Ova je knjiga za Kena Corbetta

PROLOG
BRZO JE IZALA IZ KUE, NA SEBI IMA PRETEAK OGRTA ZA OVO DOBA godine. Godina je 1941. Opet je zapoeo jedan rat. Ostavila je poruku za Leonarda. I za Vanessu. Odluno ide prema rijeci, svjesna svoje namjere, premda joj ak i sada pozornost privlai pogled na prostrane ledine, crkvu i nekoliko ratrkanih ovaca, uarenih do bjelila, s blagom primjesom sumporastog utila, to pasu pod sve mranijim nebom. Zastaje, gleda ovce i nebo, pa produi. Iza nje mrmore glasovi, bombarderi tutnje na nebu, trai ih pogledom, ali ih ne vidi. Prolazi mimo jednog poljoprivrednog radnika (ne zove li se John?), krnog ovjeka, sitne glave, u vesti boje krumpira, koji isti jarak to se protee du vrbika. ovjek podie pogled na nju, kimne i ponovo se zagleda u smeu vodu. Dok ga mimoilazi na putu do rijeke, pomilja kako li je uspjean, kako li sretan to isti taj jarak. Ona nije uspjela. Nije zapravo nikakva knjievnica; samo nadarena udakinja. Traci neba prelijevaju se u lokvama preostalih od noanje kie. Cipele joj lagano propadaju u meku zemlju. Da, ona je zakazala, glasovi su se vratili i nerazgovijetno mrmore tik izvan njezina vidokruga, iza nje, ovdje, ali ne, okrene se i ve su negdje drugdje. Glasovi su se vratili, a i glavobolja se primie, sigurno kao i kia, glavobolja koja e je, ma to ona bila, satrti i nadomjestiti je samom sobom. Glavobolja se primie (ne doziva li je sama?) i ini se da su se bombarderi opet pojavili na nebu. Stie na nasip, penje se na nj i opet sputa do rijeke. Uzvodno, ali daleko, neki je ribi, nee je valjda vidjeti? Pone traiti kamen. Radi brzo, ali sistematski, kao da slijedi neki recept kojeg se mora strogo pridravati eli li uspjeti. Izabere jedan otprilike veliine i oblika svinjske lubanje. Jo dok ga podie i trpa u jedan od depova svog ogrtaa (krzneni ovratnik kaklja je po vratu), ne moe a da ne osjeti njegovu vapnenastu hladnou i da ne zapazi njegovu mlijenosmeu boju sa zelenim mrljama. Stoji uza sam rub rijeke koja zapljuskuje obalu i ispunja neravnine u mulju istom vodom, koja je moda od posve drukije tvari nego uto-smea, pjegama iarana masa to se, naoko vrsto poput ceste, jednolino protee od obale do obale. Zakorakne. Ne izuva cipele. Voda je hladna, ali ne neizdrljivo. Zastane, stoji u hladnoj vodi do koljena. Misli na Leonarda. Misli na njegove ruke i njegovu bradu, na duboke bore oko usta. Misli na Vanessu, na djecu, Vita i Ethel; mnogo ih je. Svi su zakazali, zar ne? Odjednom joj ih bude beskrajno ao. Zamisli kako se okree, kako vadi kamen iz depa i vraa se

kui. Vjerojatno bi se mogla vratiti jo na vrijeme da uniti pisma. Mogla bi nastaviti sa ivotom; mogla bi pruiti i taj posljednji dokaz odanosti. Stojei do koljena u tekuoj vodi, odbaci tu zamisao. Glasovi su ve tu, glavobolja se primie, vrati li se sada ponovo pod Leonardovu i Vanessinu skrb, nikad je vie nee pustiti da ode, zar ne? Odlui vrsto ustrajati na tome da je puste otii. Nezgrapno zagaca (dno je muljevito) dublje u vodu, sve do pasa. Baci pogled uzvodno na ribia, koji ima na sebi crvenu jaknu i koji je ne vidi. Na utoj povrini rijeke (vie utoj nego smeoj, kad se izblie pogleda) mutno se odraava nebo. Ovo je, znai, posljednji opaaj stvarnosti - ovjek u crvenoj jakni koji lovi ribu i odraz oblanog neba u mutnoj vodi. Gotovo nenamjerno (i samoj se uini nenamjerno) zakorai, ili posrne, naprijed, i kamen je povue unutra. U prvi joj se trenutak ipak uini da to nije nita; samo jo jedan promaaj; samo hladna voda iz koje moe lako isplivati. Ali onda se struja ovije oko nje i zahvati je tako naglo i snano kao da ju je neki miiavi mukarac podignuo sa dna, uhvatio je za noge i pritisnuo ih o svoja prsa. Dodir gotovo ljudski. Vie nego sat kasnije, njezin se suprug vraa iz vrta. "Gospoa je izala", kae slukinja, lupkajui po nekom otrcanom jastuku iz kojeg izlijee minijaturna oluja od pahuljica. "Rekla je da se odmah vraa." Leonard se penje u dnevnu sobu da poslua vijesti. Na stolu nalazi plavu omotnicu, adresiranu na sebe, i u njoj pismo. Najdrai, vrsto sam uvjerena da u, opet poludjeti: osjeam da ne moemo izdrati jo jedno od tih stranih razdoblja. Ovaj se put neu oporaviti. Ve ujem glasove, i ne mogu se koncentrirati. Zato inim ono to mislim da je najbolje. Pruio si mi najveu moguu sreu. Bio si u svakom pogledu najvie to itko moe biti. Ne vjerujem da dvoje ljudi moe biti sretnije sve dok se nije pojavila ova strana bolest. Ne mogu se vie boriti, znam da ti oteavam ivot, da bi bez mene mogao raditi. I radit e, znam. Vidi, ne mogu ak ni to napisati kako treba. Ne mogu itati.

elim samo rei da ti dugujem svu sreu svog ivota. Bio si beskrajno strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar. elim rei da svi to znaju. Ako me itko mogao spasiti, onda si to bio ti. Sve me napustilo osim uvjerenja u tvoju dobrotu. Ne mogu ti vie oteavati ivot. Mislim da dvoje ljudi nije moglo biti sretnije nego to smo bili mi. V. Leonard juri iz sobe, tri niza stube. Kae slukinji: "Mislim da se neto dogodilo gospoi Woolf. Moda se pokuala ubiti. Kojim je putem pola? Jeste li je vidjeli kad je napustila kuu?" Slukinja, uspaniena, zaplae. Leonard izleti iz kue i juri prema rijeci, mimo crkve i ovaca, mimo vrbika. Na obali rijeke ne nalazi nikoga, osim jednog ovjeka u crvenoj jakni koji peca. Struja je brzo odnosi. Doimlje se kao da leti, poput nekog udesnog bia, raskriljenih ruku, zavijorene kose, dok joj se skut krznenog ogrtaa straga nadie. Plovi, nezgrapno, kroz smee, zrnate zrake svjetlosti. Ne putuje daleko. Noge joj (cipela vie nema) povremeno zastruu po rijenom dnu i uskovitlaju sluzavi oblak od mulja, ispunjen crnim sjenkama kostura od istrunula lia, koje jo dugo poto je otplovila i izgubila se iz vida ostaju uznemirene u vodi. Zelenocrne vrijee zapleu joj se u kosu i krzno njezina ogrtaa, i neko su joj vrijeme oi pokrivene debelim povezom od travurina koje se na kraju same odmrse i otplutaju, zamrse se, odmrse i opet zamrse. Napokon se smiri na jednom od stupova mosta kod Southeasea. Struja je potee, navlai, ali vrsto je nasukana u podnoju masivnog etvrtastog stupa, leima okrenuta rijeci, a lica prislonjena o kamen. Tu se uvija, jedna joj ruka savijena oko grudi, a druga pluta nad bedrom. Tek malko iznad nje svijetla je, namrekana povrina rijeke u kojoj se nestalno odraava nebo, bijelo, zastrto oblacima i ispresijecano siluetnim panoom crnih vrana. Automobili i kamioni tropou preko mosta. Jedan djeai, nema mu vie od tri godine, prelazi most s majkom, zastaje kod ograde, une, progura tap, koji je nosio, izmeu kovinskih letvica u ogradi i puta ga da padne u vodu. Majka ga pouruje, ali on uporno eli jo malo ostati da vidi kako struja odnosi tap. Tu su, jednoga dana, na samom poetku Drugoga svjetskog rata: djeak i njegova majka na mostu, tap to pluta na vodi i Virginijino tijelo na dnu rijeke,

kao da sniva o povrini, tapu, djeaku i njegovoj majci, nebu i vranama. Neki kamion zelenkastosmee boje kotrlja se preko mosta, natovaren vojnicima koji mau djeaku koji je upravo bacio tap. On im odmahuje. Trai da ga majka podigne kako bi bolje vidio vojnike, a i da oni vide njega. Sve to upada na most, odjekuje kroz njegovo drvo i kamen i ulazi u Virginijino tijelo. Njezino lice, pritisnuto postrance o stup, sve to upija: kamen i vojnike, majku i dijete.

GOSPOA DALLOWAY
JO MORA KUPITI CVIJEE. CLARISSA HINI ZLOVOLJU (PREMDA OBOAVA takve zadatke), ostavlja Sally da oisti kupaonicu, obea da e se vratiti za pola sata i izjuri van. New York City. Potkraj dvadesetog stoljea. Vrata predvorja otvaraju se u lipanjsko jutro, tako lijepo i vedro da Clarissa zastaje na pragu kao na rubu nekog bazena, zagledana u tirkiznu vodu to zapljuskuje keramike ploice, a prozrana Suneva prea treperi u plavoj dubini. I kao da zaista stoji na rubu bazena, oklijeva trenutak prije nego to e skoiti, kratka najeenost od hladnoe, isti ok uranjanja. New York, u svojoj uskomeanosti i sumornoj smeoj oronulosti, svojoj bezdanoj malaksalosti, uvijek donosi nekoliko ljetnih jutara poput ovoga: jutara posvuda proetih tako vrstim svjedoanstvima o novom ivotu da je to gotovo smijeno, nalik na junaka iz crtanog filma koji neprestano prima strahovite udarce i uvijek se iznova pojavljuje, neopeen i neozlijeen, spreman na jo. I ovog su lipnja stabla du Zapadne Desete ulice to rastu iz oskudnog tla, punog pseeg izmeta i odbaene ambalae, u kojima stoje, proizvela savreno mlado lie. I opet je u sanduiu za cvijee u prozoru stare gospoe iz susjedstva, kao i uvijek punom izblijedjelih crvenih plastinih pelargonija, niknuo osamljeni maslaak. Kakav ushit, kakvo uranjanje - biti iv u takvo lipanjsko jutro, imuan, gotovo sablanjivo povlaten i samo s jednim jednostavnim zadatkom. Ona, Clarissa Vaughan, posve obina osoba (emu se trsiti u ovoj dobi to nijekati?), mora kupiti cvijee i prirediti primanje. Kad Clarissa izae iz predvorja, cipela joj ljunkasto zakripi pri dodiru sa crvenosmeim, tinjcem obloenim kamenom prve stube. Pedeset i dvije joj je godina, i gotovo je neprirodno zdrava. U svakom se pogledu osjea jednako dobro kao i onoga dana u Wellfleetu, kad joj je bilo osamnaest godina i kad je kroz ostakljena vrata izala u dan veoma nalik

na ovaj, svje i gotovo bolno bistar, bujan od raslinja. Vilini su konjici zujali meu rogozom. Osjeao se neki miris na travu, pojaan oporim mirisom smole. Richard je izaao za njom, stavio joj ruku na rame i rekao: "Ej, zdravo, gospoo Dalloway." To 'gospoa Dalloway' bila je Richardova zamisao... spontano nabaena jedne noi provedene u piu u studentskom domu, kad ju je uspio uvjeriti da Vaughan nije pravo ime za nju. Trebala bi dobiti ime, rekao je, po nekoj junakinji iz knjievnosti i, dok se ona zalagala za Isabel Archer ili Anu Karenjinu, Richard je uporno dokazivao kako je gospoa Dalloway jedini i oiti izbor. A pojavilo se i pitanje njezina krsnog imena, suvie znaajno da bi se smjelo zanemariti i, to je jo vanije, presudno pitanje sudbine. Njoj, Clarissi, oito nije sueno da sklopi nesretan brak niti da dospije pod kotae vlaka. Sueno joj je da osvaja i uspije u ivotu. I tako je postala i ostala gospoa Dalloway. "Nije li lijepo?" rekla je gospoa Dalloway tog jutra Richardu. Odgovorio je: "Ljepota je kurva, drai mi je novac." Volio je dosjetke. Budui da je bila najmlaa, i jedina ena, Clarissa je osjeala da moe dopustiti sebi stanovitu sentimentalnost. Da je bio konac lipnja, ona i Richard bili bi ve postali ljubavnici. Bilo bi prolo gotovo mjesec dana otkako je Richard napustio Louisov krevet (Louis, predodba seoskog momka, ivo utjelovljenje razroke putenosti) i preao u njezin. "Ali ja sluajno volim ljepotu", rekla je. Maknula je njegovu ruku sa svog ramena i ugrizla ga za vrak prsta, malo jae nego to je namjeravala. Bilo joj je osamnaest godina, dobila je novo ime. Mogla je raditi to joj se hoe. Clarissine cipele proizvode svoj meki zvuk, kao da hoda po brusnom papiru, dok silazi stubama da kupi cvijee. Kako to da se ne osjea tjeskobnije s obzirom na nemili splet Richardove sree ('bolan proroki glas u amerikoj knjievnosti') i istodobne nesree ('Nemate nijedne T-stanice, barem ih mi ne moemo otkriti')? to je to s njom? Voli Richarda, neprestano misli na njega, ali ovaj dan moda voli ak malice vie. Voli Zapadnu Desetu ulicu u jedno ovako obino ljetno jutro. Osjea se poput kakve nemarne udovice sa svjee poblajhanom kosom pod crnim velom, koja na karminama za pokojnog supruga jednim okom pogledava raspoloive mukarce. Od njih troje - Louisa, Richarda i Clarisse - Clarissa je uvijek bila najtvreg srca, ali i najsklonija romansama.

Zbog toga je morala vie od trideset godina podnositi zadirkivanja; odavno se ve odluila pomiriti s tim i uivati u vlastitim putenim, neobuzdanim reakcijama koje, kako se Richard izrazio, obino tee tome da budu podjednako bezobzirne i sanjarske kao u nekog izrazito nesnosnog, prerano sazrelog djeteta. Ona zna da bi se pjesnik poput Richarda istog takvog jutra kretao ozbiljno, redigirao ga, odbacujui prigodnu runou zajedno s prigodnom ljepotom, traei ekonomsku i povijesnu istinu iza ovih starih gradskih kua od opeka, strogih kamenih zidova episkopalne crkve i mravog sredovjenog mukarca koji je izveo u etnju svog Jack Russellovog terijera (odjednom su sveprisutni du cijele Pete avenije, ti agresivni, krivonogi mali psi), dok ona, Clarissa, jednostavno, bez posebna razloga, uiva u kuama, crkvi, ovjeku i psu. Zna da je to djetinjasto. Nema estine u tome. Kad bi (sada, u ovim svojim godinama) morala to javno obznaniti, ova bi je njezina ljubav otpremila ravno u carstvo lakovjernika i slaboumnika, oigosala je poput krana s akustikim gitarama i ena koje su pristale na ulogu bezazlenih kuanica u zamjenu za uzdravanje. Usprkos tome, ona tu nekritinu ljubav uzima krajnje ozbiljno, kao i to da je sve na svijetu dio goleme, nedokuive namjere i da sve na svijetu ima tajno ime, ime koje se ne moe izraziti ni na kojem jeziku, nego samo pogledom i osjeajem stvari same po sebi. Tu odlunu, trajnu zanesenost smatra svojom duom (nezgodna, sentimentalna rije, ali kako da to drukije nazove?); dijelom sebe same, koji e moda preivjeti smrt tijela. Clarissa nikada i ni s kim ne govori o tome. Ona ne avrlja niti brblja. Klie samo nad oitim manifestacijama ljepote, ali i onda nastoji zadrati stanovitu suzdrljivost odrasle osobe. Ljepota je kurva, kae ponekad. Drai mi je novac. Veeras prireuje primanje. Napunit e prostorije svog stana jelom, piem i cvijeem, duhovitim i utjecajnim ljudima. Vodit e Richarda kroza sve to, paziti da se ne premori, a onda e ga otpratiti u Downtown da primi nagradu. Uspravi ramena dok stoji na uglu Osme ulice i Pete avenije i eka pred semaforom. Evo je, pomisli Willie Bass, koji je nekih jutara susree upravo ovdje negdje. Stara ljepotica, stara hipijevka, jo uvijek s dugom kosom, izazovno proaranom prvim sjedinama, na jednoj od svojih jutarnjih ophodnji, u trapericama, mukoj pamunoj koulji i s nekakvom etnikom obuom (Indija? Srednja Amerika?) na nogama. Jo uvijek posjeduje stanovitu seksualnost; stanovitu boemtinu, vjetiji arm, premda se jutros ipak doima pomalo tragino dok tako uspravno stoji u svojoj prevelikoj koulji i egzotinim

