, dotadanji tok posjedovanja bi mu bio pribrojan u sluaju eventualnog naknadnog nastavljanja posjedovanja. Longissimi temporis praescriptio uvodi se od IV vijeka n.e. Ovaj institut imao je uinak zastare vlasnike tube pod pretpostavkom da je neko 40 godina, a kasnije 30 godina, bez posjedovanja iustus titulus-a i bona fides koristio tuu stvar. Justinijanovo pravo je izvrilo reorganiziranje i cjelokupnog sistema dosjelosti, podijelivi ga u 2 kategorije: redovne i izvanredne dosjelosti. U okviru redovne dosjelosti su 2 instituta: - usucapio kao dosjelost na pokretnim stvarima, gdje je rok posjedovanja sada odreen na 3 godine; - longi temporis praescriptio kao dosjelost na nepokretnim stvarima, sa rokovima od 10 godina posjedovanja inter praesentes i 20 godina inter absentes. Od ovoga su izuzete crkve i crkvena zaklada. U izvanrednoj dosjelosti Justinijanovo pravo uvodi institut longissimi temporis praescriptio ija se pravna priroda mijenja. Od dotadanje zastare vlasnike tube, ovaj institut e imati uinak sticanja vlasnitva nakon posjedovanja stvari od 30 godina uz prepostavku posjedovanja bona fides, dok se iustus titulus nije traio (izuzet je jedino silom steeni posjed).

MANCIPATIO Mancipacija spada u derivativne naine sticanja vlasnitva. To su naini koji se temelje na pravu prethodnika, odnosno pravo vlasnitva se izvodi iz prava vlasnitva prethodnika. U derivativne naine sticanja vlasnitva, pored mancipacije spadaju in iure cesija i tradicija. Mancipacija kao pravni posao iz skupine gesta per aes et libram prvobitno je imala 2 funkcije: bila je realna kupoprodaja iz ruke u ruku, a takoe je bila forma za prenos civilnog vlasnitva na res mancipi. Sa pojavom novca kao opeg platenog sredstva doi e i do stvaranja novog pravnog posla konsenzualne kupoprodaje . Usmeni dogovor stranaka koji je inae prethodio aktu mancipacije e se sada izdvojiti iz tog akta i osamostaliti. Na taj nain e mancipacija izgubiti svoju prvobitnu funkciju realne kupoprodaje iz ruke u ruku, a zadrae samo drugu: ostae prenos

38

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
civilnog vlasnitva na res mancipi. Na ovaj nain e mancipacija od jednog do tada tipinog kauzalnog pravnog posla, postati apstraktan pravni posao. Kod kauzalnih pravnih poslova iz samog pravnog posla je vidljiva kauza, odnosno svrha, namjena, cilj tog pravnog posla. Nema pravnog posla bez kauze, ona uvijek mora postojati. Kod apstraktnih pravnih poslova ta kauza je nevidljiva. Posljedica apstraknosti nekih pravnih poslova je njihova vrlo iroka primjena za razliite namjene i u razliitim podrujima prava. Npr. mancipacija kao apstraktni pravni posao pored ve navedene primjene prenosa civilnog vlasnitva na res mancipi upotrebljavala se u statusnom pravu za obavljanje akta emancipacije, u porodinom pravu za sklapanje jednog oblika braka, u nasljednom pravu kao jedna forma testamenta itd. Mancipacija je znaajna po tome to su prvi oblici odgovornosti prodavca za nedostatak prodate stvari ustanovljeni ba kod ovog pravnog instituta. Dvije su vrste odgovornosti prodavca: a) Odgovornost za pravne nedostatke prodate stvari ili odgovornost za evikciju; b) Odgovornost za faktike nedostatke prodate stvari. Odgovornost za evikciju postoji kada se nakon obavljenog akta mancipacije prema sticatelju vlasnitva (mancipataru) pojavi trea osoba sa podignutom vlasnikom tubom rei vindikacijom, tvrdei da je stvar njegovo vlasnitvo i traei predaju posjeda te stvari. Tada je sticatelj morao izvijestiti mancipanta (prodavca) o tubenom zahtjevu treeg lica kako bi mu ovaj pruio pomo u vlasnikoj parnici i odbranio ga. Ukoliko mancipant ne bi elio pruiti pomo ili ukoliko je nakon pruene pomoi mancipatar izgubio spor protiv treeg lica, tada je on protiv mancipanta mogao podii tubu actio autoritatis sa kojom bi od mancipanta traio plaanje dvostruke vrijednosti onoga to je plaeno za izgubljenu stvar. Odgovornost za faktike nedostatke predate stvari kod mancipacije javila se prilikom prodaje zemljita. Ukoliko bi mancipatar nakon mancipacije naknadnim premjerom zemljita ustanovio da povrina zemljita ne odgovara deklariranoj povrini pri sklapanju mancipacije, mogao je protiv mancipanta podii tubio actio de modo agri kojom je traio plaanje dvostruke vrijednosti nedostajueg dijela zemljita.

IN IURE CESSIO In iure cessio je derivativni nain sticanja vlasnitva, obavljan u formi tzv.prividne parnice pred magistratom, pri emu bi sticatelj postavljao tvrdnju da je odreena stvar njegovo vlasnitvo. Otuivalac u ulozi tuenog ne bi se protivio toj tvrdnji, dok bi magistrat nakon toga stvar usudio u korist sticatelja. Za razliku od mancipacije, in iure cesija je od poetka svog razvoja bila apstraktni pravni posao i imala mnogostruku primjenu. Bila je naroito pogodna za rjeavanje pitanja prenosa nekih prava, npr.najeim njenim predmetom su bile slunosti. Karakteristino je da otuivalac kod ovog akta prenosa vlasnitva nije imao odgovornosti za pravne i faktike nedostatke stvari. In iure cesija bila je dostupna samo rimskim graanima. Koristila se za osnivanje, prenoenje i ukidanje porodinih vlasti koje su mogle biti predmetom vindikacione parnice (npr.adopcija, prenoenje nasljedstva, oslobaanje robova). U postklasino doba nestala je iz prakse, a u Justinijanovom pravu je brisana.

TRADITIO Tradicija je najvaniji nain derivativnog sticanja vlasnitva. Svoje porijeklo vue iz tzv. ius gentium-a. Tradirati znai predati. Tradicija je neformalni nain prenosa vlasnitva putem proste

39

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
predaje stvari. Meutim, svaka predaja posjeda stvari nee imati uinak prenosa vlasnitva. Da bi tradicija dovela do prenosa vlasnitva morale su biti ispunjene slijedee pretpostavke: a) Tradent mora biti vlasnik stvari, osim izuzetaka u sluaju zalonog vjerovnika, tutora i skrbnika; b) Volja stranaka da se prenese, odnosno preuzme pravo vlasnitva na nekoj stvari, tzv.animus transpherendi et aquirendi c) Iusta causa traditionis ili pravni razlog, osnov tradicije koji moe biti predstavljen u onim pravnim poslovima koji su po svojoj pravnoj prirodi upueni na prenos i sticanje vlasnitva, kao npr.kupoprodaja, darovanje, obeanje miraza itd. Potrebna je materijalna predaja stvari, stoga se nefizike stvari (prava) ne mogu prenositi tradicijom. Tradiciji dakle treba prethoditi neki pravni posao koji predstavlja cause traditionis, odnosno tradicija je kauzalni pravni posao.

REI VINDICATIO To je tuba kojom se titi civilno vlasnitvo (dominium ex iure Quiritium). Radi se o tubi vlasnika neposjednika protiv posjednika nevlasnika. Tuba je mogla biti usmjerena protiv onoga ko je u trenutku litiskontestacije posjedovao stvar (po klasinom pravu), kao i detentora koji je vlasnitvo stekao od treeg lica, a ne od samog vlasnika (kasno klasino i Justinijanovo pravo). Pored ovoga, po Justinijanu je u 2 sluaja bio pasivno legitimiran fiktivni posjednik, koji nije imao ni posjed ni detenciju stvari: a) tuenik koji je prije litiskontestacije dolozno napustio posjed da bi izbjegao parnicu; b) tuenik koji bi se dao tuiti kao da stvar posjeduje, da bi omoguio treoj osobi da dovri dosjelost (uzukapiju). U legisakcionom postupku rei vindicatio se ostvarivala legisakcijom sacramento in rem, gdje su obje stranke morale postaviti i dokazivati svoju tvrdnju o vlasnitvu (vindikaciju). Tueni se nije morao uputati u parnicu, ali je u tom sluaju morao odmah tuitelju prepustiti posjed. Ako bi tueni poricao da ima stvar u posjedu, a tuitelj bi dokazao da je stvar u posjedu tuenog, pretor bi odmah prepustio posjed tuitelju. Ako je tueni bio i vlasnik, morao je podii novu reivindikaciju u kojoj bi on nastupio kao tuitelj. U formularnom postupku, kao drugoj fazi razvoja rimskog sudskog postupka, poloaj tuenog je znatno izmijenjen. On vie nije duan postavljati kontravindikaciju, ve je bilo dovoljno da samo porie navode tuitelja iz tubenog zahtjeva, a nije bio duan da bilo ta dokazuje. Teret dokazivanja padao je na tuitelja. Nain dokazivanja prava vlasnitva od strane tuitelja ovisio je od naina sticanja prava vlasnitva. Ukoliko je tuitelj vlasnitvo na spornoj stvari stekao na derivativan (izvedeni) nain, on je morao dokazivati naine sticanja svih svojih prethodnika, dok ne bi doao do osobe koja je vlasnitvo te stvari prvobitno stekla originarnim putem. Ovakav nain dokazivanja vlasnitva je bio izuzetno teak i sloen. U nekim konkretnim sluajevima ak je bilo nemogue dokazati, zbog toga to stvar moe imati bezbroj dosadanjika. Takvo dokazivanje je nazvano probatio diabolica ili avolsko dokazivanje. Da bi se olakao poloaj tuitelja u pogledu dokazivanja prava vlasnitva, pravni poredak je uveo novu mogunost dokazivanja, gdje se od tuitelja trai da dokae pretpostavke uzukapije kao originarnog naina sticanja vlasnitva, i to one pretpostavke koje su traene po rimskom klasinom pravu i ukoliko ih dokae, smatralo se da je dokazao svoje pravo vlasnitva. Dugo vremena je u rimskom sudskom postupku presuda u vlasnikoj parnici glasila na plate novane protuvrijednosti sporne stvari, a ne na povrat posjedovanja sporne stvari, tako da i pod pretpostavkom da je uredno dokazao pravo vlasnitva tuitelj (vlasnik) nikada nije bio siguran sa e spornu stvar dobiti natrag u svoj posjed. Tueni je po presudi primarno bio duan platiti novanu protuvrijednost stvari, a samo ukoliko je on to elio, mogao je umjesto plaanja tu itelju

40

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
vratiti posjed sporne stvari. Ta mogunost njegovog izbora naziva se facultas alternativa. Tek u ekstra-originarnom sudskom postupku presude e glasiti na povrat posjeda sporne stvari. U vlasnikoj parnici nije rjeavano samo kome e pripasti sporna stvar, ve su morala biti rijeena i sva druga pitanja, tzv.causa omnia rei, koja su se mogla pojaviti u odnosu na spornu stvar, npr. pitanja dunosti vraanja plodova ako je sporna stvar bila plodonosna, pitanja nadoknade trokova, pitanja odgovornosti za propast stvari itd. Za odgovor na pitanje koji plodovi e morati biti vraeni bila je odluujua injenica da li je tueni posjednik bio bonae fidei ili malae fidei possessor (je li bio poteni ili nepoteni). Bonae fidei possessor bio je duan vratiti samo one plodove koji su zateeni u asu litiskontestacije, kao i plodovi koji su nastali poslije tog vremena, tzv.fructus extantes. Malae fidei possessor bio je duan nadoknaditi sve plodove nastale u vremenu dok je stvar bila u njegovom posjedu. Isti kriterij bio je odluujui i kod rjeavanja pitanja eventualne naknade uinjenih trokova na spornoj stvari. U tom kontekstu razlikujemo 3 vrste trokova: 1) Impensae necessaria (nuni trokovi) trokovi uinjeni da bi se omoguila egzistencija same stvari. Ovi trokovi su morali biti nadoknaeni od strane vlasnika kako bonae fidei, tako i malae fidei possessor-u, jer bi ih imao i sam vlasnik da je stvar bila u njegovom posjedu. 2) Impensae utiles (korisni trokovi), kao trokovi uinjeni na ime poboljanja vrijednosti i udobnosti same stvari. Ovi trokovi su nadoknaivani bonae fidei possessor-u, dok je malae fidei possessor-u omoguena primjena tzv. ius tollendi. Malae fidei possessor je mogao izdvojiti i odnijeti ono to je na stvar ugradio, ukoliko je to fiziki bilo mogue a da se pri tome ne oteuje i ne umanjuje bit stvari. 3) Impensae voluptuariae (luksuzni trokovi) uinjeni samo sa ciljem da se pobolja komoditet koritenja stvari. Ovi trokovi nisu nadoknaivani ni bonae ni malae fidei possessor-u, ali je obojici priznat ius tollendi. Kada je u pitanju propast sporne stvari, vrijedila su slijedea pravila: Bonae fidei possessor ne odgovara za propast stvari nastale prije litiskontestacije. Ako do propasti stvari doe poslije asa litiskontestacije, odgovornost postoji i za bonae fidei i za malae fidei possessor-a, dok malae fidei possessor odgovara i za sluajnu propast stvari, tzv.casus. Rei vindicatio se mogla upotrebljavati i za zatitu nekih drugih prava, kao to su emfiteuza, superficies, provincijskog vlasnitva, zalonog vjerovnika, ali je pri proirenoj primjeni dobivala naziv rei vindicatio utilis. ACTIO PUBLICIANA Actio publiciana je tuba koja je titila bonitarnog vlasnika i potenog posjednika. Bonitarni vlasnik je ovu tubu upotrebljavao kada bi izgubio posjed stvari, pa se prema tome ova tuba upotrebljava u analognim situacijama u kojima je upotrebljavana rei vindicatio za civilno vlasnitvo. Bonitarno vlasnitvo je vlasnitvo u nastojanju da e bonitarni vlasnik istekom roka uzukapije biti pretvoren u civilnog vlasnika. Meutim, actio publiciana je tzv. actio fictitie ili fikticijska tuba koja se temelji na fikciji da je rok uzukapije za bonitarnog vlasnika ve protekao. Ova tuba bila je mnogo pogodnija za primjenu nego rei vindicatio, naroito ako se to posmatra sa aspekta dunosti i tereta dokazivanja tuitelja. Ovdje je tuitelj morao dokazivati samo iustus titulus, tj.pravni razlog sticanja stvari, dok bona fides nije bio duan dokazivati jer se ona pretpostavlja. Kada se ova tuba upotrebljava za zatitu potenog posjednika ili bonae fides possessor-a, vae pravila:

41

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
a) Bonae fidei possessor ne uiva pravnu zatitu u odnosu prema vlasniku stvari, ali e u sporu izmeu potenog i nepotenog posjednika pobjedu uvijek odnijeti poteni posjednik. b) Ukoliko se u sporu nalaze 2 potena posjednika koji su stvar stekli od istog prethodnika, onda je u tom sporu jai onaj poteni posjednik kome je stvar ranije tradirana. c) Ukoliko su u sporu 2 potena posjednika koji su stvar stekli od razliitih prethodnika, onda e jai u sporu biti onaj posjednik koji je u asu podizanja tube imao posjed stvari.

ACTIO NEGATORIA Actio negatoria je tuba koja slui zatiti civilnog vlasnitva u sluajevima kada vlasniku nije oduzet posjed stvari, ve je vlasnik ometan i ugroen na drugi nain, npr.da neko tvrdi kako na vlasnikovoj stvari ima neko pravo, ili se neko ponaa i vri radnje kao da ima neko stvarno pravo nad vlasnikovom stvari, ili je pak vlasnik ometan prodiranjem raznovrsnih imisija na njegovu stvar. Actio negatoria se pojavljuje kao dopuna vlasnikoj zatiti putem rei vindicatio. Tuitelj je duan dokazati svoje pravo vlasnitva i faktiku injenicu povrede njegovog prava, ali nije duan dokazivati nepostojanje tvrenih prava od strane tuenog. Nain dokazivanja prava vlasnitva kod ove tube bio je identian sa nainom dokazivanja kod rei vindicatio. Tubeni zahtjev je iao na deklaratorno utvrivanje prava vlasnitva tuitelja, prestanak protupravnih smetnji, naknadu eventualno prouzorokovane tete i davanje obeanja od strane tuenog da ubudue nee ometati vlasnika, tzv.cautio de amplius non turbando. ZEMLJINE SLUNOSTI (SERVITUTES PRAEDIORUM) Zemljine slunosti su stvarna prava na tuoj stvari koja omoguuju vlasniku i to svakodobnom vlasniku tzv.gospodujueg zemljita (praedium dominans) odreena ovlatenja nad susjednim slunim zemljitem (praedium serviens). Za egzistenciju zemljinih slunosti neophodno je postojanje 2 susjedna zemljita. Shvatanje kriterija susjednosti je historijski posmatrano poprimalo sve liberalnije forme. Pored toga, da bi dolo do upostavljanja slunosti, neophodno je postojanje tzv.objektivne kauze , objektivnog kriterija koji se ogleda u tome da slunost mora biti korisna gospodujuem zemljitu, da slunost omoguava odreeni privredni nain koritenja gospodujueg zemljita. Bez te objektivne kauze, koja inae mora biti trajnog karaktera, ne bi bilo mogue ekonomski iskoritavati gospodujue zemljite. Prema tome, egzistencija slunosti ne zavis i od volje vlasnika zemljita, ve od injenice postojanja ove objektivne kauze. Slunost prati zemljite bez obzira u ije vlasnitvo to zemljite doe. Promjena vlasnika bilo gospodujueg ili slunog zemljita nee uticati na egzistenciju slunosti. Inae su slunosti kao stvarna prava na tuoj stvari, tj.kao jedan vid imovinskih prava bile nasljedne. Zemljine slunosti su nedjeljiva prava. Ne mogu se ni sticati ni gubiti po dijelovima. Zemljine slunosti su podijeljene u 2 osnovne kategorije: 1) Seoske ili poljske slunosti servitutes praediorum rusticorum 2) Gradske slunosti servitutes praediorum urbanorum Najstariji tipovi poljskih zemljinih slunosti su slunosti puta (iura itinerum) i dovoenja vode. Slunosti puta su:

42

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
iter pravo prolaenja preko tueg zemljita pjeke, na konju ili u nosiljci; actus pravo goniti (agere) stoku i vui kola; via ire pravo prolaenja, pa i natovarenim teretnim kolima. U tu svrhu je prema Zakoniku XII ploa morao postojati put od najmanje 8 stopa irine u pravoj liniji, a 16 stopa na zavojima;

Slunost vode (aquaeductus) predstavlja ovlatenje da preko tueg zemljita odvodimo vodu za navodnjavanje. Aquae haustus slunost koja daje ovlatenje uzimanj vode iz tueg izvora ili iz tueg vodotoka. Servitus pecoris ad aquam ad pulsus predstavlja slunost koja omoguava napajanje stoke na tuem izvoru. Servitus pecoris pascendi slunost ispae stoke na tuem zemljitu. Kao najkasnije seoske slunosti su se pojavile slunosti pribavljanja graevinskog materijala sa tueg zemljita, npr.kopanje kamena, pijeska, krede, sjea drvene grae itd. Gradske slunosti su se javile kasnije sa izgradnjom urbanih naselja. Tu spadaju: Servitus tigni imitendi slunost ugraditi gredu u tui zid prilikom izgradnje zgrade. Servitus oneris ferendi predstavlja pravo osloniti zgradu na tui zid. U ovom sluaju vlasnik slunog dobra bioje obvezan na facere, jer je bio duan zid odravati u ispravnom stanju. Servitus proitiendi predstavlja pravo izgradnje terase u tuem zranom prostoru. Servitus atius non tolendi predstavlja slunost slobodnog pristupa svjetla, zraka, pogleda. Ovlatenik ima pravo vlasniku susjedne zgrade braniti graenje preko odreene visine, ili mu braniti da gospodujuem zemljitu zatvori svjetlo i izgled. OSOBNE SLUNOSTI (SERVITUTES PERSONARUM) Servitutes personarum su uvrtene u opi pojam slunosti tek u Justinijanovom pravu. Njihova egzistencija nije vezana za nekretnine, ne trai se postojanje gospodujue stvari. Osobne slunosti su vezane za osobu ovlatenika. One su osobna (lina) prava i ne mogu se odvajati od osobe ovlatenika. Ova prava su nenasljediva i vremenski su ograniena prava. U opem smislu prestaju smru njihovog ovlatenika. Do pojave osobnih slunosti najee dolazi iz potrebe osiguranja egzistencije pojedinih osoba. Osobne slunosti u veem obimu ograniavaju vlasnika slune stvari nego zemljine slunosti. Osobne slunosti su djeljiva prava; mogu se sticati i gubiti u dijelovima. Rimsko pravo je poznavalo slijedee osobne slunosti: usus fructus, usus, habitatio i operae servorum vel animalium Usus fructus (plodouivanje) je osobna slunost koja ovlateniku daje pravo koritenja i crpljenja plodova tue stvari bez ovlatenja da uzusfruktuar moe mijenjati ekonomsku namjenu stvari Usus fructus est ius alienis rebus utendi fruendi salva rerum substantio. Do formiranja usus fructus-a najee dolazi iz potrebe da ostavitelj davanjem neke konkretne stvari u plodouivanje obezbijedi sredstva za egzistenciju odreenim osobama koje iz razliitih razloga ne mogu biti nasljednici. Usus fructus se najee odreivao putem legata. Uzusfruktuar je detentor stvari, a ne posjednik. Uobiavalo se da prilikom konstituiranja slunosti uzusfruktuar daje jedno obeanje, tzv.cautio ususfructuaria, da e stvar koristiti na paljiv i razuman nain (boni viri arbitratu) i da e stvar nakon proteka odreenog vremena vratiti vlasniku. Uzusfruktuar nije mogao na tree lice prenijeti svoje pravo plodouivanja, jer je to strogo osobno pravo koje je vezano za njegovu linost. Meutim, on je mogao na tree lice prenijeti tzv.izvrenje prava, odnosno mogunost da tree lice faktiki obavlja radnje koje predstavljaju sadraj uzusfruktuarovih ovlatenja, dok smo pravo i dalje ostaje vezano za osobu uzusfruktuara. Smru

43

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
uzusfruktuara gasi se i samo pravo, te samim tim i mogunost treeg lica da nastavi sa obavljanjem radnji izvrenja tog prava. Uzusfruktuar je vlasnitvo na plodovima plodonosne stvari sticao putem percepcije, tj.putem ubiranja ploda. Uzusfruktuar je snosio trokove tzv.redovnih izdataka za stvar kao to su plaanje poreza, sitnije opravke stvari, dok je trokove veih popravaka i veih investicija snosio vlasnik stvari. Usus fructus kao stvarno pravo na tuoj stvari prestaje smru ovlatenika. Justinijanovo pravo je dozvoljavalo izuzetak doputanja nasljeivanja ovog prava, ali samo od strane nasljednika iz prvog nasljednog reda. Ovo pravo je takoer prestajalo protekom utvrenog roka, a kao i svako stvarno pravo prestajalo je propau stvari. Usus je osobna slunost ueg sadraja od plodouivanja, a predstavljena je u pravu ekonomskog iskoritavanja odreene stvari bez prava ubiranja plodova. Uzuar, ovlatenik ove slunosti, na tree lice nije mogao prenositi ak ni izvrenje svog prava, a nije bio duan plaati trokove opravke stvari niti poreze za tu stvar. Vremenom se sadraj usus-a postepeno proirivao. Uoava se tendencija pokuaja njegovog izjednaavanja sa usus fructus-om. Tako e kasnije biti dozvoljeno da i uzuar moe ubirati plodove sa plodonosne stvari, ali samo u obimu zadovoljavanja svojih osobnih potreba. Ukoliko se kao predmet usus-a pojavljuje kua, onda bi se dozvoljavalo koritenje te kue i ostalim lanovima najueg domainstva. Dozvoljava se izdavanje dijela kue, ali pod uslovom da uzuar mora ostati stanovati u kui. Usus je strogo osobno pravo, vie vezano za osobu nego usus fructus, pa kao takvo pravo nije bilo dozvoljeno da bude predmetom nasljeivanja. Habitatio je tek u Justinijanovom pravu uvrteno u sistem osobnih slunosti kao poseban institut. To je pravo stanovanja u tuoj kui. Po Justinijanovom pravu bio je dozvoljen prenos izvrenja prava na trea lica, ali uz dogovorenu naknadu. Za razliku od ostalih osobnih slunosti, ovo pravo nije prestajalo sa capitis deminutio niti nevrenjem non usu. Operae servorum vel animalium je pravo koritenja radne snage tuih robova ili ivotinja. Pravna priroda ovog instituta je bila dugo vremena sporna, a Justinijanovo pravo ga je poelo tretirati kao posebno pravo. Slunosti su kao stvarna prava na tuoj stvari uivale posebnu pravnu zatitu, putem petitorne tube actio confesoria koju ovlatenik slunosti podie protiv vlasnika stvari za sluaj da mu ovaj onemoguava realiziranje njegovih pravnih ovlatenja. Ova tuba je antipod vlasnikoj tubi actio negatoria. U nekim pravnim izvorima actio confesoria se oznaava jo kao vindicatio servitutis. STICANJE I PRESTANAK SLUNOSTI Naini sticanja slunosti analogni su nainima sticanja vlasnitva. Mogu se pod ijeliti na civilne i pretorske naine. Civilni su: - mancipatio; - in iure cessio; - adjudikacija, kojom je u diobenim parnicama arbiter jednoj ili drugoj stranci prilikom realne diobe mogao dosuditi slunost na drugim dijelovima; - legatum per vindicationem Najei nain osnivanja osobnih slunosti bilo je legatom za sluaj smrti. Staro civilno pravo poznavalo je i uzukapiju slunosti u roku od 1, odnosno 2 godine, ali je krajem republike prevladalo shvatanje da je slunost pravo (netjelesna stvar), te se po klasinom pravu ne moe sticati uzukapijom ni tradicijom.

44

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Pretorski naini sticanja slunosti prvobitno su uvedeni za peregrine i pokrajinska zemljita, ali su preli i u upotrebu rimskih graana. Tu spadaju: Na provincijalnim zemljitima mogle su se osnivati slunosti pactionibus et stipulationibus, tj.neformalnim ugovorima (pactum) koji su bili potvreni stipulacijom. Takve pretorske slunosti magistrat je titio sa actiones utiles. U Justinijanovom pravu razvila se traditio i patientia kao nain sticanja slunosti. To je bilo u vezi sa izgradnjom pojma kvazi-pozesije slunosti. Uz kvazi-pozesiju slunosti javlja se i kvazitradicija slunosti. Kod osobnih slunosti ona se sastojala u predaji stvari radi vrenja slunosti, a kod zemljinih u uvoenju u zemljinu slunost. Sa tradicijom je bila izjednaena patientia, tj.osnivanje slunosti njenim vrenjem uz preutno odobrenje vlasnika. Pretorsko pravo poelo je pruati zatitu zemljinim slunostima koje su vrene due vrijeme (longa consuetudo, diuturnus usus), jer se u tom sluaju pretpostavljalo da je slunost steena na valjan nain. U Justinijanovom pravu sticanje zemljinih slunosti i uzusfruktusa uvedeno je putem Longi temporis praescriptio.

Vaniji naini prestanka slunosti su: a) Odricanjem ovlatenika; b) Confusio (consolidatio), tj.spajanje slunosti sa vlasnitvom slune stvari u istoj osobi dovodi do prestanka slunosti; c) Propau slune stvari; d) Smru i capitis deminutione ovlatenika prestaju usus fructus i usus. U Justinijanovom pravu capitis deminutio minima nije imala taj uinak. e) Non usus (nevrenje) kroz jednu, odnosno 2 godine. Po Justinijanovom pravu kroz 10 inter praesentes, odnosno 20 godina inter absentes prestaju poljske slunosti, usus fructus i usus, ali ne habitatio i operae servorum. f) Osobne slunosti koje su osnovane na odreeno vrijeme ili do nastupa rezolutivnog uvjeta prestaju istekom vremena ili ispunjenjem uvjeta.

EMFITEUZA Emfiteuza je stvarno pravo na tuoj stvari predstavljeno u nasljedivom i otuivom zakupu poljoprivrednog zemljita, koji ima stvarnopravni karakter. Ovo pravo je imalo dugoroan kontroverzan razvoj, da bi tek u postklasinom pravu bilo svrstano kao posebno pravo u skupinu stvarnih prava na tuoj stvari. Razvojni put ovog prava je bio razliit u zapadnom i istonom dijelu rimskog carstva. U zapadnom dijelu rimskog carstva ovo pravo je nosilo naziv ager vectigalis ili ius perpetuum. Drutvena uslovljenost pojave ovog prava ogleda se u injenici da su ogromna zemljina prostranstva usljed nedostatka priliva nove robovske radne snage ostala neobraena. Zbog toga se u proces materijalne proizvodnje poinju uvoditi kategorije slobodnog stanovnitva. Prvobitno drava, a kasnije i opine daju neobraena ili slabo obraena poljoprivredna zemljita u dugoroni zakup, obino na rok od 100 godina ili in perpetuum (zauvijek). Zakupnikova obaveza je bila obrada zemljta i uredno plaanje godinje zakupnine vectigal. Pod pretpostavkom urednog plaanja zakupnine, ovo pravo prelazilo je i na nasljednike, a emfiteuta je uivao djelotvornu pravnu zatitu putem tube actio in rem vectigalis. U istonom dijelu rimskog carstva ovo pravo je nosilo naziv emfiteuza, od grke rijei emfiteuzis usaditi, zasaditi. Osnovni cilj uspostave ovog prava je bio kultivisanje naputenih i neobraenih poljoprivrednih zemljita. Poto je ovo zahtijevalo znatna finansijska sredstva, uobiajeno je bilo da se pri zakljuenju ugovora o zakupu dogovori klauzula o oslobaanju plaanja zakupnine za prve godine trajanja zakupa u vrijednosti izvrenih investicijskih zahvata na zemljitu. Vremenom je postepeno dolo do sjedinjavanja pravnih rjeenja za ovo pravo u istonom i zapadnom dijelu

45

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
carstva, tako da je npr.car Zenon svojom konstitucijom odredio da se ovdje radi o posebnom i samostalnom ugovoru contractus emphyteuticarius. U Justinijanovom pravu emfiteuza se definie kao posebno, otuivo i nasljedivo stvarno pravo na tuoj stvari. Emfiteuta je uivao zatitu putem stvarnopravnih tubi actio in rei vectigalis, actio confessoria, actio negatoria kao actiones uties. Emfiteuta plodove stie inom separacije. Duan je plaati poreske obveze za zemljite koje je uzeo u zakup. Mogao je svoje pravo prodati, tu prodaju je morao naglasiti vlasniku zemljita koji je u roku od 2 mjeseca mogao ostvariti pravo prvootkupa ius protimiseus. Ako bi vlasnik dao saglasnost na prodaju, imao je pravo na 2% od postignute kupoprodajne cijene, tzv.laudemnium. Ovo pravo je najee prestajalo neplaanjem zakupnine, tzv.canon, uzastopno 3 godine, propau stvari, odreknuem, te confusio. Emfiteuza predstavlja tipian primjer prava koje se pribliava feudalnom pojmu vlasnitva.