cipelama, prkosei sili tee, poput mamutice koja je ve do koljena zagazila u smolu i sada se odmara od napora, stojei tako krupna i ponosna, gotovo ravnoduna, kao da toboe gleda njene panjake koji je ekaju na drugoj obali, dok polako shvaa da e zasigurno ostati ovdje, uhvaena u stupicu i sama, kad ve padne mrak i izau akali. Strpljivo eka da se promijeni svjetlo na semaforu. Mora da je prije dvadeset i pet godina izgledala fantastino, mora da su mukarci sretni umirali u njezinu naruju. Willie Bass se ponosi svojom vjetinom itanja sudbine s neijeg lica; jasno mu je da su ovi, danas stari, neko bili mladi. Svjetlo se promijeni, i on produi. Clarissa prelazi Osmu ulicu. Beznadno je zaljubljena u islueni televizor, ostavljen na rubu plonika zajedno s jednom jedinom bijelom salonkom od lakirane koe. Zaljubljena je i u prodavaeva kolica, krcata prokulica, kruaka i mangoa, i na svima natpis s oznaenom cijenom, popraenom obiljem interpunkcijskih znakova: '$ 1.49!!' '3 za DOLAR!?' '50 centi po kom.!!!!!'. Sprijeda, pod Slavolukom, neka starija ena u tamnoj, lijepo skrojenoj haljini ini se da pjeva, postavljena tono izmeu identinih spojenih kipova Georgea Washingtona, kao ratnika i kao politiara, oba oteena lica od vremenskih nepogoda. Ono to vas se duboko doima u ovom gradu njegovo je neprestano gibanje i talasanje; njegova isprepletenost i beskrajna ivotna snaga. Poznata vam je pria o Manhattanu kao o pustoi kupljenoj za nekoliko nizova bisera, ali gotovo je nemogue povjerovati kako to nije oduvijek bio neki grad, da neete, zaponete li kopati, naii na razvaline jednoga drugog, starijeg grada, a onda jo jednog i jo jednog. Pod betonom i travom tog parka (sad je prela u park u kojem stara gospoa zabacuje glavu i pjeva) lee kosti onih koji su pokopani na sirotinjskom groblju, koje su prije stotinjak godina jednostavno pokrili betonskom dekom da bi izgradili Washington Square. Clarissa prelazi preko tjelesa pokojnika dok ljudi apui nude drogu (ne njoj), a tri crne djevojke prohuje mimo na koturaljkama, dok starica neskladno pjeva iiiiiii. Clarissa je razdragana i puna zanosa zbog sree koja je prati, zbog svojih dobrih cipela (kupljenih dodue kod Barneyja na rasprodaji); ovdje se napokon park pokazuje u svoj svojoj tvrdokornoj prljavtini, vidljivoj ak i ispod ogrtaa od trave i cvijea; tu su prodavai droge (hoe li te na kraju ubiti?), zatim luaci, umobolnici, drogirani i oamueni, ljudi ija se srea, ako su je ikad i imali, istroila. Ona ipak voli svijet, zato to je tako sirov i neunitiv, a zna da ga i drugi moraju voljeti, siromani kao i bogati, premda nikad nitko ne

govori o razlozima. Zato bismo se inae tako borili za ivot, ma kako osramoeni, ma kako povrijeeni bili? Oslabili makar i vie nego Richard, bili ak mravi kao kosturi, buktjeli od rana, blatili posteljinu, ipak oajniki elimo ivjeti. Mora da to ima neku vezu sa svime tim, misli ona. Kotai zvrndaju po betonu, neprestano drndanje i drmanje, svijetla vodena praina zapljusne vas iz fontane kad mladi polugoli mukarci bace frisbee, dok se iz skalupljenih srebrnastih taljiga ulinih prodavaa (iz Perua, iz Gvatemale) die jedak, soan miris; stari mukarci i ene, to eljni sunca sjede na svojim klupama, tiho razgovaraju jedni s drugima i kimaju glavama; blejanje automobilskih truba i brenanje gitara (ona dronjava grupa ondje, tri mladia i djevojka, je li mogue da sviraju Eight Miles High?), lie podrhtava na stablima; jedan pjegavi pas lovi goluba; s nekog radija u prolazu uje se Always love you, dok ena u tamnoj haljini stoji pod Slavolukom i dalje pjeva iiiiiii. Prelazi preko trga, zahvati je brz trcaj iz fontane i uto joj prilazi Walter Hardy, miiav, u kratkim hlaama i bijeloj majici bez rukava, predstavljajui Washington Square parku svoj ivahni lakoatletski korak. "Zdravo, Clare", pozdravi je Walter drugarski, i jedan neugodan trenutak nisu znali kako da se poljube. Walter usmjeri svoje usne prema Clarissinima, ali ona ih instinktivno odvrati ponudivi mu umjesto toga obraz. Onda se predomisli i okrene, ali pola sekunde prekasno, tako da Walterove usne dotaknu tek kut njezinih usana. Kako se to prenemaem, pomisli Clarissa, kako usidjeliki. Padam u nesvijest pred ljepotom svijeta, ali se skanjujem, i to instinktivno, prijatelja poljubiti u usta. Richard joj je jo prije trideset godina rekao da se ispod njezine piratske maske kriju sve mogue odlike dobre graanske supruge, a sad je i sama otkrila u sebi malograanski duh, odvie konvencionalan, uzrok mnogih patnji. Nije ni udo to joj ki to zamjera. "Drago mi je to te vidim", kae Walter. Clarissa zna - zapravo ak vidi kako Walter u tom trenutku u duhu prolazi kroz preciznu skalu zamrenih mjerenja njezine osobne vrijednosti. Da, ona je ta ena iz knjige, junakinja s nestrpljenjem iekivanog romana iz pera gotovo legendarne spisateljice, ali knjiga ipak nije doivjela uspjeh, zar ne? Samo je uljudno spomenuta i tiho skliznula pod valove. Ona je, zakljui Walter, poput neke svrgnute aristokratkinje, zanimljive, ali ne osobito znaajne. Clarissa vidi da je doao do zakljuka. Osmjehne se.

"to radi subotom u New Yorku?" upita ga. "Evan i ja ostajemo u gradu preko vikenda", kae on. "Otkako prima taj novi koktel, mnogo se bolje osjea, kae da eli noas plesati." "Nije li to malo previe?" "Pazit u na njega. Neu dopustiti da pretjera. Samo eli opet malo izii u svijet." "Misli li da bi volio veeras doi k nama? Prireujemo malo primanje za Richarda, da proslavimo njegovu Carrouthersovu nagradu." "Oh, sjajno." "Svakako zna za to, zar ne?" "Jasno." "Nije to neto to se dodjeljuje svake godine. Oni ne moraju ispuniti nikakvu kvotu, kao Nobel i svi oni ostali. Jednostavno dodjeljuju nagradu kad osjete da je dolo vrijeme da nagrade nekoga ije ivotno djelo smatraju nesumnjivo znaajnim." "Sjajno!" "Da", kae ona. Malo zatim doda: "Posljednji je laureat bio Ashbery. Prije njega bili su Merrill, Rich i Merwin." Sjena prijee preko Walterova iroka, neduna lica. Clarissa se upita: Razmilja li on o tim imenima? Ili, je li mogue da je zavidan? Zamilja li da bi i sam imao pravo na takvu nagradu? "ao mi je da ti za ovu prigodu nisam prije rekla", kae ona. "Nije mi uope palo na um da bi mogao biti ovdje. Ti i Evan nikad niste vikendom u gradu." Walter odgovori, dakako da e doi, bude li se Evan osjeao dovoljno sposobnim za to, premda Evan, dakako, moda odlui da svoju energiju sauva za ples. Richard e biti bijesan kad uje da je pozvala Waltera, a Sally e zacijelo biti na njegovoj strani. Clarissa razumije. Teko da je ita na svijetu tako prepoznatljivo kao to je prezir to ga ljudi esto osjeaju prema Walteru Hardyju, koji je odabran da prevali etrdeset i estu u kapama za bejzbol i nikeica-ma; koji je zgrnuo besramno mnogo novca piui ljubavne romane, o uitku i boli izmeu savreno graenih mladih mukaraca; koji moe svu no proplesati uz house music, blaen i neumoran poput njemakog ovara koji jedan za drugim aportira tap. Ljude poput Waltera moete vidjeti u gomilama posvuda u Chelsei i Villageu, mukarce u tridesetim, etrdesetim, pa i kasnijim

godinama, koji uporno dokazuju da su uvijek bili veseli, samosvjesni i snani; da nikad nisu bili udna djeca, nikad ih nitko nije zadirkivao ni prezirao. Richard tvrdi da ti vjeno mladi homoseksualci vie kode samoj stvari nego mukarci koji zavode malodobne djeake, i da, tono je da Walterovo zanimanje za slavu, modu i najnovije restorane nije nimalo zamueno ironijom ni cinizmom zrelog mukarca, niim ni priblino tako dubokoumnim. Clarissa ipak najvie cijeni upravo tu nedunu poudu. Ne volimo li mi djecu djelomino upravo zato to ive izvan carstva cinizma i ironije? Je li zato tako strano ako odrastao mukarac eli vie mladosti, vie uitka? Osim toga, Walter nije pokvaren, bar ne bezuvjetno. Pie najbolje knjige za koje je sposoban - knjige pune romantike, portvovnosti i hrabrosti oi u oi s nesreom, knjige koje zacijelo pruaju pravu utjehu mnogim itateljima. Ime mu se neprestano pojavljuje na pozivnicama za dobrotvorne priredbe i na protestnim pismima; pie oduevljene tekstove na ovicima knjiga mladih pisaca. Zduno se i savjesno brine za Evana. U dananje se doba, vjeruje Clarissa, ljudi cijene prvenstveno po svojoj dobroti i predanosti. Ponekad ti je dosta duhovitosti i intelekta, sveopeg blagog razmetanja genijalnou. Ona se ne eli odrei uitka u besramnoj plitkosti Waltera Hardyja, makar to dovodilo do ludila Sally, a Richarda navodilo da se glasno pita nije li i ona, Clarissa, vie nego samo malo plitka i budalasta. "Dobro", kae Clarissa. "Zna gdje stanujemo, ne? U pet." "U pet." "Mora biti tako rano. Sveana predaja nagrade je u osam, zato domjenak mora biti prije umjesto poslije nje. Richard ne moe dugo izdrati uveer." "Dobro. U pet. Vidimo se." Walter stisne Clarissi ruku i produi lelujavim plesnim korakom, slika i prilika vlastite snane vitalnosti. Na neki je nain okrutna to ala, pozvati Waltera na Richardovu proslavu, ali, napokon, Walter je iv, ba kao i Clarissa, jednoga lipanjskog jutra, i bio bi strahovito uvrijeen da dozna (a ini se da on sve doznaje) da je Clarissa razgovarala s njim na sam dan primanja i da ga namjerno nije spomenula. Vjetar upa lie otkrivajui njihovu svjetliju sivozelenu donju stranu, a Clarissa poeli, odjednom i s neoekivanom preom, da je sada Richard kraj nje, ovdje, ovaj tren - ne Richard kakav je postao, nego Richard od prije deset godina; Richard hrabar, neumoran sugovornik; Richard bockalo. Poeli prepirku do koje bi dolo izmeu nje i Richarda o Walteru. Prije

nego to je obolio, Clarissa se uvijek prepirala s njim. No sada Richard razbija sebi glavu pitanjima o dobru i zlu, i nikad se, za svih tih dvadeset godina, nije posve odrekao uvjerenja da je Clarissina odluka da ivi sa Sally, ako ve ne izraz izopaenosti, onda u najmanju ruku slabost s njezine strane, koja se (premda Richard to nikad ne bi priznao) moe predbaciti enama openito, jer ini se da je odavno doao do zakljuka da Clarissa ne zastupa samo sebe, nego i sve vrline i slabosti cijelog svog spola. Richard je uvijek bio Clarissin najstroi, najnemilosrdniji suputnik, njezin najbolji prijatelj, i da je Richard jo uvijek takav, netaknut boleu, mogli bi upravo sada i ovdje biti zajedno i raspravljati o Walteru Hardyju i potrazi za vjenom mladou, o sklonosti homoseksualaca da imitiraju djeake koji su ih tiranizirali u koli. Stari bi Richard bio u stanju govoriti pola sata i due o svim moguim tumaenjima bezvezne kopije Botticellijeve Venere, koju je neki mladi crnac raznobojnim kredama nacrtao na betonu, i da je taj Richard ugledao vjetrom napuhanu plastinu vreicu kako kao meduza pulsira pod bijelim nebom, produio bi o plastinim materijalima i golemim dobicima vjeno pohlepnih profitera. Poelio bi govoriti o tome kako e vreica (pretpostavivi da su u njoj prije bili preni krumpirii ili prezrele banane; pretpostavivi da ju je nemarno bacila neka izmuena, siromana majka izaavi iz trgovine, praena oporom svoje nemirne djeice) odleprati u rijeku Hudson i otploviti sve do oceana, gdje e je na kraju neka morska kornjaa, stvorenje koje moe ivjeti sto godina, zamijeniti za meduzu, pojesti i uginuti. Za Richarda ne bi bilo nemogue da s te teme prijee ravno na Sally, da se s naglaenom formalnou propita za njezino zdravlje i njezinu sreu. Imao je obiaj da se poslije koje od svojih tirada raspita za nju, kao da je Sally neka vrsta krajnje banalno sigurne luke; kao da je sama Sally (stoina, razapinjana, istanano mudra Sally) kao kua u nekoj mirnoj ulici ili dobar, vrst i pouzdan automobil. Odbojnost, koju osjea prema Sally, Richard nee ni priznati niti prevladati, nikada; nikad nee odustati od vlastitog uvjerenja da je Clarissa u srcu postala pripadnica otmjenog visokog drutva, bez obzira na injenicu da ona i Sally ni pred kim i ni zbog koga ne pokuavaju prikriti meusobnu ljubav, kao ni to da je Sally, predana, inteligentna ena, producentica na javnoj televiziji, za Boga miloga - koliko jo mukotrpnog rada i zalaganja za ope dobro mora pridonijeti za sramotno bijednu zaradu? Usprkos dobrim, oito neprofitabilnim knjigama, koje Clarissa uporno nastoji izdavati zajedno s bezvrijednim stvarima od kojih ivi. Usprkos svom politikom opredjeljenju i

predanom radu s oboljelima od AIDS-a. Clarissa prelazi Ulicu Houston i misli kako bi bilo dobro da izabere neku sitnicu za Evana, znak panje s obzirom na trenutano poboljanje njegova zdravlja. Ne cvijee; ako cvijee ni za pokojne nije ba posve na mjestu, za bolesne je upravo katastrofalno. Ali to onda? Trgovine u Sohou pune su toaleta, nakita i antikviteta, nita to bi mogla darovati jednom zahtjevnom, pametnom mladom ovjeku koji moda hoe, a moda i nee, s pomou brojnih lijekova poivjeti svoj normalni vijek. to svakomu treba? Clarissa prolazi pokraj jedne trgovine i pomisli kako bi bilo da kupi haljinu za Juliju, zadivljeno gleda jednu malu crnu s Anna Magnani naramenicama, ali Julia ne nosi haljine, nastoji provesti mladost, to kratko razdoblje kad se ba sve moe odjenuti, topui okolo u mukim potkouljama i konim cipelama na vezice, veliine graevnih blokova. (Zato joj ki tako malo govori? to je s onim prstenom koji joj je poklonila za osamnaesti roendan?) Evo ovdje, u Ulici Spring, one dobre male knjiare. Moda bi Evan volio knjigu? U izlogu je izloena jedna (samo jedna!) Clarissina knjiga, engleska (uas jedan koliko se morala boriti da se otisne u deset tisua primjeraka i, jo vei uas, to e po svemu sudei biti sretni proda li se i pet tisua), zajedno s jednom junoamerikom obiteljskom sagom, koju je morala prepustiti veoj izdavakoj kui, kojoj se oito nee isplatiti, jer je, iz zagonetnih razloga, dodue cijenjena, ali ne i voljena. Tu je i nova biografija Roberta Mapplethorpea, kao i pjesme Louise Glck, ali nita od toga ne ini joj se prikladnim. Sve je, odjednom, preopeni-to i prespecifino. Rado bi mu poklonila knjigu o njegovu vlastitom ivotu, knjigu koja e mu odrediti mjesto, zatititi ga, pripremiti ga za promjene. Ne moe se valjda pojaviti s naklapanjima o slavnima? Ne moe mu donijeti ivotopis nekog ogorenog engleskog romanopisca, kao ni priu o sudbini sedam sestara u ileu, ma kako to lijepo bilo napisano, a to se tie poezije, Evanu je vjerojatno podjednako stalo do nje kao i do toga da se prihvati slikanja na porculanu. Nema utjehe, ini se, u svijetu stvarnosti, i Clarissa se boji da umjetnost, ak i najvea (ak i Richardova tri sveska poezije i njegov jedini, neitljivi roman), tvrdokorno pripadaju svijetu stvarnosti. Dok tako stoji pred knjiarskim izlogom, saleti je neko staro sjeanje - jedna grana sa stabla lupka o prozor, kao da, odnekle drugdje (odozdo?), tiha glazba, prigueni jecaji dez-orkestra, dopire s nekog gramofona. Nije to njezino prvo sjeanje (u kojem kao da neka zmija gmie preko ruba nekog otvora), ak ni drugo (slamnate sandale njezine

majke, ili su moda ova dva sjeanja ispremijeana), ali ovo je se sjeanje doimlje snanije i dublje od bilo kojeg drugog, gotovo natprirodno utjeljivo. Vjerojatno se nalazila u nekoj kui u Wisconsinu; jednoj od mnogih koje su njezini roditelji unajmljivali preko ljeta (rijetko dvaput istu - pokazalo se, naime, da svaka od njih ima neki nedostatak koji ometa njezinu majku u pisanju romana u nastavcima 'Put suza obitelji Vaughan kroz Wisconsin Dells'. Clarissi je moglo biti tri ili etiri godine, u kui u koju se nikad vie nee vratiti i o kojoj nije zadrala nijedno drugo sjeanje osim ovoga, beskrajno jasnog, svjeijeg od nekih drugih zbivanja koja su se dogodila tek juer: grana koja lupka o prozor i uto odjekne zvuk rogova, kao da je vjetrom zanjihano stablo na neki nain proizvelo tu glazbu. ini se da je u tom trenutku poela nastavati ovaj svijet; razumijevati oekivanja koja proizlaze iz nekog reda vanijeg od ljudske sree, premda on, pored svih ostalih osjeaja, ukljuuje i ljudsku sreu. Ta grana i ta glazba znae joj vie od svih tih knjiga u izlogu. eli za Evana i eli za sebe knjigu koja moe izazvati upravo ono to pobuuje to jedinstveno sjeanje. Stoji i gleda knjige i vlastiti odraz u staklu (jo izgleda posve dobro, sada samo zgodna, umjesto lijepa - kad e se upalost, naboranost i smeurane usne poeti pojavljivati na njezinu ostarjelom licu?), onda produi dalje, alei za lijepom malom crnom haljinom koju ne moe kupiti svojoj keri jer je Julia oarana nekom udnom teoretiarkom koja inzistira na majicama s kratkim rukavima i izmama. Svaka ast Mary Krull, ona zaista nikom ne preputa izbor, to zbog toga to sama ivi na rubu siromatva, to zbog svojih raznoraznih uvjerenja odlazi u zatvor i to strastveno predaje na Newyorkom sveuilitu o bijednoj maskeradi poznatoj kao 'spol'. eljeli biste je voljeti, trudite se oko toga, ali ona je napokon predespotska u svojoj intelektualnoj i moralnoj revnosti, svom neumornom iskazivanju pravinosti i svojoj konoj jakni. Znate da vam se izruguje, u sebi, zbog vae udobnosti i vaih udnih (mora da ih smatra udnima) predodbama o lezbijskoj osobnosti. Dojadi vam da se prema vama odnosi kao prema neprijatelju samo zato to vie niste mladi; zato to se ne odijevate napadno. Doe vam da poviknete Mary Krull da razlika i nije ba tako velika; poelite da se na nekoliko dana useli u vau glavu i osjeti brige, alost i bezimeni strah. Vjerujete -znate - da vi i Mary Krull bolujete od iste smrtonosne bolesti, iste duevne patnje, i da ne bi trebalo mnogo da postanete prijateljice, ali ovako, ona polae pravo na vau ker, a vi sjedite u svom udobnom stanu i mrzite je kao bilo koji nazadni otac. Clarissin otac, blag gotovo do providnosti,