SUPERFITIES Superfities je stvarno pravo na tuoj stvari iji sadraj se sastoji u ovlatenju koritenja zgrade izgraene na tuem zemljitu. Kao stvarno pravo na tuoj stvari bilo je nasljedivo i otuivo pravo. Ovo je specifina rimska pravna ustanova, koju ne susreemo u drugim pravnim sistemima. Predstavlja pokuaj stvaranja kompromisa izmeu pravnog dejstva principa superficies solo cedit (po kome je vlasnik zemljita istovremeno vlasnik svega onoga to se nalazi u zemljitu, na zemljitu i u zranom prostoru iznad njega) i potrebe omoguavanja dugoronog iskoritavanja zgrade podignute na tuem zemljitu. Sa razvojem trinih oblika privreivanja dolo je i do ubrzanog razvoja gradskih naselja. Formalno pravno je vlasnik gradskih urbanih prostora bila rimska drava. Ona je prva poela dodjeljivati gradske zemljine parcele za izgradnju poslovnih prostora nosiocima novostvorenih privrednih djelatnosti. U izvorima se spominju tzv.tamberne agentarie kao poslovni prostori izgraeni od strane banaka. Kasnije ovu praksu slijede razliite korporacije i pojedinci. U odreivanju pravne prirode ovog prava rimski pravnici su bili dosta podijeljeni. Neki su smatrali da se ovdje radi o ugovoru o zakupu, dok su drugi smatrali da je to ugovor o kupoprodaji, ali ne same zgrade ve prava njenog koritenja. Sve dileme razrijeilo je Justinijanovo pravo odreujui da se ovdje radi o ugovoru o dugoronom zakupu, obino na 99 godina, koji ima stvarnopravne uinke. Superficiar je bio duan uredno plaati godinju zakupninu (solarium), a pod pretpostavkom urednog plaanja zakupnine uivao je pravnu zatitu koja je bila komplementarna pravnoj zatiti samog vlasnika putem actiones in rem utiles. Superficiar bi gubio svoje pravo ukoliko ne bi 2 godine uzastopno platio godinju zakupninu. Interesantno je da njegovo pravo ne prestaje propau zgrade, poto on uvijek ima mogunost da ponovi izgradnju. OBLICI ZALONOG PRAVA Zalono pravo kao stvarno pravo na tuoj stvari ima funkciju realnog osiguranja vjerovnikovog potraivanja 4 . Zalono pravo ograniava vlasniko ovlatenje neogranienog raspolaganja sa stvari (abusus ili abuti), dok ostala stvarna prava na tuoj stvari ne ograniavaju abusus. Zalono pravo u poreenju sa drugim stvarnim pravima na tuoj stvari ima svoje specifine karakteristike. To su akcesornost, tj.vezanost zalonog prava za obvezni odnos. Zalono pravo ne moe egzistirati bez osobno osiguranje je kada neka osoba pored dunika garantuje vraanje zajma, kredita i sl. Realno osiguranje je zalog
4

46

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
prethodnog zasnivanja obveznog odnosa. Sudbina zalonog prava je u svemu odreena sudbinom obveznog odnosa. Poto su obvezna prava vremenita, tako su i zalona prava vremenski ograniena, za razliku od drugih stvarnih prava koja su u principu trajna prava. Zalono pravo kao posebna vrsta stvarnih prava na tuoj stvari se pojavilo tek sa razvojem robnonovanih odnosa. Historijski posmatrano, u rimskom pravu su postojali slijedei oblici zalonog prava: fiducia, pignus i hypotheca. Fiducia je najstariji oblik zalonog prava kod kojeg zaloni dunik prenosi vlasnitvo zaloene stvari na zalonog vjerovnika, uz istovremeno sklapanje sporazuma, tzv.pactus fiduciae, po kojem se zaloni vjerovnik obvezuje da e vratiti vlasnitvo zaloene stvari zalonom duniku kada mu ovaj uredno isplati dug. Preuzeta obveza zalonog vjerovnika da e vratiti vlasnitvo zaloene stvari bila je moralne prirode. Njeno ispunjenje zavisilo je od dobre vjere i potenja zalonog vjerovnika. Zaloni dunik nije imao pravno sredstvo kojim bi ga mogao na to procesualno pravno prinuditi. U poetku je fiducia predstavljala preutan dogovor izmeu vjerovnika i dunika, tzv.lex commissoria, da e predata stvar moi posluiti kao zamjena za neispunjenu obvezu od strane dunika. Fiducia je bila veoma nepovoljna za zalonog dunika. Da bi se njegov poloaj uvaio, u III, odnosno II vijeku p.n.e. pravni poredak mu je stavio na raspolaganje tubu actio fiduciae sa kojom je od zalonog vjerovnika traio naknadu prouzrokovane tete u sluaju da je zaloni vjerovn ik zaloenu stvar otuio treem licu i time doao u nemogunost ispunjenja preuzete obveze na povrat zaloene stvari. Ova tuba je za sobom povlaila infamiu. Fiducia se javljala u 2 oblika: fiducia cum amicum i fiducia cum creditore. Fiducia cum amicum javlja se uz lukrativne, besplatne pravne poslove meu prijateljima (npr.posudba). Fiducija cum creditore javlja se uz naplatne pravne poslove. Fiducia se obino dodavala uz akt mancipacije. Da bi se odstranile negativne strane fiducia-e i olakao poloaj zalonog dunika, kasnije e biti uveden novi oblik zalonog prava, pignus (runi zalog). Pignus je oblik zalonog prava kod kojeg zaloni dunik na zalonog vjerovnika prenosi posjed zaloene stvari. Zaloni vjerovnik postaje detentor ili izvedeni posjednik na zaloenoj stvari i predstavljae prvi pozitivni izuzetak time to e mu biti pruena interdiktna posjedovna zatita. Predaji posjeda zaloene stvari prethodi usmeni dogovor stranaka contractus pigneraticius.

HIPOTEKA (HYPOTHECA) Hipoteka je ugovorni zalog bez posjeda zaloene stvari. Dunik i vjerovnik zakljuuju sporazum da e odreena stvar imati funkciju zaloga, s tim da ta stvar i dalje ostaje i u posjedu i u vlasnitvu zalonog dunika. Hipoteka se historijski pojavila kod ugovora o na jmu poljoprivrednog zemljita, a poljoprivredni inventar koji slui za obradu tog zemljita ima funkciju zaloga. Eventualna predaja tog inventara zalonom vjerovniku onemoguila bi realizaciju samog ugovora o najmu. Kao osnovno, postavlja se pitanje kako se vri realizacija prava iz hipoteke. Zaloni vjerovnik prvo mora doi do posjeda zaloene stvari. U tu svrhu prvobitno je koristio interdikt interdictum Salvianum. Ovaj interdikt je imao dejstvo samo prema zalonom duniku, dok njime vjerovnik nije mogao potraivati zaloenu stvar od treih lica. Zbog toga se uvodi novo pravno sredstvo, stvarno pravna tuba actio in rem pod nazivom actio Serviana, sa kojom zaloni vjerovnik moe

47

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
potraivati zaloenu stvar i od treih lica. Tek sa uvoenjem ove tube koja je imala stvarnopravno dejstvo, hipoteka e zadobiti svojstva stvarnog prava na tuoj stvari. Pored ugovora kao najeeg naina osnivanja hipoteke, ovaj oblik zalonog prava moe nastati putem pravnih poslova mortis causa, najee legatom, sudskom odlukom (tzv.pignus iudiciale), odlukom pretora (tzv.pignus pretorium), kao i zakonom (tzv.pignus legale ili pignus tacitum). Zakonske ili legalne hipoteke nastaju time to zakon odreuje da e neke stvari u odreenim situacijama imati funkciju zalonog prava. Tako je npr. zakonom odreeno da ena ima legalnu hipoteku na cjelokupnu imovinu mua u pogledu osiguranja realizacije njenih zahtjeva na povrat miraza. Drava ima zakonsko zalono pravo na cjelokupnu imovinu poreskih obveznika u cilju naplate poreza. Najmodavac stana ima zakonsku hipoteku nad stvarima unesenim u stan od strane najmoprimca u pogledu osiguranja naplate najamnine. Zajmodavac koji je dao novana sredstva za popravak nekog graevinskog objekta ima zakonsko zalono pravo nad tim objektom u pogledu osiguranja vraanja duga. Nedorasli i minori imaju zakonsku hipoteku nad cjelokupnom imovinom njihovog tutora-skrbnika u pogledu osiguranja eventualnih protuzahtjeva nastalih iz odnosa starateljstva. Zakonska (legalna) hipoteka ima prednost u realizaciji nad ugovornom hipotekom. Kada je zaloni vjerovnik dobio posjed zaloene stvari, on je time ostvario prvi element svojih ovlatenja ius possidendi. Car Gordijan III je 327.godine n.e. svojom konstitucijom omoguio primjenu instituta tzv.retencije, gdje je zaloni vjerovnik mogao zadravati zaloenu stvar kao sredstvo pritiska na zalonog dunika da mu ispuni i neke druge dunike radnje koje prvobitno nisu bile osigurane hipotekom. To je tzv.pignus gordianum. Zaloni vjerovnik nije smio upotrebljavati zaloenu stvar. Ukoliko bi to pak uinio, izvrio bi tzv.furtum usus ili krau upotrebe stvari. On takoer nije bio ovlaten da crpi plodove sa plodonosne stvari, s tim to je bilo dozvoljeno ugovoriti da uzimanje plodova moe imati funkciju zamjene za ugovorene kamate. Kada je stekao posjed, zaloni vjerovnik bi pristupao realiziranju svog drugog ovlatenja, ius distrahendi. Pristupao bi prodaji zaloene stvari. Zaloni vjerovnik ne moe zadrati za sebe zaloenu stvar jer hipoteka nije nain sticanja prava vlasnitva, ve on mora izvriti prodaju zaloene stvari, kako bi iz kupoprodajne cijene namirio svoje potraivanje. Eventualno ostvareni viak cijene, (tzv.hipeloma) bio je duan vratiti zalonom duniku. Zaloni dunik je mogao istu stvar zalagati kod vie zalonih povjerilaca u svrhu osiguranja razliitih potraivanja. U tom sluaju problem nastaje kada se istovremeno vie zalonih povjerilaca ele namiriti iz iste stvari. Rjeenje je naeno u uspostavljanju principa prior tempore quotior iure ili raniji u vremenu, jai u pravu. Po ovom principu prvenstvo u namirenju e imati onaj zaloni vjerovnik kome je stvar ranije zaloena. Istovremeno se uvodi mogunost da kasniji zaloni vjerovnik moe doi na mjesto svog prethodnika u redoslijedu namirenja, ukoliko mu isplati njegovo potraivanje. To je tzv.ius offerendi. Inae, princip prior tempore quotior iure, iako je izvorno nastao za zalono pravo, kasnije e dobiti univerzalno znaenje u svim granama prava. Rimsko postklasino pravo je dosta uinilo na uvoenju principa publiciteta zalonog prava time to je prednost u odnosu na ostale oblike zalonog prava davalo zalonim pravima ustanovljenim putem javne isprave (tzv.pignus publikum) ili zalonim pravima putem privatne isprave potpisane od strane 3 svjedoka. POSTANAK I PRESTANAK ZALONOG PRAVA Zalono pravo po pravilu nastaje neformalnim ugovorom. Zbog akcesornosti zalonog prava moralo je postojati potraivanje koje treba osigurati zalogom. Pored toga, zalono pravo moglo je nastati i sudskim rjeenjem u svhu izvrenja u ekstraordinarnom postupku ili magistratskom odlukom kod uvoenja u posjed tue imovine radi osiguranja (ali bez prava prodaje). To je

48

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
tzv.pignus praetorium. U carsko doba razvijaju se i zakonska zalona prava, tzv.zakonske ili legalne hipoteke (pignus tacitum ili legale). Zalono pravo prestaje: a) Prestankom potraivanja. b) Propau zaloene stvari, konfuzijom (zaloni vjerovnik postaje vlasnikom zaloene stvari) i odricanjem. c) Ukoliko trei stekne zaloenu stvar bona fide (ne znajui za zalono pravo) i na osnovu valjanog titulus-a, prestaje zalono pravo prema njemu za 10, odnosno 20 godina (longi temporis praescriptio). Za 30, odnosno 40 godina, trei bonae fidei possessor ostvaruje isti uinak i bez titulus-a (longissimi temporis praescriptio).

49

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
OBVEZNO PRAVO
PRAVNE INJENICE STICANJE I GUBITAK PRAVA Pravne injenice su injenice uz koje je vezan neki pravni uinak, tj.postanak, prestanak ili promjena prava. To mogu biti prirodni dogaaji koji se nazivaju pravnim dogaajima (roenje, smrt, istek vremena itd) ili ljudska djelanja, tj.manifestacije volje uz koje su vezani pravni uinci, a koje se nazivaju pravna djelanja. Pravna djelanja mogu biti: - pravni poslovi - protupravna (nedoputena) djelanja (delikti) O sticanju prava govorimo ako se neko pravo spoji sa nekim subjektom, a o gubitku ako se ono odvoji od dosadanjeg subjekta. Derivativno sticanje prava zasniva se na pravu dosadanjeg ovlatenika. Ono moe biti dvojako: a) Translativno sticanje , tj.sticanje prenosom dosadanjeg prava sa jednog na drugi subjekat u punom sadraju. Ovo sticanje naziva se pravnim nasljedovanjem ili sukcesijom. U Justinijanovom i modernom pravu razlikuju se singularna sukcesija (novi subjekt prava stie pojedinano pravo, npr.vlasnitvo neke zemlje) i univerzalna sukcesija kojom se jednim aktom stie skup imovinskih odnosa kao cjelina (aktiva i pasiva, npr. u sluaju nasljedstva). b) Konstitutivno sticanje , gdje subjekt prava ne prenosi itavo svoje pravo, ve na temelju svog prava osniva za sticatelja novo pravo (npr.vlasnik zemlje ustupa susjedu slunost puta). Kod originarnog sticanja prava sticatelj stie pravo bez obzira na svog prethodnika (npr.kod okupacije niije stvari ili kod uzukapije).

PRAVNI POSLOVI Pravni posao je oitovanje volje stranke usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih uinaka. Rimsko pravo nije razvilo opu teoriju pravnog posla, ve je obraivalo pojedine konkretne pravne poslove. Pravno tehniki termin za oznaku pravnog posla je bio negotium, koji obiljeava svako djelovanje stranaka u pravu. Rimsko pravo je postavilo osnove mnogobrojnim podjelama pravnih poslova. To su: Negotia unilateralia i negotia bilateralia jednostrani i dvostrani pravni poslovi. Jednostrani pravni poslovi nastaju oitovanjem volje jedne stranke (npr.manumisija, testament), dok dvostrani pravni poslovi nastaju oitovanjem volje dvaju stranaka. Najznaajniji dvostrani pravni poslovi su ugovori kontrakti. Naroito vanu skupinu ugovora ine obvezni (obligatorni) ugovori, kojima se osnivaju obveze. Obvezni ugovori se dijele na jednostrano obavezujue, dvostrano obavezujue i nepotpuno dvostrano obavezujue pravne poslove. Jednostrano obavezujui su takvi pravni poslovi kod kojih obveza nastaje samo za jednu stranku (npr.obeanje miraza, darovanje, zajam itd). Dvostrano obavezujui pravni poslovi (contractus bilaterales aequales) su takvi pravni poslovi gdje obaveza nastaje najmanje za 2 stranke (npr.kupoprodaja). Kod nepotpuno dvostrano obavezujuih pravnih poslova obaveza u principu nastaje samo za jednu stranku, a samo eventualno moe nastati i za drugu stranku (npr.mandat ili nalog). Ovakvi pravni poslovi nazivaju se contractus bilaterales inequales. Negotia one rosa, negotia lucrativa naplatni i besplatni pravni poslovi. Naplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih je za inidbu jedne stranke predvieno izvrenje protuinidbe koja je ekonomski ekvivalent izvrenoj inidbi. Besplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi

50

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
kod kojih ne postoji protuinidba (naplatni pravni posao je npr.kupoprodaja, a besplatni darovanje). Negotia inter vivos, negotia mortus causa pravni poslovi meu ivim i pravni poslovi za sluaj smrti. Ova podjela izvrena je s obzirom na kriterij da li uinak pravnog posla djeluje ve za ivota stranaka ili e nastati tek nakon smrti stranke koja ga je sainila. Najvei broj pravnih poslova spada u skupinu negotia inter vivis, dok je tipian primjer negotia mortus causa testament ili oporuka. Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih poslova, ekonomski cilj, svrha ili kauza tog pravnog posla vidljiva je ve iz samog pravnog posla. Npr. iz kupoprodaje kao tipinog kauzalnog pravnog posla zakljuujemo da se tim poslom eli postii prenos vlasnitva na prodatoj stvari, da bi se zauzvrat dobila kupoprodajna cijena. Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je nevidljiva. Iz samog apstraktnog pravnog posla ne moemo zakljuiti svrhu njegovog sklapanja. Npr. kod stipulacije, kao tipinog apstraktnog pravnog posla koji nastaje sveanim pitanjem budueg vjerovnika i sveanim sukladnim odgovorom budueg dunika. Obeava li mi dati 100 asa? ili Spondese mihi centum dare?; Obeavam Spondeo. Ne moemo zakljuiti zato se dunik kod stipulacije obvezao na davanje 100 asa. Posljedica apstraktnosti nekog pravnog posla je njegova vrlo iroka primjena u razliitim oblastima prava. Formalni i neformalni pravni poslovi. Ova podjela je s obzirom na kriterij da li je strogo propisana forma jedan od bitnih uslova za nastanak nekog pravnog posla. Poslovi starog civilnog prava su formalistiki. Kod njih forma predstavlja konstitutivni element njihove egzistencije. Bez zadovoljenja forme nema pravnog posla, npr.mancipacija, in iure cesija, verbalni i literarni kontrakti itd. Formalizam kao svojstvo nekog pravnog ureenja predstavlja takvo ureenje prava gdje forma postaje sama sebi svrhom. Pravni poslovi pretorskog i klasinog prava naputaju elemente formalizma i u principu se sklapaju samo na neformalan nain. OITOVANJE VOLJE I TUMAENJE PRAVNIH POSLOVA Volja kao unutranji faktor za pravo dobiva znaaj tek ako bude oitovana prema vani. Bez oitovanja volje ne moe se sklapati pravni posao. Volja se moe oitovati na razliite naine, izriito usmenim ili pismenim putem ili preutno, tzv.konkludentnim radnjama, gdje se iz odreenog naina ponaanja neke stranke zakljuuje sadraj njene volje. Npr.kod proferede gestio iz ponaanja nasljednika da svaki dan obrauje neku zemljinu parcelu zakljuujemo da on prihvata nasljedstvo ostavine gdje spada i zemljina ostavina. Poseban problem predstavlja pitanje pravnog znaenja utnje. U srednjevjekovnoj pravnoj nauci (glosatori i kanonsko pravo) bio je prihvaen princip qui tacet consentire videtur Ko uti smatra se da pristaje. Rimsko pravo je ovom problemu prilazilo na drugaiji nain. Rimski pravnik Paulus je kazao: ko uti ne prihvata, ali se ne moe rei ni da odbija, to znai da je rimsko pravo utnju tretiralo kao i svaku drugu konkludentnu radnju, odreujui njeno znaenje uz sagledavanje svih okolnosti konkretnog sluaja. Ovaj princip je preuzet u modernom pravu. SADRAJ PRAVNOG POSLA Sadraji pravnog posla se odreuju kroz 3 vrste elemenata pravnog posla: a) bitne elemente; b) prirodne elemente; c) sluajne elemente.

51

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Bitni elementi pravnog posla - essentialia negotii su oni elementi koji predstavljaju nuni minimum za egzistenciju nekog pravnog posla. Npr.kod kupoprodajnog ugovora bitni elementi su predmet i cijena. Prirodni elementi pravnog posla naturalia negotii predstavljaju one elemente koji su ve po samom pravnom poretku ukljueni u sadraj nekog pravnog posla. Ove elemente odreuje zakonodavac, vodei rauna o zatiti interesa sigurnosti u pravnom prometu, ali stranke mogu te elemente svojim izriitim dogovorom iskljuiti iz sadraja pravnog posla. Pravna pravila koja reguliraju sadrajno prirodne elemente pravnih poslova se nazivaju dispozitivna pravila ius dispositivum ili dispozitivno pravo. Npr. zakon o obveznim odnosima detaljno regulie pitanje odgovornosti prodavca za nedostatke prodate stvari, a stranke tu odgovornost mogu izostaviti. To se obino deava kada se ide na drastino smanjenje kupoprodajne cijene (dispozitivno neto to se moe birati). Sluajni elementi pravnog posla accidentalia negotii su takvi elementi pravnog posla koji se ne pretpostavljaju kao sadraj pravnog posla, ali ih stranke mogu striktno ugovoriti i vrijede samo kada su izriito ugovorene. Ovi elementi slue za individualizaciju potrebe stranaka u konkretnom pravnom odnosu. U sluajne elemente ubrajamo: uvjet condicio, rok dies, namet modus.

UVJET (CONDICIO) Uvjet je uzgredna odredba pravnog posla predstavljena u buduoj i neizvjesnoj okolnosti od koje po volji stranaka zavisi uinak pravnog posla. Najznaajnija podjela uvjeta je na: a) Suspenzivne i rezolutivne uvjete. Suspenzivni (odgodni) uvjeti odgaaju nastanak pravnog posla, odgaaju uinke pravnog posla do eventualnog ispunjenja uvjetovane okolnosti. Primjer: otac ostavlja sinu imovinu pod uvjetom da se sin oeni. Rezolutivni (raskidni) uvjeti su takvi uvjeti kod kojih pravni posao nastaje odmah, ali je trajanje uinka zavisno od ispunjenja uvjeta. Ukoliko se ispuni rezolutivni uvjet, uinak pravnog posla prestaje. Primjer: udovici se ostavlja udovika renta pod uvjetom da se ne uda. b) Afirmativni i negativni uvjeti razlikuju se prema tome da li treba nastati neka nova okolnost koja mijenja dosadanje stanje. Afirmativni uvjet je ispunjen ukoliko se dogodi uvjetovana okolnost. Negativni uvjet je ispunjen kada je sigurno da ne moe doi do promjene koja je uvjetovana. c) Potestativni, kazualni i mikstni uvjeti. Kod potestativnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti zavisi od volje stranaka (do ispunjenja dolazi zahvaljujui djelovanju stranaka). Kod kazualnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti zavisi od neke objektivne injenice. Kod mikstnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti je determinirano kako subjektivnim tako i objektivnim injenicama. Uvjetovana okolnost mora biti budua i neizvjesna. Ukoliko nedostaje jedno od ovih obiljeja, uvjet nee postojati. U takvim sluajevima govori se o nepravim uvjetima, a to su: a) Nuni uvjeti, gdje je uvjetovana okolnost budua, ali je sigurno da se mora ispuniti (npr.ako Ticijus umre). b) Nepravi uvjet je ako se uvjetovana okolnost ve desila u sadanjosti ili prolosti, mada ta okolnost strankama i nije bila poznata. U rimskom pravu je za pravi uvjet potrebna objektivna neizvjesnost, odnosno subjektivna neizvjesnost nije dovoljna. c) Nemogui uvjeti su takvi uvjeti koji se ne mogu pravno ili fiziki ostvariti. Takav posao bi logino trebao biti nitavan, jer stranke koje uinak pravnog posla veu za neto nemogue

52

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
zapravo i ne ele taj uinak, niti on moe ikada nastupiti. Nitavnost takvih poslova u rimskom pravu dosljedno je provedena samo kod poslova inter vivos, dok je kod posljednje volje usvojeno naelo da se nemogui uvjeti tretiraju kao da nisu ni dodani, te se takav pravni posao mortis causa smatrao bezuvjetnim. d) Nemoralni (turpis, contra bonos mores) i nedozvoljeni (contra legem) uvjeti imali su isti tretman kao i nemogui uvjeti. e) Uvjet mora proizilaziti iz volje stranaka. Zato nije pravi uvjet tzv.condicio iuris, tj.okolnost predviena samim pravnim propisima, neovisno od volje stranaka. Npr. ako ostavitelj imenuje nekog nasljednika pod uvjetom da ga ovaj nadivi (ivi due od ostavitelja), takav uvjet je suvian jer nasljednik ve po pravnim propisima mora nadivjeti ostavitelja. Kada je u pitanju uinak uvjeta, treba razlikovati: vrijeme prije ispunjenja uvjeta (condicio pendet) vrijeme pendencije, tj.ekanja i neizvjesnosti hoe li se uvjet ispuniti; vrijeme po ispunjenju uvjeta (condicio existit); vrijeme po izjalovljenju uvjeta (condicio deficit), tj. kad se uvjet ispunio ili je sigurno da se nee ispuniti.

Ovi uinci razliiti su kod suspenzivnih i rezolutivnih uvjeta. Kod suspenzivnih uvjeta: Condicione pendente pravni posao ne proizvodi uinke i ne zna se da li e ih proizvesti. Na pravnom stanju zasad se nita ne mijenja. (npr. ko se obavezao pod uvjetom, prije ispunjenja uvjeta nije dunik). Za vrijeme pendencije dolazi do izvjesnih ogranienih uinaka (preduinaka) u cilju zatite eventualnih buduih prava uvjetno ovlatenog lica, prvenstveno na nain da se zabranjuju takva raspolaganja koja bi mogla ugroziti pravo uvjetno ovlatenog u sluaju ispunjenja uvjeta. Takva raspolaganja su od poetka bez uinka ili gube uinak ako se uvjet ispuni. Pravni poloaj uvjetnog ovlatenika je nasljediv (u postklasinom pravu), kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani. Najvanija zatita prava ekanja sastoji se u tome to se uvjet smatra ispunjenim ako uvjetno optereeni onemogui ispunjenje . Osim toga, uvjetno ovlateni moe traiti osiguranje ako bi njegovo pravo bilo ugroeno, a nakon ispunjenja uvjeta moe traiti na knadu eventualne tete nastale u vrijeme pendencije. Condicio existit ako se suspenzivni uvjet ispuni, uinci pravnog posla automatski nastaju, a ako se uvjet izjalovi (condicio deficit), smatra se kao da pravni posao nije bio ni uinjen. Ovdje se postavlja pitanje da li uinci pravnog posla u sluaju ispunjenja uvjeta djeluju retroaktivno od trenutka sklopljenog posla (ex tunc) ili od trenutka ispunjenja uvjeta (ex nunc). U klasinom pravu prevladava naelo ex nunc, a u Justinijanovom pravu ex tunc. Kod rezolutivnih uvjeta: Condicione pendente uinci pravnog posla nastaju odmah u potpunosti, ali e prestati ako se uvjet ispuni. Rezolutivni uvjeti su po rimskom pravu bili dosta rijetki, a konstruirani su kao suspenzivni uvjetovano oitovanje o raskidanju posla. Uvjeti se ne mogu dodavati svim pravnim poslovima. Neki pravni poslovi, kao npr. poslovi prenosa vlasnitva, manumisije itd. ne trpe uvjete.

ROK (DIES)

53

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Rok (dies) je uzgredna odredba pravnog posla kojom se uinak pravnog posla ini ovisnim od proteka vremena. Za razliku od uvjeta, rok ne sadri element neizvjesnosti, ve samo odgaa nastanak odnosno prestanak uinka do odreenog vremena. Osnovna podjela rokova je na: a) Poetne dies a quo (poet ete primati stipulaciju od) b) Zavrne dies ad quem (primat ete stip. do) Rok moe biti tano odreen: kalendarski, brojem godina i sl, ali moe biti i unaprijed neodreen ali nastup roka mora biti siguran (npr.kada NN umre). Takvi rokovi se zovu prosti rokovi. Meutim, ako je sam nastup roka neizvjestan (npr. na njegov 60-ti roendan za koji se ne zna hoe li doivjeti), tada pod oblikom roka postoji uvjet, sa svim svojim posljedicama. Shodno tome, sve vrste neizvjesnosti u pandektnoj nauci su klasificirane u 4 grupe: a) dies certus an, certus quando prosti rok (npr.prvog dana slijedeeg mjeseca); b) dies certus an, incertus quando prosti rok (npr. na dan smrti NN); c) dies incertus an, incertus quando uvjet (npr.kada brod stigne iz Azije); d) dies incertus an, certus quando uvjet (npr. kada neka osoba navri odreene godine ivota).

NAMET (MODUS) Namet (modus) je potrebno strogo razlikovati od naloga (mandata) kao konsenzualnog kontrakta. Namet je uzgredna odredba pravnog posla kojom se primaocu neke koristi namee izvrenje neke dunosti. Namet kao uzgredna odredba pravnog posla moe se dodavati samo besplatnim pravnim poslovima kao to su darovanje, manumisije, stjecanje nasljedstva, legati itd. Primjer: Prilikom akta manumisije gospodar odreuje i nareuje svom osloboeniku da mu kada umre kao patronu bude podignut spomenik. Sadrajna razlika izmeu uvjeta i nameta se najslikovitije izraava poznatom sentencom Uvjet odgaa, a ne sili, a namet ne odgaa ali sili. Prvobitno ispunjenje nametnute dunosti ovisi o dobroj volji i potenju osobe kojoj je nametnuta dunost. To bi bila vie obveza moralne naravi. Nije bilo pravnih sredstava sa kojim bi se moglo procesualno-pravno osigurati izvrenje naloene dunosti. Da bi se osigurala velika vjerovatnoa ispunjenja naloene dunosti, poelo se uz osnovni pravni posao putem posebne stipulacije (stipulatio poena) ugovarati kazna za sluaj neizvrenja dunosti. Justinijanovo pravo je izgradilo itav instrumentarij pravnih sredstava sa kojima su se mogli postii razliiti ciljevi, kako obezbjeenja izvrenja dunosti, tako i za posljedice neizvrenja nametnute dunosti. NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA KONVALIDACIJA I KONVERZIJA Da bi pravni posao bio valjan, neophodno je ispunjenje slijedeih kumulativno postavljenih pretpostavki: a) Svojstvo stranaka da bi neka stranka sklopila pravni posao, mora imati punu pravnu i poslovnu sposobnost. b) Moraju biti ispunjeni uvjeti pravnog posla u uem smislu. Pravni posao ne smije biti protivan pravu, moralu i dobrim obiajima, a njegov sadraj mora biti pravno i fiziki mogu (izvodljiv). c) Forma po rimskom pravu esto je bilo bitno i odravanje propisane forme pri sklapanju posla. Nevaljanost pravnog posla javlja se ukoliko nije ispunjena neka od pretpostavki valjanosti pravnog posla. Nevaljanost se moe pojaviti u 2 oblika: nitavnost i pobojnost.

54

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Nitavnost je tei oblik nevaljanosti pravnog posla. Nastaje usljed teih nedostataka. O tim nedostacima se vodi rauna po slubenoj dunosti ex officio. Nitavan pravni posao negotium nullum ne proizvodi nikakve pravne uinke, te se smatra da takav pravni posao nije ni nastao. Nitavnost moe biti potpuna i djelomina. Kod djelomine nitavnosti dio posla koji nije zahvaen razlozima nitavnosti bie valjan. Nitavnost moe biti poetna i naknadna. Pravni posao koji je u momentu sklapanja bio valjan postae naknadno nitavan ukoliko razlog nitavnosti nastupi prije nego to je dolo do uinaka posla. Pobojnost pravnog posla je blai oblik nevaljanosti pravnog posla koji nastaje usljed lakih nedostataka o kojima se ne vodi rauna po slubenoj dunosti. Na te nedostatke mogu ukazati samo stranke koje su uestvovale u sklapanju pravnog posla ili trea osoba koja je pogoena takvim poslom. Npr. ako oporuitelj ne ostavi bliim roacima nuni dio u oporuci, o ni mogu podii tubu protiv nasljednika koji su u oporuci imenovani i postii potpuno ili djelomino ponitenje oporuke. Pobojan pravni posao proizvodi pravne uinke sve do momenta njegovog pobijanja. Njegovi uinci prestaju ex nunc, tj. od momenta ponitenja, a pravni uinci nastali do tada ostaju na snazi. O pobojnosti pravnog posla i elementima koji dovode do nje poelo je voditi rauna tek pretorsko pravo. Nitavan pravni posao u naelu nee postati valjan (konvalidirati) ukoliko naknadno otpadne zapreka njegove valjanosti. Ukoliko stranke ele takav posao ostvariti, nakon otpadanja zapreka moraju ga ponovo sklopiti. Od konvalidacije treba razlikovati konverziju pravnog posla. Ako je pravni posao kako su ga stranke zamislile nitavan, ali udovoljava potrebama nekog drugog posla sa istim uincima, pretor moe odrediti da se prvobitni posao promijeni (konvertuje) u taj drugi posao koji stranke nisu imale u vidu.

MANE VOLJE KAO RAZLOZI NEVALJANOSTI PRAVNOG POSLA Najei i najvaniji nedostatak pravnog posla koji dovodi do njegove nevaljanosti su tzv.mane volje. One se javljaju u 2 oblika: 1. Nesklad izmeu volje i oitovanja moe biti svjestan i nesvjestan. 2. Volja je stvorena na pogrean nain, pod uticajem nedoputenih izvora. Svjestan nesklad izmeu volje i oitovanja, gdje stranka namjerno oituje neto to u stvari nee je u slijedeim sluajevima: a) Kod oitovanja uinjenih u ali koja se objektivno moe uoiti i shvatiti, kod oitovanja u svrhu kolskog primjera ili u sadraju neke pozorine predstave u ovakvim sluajevima ne dolazi do sklapanja nikakvog pravnog posla, mada su pri tom moda upotrijebljene rijei koje inae slue za sklapanje pravnog posla. b) Reservatio mentalis ili mentalna rezervacija, gdje stranka namjerno, svjesno oituje volju koju ona nee. U ovakvim sluajevima iz potrebe zatite interesa treih lica i sigurnosti pravnog prometa, kao vaee e se uzeti ono to je oitovano. c) Simulacija, gdje stranke sklapaju neki pravni posao samo prividno, ali ga uope ne ele. Cilj im je da kod treih osoba stvore uvjerenje da je takav pravni posao uistinu sklopljen. Motiv takvog ponaanja je da se zaobie primjena nekih zakonskih odredbi ili da se trea lica otete. Simulacija ima 2 vida: apsolutna i relativna simulacija. Kod apsolutne simulacije stranke sklapaju pravni posao, a uistinu ne ele nikakav pravni posao. Primjer je fiktivno sklapanje braka kako bi se izbjegle posljedice primjene Augustovog enidbenog zakonodavstva. Relativna simulacija je sluaj gdje stranke sklapaju jedan pravni posao, a ele postii uinke

55

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
preko drugog pravnog posla. Npr. sklapaju ugovor o darovanju, a ele postii uinak kupoprodajnog ugovora. Kod relativne simulacije simulirani pravni posao moe biti vaei u proizvodnji pravnih uinaka ukoliko nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama i ukoliko se ne vrijeaju interesi treih lica, dok je pravni uinak apsolutne simulacije da se uzima kao da nije nastao nikakav pravni posao. Nesvjestan nesklad izmeu volje i oitovanja se javlja u sluaju zablude (error). Zabluda predstavlja netanu predodbu o predmetu, injenici, okolnosti koje su bitne za egzistenciju nekog pravnog posla. Kod zablude (zablude) imamo oitovanje volje koja uistinu ne postoji. Zabluda se javlja u 2 oblika: error iuris i error facti. Error iuris ili zabluda o pravu predstavlja pogrenu predodbu o nekim pravnim propisima. To je neispriiva zabluda, ne moe dovesti do nevaljanosti pravnog posla. Vaio je princip ignorantia legis nocet nepoznavanje prava kodi. Stranke se ne mogu pozivati na ovu zabludu kao eventualni osnov nevaljanosti pravnog posla, zbog toga to se pretpostavlja da svaki prosjean punoljetni graanin poznaje pravne propise drave u kojoj ivi i radi. Error facti ili zabluda o injenicama se pod odreenim uslovima moe pojaviti kao ispriiva zabluda, odnosno moe biti osnov nevaljanosti nekog pravnog posla. Da bi se zabluda o injenicama pojavila kao ispriiva zabluda, morala je biti bitna (error essentialis), tj.odnositi se na neke bitne elemente pravnog posla i nesakrivljena (error probabilis), tj.da stranka pri upotrebi dunog stepena panje nije mogla biti svjesna da se nalazi u zabludi. U odnosu na ova 2 kriterija razlikujemo slijedee oblike zablude o injenicama: a) Error in persona zabluda o osobi sa kojom sklapamo pravni posao. Pojavljuje se kao bitna kod onih pravnih poslova kod kojih individualitet osobe predstavlja bitan element tog pravnog posla, npr.kod sklapanja braka, manumisija itd. b) Error in negotio zabluda o vrsti pravnog posla. Npr, jedna stranka smatra da je zakljuen zajam, a druga poklon. c) Error in supstantia zabluda o materiji pravnog posla, npr.kupujemo prsten mislei da je zlatan, a kupili smo pozlaeni prsten. d) Error in corpore zabluda o predmetu pravnog posla, npr.oslobaamo roba A mislei da oslobaamo roba B. Od ovoga treba razlikovati samo pogreno imenovanje neke osobe, poto vrijedi princip causa demonstratio non nocet pogreno imenovanje ne kodi. Svi gore navedeni oblici zablude o injenicama dovode do nitavnosti pravnog posla. Kod zablude treba razlikovati tzv.disensus ili nesporazum, gdje jedna stranka pogreno shvati oitovanje druge stranke. Npr, jedna stranka smatra da je termin isporuke robe u 7 sati ujutro, a druga smatra u 7 naveer. Disensus dovodi do nitavnosti pravnog posla.

ZABLUDA U MOTIVU, PREVARA (DOLUS) I SILA (VIS AC METUS) Stvaranje volje na pogrean nain se javlja u 3 oblika: a) Zabluda o motivu za sklapanje pravnog posla. Motiv kao unutranja stvar svakog ovjeka nema pravnog znaaja, te e zbog toga u ovom sluaju zablude o motivu zakljueni pravni Samo u jednom sluaju, i to kod imenovanja nasljednika, zabluda o motivu e biti ispriiva. b) Prevara (dolus) predstavlja zlonamjerno dovoenje druge stranke u zabludu ili njeno odravanje u zabludi sa ciljem da se sa tom strankom sklopi neki pravni posao i iz tog pravnog posla izvue neka protupravna imovinska korist. Staro civilno pravo nije vodilo rauna o dolusnom ponaanju i nije prualo zatitu protiv takvog ponaanja. Tek e pretorsko pravo poeti voditi rauna o dolusu i smatrati ga jednim od uzroka

56

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
pobojnosti pravnog posla. Rimski pravnik Gaj Akvilije Gal e prvi uvesti tubu actio doli za reprimiranje dolusnih ponaanja. Ova tuba je bila strogo pravno sredstvo, povlaila je za sobom infamiju. Mogla se podii u roku od godinu dana, a tubeni zahtjev je bio usmjeren na plaanje jednostrukog iznosa prouzrokovane tete. Actio doli je bila supsidijarno pravno sredstvo. Stranke su je mogle upotrijebiti samo ukoliko na raspolaganju nisu imale drugo pravno sredstvo i ukoliko je prouzrokovana teta bila velika. Pored ove tube, pretor je za reprimiranje dolusa upotrebljavao jo 2 pravna sredstva: exceptio doli (prigovor prevare) i restitutio in integrum (zahtjev za povrat u preanje stanje). Uvoenjem u pravnu praksu naela bona fides (dobra vjera i potenje u pravnom prometu, dunost dranja date rijei, dunost urednog i blagovremenog ispunjenja preuzetih obaveza), pretor je postepeno proirivao krug ponaanja koja su mogla biti okarakterisana kao dolusna, da bi se na kraju dolusnim ponaanjem smatralo svako ponaanje koje je u direktnoj ili indirektnoj suprotnosti sa principom bona fides. c) Vis ac metus sila i strah predstavlja navoenje neke stranke na sklapanje nekog pravnog posla pod dejstvom prisile ili straha izazvanog prijetnjom primjene sile. Razlikujemo 2 oblika sile: vis absoluta i vis compulsiva. Vis absoluta (apsolutna sila) predstavlja primjenu neposredne fizike sile kako bi se na taj nain neka osoba prinudila na sklapanje nekog pravnog posla. Npr.neposredno prinudno voenje ruke druge stranke radi potpisivanja nekog pravnog posla. Primjena apsolutne fizike sile dovodi do nitavnosti pravnog posla. Vis compulsiva (psihika sila) predstavlja protupravnu prijetnju nekim zlom (vis) i time izazivanje opravdanog straha (metus) koji neku stranku upuuje na sklapanje pravnog posla. Primjena psihike sile dovodi do pobojnosti pravnog posla. O ovim ponaanjima rauna je poelo voditi pretorsko pravo. Zatita protiv sile i straha prvobitno je uvedena putem tube actio quod metus causa bila je penalna tuba actio penales, iji je tubeni zahtjev u roku od godinu dana iao na plate etvorostruke vrijednosti prouzrokovane tete, a nakon toga na jednostruki iznos. Ova tuba se mogla podii i protiv treih lica koja su stekla neke koristi iz tog pravnog posla, ali nije povlaila za sobom infamiju. Ostala sredstva pravne zatite protiv sile i straha su exceptio quod metus causa i restitutio in integrum. Exceptio quod metus causa sluila je kao sredstvo tuenikove odbrane na ispunjenje posla koji je bio sklopljen pod prijetnjom, a restitutio in integrum davala se u svrhu povrata u prijanje stanje.

ZASTUPANJE KOD PRAVNIH POSLOVA Pravni poslovi ne moraju se sklapati direktno i osobno, ve i preko treih lica. Taj trei koji uestvuje u sklapanju posla moe biti glasnik ili zastupnik. Glasnik (nuntius) je sredstvo za prenoenje vijesti. Nema vlastitu poslovnu volju, ve samo prenosi oitovanu volju jedne stranke drugoj. Zato glasnik ne mora imati djelatnu sposobnost. Zastupnik vlastitim oitovanjem volje poduzima pravni posao za drugog (zastupanog, gospodara posla). Zastupanje moe biti posredno i neposredno. Neposredno zastupanje je zastupanje u pravom (tehnikom) smislu, gdje zastupnik sklapa pravni posao vlastitim oitovanjem volje, u ime i za raun zastupanog. Uinci pravnog posla nastupaju neposredno za osobu zastupanog. On iz posla koji je za njega sklopio zastupnik neposredno stie prava i dunosti (postaje vlasnik, vjerovnik, dunik i sl). Posredno zastupanje je takvo zastupanje u kome zastupnik sklapa pravni posao za raun zastupanog, ali u vlastito ime , a ne u ime zastupanog. Tako nastaje pravni posao koji se smatra zastupnikovim poslom, odnosno od proizvodi pravne uinke za zastupnikovu linost. U odnosu prema treim licima zastupnik stie prava i dunosti koja proizilaze iz pravnog posla, a tek na temelju drugog, internog pravnog odnosa izmeu zastupnika i gospodara posla ta prava i dunosti

57

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
se prenose na gospodara. Trea osoba sa kojom je takav posredni zastupnik sklopio pravni posao pri tome ne zna, niti ga se tie da je posao sklopljen za raun zastupanog. Gospodar posla i taj trei uope ne stupaju meusobno u pravne odnose. Rimsko civilno pravo nije dozvoljavalo neposredno zastupanje. Vailo je da posao ima uinke samo za stranke koje ga same sklapaju. Pretorsko pravo je indirektnim sredstvima postizalo slian uinak kakav ima dananje neposredno zastupanje, a tek je u opem i modernom pravu priznato neposredno zastupanje kao pravilo koje je iznimno iskljueno ili ogranieno. Zastupanje moe biti ugovorno i zakonsko. Kod ugovornog zastupanja zastupnikove ovlasti temelje se ili na primljenom i prihvaenom nalogu (mandatum) da e izvriti neki posao za raun nalogodavca, ili na poslovodstvu bez naloga (negotiorum gestio), gdje neko obavlja poslove u korist drugog bez primljenog naloga i ovlatenja. S nalogom je danas po pravilu spojena punomo, tj.jednostrano ovlatenje koje legitimira zastupnika prema treim licima na djelanja u ime zastupanog. Poslovi koje dobrovoljni zastupnik poduzima bez punomoi mogu stei uinak za zastupanog ukoliko ih on naknadno odobri (ratiabitio mandato comparatur). Kod zakonskog zastupanja pravni poredak daje nekome ovlast, a ujedno i dunost da zastupa druge osobe (npr.u sluaju tutorstva i skrbnitva). VRIJEME I NJEGOVO RAUNANJE U PRAVU U rimskom pravu se kod raunanja rokova dan naelno uzima kao cjelina. Takvo raunanje se u pandektnoj nauci zove computatio civilis. Prirodnije bi bilo kada bi se rok poeo raunati od trenutka kada se neka injenica dogodila (npr.od trenutka sklapanja ugovora) i zavravao u istom trenutku posljednjeg dana. To je raunanje a momento ad momentum ili computatio naturalis. No to u rimskom pravu nije usvojeno. Pored toga, razlikuju se tempus coninuum i tempus utile. Tempus continuum je raunanje roka neprekidno od poetka do kraja. U pretorskom pravu rauna se tempus utile, odnosno u rok se raunaju samo dani u koje je stranci bilo mogue izvriti dodatnu pravnu radnju.

PRAVNA PRIRODA OBVEZA

POJAM I POVIJESNI RAZVOJ OBVEZE Obveza je pravna veza izmeu tano odreene 2 osobe osobe vjerovnika (creditor) i osobe dunika (debitor). U ovom odnosu vjerovnik ima pravo da potrauje izvrenje dune radnje (inidbe) od dunika, dok je debitor bio duan izvriti tu radnju. Ve u rimskom pravu do jasnog izraaja je dola razlika izmeu obveznih i stvarnih prava. Ona je posebno oigledna u prirodi i nazivu tubi kojima su se titila jedna i druga prava. Stvarna prava zatiena su sa actio in rem, a obvezna sa actio in personam. Actio in rem djeluje prema svima, te tuitelj u intenciji tubene formule tvrdi samo da mu pripada odreena stvar ili stvarno pravo, a uopte ne navodi ime tuenog. Actio in personam se usmjerava samo protiv konkretne osobe koja je u intenciji formule imenovana i za koju se tvrdi da je obvezna na izvrenje neke radnje. Vrlo je rairena teza da je obveza nastala spajanjem njenih dvaju elemenata: debitum i obligatio tj. dug i odgovornost. U staro doba teite je bilo na odgovornosti, te je obligatus bila osoba koja je zapadala pod vjerovnikovu vlast ukoliko se ne bi iskupila ispunjenjem duga. Kasnije je teite

58

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
prelo na dug, a odgovornost je bila sredstvo da vjerovnik doe do zadovoljenja ako bi duna radnja izostala. Rimski naziv obligatio izvorno se odnosio samo na obvezne odnose zasnovane na starom civilnom pravu. Broj civilnih obveza bio je ogranien i tipiziran, tako da nije bilo openitog pojma obligatio. Nove obvezne odnose zasnovane na pretorskom pravu rimski pravnici opisivali su izrazima teneri, honoraria actione teneri ili debitum, izbjegavajui izraz obligatio.

PRIRODNE (NADPRAVNE) OBVEZE (OBLIGATIONES NATURALES) Utuivost je bitna karakteristika obveznih odnosa. Nema obveze bez utuivosti. Meutim, statusna vieslojnost rimskog drutva, potrebe iznalaenja novih formi eksploatacije radne snage, kao i niz nekih drugih okolnosti, uvjetovali su nastanak jednog posebnog oblika obveznih odnosa obligatio naturales (prirodna, nadpravna obveza). Za prirodne obveze kaemo da su plative, ali nisu utuive, pri emu se dobrovoljno plaanje dune inidbe ne moe posmatrati kao plate neduga tzv.indebitum, niti se moe posmatrati kao uinjeno darovanje (donatio), ve kao normalni nain ispunjenja dune inidbe. Nadpravne obveze nastaju iz slijedeih odnosa: 1) Iz pravnih poslova koje zakljuuje rob sa treim licima ili sa samim gospodarom, upravljajui povjerenim pekulijom. Slina situacija je i sa pravnim poslovima koje sklapaju osobe alieni iuris. Ovdje se kao problem pojavljuje naplativost takvih obveza, poto lica alieni iuris, iako su subjekti prava, nemaju imovinsko-pravnu sposobnost, nemaju svoje imovine poto je pater familias vlasnik cjelokupne imovine. 2) Iz pravnih poslova koje zakljuuju nedorasli maloljetnici bez odobrenja tutora nastaju prirodne obveze. 3) Prirodne obveze predstavljaju ilustrativan primjer vrlo bliske povezanosti izmeu prava i morala, prelaska nekih moralnih u pravne obveze. Tako se npr.kao prirodne obveze mogu posmatrati neke moralne dunosti, kao dunost osloboenika na izraavanje stalne zahvalnosti bivem gospodaru kroz kontinuirano davanje poklona, dunost ene na davanje miraza, dunost obdarenog na uzvrat darovanja itd. 4) Kamate uz realni zajam su morale biti ugovorene uz osnovni ugovor o zajmu putem posebne formalistike stipulacije, dok je iz neformalno dogovorenih kamata nastajala prirodna ili nadpravna obveza. 5) Senatus consultum macedonianum je propisivao zabranu davanja novanog zajma sinu porodice bez odobrenja njegovog pater familias-a. Ovo pravilo je doneseno kako bi se preduprijedile situacije da prezadueni sin u cilju sticanja imovinsko-pravne sposobnosti izvri likvidaciju pater familias-a kako bi mogao platiti svoje dugove. Davanje zajma unato ovoj zabrani stvaralo je prirodnu obvezu.

POSTANAK OBVEZA
RAZLOZI POSTANKA OBVEZA Obvezni odnosi nastaju iz pravnih djelanja, koja mogu biti pravni poslovi ili protupravna djela (delikti). Zato ve rimski klasini pravnici kau da obveze nastaju iz kontrakta ili delikta. Vjerovatno ve krajem klasinog doba uoeno je da ima obveznih odnosa sa istim uinkom kao oni iz kontrakta i delikta, a da takvi odnosi ipak nisu nastali iz kontrakta i delikta. Na toj osnovi Justinijanovo pravo razlikuje 4 skupine obveza: kontraktne, kvazikontraktne, deliktne i kvazideliktne .

OBVEZE IZ KONTRAKTA (OBLIGATIONES EX CONTRACTU)

59

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Contractus je obvezni ugovor rimskog civilnog prava, koji je pored sporazuma volja sadravao i objektivni element forme. Neformalne pogodbe koje nisu bile utuive po civilnom pravu zvale su se pacta. Razlog na kome se zasnivala utuivost kontrakta po civilnom pravu sastojao se u izgovaranju odreenih rijei (verba), ili u upotrebi odreene pismene forme (litterae), ili u predaji stvari (res) ili u samom neformalnom sporazumu stranaka (consensus). Ovo posljednje vailo je samo u 4 sluaja konsenzualnih kontrakata. Na toj osnovi u klasinom pravu razlikuju se slijedei kontrakti: Verbalni (stipulatio, dotis dictio, insiurandum liberti); Literalni (nomen transscripticum (expensilatio), odnosno za peregrine chirographa i syngraphae) Realni (mutuum zajam, depositum ostavna pogodba, commodatum posudba i pignus runo-zalona pogodba) Konsenzualni (emptio-venditio kupovina, locatio-conductio najam, mandatum nalog i societas drutvena pogodba).

Verbalni i literalni kontrakti spadaju u formalne, a realni i konsenzualni u neformalne (materijalne) kontrakte. U postklasino doba razvila se grupa inominatnih kontrakata koja se po nainu kontakta donekle pribliavala realnim kontraktima.

OBVEZE IZ DELIKATA (OBLIGATIONES EX DELICTO) Delikti su protupravna djela nedoputene i protupravne povrede tuih prava i interesa. Izvrenjem delikta ve po samom pravnom poretku nastaje obvezni odnos u kome poinitelj delikta dobiva ulogu dunika, a osoba oteena deliktom ulogu vjerovnika. Sadraj obveznog odnosa nastao iz delikta historijski se mijenjao. Prvobitno se sastojao od davanja osobne zadovoljtine oteenom, da bi kasnije bio pretvoren u plaanje propisanih kazni, a u konanom ish odu u naknadu prouzrokovane tete. Prema znaaju kazne i nainu postupka kojim se kazna ostvaruje, delikti se u rimskom pravu dijele na 2 osnovne skupine: delicta publica i delicta privata. Delicta publica ili crimina (javni delikti-kriminal) predstavljaju tee povrede dobara koje progoni i kanjava drava u javnom kaznenom postupku, uz izricanje najteih krivinih sankcija, tzv.poena capitalis. Meu najznaajnije javne delikte rimskog prava spadaju paritium ili ubistvo pater familias-a, erduelio ili izdaja, dezerterstvo izbjegavanje neprijatelja. Osobnu prirodu imao je delikt crimen lese meastatis koji obuhvata razliite oblike povrede carskog dostojanstva. Bie ovog djela naroito je proireno u periodu dominata, kada su carevi u namjeri da osnae sv oj kult mnoga ponaanja svojih politikih protivnika podvodili pod pojam ovog delikta. Ovaj naziv se zadrao i u savremenoj pravno politikoj stvarnosti i oznaava u prvom redu tzv.politike delikte koji se jo uvijek nalaze u krivinim zakonodavstvima mnogih drava. Delicta privata (privatni delikti, maleficia) su lake povrede tuih dobara koje se kanjavaju samo na zahtjev oteene strane i to u redovnom rimskom civilnom sudskom postupku. Privatni delikti predstavljaju najznaajnije izvore obveznih odnosa. Dijelili su se u 2 skupine: a) Delikti civilnog prava: furtum - kraa, rapina razbojnitvo, iniuria povreda tue linosti i damnum iniuria datum oteenje tue stvari. b) Delikti honorarnog (pretorskog) prava: dolus prevara, vis ac metus sila i strah, fraus creditorum prikrata vjerovnika. S obzirom na historijske promjene sadraja obveznih odnosa nastalih iz delikata, razlikujemo 3 vrste tubi iji su tubeni zahtjevi bili razliito odreeni:

60

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
a) Actio penales tube iji je tubeni zahtjev iao na plaanje kazne; b) Actio rei persecutoriae tube iji je tubeni zahtjev iao na naknadu tete; c) Actio mixte tube iji je tubeni zahtjev bio postavljen kombinovano, djelomino na plaanje novane kazne, a djelomino na tetu. Deliktne obveze se po mnogo emu razlikuju od ostalih civilnih obveza. Njihove specifinosti su slijedee: a) Deliktne obveze su nenasljedive, kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani, nema deliktnih zahtjeva meu pripadnicima iste familije. b) Deliktne obveze ne prestaju sa capitis deminutio, jer vai princip noxa caput servitur delikt prati glavu poinioca. c) Ako je rob koji je poinio delikt nakon toga postao slobodan, on tim inom nee biti ekskulpiran. Ako je poslije izvrenja delikta od strane roba, dolo do promjene gospodara nad tim robom, tubeni zahtjev zbog poinjenog delikta e biti postavljen prema gospodaru roba u momentu podizanja tube. d) U sluaju izvrenja delikta od strane vie osoba, svi poinioci delikta kumulativno odgovaraju i bie kanjeni u punom iznosu kazne propisane za taj delikt. To je tzv.kumulativna odgovornost. Za delikte robova i lica alieni iuris odgovaraju njihovi imaoci vlasti (gospodar i pater familias). Princip njihove odgovornosti nosi naziv noxe deditio. Gospodar je bio duan platiti kaznu za delikt koji je poinio njegov rob, ali umjesto toga mogao je roba isporuiti oteenom pod njegovu vlast, kako bi rob svojim radom nadoknadio prouzrokovanu tetu. Ova mogunost izbora naziva se facultas alternativa. Kasnije pravo e uvesti princip da gospodar odgovara za tete prouzrokovane robovim deliktom samo do vrijednosti smog roba.

PRAVNI SADRAJ OBVEZA

OPENITO O INIDBI (RADNJI) Radnja (inidba) je predmet obveznog odnosa. Moe se sastojati u nekom djelanju ili proputanju. Rimsko pravo je za inidbu upotrebljavalo slijedee pravno tehnike termine: dare, facere i praestare. Dare je inidba koja se sastoji u prenosu nekog stvarnog prava, najee prava vlasnitva. Facere je inidba koja se sastoji u izvrenju nekog djela (npr.izgradnja kue, kreenje stana i sl.) Praestare je inidba iji je sadraj predstavljen u odgovornosti stranke za tetu koja bi nastala u sluaju neispunjenja dune inidbe, odnosno iji je sadraj predstavljen u trpljenju. SADRAJ OBVEZNE INIDBE Da bi radnja bila predmet obveznog odnosa, mora ispunjavati slijedee pretpostavke: a) Mora se sastojati iz ljudskog djelovanja. Za tetne stvari koje bi izvrila ivotinja, odgovara vlasnik te ivotinje; b) Mora imati imovinski karakter, mora biti procjenjiva u novcu zbog toga to su veoma dugo u rimskom sudskom postupku sve presude glasile na novanu protuvrijednost spora; c) Mora biti fiziki i pravno mogua, vrijedi princip imposibilium nulla obligatio est pravni posao iji predmet je nemogua radnja je nitavan. d) inidba mora biti doputena, ne smije se protiviti pravu, moralu i dobrim obiajima; e) inidba mora biti odreena, ili barem odrediva. Odreene inidbe su tzv. obligatio certa (npr.plaanje novane svote u iznosu od 50 KM). Odrediva inidba je obligatio incerta, a

61

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
predstavlja takvu inidbu iji sadraj se moe naknadno odrediti a da za to nije potrebno sklapanje dodatnog sporazuma. Meu obveze sa odredivim inidbama spadaju alternativne i generike obveze. Kod alternativne obveze radi se o 2 ili vie inidbi od kojih je dunik obvezan izvriti jednu. Ispunjenjem jedne inidbe dunik se oslobaa obveze. Izbor inidbe koja e se ispuniti po pravilu pripada duniku. Od alternativne obveze razlikuje se tzv.facultas alternativa, gdje se radi o obvezi sa jednom inidbom, ali se dunik po osnovu postojeeg prava ili ugovora moe osloboditi obveze tako da umjesto dune inidbe izvri neku drugu inidbu. Kod generine obveze predmet inidbe odreen je obiljejima vrste, a dunik se oslobaa obveze davanjem konkretne koliine dotine vrste (npr.dati 100 vrea ita, jednog konja, jednog roba i sl). Po pravilu se ovdje radi o zamjenjivim stvarima. Sa stanovita da li se ispunjenje inidbe moe rastaviti na dijelove, a da se time ne promijeni sutina i ne umanji vrijednost inidbe, govori se o djeljivoj i nedjeljivoj inidbi, odnosno obvezi. Po pravilu su djeljive obveze na dare, a nedjeljive na facere i non facere.

POGODBE STRICTI IURIS I BONAE FIDEI Vjerovniku iz svake obveze pripada odgovarajua tuba - actio in personam. Akcije in personam se dijele na 2 grupe: iudicia stricta i iudicia bonae fidei, a prema vrsti tube se i pravni poslovi koji su njima zatieni oznaavaju kao negotia stricti iuris i negotia bonae fidei. Razlika je bila u slobodi rasuivanja koju je sudija imao kod odreivanja dune inidbe. Kod iudicia stricta sudija je bio ogranien samo na utvrivanje postojanja potraivanja za koje je podignuta tuba. Sudijina djelatnost je bila posebno ograniena ako je tuiteljev zahtjev iao na certum, odnosno ako je traio tano odreen predmet duga npr.novanu svotu (certa pecunia) ili odreenu stvar (certa res). U tom sluaju sudija je samo utvrivao da li tueni zaista duguje ili ne. Tube na certum nisu spominjale pravni razlog obveza, te su se zvale kondikcije (condictiones). Iudicia bonae fidei je usmjerena na incertum. Ovdje je sudija imao veu slobodu prosuivanja, uz obavezu da postupa po naelima fidei bonae, tj.po naelima potenja i povjerenja u prometu, uzimajui u obzir sve okolnosti konkretnog sluaja. Iudicia bonae fidei javlja se tek krajem republikanskog doba. NAKNADA TETE teta moe biti nanesena na 2 naina: povredom postojee obveze ili deliktom, pa se razlikuju kontraktna i deliktna odgovornost za tetu. Do kontraktne odgovornosti dolazi ako dunik uopte ne ispuni dunu inidbu ili je ne ispuni kako treba. Sadraj prvobitne obveze se zbog neispunjenja pretvara u dunost naknade tete. Deliktna odgovornost za tetu nastaje direktno iz zakona. Deliktom nastaje posve novi samostalni obvezni odnos izmeu otetitelja i oteenog koji je usmjeren na naknadu tete. U stvari, iz delikta nije izvirala obveza na naknadu tete, ve obveza na plaanje novane kazne (poena) koja se morala platiti oteenom. Svrha ove kazne vie je bila u davanju zadovoljenja za nanesenu protupravnu povredu, nego u naknadi nanesene tete.

62

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Prema teoriji opeg i modernog prava, za odtetni zahtjev naelno su potrebne 4 pretpostavke: teta, protupravnost djelanja, urzona veza (kauzalni neksus) i odgovornost koja se po pravilu sastoji u krivnji. teta se moe odnositi na imovinu ili idealna pravna dobra (npr.ast, slobodu i sl). Po rimskom pravu se o naknadi tete moe govoriti samo kod imovinske tete za koju se koristi izraz damnum. teta na idealnim (nematerijalnim) pravnim dobrima po rimskom pravu povlai novanu kaznu (poena) jer se takva teta naelno ne moe nadoknaditi novcem. Nadoknauje se samo protivpravno nanesena teta, uvaavajui princip zabrane ikane, odnosno koritenja svojim pravom u svrhu nanoenja tete drugome. Izmeu dunikovog djelanja i tete mora postojati uzrona veza (kauzalni neksus), dakle kada se dunikovo djelanje smatra uzrokom nastale tete. Uzrona veza moe biti direktna i indirektna. Za odtetni zahtjev po pravilu se trai i dunikova subjektivna odgovornost, odnosno krivica. Krivica je subjektivni, psiholoki odnos poinitelja prema tetnom uspjehu. Subjektivna odgovornost koja se temelji na krivici (culpa) zove se i kulpozna odgovornost. Primitivna prava svih naroda u poetku uvaavaju princip tzv.objektivne odgovornosti (kauzalna odgovornost), gdje poinilac odgovara za poinjeni tetni uinak bez obzira da li je isti poinjen namjerno, usljed nepanje ili nehotice. U Justinijanovom pravu u potpunosti prevladava princip subjektivne odgovornosti. Naelno se odgovara samo za skrivljenu tetu (dolus i culpa), a ne odgovara se za sluajno uzrokovanu tetu (casus). Dolus obuhvata namjerno i svjesno postupanje kojim se nekome nanosi teta. Ne mora se raditi striktno o namjeri, ve je dovolno da je poinilac predviao tetni uinak, ali je ipak odluio izvriti radnju. Kod iudicia bonae fidei, kao dolus se smatra svaki postupak suprotan fidei bonae (potenju i povjerenju u prometu). Culpa je nemarnost, tj.propust dune panje. Poinilac nije predvidio tetne posljedice svog djelanja, a morao bi ih predvidjeti da je upotrijebio potrebnu panju. Justinijanovo pravo razlikuje vie stepena nemarnosti: a) Culpa lata je gruba nemarnost. To je propust one panje koju bi primijenio svaki prosjean ovjek, odnosno teta koja je nanesena postupkom koji ne bi primijenio nijedan normalan ovjek. Culpa lata je izjednaena sa dolusom. b) Culpa levis (in abstracto) je lahka nemarnost. Kao mjerilo dune panje ovdje se uzima panja koju bi u konkretnom sluaju trebao primijeniti zamiljeni uredni porodini starjeina (diligens pater familias). c) Culpa levis in concreto je jo blai stepen krivice. Kao mjerilo se uzima panja koju obvezanik o kome se radi redovno primjenjuje u svojim stvarima. d) Culpa in eligendo je nemarnost pri izboru namjetenika i pomonika. Osobe koje sebi biraju pomonike i namjetenike odgovaraju za tetu koje izabrani izazvaju usljed nesposobnosti. UGOVORNA (KONVENCIONALNA) KAZNA STIPULATIO POENAE Uz neku obvezu stranke su u obliku stipulacije mogle ugovoriti odreenu novanu svotu koju e dunik platiti vjerovniku ako ne bi ispunio svoju prvobitnu obavezu u skladu sa dogovorenim uslovima. Stipulatio poenae je po prirodi uvjetna obveza, te se ima platiti im dunik ne ispuni sadraj glavne obveze. Tu se ne pita da li je dunik kriv za neizvrenje.

63

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Postojala je i tzv.neprava ugovorna kazna kod koje se dunik moe osloboditi plaanja time da izvri neku drugu inidbu koju stranke ele i koja se pojavljuje kao facultas alternativa.

KAMATE (USURAE) Kamate u uem smislu su naplata koju dunik neke glavnice daje vjerovniku u stvarima iste vrste kao naknadu za koritenje dune glavnice. Glavnica moe biti u novcu ili drugim zamjenjivim stvarima. Kamatna obveza je akcesorna, odnosno moe postojati samo uz glavnu obvezu. Nastaje ugovorm ili neposredno na osnovu zakona. Sloboda ugovaranja kamata bila je ograniena. Po Zakoniku XII ploa najvia dozvoljena kamatna stopa je 1/12 glavnice mjeseno ili 100% godinje, da bi se kamata postepeno smanjivala tako da je po Justinijanu sniena na 6%. Pored toga, rimsko pravo je zabranjivalo uzimati kamate od kamata, odnosno ukamaivati dospjele a neplaene kamate.