volio je vidjeti ene u malim crnim haljinama. Njezin se otac umorio; odrekao se uvjerljivosti isto onako kao to se esto odricao svakog dokazivanja, jednostavno zato to je bilo lake sloiti se. Malo dalje, u Ulici MacDougal, neka kompanija snima film usred uobiajenog kaosa od stambenih prikolica, kamiona s opremom i bljetave svjetlosti reflektora. Ovdje je obian svijet, snima se neki film, mladi Portorikanac srebrnom motkom pokree ruicu i podie platneni krov nekog restorana. Ovdje je stvaran svijet, ivite u njemu i zahvalni ste. Nastojite biti zahvalni. Gurne i irom otvori vrata cvjearnice, koja uvijek malo zapinju, i ue, visoka ena, irokih ramena meu ruama i zumbulima, mahovinom obraslim posudama punih sunovrata, orhidejama koje podrhtavaju na svojim stabljikama. Barbara, koja ve godinama radi u toj trgovini, pozdravi je. Malo zatim ponudi joj obraz za poljubac. Clarissa uzvrati pozdrav. Usne joj dotaknu Barbarinu kou, i trenutak je odjednom, neoekivano, savren. Stoji u sumranoj, ugodno prohladnoj maloj trgovini koja je poput hrama, sveana u svom obilju, svojim kitama osuenog cvijea to vise sa stropa i svojim stalkom s kolutima traka na stranjem zidu. Bila je ona grana to lupka o prozorsko okno, zatim jo jedna, ali onda je bila ve starija, pet ili est godina, u njezinoj vlastitoj spavaoj sobi, a ta grana puna crvenog lia, i sjea se kako je ve onda s puno potovanja pomislila na onu raniju granu koja je, ini se, potakla onu glazbu dolje; sjea se kako joj je draga bila ta jesenska grana, koja ju je podsjeala na onu raniju kako lupka o prozor kue, u koju se nikad vie nee vratiti i iz koje se inae vie ne sjea ni jedne jedine pojedinosti. Sad je ovdje, u cvjearnici, gdje se ukrasni makovi, bijeli i ukasti, lelujaju na dugakim dlakavim peteljkama. Njezina majka, koja je uvijek u torbici nosila limenu kutijicu sa snjenobijelim francuskim mentol bombonima, nakubila je usne i nazvala Clarissu ludom, ludom djevojicom, ali u glasu joj se osjealo divljenje. "Kako ste?" pita Barbara. "Dobro, zapravo sjajno", kae ona. "Veeras prireujem malu proslavu za jednog prijatelja koji je upravo dobio znaajnu knjievnu nagradu." "Pulitzerovu?" "Ne. Ova se zove Carrouthersova." Barbara joj dobaci zbunjen pogled koji Clarissa protumai kao osmijeh. Barbari je etrdesetak godina, blijeda je, punahna ena koja je dola u

New York da postane operna pjevaica. Neto na njezinu licu - etvrtasta brada ili moda mrke, bezizraajne oi - podsjea na to da su ljudi u biti i prije stotinu godina izgledali isto. "Malo smo kratki upravo sada", kae ona. "Ovog je tjedna bilo oko pedeset vjenanja." "Ne trebam ja mnogo", kae Clarissa. "Samo neto malo od ovoga ili onoga." Clarissa se odjednom i neobjanjivo osjea krivom to nije prisnija prijateljica s Barbarom, premda se njihovo poznanstvo ograniava samo na odnos kupca i prodavaice. Clarissa kupuje cvijee iskljuivo od Barbare, a prije godinu dana, kad je ula kako se uspaniila zbog raka na dojci, poslala joj je kartu. Barbarina karijera nije krenula kao to je planirala; sad preivljava nekako od ovdanjih nadnica (a stanuje vjerojatno u nekoj najamnoj zgradurini, s kadom u kuhinji), a rak je ovaj put izbjegla. Na trenutak Mary Kroll zalebdi nad ljiljanima i ruama, unaprijed zaprepatena svotom koju e Clarissa potroiti. "Imamo nekoliko vrlo lijepih hortenzija", kae Barbara. "Da vidim", Clarissa ode do rashladnog ureaja i izabere cvijee koje Barbara izvlai iz njihovih kontejnera i dri, kapkave, u naruju. U devetnaestom stoljeu bila bi seoska supruga, blaga i neugledna, koja nezadovoljna stoji u vrtu. Clarissa izabire boure i zvjezdane ljiljane, blijedoute rue, ne eli hortenzije (krivnja, krivnja ini se da se nikad ne moe prerasti) i premilja o perunikama (nisu li perunike nekako malo... izale iz mode?) kad s ulice dopre silan tresak. "to je to?" pita Barbara. Ona i Clarissa odlaze do izloga. "Mislim da su to neki filmai." "Vjerojatno. Snimaju tu ve cijelo dopodne." "Znate li o emu se radi?" "Ne znam", kae Barbara i odmakne se od izloga sa stanovitom starakom pravinou, drei u naruju cvijee ba kao to bi se i duh njezina ranijeg Ja, od prije stotinu godina, odmaknuo od tandrkanja i kripe koije u prolazu pune savreno odjevenih izletnika iz nekog udaljenog grada. Clarissa ostaje i gleda van u taj mete od kamiona i stambenih prikolica. Uto se otvore vrata jedne od prikolica i pojavi se neko poznato lice. enska glava, prilino daleko, u profilu, poput glave na noviu, i premda je Clarissa ne moe smjesta prepoznati (Meryl Streep? Vanessa Redgrave?), ipak zna da je ta ena filmska glumica. Zna to po njezinoj auri kraljevskog samopouzdanja i po revnosti s kojom joj jedan od

asistenata (Clarissa to ne uje) objanjava odakle ta buka. enska se glava brzo povue, vrata prikolice opet se zatvore, ali ena ostavlja iza sebe jasan dojam da netko budno pazi, kao da je aneo nakratko dodirnuo povrinu ovog svijeta jednom svojom nogom u sandali, upitao nije li ovdje neka nevolja, nato je, dobivi odgovor da je sve u redu, sa sumnjiavom dostojanstvenou, poto je podsjetio djecu svijeta da se jednostavno moraju bolje brinuti za svoje poslove i da daljnji propusti nee proi nekanjeno, zauzeo svoje mjesto u nebeskim prostranstvima.

GOSPOA WOOLF
GOSPOA DALLOWAY KAE NETO (TO?) I SAMA SE POBRINE ZA CVIJEE. Londonsko predgrae. Godina je 1923. Virginia se budi. I tako bi mogla zapoeti, jasno; Clarissa odlazi po nekom poslu, jednoga lipanjskog dana, umjesto da vojnici mariraju kako bi u Whitehallu poloili vijenac. Samo, je li to dobar poetak? Nije li malo preobian? Virginia mirno lei u postelji, i san je tako brzo ponovo svlada da nije ni svjesna da opet spava. ini se, odjednom, da nije u svojoj postelji, nego u parku; u nevjerojatno bujnom parku, zelenijem od zelenog - platonska vizija parka, istodobno svakidanja i tajanstvena, pri emu nas, kao to je esto kod parkova, navodi na misao kako, dok stara gospoa, ogrnuta alom, mirno drijema na vrtnoj klupi, neto ivo i prastaro, neto ni ljubazno ni neljubazno, trijumfalno samo u svojem trajanju, povezuje zeleni svijet farmi i livada, uma i parkova. Virginia tumara parkom a da zapravo ne hoda; plovi njime, kao pero koje sve zapaa, bestjelesna. Park joj otkriva svoje gredice s ljiljanima i bourima, svoje poljunane puteljke obrubljene utobijelim ruama. Kamena djevojka, izglaana vremenskim nepogodama, stoji na rubu bistra jezerca i zamiljeno gleda u vodu. Virginia lebdi parkom kao noena zranim jastukom; polako shvaa da se ispod ovog parka prostire jo jedan, park podzemnog svijeta, udesniji i straniji od ovoga; on je korijen iz kojeg rastu ove tratine i ova stabla. To je pravi smisao ovog parka; nije on jednostavno samo lijep. Sad raspoznaje i ljude: neki se Kinez sagnuo da ubere neto s trave, jedna djevojica eka. Malo dalje, na svjee prekopanom okruglom nasadu, neka ena pjeva. Virginia se ponovo budi. Ovdje je, u svojoj sobi u Kui Hogarth. Sivo svjetlo ispunja sobu, prigueno i elino, svom teinom naleglo na njezin

pokriva. Zelenim zidovima podaje srebrnast sjaj. Sanjala je o nekom parku i sanjala o jednoj reenici svoje nove knjige - to je to bilo? Cvijee; neto u vezi sa cvijeem. Ili neto u vezi s nekim parkom? Ne, reenica se zagubila, ali nije vano, zaista, jer jo ima osjeaj da ju je ostavila za sobom. Zna da moe ustati i pisati. Die se s postelje i odlazi u kupaonicu. Leonard je ve ustao; moda ve radi. U kupaonici se umiva. Ne gleda ravno u ovalno zrcalo koje visi nad umivaonikom. Svjesna je svojih pokreta koji se odraavaju u njemu, ali ne doputa sebi da pogleda. Zrcalo je opasno; ponekad joj uzvrati mraan lik koji odgovara njezinu tijelu, preuzima njezino oblije, ali ostaje pozadi, promatra je pohotnim pogledom i vlana, suzdrana daha. Umiva se i ne gleda, u svakom sluaju ne jutros, ne kad joj predstoji posao, a i sama je toliko eljna da ga se prihvati kao da je dolje eka drutvo koje se ve poelo zabavljati, drutvo puno duha i ljepote, ali i neega savrenijeg od duhovitosti i ljepote; neeg tajnovitog i blistavog, iskra najveeg slavlja, sama ivota, dok svilene haljine ute po izglancanim podovima, a tajne se apuu pod zvukovima glazbe. Ona, Virginia, kao da je djevojka u novoj haljini, spremna da sie na zabavu, da se pojavi na stubama, svjea i puna nade. Ne, nee pogledati u zrcalo. Umila se. Kad je gotova u kupaonici, silazi u sumranu jutarnju tiinu predvorja. Na sebi ima svoj svijetloplavi ogrta. Ovdje jo vlada no. Kua Hogarth uvijek ima u sebi neeg nonog usprkos kaosu od papira i knjiga, usprkos svijetlim jastuiima i perzijskim sagovima. Kua sama po sebi nije mrana, ali kao da je obasjana protiv mraka ak i onda kada prve slabe sunane zrake prosijavaju kroz zastore, a kola i koije tropou Paradise Roadom. Virginia nalije sebi alicu kave u jedaoj sobi, potiho sie niza stube, ali ne ulazi k Nelly u kuhinju. Jutros se eli odmah prihvatiti posla, a da se prije toga ne mora izloiti Nellynim prijedlozima i alopojkama. Dan bi mogao biti lijep; mora ga samo oprezno zapoeti. Drei u ravnotei alicu na njezinu tanjuriu, ue u tiskaru. Leonard sjedi za svojim stolom i ita korekturne otiske. Jo je prerano za Ralpha ili Marjorie. Leonard digne pogled, trenutak je mrzovoljno gleda, kao da je jo zadubljen u korekture. Taj izraz njegova lica ulijeva joj pouzdanje, ali i strah, oi su mu iskriave i neprobojno tamne pod gustim obrvama, kutovi usana savijeni nadolje kao u kakva stroga suca, ali ni na koji nain udljiva ili nepromiljena - namrtenog kakvog boanstva, svevideeg i umornog, koje eli

ovjeanstvu sve najbolje i koje tono zna koliko moe oekivati. Izraz je to koji on posveuje svim rukopisima, ukljuivo, i to posebice, njezinima. Ipak, kad je gleda, taj se izraz gotovo smjesta gubi i nadomjeta ga blae, ljubaznije lice supruga koji ju je njegovao za njezinih najteih kriza, koji ne zahtijeva od nje nita to ona ne moe dati i koji je tjera, ponekad i uspjeno, da svakog dana u jedanaest sati popije alicu mlijeka. "Dobro jutro", kae ona. "Dobro jutro. Kakav ti je bio san?" Kakav je bio san, pita on, kao da san nije neki in, nego bie koje moe biti blago ili okrutno. "Bio je", kae Virginia, "miran. Jesu li to Tomovi otisci?" "Da." "Kako ti se ini?" On se opet namrti. "Jednu sam pogreku ve naao, a nisam zavrio jo ni drugu stranicu." "Jedna pogreka na poetku lako se dogodi. Ne misli li da je prerano u danu da se toliko uzrujava?" "Jesi li dorukovala?" pita on. "Jesam." "Laljivice." "Pijem kavu s vrhnjem za doruak. To je dovoljno." "Daleko je to od dovoljnog. Rei u Nelly da ti donese pecivo i neko voe." "Poalje li Nelly da me prekine u poslu, ne jamim ni za to." "Mora jesti", kae on. "Ne mora biti mnogo." "Jest u kasnije. Sad idem na posao." On oklijeva, zatim preko volje kimne. On se ne mijea, ne eli se mijeati u njezin posao. Ipak, Virginijino odbijanje hrane nije dobar znak. "Pojest e objed", kae on. "Pravi objed, juhu, puding, i sve to. Silom, bude li potrebno." "Pojest u objed", kae ona, nestrpljivo, ali ne gnjevno. Stoji tako, visoka, mrava, udesna u svojem kunom ogrtau, dok joj se kava pui u ruci. Jo ga uvijek, povremeno, zadivljuje. Moda je najinteligentnija ena u Engleskoj, misli on. Njezine e se knjige itati moda i stoljeima. Vjeruje u to gorljivije nego itko drugi. A ona je njegova ena. Ona je Virginia Stephen, blijeda i

visoka, dojmljiva kao neki Rembrandt ili Velazquez kad se prije dvadeset godina pojavila u sobi svog brata u Cambridgeu u bijeloj haljini, a ona je i Virginia Woolf, ena koja upravo stoji pred njim. Dramatino je ostarjela, upravo ove godine, kao da je jedan sloj zraka ispario ispod njezine koe. Doimlje se ogrubjelo i iscrpljeno. Malo-pomalo dobila je izgled kao da je isklesana od vrlo poroznog sivobijelog mramora. Jo izgleda ljupko, jo je odlino graena, jo posjeduje onaj svoj mjeseev sjaj, ali odjednom nije vie lijepa. "Dobro", kae on. "Ja u i dalje ovdje rintati." Ona se opet kradomice uspinje stubama kako ne bi privukla Nelly (zato je uvijek tako utljiva u prisutnosti sluinadi, i zato je mui osjeaj krivnje?). Ue u svoju radnu sobu, tiho zatvori vrata. Sigurna. Razgrne zastore. Vani, iza stakla, Richmond i dalje sniva svoj krepostan, miran san o sebi. Cvjetni nasadi i ivice odnjegovani su; kapci na prozorima ponovo obojeni i prije nego to je bilo potrebno. Susjedi, koje ne poznaje, rade ono to ve rade iza kapaka i aluzina svoje vile od crvenih klinkera. Ona moe samo zamisliti mrane prostorije i ustajao vonj po zagorjelom jelu. Odmakne se od prozora. Bude li mogla ostati jaka i bistra, bude li mogla odrati teinu od barem ezdeset kila, moi e nagovoriti Leonarda da se vrate u London. Lijeenje odmorom i sve te godine provedene meu gredicama kokotia i crvenim vrbama u bogatakom predgrau inile su joj dobro, i bit e proglaena sposobnom za grad. Objed, da; pojest e neto za objed. Trebala je i dorukovati, ali ne moe podnijeti prekid potreban za to kao ni natezanje s Nellynom mrzovoljom. Pisat e otprilike sat vremena, onda e neto pojesti. Odbijanje jela doista je porok, neka vrsta droge s praznim elucem osjea se hitra i ista, bistre glave, spremna za borbu. Otpije malo kave, odloi alicu i protegne se. Ovo je jedno od iznimnih iskustava, probuditi se s osjeajem da e dan biti dobar, pripremiti se za rad, ali ne sasvim utonuti u nj. U ovom trenutku mogunosti su bezbrojne, dugi su sati pred njom. U glavi joj bruji. Moda jutros uspije probiti tu oamuenost, te zaepljene kanale, doprijeti do zlata? Osjea to u sebi, to gotovo neopisivo drugo Ja ili, bolje rei, to usporedno, istije Ja. Da je religiozna, nazvala bi to duom. To je vie od zbroja njezina intelekta i njezinih emocija, vie od zbroja njezinih iskustava, premda se poput vena od blistave kovine provlai kroza sve troje. To neka njezina unutranja sila prepoznaje uzbudljive misterije svijeta jer je sainjena od iste tvari, i zato kad je vrlo sretna moe izravno pisati posredstvom

te sile. Pisanje u tom stanju najdublje je zadovoljstvo koje poznaje, ali to stanje dolazi i prolazi bez upozorenja. Dogodi se da uzme pero i slijedi ga rukom dok se kree po papiru, a moe uzeti pero i ustanoviti da je to zapravo ona sama, ena u kunom ogrtau koja dri pero i koja, preplaena i nesretna, nema blagog pojma kako da pone i to da pie. Posegne za perom. Gospoa Dalloway ree da e sama kupiti cvijee.