ZAKANJENJE (MORA) DUNIKA ILI VJEROVNIKA Dunik dospijeva u zakanjenje (mora debitoris) ako u vrijeme dospjelosti vlastitom krivicom, odnosno bez opravdanog razloga, ne ispuni svoju obvezu. Pretpostavke dunikovog zakanjenja su: a) Postojanje valjanog i utuivog potraivanja; b) Dospjelost potraivanja; c) Dunikova odgovornost za zakanjenje. Dunika e stii posljedica zakanjenja samo ako je u zakanjenje dospio svojom krivicom. d) Za prosuivanje dunikove odgovornosti za zakanjenje znaajno je bilo i pitanje da li je dunik poslije dospjelosti bio od strane vjerovnika opomenut na plaanje (interpellatio). Posljedice dunikovog zakanjenja sastoje se u potrenju dunikove odgovornosti i naknadi tete koju vjerovnik trpi zbog zakanjenja. Vjerovnik dolazi u zakanjenje (mora creditoris) ako bez opravdanog razloga odbije primiti inidbu koju mu je dunik ponudio. Dunik pri tome mora ponuditi stvarnu, ve gotovu i spremnu inidbu (tzv.realna oblacija). Verbalna oblacija e biti dovoljna samo ako je opravdana u odnosu na sadraj i prirodu duga. Vjerovnik ne moe zahtijevati ispunjenje prije dospjelosti, ali dunik moe ispuniti inidbu i prije dospjelosti. Zato vjerovnik dolazi u zakanjenje ako odbije primiti inidbu koja mu je ponuena i prije dospjelosti. Pri tome se ne trai subjektivna odgovornost (krivica) vjerovnika, kao to je to sluaj kod dunikovog zakanjenja. Glavna posljedica vjerovnikovog zakanjenja je da se smanjuje dunikova odgovornost. Dunik nee biti osloboen obveze, ali unaprijed odgovara samo za dolus, mada je prije toga odgovarao npr.za culpu ili custodiu.

SUBJEKTI OBVEZA
RAZDIJELJENE I SOLIDARNE OBVEZE

64

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Ukoliko se u obveznom odnosu na dunikoj i vjerovnikoj strani nalazi jedna osoba, govorimo o dualistikoj obvezi, a ako se pojavljuje vie osoba to je pluralistika obveza. Poloaj vie osoba u obveznom odnosu moe biti dvojak: Ukoliko vie osoba u obveznom odnosu ima jednak ekonomsko-pravni poloaj, kaemo da je njihov poloaj koordiniran. Npr, u obveznom odnosu se pojavljuju 2 dunika. Ukoliko poloaj vie osoba o obveznom odnosu sa ekonomsko-pravnog aspekta nije jednak, govorimo o akcesornom poloaju mnoine subjekata obveza. Npr, uz glavnog dunika se pojavljuje jemac. S obzirom na injenicu da li je predmet obveznog odnosa sa vie subjekata djeljiva ili nedjeljiva inidba, razlikujemo razdijeljene i solidarne obveze. Ako je predmet obveznog odnosa u kome se nalazi vie osoba sa koordiniranim poloajem djeljiva inidba, radi se o razdijeljenoj obvezi. Obino su predmet razdijeljenih obveza novane inidbe i inidbe na izvrenje neke radnje . Kod razdijeljenih obveza se ispunjava samo dio inidbe od strane jednog dunika koji otpada na njega, ili se izvrenje vri prema pojedinim vjerovnicima, takoer u dijelovima koji otpadaju na njih. Ostaviteljevo potraivanje se dijeli na nasljednike srazmjerno njihovim nasljednikim dijelovima. Kod razdijeljenih obveza imamo onoliko pojedinanih obveza koliko ima stranaka u tom obveznom odnosu. Solidarne obveze se javljaju u sluaju kada se na dunikoj ili povjerilakoj strani pojavljuje vie lica, a predmet tog obveznog odnosa je nedjeljiva inidba. Solidarnost moe biti aktivna i pasivna. Aktivna solidarnost je u situaciji kada imamo vie vjerovnika, a pasivna kada imamo vie dunika. Bitno je napomenuti da novane inidbe kao izrazito djeljive, mogu dogovorom stranaka biti pretvorene u nedjeljivu inidbu. Kao solidarnu obvezu ispunjenje potraivanja moe traiti samo jedan od solidarnih vjerovnika i to samo od jednog solidarnog dunika. Ispunjenjem obveze od strane jednog dunika prestaje obvezni odnos i za ostale solidarne dunike. Elektivna solidarnost (eligere-izabrati) predstavlja takvu solidarnost gdje postoji mogunost da vjerovnik moe izabrati kojeg od solidarnih dunika e utuiti na ispunjenje obveze. Kumulativna solidarnost, koja je najvie bila zastupljena kod deliktnih obveza, pretpostavlja u sluaju izvrenja delikta od strane vie lica, odgovornost i dunost na plaanje kazne u punom iznosu za sve poinioce tog delikta. Pojam solidarne obveze vodi porijeklo od rijei solidus to znai vrst, tvrd, nepodijeljen. Rimsko klasino pravo nije poznavalo instituciju regresa izmeu solidarnih dunika ukoliko izmeu njih nije postojao neki interni odnos koji je mogao biti predstavljen u ortakluku, mandatu, poslovodstvu bez naloga itd. Kasnije je uveden institut benefitium cedendarum

UZGREDNI SUBJEKTI OBVEZA Adstipulatio. Kod stipulacije uz glavnog vjerovnika moe postojati i uzgredni vjerovnik (adstipulator) koji od dunika moe nakon glavne stipulacije zatraiti istu (ili manju) inidbu. Adstipulatorovo potraivanje je akcesorno. Ne prelazi na adstipulatorove nasljednike jer je njegova funkcija zamiljena samo u korist glavnog vjerovnika da bi adstipulator mogao u vjerovnikovoj odsutnosti ili npr. u sluaju vjerovnikove smrti utjerati dug. Dunik je inidbu morao izvriti samo jednom, bilo glavnom vjerovniku ili adstipulatoru. U Justinijanovom pravu je nestala adstipulacija. Jamstvo (poruanstvo). Kod jamstva se uz glavnog dunika na istu inidbu obavezuju i tree osobe, a radi vjerovnikove sigurnosti. Obaveza jamca ima sekundarni znaaj, koji se ogleda u njenoj akcesornosti (obveza jamca ovisi o postojanju glavne obveze) i supsidijarnosti (jamac odgovara tek ako glavni dunik nije namirio dug). Rimska jamstvena obveza (adpromissio) po pravilu je nastajala usmenim ugovorom (stipulacijom). Postojala su 3 oblika takve jamstvene obveze: sponsio, fiderpromissio i fideiussio.

65

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Sponsio je bila najstariji oblik jamstva, pristupana samo rimskim graanima. Zato se javlja fidepromissio koja je bila pristupana i peregrinima. Sponsio i fidepromissio sluile su samo za osiguranje glavne obveze koja je sklopljena u obliku stipulacije. Da bi se mogle osigurati ne samo verbalne, ve i razliite druge obveze, uveden je fideiussio. Njome su se mogli sluiti i Rimljani i peregrini. Samo je fideiussio prela u Justinijanovo pravo. Za meusobni odnos vie jamaca izvorno su vaila naela solidariteta: svaki pojedini jamac mogao je biti prisiljen na plaanje itavog potraivanja, a ostali bi time bili osloboeni. Meutim, postepeno se ovaj odnos razvijao u pravcu da bi svaki jamac odgovarao samo za srazmjerni dio. Uz formalistiko jamstvo u obliku stipulacije, postojalo je i nekoliko neformalnih pravnih poslova kojima se praksa posluila za osiguranje tue obveze. Tu spadaju: mandatum pecuniae credendae (mandatum qualificatum); constitutum debiti alieni receptum argentarii

Intercesija i senatus consultum Vellaeanum. Intercesija je svako obvezivanje u korist treeg. Za razvoj pojma intercesije u rimskom pravu je vaan senatus consultum Vellaeanum iz 46.godine n.e. Njime je enama zabranjeno preuzimanje jamstva i uzimanje zajma za tree osobe (intercedere). Obveza ene iz zabranjene intercesije bila bi valjana ipso iure, ali je tuitelj bivao odbijen ekscepcijom senatus consulti Vallaeani. Ostala sredstva osiguranja obveza. Dunik je mogao i sam vjerovniku dati razliita osiguranja. Takvoj svrsi sluila je arrha (kapara), koja je preuzeta iz grkog prava. U rimskom klasinom pravu arrha je bila samo vanjski vidljivi znak da je sklopljen valjan ugovor (arrha confirmatoria). Za uvrenje obveze mogla je sluiti i zakletva (cautio iuratoria). DJELOVANJE OBVEZA PREMA TREIM LICIMA a) Ugovori u korist i ugovori na teret treih lica Razvojem ekonomskih i pravnih odnosa javljaju se potrebe i mogunosti da obveze djeluju i prema treim licima koja kod postanka obveze nisu uestvovala. Tu prvenstveno spadaju ugovori u korist treih lica (pacta in favorem tertii). To pitanje su rimski pravnici razmatrali uglavnom na pitanju stipulacije, te su postavili pravilo da je stipulacija u korist treeg nitavna (alteri stipulari nemo potest). Justinijan je priznao kao valjane stipulacije na as smrti i na dan pred smrt, poslije smrti, kao i stipulacije u korist nasljednika, koje se nisu smatrale valjanim po klasinom pravu. Takve stipulacije su u praksi sluile kao ugovori za osiguranje ivota. Kod ugovora na teret treih lica, obeava se radnja nekog treeg (alium facturum promittere). Sve primjere takvih ugovora rimski pravnici obrauju iskljuivo na stipulaciji, te takvu stipulaciju gdje promissor obeava inidbu nekog treeg, po pravilu smatraju nevaljanom. b) Actiones adiecticiae qualitatis Pogodbe koje sklapa filius familias (sin porodice) ili rob u odreenim sluajevima mogu obvezivati oca porodice, koji je vlasnik cjelokupne imovine u porodici. Zato je pretor omoguio da za dugove sina porodice, odnosno roba, pod odreenim pretpostavkama odgovara i pater familias i to ne umjesto njih, ve pored njih. Takve tube protiv imaoca vlasti zovu se actiones adiecticiae qualitatis. Tu spadaju:

66

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
a) Actio quod iussu. Ako bi pater familias sa znanjem treeg naloio sinu ili robu da sa treim sklopi pravni posao, odgovarao je uz njih potpuno za obveze iz takvih poslova. b) Actio institoria i exercitoria. Ako je pater familias postavio sina ili roba za voditelja trgovakog ili nekog drugog obrta (institor ili factor), odnosno ako bi ga kao vlasnik broda (exercitor navis) postavio za kapetana (magister navis), pater familias je u potpunosti odgovarao za obveze iz njegovih pravnih poslova. c) Actio de peculio i tributoria. Ako je pater familias sinu ili robu odobrio peculium, odgovarao bi akcijom de peculio za njihove obveze u vezi sa upravom pekulija, ali samo do visine pekulija u trenutku izricanja presude. Imalac vlasti je morao namirivati vjerovnike onim redom kako su se javljali sa akcijom de peculio, sve dok se vrijednost pekulija ne bi iscrpila. Onaj ko bi doao nakon toga, ne bi dobio nita. Ako je pekulij sa znanjem imaoca vlasti bio upotrijebljen za voenje trgovakog ili obrtnog posla, svi oni koji su s obzirom na taj posao postali vjerovnici sina ili roba imali su pravo na srazmjerno namirenje iz trgovake imovine. Za ostvarivanje prava na srazmjerno namirenje protiv imaoca vlasti davala se actio tributoria. d) Actio de rem verso. Ovom tubom je imalac vlasti odgovarao ako se pravnim poslom sina ili roba obogatio. Odgovarao je treem licu do visine obogaenja (quantum in rem patris versum est). PROMJENA SUBJEKATA PRENOSOM POTRAIVANJA I DUGOVA a) Prenos potraivanja cesija, ustup Ustup (cesija) je ugovor kojim vjerovnik (cedent) svoje otuivo potraivanje prenosi na drugoga (cesionara). Mada je postojalo teoretsko naelo neprenosivosti potraivanja, tokom vremena pronaena su razliita sredstva kojima se praktino postizao uinak cesije. U najstarije vrijeme vjerovnik bi dunika pozvao da se drugom obvee na istu radnju koju je dotad dugovao njemu. To u stvari nije prenos potraivanja, ve gaenje jedne i stvaranje nove obveze meu drugim osobama. Kada je s formularnim postupkom bilo uvedeno procesualno zastupanje , onaj na koga bi se potraivanje trebalo prenijeti je utuio potraivanje kao vjerovnikov zastupnik u procesu, te bi pomou pretorske formule sa premjetajem subjekta ishodio presudu na svoje ime. U ovom sluaju vjerovnik bi ovlastio takvog zastupnika cesionara da mu o utjeranom potraivanju vie ne treba polagati raune. Ovaj postupak je imao svojih nedostataka. Naime, budui da cesionar zapravo ipak samo ostaje vjerovnikov mandatar, vjerovnik je mogao do litiskontestacije mandat opozvati, a mandat je prestajao i u sluaju smrti jedne od stranaka. Osim toga, cedent je do trenutka litiskontestacije jo uvijek bio vjerovnik i mogao je od dunika primiti plaanje, sam ga utuiti, oprostiti mu dug ili se nagoditi s njim i tako izigrati cesionara. Zbog navedenog se od vremena cara Antonina Pija poela cesionaru davati actio utilis, kojom je potraivanje mogao samostalno utuiti u svoje ime i nezavisno od cedentove volje. Njegov zahtjev je prelazio i na njegove nasljednike. U postklasino doba dolo je i do ustanove denuncijacije. Naime, ukoliko je cesionar obavijestio dunika da je dolo do cesije, dunik nije mogao vie ispravno platiti dug cedentu, niti ga je cedent mogao tuiti. Tako je Justinijanovo pravo, mada institut cesije nije teoretski razradilo, dolo do praktinog uinka cesije pomou davanja akcije utilis, denuncijacije i zarane plaanja cedentu. Kao posao otuivanja potraivanja cesija je apstraktni posao, dakle djeluje bez obzira na pravni posao koja je pravni razlog (causa) cesije. Cesionar stie pravo u istom obimu i sa istim uzgrednim pravima (zalozi, jamstva) kako je pripadala cedentu.

67

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
b) Prenos dugova Promjena dunikove linosti bila je ispoetka mogua jedino putem novacione stipulacije kojom se trei obvezao da e vjerovniku ispuniti dug dosadanjeg dunika. Takva promjena linosti dunika zove se expromissio. To je u stvari nije bila singularna sukcesija u tui dug, ve je nestajala jedna, a nastajala sasvim nova obveza. Drugo sredstvo za promjenu linosti dunika i ovdje je bilo procesualno zastupanje . Dunik bi ovlastio preuzimaa duga da se kao njegov zastupnik upusti u parnicu sa vjerovnikom. Eventualni ugovor izmeu dosadanjeg dunika i preuzimaa obavezivao je samo njih, za vjerovnika odatle ne bi nastala nikakva prava. PRESTANAK OBVEZA Naini prestanka obveza dijele se po tome da li su obveza prestaje voljom stranaka (pravnim poslovima) ili nastupom neke druge juristike injenice, nezavisno od volje stranaka (npr.smrt, istek roka). S obzirom na njihov uinak, naini prestanka obveza dijele se na one koji djeluju ipso iure i one koji djeluju ope exceptionis. U prvom sluaju obveza prestaje po civilnom pravu. Ako bi je vjerovnik ipak utuio, sudija e ga po ve postojeem pravu (ipso iure) odbiti. U drugom sluaju pretor omoguava tueniku da uvrtavanjem ekscepcije u formulu odbije tuiteljev zahtjev, mada obveza po civilnom pravu nije prestala. Dakle, razlozi prestanka obveza ipso iure svoj osnov imaju u civilnom pravu, a razlozi ope exceptionis u honorarnom pravu.

A) PRESTANAK OBVEZA IPSO IURE SOLUTIO U STAROM PRAVU U najstarijem rimskom pravu akt ukidanja obveze je naelno po svom obliku morao odgovarati aktu kojim je obveza nastala. Zato su se obveze sklopljene per aes et libram raskidale solucijom per aes et libram, a obveze nastale stipulacijom ukidale su se verbalnom akceptilacijom. Solutio per aes et libram sluila je za raskidanje obveze iz nexum-a, tj.libralnog zajma, kao i za druge stroge novane dugove starog prava. Acceptilatio je sluila za ukidanje verbalnih kontrakata, posebno stipulacije. Obzirom da akceptilacija ukida obvezu i u sluaju kad nije dolo do realnog plaanja, u klasino i carsko doba upotrebljavana je i kao imaginaria solutio za otpust duga. Ako bi se njome htjele ukidati obveze koje nisu poticale iz stipulacije, one bi se morale novacionom stipulacijom pretvoriti u verbalnu obvezu, a zatim ukinuti akceptilacijom.

ISPUNJENJE OBVEZE Ve u republikansko doba vailo je naelo da obveza prestaje ispunjenjem dune radnje i bez nekog formalistikog akta koji je u starom pravu bio potreban. Time je solutio (plaanje) postala redovni nain prestanka svih obveza ipso iure. Obvezu za dunika moe ispuniti i neko trei, ukoliko inidba ne zavisi strogo od linih dunikovih sposobnosti. Ako vjerovnik protiv dunika istovremeno ima vie razliitih potraivanja, a dunik plaa svotu koja nije dovoljna za podmirenje svih potraivanja, dunik e kod plaanja odrediti koje

68

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
potraivanje podmiruje. Ako dunik nita nije odredio, moe to odrediti vjerovnik ali mora postupati u interesu dunika, odnosno onako kako bi odredio da je on sm dunik. Kao dokaz isplate sluila su uobiajena dokazna sredstva (svjedoci, zakletva itd). U carsko doba u tu svrhu je sve ee sluila pismena potvrda (apocha) koju bi vjerovnik izdao duniku. Vjerovnik nije duan primiti nita drugo osim onog to mu se duguje. Ako bi ipak pristao da umjesto ispunjenja dune primi neku drugu inidbu, njegovo potraivanje bi prestalo. To je datio in solutum. Ako se inidba ne moe ispuniti jer se ne zna ko je pravi vjerovnik ili ako postoje zapreke u linosti vjerovnika jer je npr.u zakanjenju ili je odsutan ili nema poslovne sposobnosti a nema zastupnika, dunik se mogao osloboditi obveze polaganjem duga u vjerovnikovu korist (depositio). U poetku je bilo dovoljno da stvar poloi kod sebe, ali se kasnije trailo polaganje na javnom mjestu (in publico).

OBNOVA OBVEZE (NOVACIJA) Obnova (novatio) je ugovor izmeu vjerovnika i dunika kojim se neka dosadanja obveza dokida time to na njeno mjesto dolazi nova obveza. Novirati se mogu obveze svake vrste (kontraktne, deliktne, utuive i naturalne), a nova obveza je uvijek imala oblik stipulacije (novaciona stipulacija). Za novaciju je bitno da nova obveza, pored dosadanjeg predmeta obveze (idem debitum), sadri i neku novinu (aliquid novi). U tom pogledu se razlikuje novacija kod koje se mijenja linost vjerovnika ili dunika (novatio inter novas personas ili novatio qualificata) i novacija kod koje se ne mijenjaju subjekti obveze (novatio inter easdem personas ili novatio simplex). Novatio inter novas personas. Novacija promjenom linosti vjerovnika ostvaruje se aktivnom delegacijom. Na osnovu vjerovnikove upute (delegacija) dunik obeava inidbu novom vjerovniku. Linost dunika mijenja se pasivnom delegacijom. Novatio inter easdem personas. Subjekti obveze ostaju isti, po klasinom pravu ostaje isti i predmet obveze, ali se nova obveza ipak mora sadrajno razlikovati od stare. Vaan sluaj takve novine sastojae se u promjeni pravnog osnova obveze : tako npr.obvezu na plaanje kupovnine iz kupoprodajne pogodbe dunik pretvara u obvezu iz stipulacije. Time se kauzalna neformalna obveza bonae fidei pretvara u apstraktnu formalnu obvezu stricti iuris. Na ovaj nain se deliktna obveza, koja je aktivno i pasivno nenasljediva, mogla pretvoriti u nasljedivu obvezu iz stipulacije. Pored novacije po pravnom poslu (novatio voluntaria), u rimskom pravu je postojala i novatio necessaria, koja je bila nuno spojena sa uinkom litiskontestacije u parnici, odnosno sa presudom. SJEDINJENJE (CONFUSIO), CONCURSUS ISPUNJENJA, SMRT I CAPITIS DEMINUTIO CAUSARUM, NEMOGUNOST

Ako se potraivanje i dug nau u istoj osobi, obveza prestaje ipso iure sjedinjenjem (confusio). Obveza moe ponovo oivjeti ako se potraivanje i dug naknadno opet razdvoje. Do sjedinjenja po pravilu dolazi nasljeivanjem. Concursus causarum postoji ako vjerovnik individualno odreenu dunu stvar (species) stekne na osnovu nekog drugog pravnog razloga od treeg lica, a ne od dunika (npr.poslije sklopljene kupoprodajne pogodbe sa nevlasnikom, kupac stekne istu stvar kupovinom ili darovanjem od

69

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
vlasnika). Ispunjenje prve pogodbe u tom sluaju postaje nemogue, jer niko ne moe nabaviti vjerovniku stvar koja je ve u njegovom vlasnitvu. Confusio i concursus causarum spadaju u sluajeve gdje obveza prestaje zbog naknadne nemogunosti ispunjenja. U Justinijanovom pravu obveze na species naelno prestaju ako duna stvar propadne sluajem (casus), a ako se radi o dunikovoj krivici ili njegovom zakanjenju, naelno dolazi do naknade tete. Ako kod dvostrano obveznih ugovora prestane obveza jedne stranke zbog sluajne nemogunosti, naelno e prestati i obveza druge stranke na davanje protuinidbe. Izuzetak je kod kupovine. Po rimskom klasinom pravu kontraktne obveze naelno ne prestaju smru, ve se prenose na nasljednike. Deliktne obveze naelno prestaju smru, jer su one surogat za nekadanju linu osvetu, a smru prestaje pravo na osvetu i na aktivnoj i na pasivnoj strani. Po klasinom pravu su penalni zahtjevi, barem na aktivnoj strani, prelazili na nasljednike. Kontraktne obveze bi ipso iure prestajale zbog capitis deminucije, koja se izvorno smatrala juristikom smru. Deliktni zahtjevi ne prestaju sa capitis deminutione.

B) PRESTANAK OBVEZA OPE EXCEPTIONIS PACTUM DE NON PETENDO Pactum de non petendo je po klasinom pravu neformalna pogodba o otpustu duga. Ona po civilnom pravu nema uinka, obzirom da se za prestanak duga trai formalistiki contrarius actus. Meutim, dunik po pretorskom pravu dobiva prigovor protiv vjerovnikove tube (exceptio pacti conventi). U Justinijanovom pravu razlikuje se pactum de non petendo in personam i pactum de non petendo in rem. Prvi ide u prilog samo neposrednom ugovarau paktuma, a drugi i ostalim osobama koje uestvuju u obveznom odnosu (npr.solidarni sudunici, jamci i nasljednici).

PREBIJANJE (COMPENSATIO) Prebijanje (compensatio) je ukidanje obveze obraunavanjem kontrapotraivanja koju dunik ima prema vjerovniku. U najstarije doba do prebijanja je moglo doi samo dobrovoljnim ugovorom stranaka. Krajem republike i u rano klasino doba dolazi do prvih sluajeva sudskog prisilnog prebijanja. Rimski bankar (argentarius) koji bi tuio svog klijenta morao je ve u tubi odbiti eventualna klijentova kontrapotraivanja i utuiti samo konanu razliku (saldo). U suprotnom bi izgubio parnicu u cjelosti zbog plus peticije. Prebiti su se mogla samo istovrsna potraivanja i dugovi (novac sa novcem, ito sa itom) Po pretorskom pravu, ako bi bonorum emptor, tj. kupac prezaduenikove steajne mase, utjerivao potraivanja koja pripadaju masi, morao je dozvoliti da tueni u cjelosti odbije svoja eventualna kontrapotraivanja protiv steajnog dunika. Poto bonorum emptor nije ni morao znati tanu visinu tih kontrapotraivanja, nije ih morao sam kompenzirati u intenciji formule, ve je dedukciju kontrapotraivanja obavljao sudija. U ovom sluaju mogla su se kompenzirati i nedospjela potraivanja, kao i potraivanja koja nisu bila istovrsna. Po civilnom pravu se uvaavalo prebijanje uz iudicia bonae fidei. Ovdje su se mogle prebiti i tuenikova kontrapotraivanja iz istog pravnog posla, mada i nisu bila istovrsna, to je odgovaralo naelu bonae fidei.

70

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Kod iudicia stricti iuris naelno nije postojala mogunost prebijanja. Prema Justinijanovim Institucijama, prebijanje je kod njih uveden nekim reskriptom cara Marka Aurelija, pomou ekscepcije doli. Justinijanovim reformama nestalo je razliitog postupanja s prebijanjem po civilnom i pretorskom pravu. Postojala je samo jedna vrsta prebijanja. Oba potraivanja moraju biti istovrsna, ali mogu poticati iz razliitih pravnih poslova. Prebijanje je dozvoljeno kod svih akcija, ne samo obveznih ve i stvarnopravnih. Dunikovo potraivanje moralo je biti likvidno, to znai da ga sudija moe brzo i lahko utvrditi. Pored toga, moralo je biti dospjelo, ali je moglo poticati i iz naturalne obveze. Potraivanja redovno moraju biti meusobna i zamjenjiva. Vana novost je i da compensatio djeluje ipso iure.

OBVEZE IZ KONTRAKATA
VERBALNI KONTRAKTI STAROG CIVILNOG PRAVA (NEXUM, VADIATURA I PRAEDIATURA) Verbalni kontrakti zajedno sa literalnim kontraktima ine skupinu formalistikih kontrakata jer su kao poslovi civilnog prava vezani za odravanje strogih formi. Starije formalistike obveze koje su nastaje verbis su: nexum, vadiatura i praediatura. Nexum je (prema jednoj od najrairenijih hipoteza), kontrakt (ugovor) o zajmu koji nastaje u obliku gesta per aes et libram, odnosno vaganjem zajamske svote pred 5 svjedoka i libripensom, uz formulu kojom se dunik obvezivao prema vjerovniku. Prema istoj hipotezi, nexum je imao izvrnu snagu. Dunik koji ne bi vratio zajam odmah je potpadao pod vjerovnikovu vlast putem manus injekcije, tj. linog izvrenja. Po miljenju Mitteis-a, nexum nije kontrakt koji bi sluio za osnivanje zajamske obveze, ve se radi o aktu kojim se dunik nesposoban za plate sam davao u dugovinsko ropstvo (automancipacija), da bi svojim radom vratio dug i izbjegao manus injekciju ije su posljedice bile prodaja ili ubijanje. Po lex Poetelia Papiria de nexis iz 326.godine p.n.e. uvedeno je izvrenje na dunikovu imovinu, nakon ega je nexum ubrzo nestao iz prakse, jo prije prestanka republikanskog doba. Vadiatura je najstariji formalistiki verbalni kontrakt o jamstvu. Sigurno se zna samo da je vas jamac za inidbu neke druge osobe. Praediatura se u praksi due odrala. I praedes su jamci za tuu inidbu. Susreu se u sudskom postupku legis akcije sacramento, a izvan procesa kod ugovora sa dravom, kada drava izdaje u zakup ubiranje tributa i izvoenje javnih radova. Poduzetnik (manceps) nije obvezan prema dravi, ve za njega odgovaraju samo njegovi praedes, a on e lino odgovarati samo u sluaju ako se izriito obvezao da bude praes za samog sebe. U Justinijanovom pravu praediatura vie ne postoji.

STIPULACIJA Stipulacija je strogi i formalistiki verbalni kontrakt koji nastaje sveanim pitanjem budueg vjerovnika i neposrednim sukladnim odgovorom budueg dunika. Obje stranke su morale biti prisutne, a stipulacijom se nisu mogle sluiti gluhonijeme osobe.

71

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
U izvornom obliku rimski graani su se sluili rijeima spondes, spondeo. Taj oblik se zove sponsio, te je kao institut iuris civilis pristupaan samo rimskim graanima. Kasnije su se poeli upotrebljavati razliiti drugi oblici koji su kao institut iuris gentium bili pristupani i peregrinima. Svi oblici ukljuujui i sponziju bili su obuhvaeni nazivom stipulatio. Vjerovnik se zove stipulator, a dunik promissor. Postojao je obiaj da se uz stipulaciju sastavlja pismena isprava u kojoj bi se naveo sadraj stipulacije. Takva isprava je u poetku sluila samo kao dokaz o izvrenoj stipulaciji. U kasnije carsko doba takva isprava koja se zvala cautio, praktino je nadomjetala usmenu stipulaciju. Ona se od dotadanje dokazne istine u Justinijansko-bizantskom pravu pretvorila u dispozitivnu istinu. Na stipulaciji se izgradila i razvila klasina nauka o obvezama uope. Ona se primjenjuje i na podruju porodinog i nasljednog prava, a postojale su i mnoge prinudne stipulacije kojima su se sluili pretori (stipulationes pretoriae) i edili, te sudije u procesu da bi jednu stranku obvezali prema drugoj na neku inidbu ili propust. Stipulatio je jednostrano obvezujui kontrakt stricti iuris. Ona je apstraktna obveza, tj.obveza koja ne navodi pravni razlog (osnovu) obvezivanja. Razlog (causa) je bio izvan stipulacije, a mogao je biti vrlo razliit (darovanje, plaanje kupovnine, povrat zajma itd). Po civilnom pravu, dunik koji se obvezao stipulacijom morao je dug platiti i u sluaju nepostojanja razloga. U takvim sluajevima pretor je pomagao tuenom pomou ekscepcije doli, zbog koje e tueni biti osloboen ako dokae da causa zbog koje je uinio obeanje ne postoji. Po Justinijanovom pravu, kod stipulacione isprave koja ne navodi pravni razlog obveze (cautio indiscreta), tuitelj mora dokazati postojanje pravnog posla. Tako je stipulacija u Justin ijanovom pravu postala kauzalni posao, te je u sluaju nedostatka kauze ili nedozvoljene kauze bila nitavna. Ako je predmet stipulacije bila odreena suma novca ili davanje druge odreene stvari, radilo se o stipulatio certa. U svim drugim sluajevima stipulatio je bila incerta, a posebno kod obveza na facere ili non facere. U klasino doba vjerovnik je za utuenje trabine iz stipulatio certa imao na raspolaganju actio (condictio) certae creditae pecuniae ili condictio certae rei, zavisno od toga je li se radilo o odreenoj sumi novca ili drugoj odreenoj stvari. Ako je stipulatio bila incerta, vjerovniku je pripadala actio incerti ex stipulatu.

OSTALI VERBALNI KONTRAKTI (DOTIS DICTIO I IUSIURANDUM LIBERTI) Gaj uz stipulaciju spominje jo 2 verbalna kontrakta: dotis dictio i promissio iurata (iusiurandum) liberti. Dotis dictio je bilo formalistiko obeanje miraza jednostranim izgovaranjem odreene formule. U Justinijanovom pravu dotis dictio vie ne postoji, jer je konstitucijom cara Teodosija II i Valentijana iz 428.godine, svako neformalno obeanje miraza postalo utuivo (pactum legitimum). Promissio iurata (ili iusiurandum) liberti bila je zakletva kojom se osloboenik obvezuje svom bivem gospodaru na odreena davanja ili slube. Rob je takvu zakletvu davao i prije manumisije, ali ga ona nije pravno obvezivala. Pravno je postajao obvezan tek ponovnom zakletvom nakon manumisije. LITERALNI KONTRAKTI NOMEN TRANSSCRIPTICUM (EXPENSILATIO) Nomen transscripticum ili expensilatio bio je literalni kontrakt rimskog civilnog prava. Javlja se u kasnije republikansko doba, a u carsko doba nestaje iz prakse. Po vladajuem miljenju, kod

72

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
literalnog kontrakta obveza nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajniku knjigu (codex accepti et expensi). U Gajevo doba postojale su 2 vrste takvih upisa: nomina arcaria i nomina transscripticia. Nomina arcaria su upisi o svotama koje su zaista efektivno isplaene (npr. na ime zajma). U takvom sluaju obveza ne nastaje upisivanjem u codex, ve nastaje isplatom i pravnim poslom koji se na nju nadovezuje (kontraktom), a upis slui samo kao dokaz ili pribiljeka o postojeoj obvezi. Nomina transscripticia ve po samom upisu ini samostalni razlog postanka obveze. Upis o izvrenoj isplati fingira isplatu, tako da obligatio litteris nastaje mada efektivna isplata moda i nije uslijedila. Gaj razlikuje 2 sluaja takvih upisa: transscriptio a re in personam i transscriptio a persona in personam. a) Transscriptio a re in personam sluila je za pretvaranje neke ve postojee obveze u literalnu obvezu. Tako se npr.dug iz kupoprodaje, najma ili drutvene pogodbe (dakle iz kauzalne obveze bonae fidei) mogao pretvoriti u ekspenzilaciju (dakle u apstraktnu literalnu obvezu stricti iuris). b) Transscriptio a persona in personam sluila je za promjenu osobe dunika u nekoj postojeoj obvezi. Obveza dotadanjeg dunika, koja je mogla biti zasnovana na bilo kom razlogu, time je prestajala, a novi dunik duguje iz literalnog kontrakta na osnovu samog apstraktnog upisa. Prema tome, nomina transscriptica u Gajevo doba sluila su za novaciju, bilo da se mijenja pravni razlog obveze meu istim osobama, ili se mijenja i pasivni subjekt obveze (pasivna delegacija), dakle slino kao i kod novacione stipulacije. Iz literalnog kontrakta nastaje jednostrana obveza stricti iuris na plaanje odreene novane svote koja se utuuje akcijom certae creditae pecuniae. Za razliku od stipulacije, literalnom kontraktu se ne moe dodati uvjet, ali mu se moe dodati rok. Prednost nad stipulacijom mu je to se moe sklapati i meu licima koja nisu prisutna. Nomen transscripticum sluio je samo rimskim graanima: samo su oni po literalnom kontraktu mogli postati vjerovnici. CHIROGRAPHA I SYNGRAPHAE Chirographa i syngraphae bile su literalne obveze peregrina. U grkom pravu su imale dispozitivni znaaj i sadravale su apstraktnu obvezu. Meusobno se razlikuju po svom vanjskom obliku. Chirographa su subjektivno koncipirane isprave. Pisac ovdje govori u prvom licu, a kako je to redovno bio sam dunik, on tom ispravom priznaje dugovanje odreene novane svote prema vjerovniku. Syngraphae su spisi sastavljeni pred svjedocima objektivno, tj.koncipirane su u treem licu. Utvruju da je odreena osoba duna izvjesnu svotu odreenoj drugoj osobi. Rimsko pravo nije poznavalo takve dispozitivne isprave. Ono se sluilo samo dokaznim ispravama, koje su bile sastavljene u objektivnom obliku pred svjedocima (testatio). U kasnije doba su po uzoru na chirographa uvedene i subjektivne isprave, ali opet samo sa dokaznom snagom. REALNI KONTRAKTI OPENITA OBILJEJA I HISTORIJSKI PREGLED

73

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
U uvjetima razvijenijeg prometa i trgovine u doba proirenja rimske drave postepeno se javljaju neformalni poslovi iuris gentium u obliku realnih i konsenzualnih kontrakata. Za razliku od formalistikih poslova koji su u naelu bili apstraktni, ovi neformalni poslovi iuris gentium su naelno kauzalni i slue odreenim tipinim svrhama. Rimski realni kontrakti su: zajam (mutuum), pohrana (ostava, depositum), posudba (commodatum) i runo-zalona pogodba (pignus). Zajedniko obiljeje im je da obveza kod njih nastaje neformalnim izruenjem odreene stvari u imovinu obveznika. Zbog ovog obiljeja u realne kontrakte moe se smjestiti i fiducia. ZAJAM (MUTUUM) Zajam (mutuum) je ugovor koji nastaje time to jedna stranka (zajmodavac) predaje drugoj stranci (zajmoprimcu) u vlasnitvo odreenu koliinu novca ili drugih zamjenjivih stvari, sa naznakom da zajmoprimac mora vratiti jednaku koliinu stvari iste vrste i kvaliteta. Zajamska pogodba postaje perfektna tek momentom prijelaza vlasnitva sa zajmodavca na zajmoprimca. Zajam je negotium stricti iuris i jednostrano obvezujui (unilateralni) ugovor: zajmoprimac je obvezni dunik, a zajmodavac je ovlateni vjerovnik. Kao ugovor iuris gentium upotrebljiv je i za peregrine. Za ostvarivanje zajamskog potraivanja vjerovnik se sluio kondikcijama koje su bile formulisane apstraktno, te su se koristile i u drugim sluajevima civilnih obveza stricti iuris na certum (kao kod stipulacije certi). Ako je predmet zajma bio novac, vjerovniku je pripadala actio (condictio) certae creditae pecuniae, a ako se radilo o drugim stvarima, pripadala mu je condictio certae rei. Vjerovnik je morao dokazati da je zajam izruio, te je bilo uobiajeno da mu u svrhu budue g dokaza dunik izdaje zadunicu. Kao negotium stricti iuris zajam obvezuje dunika samo na vraanje dune glavnice. Dunik po rimskom pravu nije bio duan platiti ni ugovorene ni zatezne kamate. Neformalni pactum o kamatama uz zajam nije bio utuiv. Ako su se uz zajam htjele obvezno ugovoriti i utuiti kamate, u pogledu njih se morao sklopiti poseban verbalni kontrakt (stipulatio usurarum). Vjerovnik bi u tom sluaju jednom akcijom utuio glavnicu, a drugom stipulirane kamate. Senatus consultum Macedonianum zabranjuje davanje zajma sinu porodice bez oevog pristanka. Time se htjelo onemoguiti da vjerovnik i dunik raunaju na smrt imaoca vlasti jer prije toga sin porodice nije imao vlastitu imovinu iz koje bi se zajam mogao naplatiti. Takav zajam nije bio nitavan, ve bi pretor vjerovniku uskratio tubu ili bi u formulu uvrstio ekscepciju senatus consulti Macedoniani. Posebna pravila vladala su za pomorski zajam (faenus nauticum ili pecunia traiecticia). Vjerovnik daje novac koji e se prevesti brodom preko mora ili e se za taj novac kupiti roba koja e se prevoziti preko mora. Vjerovnik nosi rizik opasnosti plovidbe, te e mu zajam biti vraen samo u sluaju da brod, odnosno tovar sretno stigne na odredite. Takav zajam je vrio funkciju pomorskog osiguranja, gdje se premija plaala u obliku kamata.

FIDUCIJA Uz mancipaciju ili in iure cesiju kojom se na drugog prenosilo vlasnitvo neke stvari u odreenu svrhu, mogao se ugovoriti posebni pactum fiduciae kojim se sticatelj (fiducijar) obvezuje da e vlasnitvo stvari remancipacijom ili in iure cesijom ponovo prenijeti na otuivaoca (fiducijanta) kada se ispuni dogovorena svrha. Prema svrsi zbog koje se vri takav fiducijarni prenos vlasnitva, razlikovala se fiducia cum creditore i fiducia cum amico. U prvom sluaju vlasnitvo se prenosilo na vjerovnika radi osiguranja nekog njegovog potraivanja. Kod fiducije cum amico prenosilo se

74

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
vlasnitvo stvari na drugu osobu u svrhu uvanja ili koritenja, te je ona u tom svojstvu kasnije zamijenjena ostavnom i posudbenom pogodbom (depositum i commodatum), kod kojih se ista svrha postizala i bez prenosa vlasnitva. Fiducijarni pactum u poetku nije bio utuiv, da bi se vremenom odvojio od akta mancipacije ili in iure cesije i kao samostalni obvezni ugovor (kontrakt) postao utuiv samostalnom civilnom obveznom tubom koja se zvala actio fiduciae. Ona je mogla biti directa ili contraria, zavisno od toga da li je njome fiducijant traio povrat vlasnitva stvari ili je fiducijar ostvarivao eventualne protuzahtjeve protiv fiducijanta. Sudija je u ovim sporovima imao iroko ovlatenje rasuivanja, a osuenika bi stizala infamija.

OSTAVNA POGODBA (DEPOSITUM) Ostavna pogodba (depositum) je realni kontrakt kojim jedna stranka (deponent) predaje drugoj stranci (depozitar) pokretne stvari sa naznakom da ih besplatno uva i na zahtjev vrati. Depozitar ne stie vlasnitvo ni posjed stvari, ve samo faktino dranje (detenciju). Zato nije zatien posjedovnim interdiktima. On ne smije stvar upotrebljavati, jer bi time poinio furtum usus, za koji bi odgovarao i deliktnom akcijom furti. Depositum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor (contractus bilateralis inaequalis). Deponent ima potraivanje protiv depozitara na povrat stvari, dok depozitar moe, ali ne mora uvijek imati protuzahtjeve protiv deponenta. Depositum spada meu iudicia bonae fidei: meusobna prava i dunosti stranaka ravnaju se po naelima dobre volje i potenja u prometu. Obzirom da depozitar od ugovora nema koristi, ako bi stvar kod njega propala ili se pogorala, on odgovara samo za dolus, sa kojim je u postklasinom pravu izjednaena i culpa lata. Deponent zahtjeve protiv depozitara ostvaruje putem actio depositi directa. Osuenog depozitara stizala je infamija. Svoje eventualne protuzahtjeve depozitar je ostvarivao sa actio depositi contraria. Deponent je bio duan naknaditi depozitaru eventualne nune i korisne trokove i izdatke za stvar (npr.hrana za roba ili ivotinju), kao i tetu koju mu je stvar eventualno izazvala. Pri tom je on odgovarao za svaku krivicu i nepanju (dolus, culpa i culpa levis). Postojala su i 3 posebna oblika ostavne pogodbe za koje su vaila djelomino posebna pravila: a) Depositum miserabile ili necessarium Ovdje se radi o prilikama gdje ne postoji slobodni izbor povjerljive osobe. b) Depositum irregulare U pohranu se mogao dati nezapeaen novac ili druge zamjenjive stvari, s tim da ih uvar smije potroiti, a mora vratiti samo jednaku koliinu i vrstu stvari. uvar u tom sluaju postaje vlasnik novca, odnosno stvari, te je takav odnos slian zajmu. c) Sekvestracija Ovdje vie osoba predaje stvar treem licu (sekvestru) na uvanje, s tim da je sekvestar treba izruiti damo pod odreenim uslovima i samo onome koji je tim uslovima ili svrhom sekvestracije oznaen. Najei sluaj je da se u vrijeme trajanja parnice sekvestru preda sporna stvar, s tim da je on nakon presude izrui stranci koja je dobila spor. Za razliku od obinog depozitara, sekvestar je uivao posjedovnu zatitu. Za ostvarivanje zahtjeva protiv sekvestra koritena je posebna actio depositi sequestraria.

POSUDBA (COMMODATUM) Posudba (commodatum) je realni kontrakt kojim jedna stranka (posudilac, komodant) predaje drugoj stranci (posudovnik, komodatar) odreenu stvar na besplatnu upotrebu, s tim da je primalac mora vratiti nakon odreenog vremena ili dogovorene upotrebe. Predmet posudbe mogu biti

75

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
pokretne i nepokretne stvari. Bitan uvjet posudbe je besplatnost, jer bi davanjem novane naknade pogodba prela u najam, a davanjem neke druge protuinidbe u inominatni kontrakt. Na komodatara se prenosi samo detencija stvari (kao kod depozita). Commodatum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor i spada meu iudicia bonae fidei. Komodatar stvar smije upotrebljavati samo do ugovorenog vremena i na ugovoreni nain. Ako o tom nainu nita nije ugovoreno, moe upotrebljavati stvar onako kako je upotrebljava i sam komodant. U suprotnom ini furtum usus. Komodatar je duan snositi primjerene redovne trokove odravanja stvari (modica impendia), npr.trokove hranjenja ivotinje ili roba, dok je komodant duan nadoknaditi vanredne trokove odravanja stvari (npr.trokove lijeenja oboljelog roba). Glavna dunost komodatara je da po isteku ugovorenog vremena vrati stvar, zajedno sa svim priratajem i plodovima. Komodatar je odgovarao za svaku krivicu (dolus i culpa levis in abstracto), a po klasinom pravu i za kustodiju. Komodantu je za ostvarenje njegovih zahtjeva protiv komodatara na raspolaganju bila actio commodati directa. Za ostvarenje protuzahtjeva komodatar je imao actio commodati contraria, a mogao ih je ostvarivati i kompenzacijom ili retencijom. Eventualni komodatarevi protuzahtjevi mogli su se odnositi na naknadu vanrednih trokova ili naknadu tete. Komodant je, obzirom da nema koristi od posla, odgovarao samo za dolus sa kojim je kasnije bila izjednaena i culpa lata (npr.posudi stvar znajui da je pokvarena). RUNO-ZALONA POGODBA (CONTRACTUS PIGNERATICIUS, PIGNUS) Runo-zalona pogodba (contractus pigneraticius, pignus) je realni kontrakt koji nastaje time to jedna stranka (zaloni dunik) predaje drugoj (zalonom vjerovniku) neku pokretnu ili nepokretnu stvar u zalog za osiguranje vjerovnikovog potraivanja, s tim da zaloni vjerovnik mora stvar vratiti kada prestane zalono pravo. Predajom stvari u runi zalog vjerovnik na stvari stie zalono pravo (pignus) koje je stvarno pravo i zato djeluje prema svakome. Zalonom vjerovniku pripada na stvari posjed, zatien posesornim interdiktima, mada nema volje (animus) posjedovati stvar kao vlasnik (tzv.izvedeni posjed). Contractus pigneraticius je nepotpuno dvostrano obavezujui ugovor, a stranake obaveze se prosuuju prema naelima bonae fidei. Zahtjev zalonog dunika protiv zalonog vjerovnika ostvaruje se sa actio pigneraticia directa, a prvenstveno je usmjeren na povrat stvari im prestane zalono pravo. Zaloni vjerovnik je duan stvar uvati kao diligens pater familias, te odgovara za svaku krivicu sve do culpae levis. Za ostvarenje eventualnih protuzahtjeva zalonom vjerovniku je pripadala actio pigneraticia contraria. Njegovi zahtjevi odnosili su se na naknadu tete i izdataka za stvar (kao i kod komodatara). Odgovornost zalonog vjerovnika obuhvatala je svaku krivicu, sve do culpae levis, jer je i on bio zainteresiran na ugovoru. Svoje protuzahtjeve zaloni vjerovnik je mogao ostvarivati i putem retencije. Ako se u zalog predaju zamjenjive, odnosno potrone stvari (npr.nezapeaen novac), sa naznakom da zaloni vjerovnik ne mora vratiti iste stvari ve samo istu vrstu i koliinu, vjerovnik stie vlasnitvo stvari, a vratiti mora samo tantundem eiusdem generis. U tom sluaju govori se o pignus irregulare (analogno sa depositum irregulare).

KONSENZUALNI KONTRAKTI OPENITO

76

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Konsenzualni kontrakti su izuzetak od rimskog pravila da iz neformalnih sporazuma ne nastaje valjana obveza (kontrakt) po civilnom pravu. U grupu konsenzualnih kontrakata spadaju: 1. 2. 3. 4. Kupovina (emptio venditio); Najam (locatio conductio); Drutvena pogodba (societas); Nalog (mandatum).

U ovim sluajevima je neformalni sporazum (consensus),odnosno pactum, uzdignut u red kontrakata. Za sklapanje tih kontrakata nije potrebna nikakva forma niti predaja stvari odnosno izvrenje neke inidba (kao kod realnih kontrakata). Obveza ovdje za obje stranke nastaje ve samim sporazumom (consensus), koji se moe postii na bilo koji nain: meu prisutnima i odsutnima, usmeno i pismeno, izriito ili utke, lino ili po glasniku. Porijeklo konsenzualnih kontrakata vjerovatno je u vezi sa trgovakim prometom izmeu Rimljana i stranaca. Konsenzualni kontrakti su dvostrano obavezujui ugovori. Kupovina, najam i societas su nuno dvostrani tj.sinalagmatiki ugovori. Sve stranke su meusobno vezane na neku inidbu, svaka stranka je i vjerovnik i dunik. Suprotno tome, mandat je contractus bilateralis inaqualis. Kao to se i sklapaju, konsenzualni kontrakti se mogu ukidati neformalnim sporazumom (contrarius consensus ili mutuus dissensus), ali samo dok ni jedna stranka sa svoje strane nije ispunila obavezu.

KUPOPRODAJNA POGODBA (EMPTIO VENDITIO) Kupoprodajna pogodba (emptio venditio) je konsenzualni ugovor koji nastaje time to jedna stranka (prodava, venditor) obeava drugoj stranci (kupac, emptor) prepustiti odreenu stvar, a druga stranka obeava prodavau za tu stvar platiti odreenu sumu novca kao kupovninu. Sam prenos stvari i cijene dogaa se posebnim aktom, tj.tradicijom, te ne spada u postanak obveze (kao kod realnih kontrakata) ve u ispunjenje obveza koje su kupoprodajnom pogodbom nastale. Prema tome, kupoprodajna pogodba je samo pravni razlog (causa) za prenos stvari, odnosno novane cijene, dakle pravni razlog za tradiciju. Kupoprodajna pogodba nastaje im su se stranke sporazumjele o predmetu i cijeni. Predmetom kupoprodajne pogodbe mogu biti sve stvari koje su u prometu (res in commercio) i koje su otuive, dakle tjelesne i netjelesne, pokretne i nepokretne. to se tie kupovnine (kupovne cijene, pretium), vae slijedea pravila: a) Kupovnina se mora sastojati iz novca (numerata pecunia); b) Kupovnina mora biti odreena (pretium certum) ili barem odrediva po nekim objektivnim, sigurnim okolnostima tako da se u pogledu njene visine ne mora vie sklapati nova pogodba. c) Kupovnina mora biti pretium verum, tj.ozbiljno miljena, a ne samo fiktivna i simulirana. Ako je kupovnina samo prividna, te je kupac ne namjerava platit i niti prodava zahtijevati, ne radi se o kupovini ve o darovanju. d) Po klasinom pravu kupovna cijena nije morala biti u srazmjeri sa pravom vrijednou predmeta. Stranke su imale punu slobodu da prema svojim sposobnostima iz ugovora postignu to veu korist. Justinijan je to promijenio, postavivi naelo da cijena ne smije biti manja od polovine prave vrijednosti predmeta.

77

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Iz kupoprodajne pogodbe, kao nuno dvostranog ugovora, nastaju obaveze za prodavaa i za kupca. Prve ostvaruje kupac akcijom empti, a druge prodava akcijom venditi. Obe tube su iudicia bonae fidei. Obaveze kupca sastoje se u tome da je duan platiti kupovninu, tj.prenijeti je u prodavevo vlasnitvo (obveza na dare). On mora platiti i zvanine kamate od dana kada mu je predat kupljeni predmet. Dalja kupeva dunost je da kupljenu stvar preuzme. Prodava ga akcijom venditi moe siliti na preuzimanje. Obaveze prodavaa su: a) Stvar uvati i odgovarati za nju do trenutka predaje; b) Izruiti je kupcu, tj.pribaviti mu mirni posjed stvari; c) Nakon predaje stvari odgovarati za evikciju; d) Nakon predaje garantovati za skrivene mane i nedostatke stvari. Prodava odgovara za brino uvanje stvari, tj.mora postupati kao bonus pater familias, te odgovara za svaku krivicu (dolus, culpa lata, culpa levis in abstracto), ali ne za sluajnu tetu. Ako prodata stvar odreena kao species, propadne kod prodavaa na nain za koji on, shodno naprijed navedenom, ne odgovara, prodava e prema opim naelima biti osloboen svake obveze. Meutim, kupac e kupovninu morati platiti, mada stvar nije dobio. To se u Justinijanovom pravu izraava naelom periculum est emptoris. Ovo naelo je meutim u praksi imalo dosta ogranienja i izuzetaka: a) Navedeno pravilo nije vailo kod generike kupovine; b) Kod kupovine mjeovito-generikih stvari ili stvari koje se tek trebaju mjeriti ili izvagati, opasnost prema navedenom pravilu prelazi na kupca tek izdvajanjem stvari iz neke odreene zalihe, odnosno njihovim odmjeravanjem ili vaganjem, a kod kupovine sklopljene pod suspenzivnim uvjetom tek nastupom uvjeta. c) Navedeno pravilo nije vailo ako bi stvar propala intervencijom dravne vlasti, jer je stvar npr.stavljena extra commercium ili je ekspropriirana. U takvom sluaju obje stranke su bile osloboene obveza. d) Ako je prodava po klasinom pravu odgovarao i za kustodiju, to pravilo je bilo time vrlo ogranieno, jer je u tom sluaju na teret kupca ila samo propast stvari usljed vie sile. e) Navedeno pravilo bilo je dispozitivne naravi. Stranke su se o tome mogle i drugaije sporazumjeti. f) Prodava je kupcu morao izruiti eventualne koristi koje je imao time to je po tom pravilu bio rijeen obaveze. Po rimskom pravu prodava nije obavezan kupcu pribaviti vlasnitvo prodate tjelesne stvari, ve samo mirni posjed i uivanje stvari. Takav prenos nesmetanog posjeda oznaen je kao vacuam possessionem tradere. Pomenuto naelo korigovano je time to je kupovina negotium bonae fidei, a bona fides zahtijeva da prodava ukoliko od njega zavisi, uini sve kako bi kupac stekao sva njegova prava, dakle i pravo vlasnitva. Zato prodava, ako se radi o res mancipi, mora izvriti i mancipaciju (in iure cesiju), a ne samo tradiciju (kao kod res nec mancipi). Obzirom da je kupovina sinalagmatiki ugovor i kontrakt bonae fidei, obaveze stranaka su zavisne jedna od druge. Ukoliko nije drugaije izriito ugovoreno, svaka stranka moe zahtijevati protuinidbu samo u sluaju ako je svoju inidbu ve izvrila ili je barem spremna izvriti je . U suprotnom e na prigovor tuenog biti odbijena sa svojim zahtjevom. Taj prigovor je u Justinijanovom pravu exceptio doli, a u opem pravu zove se exceptio non adimpleti contratus. Prodava je naelno odgovoran samo za evikciju, tek onda ako bi trei putem parnice (ili interdikta) oduzeo stvar kupcu iz posjeda. Kupac je u sluaju evikcije podizao protiv prodavaa tubu iz kupoprodajnog ugovora (actio empti), kojom je mogao traiti nadoknadu punog interesa. Pretpostavka odgovornosti za evikciju je da je kupac obavijestio prodavaa o parnici koju je trei podigao protiv kupca (litis denuntiatio), kako bi mu prodava mogao pomoi u parnici.

78

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Naelno, prodava odgovara samo u sluaju da je stvar kupcu uspjeno evincirana. Izuzeci tog naela su: a) Kupac je mogao akcijom empti traiti naknadu interesa, bez obzira to je eventualno zadrao posjed stvari. Uslov za to je da je stvar zadrana po nekom drugom osnovu (npr.ponovnom kupovinom od pravog vlasnika). b) Kupac je mogao i prije evikcije traiti naknadu interesa ako mu je prodava dolozno prodao tuu stvar. c) Kupac je mogao zadrati kupovninu dok je protiv njega tekla parnica o vlasnitvu (exceptio evictionis imminentis). Uz odgovornost za evikciju, prodava ima i odgovornost za faktike nedostatke stvari. Pretpostavke te odgovornosti su: a) Da se radi o manama zbog kojih se stvar ne moe uredno upotrebljavati ili da joj se bitno umanjuje vrijednost; b) Da su ti nedostaci postojali u trenutku prodaje; c) Da se radi o skrivenim i neupadljivim nedostacima; d) Da kupcu te mane nisu bile poznate niti ih je mogao uoiti uz uobiajene mjere paljivosti prilikom kupovine. Prodava je uvijek odgovarao za mane, bez obzira da li je sam znao za njih ili ne. Kupac je na raspolaganju imao 2 posebne edilske tube: actio redhibitoria, kojom je mogao u roku od 6 mjeseci traiti raskid kupovine ili actio quanti minoris, kojom je u roku od 1 godine mogao traiti srazmjerno snienje kupovne cijene. Ako stvar nije imala svojstva koja joj je prodava izriito pripisivao ili je imala nedostatke koje je prodava dolozno preutio ili je tvrdio da ih nema, kupac se mogao posluiti i akcijom empti, kojom je mogao traiti naknadu ukupne tete. Actio empti nije bila vezana za navedene vremenske rokove. Uz kupovinu su se mogli dogovoriti i razliiti usputni sporazumi (pacta adiecta), koji su se takoe utuivali tubom iz kupoprodajnog ugovora. Tipini pacta su: a) Lex commissoria, tj.sporazum kojim prodava zadrava pravo odstupiti od ugovora ako kupac ne bi pravovremeno isplatio kupovninu. Kod rimskih pravnika prevladavalo je shvatanje da je takva kupovina sklopljena pod rezolutivnim uvjetom. b) In diem addictio je kupovina uz zadravanje boljeg kupca. Prvom kupcu je uvijek pripadala facultas alternativa da ponudi cijenu koliku nudi i novi kupac. Lex commissoria i in diem addictio imale su stvarnopravni uinak, tj.raskidom kupovine vlasnitvo bi automatski (ipso iure) prelazilo nazad na prodavaa. Meutim, bilo je usputnih sporazuma (uglavaka) koji su imali obligatorni uinak, te su se ostvarivali samo meu ugovornim strankama i to akcijom in personam. Tu spadaju: a) Pactum displicentiae (kupovina na probu) kojim kupac zadrava ovlatenje da odustane od pogodbe izjavom da mu se stvar ne svia. Tu izjavu je morao dati unutar odreenog roka. b) Pactum de retroemendo (povratna kupovina) i pactum de retrovendendo (povratka prodaja). Prvim prodava zadrava pravo da istu stvar unutar odreenog vremena natrag kupi, a drugim kupac zadrava pravo da istu stvar natrag proda. Ako drugaije nije ugovoreno, prvobitna cijena vai i za povratnu kupovinu, odnosno prodaju. c) Pactum protimiseos je prodaja sa zadravanjem prava prvenstva kupovine, tj.ako bi kupac bilo kada htio ponovo prodati stvar, mora je prvenstveno ponuditi prodavau i prodati mu je uz iste uvjete koje nudi trea osoba.

79

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
NAJAMNA POGODBA (LOCATIO CONDUCTIO) Najam (locatio conductio) je konsenzualni sinalagmatini ugovor kojim se jedna stranka obavezuje za izvjesnu novanu naknadu prepustiti drugoj stranci odreenu stvar na koritenje, ili joj staviti na raspolaganje svoju radnu snagu ili joj izvriti neko djelo, a druga stranka se obavezuje platiti za to odreenu svotu novca (merces). U prvom sluaju (locatio conductio rei) izdaje se stvar da je drugi nakon upotrebe vrati (najam) ili da od nje crpi plodove pa da je vrati (zakup). Onaj ko izdaje stvar zove se locator, a druga stranka je conductor. U drugom sluaju se izdaje radna snaga (locatio conductio operatum). Onaj ko izdaje radnu snagu zove se locator, a poslodavac je conductor. U treem sluaju (locatio conductio operis) izdaje se stvar da drugi na njoj ili s njom izvri neko djelo (npr.sagradi kuu). Ovdje je locator onaj ko naruuje djelo, conductor je poduzetnik. Kod locatio conductio rei i locatio conductio operarum, novanu naknadu plaa conductor, a kod locatio conductio operis naknadu plaa locator. Za ostvarivanje meusobnih prava i dunosti, lokator je protiv konduktora raspolagao sa actio locati, a konduktor sa actoi conducti. Obje tube su iudicia bonae fidei, pa stranke po naelima fidei bonae odgovaraju za svaku krivicu (dolus i culpa levis). Locatio conductio rei obuhvata sluajeve gdje se preputa samo koritenje stvari (dananji najam, npr.najam stana), kao i sluajeve gdje se preputa koritenje i uivanje plodova stvari (dananji zakup, npr.zakup poljoprivrednog zemljita). Glavne obaveze stranaka sastoje se u slijedeem: Locator je duan predati stvar najmoprimcu i omoguiti mu koritenje kroz ugovoreno vrijeme. Najamnik dobiva stvar samo u detenciju. Locator je duan stvar odravati u upotrebljivom stanju, te je duan najamniku nadoknaditi eventualne trokove odravanja stvari. Locator odgovara za tetu zbog evikcije, kao i zbog sakrivenih mana stvari. Conductor je duan platiti ugovorenu najamninu, odnosno zakupninu ( merces) i to po isteku najamnog vremena, odnosno unatrag (postnumerando), ukoliko nije drugaije ugovoreno. Najamnina se redovno sastoji u novcu. Kod zakupa zemljita mogla je biti ugovorena u naturi, kroz odreenu koliinu (pars quanta) ili odreeni dio (pars quota) prinosa. Najamnik je duan stvar uvati i koristiti u skladu sa ugovorom. Prema naelima fidei bonae, najamnik odgovara za svaku krivicu. Ako najamniku bez njegove krivice bude onemogueno koritenje stvari (npr.stvar je sluajno propala ili postala nesposobna za upotrebu), on nee trebati platiti najamninu za preostalo vrijeme. Najamnik stvar moe dati u podnajam do isteka ugovorenog vremena. Najamni odnos prestaje istekom ugovorenog vremena. Ako najmodavac stvar ostavi najamniku i due, ugovor se smatra utke obnovljenim (relocatio tacita). U meuvremenu svaka strana moe jednostrano raskinuti ugovor, u sluaju da suprotna strana ne ispunjava ugovorne obaveze. Ako je najamni ugovor bio sklopljen na neodreeno vrijeme, svaka stranka je mogla jednostrano i u svako doba raskinuti ugovor. Locatio conductio operarum - Predmet je pogodbe imao samo runi rad nie vrste koji su inae obavljali robovi. Zato se takav rad smatrao nedostojnim slobodnog ovjeka. Locator je obavezan raditi prema ugovoru i uputama poslodavca kroz ugovoreno vrijeme. Mora raditi lino, te ugovor prestaje njegovom smru. Poslodavac je duan platiti ugovorenu novanu najamninu (merces) za ugovoreno vrijeme, pa i u sluaju da se zbog zapreka sa svoje strane nije mogao posluiti lokatorovim radom. Locatio conductio operis tie se izvedbe nekog djela (npr. gradnja kue). Predmet ugovora nije rad ili radna snaga, ve rezultat rada (opus). Naruitelj je po pravilu davao materijal za rad. Ako bi

80

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
poduzetnik dao sav materijal za izradu naruene stvari, rimski pravnici su smatrali da se radi o kupovini. Conductor je obavezan djelo izvriti i predati na vrijeme. Kod izrade odgovara za svaku krivicu, a krivicom se smatra i njegova struna nesposobnost. Takoer odgovara i za krivicu pomonika i nesposobnost zamjenika (culpa in eligendo). Naruiteljeva obaveza je da plati naknadu za dovreno djelo i da djelo pravovremeno preuzme. Poduzetnikovom smru locatio conductio operis prelazi na njegove nasljednike, osim ako se radi o strogo linim inidbama (npr.portret koji izrauje odreeni slikar). DRUTVENA POGODBA (SOCIETAS) Drutvena pogodba (societas, ortakluk) je konsenzualni kontrakt kojim se 2 ili vie osoba udruuju da zajednikim sredstvima postignu neku zajedniku dozvoljenu svrhu. Prema sredstvima i svrsi, u rimskom klasinom pravu razlikuju se: a) Societas omnium bonorum, tj.zajednica uukpne sadanje i budue imovine; b) Societas quaestus, tj.zajednica ukupne budue imovine steene poslovnom djelatnou lanova; c) Societas alicuius negotiationis, tj.zajedniko voenje odreene poslovne grane, npr.drutva bankara (socii argentarii); d) Societas unius rei, tj. zajednica za jedan odreeni posao. Drutvo nije juristika osoba. Pravni subjekti su pojedini ortaci, a ne drutvo kao cjelina. Kod drutvene pogodbe lanovi se obvezuju na odreene inidbe radi postizanja zajednike svrhe. To podrazumijeva postojanje neke zajednike drutvene imovine, te su lanovi obavezni unositi u zajednicu svoje prinose koji se mogu sastojati iz novca, stvari, prava i rada. Razmjer tih prinosa ne mora biti jednak. Drutvena imovina pripada pojedinim lanovima, pa oni po pravilu stiu suvlasnitvo na stvarima unesenim u drutvo. Svaki lan ima pravo na udio u drutvenom dobitku i obavezu na udio u eventualnom gubitku. Visina tih dijelova zavisi od ugovora, a ako nita nije ugovoreno dijelovi svih lanova bili su jednaki. Drutvena pogodba stvara obveze samo meu lanovima drutva. U odnosu prema vani voenje drutvenih poslova naelno pripada svim lanovima zajedniki. Pojedinac koji bi sklapao poslove sa treim osobama smatrao se samo posrednim zastupnikom ostalih lanova. Za ostvarivanje uzajamnih zahtjeva meu lanovima sluila je actio pro socio, koja je iudicium bonae fidei. Osuenog je stizala infamija. Po klasinom pravu, podizanjem actio pro socio drutvo se po pravilu ukidalo. Podjela zajednike imovine drutva postizala se pomou akcije communi dividundo. Societas se zasniva na odnosu meusobnog povjerenja. Zato se ukida smru ili sa capitis deminutio bilo kojeg ortaka. Na nasljednike prelaze samo zahtjevi koji su do tog trenutka nastali. Nastavljanje drutva od strane preostalih lanova smatra se osnivanjem novog drutva. Osim toga, drutvo se ukida postizanjem drutvene svrhe ili gubitkom itave drutvene imovine, kao i istekom roka na koji je bilo ugovoreno, zatim sporazumom svih lanova (contrarius dissensus) ili jednostranim otkazom bilo kojeg lana. Otkazom uinjenim u nezgodno vrijeme, ortak ne moe izbjei svojim dunostima iz ve zapoetih poslova niti moe ostale lanove uskratiti npr. za udio u nekom oekivanom dobitku.