GOSPOA BROWN
GOSPOA DALLOWAY REE DA E SAMA KUPITI CVIJEE. Jer Lucy ima dosta svog posla. Treba skinuti vrata s njihovih sarki; dolaze Rumpelmayerovi ljudi da to obave. K tome, pomisli Clarissa Dalloway, kakvog li jutra, svjeeg, kao stvorenog za djecu na plai. Los Angeles. Godina je 1949. Laura Brown nastoji se rastresti. Ne, nije ba tako - nastoji se zapravo sabrati da bi mogla ui u jedan paralelni svijet. Prisloni otvorenu knjigu na prsa. Odjednom joj se njezina spavaa soba (ne, njihova spavaa soba) uini ivljom, stvarnijom, zato to jedna osoba iz romana, gospoa Dalloway, odlazi kupiti cvijee. Laura pogleda sat na nonom stoliu. Dobrano je prolo sedam. Zato je kupila taj sat, tu groznu stvar, s tim njezinim kvadratinim zelenim brojanikom u pravokutnom crnom bakelitnom sarkofagu - kako ga je ikad mogla smatrati otmjenim? Ne bi smjela dopustiti sebi da ita, barem ne jutros, ne na Danov roendan. Morala bi ve biti na nogama, istuirana i odjevena, i pripremati doruak za Dana i Richieja. uje ih odozdo, gdje njezin suprug sam sprema sebi doruak i brine se za Richieja. Trebala bi biti s njima, ne? Trebala bi stajati za tednjakom u svojoj novoj kunoj haljini i bodriti ih jednostavnim ohrabrujuim rijeima. A ona je, im je prije nekoliko minuta (ve poslije sedam!) otvorila oi, jo napola u snu, nekakvom pulsirajuem mehanizmu u maglovitoj daljini, nekom postojanom lupkanju poput golemog mehanikog srca to kao da se sve vie primie - imala osjeaj da je oko nje sve vlano, onaj nigdje i nikamo osjeaj, i znala je da e dan biti teak. Znala je da e imati potekoa da povjeruje u samu sebe, u prostorije svoje kue, a kad je bacila pogled na tu novu knjigu na svom nonom stoliu, to je leala na onoj koju je noas doitala, automatski je posegnula za njom kao da joj je itanje jedina i

neodgodiva obaveza toga dana, jedini mogui nain da prebrodi prijelaz iz sna u javu. Zato to je u drugom stanju, doputeni su joj ti propusti. Doputeno joj je, zasad, da neumjereno ita, da se izleava u postelji, da plae i bjesni ni zbog ega. Iskupit e se zbog doruka time to e Danu ispei savrenu roendansku tortu, to e izglaati onaj dobri stolnjak; staviti golemi buket cvijea (rue?) nasred stola i okruiti ga darovima. To bi trebala biti dovoljna naknada, ne? Proitat e samo jo jednu stranicu. Samo jednu stranicu, da se smiri i doe k sebi, a onda e ustati. Kakav ushit! Kakvo uranjanje! Jer tako joj se uvijek inilo kad je, uz tihu kripu arki, koju i sad jo uje, otvarala balkonska vrata i uranjala u isti zrak Bourtona. Kako je svje, kako miran, tii od ovoga, dakako, bio onaj zrak u rano jutro; poput zapljusa vala; poljupca vala; svje i otar a ipak (za djevojku od osamnaest godina, koliko joj je tada bilo) svean, jer je osjeala, stojei kod otvorenih balkonskih vrata, da e se svakog trena neto udesno dogoditi, gledajui cvijee, stabla s kojih se odmatala magla, a uzlijetale i padale vrane; stojei i gledajui tako sve dok Peter Walsh nije rekao: 'Mata meu povrem?' - je l' bilo tako? - 'Ja vie volim ljude nego cvjetau' - je l' bilo tako? Mora da je to rekao jednog jutra za vrijeme doruka kad je bila izala na balkon - Peter Walsh. Ovih se dana vraa iz Indije, u lipnju ili srpnju, zaboravila je kada, jer pisma su mu strano dosadna; ono to ostaje u sjeanju, to su njegove poslovine izreke, njegove oi, njegov depni noi, njegov osmijeh, njegova mrzovolja i, poto je bezbroj drugih stvari palo u zaborav - kako udno! - tek nekoliko od tih izreka poput ove o povru. Duboko udahne. Tako je lijepo; toliko ljepe nego... hm, nego gotovo sve drugo, zapravo. Moda je u jednom drugom svijetu provela cijeli ivot u itanju? Ali ovo je novi svijet, spaeni svijet - nema ovdje mnogo mjesta za besposlicu. Previe je toga stavljeno na kocku i izgubljeno; toliko ih je pomrlo. Nema ni pet godina kako je i sam Dan smatran poginulim, u Anziju, a kad se poslije dva dana pokazalo da je ipak iv (on i neki ubogi mladi iz Arcadije imali su isto ime i prezime), bilo je to kao da je uskrsnuo. inilo se da se vratio, isto tako dobroudan kao i prije, miriui isto kao i prije, iz carstva mrtvih (prie koje su tada pristizale o Italiji, o Saipanu i Okinawi, o japanskim majkama koje su radije ubijale svoje djecu i sebe nego da budu zarobljene), a kad se vratio u Kaliforniju, doekan je kao da je neto vie od obinog heroja. Mogao je (sudei

prema rijeima roene mu uzbuene majke) imati svaku, svaku pobjednicu s natjeaja ljepote, svaku ivahnu i slobodoumnu djevojku, ali s pomou nekoga neobjanjivog i vjerojatno izopaenog demona poljubio je, udvarao joj se i na kraju zaprosio stariju sestru svoga najboljeg prijatelja, i to ba nju, knjikog crva, tamnih, nablizu smjetenih oiju i rimskog nosa, kojoj se jo nitko nije udvarao niti je poelio, koju su uvijek ostavljali samu da na miru ita. to je mogla drugo nego rei da? Kako bi mogla odbiti tako zgodnog, dobroudnog mladia, praktiki lana obitelji, koji se k tome vratio od mrtvih? I tako je sada Laura Brown. Laura Zielski, usamljena djevojka koja je vjeito itala, nestala je i sada je ovdje na njezinu mjestu Laura Brown. Jednu stranicu, zakljui ona, samo jo jednu. Jo nije spremna; zadaci koji stoje pred njom (odjenuti se, ietkati kosu, sii u kuhinju) jo su prenitavni, preneodreeni. Priutit e sebi jo samo minutu ovdje, u postelji, prije nego to zapone dan. Dopustit e sebi samo jo malo vremena. Preplavio ju je val osjeaja, bujanje mora to se podie ispod njezinih grudi i odrava je na povrini, njeno je njiui, kao da je neko morsko bie baeno natrag sa ala na koji se bilo nasukalo - kao da je iz carstva razorne sile tee vraena u svoju prirodnu sredinu, u bujanje i talasanje morske vode, to besteinsko bljetavilo. Ukoila se malo na rubu plonika ekajui da proe Durtnallov kombi. Krasna ena, zakljuio je Scrope Purvis (koji ju je poznavao kao to se poznaju ljudi koji ive jedni pokraj drugih u Westminsteru); ima neto ptije u sebi, neto ojkasto, plavozeleno, lagano, ivahno, premda je prela pedesetu i poslije bolesti prilino osijedjela. Zastala je tu kao na grani, vrlo uspravna, a da ga nije ni zapazila, ekajui da prijee preko ceste. Jer kad ovjek ivi u Westminsteru - koliko ve godina? - vie od dvadeset - osjea ak i usred gustog prometa, ili kad se nou probudi, Clarissi je to dobro poznato, neki poseban muk, ili uzvienost; neku neopisivu stanku; neko iekivanje (ali to je moda zbog njezina srca, koje je, kau, oslabilo poslije gripe) prije nego to udari Big Ben. Eto! zabrujaoje. Najprije upozorenje, melodijsko; onda sat, neopoziv. Olovni se krugovi rastvaraju u zraku. Kakve li smo mi budale, misli ona, prelazei Ulicu Victoria. Samo nebo zna zato ga ljudi toliko vole, zato ga vide takvim, snuju ga, grade ga oko sebe, veu se uza nj, rue ga i svakog trenutka stvaraju iznova; ali isto ine i prava pravcata straila, najutueniji od svih bijednika to sjede na kunom pragu i piju svoju propast; nita se tu ne moe uiniti, vrsto je uvjerena u to, nikakvim parlamentarnim

zakonima, iz istog razloga: oni vole ivot. U oima ljudi, u poletu, koraku i pokretu; u meteu i buci koija, motornih vozila, autobusa, kamiona, u sendviljudima koji se vuku i njiu; u limenoj glazbi, verglima; u ushitu, zvonjavi i udnom visokom pjevu nekog zrakoplova visoko gore, u tome je ono to ona voli; ivot; London; ovaj lipanjski trenutak. Kako se itko, pita se Laura, tko moe napisati takvu reenicu - tko moe osjetiti sve to je sadrano u jednoj takvoj reenici - moe ubiti? to je to, zaboga, s ljudima? Skupivi odlunost, kao da se sprema zaroniti u hladnu vodu, Laura sklopi knjigu i odloi je na noni stoli. Ne odbacuje ona svoje dijete, ne odbacuje supruga. Ustat e i biti vesela. Uostalom, misli, ne ita ona krimie ni ljubavne romane. U najmanju ruku, nastavlja se obrazovati. Upravo sada ita Virginiju Woolf, sve od Virginije Woolf, knjigu za knjigom - fascinirana je predodbom jedne takve ene, tako briljantne, tako neobine i pune neizmjerne tuge; ene obdarene genijalnou, koja je usprkos tome strpala kamen u dep i odgacala u rijeku. Ona, Laura, voli zamiljati (to je jedna od njezinih najstroe uvanih tajni) da i sama posjeduje stanovitu genijalnost, makar tek nagovjetaj, premda zna da veina ljudi vjerojatno gaji sline nade skupljene poput sitnih aka u sebi a da to nikada ne izae na vidjelo. Pita se, dok gura kolica u supermarketu ili sjedi kod frizerke, ne misle li i sve druge ene, u veoj ili manjoj mjeri, to isto: Evo briljantnog uma, ene od alosti, ene od uzvienih radosti, koja bi radije bila negdje drugdje, ali koja je pristala obavljati jednostavne i u biti budalaste poslove, pregledavati rajice, sjediti pod suilom za kosu, jer to je njezina umjetnost i njezina dunost. Jer rat je zavrio, svijet je preivio, i mi smo ovdje, svi, okuujemo se, raamo i odgajamo djecu, ne stvaramo samo knjige ili umjetnike slike, nego cijeli svijet - svijet reda i sloge u kojem su djeca sigurna (ako ne i sretna), u kojem se mukarci, koji su vidjeli nezamislive strahote, koji su se drali hrabro i poteno, vraaju kui, jarko osvijetljenim prozorima, mirisima, tanjurima i ubrusima. Kakav ushit! Kakvo uranjanje! Laura se die iz postelje. Vrue je, usijano lipanjsko jutro. uje kako joj se suprug dolje kree. Metalni poklopac dodiruje rub svog lonca. Ona uzima jutarnji ogrta, svijetli, morskozeleni frotir, s nanovo presvuenog naslonjaa, i naslonja izlazi na vidjelo, irok i zbijen, njegova grudiasta tkanina lososove boje uvrena je trakom i tapetarskom dugmadi lososove boje tvorei kockasti

uzorak. U vrelini lipanjskog jutra, poto je ogrta maknut s njega, naslonja se doimlje kao da je u svojoj upadljivoj novoj tkanini iznenaen to je uope naslonja. Ona opere zube, oetka kosu i zaputi se dolje. Nekoliko koraka prije podnoja, zastane, osluhne i prieka; opet je obuzme onaj osjeaj, ini se da postaje sve gore, kao da u nekom snu stoji iza kazalinih kulisa, spremna da izae na pozornicu i odigra svoju ulogu za koju nije prikladno odjevena i koju jo nije dovoljno uvjebala. to to, pita se, nije u redu s njom. Dolje, u kuhinji, njezin je suprug; dolje je njezin sini. Sve to taj mukarac i taj djeak trae od nje njezina je prisutnost i, dakako, njezina ljubav. Suzbija elju da se tiho vrati gore, svojoj postelji i svojoj knjizi. Suzbija razdra-ljivost koju u njoj izaziva muevljev glas koji govori Richieju neto o ubrusima (zato je njegov glas ponekad podsjea na struganje krumpira?). Sie niz posljednje tri stube, prijee uskim predvorjem i ue u kuhinju. Misli na tortu koju e ispei, cvijee koje e kupiti. Misli na rue okruene darovima. Njezin je suprug skuhao kavu, nasuo itne pahuljice sebi i njihovu sinu. Na stolu tucet bijelih rua nudi svoju zamrenu, pomalo zloslutnu ljepotu. Kroz prozirno staklo vaze Laura vidi mjehurie zraka, sitne poput zrnaca pijeska, to su se pripili za njihove stabljike. Pokraj rua stoje kutija s pahuljicama i karton s mlijekom, oboje sa svojim slikama i svojim tekstom. "Dobro jutro", kae joj suprug uzvivi obrvama kao da je iznenaen, ali i oduevljen to je vidi. "Sretan ti roendan", kae ona. "Hvala." "Oh, Dane. Rue. Na vlastiti roendan. I ti si mi neki, zbilja." Ona vidi da je primijetio njezinu zlovolju. Osmjehne se. "Bez tebe nita ne bi imalo pravog smisla, zar ne?" kae on. "Ipak si me trebao probuditi, zbilja." On pogleda Richieja, podigne obrve za jo jedan centimetar, tako da mu se elo naboralo, a sjajna crna kosa lagano se potresla. "Mislili smo da e biti bolje da jo malo odspava, nije li tako?" kae. Richie, tri su mu godine, kae: "Da." ustro kimne. Na sebi ima plavu pidamu. Sretan je to je vidi, i vie nego sretan; spaen je, osloboen, izvan sebe od ljubavi. Laura posegne u dep svoga kunog

ogrtaa za cigaretom, predomisli se i, umjesto toga, podigne ruku u kosu. Gotovo je savreno, gotovo je dovoljno biti mlada majka u utoj kuhinji koja dodiruje svoju gustu, tamnu kosu, trudna s jo jednim djetetom. Na zastorima ocrtavaju se obrisi kronje; na stolu je svjea kava. '"Jutro, mali", kae Richieju. "Jedem pahuljice", kae on. Naceri se. Moglo bi se rei gotovo posprdno; smijean je i tragian u svojoj beznadnoj ljubavi. Ponekad je podsjea na mia koji pjeva ljubavne balade pod prozorom nekog enskog diva. "Dobro", odvraa ona. "Vrlo dobro." On opet kimne, kao da dijele neku tajnu. "Ma zbilja!" kae ona suprugu. "Zato sam te trebao probuditi?" pita on. "Zato ne bi spavala?" "Zato to je tvoj roendan", kae ona. "Mora se odmarati." Oprezno, ali sa stanovitom snagom, potape je po trbuhu, kao da se radi o ljusci meko kuhanog jajeta. Jo se nita ne primjeuje; jedini su znaci lagana gadljivost i posve tiho, ali nesumnjivo unutranje bukanje. Ona, njezin suprug i njihov sin u kui su u kojoj nitko osim njih dosad jo nije ivio. Izvan kue je svijet u kojem su police pune robe, radiovalovi puni glazbe, a mukarci opet hodaju ulicama, mukarci koji su upoznali oskudicu i strah gori od smrti, koji su se spremno odrekli svojih ranih dvadesetih godina i sada, mislei na tridesete, pa i preko, nemaju vie vremena za rasipanje. Njihovi ratni napori sad su im od koristi. Vitki su i snani. Ustaju u osvit dana i ne ale se. "Volim ti pripremati doruak", kae Laura. "Dobro se osjeam." "Mogu sam sebi pripremiti doruak. Samo zato to ja moram ustajati u cik zore, ne znai da mora i ti." "elim to." Hladnjak zuji. Neka pela lupka teko, uporno o prozorsko okno. Laura vadi kutiju Pall Malla iz depa svoga kunog ogrtaa. Tri je godine starija od njega (ima u tome neto neodreeno sramotno, neprilino); ena irokih ramena, koata, tamnokosa, strana izgleda, premda njezina obitelj ve vie od stotinu godina uzalud pokuava nai sreu u ovoj zemlji. Istrese cigaretu iz paketia, predomisli se i turne je ponovo unutra. "Pa, dobro", kae on. "Ako to doista eli, sutra u te probuditi u est."

"Dobro." On natoi sebi alicu kave koju je sam skuhao. Sa alicom, iz koje je puilo, u ruci, prie mu i poljubi ga u obraz. On je potapa po stranjici, s mnogo ljubavi i odsutna duha. Vie ne misli na nju. Misli na dan koji je pred njim, na vonju u grad, na tromu zlatnu tiinu Wilshire Boulevarda, na kojem su jo sve trgovine zatvorene i samo se najvrednija i najpredanija stvorenja, mladi ranoranioci poput njega, kreu kroz sunevo svjetlo jo neokaljano danjim smogom. U njegovu e uredu biti tiho, pisai strojevi u tajnitvu jo pokriveni, a on i jo nekoliko drugih mukaraca njegove dobi imat e pun sat i vie da srede zaostalu administraciju prije nego to ponu zvoniti telefoni. Ponekad se ini gotovo nezamislivim da ima sve to: ured i novu kuu, sa dvije spavae sobe, odgovornosti i rjeenja, brze i zabavne podnevne obroke s kolegama. "Rue su lijepe", kae mu Laura. "Gdje si ih nabavio tako rano?" "Gospoa Gar je u svojoj trgovini ve u est. Jednostavno sam lupao po staklu dok me nije pustila unutra." Pogleda na sat, premda je znao koliko je sati. "Hej, moram krenuti." "Lijepo se provedi." "Ti takoer." "Sretan ti roendan." "Hvala." On ustane. Neko su vrijeme svi zaposleni ritualom njegova odlaska: dodavanje ogrtaa i torbe za spise; brzi poljupci; domahivanje, on preko ramena dok prelazi tratinu do prilaznog puteljka, Laura i Richie iza reetkastih vrata. Njihova tratina, obilno zalijevana, blistava je, gotovo nezemaljski zelena. Laura i Richie stoje kao gledatelji na paradi dok otac obitelji odvozi svoj ledenoplavi Chevrolet du kratkog prilazi na ulicu. Posljednji im put, za upravljaem, ivahno domahne. "Hm, da", kae ona poto je automobil nestao s vida. Sin je gleda s oboavanjem, napeto. Ona je pokretaki duh, ivot kue. Prostorije te kue ponekad su vee nego to bi trebale biti; ponekad se pak odjednom u njima nau stvari koje nikad prije nije vidio. Promatra je, eka. "Pa, lijepo", kae ona. U tom trenutku nastupa svakodnevni obrat. Kad joj je suprug prisutan, nervozna je, ali manje uplaena. Zna kako treba postupiti. A kad je sama s Richiejem, ponekad se osjea nemona - on je tako beskrajno, tako uvjerljivo

pun sama sebe. Ono to eli, trai silovito. Rasplae se iz neobjanjiva razloga, postavlja neodgonetljive zahtjeve, ulaguje joj se, umiljava se, odbacuje ju. ini se, gotovo uvijek, da eka njezin idui korak. Ona zna, ili barem nasluuje, da se ostale majke male djece moraju pridravati itave liste pravila i, to je jo bitnije, nekog suvremenog vodia da im pomogne preturiti dane kad ostanu same s djetetom. Kad je njezin suprug prisutan, onda joj to nekako i uspijeva. Vidi da je on promatra i zna, gotovo instinktivno, kako da se postavi prema djeaku, odluno i ljubazno, s majinskom oputenou punom ljubavi, koja se doimlje kao da to radi bez napora. No kad je sama s djetetom, gubi kompas. Ne moe se uvijek sjetiti kako bi trebala postupiti jedna majka. "Mora dovriti doruak", kae mu. "Okej", odvraa on. Vraaju se u kuhinju. Njezin je suprug oprao svoju alicu od kave, obrisao je i stavio na mjesto. Djeak se prihvaa jela s ustrajnou tegljaa koja podsjea vie na posluh nego na apetit. Laura natoi sebi jo alicu kave i sjedne za stol. Pripali cigaretu. u ushitu, zvonjavi i udnom visokom pjevu nekog zrakoplova visoko gore, u tome je ono to ona voli; ivot; London; ovaj lipanjski trenutak. Ispusti gust siv oblak dima. Jako je umorna. Bila je budna do poslije dva, itajui. Dodirne svoj trbuh - kodi li novom djetetu to to ona tako malo spava? Nije se o tome posavjetovala s lijenikom; boji se da bi mogao rei da posve prestane s itanjem. Zakljui da e noas manje itati. Zaspat e do ponoi, najkasnije. Kae Richieju: "Pogodi to emo danas raditi? Ispei emo tortu za roendan tvog oca. Ah, kakav li nas posao eka!" On ozbiljno kimne, s razumijevanjem. Ipak, ini se da nije posve uvjeren u neto. "Ispei emo mu najljepu tortu koju je ikad vidio. Najljepu. Nije li to sjajna ideja?" Richie ponovo kimne. Prieka da vidi to sad slijedi. Laura ga promatra kroz kovrave kolutove duhanskog dima. Nee otii gore i vratiti se knjizi. Ostat e. Uinit e sve to se od nje trai, pa i vie od toga.

GOSPOA DALLOWAY
CLARISSA IZLAZI SA CVIJEEM U NARUJU NA ULICU SPRING. ZAMILJA Barbaru kako jo stoji u hladnom sumraku s onu stranu vrata i nastavlja ivjeti u onom to Clarissa ne moe a da ne smatra prolou (ima to neke veze s Barbarinom tugom i stalkom za vrpce na stranjem zidu), dok ona sama stupa u sadanjost, u sve ovo ovdje: mladi Kinez koji juri na svojoj dvokolici: broj 281 ispisan je zlatnim slovima na tamnom staklu; jata golubova, ije su noge boje gumice za brisanje (neka je ptica bila kroz otvoren prozor uletjela u njezin etvrti razred, divlja, strana); Ulica Spring; i ona ovdje s golemim buketom cvijea. Svratit e u Richardov stan da vidi kako mu je (nema smisla nazivati ga, nikad ne die slualicu), ali najprije ide do stambene prikolice, iz koje je provirila poznata glava, i stoji bojaljivo, napeto, i ne preblizu. Skupila se mala gomila, uglavnom turista, i Clarissa stane pokraj dviju mladih djevojaka, jedna je obojila kosu u kanarinski uto, a druga u platinasto. Clarissa se upita nije li im namjera da time tako snano nametnu predodbu o Suncu i Mjesecu. Sunce kae Mjesecu: "Bila je to Meryl Streep, posve sigurno Meryl Streep." Clarissa je uzbuena, i protiv volje. Ima pravo. Zadovoljstvo da je i netko drugi stekao isti dojam iznenaujue je snano. "Ni sluajno", kae Mjesec. "Bila je Susan Sarandon." Nije bila, misli Clarissa, Susan Sarandon. Moda je bila Vanessa Redgrave, ali posve sigurno nije Susan Sarandon. "Ne", kae Sunce "bila je Streep. Vjeruj mi." "Nije bila Meryl Streep." "Bila je. Vraga nije bila." Clarissa stoji skrueno, drei svoje cvijee i nadajui se da e se filmska zvijezda ponovo pojaviti, istodobno zbunjena vlastitom znatieljom. Inae nije sklona divljenju slavnim osobama, nita vie nego veina drugih ljudi, ali i preko volje privuena je aureolom slave - i vie nego slave, zapravo besmrtnosti nasluene prisutnou filmske zvijezde u prikolici na uglu MacDougalove i Ulice Spring. Ove dvije djevojke to stoje pokraj Clarisse, dvadesetogodinjakinje, ako ne i mlae, izazovno snane i zdrave, nemarna dranja, natovarene arenim torbama iz diskontnih trgovina; obje te djevojke doi e u srednje godine, a

zatim i do starosti, uvenule i nadute; groblja na kojima e poivati bit e na kraju pretvorena u ruevine, prekrivena travom po kojoj e nou lunjati psi, i dok je sve to ostaje od tih djevojaka tek nekoliko srebrnih plombi, izgubljenih pod zemljom, za enu u prikolici, bila to Meryl Streep, Vanessa Redgrave ili ak Susan Sarandon, jo e se znati. ivjet e u arhivima, u knjigama; njezin snimljeni glas bit e pohranjen meu ostale dragocjene i cijenjene predmete. Clarissa dopusti sebi da ostane stajati, budalasto, kao i svaka druga oboavateljica, jo nekoliko minuta, u nadi da e zvijezda opet proviriti i da e je vidjeti. Da, samo jo nekoliko minuta, prije negoli ponienje jednostavno ne bude vie mogue podnijeti. Ostaje pred prikolicom sa svojim cvijeem. Promatra vrata. Poto je prolo nekoliko minuta (blizu deset, premda to nerado priznaje), naglo odlazi, ogorena, kao da su je silom zadrali, i produi nekoliko blokova do Richardova stana. Ovaj je kraj neko bio sredite neega novoga i divljeg, neega ozloglaenog, dio grada u kojem su zvuci gitare izvirali iz barova i kafia svu no; gdje su trgovine koje su prodavale knjige i odjeu vonjale onako kako je ona zamiljala da vonjaju arapski bazari: po tamjanu, prljavtini i praini, po nekom drvu (cedru? kamforu?), po prezrelom, sagnjilom vou, i gdje se inilo da je mogue, posve mogue, da ete, proete li kroz neka pogrena vrata ili poete li pogrenom ulicom, naii na svoju kob, ne na jednostavnu pljaku ili razbojniki prepad, nego na neto perverznije i presudnije, trajnije. Ovdje, upravo ovdje, na ovom uglu stajala je neko s Richardom, kad je Richardu bilo devetnaest godina - kad je Richard bio ne ba lijep tamnokosi mladi, napeta lica i vrsta pogleda, s nemogue dugim i vrlo ljupkim blijedim vratom - ovdje su stajali i prepirali se... oko ega? Poljupca? Je li Richard poljubio nju ili se ona, Clarissa, samo nadala da e je Richard poljubiti, a onda se predomislio. Ovdje, na ovom uglu (ispred onoga to je prije bila prodavaonica potreptina za narkomane, a sada je trgovina delikatesne robe) poljubili su se ili se nisu poljubili, ali prepirali se svakako jesu, i ovdje, ili negdje malo dalje, odustali su od svoga malog eksperimenta, jer Clarissa je htjela svoju slobodu, a Richard je htio, hm, htio previe, nije li to uvijek htio? Htio previe. Rekla mu je da je ono to se dogodilo ljeti bilo tono to, ono to se dogodilo ljeti. Zato bi on elio nju, takvu uvrnutu i plaljivu djevojku, s dojkama koje nisu ni spomena vrijedne (kako moe oekivati od nje da povjeruje u njegovu udnju?) kad on isto tako dobro kao i ona zna za im on zapravo udi i kad ima Louisa, koji je sve prije

nego glup, mladia kojeg bi Michelangelo sa zadovoljstvom portretirao. Nije li ono to Richard vidi u njoj zapravo samo jo jedan pjesniki ideal? Nije to bila nikakva velika i spektakularna svaa, samo malo rjekanje na uglu - nije prijetila opasnost, ak ni tada, da bi to moglo ugroziti njihovo prijateljstvo - a ipak, kad se sada osvrne unatrag, ini se da se ipak dogodilo neto konano; kao da je u tom trenutku zavrila jedna mogua budunost i zapoela nova. Toga je dana poslije prepirke (ili moda prije nje) Clarissa kupila paketi tamjana i sivu alpaka jaknu, polovnu, s ronatom dugmadi u obliku rue. Richard je konano s Louisom umaknuo u Europu. Gdje je, pita se sada Clarissa, zapravo zavrila ta alpaka jakna? ini se da ju je godinama i godinama nosila, a onda je odjednom vie nije bilo. Skrene u Bleeckerovu i pone se uspinjati Thompsonovom ulicom. Danas je taj predjel imitacija sama sebe, bezazlen sajam za turiste, i Clarissa, sada sa svoje pedeset i dvije godine, zna da iza tih vrata i u tim uliicama nema uglavnom nita osim ljudi koji ive svoje ivote. Groteskno, ali neki od istih tih barova i kavana jo su ovdje, preureeni sada, radi Nijemaca i Japanaca, tako da izgledaju kao neko. Trgovine, sve odreda, nude iste stvari: majice s natpisom za uspomenu, jeftin srebrni nakit, jeftine kone jakne. Stigavi pred Richardovu zgradu, otkljua vrata u predvorje i, kao i uvijek, nametne joj se rije 'zaputeno'. Gotovo je smijeno kako ulaz u Richardovu zgradu tako savreno demonstrira pojam rijei zaputenost. Tako je sve oito i uasno zaputeno da je to uvijek iznova iznenauje, ak i poslije tolikih godina! Iznenauje je gotovo kao to moe neprestano iznenaivati neki rijedak, jedinstven predmet, neko umjetniko djelo; jednostavno zato to je za sve to vrijeme ostalo sauvano i nimalo promijenjeno. Samo negdanje mramorno oploenje - palomino-obojen mramor, protkan plavim i sivim ilicama, s tamnoutom, zadimljenom glazurom, poput vrlo finog starog sira, koje se sada runo odbija od ukastih zidova - ukazuje na to da je ta zgrada neko neto znaila; da su u njoj gajene nade; da se od ljudi, im uu u predvorje, oekivalo da osjeaju kao da vedro stupaju u budunost u kojoj ih eka mnogo toga lijepoga. Ona ulazi u dizalo, jarko osvijetljenu kabinicu, obloenu metalom u imitaciji drva, i pritisne dugme za peti kat. Vrata dizala zatvore se zveei i kripei. Nita se ne dogodi. Naravno. Dizalo samo povremeno funkcionira; zapravo je pravo olakanje napustiti ga i umjesto toga popeti se stubama.

Clarissa pritisne dugme s djelomino ostruganim bijelom 'O' i, poslije napeta iekivanja, vrata se opet kripei otvore. U tom dizalu uvijek osjea strah da e ostati zarobljena izmeu katova - i odvie ivo zamilja dugo, dugo ekanje; krikove u pomo a da ne zna govore li ili ne govore ostali stanari engleski; udan, omamljujui smrtni strah da e prilino dugo ostati stajati sama u toj bljetavoj praznini i ustajalom zraku, gledajui ili ne gledajui vlastiti iskrivljeni odraz u mutnom okruglom zrcalu privrenom u gornjem desnom kutu. Zaista je bolje nai to dizalo u neuporabljivom stanju i popeti se pet katova. Bolje je biti slobodan. Penje se stubama, osjeajui se istodobno iscrpljeno i kao mladenka djevianski - sa cvijeem u naruju. Gornji dio stuba, otkrhnutih po rubu i izglodanih u sredini, izraen je od neke udne mlijenocrne gumaste mase. Sa svakog od etiri odmorita prua se kroz prozor pogled na svakojako rublje to visi s konopaca: plahte sa cvjetnim uzorkom, djeja odjea, hlae od trenirki; sumorno u svojoj novoj novcatoj jeftinoi; ni jedan jedini staromodni komad tamne sokne i ipkasto ensko rublje, izblijedjele kune haljine, blistave bijele koulje - to bi lako kod nekoga moglo izazvati osjeaj da je taj svjetlarnik neto posve obino, ali i udesno, relikvija iz nekog drugog doba. Zaputeno, pomisli ona opet. Jednom rijeju, zaputeno. Richardova vea, u istoj ukastoj boji, jo je oploena kao to je jamano bila i na prijelazu stoljea (linoleum tajanstveno nestaje na drugom katu), na podu, obrubljenom nekim stiliziranim mozaikom od blijedoutih cvjetova, lei jedan jedini opuak zamrljan crvenim ruem za usne. Clarissa kuca na Richardova vrata, prieka, opet kuca. "Tko je?" "Ja sam." "Tko?" "Clarissa." "Oh, gospoa D! Pa ui!" Nije li ve vrijeme, misli ona, da se oslobodi toga starog nadimka? Ima li on danas donekle dobar dan, potegnut e to pitanje: Richarde, ne misli li da je ve vrijeme da me jednostavno zove Clarissa? Ona otvori vrata vlastitim kljuem. uje kako Richard govori u drugoj prostoriji, uveseljenim glasom, kao da priopuje neke sramotne tajne. Ne razumije to govori, razabire samo rije 'zavitljaj', popraenu Richardovim

dubokim, praskavim smijehom, pomalo bolnim, kao da je smijeh neto otro to mu je zapelo u grlu. Hm, da, pomisli Clarissa, opet jedan od tih dana, to znai - nipoto dan da postavi pitanje imena. Kako da ne zavidi Evanu i svima onima koji su na vrijeme dobili nove lijekove; svim tim sretnicima ('sretnici' je, dakako, relativan pojam), mukarcima i enama, kojima svijest jo nije razorena virusom? Kako da ne osjeti gnjev zbog Richarda, iji su se miii i unutarnji organi, zahvaljujui novim otkriima, dodue regenerirali, ali iji je um, ini se, ve pretrpio preveliku tetu za bilo kakav oporavak, osim to meu loim danima ima i pokoji dobar? Njegov je stan, kao i uvijek, mraan i zaguljiv, pregrijan, pun kaduljinih i borovinih isparina, jer ih Richard neprestano pali da prikrije vonjeve bolesti. Nepodnoljivo je pretrpan, tek tu i tamo ispunjen ponekim sumranim krugom slabog svjetla to dopire iz svjetiljaka sa smeim sjenilima, u kojima Richard ne podnosi nijednu arulju jau od petnaest vati. U tom se stanu, vie od bilo ega drugoga, nasluuje neki podvodni svijet. Clarissa se kree po njemu kao da prelazi teretnim prostorom nekog potonulog broda. Ne bi se previe iznenadila da malo jato srebrnih ribica sune mimo nje u tom sumraku. Te se prostorije ni na koji nain ne doimlju kao dio kue u kojoj su se sluajno nale, i kad Clarissa ue i za sobom zatvori velika kripava vrata sa etiri brave (dvije od njih potrgane), osjeti, kao i uvijek, da je doivjela neki vremenski skok, da je, tako rei, prola kroz zrcalo kao Alice; kao da se stubite, stube i hodnik nalaze u jednom posve drugom svijetu, u jednom drugom vremenu. "Dobro jutro", javi se ona. "Je li jo jutro?" "Da, jutro je." Richard je u drugoj prostoriji. Stan se sastoji od svega dvije prostorije: kuhinje (u koju se ulazi) i prostrane sobe u kojoj se odvija Richardov ivot (ono to preostaje od njega). Clarissa prolazi kroz kuhinju, s njezinim prastarim tednjakom i velikom bijelom kadom (koja mutno svjetluca kao mramor u vjeitom sumraku), s njezinim slabim vonjem po plinu i ustajalom jelu, a nagomilane kartonske kutije pune su... tko zna ega?, dok ovalno zrcalo u pozlaenom okviru uzvraa njezin blijedi odraz (to bi je uvijek pomalo potreslo ma kako se pripremila na to). Tijekom godina, meutim, navikla se da ne obraa

pozornost na zrcalo. Tu je talijanski aparat za kavu koji mu je ona kupila, sav od kroma i crnog elika, ali koji je ve poeo poprimati opi izgled zapraenosti i neupotrebljavanosti. Tu su i bakrene tave koje mu je takoer ona kupila. Richard, u drugoj sobi, sjedi u svom naslonjau. Rolete su sputene i upaljeno je svih est ili sedam svjetiljaka, premda njihov slabani doprinos jedva postie rasvjetnu snagu obine stolne svjetiljke. Richard je u suprotnom kutu, u svojem smijenom flanelskom kunom ogrtau (djeja verzija u veliini odrasle osobe, crnoplavi, s otisnutim raketama i astronautima s kacigom na glavi), podjednako ispijen i velianstven i podjednako budalast kao pripita kraljica koja sjedi na svom prijestolju. Prestao je aputati. Sjedi blago zabaene glave i sklopljenih oiju, kao da slua glazbu. "Dobro jutro, dragi", ponovi Clarissa. On otvori oi. "Vidi, vidi, koliko cvijea!" "Za tebe je." "Jesam li umro?" "To je za primanje. Kako tvoja glavobolja jutros?" "Bolje. Hvala." "Jesi li spavao?" "Ne sjeam se. Da. Mislim da jesam. Hvala." "Richarde, prekrasan je ljetni dan. Kako bi bilo da pustim malo svjetla unutra?" "Kako eli." Ona poe do najblieg od tri prozora i, s poneto potekoa, podigne platneni zastor. Oslabljeno danje svjetlo - to se probilo izmeu Richardove zgrade i blizu pet metara udaljene istovjetne zgrade od cigle okoladne boje prodre u sobu. S druge je strane toga uskog prolaza prozor mrzovoljne stare udovice s njezinim staklenim i keramikim figurama na prozorskoj dasci (magarac koji vue taljige, klaun, nacerena vjeverica) i s njezinim sputenim rebrenicama. Clarissa se okrene. Richardovo upalo lice, s dubokim mesnatim borama, njegovo visoko, sjajno elo i boksaki nos kao da su izronili iz tame, poput potonule skulpture izvuene na povrinu. "Uasno je svijetlo", kae on.