NALOG (MANDATUM)

81

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Nalog ili punovlasna pogodba (mandatum) je konsenzualni kontrakt kojim jedna stranka (mandant) drugoj stranci (mandatar) nalae da za nju besplatno izvri neki posao, a druga stranka se prihvatanjem naloga obavezuje na njegovo izvrenje. U robovlasnikom drutvu plaeni rad se smatrao ponienjem za slobodne ljude, te su vii stalei svoje usluge davali u obliku besplatnog mandata, ali su ipak primali nagrade kao znak poasti. Ove nagrade su se u carsko doba mogle ugovarati i sudski utjerivati u ekstraordinarnoj kogniciji. Mandat je nepotpuno dvostrani ugovor (contractus bilateralis inequalis) jer iz njega uvijek nastaju obaveze za mandatara, a samo eventualno i za mandanta. Mandatar je obavezan zavriti posao prema primljenom nalogu i predati mandantu sve to je stekao izvravajui nalog. Po klasinom pravu odgovarao je samo za dolus, te ga je sa osudom stizala infamija. U Justinijanovom pravu odgovornost je proirena i na kulpu. Za ostvarivanje zahtjeva protiv mandatara, mandant je raspolagao sa actio mandati directa. Mandant je obavezan nadoknaditi mandataru eventualne trokove i izdatke koje je imao kod izvrenja naloga, osloboditi ga obaveza i tereta koje je na sebe preuzeo, kao i nadoknaditi mu tetu koju je izvrenjem naloga eventualno pretrpio. Mandant je odgovarao za svaku krivicu (dolus i culpa levis). Mandant nije morao prihvatiti posao koji nije bio izvren u granicama izdatih uputa. Za ostvarivanje zahtjeva protiv mandatara, mandant je raspolagao sa actio mandati contraria. Mandat prestaje izvrenjem naloga ili istekom roka. Pored toga, kao odnos povjerenja on prestaje i smru bilo koje strane, zatim opozivom mandanta (revocatio), kao i otkazom mandatara (renunciatio). Meutim, takav otkaz ne smije uslijediti u nezgodno vrijeme ili dolozno. Opozivom i otkazom prestaje samo mandatni odnos, ali zahtjevi koji su do tog trenutka nastali traju i dalje za obje strane, a prelaze i na njihove nasljednike. Posebna vrsta mandata je mandatum pecuniae credendae, kasnije nazvan mandatum qualificatum koji se koristio za neformalno preuzimanje jamstva.

INOMINATNI KONTRAKTI Kod inominatnih kontrakata svaki dvostrani (sinalagmatini) sporazum postaje obavezan i utuiv, dakle postaje kontraktom u trenutku kada jedna stranka ispuni svoju obeanu inidbu. Od konsenzualnih kontrakata oni se dakle razlikuju po tome to obaveze stranaka ne nastaju samim sporazumom, ve tek time to je jedna stranka svoju inidbu ve izvrila. S obzirom na raznolikost sadraja (kauze), takvi kontrakti nisu dobili posebna imena (nomen), te ih je bizantska teorija uvrstila u kategoriju neimenovanih (inominatnih) kontrakata. Prema prirodi inidbe i protuinidbe, Justinijanovo pravo dijeli inominatne kontrakte u 4 skupine: a) Do ut des: izvrena inidba i oekivana protuinidba sastoje se u davanju neke stvari (dare), tj. u prenosu vlasnitva; b) Do ut facias: sadraj inidbe je dare, a protuinidbe facere (npr.jedna stranka daje prsten da joj druga stranka naslika portret); c) Facio ut des: sluaj obrnut od prethodnog sadraj inidbe facere, a protuinidbe dare; d) Facio ut facias: obje inidbe se sastoje od facere. Klasino pravo takvim neformalnim ugovorima jo nije priznavalo tubu na ispunjenje protuinidbe. Zato je pretor u takvim sluajevima davao actiones in factum na ispunjenje protuinidbe, a kasniji pravnici su poeli takve ugovore smatrati kontraktima za ije utuenje se davala i civlna tuba actio civilis incerti. Justinijan je tubu proirio na ispunjenje svih takvih ugovora, a pretorsku akciju in factum i civilnu akciju incerti spojio je u jednu tubu na ispunjenje akciju praescriptis verbis, koja je bila actio bonae fidei.

82

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Umjesto ovoga, stranka koja je svoju inidbu prva izvrila mogla se posluiti i kondikcijom causa data causa non secuta na povrat svoje inidbe, ali samo u sluaju ako se suprotnoj stranci moe prigovoriti krivica to nije izvrila protuinidbu. Tree sredstvo koje je uveo Justinijan bilo je condictio ex poenitentia (kondikcija zbog pokajanja). Njome je stranka mogla odmah zatraiti povrat svoje inidbe i jednostrano odustati od ugovora prije izvrenja protuinidbe, bez obzira to suprotna stranka nije dola u zakanjenje i bila je spremna izvriti protuinidbu. Inominatni kontrakti koji su u prometu bili ei i vaniji, vremenom su dobili i posebne nazive: a) Zamjena (permutatio) nastaje time to jedna stranka prenosi na drugu vlasnitvo neke stvari, uz obavezu druge stranke da e u zamjenu dati vlasnitvo neke druge stvari. Prema naelu bonae fidei obje stranke odgovaraju za svaku krivicu, skrivene nedostatke stvari i za evikciju. b) Nalog prodaje (aestimatum ili contractus aestimatorius) nastaje tako to vlasnik predaje stvar drugom uz naznaenu cijenu, s tim da je taj drugi proda i vlasniku preda samo naznaeni iznos, a eventualnu razliku zadri za sebe. c) Prekarij nastaje time to se drugom preputa upotreba neke stvari do svojevoljnog i svakodobnog opoziva. Prekarij nije kontrakt, ve samo faktiki, svakodobno opozivi odnos. Prema treim licima prekarist je bio zatien posjedovnim interdiktima. U kasno carsko doba prekarij je uvrten u inominatne kontrakte. PAKTI (PACTA) POJAM I UINAK PO CIVILNOM PRAVU (PACTA ADIECTA) Pactum u najstarijem tehnikom smislu znai nagodbu, odnosno sporazum kojim se dokidaju neke deliktne obaveze. U klasinom pravu pactum oznaava svaki neformalni sporazum (uglavak) stranaka koji ne spada u kontrakte priznate po civilnom pravu, te zato nije utuiv. Vremenom je odreene uinke i utuivost nekim paktima (pacta adiecta) priznalo civilno pravo, drugima pretorsko pravo (pacta praetoria), a treima carsko pravo (pacta legitima).

PACTA PRAETORIA Neformalni pakti (pacta conventa) su po pretorskom pravu doli do uinka prvenstveno putem ekscepcije, koju bi pretor davao tueniku da se odbrani od neke kontraktne civilne obaveze. Nekim neformalnim obveznim ugovorima (paktima) pretor je poeo davati i samostalnu tubenu zatitu pomou pretorskih akcija in factum (tzv.pacta praetoria). Ovdje spadaju constitutum debiti, 3 sluaja o kojima se u pretorskom ediktu govori u rubrici de receptis, te pactum iurisiurandi. Constitutum debiti je neformalno obeanje da e se neki postojei novani dug platiti u odreeno vrijeme. Takvo obeanje moe se odnositi na vlastiti dug (constitutum debiti proprii) ili tui dug (constitutum debiti alieni). Za utuivanje takvog neformalnog obeanja davala se pretorska actio de pecunia constituta. Constitutum ima svrhu osiguranja vjerovnika, posebno constitutum debiti alieni, koji ima uinak jamstva. Receptum argentarii je neformalno obeanje bankara (argentarius) da e isplatiti odreenu svotu novca za tui raun (npr.za raun svog komitenta). Protiv bankara davala se actio recepticia. U Justinijanovom pravu je receptum argentarii spojen sa constitutum debiti, te je ukinuta actio recepticia. Receptum nautarum, cauponum, stabulariorum je u poetku bio neformalni pactum kojim bi brodari, gostioniari i vlasnici tala, bez obzira na svoju krivicu, preuzimali odgovornost za stvari

83

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
koje bi putnici i gosti unijeli na njihov brod, u gostionicu ili talu. Kasnije je takva odgovornost proizilazila ve iz injenice primanja gostiju i njihovih stvari. Pretor je gostu davao tubu za naknadu vrijednosti stvari (actio de recepto), a postojala je i deliktna odgovornost ovih poduzetnika in duplum, za krae i oteenja koja bi njihovi ljudi poinili na putnikovim stvarima. Receptum arbitrii je preuzimanje dunosti privatnog arbitra u sporu. Ako stranke ugovore da e spor iznijeti na rjeenje pred neformalnog arbitra a ne pred redovni sud, morale su sklopiti i pactum sa arbitrom. Na osnovu tog paktuma pretor bi globama i pljenidbama silio arbitra da preuzetu dunost ispuni do kraja. Pactum iusiurandi (iuramentum voluntarium) je neformalni ugovor o odluujuoj zakletvi kojom stranke ele rijeiti neki predstojei spor. Ako se na osnovu takvog ugovora tueni zakune da nita ne duguje, pretor e uskratiti vjerovnikovu tubu (denegatio actionis) ili e tuenog odbraniti ekscepcijom (exceptio iurisiurandi). Ako se tuitelj zakune da njegov zahtjev uistinu postoji, pretor e mu dati posebnu akciju in factum (actio de iureiurando), kod koje e se odluiti o tome da li je tuitelj poloio zakletvu prema ugovoru.

PAKTI CARSKOG PRAVA (PACTA LEGITIMA) Najvaniji pakti carskog prava su: compromissum, obeanje miraza (pollicitatio dotis) i obeanje darovanja do 500 solida (pactum donationis). Compromissum je neformalni ugovor stranaka da e svoj spor rijeiti mimo redovnog suda po privatnom arbitru, sa kojim nakon toga sklapaju receptum arbitrii. Obeanje miraza (pollicitatio dotis) Konstitucijom cara Teodosija II i Valentijana III iz 428.godine odreeno je da je svako neformalno obeanje miraza obavezno, te ga mu moe utuiti kondikcijom ex lege. Darovanje (donatio) je besplatna i dobrovoljna namjena imovinske koristi kojom se poveava imovina obdarenika, a umanjuje imovina darovatelja. Moe se ostvariti razliitim pravnim poslovima: prenoenjem vlasnitva ili stvarnih prava putem mancipacije, tradicije ili in iure cesije (dando), ustupanjem potraivanja (cedendo), oprostom duga (liberando) ili preuzimanjem obaveze na darovanje (obligando). Utuivost neformalnog obeanja darovanja priznata je tek u Justinijanovom pravu, ali samo do 500 solida. Povodom tube iz obeanja darovanja, darovatelju pripada beneficium competentiae. Za darovanje je potreban sporazum volja, te je darovanje kao causa uvijek ugovor. U rimskom pravu postojali su razliiti propisi ogranienja darovanja: lex Cincia de donis et muneribus iz 204.g. p.n.e. zabranjivala je darovanja preko odreene mjere; Od vremena Augusta darovanja meu supruzima su zabranjena pod prijetnjom nitavnosti (uz odreene izuzetke, npr.darovanja radi manumisije, darovanja izmeu cara i carice itd). Naela legis Cinciae u carsko doba su zamijenjena insinuacijom (upisivanjem darovanja u zapisnike kod oblasti). Insinuacija je postepeno postala nuni oblik za valjanost darovanja.

OBVEZE IZ KVAZIKONTRAKATA POJAM I VRSTE KVAZIKONTRAKATA

84

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Kvazikontrakti su obveze koje ne spadaju ni meu kontrakte ni meu delikte, a po svom uinku su sline obvezama iz kontrakata mada nisu nastale iz ugovora. To su: plate neduga, ili bezrazlono bogaenje (slian zajmu) voenje tuih poslova bez naloga (negotiorum gestio, slino mandatu) obveze iz tutorstva (sline mandatu) nasljednikova obveza prema legataru iz legata per damnationem communio incidens - sluajna, tj.bez ugovora nastala zajednica (slina drutvenoj pogodbi).

POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (NEGOTIORUM GESTIO) Negotiorum gestio je obvezni odnos koji nastaje time to neko (negotiorum gestor) obavlja poslove druge osobe (dominus negotii), a da od nje za to nema naloga. Odnos je slian mandatu, ali ne nastaje ugovorom stranaka. Kao i kod mandata, predmet negotiorum gestije moe biti fiziki ili pravni posao. Prve sluajeve negotiorum gestije pretor je titio akcijama in factum koje su vremenom zamijenjene civilnom actio negotiorum gestorum, directa i contraria (prva protiv poslovoe, a druga protiv gospodara). Obaveze stranaka sline su obavezama iz mandata. Negotiorum gestor duan je posao do kraja izvriti. Prema naelima bonae fidei odgovara za dolus i kulpu levis, mada od posla nema koristi. Po zavretku posla mora poloiti raun i predati sve to je stekao iz tueg posla. Dominus negotii obavezan je gestoru nadoknaditi eventualne izdatke i trokove sa kamatama i osloboditi ga eventualno preuzetih obaveza. Pretpostavka gestorovih protuzahtjeva je da je obavljanje posla bilo korisno za gospodara. SLUAJNA ZAJEDNICA (COMMUNIO INCIDENS) Communio incidens je bez volje (bez ugovora) nastala zajednica. (npr.vie osoba zajedniki naslijedi ostavitelja ili se stvari dvojice vlasnika spoje i pomijeaju i sl). U odnosu na zajedniku stvar meu zajedniarima nastaje suvlasniki, dakle stvarnopravni odnos, a samom injenicom da su se nali u suvlasnikoj zajednici meu lanovima nastaju i odreene obvezne dunosti. Meusobna prava i dunosti bezugovornih zajedniara ustanovljene su analogno kao kod societasa. Rimsko pravo poznaje 3 osnovne vrste sluajne zajednice i prema tome 3 tube kojima se ista rasformirava: a) Zajednica meu sunasljednicima, za ije rasformiranje slui actio familiae erciscundae; b) Zajednica meu suvlasnicima neke zajednike stvari (kue, zemljita i sl), odgovara joj actio communi dividundo; c) Zajednica mea meu susjedima ukoliko se mea od 5 stopa (finis) ne moe raspoznati, za ureenje mea slui actio finium regundorum. Zajedniko obiljeje svih navedenih diobnih tubi je da se u njima spajaju stvarnopravni elementi koji idu za podjelom zajednike stvari, ali i obveznopravni elementi koji idu za ispunjenjem obveznih dunosti (podjela koristi, naknada trokova itd). Po Justinijanovom pravu diobne tube su iudicia bonae fidei. BEZRAZLONO BOGAENJE (CONDICTIONES SINE CAUSA)

85

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Bezrazlono (neopravdano) bogaenje javlja se ako neko bez pravnog razloga (sine causa) stekne neto iz imovine drugog. Najee do toga dolazi izvrenjem neke radnje na koju sticalac nema nikakvog opravdanog zahtjeva niti prava. Npr.ako neko u zabludi, mislei da je na to nekim ugovorom obavezan, plati dug koji ne postoji, ili daje neke stvari na ime miraza pred enidbu do koje uope ne doe. Za povrat bezrazlonog vlasnitva stvari sluile su condictiones sine causa. Rimljani su se posluili kondikcijama u ve poznatim oblicima: condictio certae pecuniae i certae rei. Kondikcije kao apstraktne tube stricti iuris na certum, ne navode pravni razlog obveze, pa su se zato koristile i za povrat bezrazlonog bogaenja. U postklasinoj teoriji razliiti sluajevi bezrazlonog bogaenja rasporeeni su u slijedee skupine: a) Condictio indebiti ide za povratom onoga to je u opravdanoj zabludi plaeno kao dug, mada dug ustvari ne postoji. Ako je onaj ko plaa znao da dug ne postoji, takvo plaanje se smatralo za darovanje. Ako onaj ko prima plaanje zna da dug ne postoji, on ini furtum, te e biti tuen sa condictio furtiva, po kojoj odgovara stroe. b) Condictio ab causam datorum (ili condictio causa data causa non secuta) ide za povratom onoga to je neko dao oekujui da e nastupiti neki dogaaj ili pravni uspjeh, a on nije nastupio. Npr.neko daje novac na ime miraza, a do sklapanja braka ne doe. c) Condictio ob causam finitam (causa finita) ide za povratom inidbe koja je izvrena na osnovu vanjskog pravnog razloga, ali je taj razlog kasnije otpao (npr.povrat zadunice po isplati duga). d) Condictio ob turpem vel iniustam causam ide za povratom inidbe ako se prihvat te inidbe na strani onog ko je prima protivi moralu, odnosno dobrim obiajima (turpis causa) ili pravnom poretku (iniusta causa). Ovoj kondikciji bilo je mjesta samo ako je primanje bilo nemoralno ili protupravno, zato joj nije bilo mjesta ako je nedozvoljeno samo davanje (npr.nagrada bludnici) ili ako su nemoralni odnosno protupravni motivi postojali na obje strane (npr.podmiivanje sudije). e) Condictio sine causa u uem smislu obuhvata razliite sluajeve bezrazlonog bogaenja koji se ne mogu svrstati ni u jednu drugu skupinu. Ovdje spada npr.povrat onoga to je dato na osnovu nitavnog pravnog posla.

OBAVEZE IZ DELIKATA Delikti su protupravna djela nedoputene i protupravne povrede tuih prava i interesa. Izvrenjem delikta ve po samom pravnom poretku nastaje obvezni odnos u kome poinitelj delikta dobiva ulogu dunika, a osoba oteena deliktom ulogu vjerovnika. Sadraj obveznog odnosa nastao iz delikta historijski se mijenjao. Prvobitno se sastojao od dadvanja osobne zadovoljtine oteenom, da bi kasnije bio pretvoren u plaanje propisanih kazni, a u konanom ishodu u naknadu prouzrokovane tete. Delikti se dijele u 2 osnovne skupine: delicta publica i delicta privata. Delicta publica ili crimina (javni delikti-kriminal) predstavljaju tee povrede dobara koje progoni i kanjava drava u javnom kaznenom postupku, uz izricanje najteih krivinih sankcija, tzv.poena capitalis (smrt, izgon, rad u rudnicima itd). Meu najznaajnije javne delikte rimskog prava spadaju paritium ili ubistvo pater familias-a, erduelio ili izdaja, dezerterstvo izbjegavanje neprijatelja. Osobnu prirodu imao je delikt crimen lese meastatis koji obuhvata razliite oblike

86

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
povrede carskog dostojanstva. Sutina ovog djela naroito je proireno u periodu dominata, kada su carevi u namjeri da osnae svoj kult mnoga ponaanja svojih politikih protivnika podvodili pod pojam ovog delikta. Ovaj naziv se zadrao i u savremenoj pravno politikoj stvarnosti i oznaava u prvom redu tzv.politike delikte koji se jo uvijek nalaze u krivinim zakonodavstvima mnogih drava. Delicta privata (privatni delikti) su lake povrede tuih dobara koje se kanjavaju samo na zahtjev oteene strane i to u redovnom rimskom civilnom sudskom postupku. Privatni delikti predstavljaju najznaajnije izvore obveznih odnosa. Dijelili su se u 2 skupine: c) Delikti civilnog prava: furtum - kraa, rapina razbojnitvo, iniuria povreda tue linosti i damnum iniuria datum oteenje tue stvari. d) Delikti honorarnog (pretorskog) prava: dolus prevara, vis ac metus sila i strah, fraus creditorum prikrata vjerovnika. S obzirom na historijske promjene sadraja obveznih odnosa nastalih iz delikata, razlikujemo 3 vrste tubi iji su tubeni zahtjevi bili razliito odreeni: a) Actio poenalis tube iji je tubeni zahtjev iao na plaanje kazne; b) Actio rei persecutoriae tube iji je tubeni zahtjev iao na naknadu tete; c) Actio mixte tube iji je tubeni zahtjev bio postavljen kombinovano, djelomino na plaanje novane kazne, a djelomino na tetu. Deliktne obveze se po mnogo emu razlikuju od ostalih civilnih obveza. Njihove specifinosti su slijedee: a) Deliktne obveze su nenasljedive, kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani; b) Nema deliktnih zahtjeva meu pripadnicima iste familije. porodice. Ostaje vlast kanjavanja oca

c) Deliktne obveze ne prestaju sa capitis deminutio, jer vai princip noxa caput servitur delikt prati glavu poinioca. d) Ako je rob koji je poinio delikt nakon toga postao slobodan, on tim inom nee biti ekskulpiran. Ako je poslije izvrenja delikta od strane roba, dolo do promjene gospodara nad tim robom, tubeni zahtjev zbog poinjenog delikta e biti postavljen prema gospodaru roba u momentu podizanja tube. e) U sluaju izvrenja delikta od strane vie osoba, svi poinioci delikta kumulativno odgovaraju i bie kanjeni u punom iznosu kazne propisane za taj delikt. To je tzv.kumulativna odgovornost. f) Za delikte robova i lica alieni iuris odgovaraju njihovi imaoci vlasti (gospodar i pater familias). Princip njihove odgovornosti nosi naziv noxae deditio. Gospodar je bio duan platiti kaznu za delikt koji je poinio njegov rob, ali umjesto toga mogao je roba isporuiti oteenom pod njegovu vlast, kako bi rob svojim radom nadoknadio prouzrokovanu tetu. Ova mogunost izbora naziva se facultas alternativa. Kasnije pravo e uvesti princip da gospodar odgovara za tete prouzrokovane robovim deliktom samo do vrijednosti smog roba.

PRIVATNI DELIKTI CIVILNOG PRAVA FURTUM

87

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Furtum je namjerno, svjesno protupravno prisvojenje tue pokretne stvari, uinjeno iz koristoljublja. Uz furtum rei rimsko pravo poznaje i furtum usus, tj.protupravno prisvajanje koritenja tue stvari. Furtum usus ini npr. depozitar ili zaloni vjerovnik koji upotrebljava pohranjenu ili zaloenu stvar. Uz pokretne stvari, predmet furtuma mogu biti i osobe pod vlau (filius familiae, addictus, auctoratus, uxor in manu). Od Zakonika XII ploa postoji osnovna podjela na furtum manifestum i furtum nec manifestum. Furtum manifestum postoji ako je kradljivac zateen u inu. Tu spada i kradljivac zateen bar na mjestu ina ili na nekom drugom mjestu prije nego je ukradenu stvar sakrio, kao i kradljivac koji je uoen u bjekstvu stvar odbacio. U suprotnom se radi o furtum nec manifestum. Fur manifestus je bivao dodijeljen pokradenoj osobi u dugovinsko ropstvo, ukoliko se sa njim ne nagodi na dobrovoljnu otkupninu. Noni kradljivac ili kradljivac koji se orujem brani od progonitelja, mogao je slobodno biti ubijen, samo je u takvim sluajevima trebalo vikom pozvati susjede za svjedoke. Ako bi krau poinio rob, bio bi bievan i ubijen. Fur nec manifestus morao je platiti novanu kaznu u visini dvostruke vrijednosti ukradene stvari, a kazna se utjerivala penalnom actio furti nec manifesti u redovnoj parnici kao i svako drugo obvezno potraivanje. Kao fur manifestus kanjavala se po Zakoniku XII ploa i osoba kod koje bi se ukradena stvar pronala u formalnoj kunoj pretrazi. S tim u vezi Zakonik je poznavao i dalje 2 vrste furtuma: furtum conceptum i furtum oblatum. Actio furti concepti je tuba protiv gospodara kue kod kojeg je stvar prilikom kune pretrage pronaena, bez obzira na to da li je on bio kradljivac ili ne. Ona ide na trostruku vrijednost stvari. Actio furti oblati bila je regresna tuba gospodara kue protiv onoga ko mu je podmetnuo ukradenu stvar u kui. Ona je takoe ila na trostruku vrijednost stvari. U doba kasnije republike fur manifestus i fur nec manifestus kanjavani su novanom kaznom koja se ostvaruje penalnom akcijom furti, s tim to je fur manifestus kanjavan novanom kaznom u iznosu etverostruke vrijednosti, a fur nec manifestus dvostruke vrijednosti ukradene stvari. Tube u vezi sa kunom pretragom proirene su za actio furti prohibiti protiv onoga ko bi se odupro kunoj pretrazi, te actio furti non exhibiti protiv onoga ko ne bi htio izruiti pronaenu stvar. Obje ove tube ile su na etverostruku vrijednost stvari. Pri tome je bila mjerodavna najvia vrijednost koju je stvar imala izmeu asa krae i asa tube. Na tubu je bio ovlaten pokradeni vlasnik, ali i pokradeni nevlasnik koji ima interesa da mu stvar ne bude ukradena (npr.zaloni vjerovnik). Osuenog je uvijek stizala infamija. Akcijom furti pokradeni ne dobiva nazad ukradenu stvar, odnosno naknadu tete za stvar. Zato mu pored akcije furti pripada i rei vindicatio, kojom e traiti povrat ukradene stvari. Za istu svrhu je na raspolaganju imao i reipersekutornu condictio furtiva, kod koje nije morao dokazivati svoje vlasnitvo ve samo injenicu krae. Condictio furtiva je za razliku od rei vindikacije, upotrebljiva i u sluaju da je stvar kod kradljivca propala i bez njegove krivice. Condictio furtiva pripadala je samo okradenom vlasniku, a kao reipersekutorna tuba prelazila je na nasljednike na aktivnoj i pasivnoj strani.

RAPINA Rapina je nasilno (grabeno) oduzimanje stvari. Za sluaj nasilnog oduzimanja stvari ili oteenja tueg imetka od strane naoruanih ljudi uvedena je posebna pretorska actio vi bonorum raptorum. Ona je ila u roku od godine dana na etverostruku, a nakon tog roka na jednostruku vrijednost oduzete stvari.

88

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Budui da je rapina samo kvalificirani sluaj furtuma, esto se ubraja meu civilna delicta privata, mada se kazna ostvarivala pretorskom tubom. Tuba ne ide protiv poiniteljevih nasljednika, a osuenog uvijek stie infamija.

DAMNUM INIURIA DATUM Damnum iniuria datum je protupravno oteenje tuih stvari. Ovaj delikt je jedinstveno i openito regulisan zakonom lex Aquilia de damno donesenim u republikansko doba. Ovaj zakon dijeli se na 3 poglavlja: prvo govori o kazni za onog ko protupravno ubije tueg roba ili ivotinju koja spada u stoku, drugo poglavlje je o odgovornosti adstipulatora koji prijevarno oprosti dug, a tree o svakom drugom oteenju roba, stoke ili bilo koje druge stvari. U vezi sa tumaenjem Akvilijevog zakona kod klasinih pravnika se razvijala nauka o pitanju uzrone veze i krivice. to se tie uzrone veze (kauzalni neksus), trailo se da teta bude izazvana direktnim, neposrednim fizikim djelovanjem otetitelja na stvar (damnum corpore corpori datum). Prema zakonu se trai da je tetno djelo poinjeno iniuria, tj. da je objektivno protupravno, bez obzira na krivicu. Ve u republikansko doba trai se i subjektivni eleme nt krivice, meutim krivica se shvata vrlo iroko, tako da je od odgovornosti izuzeta samo puko sluajno oteenje. Po Akvilijevom zakonu, na tubu je aktivno legitimiran samo vlasnik oteene stvari. Pretor je pomou actiones in factum proirio primjenu ove tube i u korist drugih stvarnopravnih ovlatenika (uzufruktuar, uzuar, zaloni vjerovnik i poteni posjednik). Obveznopravni ovlatenici nisu uivali ovu zatitu (izuzetak se javlja u Justinijanovom pravu kod zakupnika). Tuba ima reipersekutorni znaaj, ali i neke penalne karakteristike. Onaj ko porie tubeni zahtjev osuuje se na in duplum. Osim toga, ovom tubom se postie najvia vrijednost koju je stvar imala u posljednoj godini, odnosno u posljednjih 30 dana.

INIURIA Iniuria je namjerna povreda tue linosti. Tu spada napad na fiziki integritet (realna iniuria), kao i svaka druga povreda asti i slobode. Zakonik XII ploa kazuistiki navodi slijedea 3 sluaja ovog delikta: a) membrum ruptum, tj.osakaenje nekog uda ili unitenje nekog organa (oiju, nosa, uiju). Za taj sluaj predviena je jo privatna osveta putem taliona, ukoliko se poinitelj sa oteenim dobrovoljno ne nagodi. b) Os fractum, tj.prijelom kosti utvrena je novana otkupnina od 300 asa ako se radi o slobodnom ovjeku, a 150 asa ako se radi o robu. c) Svaka druga povreda ili nasilje protiv tijela (npr.amar) kanjava se novanom kaznom od 25 asa. Po shvatanju klasinih pravnika iniuria je obuhvatala svako djelovanje i svako dranje kojim se izraava namjerno vrijeanje ili omalovaavanje tue osobe. Za sve sluajeve iniuriae pretorskim ediktom predviena je actio iniuriarum aestimatoria. Dodatak aestimatoria zato to je visinu novane kazne slobodno procjenjivao sudija, prema teini svakog pojedinog sluaja. Actio iniuriarum aestimatoria ne prelazi na nasljednike ni na aktivnoj, ni na pasivnoj strani. Tuba je vezana za rok od godinu dana, a osuda povlai infamiju. U carsko doba u praksi su se samo laki sluajevi kanjavali kao privatni delikti, a svi tei sluajevi kanjavali su se javnom kaznom u postupku extra ordinem.

89

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

DELIKTI HONORARNOG PRAVA DOLUS Dolus je svako namjerno djelo koje ide za tim da se drugi oteti u imovini. Kod pravnih poslova dolus izvorno znai pretvaranje i prevaru poduzetu prema nekoj osobi u svrhu da se ista zavede u zabludu ili da se odri u zabludi kako bi se odatle izvukla neka protupravna korist na tetu njene imovine. U klasinom pravu dolus obuhvata svako namjerno prevarno oteenje tue imovine. Konano, kao direktna suprotnost bonae fidei, dolus znai svako namjerno djelo kojim se drugom nanosi teta suprotno potenju i dobrim obiajima. Pred kraj republike za zatitu protiv dolusa uvedena je pretorska actio de dolo. Pravni posao je po civilnom pravu bio i dalje valjan, ali se dolus sada smatra deliktom i kanjava se pretorskom penalnom akcijom de dolo. Tuba je ila za plaanjem novane kazne u visini prouzrokovane tete. Osuenog je stizala infamija. Actio doli bila je vezana za rok od godine dana kao penalna tuba, a nakon toga se davala kao actio in factum na naknadu tete, ali samo kao reipersekutorna akcija. Actio de dolo je strogo supsidijarna tuba: davala se samo u sluaju ako nije bilo nikakvog drugog pravnog sredstva da se prevarenom pomogne. Zbog te supsidijarnosti pretor bi prije davanja tube ispitao injenino stanje. Uz actio doli uvedena je i exceptio doli kojom e se tueni posluiti da odbije tubu vjerovnika koji je postupao prevarno. Exceptio doli bila je nepotrebna uz iudicia bonae fidei.

METUS Deava se da jedna stranka prijetnjom protupravne sile (vis) i time izazvanim strahom (metus) prinudi drugu stranku na sklapanje pravnog posla ili preuzimanje nekog tetnog akta. U tom sluaju u modernoj teoriji govori se o vis compulsiva. Rimljani takav sluaj oznaavaju kao metus, odnosno u starije doba o vis ili ac metus (sila i strah). Oko 80.godine p.n.e. pretor Octavius je u svoj edikt uvrstio penalnu akciju in quadruplum (na etverostruko) protiv onoga ko bi protupravnom prijetnjom prisilio drugog na neki in. Ta tuba se zove actio quod metus causa. Uz nju je predviena i restitutio in integrum ob metum, kao i exceptio metus causa. Actio quod metus causa je penalna tuba. Unutar godine dana ona ide na plaanje etverostruke vrijednosti tete. Po isteku roka, putem akcije in factum moe se nadoknaditi jednostruki interes. Tuba je pasivno nenasljediva, ali se protiv nasljednika daje tuba na povrat obogaenja. Kao actio de dolo, i ova tuba je sadravala arbitrarnu klauzulu, ali osuenog nije stizala infamija. Specifinost ove tube je u tome to se ona daje ne samo protiv neposrednog uzronika straha, ve i protiv svakog treeg ko je stekao iznuenu korist, makar taj bio i u dobroj vjeri. Zatose ta tuba zove actio in rem scripta. Prinuda koja je pretpostavka ove tube mora biti: a) vis iniusta, tj.zaprijeeno zlo mora biti protupravno; b) maioris malitatis zaprijeeno zlo mora biti teko i opasno; c) strah mora biti opravdan, tako da se ozbiljan i razuman ovjek mora bojati, a strah ne smije biti preuranjen.

PRIKRATA VJEROVNIKA (ALIENATIO IN FRAUDEM CREDITORUM)

90

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Dunik u nekom pravnom poslu mogao je pokuati da, prije isteka roka vraanja, otui ili pokloni svoj imetak da bi na taj nain izbjegao vraanje duga. Takvo spasavanje imovine smatra se izigravanjem ili prikratom vjerovnika (fraus creditorum). Da bi zatitio vjerovnike, pretor je uveo vie pravnih sredstava za opoziv takvih otuivanja. U Justinijanovom pravu sva ta pravna sredstva spojena su u jedinstvenu pobojnu tubu nazvanu actio Pauliana. Actio Pauliana pripada svakom pojedinom vjerovniku koji je otuenjem (alienatio) oteen. Oteenje se moe sastojati u otuivanju fizikih stvari, oprostu duga, nepodizanju tube vezane za rok itd. Actio Pauliana vezana je za rok od godinu dana, nakon ega se daje samo do iznosa obogaenja.Takoe se protiv nasljednika daje samo do iznosa obogaenja. Svrha tube je da se uspostavi onakvo stanje kao da se otuenje nije dogodilo. Kod dunika mora postojati consilium fraudis, tj.volja da oteti svoje vjerovnike. Za ovo je bilo dovoljno da je dunik svjestan da ima vjerovnike i da mu prijeti insolvencija, ali uprkos tome pogorava svoje imovinsko stanje. Tuba se daje protiv dunika, ali i protiv treeg lica koje je iz dunikove imovine neto steklo. Trei je naelno odgovarao samo ako je znao za dunikov dolus. Meutim, pravnici su poeli davati tube i bez ove potrebe, naroito ako je trei stekao stvar besplatno. Tree lice koje je odreenu stvar steklo u dobroj vjeri, odgovara samo do visine obogaenja. OSTALI SLUAJEVI DELIKATA PO HONORARNOM PRAVU Actio sepulchri violati je pretorska tuba protiv onoga ko u zloj namjeri oteti ili oskrnavi tui grob. Na tubu je ovlaten svako koga se to tie, a tueni se osuuje na arbitrarnu kaznu. Osuenog stie infamija. Actio servi corrupti daje se gopodaru roba protiv treeg lica koje bi sakrivalo odbjeglog roba ili ga navodilo na zlo. Tuba ide na dvostruki iznos gospodareve tete. Alienatio iudicii mutandi causa facta postoji ako neko otui stvar radi toga da bi onaj koji na tu stvar stavlja neki zahtjev morao voditi parnicu sa protivnikom koji e mu biti neugodniji i s kojim e se tee parniiti. Pretor u takvom sluaju daje actionem in factum.

KVAZIDELIKTI U Justinijanovim Institucijama se navode 4 sluaja kao obaveze koje nastaju quasi ex delicto: a) Iudex qui litem suam fecit radi se o sudiji koji bi povredom svojih dunosti, a posebno pogrenom ili pristrasnom primjenom zakona i prava nanio tetu nekoj stranci. Sudija e odgovarati ne samo ako to uini dolozno, ve i u sluaju svoje manje nemarnosti (imprudentia). Tuba je pretorska actio in factum. b) Actio de deiectis vel effusis. Ako bi iz kue ili stana neto bilo izbaeno ili izliveno na prohodno mjesto, te bi nastala teta na tijelu ili imovini prolaznika, odgovarae imalac stana bez obzira da li je poinilac on ili neko drugi. Ovdje dakle moe doi do odgovornosti i bez krivice. Tuba je bila pretorska actio in factum. c) Actio de positis et suspensis ide protiv vlasnika ili najamnika kue iz koje bi neto bilo objeeno ili postavljeno tako da bi moglo pasti na prohodno mjesto ili nekog otetiti. Pretor daje popularnu tubu (ciuvis ex populo) na plaanje globe od 10.000 sestercija.

91

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
d) Actio furti et damni adversus nautas caupones stubularios. Ovom tubom odgovaraju vlasnici brodova, gostionica i tala za krae i oteenja na stvarima primljenih putnika. Njihova odgovornost ide in duplum. Ovdje postoji odgovornost i bez vlastite krivice.

NASLJEDNO PRAVO
POJAM I VRSTE NASLJEIVANJA Nasljednim pravom ureuju se pravni odnosi po smrti nekog ovjeka. Zajedno sa stvarnim i obveznim pravom, ono je dio imovinskih prava. Nasljedno pravo u objektivnom smislu ine pravna pravila kojima se ureuju imovinsko-pravni odnosi poslije smrti. Nasljedno pravo u subjektivnom smislu jeste pravo nasljednika da stupi u imovinsko-pravne odnose umrlog. S obzirom na umrlog (ostavitelja), njegova imovina se zove ostavina, a s obzirom na nasljednika zove se nasljedstvo. Ostavinu i nasljedstvo rimsko pravo oznaava izrazom hereditas. Nasljednik je heres, a ostavitelj de cuius, odnosno defunctus. Nasljednikovo sticanje zove se univerzalna sukcesija. Ostavinska imovina, kako aktiva tako i pasiva, smatra se jedinstvenom cjelinom, koja se stie jedinstvenim aktom nasljeivanja. Postoje 2 velike kategorije nasljeivanja: intestatno ili zakonsko nasljeivanje (successio ab intestato) i testamentarno ili oporuno nasljeivanje. Oporuno nasljeivanje ima prednost nad zakonskim. Po rimskom pravu, nekog ostavitelja nisu mogli nasljeivati istovremeno i oporuni i zakonski nasljednici. Dakle, ako je oporukom imenovan nasljednik, zakonski nasljednici nee dobiti nita. Pored zakonskog i oporunog nasljeivanja, rimsko pravo je izgradilo i ustanovu nunog nasljednog prava (prava na nuni dio), kojim su najbliim srodnicima (po pravilu ascedentima i descedentima) bila priznata odreena prava na ostaviteljevu imovinu. Ova prava se nisu mogla izigrati niti umanjiti u korist treeg lica. Pored univerzalne sukcesije, rimsko pravo izgradilo je i pojam singularne sukcesije . Na osnovu oporunih zapisa (legata) pojedine osobe mogle su sticati pojedinane stvari ili imovinska prava iz ostaviteljeve imovine na teret nasljednika. Legatari ne odgovaraju za ostavinske dugove, jer ostavitelja predstavlja samo nasljednik. HISTORIJSKI PREGLED RIMSKOG NASLJEDNOG PRAVA - HEREDITAS I BONORUM POSSESSIO U razvoju rimskog nasljednog prava mogu se razlikovati 4 faze: Nasljedno pravo starog civilnog prava nasljeivanje je regulisano ve u Zakonu XII ploa. Tu se ve govori o zakonskom i testamentarnom nasljeivanju.Osnova nasljeivanja je agnatska veza. Nasljednici su prvenstveno sui heredes, tj.lanovi kune radne zajednice, a u nedostatku njih do nasljedstva dolaze ostali najblii agnati, odnosno gentili. Ako postoji sui heredes, trea osoba se ne moe imenovati za nasljednika. Nasljedni red po pretorskom ediktu Po ovoj osnovi se od doba republike razlikuje civilno nasljedno pravo hereditas i nasljeivanje po pretorskom pravu, bonorum possessio. Pretor poinje pruati zatitu osobama koje po civilnom pravu ne bi imale pravo nasljeivanja. Ovo se posebno odnosi na krvne srodnike (kognate) koji dobivaju i prednost nad agnatima koji nisu istovremeno i kognati. Budui da pretor nije mogao mijenjati norme civilnog prava, on je postizao svrhu time to bi svojim novim nasljednicima davao posjed ostavinske imovine (bonorum possessio) i titio ih kao prave nasljednike. Pretorski nasljedni red (bonorum possessio) mogao se odnositi na zakonsko, oporuno ili nuno nasljedno pravo. U tom smislu razlikuju se:

92

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
a) Bonorum possessio sine tabulis ili ab intestato, gdje se kad ne postoji oporuka, bonorum possessio daje osobama koje su po pretorskom redu pozvane na intestatno (zakonsko) nasljeivanje. b) Bonorum possessio secundum tabulas, kada se bonorum possessio daje onome ko je imenovan za nasljednika u oporuci koja udovoljava zahtjevima pretorskog edikta, mada ne bi bila valjana po civilnom pravu. c) Bonorum possessio contra tabulas (pretorsko nuno nasljedno pravo) daje se osobama kojima pretor daje zahtjev na nuni dio nasljedstva po osnovu njihove bliske krvne veze. Carsko zakonodavstvo do Justinijana poinje davati prednost naelima pretorskog nasljeivanja. U Justinijanovom pravu oba nasljedna sistema su i formalno spojena u jedan nasljedni red u kome prevladavaju naela i uinci koje su klasini pravnici izgradili za pretorsku bonorum pozesiju. INTESTATNO NASLJEIVANJE INTESTATNO NASLJEIVANJE PO CIVILNOM PRAVU ZAKONIKA XII PLOA Do intestatnog (zakonskog) nasljeivanja dolazi samo ako nema oporuke. Zakonik XII ploa predvia 3 razreda civilnih zakonskih nasljednika: sui heredes, proximus agnatus i gentiles. Sui heredes su u prvom redu pozvani na nasljedstvo. To su bili agnatski lanovi porodice koji su se u trenutku ostaviteljeve smrti nali pod njegovom patria potestas, a njegovom smru postaju osobe sui iuris. Ovdje spada i ena u manus braku. ena koja nije bila u manus braku ne spada jer je ostala u agnatskoj vezi sa svojom prethodnom porodicom. Kod nasljeivanja je vaio princip reprezentacije. Ostavina se dijelila po lozama (in stirpes), a ne po glavama (per capita). Ako su npr. postojala 2 ostaviteljeva sina i dvoje djece od treeg sina koji je ranije umro, ivi sinovi bi dobivali po jednu treinu, a jednu treinu oba unuka zajedno, tj.svaki unuk po jednu estinu ostavine. Postojalo je pravilo da sui heredes stiu nasljedstvo ve u trenutku delacije, tj.ostaviteljeve smrti, te nasljedstvo ne trebaju posebno prihvatiti kao ostali zakonski i oporuni nasljednici. Oni ga ak po civilnom pravu nisu mogli ni odbiti. Zato su oni heredes necessarii. Proximus agnatus, tj.najblii agnati koji nisu bili sui heredes su pozivani na nasljedstvo ako nisu postojali sui heredes. Ovdje spadaju braa i sestre ostavitelja, njihovi potomci itd, dakle agnati koji nisu potpadali pod ostaviteljevu patria potestas. Nasljeuju samo agnati najblieg stepena (proximus agnatus). Ako blii agnati ne prihvate nasljedstvo, nee se pozivati dalji, ve ostavina pripada dravi. Agnati iz ovog razreda su heredes voluntarii, jer ne stiu nasljedstvo bez vlastite volje. Vie jednako bliskih agnata dijelili su nasljedstvo po glavama (per capita). Gentiles, tj.pripadnici istog roda, dobivali su nasljedstvo ako nije bilo ni agnata. Ovo gentilsko pravo je dosta brzo izalo iz primjene. INTESTATNO NASLJEIVANJE PO PRETORSKOM PRAVU (BONORUM POSSESSIO INTESTATI) Intestatno nasljeivanje po pretorskom pravu svrstava nasljednike u 4 nasljedna reda: U prvom redu (unde liberi) pozivaju se ostaviteljeva djeca (liberi). Bonorum pozesiju, za razliku od sui heredes civilnog prava, dobivala su i ona krvna djeca koja vie nisu bila pod ostaviteljevom

93

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
vlau (npr.emancipirani sin). Emancipirani sin je prije podjele morao u ostavinu unijeti sve to je stekao nakon emancipacije (collatio bonorum). Nasljedstvo se dijelilo po lozama, uz primjenu ranije pomenutog naela reprezentacije. U drugom redu (unde legitimi) pozivaju se legitimi, tj.osobe sa pravom nasljedstva po Zakoniku XII ploa (sui heredes, proximus agnatus i gentiles). Poto su sui heredes ve pozvani u prvom redu kao liberi, a gentilsko nasljeivanje je nestalo, u ovom razredu se u stvari radilo samo o proximus agnatus. Trei red (unde cognati) obuhvatao je sve krvne srodnike do iskljuivo 6.stepena. Blii kognati iskljuivali su dalje, a vie jednako bliskih je nasljedstvo dijelilo po glavama. U etvrtom redu (unde vir et uxor) bonorum possessio se davala preivjelom branom drugu. U ovom sluaju je do nasljedstva dolazila ena sine manu. Kod ostavine osloboenika, prije branog druga dolazila su jo 2 nasljedna reda koja obuhvataju patrona, njegove srodnike i patronovog patrona. Pretorsko pravo uvelo je i tzv.successio ordinum i graduum: ako osobe iz prethodnog razreda ne bi zatraile bonorum possessio, pozivali su se pripadnici slijedeeg razreda, odnosno ako bi u treem razredu blii kognati propustili da zatrae bonorum possessio, ona se davala kognatima daljeg stepena.

REFORME CARSKOG DOBA I JUSTINIJANOV SISTEM Carsko zakonodavstvo nastojalo je jo vie istai prednost kognatskog srodstva, prvenstveno kada je u pitanju nasljeivanje izmeu majke i djece. U tom cilju doneseni su: senatus consultum Tertullianum, kojim se majka poziva na nasljedstvo svoje djece i to ispred agnata; senatus consultum orphitianum, kojim se priznaje nasljedno pravo djece prema majci i to ispred agnata.

U Justinijanovom pravu intestatno nasljeivanje se zasniva iskljuivo na kognatskom srodstvu. Postoje 4 razreda: Prvi razred ine descendenti (po mukoj i enskoj liniji) svih stepena. Descendenti istog stepena nasljeuju po glavi (per capita), a descendenti razliitih stepena po naelu reprezentacije. Drugi razred ine ascendenti sa oeve i majine strane. Blii iskljuuju dalje (npr.majka baku). Ascendenti i braa dijele nasljedstvo na jednake dijelove, pri emu djeca umrle brae dobivaju dio loze svog oca po naelu reprezentacije. Ako nasljeuju sami ascendenti, nasljedstvo se dijeli in lineas, tj.polovina pripada ascendentima sa oeve, a polovina onima sa majine strane. Treem razredu pripadaju polurodna braa i sestre koji nasljeuju per capita , a njihova djeca in stirpes. etvrti razred ine svi ostali poboni roaci. Blii iskljuuju dalje, a jednako bliski nasljeuju per capita. U svim razredima postoji successio ordinum, tj.udaljeniji razred poziva se samo u nedostatku nasljednika iz prethodnih razreda.

94

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
OPORUNO NASLJEIVANJE OBLICI I FUNKCIJE OPORUKE U HISTORIJSKOM RAZVOJU RIMSKOG PRAVA Najstariji testament pred komicijama. U najstarijem pravu postojala su 2 oblika testamenta: testamentum comitiis calatis i testamentum in procinctu. Testamentum comitiis calatis je bila javna oporuka pred kurijatskom skuptinom, koja se u tu svrhu sastajala 2 puta godinje. Ovo jo nije bio testament sa potpunom slobodom izbora nasljednika. Testamentum in procinctu je najstarija oporuka vojnika, koji su nalazei se pred neprijateljem mogli oporuivati neformalnom izjavom pred vojnikim drugovima. Mancipacioni testament prvog oblika (mancipatio familiae). Putem mancipacije je pronaen alternativni nain da se postignu neki uinci testamenta. Ostavitelj bi mancipacijom pred libripensom i 5 svjedoka prenio vlasnitvo na osobu od povjerenja (familiae emptor), koja bi se fiducijom obavezala da e po mancipantovoj smrti prenijeti ostavinu na osobe koje mu je mancipant odredio. Testamentum per aes et libram novijeg oblika. Vremenom se naprijed pomenuta mancipacija svodi na puku formalnost, a familiae emptor i libripens pretvaraju u obine svjedoke koji, uz ostalih 5, ine 7 svjedoka koji kasnije postaju obavezni za valjanost oporuke. Sva vanost prelazi na nunkupaciju, tj.usmenu odredbu ostavitelja o tome kako se ima raspolagati ostavinom nakon njegove smrti. Nunkupacija sada sadri imenovanje ostaviteljevih nasljednika sa direktnim uinkom. Tabulae testamenti je novi oblik oporuke u kome ostavitelj svoju posljednju volju napie. Na mancipaciju bi se nadovezala usmena nunkupacija u kojoj bi oporuitelj samo izjavio da izjava koju dri u ruci sadri njegovu posljednju volju, a 7 svjedoka bi stavilo svoje peate, uz koje su se stavljala imena oporuitelja i svjedoka. Oporuka je sada bila tajna, jer svjedoci nisu morali znati njen sadraj, a postala ej i opoziva jer se pisana oporuka mogla jednostavno unititi. Oporuka po pretorskom pravu. Kako je mancipacija u oporuivanju bila samo puka formalnost, pretor je oko 70.godine p.n.e. ediktom odredio da e dati bonorum pozesiju onome ko posjeduje pismenu oporuku sa zakonskim brojem od 7 svjedokih peata, bez obzira da li je prije toga izvrena mancipacija i usmena nunkupacija. To je pretorska bonorum possessio secundum tabulas. Oporuka u doba dominata i Justinijana. U Justinijanovom pravu razlikuju se privatne i javne oporuke. Privatna oporuka moe biti usmena i pismena. Usmena se izjavljuje pred svjedocima. Pismena moe biti holografska (svojeruno napisana i potpisana od strane testatora) i alografska (tj.diktirana i potpisana od strane testatora). U oba sluaja potrebno je uee, odnosno peati 7 svjedoka. Svjedoci nisu mogle biti osobe odreene za nasljednike, niti osobe vezane s njima po oinskoj vlasti. Za oporuke slijepih i nepismenih lica trailo se 8 svjedoka. Javna oporuka sastavljaju se u formi sveane izjave na zapisnik kod suda ili kurije, ili predajom pismene oporuke na uvanje u carskoj kancelariji. Vojnike oporuke (testamentum militis) bile su osloboene svih formalnosti koje su vaile za redovnu oporuku. Vojnici su mogli oporuivati kako god hoe, kako god mogu (quomodo vellent, quomodo possent).

95

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
TESTAMENTI FACTIO ACTIVA I PASSIVA CAPACITAS INDIGNITAS Testamenti factio activa je sposobnost da se pravi testament. Pripadala je samo djelatno sposobnim rimskim graanima, a morala je postojati neprekidno od momenta pravljenja oporuke do smrti. Testamenti factio passiva je sposobnost da se oporukom bude imenovan za nasljednika. Prvenstveno je pripadala rimskim graanima, a peregrini su je dobili po constitutio Antoniniana. Pasivna testamentifakcija je uskraivana za kaznu nekim kategorijama osoba (intestabiles), a nisu je imale ni personae incertae, tj.osobe o ijem identitetu ostavitelj nije mogao imati predstavu (npr.ko prvi doe na moj pogreb). Kao personae incertae smatrani su i postumi (osobe koje se rode poslije ostaviteljeve smrti), te kolektivi i zajednice koji u Rimu ine zaetke juristikih osoba (npr.municipia, korporacije itd). Neke kategorije osoba su mogle biti imenovane za nasljednike, ali zbog zakonskih zabrana nisu mogle sticati tu imovinu (incapacitas). Tu se prvenstveno radi o neenjama i oenjenima bez djece, koji po Augustovim zakonima nisu mogli sticati imovinu po nasljedstvu (neenje nita, a oenjeni bez djece samo polovinu). Indignitas (nedostojnost) je takoer oblik nesposobnosti za oporuno sticanje. Indignus ima pasivnu testamentifakciju, kao i capacitas ali prihvaenu imovinu ne moe zadrati ve mu se ona oduzima od strane drave. Npr.nedostojan je bio ubica ostavitelja, onaj ko je oporuitelja ograniavao u slobodi oporuivanja itd. SADRAJ OPORUKE I IMENOVANJE NASLJEDNIKA Imenovanje nasljednika (heredis institutio) je potreban i dovoljan sadraj svake oporuke. Oporuitelj je mogao imenovati i vie nasljednika. Ako ih je samo nabrojao, uzimalo se da su nasljedni dijelovi jednaki. Kvota koju neki sunasljednik ne bi stekao dijelila se meu ostalim sunasljednicima. Ako bi oporuitelj kod odreivanja dijelova prekoraio ukupnu ostavinu, dijelovi su se srazmjerno smanjivali. Ako dijelovi nisu iscrpili ostavinu, ostatak se dijelio meu imenovanim nasljednicima u srazmjeru njihovih dijelova.

SUPSTITUCIJE (ZAMJENE) Vulgarna supstitucija (substitutio vulgaris) je imenovanje nasljednika-zamjenika (substitutus) u sluaju da imenovani nasljednik ne prihvati nasljedstvo. Oporuitelj je mogao imenovati i daljeg supstituta prvom supstitutu, pa drugom itd. Pupilarna supstitucija (substitutio pupilaris) je sluaj kada oporuitelj imenuje za nasljednika svog nedoraslog sina (ili drugog descendenta in potestate), a istovremeno i nasljednika tom sinu u sluaju da sin umre prije doraslosti. Pupilarni supstitut istoremeno je i vulgarni supstitut. Kvazipupilarna supstitucija (substitutio quasi-pupillaris) uvedena je Justinijanovim zakonodavstvom za sluaj gdje ostavitelj imenuje nasljednika svom duevno bolesnom descendentu, koji nee moi ni nakon doraslosti praviti oporuke. NITAVNOST I OPOZIV OPORUKE Oporuka je od poetka bila nitavna ako oporuitelj nema aktivnu testamentifakciju, ako nije bila potovana propisana forma ili ako su povrijeene bitne norme s obzirom na sadraj oporuke.

96

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Valjana oporuka mogla je naknadno postati nitavna zbog naknadnog gubitka aktivne testamentifakcije kao i u sluaju da se naknadno pojavio (roen, usvojen i sl) suus heres koji u oporuci nije bio uzet u obzir. Valjana oporuka mogla je biti i naknadno oborena razliitim civilnim i pretorskim sredstvima. Osim toga, valjana oporuka nije imala praktinog uinka ako ni jedan od imenovanih nasljednika ne prihvati nasljedstvo. U tom sluaju e doi do intestatnog nasljeivanja. Rimska oporuka je opoziva od strane oporuitelja i to svakodnevno, sve do trenutka smrti. Pored toga, eventualna kasnija oporuka uvijek i u cjelosti dokida raniju.

KODICILI Kodicil se javlja kao drugi oblik odreenja posljednje volje. On je zapravo bio obino pismo upueno nasljedniku sa molbom da izvri neke namjene u korist treih lica. Za kodicil je kao i za oporuku potrebna aktivna testamentifakcija. Bitne razlike izmeu kodicila i oporuke su u slijedeem: kodicil ne moe sadravati imenovanje nasljednika; u klasino doba se za kodicil ne trai neka propisana forma; u Justinijanovom pravu se za kodicil trai samo 5 svjedoka, a kodicil koji je nitavan zbog nedostatka aktivne testamentifakcije konvalidira njenim naknadnim sticanjem.

U klasinom pravu razlikuju se codicilli testamentarii (uz oporuke) i codicilli ab intestato koji djelomino modificiraju zakonsko nasljeivanje. Oporuci se redovno dodavala tzv.kodicilarna klauzula kojom se istie da e oporuka vaiti kao kodicil ukoliko se (uglavnom zbog propisane forme) ne bi mogla odrati na snazi kao oporuka. NUNO NASLJEIVANJE POJAM NUNOG NASLJEDNOG PRAVA Pojam nunog nasljeivanja sastoji se u tome da je oporuitelj duan nekim najbliim roacima osigurati odreeni dio nasljedstva. Ovaj dio se zove zakonski nuni dio (legitima portio). U suprotnom sluaju oporune odredbe gube uinak ukoliko je to potrebno za ostvarenje tog nunog dijela. FORMALNO NUNO NASLJEDNO PRAVO Po civilnom pravu ogranienje oporune slobode sastoji se u tome to su sui heredes i postumi morali u oporuci biti imenovani nasljednicima ili su morali biti razbatinjeni (iznaslijeeni exheredatio). Oporuitelj ih nije mogao naprosto preutjeti. Filius familiae morao je biti razbatinjen poimenino, a za sve ostale je bilo dovoljno zbirno razbatinjenje jednom reenicom (inter ceteros). Ako se oporuitelj nije pridravao tih propisa, oporuka je bila potpuno ili djelomino nitavna. Pretorskim pravom nuno nasljedno pravo obuhvatilo je i descendente koji vie nisu bili sui heredes (emancipirani sin, dijete predato u adopciju). Sada su svi muki liberi morali biti eksheredirani poimenino (nominatim), a exheredatio inter ceteros je bila dovoljna samo za enske osobe. Pretor nije oporuku proglasio nitavnom, ve je zaobienim liberi davao bonorum possessio contra tabulas, tj.oni su dobivali svoj intestatni dio po pretorskom pravu.

97

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
MATERIJALNO NUNO NASLJEDNO PRAVO Pred kraj perioda republike izgrauje se materijalno nuno nasljedno pravo koje postavlja princip da je oporuitelj duan svoje najblie roake imenovati u oporuci nasljednicima za odreeni dio, ukoliko nije imao opravdanog razloga za razbatinjenje. Roaci koji su bez opravdanog razloga zaobieni u oporuci, mogli su traiti ponitenje oporuke, a u tu svrhu im je data posebna tuba, querella inofficiosi testamenti. Nunim nasljednicima smatrali su se descendenti i ascendenti, braa i sestre, te polubraa i polusestre po ocu (polubraa i polusestre samo ako je za nasljednika postavljena nedostojna osoba persona turpis). Tueni oporuni nasljednik mogao se braniti time to bi dokazao neki razlog koji bi opravdao iskljuenje. U klasino doba sudija je prosuivao razlog iskljuenja po slobodnoj ocjeni, a u Justinijanovom pravu su taksativno odreeni razlozi za iskljuenje. U konanoj fazi, pomou querellae inofficiosi testamenti mogao je pobijati oporuku samo nuni nasljednik kome nije ostavljena bar etvrtina onoga to bi zakonski naslijedio. To je zakonski duni dio (debita portio, legitima portio). Taj dio mu je mogao biti ostavljen kako oporukom, tako i legatom i darovanjem za sluaj smrti. Oporuka je ostajala na snazi u dijelu kojim se nije diralo u pravo nunog nasljednika. Tako je u sluaju samo djelominog ponitenja oporuke uporedo postojalo i oporuno i intestatno nasljeivanje. U carsko doba uvedene su jo i querella inofficiosae donationis i querella inofficiosae dotis. Njima je nuni nasljednik mogao pobijati darovanja i davanja miraza koje je ostavitelj izvrio dok je bio iv, da bi time smanjio nuni dio. Justinijan je odredio da se querella inofficiosi testamenti moe upotrijebiti samo ako je nuni nasljednik bio potpuno iskljuen od nasljedstva. Ako mu je ipak bilo neto ostavljeno, ali manje od nunog dijela, nuni nasljednik je od oporunog nasljednika mogao traiti samo nadopunu do visine nunog dijela i to pomou actio ad supplendam legitimam. Justinijan je i povisio nuni dio na polovinu intestatnog dijela, ako je intestatni dio bio manji od etvrtine ukupne ostavine. Ako je intestatni dio bio vei od etvrtine ukupne ostavine, nuni dio je iznosio jednu treinu intestatnog dijela. Justinijan je spojio naela formalnog i materijalnog nunog nasljednog prava. Nuni nasljednici su dakle morali biti imenovani u oporuci i mora im biti ostavljen odreeni dio nasljedstva (u bilo kom obliku). Eksheredacija se moe uiniti u bilo kom neformalnom obliku, ali svi descendenti moraju biti eksheredirani poimenino i to na osnovu taksativno odreenih razloga (ako je nuni nasljednik radio o glavi ostavitelju, ako je otpao od vjere, zanemario ostavitelja za vrijeme duevne bolesti, ako ga nije otkupio iz zarobljenitva, ako ga je sprijeio da saini oporuku ili ako je spolno opio sa ostaviteljevom enom ili konkubinom). Opravdanost razloga morao je dokazati oporuni nasljednik.

PRIPAD I PRIHVAT NASLJEDSTVA (DELATIO I ACQUISITIO) Da bi uope dolo do nasljeivanja, potrebno je ispunjenje slijedeih pretpostavki: - smrt ostavitelja; - sposobnost ostavitelja da ima nasljednika; - postojanje nasljednika i njegova sposobnost da bude nasljednikom - delatio i acquisitio. Delatio (pripad nasljedstva) je pozivanje odreenog subjekta na nasljedstvo. Osnov moe biti zakonski red, oporuka i nuno nasljeivanje. Delacija dolazi do uinka u trenutku ostaviteljeve smrti.

98

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Acquisitio je prihvatanje nasljedstva. Ovdje se razlikuju heredes necessarii i heredes extranei ili voluntarii. Sui heredes su sticali nasljedstvo i protiv svoje volje, te ga nisu mogli odbiti (heredes sui et necessarii). Heredes voluntarii sticali su nasljedstvo tek ako oituju volju o prihvatu (aditio ili acquisitio hereditatis) Klasino pravo poznaje 3 civilna naina prihvata: a) Cretio, tj.sveani usmeni formalistiki prihvat. Bio je obavezan samo ako ga je oporuitelj izriito naloio, a morao je biti izvren u roku koji je on odredio (najee 100 dana). Justinijan ga je ukinuo. b) Pro herede gestio je neformalni prihvat konkludentnim radnjama (npr.ako se nasljednik slui ostavinskim stvarima, utjeruje ostavinska potraivanja i sl). c) Aditio nuda voluntate je izriit, ali neformalni prihvat. Prihvat nasljedstva mora biti bezuslovan i ima trajni karakter po principu jednom nasljednik, uvijek nasljednik (semel heres, sempel heres). Civilno pravo nije poznavalo rok za prihvat nasljedstva. Pretor bi na zahtjev zainteresiranih treih lica (npr.vjerovnika) odreivao pozvanom nasljedniku rok za razmiljanje (spatium deliberandi). Ako nasljednik u tom roku ne bi odgovorio, smatralo se da odbija nasljedstvo. Naprotiv, po Justinijanovom pravu smatralo se da ga u tom sluaju prihvata. Odbijanje nasljedstva moglo se uiniti u bilo kojem obliku, izriito ili oitovanjem volje kroz druge radnje. Odbijanje se ne moe opozvati. LEEA OSTAVINA (HEREDITAS IACENS) Izmeu delacije i akvizicije nasljedstva moglo je proi neko vrijeme. U tom vremenu ostavina se zove hereditas iacens (leea ostavina), i smatra se imovinom bez gospodara (res nullius). Radi zatite budueg nasljednika, na nju se nisu u potpunosti primjenjivala naela o okupaciji res nullius, ve je u starije doba bila mogua samo usucapio pro herede.

USUCAPIO PRO HEREDE U starom civilnom pravu, posjedovanjem ostavine u trajanju od godinu dana posjednik je uzukapijom pro herede sticao itavu ostavinu i poloaj nasljednika, bez obzira na iusta causa i bonae fides. Rok od godinu dana bio je dovoljan, bez obzira da li se u ostavini nalazilo i zemljite, za koje je inae uzukapioni rok bio 2 godine. U klasino doba reducirana je primjena uzukapije pro herede. Uzukapijent je, kao i kod redovne uzukapije, sticao samo one predmete koje je posjedovao. Rok od godinu dana je zadran. U Justinijanovom pravu ukinute su sve razlike izmeu redovne uzukapije i uzukapije pro herede.

TRANSMISIJA I AKRESCENCIJA Pravo pozvanog da prihvati nasljedstvo je strogo lino. Prenos delacije na nasljednike pozvanog (transmissio delationis) po starom civilnom pravu nije bio dozvoljen. Postepeno se javljaju iznimke od tog opeg pravila, da bi Justinijan dozvolio openito transmisiju svake delacije nasljedstva (oporune i zakonske), koje jo nije prihvaeno ali samo ako je pozvani umro u roku od jedne godine do delacije.