"Svjetlost ti dobro ini." Prie mu, ljubi krivulju njegova ela. Toliko mu je blizu da udie njegove raznovrsne tjelesne sokove. Njegove pore ne izluuju samo prirodni mu znoj (koji je njoj uvijek ugodno mirisao, krobast i uskipio; rezak kao to zna biti vino), nego i isparinu lijekova, neki prakast, slatkast vonj. A osjea se i vonj ne posve svjeeg flanela (premda se rublje pere jedanput na tjedan, pa i ee) i slabaan, ali utoliko grozniji (to je njegov jedini odbojni miris) vonj naslonjaa u kojem provodi sve dane. Richardov naslonja posebno je lud ili, bolje rei, to je naslonja ovjeka koji je, ako i nije stvarno lud, dopustio da stvari odu tako daleko i da se toliko iscrpi da vie ne moe voditi brigu o sebi - obavljati osnovnu higijenu i redovito se hraniti - tako da je teko ustanoviti razliku izmeu ludila i beznaa. Taj naslonja - starinski, etvrtast, debelo podstavljen fotelj, ija teina balansira na tankim svijetlim drvenim nogama, razmetljivo je uniten i bezvrijedan. Presvuen je nekom cufastom, bezbojnom vunenom tkaninom i proaran (to je, moglo bi se rei, njegov najzloslutniji vid) nekom srebrnom niti. Nasloni za ruke i naslon za lea tako su otrcani, tako potamnjeli od neprestana trenja i ovjekovih tjelesnih masnoa da nalie na meke dijelove slonove koe. Njegove su opruge vidljive savreni redovi izblijedjelih, zahralih kolutova - ne samo kroz tapecirano sjedalo, nego i kroz tanki uti runik koji je Richard prebacio preko sjedala. Naslonja upravo zaudara, po vlazi i neistoi; zaudara po nezaustavljivu truleu. Da ga tko odvue na ulicu (kad bude odvuen na ulicu), nitko ga ne bi uzeo. Richard, meutim, nee ni uti da ga zamijeni drugim. "Jesu li danas ovdje?" pita Clarissa. "Nisu", odgovara Richard s nevoljnom prostodunou djeteta. - Sad ih nema. Prekrasni su i prilino strani. "Da", kae ona. "Znam." "Ja ih smatram izrodima crne vatre, hou rei tamni su i istodobno svijetli. Bio je i jedan koji izgleda gotovo kao crna naelektrizirana meduza. Pjevali su, ba maloprije, na nekom stranom jeziku. Mislim da bi mogao biti grki. Starogrki." "Boji li ih se?" "Ne. Ipak, ponekad." "Mislim da u otii do Binga da ti povisi dozu lijekova. Slae se?" On teko uzdahne.

"injenica da ih ponekad ne ujem ili ne vidim ne znai da su otili", kae. "Ali ako ih ne uje ili ne vidi", kae Clarissa, "moe se odmoriti. Reci mi iskreno, jesi li noas uope spavao, hm?" "O da, malo. Ne zabrinjavam se zbog sna. Mnogo sam vie zabrinut za tebe. Danas izgleda tako mrava, kako si?" "Ja sam dobro. Mogu ostati samo minutu. Moram cvijee staviti u vodu." "Tono, tono. Cvijee, primanje. O, Boe." "Vidjela sam jednu filmsku zvijezdu na putu ovamo", kae Clarissa. "Rekla bih da je to dobar znak, to kae?" Richard se sjetno osmjehne. "O da, znamenje", kae. "Ti vjeruje u znamenja? Misli li da nas toliko prate? Misli li da se toliko brinu za nas? Pa, ne bi li to bilo prekrasno? No, da, moda i jest tako." Nee upitati za ime filmske zvijezde; zapravo mu je svejedno. Jedino se Richard, od svih Clarissinih poznanika, u naelu ne zanima za slavne linosti. Richard jednostavno ne prepoznaje takve pojedince. To je, misli Clarissa, neka kombinacija snanog ega i neke vrste uroene mudrosti. Richard ne moe zamisliti ivot koji bi bio zanimljiviji i vredniji od ivota kojim ive njegovi znanci i on sam, i zato se ponekad ovjek osjea uzvieno i nadmono u njegovoj prisutnosti. On nije od onih egotista koji podcjenjuju ostale. Upravo je suprotno od egotista, voen prije velikodunou nego pohlepom, pa ako za nekoga ustvrdi da je smjeniji, udniji, ekscentriniji i dubokoumniji nego to sam sebe smatra - sposoban uiniti vie dobra i vie zla na svijetu nego to moete zamisliti - gotovo je nemogue ne povjerovati, barem u njegovoj prisutnosti i jo neko vrijeme poto ste ga ostavili, da samo on vidi sve do same vae sri, procjenjuje vae istinske odlike (od kojih nisu sve obavezno laskave stanovita djetinja bezobzirnost dio je njegova stila) i prihvaa vas potpunije nego to vas je ikad itko prihvatio. Tek poto ga ve neko vrijeme poznajete, poinjete shvaati da ste za njega u biti fiktivan lik, koji je on opremio s gotovo beskrajnim sposobnostima za tragediju i komediju, ne zato to to odgovara vaoj pravoj naravi, nego zato to on, Richard, ima potrebu da ivi u svijetu nastanjenom ekstremnim i impozantnim likovima. Neki su prekinuli svoj odnos s njim radije nego da produe kao junaci iz nekog epa koji on uvijek sastavlja u svojoj glavi, priu o svom ivotu i svojim strastima; neki drugi pak (Clarissa

meu njima) uivaju u osjeaju hiperbole koju on unosi u njihove ivote, ovisni su o tome, onako kao to su ovisni o kavi da ih ujutro razbudi, i piu ili dva da ih nou uspava. Clarissa kae: "Praznovjerice su ponekad utjeha i ne znam zato ti tako uporno odbija svaku utjehu." "Odbijam? Oh, ja ne mislim tako. Volim utjehe. Neke. Neke od njih jako volim." "Kako se zapravo osjea?" "Dobro. Posve dobro. Pomalo efemerno. Neprestano sanjam da sjedim u nekoj sobi." "Primanje je u pet, sjea se? Primanje je u pet, a sveana dodjela nakon toga, u osam, u Uptownu. Sjea se svega toga, zar ne?" On kae: "Da." Onda kae: "Ne." "to dakle?" pita ona. "Oprosti. ini se da neprestano mislim na ono to se ve dogodilo. Kad si upitala sjeam li se primanja i sveanosti, pomislio sam da si imala na umu sjeam li se da sam bio na njima. ini se da sam izgubio pojam o vremenu." "Primanje i sveanost jesu veeras. U budunosti." "Shvaam. Na neki nain, da, shvaam. Ali, vidi, meni se ini da sam otiao i u budunost. Jasno se prisjeam primanja koje jo nije odrano. I savreno se sjeam sveane dodjele nagrade." "Jesu li ti jutros donijeli doruak?" pita ona. "Kakvo pitanje. Jesu." "I jesi li ga pojeo?" "Sjeam se da sam jeo. Ali mogue je da sam samo namjeravao. Lei li ovdje negdje neki doruak?" "Ne lei, koliko ja vidim." "Onda pretpostavljam da sam ga uspio pojesti. Hrana ba nije tako vana, zar ne?" "Hrana je vrlo vana, Richarde." On kae: "Ne znam mogu li to podnijeti, Clarissa." "Podnijeti to?"

"To da budem ponosan i hrabar pred svima. ivo to sebi predoujem. Tu sam, bolesna luda olupina koja prua drhtave ruke da primi svoj trofeji." "Dragi, ne mora biti ponosan. Ne mora biti hrabar. Nije to nikakva predstava." "Naravno da jest. Dobio sam nagradu za svoju predstavu, to ti je valjda jasno. Dobio sam nagradu zato to imam AIDS i to postajem sve lui i to se pritom drim hrabro, a to nema nikakve veze s mojim radom." "Prestani s tim! Molim te. Sve je to u vezi s tvojim radom." Richard duboko udahne i ispusti vlaan, snaan dah. Clarissa pomilja na njegova plua, blistavi crveni jastuci zamreno iskieni ilama. Plua su, perverzno, meu njegovim najmanje zahvaenim organima - iz nepoznata razloga, ostala su u biti netaknuta, neoteena virusom. S tim snanim dahom kao da su mu se oi usredotoile, dobile zelenije dubine. "Ne misli valjda da bi mi je dali da sam zdrav?" kae on. "O da, naravno da mislim da bi." "Nemoj, molim te." "Pa onda dobro, moda bi je trebao odbiti." "To je ono najgore", kae Richard. "elim tu nagradu. Zaista je elim. Bilo bi daleko lake kad bi ljudi marili manje ili vie za nagrade. Je li ovdje negdje?" "Tko?" "Nagrada. Rado bih je pogledao." "Nisi je jo dobio. To je veeras." "Da. Tono. Veeras." "Richarde, dragi, uj me. To moe biti jednostavno. Moe jednostavno uivati u tome. Bit u s tobom tamo, svaku minutu." "Bilo bi mi drago." "To je primanje. Samo obino primanje. Prisutni e biti samo oni koji te potuju i dive ti se." "Zaista? Tko?" "Zna tko. Howard. Elisa. Martin Campo." "Martin Campo? O, moj Boe!" "Mislila sam da ga voli. Tako si barem uvijek govorio." "Ah da, dobro, pretpostavljam da i lav voli svog uvara u zoolokom vrtu."

"Martin Campo je postojano objavljivao tvoje radove vie od trideset godina." "Tko jo dolazi?" "O tome smo ve bezbroj puta govorili. Zna tko dolazi." "Reci mi samo jo jedno ime, molim te. Navedi mi nekoga zaista znaajnog." "Martin Campo je znaajan, ne misli li? Uloio je cjelokupan imetak svoje obitelji u izdavanje vanih, tekih knjiga za koje je unaprijed znao da se nee prodavati." Richard sklopi oi, prisloni svoju ispijenu glavu opet na otrcan naslon svog naslonjaa. "Pa, dobro, onda", ree. "Ne mora nikoga armirati ni zabavljati. Ne mora od toga napraviti nikakvu predstavu. Ti ljudi vjeruju u tebe ve jako, jako dugo. Mora se samo pojaviti, sjesti na sofu s piem ili bez pia u ruci, sluati ili ne sluati, osmjehivati se ili ne osmjehivati se. To je sve. Pazit u na tebe." Najradije bi ga uhvatila za koata ramena i dobro prodrmala. Richard e moda (premda se jo ne razmilja u tom smislu) ui meu velike pjesnike; moda e u tim posljednjim trenucima svoje ovozemaljske karijere primiti prvi nagovjetaj prepoznavanja koje e se produiti daleko u budunost (pod pretpostavkom, dakako, bude li uope neke budunosti). Jedna takva nagrada znai vie nego pozornost na nekom skupu pjesnika i akademiara; znai da se ini kako sama knjievnost (ija se budunost upravo sada stvara) osjea potrebu upravo za Richardovim doprinosom: za njegovim izazovno razvuenim lamentacijama o svjetovima koji nestaju ili su ve posve izgubljeni. Iako ne postoji nikakvo jamstvo, ipak se ini moguim, ak i vie nego moguim, da su Clarissa i mali broj ostalih sljedbenika imali sve vrijeme pravo. Richard, zatvoren, sjetan, pronicav Richard, koji je tako paljivo i temeljito motrio, koji je pokuavao rijeima rascijepiti atom, preivjet e, poto druga, pomodnija imena odavno ve budu izblijedjela. I Clarissa, Richardova najstarija prijateljica, njegova prva itateljica Clarissa, koja ga posjeuje svaki dan, kada ak i neki od njegovih novijih prijatelja rado zamiljaju da je ve mrtav - prireuje primanje za njega. Clarissa ispunja svoj dom cvijeem i svijeama. Kako onda da ne eli da on doe? Richard kae:

"Mene zapravo tamo ne treba, zar ne? Primanje moe protei samo s milju na mene. Primanje je zapravo ve zavreno, sa mnom ili bez mene." "Sad ve postaje nemogu. Ubrzo u izgubiti strpljenje." "Nemoj, molim te, ne ljuti se! Oh, gospoo D., prava je istina da mi je teko otii na to primanje. Strano sam iznemogao." "Ne govori tako!" "Ne, ne. Ti si draga, vrlo si draga, ali bojim se da sam iznemogao, o tome se radi. To je bilo jednostavno previe za mene. Mislio sam da sam znaajniji nego to jesam. Mogu li ti otkriti jednu neugodnu tajnu? Neto to jo nikada nikom nisam rekao?" "Dakako da moe." "Mislio sam da sam genij. Zaista sam upotrebljavao tu rije, privatno, u sebi." "Pa to..." "Oh, oholosti, oholosti. Kako li sam imao krivo. To me dotuklo. Jednostavno se pokazalo nesavladivim. Bilo je toliko toga, oh, puno previe za mene. Hou rei, tu su voda i zemlja, tu su ivotinje, i zgrade, i prolost i budunost, tu je svemir, tu je povijest. I taj koni, ili to ve je, koji mi je zapeo izmeu zuba, pa ta starica preko puta, jesi li primijetila da je premjestila magarca i vjevericu na svojoj prozorskoj dasci? A, dakako, i vrijeme je tu. I prostor. I ti si tu, gospoo D. Htio sam jedan dio jednog dijela prie posvetiti tebi. Oh, kako bih volio da sam to i uinio." "Richarde. Napisao si itavu knjigu." "Ali sve sam izostavio iz nje, gotovo sve. A onda sam jednostavno prikrpio grozan kraj. O ne, ne traim samilost, doista. Tako smo mnogo htjeli, zar ne?" "Da. Mislim da jesmo." "Poljubila si me kraj nekog ribnjaka." "Prije deset tisua godina." "Jo traje." "U stanovitom smislu, da." "U stvarnosti. Dogaa se u ovom trenutku." "Umoran si, dragi. Mora se odmoriti. Nazvat u Binga radi tvojih lijekova, dobro?"

"Oh, ne mogu, ne mogu se odmarati. Doi ovamo, primakni se, daj, molim te." "Pa, tu sam." "Blie. Primi me za ruku." Clarissa uzme jednu Richardovu ruku u obje svoje. Iznenaena je, ak jo i sada, kako je krhka ta ruka - kako je jasno podsjea na sveanj prutia. On kae: "Tu smo. Ne ini ti se?" "Molim?" "Zali smo u godine i mladi smo ljubavnici kraj ribnjaka. Mi smo sve, odjednom. Nije li to znaajno?" "Jest." "Ja ni za im ne alim, zaista, osim za tim. Htio sam pisati o tebi, o nama, doista. Shvaa to hou rei? Htio sam pisati o svemu, o naem sadanjem ivotu i o ivotu kakav smo mogli imati. Htio sam pisati na koje bismo sve naine mogli umrijeti." "Ne ali ni za im, Richarde", kae Clarissa. "Nema potrebe. Mnogo si uinio." "Lijepo od tebe to to kae." "No sad ti je prije svega potreban kratak san." "Misli?" "Mislim." "Pa, dobro, onda." Ona kae: "Doi u da ti pomognem da se odjene. Kako bi bilo u tri i trideset?" "Uvijek je predivno vidjeti te, gospoo Dalloway." "Sad moram krenuti. Moram cvijee staviti u vodu." "Da. Hm, da." Vrcima prstiju dodirne mu mravo rame. Je li mogue da osjea kajanje? Kako moe zamisliti, ak i sada, da su mogli imati zajedniki ivot? Da su mogli biti mu i ena, srodne due, s ljubavnicima sa strane? Ima naina da se to izvede. Richard je neko bio vitalan i visok, miiav, vedar i blijed kao mlijeko. Neko je u starom vojnikom ogrtau marirao New Yorkom i drao zanosne govore, dok mu je tamna, zamrena kosa, nestrpljivo odmaknuta s lica, bila

svezana komadiem plave vrpce, koju je negdje bio naao. Clarissa kae: "Priredila sam ono jelo s raiima. Ne umiljam sebi da je to neki ozbiljan izazov." "Oh, pa ti zna kako volim to s raiima. To uvelike mijenja stvar, dakako da mijenja. Clarissa?" "Da?" On podigne svoju veliku, pomalo nagrenu glavu. Clarissa odvrati lice da primi Richardov poljubac u obraz. Nije ba pametno da ga ljubi u usta najobinija prehlada mogla bi biti pogubna za njega. Clarissa primi poljubac na obraz, vrcima prstiju stisne Richardovo mravo rame. "Vidimo se u tri i trideset", kae. "Divno", kae Richard. "Divno."