99

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Ius accrescendi. Ako bi jedan od vie sunasljednika otpao, njegov dio prirastao je dijelovima ostalih sunasljednika. Npr.ako je od 2 oporuna nasljednika 1 umro prije prihvata ne ostavivi svog nasljednika, njegov dio nije pripadao intestatnim nasljednicima ve drugom oporunom nasljedniku. Isto je vailo i za sluaj da otpadne neki od intestatnih sunasljednika. To je tzv. ius accrescendi. Objanjenje je u slijedeem: nasljednik je potencijalno pozvan na itavo nasljedstvo. Ukoliko se javlja vie fizikih lica kao nasljednici, javlja se vie neogranienih nasljednih prava koja se praktiki suavaju na onoliko idealnih dijelova koliko ima tih lica (ako su dvojica svaki se ograniava na idealnu polovinu, ako su trojica na treinu itd). Ako jedan od njih otpadne, potencijalno neogranieno pravo se automatski proiruje najdalje to moe. UINCI STICANJA NASLJEDSTVA UNIVERZALNA SUKCESIJA SEPERATIO BONORUM BENEFICIUM INVENTARII Sticanjem nasljedstva dolazi do univerzalne sukcesije. Ostavinska masa spaja se sa nasljednikovom imovinom u jednu cjelinu (confusio bonorum), zbog ega nasljednik neogranieno odgovara za ostaviteljeve dugove, koji su sada njegovi dugovi. Spajanje je moglo biti tetno po ostaviteljeve vjerovnike, koji su morali trpiti da se i nasljednikovi vjerovnici namiruju iz ukupne mase. Zbog toga je pretor ostaviteljevim vjerovnicima dao tzv.beneficium separationis, kojim su mogli u roku od 5 godina traiti razdvajanje ostavinske mase od nasljednikove imovine. Nakon toga bi se iz ostavinske imovine namirili ostaviteljevi vjerovnici, pa bi tek onda dolo do ponovnog spajanja sa imovinom nasljednika. S druge strane, spajanje imovine moglo je biti tetno za nasljednika prezaduene ostavine, koji je i vlastitom imovinom odgovarao za dugove ostavitelja. U Justinijanovom pravu je zbog toga uveden beneficium inventarii. Nasljednik je mogao svoju odgovornost za ostaviteljeve dugove ograniiti samo do visine naslijeene ostavine, ako bi u odreenom roku napravio popis ostavinskih stvari (inventarium). ODNOSI MEU SUNASLJEDNICIMA I DUNOST KOLACIJE Ako je vie nasljednika naslijedilo isto nasljedstvo, meu njima je po klasinom pravu nastajalo suvlasnitvo na ostavinskim stvarima, srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima. Akcijom familiae erciscundae svaki od sunasljednika mogao je traiti raskid ove zajednice i izdvajanje svog dijela u samostalno vlasnitvo. Ako su sunasljednici bili ostaviteljevi descendenti, razvila se dunost kolacije (collatio bonorum), tj.dunost da u nasljednu masu prije podjele unesu ono to je svaki od njih primio od ostavitelja jo za ivota (darove, miraz itd). Na ovaj nain se izjednaavao poloaj nasljednika. Pretor je u ediktu prvenstveno pozvao na kolaciju emancipirane sinove koji nasljeuju zajedno sa sui heredes. Pored toga, uvedena je i kolacija miraza koji je primila ki (collatio dotis). U postklasinom pravu razvila se openita ustanova descendentske kolacije, po kojoj je svaki descendent morao u korist ostalih descendenata-sunasljednika konferirati odreena primanja koja je za ivota primio od ostavitelja kao zajednikog ascendenta. TUBE ZA ZATITU NASLJEDNIKOVIH PRAVA Kako je nasljednik univerzalni sukcesor ostavitelja, legitimiran je i na podizanje svih pojedinanih tubi koje su pripadale ostavitelju za zatitu njegovih prava. To su tzv.singularne ili specijalne nasljednikove tube. Pored njih, nasljednik je imao i jednu posebnu tubu koja se zasniva na njegovom svojstvu nasljednika. To je hereditatis petitio, kojom se slui iskljuivo civilni

100

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
nasljednik i to samo ako trea osoba osporava njegovo nasljedno pravo i zbog toga npr.nee da mu preda ostavinske predmete ili da mu plati ostaviteljeva potraivanja i sl. U ovoj tubi nasljednik dokazuje samo svoje nasljedno pravo, a time dobiva i sva ona prava koja pripadaju ostavini. Nasljedniku po pretorskom pravu u istu svrhu pripadao je interdictum quorum bonorum. Kada su se poele gubiti razlike izmeu civilnog i pretorskog nasljeivanja, pretorskom nasljedniku davala se hereditatis petitio kao actio utilis.

LEGATI (LEGATUM) POJAM I VRSTE Zapisi su posljednjom voljom odreene namjene pojedinih imovinskih koristi u korist treih lica, a na teret nasljednika. Legat (legatum) je zapis civilnog prava koji se nasljedniku nareivao sveanim i odreenim zapovjednim rijeima. Mogao se odrediti samo u oporuci i kodicilu koji je bio potvren oporukom. Sadri imovinske namjene u korist treeg lica (legatar ili honorat) na teret nasljedstva, odnosno nasljednika (onerat). Legatom se ne mogu opteretiti intestatni nasljednici. Za odreivanje, odnosno primanje legata potrebna je aktivna, a naelno i pasivna testamentifakcija. Civilno pravo nije izgradilo jedinstven pojam legata, ve je poznavalo 4 tipine vrste i to: Legatum per vindicationem, iji je uinak da vlasnitvo legirane stvari ili drugo stvarno pravo neposredno prelazi na legatara. Zato on nasljednika odmah moe tuiti stvarnopravnim tubama (npr.rei vindikacijom) na predaju posjeda legirane stvari (otuda i naziv ove vrste legata). Legatum per damnationem proizvodi obvezni odnos (kvazikontrakt) izmeu nasljednika i legatara. Nasljednik je dunik, a legatar vjerovnik koji moe traiti ispunjenje legata osobnom tubom, actio ex testamento. Legatum sinendi modo takoer proizvodi samo obvezni odnos. Nasljednik je duan dozvoliti da legatar uzme legirani objekat koji je mogao pripadati ostavitelju ili nasljedniku. Legatum per praeceptionem. Po miljenju Sabinovaca nareivao se u korist jednog od sunasljednika koji uzima stvar prije podjele nasljedstva, a podjela se nakon toga vri samo na ostatku. Prokulovci su ga davali i honoratu koji nije sunasljednik, a u tom sluaju pripisivali su mu stvarni uinak kao vindikacionom legatu.

Praktinu vanost imala su samo prva 2 oblika. U Justinijanovom pravu stvoren je jedan tip legata koji je proizvodio stvarne ili obligatorne uinke, a legatar je shodno tome mogao izabrati akciju in rem ili in personam. STICANJE I OGRANIENJA LEGATA Za sticanje legata odluujua su 2 momenta: dies cedens i dies veniens. Dies cedens naelno je u trenutku ostaviteljeve smrti ili otvaranja oporuke. Tim asom legatar stie pravo na sticanje legata, a to pravo prelazi i na njegove nasljednike. Dies veniens pada u trenutku prihvata nasljedstva, odnosno nastupa poetnog roka. Kod legata pod suspenzivnim uvjetom, tek ispunjenjem uvjeta nastupa i dies cedens. Da oporuitelj ne bi legatima iscrpio vei dio ostavine, uveden je niz zakonskih ogranienja s obzirom na legate, od kojih je lex Falcidia iz 40.godine p.n.e. konano odredio da nasljedniku u svakom sluaju mora ostati najmanje etvrtina ostavine koja se ne smije opteretiti zapisima. Ako bi legati preli ostavine, oni bi se srazmjerno smanjivali do potrebne zakonske mjere.

101

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
FIDEIKOMISI Fideikomis (fideicommissum) se sastoji u neformalnoj molbi, odnosno preporuci koju ostavitelj upuuje nasljedniku ili legataru (fiduciarius) da izvri neku imovinsku namjenu u korist treeg (fideicommissarius). Ispunjenje takve usmene ili pismene molbe je u poetku zavisilo samo od nasljednikovog potenja (fides), a prvu pravnu zatitu fideikomis je dobio za vrijeme cara Augusta. Nakon to su dobili pravnu zatitu, fideikomisi su se mnogo upotrebljavali jer nisu bili vezani strogim formalnim propisima koji su po civilnom pravu vaili za legate. Fideikomis nije morao biti naloen imperativno kao legat, ve bilo kakvim neformalnim rijeima u obliku molbe. Mogao je biti naloen u oporuci, a najee je bio u kodicilu. Fideikomisom moe biti optereen ne samo oporuni nasljednik, ve i svako ko je u bilo kom obliku primio neto iz ostavine (dakle i legatar, pa i sam fideikomisar). Justinijan je ukinuo sve razlike izmeu fideikomisa i legata, ime je stvoren jedinstven tip zapisa sa pretenim karakteristikama fideikomisa.

UNIVERZALNI FIDEIKOMIS Univerzalni fideikomis (fideicommissum hereditatis) je takav oblik fideikomisa gdje ostavitelj nalae nasljedniku (fiducijaru) da itavo nasljedstvo ili njegov dio izrui treem licu (fideikomisaru). Na taj nain se indirektnim putem postavlja nasljednik koji iz odreenih razloga ne moe biti direktno imenovan nasljednikom. Obzirom da je po civilnom pravu nasljednik bio fiducijar, on je odgovarao za eventualne ostavinske dugove. Zbog toga je donesen niz mjera kojima se odgovornost za ostavinske dugove prenosi na fideikomisara, a sa senatus consultum Pegasianum fiducijaru je priznato pravo da zadri istu etvrtinu ostavine. Tako je univerzalni fideikomisar postao stvarno univerzalni sukcesor na koga prelaze i ostavinski dugovi. FIDEIKOMISARNE SUPSTITUCIJE I PORODINI FIDEIKOMIS Kod fideikomisa mogao je biti imenovan i dalji fideikomisar prvom fideikomisaru. U ovom sluaju bi fideikomis od fiducijara pripao najprije prvom fideikomisaru koji bi ga nakon odreenog vremena ili ispunjenja nekog uvjeta (obino nakon smrti) morao dati drugoimenovanom fideikomisaru, ovaj treem itd. To je fideikomisarna supstitucija, pomou koje se mogao osnivati porodini fideikomis sa svrhom da se imovina zadri u porodici. DAROVANJE ZA SLUAJ SMRTI (DONATIO MORTIS CAUSA) To je takvo darovanje gdje uinak nastupa samo u sluaju ako obdareni preivi darovatelja. U Justinijanovom pravu dolazi do potpunog izjednaavanja ovog darovanja sa legatima.

102

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
RIMSKI GRAANSKI POSTUPAK (CIVILNI PROCES)
OPA OBILJEJA RIMSKOG CIVILNOG PROCESA Rimski legisakcioni i formularni proces bili su tzv.iudicium privatum, sa karakteristinom dvodiobom procesa. Prvi dio procesa odvija se pred pravosudnim (jurisdikcionim) dravnim magistratom (tzv.postupak in iure). Tu stranke uz uee magistrata utvruju injenino stanje svog spora, sporazumijevaju se o tome ta je meu njima sporno i biraju sudiju-arbitra koji e u drugom dijelu postupka presuditi o tako formulisanim spornim takama. Ta djelatnost stranaka pred magistratom kulminira u aktu litiskontestacije jer su pri utvrivanju spora pred magistratom bili pozivani svjedoci (testes estote). Drugi dio procesa (tzv.postupak in iudicio ili apud iudicem) poinje poslije litiskontestacije pred izabranim sudijom-graaninom (iudex privatus) koji e ispitati istinitost tvrdnji stranaka iz litiskontestacije, provesti dokaze i izrei presudu. U kasnije carsko doba pojavljuje se novi postupak, u kome carski slubenik koji je primio tubu, parnicu provodi do kraja i izrie presudu koju sam i izvrava. Ovaj postupak u poetku je bio iznimka za neke vrste sporova, te se naziva cognitio extra ordinem (extraordinaria cognitio). Od 3.vijeka n.e. kognicioni proces pretvara se u pravilo i u potpunosti zamjenjuje iudicium privatum. Iudicium privatum se dijeli na 2 perioda: a) Doba legisakcionog postupka do sredine 2.vijeka p.n.e. b) Doba formularnog postupka od sredine 2.vijeka p.n.e. do 3.vijeka n.e. Razlika je u tome to se stranke u doba legisakcionog postupka slue odreenim usmenim, sveanim formulama i gestima koji se zovu legis aciones, dok se u formularnom postupku slue pismenim aktom koji se zove formula u u kome je pismeno koncizno definisan predmet spora. Rimski civilni proces vaio je samo meu rimskim graanima. U procesu meu pe regrinima, odnosno rimskim graanima i peregrinima, odluivao je imperij rimskih magistrata. Na toj osnovi razlikuje se iudicium legitimum, tj.proces koji se odvija u Rimu i iudicium imperio continens. LEGISAKCIONI POSTUPAK OPA OBILJEJA Legisakcije su sveane, tano definisane formule koje su stranke u postupku in iure morale napamet izgovoriti i popratiti eventualnim gestima da bi osnovale proces (izvrile litiskontestaciju). Osnovne karakteristike legisakcionog postupka bile su njegov zakonski temelj i strogi formalizam. U postupku in iure morale su biti prisutne obje strane i vriti procesne radnje (agere), a magistrat bi uglavnom kontrolisao zakonitost njihovog postupanja. Pozivanje tuenog na sud (in ius vocatio) bilo je preputeno tuitelju. U sluaju da se rasprava mora odgoditi, tueni je morao dati garanciju (vadimonium) da e doi na nastavak rasprave. Vremenum je vadimonium sluio i za prvo pozivanje pred sud. Ako bi tueni pred magistratom odmah priznao zahtjev (confessio in iure) ili se ne bi propisno branio (indefensio), magistrat bi odmah dosudio tuitelju ono to trai (addictio). Ako doe do litiskontestacije i izbora sudije, stranke su se treeg dana sastajale pred sudijom gdje se obavljao drugi dio postupka (in iudicio). U sluaju izostanka jedne stranke, sueno je u korist druge. Postupak je bio neformalan, a najea dokazna sredstva bile su izjave svjedoka. Sudija je dokaze ocjenjivao potpuno slobodno, jer je vailo naelo slobodne ocjene dokaza, sve do birokratizacije sudstva izvrene u carsko doba. Na kraju je sudija izricao presudu koju je tuitelj mogao prinudno izvriti legisakcijom per manus iniectionem.

POJEDINE LEGISAKCIJE

103

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Legis actio sacramento je bila jedna od najstarijih legisakcija. Prema objektu spora razlikovala se legis actio sacramento in rem koja je sluila za zatitu stvarnih prava i legis actio sacramento in personam, koja je sluila za ostvarivanje obligatornih zahtjeva. Kod legisakcije sacramento in rem stranke bi morale donijeti pred magistrata sporni predmet ili neki dio koji je simboliki predstavljao itavu stvar (npr.grumen zemlje, crijep sa kue i sl). Tuitelj bi drei u ruci tap uhvatio sporni predmet i izgovarao, npr.kod vlasnike parnice, formulu vindikacije, tj.tvrdnju da je stvar njegovo vlasnitvo, dotakavi je tapom. Nakon toga bi tueni uinio isto, izgovarajui kontravindikaciju. Potom bi intervenisao magistrat i obojici naloio da puste sporni predmet. Nakon kraeg daljeg dijaloga stranke bi se propisanim rijeima meusobno pozvale na opkladnu svotu koja se zove sacramentum. Tu svotu bi stranka koja izgubi spor morala platiti dravi. Magistrat bi privremeni posjed stvari dodijelio jednoj od stranaka, koja je drugoj stranci morala dati garancije da e joj u sluaju gubitka parnice predati predmet sa plodovima, te je zatim odabiran sudija. Ovim je bio okonan akt litiskontestacije. U drugom dijelu postupka sudija bi proveo dokaze o spornom pitanju i izrekao presudu koja e stranka izgubiti sacramentum u korist drave. Dakle, presudom o sacramentum-u indirektno je rjeavano pitanje spornog vlasnitva ili drugog prava o kome se radilo. Legis actio sacramento in personam bila je slina prethodnoj, samo su tvrdnje i dijalozi stranaka bili jednostavniji. Tuitelj bi postavio svoju tvrdnju o potraivanju, a tueni bi porekao dug. Zatim je odmah dolazilo do pozivanja na sacramentum i imenovanja sudije koji e u drugom dijelu postupka odluiti o sacramentum-u i time indirektno o postojanju duga. Legis actio per iudicis arbitrive postulationem upotrebljavala se ve po Zakoniku XII ploa za tube iz stipulacije, tube o podjeli nasljedstva i tube o podjeli zajednike stvari. Tuitelj je morao navesti pravni razlog dugovanja, a sudija se imenovao odmah a ne nakon 30 dana, kao kod ostalih legisakcija. Legis actio per condictionem uvedena je za dugove odreenih stvari, odnosno za realizaciju obaveza na certum, ne navodei pravni razlog dugovanja. Ni ovdje nije bilo sacramentum-a, ali su stranke mogle meusobno stipulirati 1/3 sporne svote u korist stranke koja pobijedi u parnici. Legis actio per manus iniectionem sluila je linom izvrenju protiv dunikove linosti. Ako bi neko novano potraivanje bilo utvreno osudom ili sudskim priznanjem, a dunik ne bi platio u roku od 30 dana, vjerovnik bi ga doveo pred magistrata i uhvativi ga rukom ( manus iniectio) u odreenoj formi bi ustvrdio postojanje svog izvrnog potraivanja. Dunik je morao nai vindex-a koji e za njega platiti ili osporiti vjerovnikovo potraivanje jer se dunik nije mogao sam oduprijeti manus injekciji. Ako se vindex nije naao, magistrat bi dunika dosudio vjerovniku u dugovinski zatvor u trajanju od 60 dana. U sluaju da ne bi naplatio dug u tom vremenu, vjerovnik je mogao dunika ubiti ili prodati u ropstvo u inostranstvo (trans Tiberim). Ovo je kasnije ublaeno time to je dunik mogao svojim radom vjerovniku odraditi dug. Legis actio per pignoris capionem sluila je za imovinsko izvrenje. Vjerovnik bi sam, bez uea magistrata, zaplijenio duniku pojedine stvari da ga time prisili na vraanje duga. To se deavalo van suda, uz izgovaranje nekih sveanih rijei. Ovakvo izvrenje bilo je dozvoljeno samo u nekim izuzetnim sluajevima za potraivanja javnopravno-poreznog ili sakralnog znaaja. Postupak per sponsionem vremenom je nadomjetao opasnost gubitka visokog sacramentum-a kod legisakcije sacramento in rem. Budui tuenik u vlasnikoj parnici obeavao je tuitelju platiti neku malu svotu ako tuitelj dokae svoje vlasnitvo na spornoj stvari. Tuitelj bi sada utuio tu obeanu svotu legisakcijom sacramento in personam, odnosno per condictionem ili per iudicis postulationem. Za uspjeh u parnici morao je dokazati svoje vlasnitvo, a tueni bi se ve unaprijed jamcima obavezao da e mu u tom sluaju stvar predati. Na taj nain se izbjegavao visoki sacramentum, a osim toga tueni nije morao postavljati kontravindikaciju i dokazivati svoje

104

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
vlasnitvo kao kod legisakcije sacramento in rem, ve se mogao ograniiti samo na negiranje tuiteljevih tvrdnji.

FORMULARNI POSTUPAK U formularnom postupku stranke in iure pred magistratom u nevezanom obliku iznose svoje tvrdnje i kontratvrdnje, te biraju sudiju, a bitne take njihovog spora pismeno se fiksiraju u ispravi koja se zove formula. Na osnovu formule koju su stranke sporazumno pr ihvatile, a magistrat odobrio, u drugom dijelu postupka izabrani sudija e provesti dokaze i izrei presudu prema uputi koja je sadrana u formuli. Litiskontestacija je bila procesualni ugovor izmeu stranaka koji nastaje tako to se stranke sporazumijevaju o pismenoj formuli i izboru sudije, a magistrat to odobrava. Od Augustove lex Iulia iudiciorum privatorum, formularni postupak postaje obavezni redovni postupak, ukidajui legisakcioni. Redovni sastavni dijelovi formule su: intentio, demonstratio, adiudicatio i condemnatio. Na poetku formule je imenovanje sudije. Intentio je osnovni dio formule koji sadri tuiteljev zahtjev. Svaka formula naelno sadri intenciju. Intencija je bila odreena (certa) ako je tuiteljev zahtjev tano odreen. Kod obveznih tubi ona moe biti i incerta, jer duna stvar ili svota nije tano opisana ve tuitelj trai sve to mu tueni duguje. Ovdje e postojanje i iznos duga odrediti sudija. Postoje i formule samo sa intencijom, gdje sudija treba odgovoriti na pitanje (npr.da li je neko osloboenik ili ingenuus), a ne treba tuenog osuditi na neko injenje. To su tzv.prejudicijalne formule (tube na utvrenje) jer od njih moe zavisiti neki dalji tuiteljev zahtjev. Demonstratio kod obveznih tubi sa intentio incerta sudiji poblie oznaava pravni odnos (causa) iz kojeg je nastao zahtjev tuitelja (npr.kupoprodajni ugovor, depozitni ugovor itd). Adiudicatio je zastupljena samo kod diobenih akcija. Ona sudiji daje ovlatenje da dijelove zajednike stvari dosudi u samostalno vlasnitvo meu suvlasnicima ili sunasljednicima prema njihovim idealnim dijelovima, s tim da jedni druge obetete za eventualne razlike. Condemnatio sadri nalog sudiji da tuenog osudi ako se dokae istinitost intencije, a u obrnutom sluaju da ga oslobodi. Condemnatio je sadrana u svim formulama, osim prejudicijalnih. Specifinost je rimskog procesa da je condemnatio uvijek ila na novanu svotu. Meu vanrednim sastavnim dijelovima formule najvanija je ekscepcija (exceptio). Ona se uvrtava u formulu na zahtjev tuenog i slui za njegovu odbranu. U tom sluaju sudija mora ispitivati istinitost i intencije i ekscepcije, te je tuenog mogao osuditi samo ako je intencija bila istinita, a ekscepcija neistinita. Npr: tueni priznaje da je primio zajam i da ga nije vratio, ali se brani da mu je tuitelj neformalnim paktom (pactum de non petendo) koji po civilnom pravu nema uinka, oprostio dug. Na ovaj nain je pretor davao zatitu nekim neformalnim paktima, a ekscepcijom doli davao je zatitu protiv prevarnog postupanja suprotne strane. Najvanija podjela ekscepcija je na exceptiones peremptoriae, koje tuenog trajno tite i exceptiones dilatoriae, koje ga samo kroz neko vrijeme tite od osude. Tuenikovoj ekscepciji tuitelj je mogao suprotstaviti svoj protuprigovor koji se uvrtavao u formulu kao replicatio. Replikaciji je tueni mogao suprotstaviti svoju duplikaciju itd. Formulama pretorskih akcija prua se zatita odnosima koji nisu uivali zatitu po civilnom pravu. Postoje 3 skupine pretorskih formula: Tube sa fikcijama (actiones ficticiae) pretor formira po uzoru na civilne formule, meutim ukoliko nedostaje neka bitna pretpostavka za civilnu tubu, pretor u formulu uvrtava fikciju prema kojoj sudija treba suditi kao da odreena civilna pretpostavka postoji. Poznat je primjer

105

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
actio Publiciana, kod koje se fingira da je tuitelj ve postao civilni vlasnik istekom uzukapionog roka, mada je on ustvari samo bonitarni vlasnik ili poteni posjednik. Formule sa premjetajem subjekata u kondemnaciji formule se kao tuitelj ili tueni navodi druga osoba, a ne ona koja je navedena u intenciji. Takve formule su se npr.koristile kod zastupanja: u intenciji se navodilo ime zastupanog, a u kondemnaciji zastupnika. Actiones in factum bile su sredstvo kojim je pretor pruao pravnu zatitu za nove odnose koji nisu imali zatite po civilnom pravu. U formuli se opisivalo samo injenino stanje kako ga je navodio tuitelj, iz kojeg po civilnom pravu ne bi proizilazilo nikakvo pravo za tuitelja. Pretor je meutim na opis tih injenica nadovezivao kondemnacioni nalog, tj.uputu sudiji da tuenog osudi ili oslobodi u zavisnosti od toga hoe li tuitelj dokazati istinitost svojih navoda ili ne.

PODJELA FORMULA I AKCIJA Vanije podjele akcija su na: a) Actiones in rem i actiones in personam Akcijom in rem titila su se stvarna, a akcijom in personam obvezna prava. b) Actiones stricti iuris i actiones bonae fidei Kod prve je sudija bio ogranien samo na utvrivanje postojanja potraivanja kako je opisano u formuli i bio je vezan za doslovni sadraj ugovora. Kod actiones bonae fidei sudija je imao znatno veu slobodu rasuivanja, a posebnim dodatkom u intenciji formule bio je upuen da sudi po naelima bonae fidei. c) Actiones rei persecutoriae, poenales i mixtae. Reipersekutorne akcije idu samo na naknadu tete, penalne samo na kaznu, a miksne na kaznu i naknadu tete istovremeno. d) Actiones directae i actiones utiles Ako je neku ve poznatu akciju (actio directa) pretor davao, odnosni proirio analogno i na druge s luajeve za koje nije bila predviena, govorilo se o akciji utilis. e) Actiones privatae i populares Prve su sluile za zatitu privatnih interesa, a druge ako bi deliktom bio povrijeen i javni interes. f) Actiones perpetuae i temporales vremenski neograniene i ograniene akcije. Civilne akcije bile su naelno neograniene, a honorarnopravne uglavnom ograniene na rok od godinu dana. Istekom roka prestajalo je i svako pravo (prekluzija), te se vie ni uz pristanak tuenog nije mogla izvriti litis contestatio. U carsko doba razvija se i misao zastare tube (akcije), te je openito odreeno da sve akcije po pravilu zastaruju za 30 godina. Meutim, za razliku od prekluzije kod pretorskih akcija, zastarjevanjem nije prestajalo i samo pravo, ve akcija gubi snagu protiv odreene osobe (preskribent). Zastara akcije ne djeluje ipso iure, te e je sudija zanemariti ukoliko tueni ne stavi prigovor zastare (ope exceptionis).

TOK POSTUPKA IN IURE I APUD IUDICEM (IN IUDICIO) I u doba formularnog postupka postojalo je samo privatno pozivanje pred sud, samo je umjesto in ius vokacije usvojen vadimonium. Ukoliko tueni ne bi odmah priznao tuiteljev zahtjev (confessio in iure), stranke bi se sporazumjele o sadraju formule i izvrile akt litiskontestacije. Pretor bi odobrio sadraj formule (dare actionem) i predao ispravu tuitelju koji je u prisustvu magistrata predaje tuenom. U predaji i primanju formule sadran je akt litiskontestacije , koji time dobiva znaaj formalnog procesualnog ugovora, jer do litiskontestacije nije moglo doi bez pristanka i sporazuma obje stranke.

106

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Litiskontestacija je dovodila do procesualne konsumpcije , tj.nakon jednom izvrene litiskontestacije vie se nije mogla ista stvar ponovo tuiti, bez obzira to eventualno nije dolo do izricanja presude. Zbog toga tuitelj nije smio traiti vie nego to mu je pripadalo, jer bi ako intencija nije istinita njegov zahtjev bio u cjelosti odbijen, a vie nije mogao ponovo tuiti jer je ve jednom izvrena litiskontestacija. U postupku pred izabranim sudijom vaila su naela usmenosti, neposrednosti i javnosti, te slobodne ocjene dokaza od strane sudije. Teret dokazivanja je bio na onome koji neto tvrdi, a ne na onome koij porie. Prema tome, tvrdnje u intenciji dokazuje tuitelj, a tvrdnje u eksce pciji tueni. Kao dokazna sredstva mogli su posluiti svjedoci, isprave, miljenja strunjaka, uviaj, te zakletve i izjave samih stranaka. Poto sudija nije morao biti strunjak u pravu, savjetodavnu ulogu imao je consilium, u kome su bili pravnici. Presuda je bila odmah pravosnana i iskljuivala je svaku novu parnicu o istoj stvari (nema pravnog lijeka). Dunik koji ne ispuni osudu bio bi ponovo tuen akcijom iudicati, te je mogao biti osuen na dvostruko i predat vjerovniku u dugovinski pritvor da mu isplati ili odradi dug. Pored linog izvrenja, pretorskim ediktom je uvedeno i imovinsko izvrenje venditio bonorum u kome se prodavala cjelokupna dunikova imovina, a kupac imovine (bonorum emptor) je isplaivao vjerovnike u visini kupovnine koju daje za dunikovu imovinu. Vremenom je uveden distractio bonorum, kojim se nije prodavala cjelokupna imovina dunika, ve samo pojedini predmeti, do visine duga. Za razliku od legisakcionog postupka, u formularnom postupku bilo je dozvoljeno zastupanje stranaka. Zastupnik je mogao biti cognitor, koji se postavljao sveanim rijeima u prisustvu protustranke, ili procurator, koji se postavljao na neformalni nain, a na osnovu mandatnog odnosa. POSEBNA SREDSTVA MAGISTRATSKE ZATITE IZVAN REDOVNE PARNICE Postojala su i sredstva pravne zatite gdje je pretor kaoo jurisdikcioni magistrat sam istraivao stvari i donosio odluke. Meu ta sredstva spadale su razliite pretorske stipulacije, kojima bi pretor silio stranke na sklapanje takvih stipulacija, a najznaajnija sredstva su bili interdikti i povrat u prijanje stanje. Interdikti su bili nalozi kojima magistrat neto nareuje ili zabranjuje. Interdikt je prvenstveno uvjetni nalog ili uvjetna zabrana. Ako mu se stranke pokore, svrha je postignuta, a ako ne na interdikt se nadovezuje redovna parnica koja je za stranke dosta komplikovana i teka. Povrat u prijanje stanje (restitutio in integrum) je bilo sredstvo kojim je pretor oduzimao uinak nekom pravnom aktu do kojeg je dolo u skladu sa pravnim poretkom, a usljed kojeg je neka stranka pretrpila nepravednu tetu (npr.onaj ko je oteen zbog nedoraslosti, odsutnosti, prevare itd). Zahtjev za restituciju in integrum morao se staviti u roku od godine dana, raunajui od vremena kada je nestala zapreka ili je otkriven razlog za restituciju.

EXTRAORDINARIA COGNITIO (KOGNICIONI PROCES) Cognitio extra ordinem javlja se od Augustovog vremena, prvo kao vanredni postupak. Tokom 3.vijeka n.e. formularni postupak je potpuno istisnut iz prakse ekstraordinarnom kognicijom koja sada postaje redovni postupak. Taj se postupak naziva kognicionim, jer sudije, dravni i carski slubenici, sada sami kognosciraju i vode postupak od poetka do izricanja presude.

107

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Pozivanje pred sud vie nije bila privatna stvar tuitelja, ve se pozivi dostavljaju od strane slubenih organa (litis denuntiatio). Litiskontestacija zadrana je samo po imenu. Izgubila je konsumptivni i novacioni uinak, a i klasino znaenje procesualnog ugovora samih stranaka. U dokaznom postupku slobodna sudijska ocjena dokaza zamijenjena je nizom dokaznih pravila, tj.sudiji je propisano kada neki dokaz mora smatrati uspjelim, odnosno neuspjelim (npr.od doba Konstantina izjava samo jednog svjedoka nema vrijednosti). Osuda vie ne mora glasiti na novac, ve moe glasiti na sam utueni predmet, odnosno inidbu. Uvodi se institut apelacije (appellatio) protiv presude nieg sudije na vieg sudiju, odnosno cara. Izvrni postupak provodili su organi dravne vlasti, na zahtjev traitelja izvrenja. Ako je npr.tueni bio osuen na predaju neke stvari, stvar bi od strane tih organa bila oduzeta osueniku ukoliko je on ne bi sam predao u roku od 2 mjeseca. Uz redovni kognicioni postupak, u carsko doba razvile su se i neke posebne vrste postupka. Tako je postojao reskriptivni postupak, u kome se stranka pismeno obraala carskom sud. Car je pismenim reskriptom rjeavao pravno pitanje i dao uputstvo redovnom sudiji da rijei spor nakon to ispita istinitost injeninog stanja koje je stranka izloila caru. Pored toga, postojale su razliite vrste sumarnih postupaka, gdje su se skraivanjem rokova ili pojednostavljenjem dokazivanja, odnosno iskljuenjem pravnih lijekova, nastojale skratiti i pojednostaviti parnice.

108

WWW.BH-PRAVNICI.COM