GOSPOA WOOLF
ONA UPRE POGLED U SAT NA STOLU. PROLA SU VE GOTOVO DVA SATA. Iako osjea da ima jo snage, zna da e sutra, kad bude pogledala to je napisala, ustanoviti da je to isprazno i prebombastino. Pisac uvijek ima u glavi bolju knjigu od one koju uspije staviti na papir. Otpije gutljaj hladne vode i dopusti sebi da proita to je dosad napisala. ini se da je prilino dobro; pojedini su dijelovi ak vrlo dobri. Gaji, dakako, pretjerane nade - eli da ovo bude njezina najbolja knjiga, ona koja napokon odgovara njezinim oekivanjima. Ali ima li u jednom jedinom danu u ivotu jedne obine ene dovoljno materijala za cijeli roman? Virginia se palcem potape po usnama. Clarissa Dalloway e umrijeti, u to je sigurna, premda je zasad jo nemogue rei kako, pa ak ni zato. Virginia misli da e sama sebi oduzeti ivot. Da, tako e uiniti. Virginia odloi pero. Najradije bi pisala cijeli dan, pa da umjesto tri ispuni trideset stranica, ali poslije prvih nekoliko sati neto se u njoj prelomi i strah ju je da e, bude li produila preko svojih snaga, upropastiti cijeli pothvat. Da e odlutati u carstvo nesuvislosti iz kojeg moda nee biti povratka. Istovremeno, mrsko joj je da i jedan od svojih sati, za kojih je jo sposobna pisati, posveti bilo emu drugom. Najprije se javljaju glavobolje koje nikako nisu obina bol (rije 'glavobolja' nikad nije odgovarala pravom izrazu za njih, ali nazvati ih bilo

kojim drugim izrazom bilo bi odvie melodramatski). Proimaju je. Prije bi se moglo rei da ive u njoj nego da je samo napadaju, onako kao to virusi ive u svojim domainima. Najavljuju se otrim bolovima i tako joj uporno bacaju svjetlosne trijeske u oi da se mora podsjetiti da ih drugi ne smiju vidjeti. Bol je naseljuje, brzo nadomjeta ono to je bila Virginia sve vie i vie samom sobom, a napredovanje joj je tako silovito, njezini nazubljeni obrisi tako izraziti, da ne moe a da je ne zamilja kao bie s vlastitim ivotom. Mogla bi je moda ak i vidjeti dok s Leonardom eta trgom, kao neku iskriavu srebrnobijelu masu to lebdi nad kamenjem plonika, tu i tamo naikana bodljikama, tekua, ali ipak kompaktna, kao neka meduza. 'to je to?', upitao bi Leonard. 'Moja glavobolja', odgovorila bi ona. 'Ne obaziri se na nju, molim te.' Glavobolja je uvijek tu, eka, a razdoblja kad se pojavljuje, ma koliko duga bila, uvijek su nekako provizorna. Ponekad glavobolja jednostavno djelomino zaposjedne cijelu veer ili dan-dva, pa se povue. Ponekad ostaje i pojaava se sve dok sama ne posustane. Kad doe do toga, iseli se iz njezine lubanje i useli u svijet. Sve se ari i pulsira. Sve je okrueno svjetlou, kuca od nje, i ona vapi za tamom kao to putnik izgubljen u pustinji vapi za vodom. Svijet je isto tako lien tame kao pustinja vode. Nema mraka ni u sobi sa sputenim aluzinama, ni mraka iza njezinih sklopljenih kapaka. Samo je stupanj isijavanja vii ili nii. A kad prijee u carstvo bljetavila, javljaju se glasovi. Katkad je to tiho, bestjelesno mrmljanje koje dopire iz samog zraka, katkad izbijaju iz pokustva ili iz zidova. Nerazgovijetni su, ali puni znaenja, nesumnjivo muki, odbojno stari. Ljutiti su, optuuju, otrenjuju. Ponekad se ini da potiho razgovaraju meusobno, a ponekad kao da izgovaraju neki tekst. Katkad, dodue nejasno, moe razabrati poneku rije. 'Baci', jedanput i dvaput 'ispod'. Jedanput je jato vrabaca onkraj njezina prozora pjevalo, nesumnjivo na grkom. U tom se stanju osjea paklenski loe; u tom je stanju sposobna da se izdere na Leonarda ili na bilo koga tko joj se nae u blizini (pitei kao vragovi zbog svjetla); k tome jo, ako to stanje potraje, poinje je, sat za satom, obavijati i zatvarati kao u neku ahuru. Napokon, kad protekne dovoljno sati, izvue se iz nje, okrvavljena, drhtava, ali puna vizija i, poslije odmora, ponovo spremna za posao. Strahuje od tih poniranja u bol i svjetlost i sumnja da su potrebna. Sad je ve prilino dugo slobodna, godinama. Zna, meutim, kako se lako glavobolja moe vratiti, ali u Leonardovoj prisutnosti to prikriva, ponaa se kao da se osjea bolje, zdravije nego to se ponekad zaista osjea. Vratit e se u London.

Bolje je umrijeti od ludila u Londonu nego ispariti u Richmondu. Zakljui, premda nerado, da je za danas dosta. Uvijek iste sumnje. Da pokua jo koji sat? Radi li se o razboritosti ili lijenosti? Razboritosti, odgovara sama sebi i gotovo vjeruje u to. Napisala je svojih dvije stotine pedeset rijei, vie ili manje. Neka bude dosta. Vjeruj da e i sutra biti ovdje, i da e znati tko si. Uzme svoju alicu, s njezinim hladnim talogom, izae iz sobe i sie stubama u tiskaru, u kojoj Ralph ita korekturne otiske im ih Leonard pripremi. "Dobro jutro", poeli Ralph vedro i nervozno Virginiji. Njegovo je iroko, blago, lijepo lice crveno, elo mu doslovno zaareno, i ona smjesta shvati da za njega ovo jutro nipoto nije dobro. Mora da mu je Leonard prigovorio zbog nedjelotvornosti, zbog nedavne berbe ili jueranjeg propusta, pa sad Ralph sjedi, ita korekture i govori 'dobro jutro', zaaren poput izgrenog djeteta. "Dobro jutro", uzvraa ona srdano, ali namjerno nesuutnim glasom. Ti mladi mukarci i ene, ti pomonici, dolaze i odlaze; morali su zaposliti i Marjorie (s njezinim groznim otezanjem, i gdje je sad ona zapravo?) da obavlja poslove koje Ralph smatra ispod svoje asti. Nee dugo potrajati, zasigurno, prije nego to Ralph, a zatin i Marjorie, odu, i Virginia e sii iz svoje radne sobe i nai neke nove pomonike, koji e joj, zaarena lica i svjesni krivnje, poeljeti dobro jutro. Ona zna da Leonard moe biti mrzovoljan, sitniav i gotovo nemogue zahtjevan. Zna da su ti mladi ljudi esto nepravedno kritizirani, ali ona nee stati na njihovu stranu protiv njega. Nee biti majka koja posreduje, ma koliko je molili svojim gorljivim osmijesima i ranjenim oima. Ralph je, uostalom, Lyttonova briga, i Lytton e ga srdano doekati. I on e, poput svoje budue brae i sestara otii i dalje raditi to god oni ve rade u velikom svijetu - nitko ne oekuje od njih da naprave karijeru pomaui u tiskari. Leonard je moda autokrat, moda i nepravedan, ali on je njezin suputnik i njezin skrbnik, i ona ga nee izdati, u svakom sluaju ne zbog lijepog, nezrelog Ralpha, niti zbog Marjorie s njezinim papigastim glasom. "Deset pogreaka na osam stranica", kae Leonard. Bore oko njegovih usta tako su duboke da bi novi stao u njih. "Srea da si ih pronaao", kae Virginia. "ini se da su se zgrnule oko srednjeg dijela. Ne misli li da loa literatura nuno dovodi do veeg broja pogreaka?" "Voljela bih ivjeti u svijetu u kojem je to istina. Idem sad malo u etnju

da razbistrim glavu, a kad se vratim, uskoit u." "Dobro napredujemo", kae Ralph. "Trebali bismo biti gotovi potkraj dana." "Bit emo sretni", kae Leonard, "budemo li gotovi idui tjedan u ovo doba." Namrti se; Ralphovo lice poprimi finiju i odreeniju crvenu nijansu. Naravno, misli ona, Ralph je sloio tekst, ali uinio je to nemarno. Istina, misli ona, sjedi mirno i ravnoduno, odjevena u matronsko sivilo, izmeu ta dva mukarca. Nikad se nije udomaila kod Ralpha, mladog pjeaka, koji cijeni knjievnost, ali isto tako, moda ak i s veim arom, cijeni konjak i kekse koji ga ekaju poslije posla; koji je dobroduan i prosjean i od kojeg se teko moe oekivati da e u odreenom mu vremenu uiniti besmrtnim obian posao obinog svijeta. Istina se (na alost) nije udomaila ni kod Leonarda, sjajnog i neumornog Leonarda, koji odbija praviti razliku izmeu kratkog zastoja i katastrofe; koji iznad svega oboava savrenstvo i postaje nepodnoljiv za ostale, zato to iskreno vjeruje da moe iskorijeniti svaku pojavu ljudske slabosti i prosjenosti. "Uvjerena sam", kae ona, "da zajedniki moemo dovesti knjigu do prihvatljiva stanja i ipak proslaviti Boi." Ralph se naceri s tako oitim olakanjem da bi mu najradije prilijepila jednu. Precjenjuje njezino suosjeanje - nije se umijeala da pomogne njemu, nego Leonardu, uglavnom onako kako bi njezina roena majka moda prela preko nespretnosti neke slukinje za vrijeme jela, izjavivi zbog vlastita supruga i ostalih prisutnih, da ta razlupana zdjela za juhu nije nikakav lo znak; da krug ljubavi i strpljenja ne moe biti prekinut; da je sve u savrenom redu.

GOSPOA BROWN
IVOT; LONDON; OVAJ LIPANJSKI TRENUTAK. Ona pone prosijavati brano u duboku plavu zdjelu. Vani ispred prozora kratak je komad travnjaka koji ovu kuu dijeli od susjedne; sjena neke ptice promakne preko zasljepljujue bijele tukature susjedove garae. Laura je duboko oarana sjenom ptice, blistavim bijelim i zelenim prugama. Zdjela na radnoj plohi pred njom izblijedjele je svijetloplave boje s tankom trakom bijelih listia oko ruba. Svi su listii jednaki, stilizirani, pomalo ablonski, s vrkom

okrenutim koso prema gore, i ini se besprijekornim i neminovnim da je jednom od njih otkrhnut tono trobridni komadi. Sitna bijela kia od brana slijeva se u zdjelu. "Eto tako", kae ona Richieju. "eli li vidjeti?" "Da", odvrati on. Ona klekne da mu pokae prosijano brano. "Tako. A sad moramo izmjeriti etiri alice. O, Boe. Zna li ti koliko je to etiri?" On digne etiri prsta. "Dobro", kae ona. "Vrlo dobro." U tom trenutku mogla bi ga pojesti, ne pohlepno, nego iz iste ljubavi, beskrajno njeno, onako kao to je, prije nego to se udala i preobratila (to joj majka nikad nee oprostiti, nikad), uzimala hostiju u usta. Puna je ljubavi, tako silne, tako nedvojbene, da nalikuje na apetit. "Dobar si ti, pametan djeak", kae ona. Richie se naceri; zaneseno zuri u njezino lice. Ona mu uzvraa pogled. Mirno, nepokretno gledaju jedno drugo, i ona je na trenutak upravo ono to jest: trudna ena koja klei u kuhinji s trogodinjim sinom, koji zna brojiti do etiri. Sama je svoja i savrena slika same sebe; nema nikakve razlike. Ispei e roendansku tortu - samo tortu - ali u njezinoj mati torta je u tom trenutku blistava i raskona kao bilo koja fotografija torte u bilo kojem ilustriranom asopisu; ak blistavija od nje. Zamilja kako je pripravlja od najskromnijeg materijala, tako skladnu i dostojanstvenu kao da je kakva skupocjena urna ili kua. Torta e svjedoiti o obilju i radosti kao to dobra kua svjedoi o udobnosti i sigurnosti. Upravo tako, misli ona, mora da se osjeaju slikari i arhitekti (to je strano pretjerana usporedba, jasno joj je, moda ak i malo budalasta, ali ipak), kad se nau pred platnom, kamenom, uljenim bojama i mokrim cementom. Nije li i knjiga poput Gospoe Dalloway bila jednom obian prazan papir i tintarnica? Pa to je samo torta, kae ona sebi. Ipak. Postoje torte i torte. U ovom trenutku, dok dri zdjelu punu prosijanog brana, u urednoj, sreenoj kui pod kalifornijskim suncem, oekuje da e biti isto tako zadovoljna i puna iekivanja kao i spisateljica kad prvu reenicu stavlja na papir ili arhitekt kad pone crtati planove. "Onda, hoemo li?" kae Richieju. "Ti poni." Prui mu svijetlu aluminijsku mjericu. Sad mu je prvi put povjeren takav

zadatak. Laura stavi na pod pred njega drugu zdjelu, praznu. On dri mjericu objema rukama. "Hajd'mo sad", kae ona. Vodei Richiejevu ruku svojom, pomogne mu da duboko zagrabi mjericom u brano. Mjerica lako ue, i on kroz njezin tanki zid osjeti svilenkastu mekou i sitnu pjeskovitost prosijanog brana. Mjerica uzvitla sitan oblai. Majka i sin opet je izvade prepunu brana. Brano se presipa preko srebrnkastog ruba. Laura kae djeaku neka vrsto dri mjericu, to mu usprkos nervozi i uspijeva, dok ona brzim pokretom ruke ne odstrani malu hrpu s vrha i napravi besprijekorno glatku ravninu s rubom mjerice. On i dalje dri mjericu objema rukama. "Dobro", kae ona. "Sad emo to staviti u drugu zdjelu. Misli li da moe to sam?" "Mogu", kae on, iako nije uope siguran u to. Vjeruje da je ta mjerica, puna brana, jedinstvena i nenadomjestiva. Jedno je kad te netko zamoli da odnese kelj preko ceste, a posve neto drugo kad te zamoli da prenese netom iskopanu glavu Rilkeova Apolona. "Sad dalje", kae ona. On oprezno odnese mjericu do druge zdjele i tu je dri, kao uzet, nad njezinom blistavobijelom udubinom (to je idua manja iz garniture zdjela koje pristaju jedna u drugu, svijetlozelena, s istom trakom bijelog lia oko ruba). Shvaa da se od njega oekuje da istrese brano u zdjelu, ali nije iskljueno da je pogreno shvatio uputu, pa e sve upropastiti; postoji mogunost da e, istresavi brano, prouzroiti neku veu katastrofu, upropastiti sve to je brino izmjereno. eli pogledati majino lice, ali ne moe odvojiti oi od mjerice. "Izvrni je", kae ona. On je izvrne urnom, uplaenom kretnjom. Brano djeli sekunde oklijeva, onda se izlije. Teko padne i stvori humak koji otprilike odgovara obliku mjerice. Uzvitla se povelik oblak, gotovo mu dodirne lice i nestane. Gleda dolje da vidi to je uinio: bijeli breuljak, neznatno zrnast, iaran tokastim sjenkama, to se uzdie iz glatke kremastobijele unutranjosti zdjele. "Opa!" kae njegova majka. Uplaeno je pogleda. Oi mu se ispune suzama. Laura uzdahne. Zato je tako osjetljiv, tako sklon napadajima nepojmljiva grizoduja? Zato mora tako oprezno postupati s njim? Na trenutak - samo na

trenutak - kao da se Richiejev lik jedva zamjetno mijenja. Postaje vei, ivlji. Glava mu se iri. I ini se, nakratko, kao da ga obavija neka mrtvobijela usijanost. Na trenutak ona ne eli nita drugo nego da ode - ne da raalosti njega, nikad to ne bi uinila - nego da bude slobodna, bez krivnje, bez odgovornosti. "Ne, ne", kae Laura. "Dobro je. Vrlo dobro. Ba kako treba." On se plano osmjehne, odjednom ponosan na sebe, kao da mu je gotovo bezumno odlanulo. Pa lijepo; znai da mu nije potrebno nita drugo do nekoliko ljubaznih rijei, malo ohrabrenja. Ona uzdahne. Njeno mu dodirne kosu. "A sad", kae, "jesi li spreman za jo jednu mjericu?" On kimne s takvim bezazlenim, nekontroliranim oduevljenjem da je stegne u grlu od ljubavi. Odjednom joj se i peenje torte i odgoj djeteta uine lakima. Voli svog sina iskreno, kao i sve majke - ne zamjera mu, ne eli otii od njega. Voli svog supruga i drago joj je to je udana. Moda je (ne ini se nemoguim) prela preko nevidljive crte, crte koja ju je odvajala od onoga to bi najradije osjeala, to bi najradije bila. Moda je upravo ovdje, u ovoj kuhinji, u ovim posve obinim trenucima doivjela jedva zamjetnu, ali duboku preobrazbu: raistila je sama sa sobom. Toliko je dugo radila na tome, tako teko, u tako dobroj vjeri, i sad je shvatila da moe ivjeti sretno i ostati vjerna samoj sebi, kao to dijete u jednom odreenom trenutku naui odravati ravnoteu na biciklu sa dva kotaa. ini se da e sve biti dobro. Nee izgubiti nadu. Nee aliti za izgubljenim mogunostima, za svojim neistraenim talentima (to ako se pokae da uope nema nikakvih talenata?). Ostat e odana svom sinu, svom suprugu, svom domu i svojim dunostima, svim svojim talentima. eljet e to drugo dijete.

GOSPOA WOOLF
PROLAZI MT. ARARAT ROADOM I RAZMILJA O SAMOUBOJSTVU CLARISSE Dalloway. Clarissa e imati iza sebe jednu veliku ljubav, enu. Ili, bolje rei, djevojku; da, djevojku koju je poznavala u vlastitim djevojakim danima; jednu od onih strasti koje planu kad je ovjek mlad - kad se ini da su ljubav i ideje vlastito otkrie i da ih nitko prije nije na taj nain shvatio; za toga kratkog razdoblja mladosti kad osjeate da smijete uiniti i rei to god elite, da sablanjujete i izazivate, da odbijate budunost koja vam se nudi i traite drugu,

mnogo otmjeniju i neobiniju, koju ste sami smislili i prisvojili, ne dugujui nita staroj teti Heleni koja svake veeri sjedi u svojem omiljenom naslonjau i glasno se pita jesu li Platon i Morris prikladno tivo za mlade ene. Clarissa Dalloway, u svojoj prvoj mladosti, voljet e djevojku, misli Virginia; Clarissa e vjerovati da se pred njom otvara bogata, neobuzdana budunost, ali na kraju (kako e, zapravo, doi do te promjene?) urazumit e se, kao i sve mlade ene, i udati za nekog prikladnog prosca. Da, urazumit e se i udati. Umrijet e u srednjim godinama. Ubit e se, vjerojatno zbog neke sitnice (kako da to uini uvjerljivim, traginim, a da ne ispadne smijeno?). To e se, dakako, dogoditi na kraju knjige, a dotle e Virginia, nada se, vjerojatno smisliti na koji nain da to uini. Zasad, etajui Richmondom, usredotouje misli na pitanje Clarissine prve ljubavi. Na djevojku. Djevojka e, misli ona, biti drska i privlana. Sablaznit e tete odrezavi dalijama i trandoviljama glave i staviti ih u velike zdjele s vodom da plutaju na povrini, kao to to radi i Virginijina sestra Vanessa. Ovdje, na Mt. Ararat Roadu, Virginia prolazi mimo krupne ene, poznate joj iz trgovina, ile i sumnjiave starice, koja vodi dva mopsa na uzicama boje konjaka, nosi golemu goblensku torbicu u drugoj ruci i svojim razmetljivim odvraanjem od Virginije jasno pokazuje da je Virginia i opet glasno govorila a da ni sama nije bila svjesna toga. Da, zapravo ak i uje vlastite promrmljane rijei sablazniti tete, koje poput ala lepraju iza nje. Pa to onda? im ena proe, Virginia se prkosno okrene, posve spremna da je, ako se ena osvrne, otvoreno zbuni pogledom. Virginijin se pogled, meutim, susretne s pogledom jednoga od ta dva mopsa, koji preko svoga ukastosmeeg ramena zuri u nju s izrazom vlanog, soptavog nerazumijevanja. Stie do Queen's Roada i poe natrag prema kui, mislei na Va-nessu i na cvijee smaknutih glava koje plutaju u zdjeli s vodom. Iako meu najboljima, Richmond je, konano i nedvojbeno, samo obino predgrae, sa svime to se pod tim podrazumijeva, s prozorskim kutijama za cvijee i ivicama; sa enama koje etaju s mopsima; sa starim urama koje otkucavaju sate u praznim sobama. Virginia misli na ljubav prema djevojci. Prezire Richmond. Umire za Londonom; ponekad sanjari o srcima gradova. Ovdje, kamo su je doveli i gdje ivi posljednjih osam godina, upravo zato to mjesto nije ni neobino ni arobno, uglavnom je poteena glavobolja i glasova,

napadaja bjesnila. Ovdje ne ezne ni za im drugim nego da se vrati opasnostima gradskog ivota. Na stubama Kue Hogarth zastane da se prisjeti tko je. Tijekom godina nauila je da duevno zdravlje ukljuuje stanovitu mjeru pretvaranja, ne samo pred suprugom i poslugom, nego, i to u prvom redu, radi vlastitog osvjedoenja. Ona je spisateljica, Leonard, Nelly, Ralph i ostali su itatelji. Upravo u ovom romanu radi se o mirnoj, vedroj i inteligentnoj eni s bolno osjetljivom senzibilnou, koja je neko bolovala, ali sad se oporavila i priprema se za sezonu u Londonu, gdje e prireivati primanja i odlaziti na njih, pisati prije podne i itati poslije podne, objedovati s prijateljima i savreno se odijevati. Prava je umjetnost u tome, u tom organiziranju aja i veera s gostima; u besprijekornom ponaanju u otmjenom drutvu. Mukarci mogu estitati sebi da istinski i strastveno piu o pokretima naroda; mogu smatrati da su rat i potraga za Bogom jedine teme velike knjievnosti, ali kad bi ugled mukaraca u ovom svijetu ovisio o loe izabranom eiru, engleska bi knjievnost bila dramatino izmijenjena. Clarissa Dalloway, misli ona, ubit e se zbog neeg to se izvana moe initi posve beznaajnim. Primanje joj nee uspjeti ili joj suprug opet nee priznati napor koji je uloila u vezi sa samom sobom ili s njihovim domom. Vano e biti da opie ne samo snagu Clarissina oaja, nego i beznaajnost povoda koji ga je izazvao; da uvjeri itatelje kako su za nju kuni promaaji u svakom pogledu jednako vani kao to su za nekog generala vane izgubljene bitke. Virginia proe kroz vrata. Osjea da je potpuno svladala ulogu Virginije Woolf, i kao takva skida ogrta, vjea ga i silazi u kuhinju da se s Nelly dogovori za objed. U kuhinji Nelly upravo valja tijesto. Nelly je ista, uvijek ista; uvijek krupna i crvena, pomalo kraljevski osorna kao da je ivot, koji je provela u slavi i bogatstvu, zauvijek zavrio tek desetak minuta prije nego to ste uli. Virginia joj se divi. Kako samo moe paziti na to, kako samo uspijeva da svakoga dana i svaki sat bude navlas ista? "Dobar dan, Nelly", kae Virginia. "Dobar dan, gospoo." Nelly se usredotouje na posao kao da njezin valjak upravo utiskuje blijed, ali itljiv tekst u tijesto. "Je li to pita za objed?"

"Da, gospoo. Mislila sam na pitu od janjetine, ostalo nam je jo janjetine, a vi ste jutros tako naporno radili da se nismo dogovorili." "Pita od janjetine, zvui izvrsno", kae Virginia, premda mora nastojati da ostane u ulozi. Podsjeti se: u jelu nema nita loe. Ne misli na trule ni na izmetine; ne misli na lice u zrcalu. "Imam juhu od vrtne grbice", kae Nelly. "I pitu. A za poslije sam mislila one ute kruke umjesto pudinga, ako vi ne biste neto finije." Tu smo, znai. Izazov je dobaen. Ako vi ne biste neto finije. Tako pokorena Amazonka stoji na obali rijeke, ogrnuta krznom ivotinja koje je ubila i oderala ih; tako ona baca kruku pred kraljiine zlatne papue i kae: 'To sam vam donijela. Ako vi ne biste neto finije.' "Kruke su u redu", kae Virginia, premda kruke, dakako, nipoto nisu u redu, ne sada. Da je Virginia odigrala svoju ulogu kako treba i pojavila se jutros u kuhinji da odredi to e biti za objed, svata je moglo doi u obzir za desert. Hladna krema s bademima ili nabujak, zapravo ak i kruke. Virginia je lako mogla uetati u kuhinju u osam sati i rei: 'Danas nemojmo razbijati sebi glavu oko deserta, kruke nam savreno odgovaraju.' Ali ona se umjesto toga iskrala ravno u svoju radnu sobu, u strahu da se njezin dnevni obrok pisanja (taj krhki poriv, to jaje to odrava ravnoteu na lici) ne istopi pred jednim od Nellynih udljivih raspoloenja. Nelly to zna, naravno da zna, i time to je ponudila kruke podsjea Virginiju da ona, Nelly, posjeduje mo; da zna za tajne; da kraljice, kojima je vie stalo do rjeavanja zagonetki u vlastitim odajama nego do dobrobiti svojih podanika, moraju uzeti ono to im se nudi. Virginia otrgne komadi tijesta s daske i protrlja ga medu prstima. Kae: "Sjeate se da u etiri dolaze Vanessa i djeca?" "Da, gospoo, sjeam se." Nelly vjeto podigne tijesto i namjesti ga u kalup za peenje, tako njeno i iskusno da to Virginiju podsjeti na prematanje djeteta i nakratko se osjeti kao djevojica koja u strahopotovanju i bijesu prisustvuje nedokuivoj umjenosti majke. Kae: "Mislim da bismo morali ponuditi kineski aj. I zaeereni umbir." "Kineski aj, gospoo? I umbir?" "Vanesse nije bilo kod nas vie od etrnaest dana. elim joj ponuditi neto bolje od jueranjih ostataka." "Kineski aj i zaeereni umbir znai odlazak u London, ovdje to ne prodaju."

"Vlakovi voze svakih pola sata, autobusi svaki sat. Treba li nam moda jo to iz Londona?" "Oh, uvijek nam neto treba. Samo, sad je ve pola dvanaest, a jelo je jo daleko od gotovog. Gospoja Bell dolazi u etiri. Rekli ste u etiri, ne?" "Da, a do etiri, s obzirom na to da je sada tono osam minuta poslije jedanaest, ima jo pet sati. Vlakom u dvanaest i trideset stii ete u London nekoliko minuta poslije jedan. A onaj u dva i trideset dovest e vas natrag odmah poslije tri, tono i sigurno, sa ajem i umbirom u ruci. Jesam li se preraunala?" "Niste", kae Nelly. Izvadi repu iz zdjele i vjetim joj zamahom noa odsijee vrh. Tako bi i meni, pomisli Virginia, najradije prerezala vrat; ba tako, naglim pokretom, kao da je to ubojstvo samo jo jedna od kunih rabota koju mora obaviti prije spavanja. Isto tako poinila bi Nelly ubojstvo, struno i precizno kao da kuha drei se recepata koje je ve prije toliko vremena nauila da ih vie i ne smatra nekom vjetinom. U ovom bi trenutku s uitkom prerezala Virginijin vrat kao da je repa, zato to Virginia zanemaruje svoje dunosti, pa sad nju, Nelly Boxall, odraslu enu, kanjava zato to je nakanila posluiti kruke. Zato je tako teko izai nakraj s poslugom? Virginijinoj je majci to odlino uspijevalo. Vanessi to takoer odlino uspijeva. Zato je tako teko biti vrst i ljubazan s Nelly; zadobiti njezino potovanje i njezinu ljubav? Virginia tono zna kako bi trebala ui u kuhinju, kako drati ramena i kako bi joj glas trebao biti majinski, ali ne prisan, slino glasu kojim se odgojiteljica obraa voljenom djetetu. Oh, ponudimo neto vie od kruaka, Nelly, gospodin Woolf je neto mrzovoljan danas i bojim se da kruke ni izdaleka nee biti dovoljne da mu poprave raspoloenje. Tako bi to jednostavno trebalo biti. Ona e Clarissu Dalloway opremiti velikom vjetinom u ophoenju s poslugom, nainom koji je istodobno izuzetno ljubazan i odluan. Nju e posluga voljeti. Uinit e za nju vie nego to i sama bude traila.

GOSPOA DALLOWAY
UAVI SA SVOJIM CVIJEEM U PREDVORJE, CLARISSA SUSRETNE SALLY koja je upravo izlazila. Na trenutak - manje od trenutka - vidi Sally kao tuinku. Sally je blijeda, sjedokosa ena, otrih crta lica, nestrpljiva, pet kilograma laka nego to bi trebala biti. Na trenutak, spazivi tu tuinku u predvorju, Clarissa je

ispunjena njenou i nekim neodreenim, klinikim neodobravanjem. Tako je uznemirena i zgodna, misli Clarissa. Nikada ne bi smjela nositi uto, ak ni u toj tamnoj nijansi goruice, misli Clarissa. "Zdravo", kae Sally. "Krasno cvijee!" Brzo se poljube, u usta. Uvijek su velikodune s poljupcima. "Kamo ide?" pita Clarissa. "U Uptown. Ruam s Oliverom St. Ivesom. Nisam ti to rekla? Ne sjeam se jesam li ti rekla." "Nisi." "Oprosti. Ima to protiv?" "Ni govora. Lijepo je ruati s filmskom zvijezdom." "Tu unutra istila sam kao luda." "Toaletni papir?" "Ima ga napretek. Vraam se za dva sata." "Vidimo se." "Cvijee je super", kae Sally. "Zato sam tako nervozna?" "Valjda zato to ide na ruak s filmskom zvijezdom, pretpostavljam." "Ma to je samo Oliver. Osjeam se kao da te ostavljam na cjedilu." "Ne ostavlja me. Sve je u redu." "Sigurna si?" "Idi. elim ti dobru zabavu." "Vidimo se." Opet se poljube. Clarissa e, im joj se ukae prilika, razgovarati sa Sally da baci tu utu jaknu. Dok prolazi predvorjem, udi se radosti koju je osjeala - kad je to bilo tek prije neto vie od sat vremena. U ovom trenutku, u jedanaest i trideset, toploga lipanjskog dana, predvorje njezine zgrade doimlje se kao ulaz u carstvo mrtvih. ara lei u svojoj nii, a smee keramike podne ploice nijemo odbijaju poneto zamuenu, tmurnu utosmeu svjetlost zidnih svjetiljaka. Ne, ne ba u carstvo mrtvih; u neto gore od smrti, jer smrt obeava izbavljenje i san. Tu je praina koja se die, tu su beskrajni dani i neko predvorje, uvijek mirno i tiho, uvijek ispunjeno istim smeim svjetlom i neugodno vlanim vonjem, pomalo kemikalijama, koji e potrajati dok ne nadoe neto konkretnije, kao akutan vonj godina i gubitka, kraj nade. Richard, njezin izgubljeni ljubavnik, njezin najbolji prijatelj, tone u svoju bolest, u svoje ludilo. Richard je nee, kao to je bilo

predvieno, otpratiti u starost. Clarissa otkljua vrata, ue u stan i odjednom se, zaudo, osjeti bolje. Malo bolje. Mora misliti na primanje. Barem to. Tu je njezin dom; njezin i Sallyn; i premda ive ovdje zajedno ve blizu petnaest godina, jo je oduevljena njegovom ljepotom i njihovom nezamislivom sreom. Dva kata i vrt u West Villageu! Bogate su, dakako; bezobrazno bogate prema opim standardima, ali ne bogato bogate, ne bogate prema newyorkim mjerilima. Imale su odreenu svotu na raspolaganju i sretnim su sluajem naletjele na te borovim daskama obloene katove, na te viekrilne prozore koji se otvaraju na ciglama poploen patio gdje smaragdnozelena mahovina raste u plitkim kamenim koritima, a mala okrugla fontana, plitica iste vode, proiklja na pritisak elektrinog prekidaa. Clarissa nosi cvijee u kuhinju, u kojoj je Sally ostavila poruku ('Ruak s Oliverom -jesam ti to zaboravila rei? - vraam se u 3 najkasnije, XXXXX'). Clarissu odjednom obuzme osjeaj da je na pogrenom mjestu. To uope nije njezina kuhinja. To je kuhinja neke znanice, prilino lijepa za njezin ukus, ali puna stranih mirisa. Ona stanuje negdje drugdje. ivi u sobi u kojoj neka grana njeno lupka po staklu dok netko stavlja iglu na gramofonsku plou. Ovdje u ovoj kuhinji bijelo je posue posloeno po starinski, poput svetog pribora, iza staklenih vrata kuhinjskog ormara. Niz starih zemljanih lonaca, glaziranih raznim nijansama porculanskog utila, nalazi se na granitnoj radnoj plohi. Clarissa prepoznaje sve te stvari, ali se ne obazire na njih. Osjea prisutnost vlastita duha; dio nje odjednom je najneunitenije iv i najmanje oit; dio koji ne posjeduje nita; koji zaueno i nezainteresirano, kao turist u muzeju, promatra niz glaziranih utih lonaca i radnu plohu s jednom jedinom mrvicom na njoj, kromiranu pipu s koje drhti jedna jedina kaplja, otea i padne. Ona i Sally kupile su sve te stvari, sjea se svake kupnje, ali sada joj se ini da su samovoljne, slavina, radna ploha, lonci i bijelo posue. To je samo roba. Jedan komad, pa onda drugi, da ili ne, i ona uvia da bi se lako mogla oprostiti od ovakvog ivota, ove prazne i despotske udobnosti. Mogla bi sve to jednostavno ostaviti i vratiti se u svoj drugi dom, u kojem ne postoje ni Sally ni Richard, gdje je samo iskonska Clarissa, djevojka koja je postala ena, jo puna nade, jo sposobna za svata. Shvatila je da sva njezina tuga i osamljenost, sve te njihove kripave skele, potjeu jednostavno od toga to se pretvara da ivi u tom stanu, meu tim predmetima, s dragom, nervoznom Sally, i da e, ako ode, biti sretna, ili vie nego sretna. Bit e svoja. Nakratko se osjea predivno sama, kao

da je sve jo pred njom. Onda se osjeaj pokrene. Ne nestane; nije otpuhnut. Jednostavno kree dalje, kao vlak koji se zaustavlja na maloj seoskoj stanici, stoji neko vrijeme, pa produi nestajati iz vida. Clarissa izvue cvijee iz papira i stavi ga u sudoper. Razoarana je, ali i vie nego samo malo oputena. To je zapravo njezin stan, njezina zbirka glinenih vria, njezina pratilja, njezin ivot. Ne eli drugi. Kad se opet osjeti kao obino, ni euforino, ni depresivno, jednostavno samo kao Clarissa Vaughan, sretna ena, profesionalno cijenjena, koja prireuje primanje za slavnog i smrtno bolesnog umjetnika, vrati se u dnevnu sobu da preslua poruke na telefonskoj sekretarici. Primanje e uspjeti ili nee uspjeti. U svakom sluaju, ona i Sally veerat e poslije. I otii u krevet. Na vrpci je novi dobavlja hrane (ima neki neodgonetljivi naglasak; to ako ne zna svoj posao?), koji potvruje da e jelo dostaviti u tri sata. Jedan gost pita moe li dovesti svog gosta, a jedan drugi javlja da ujutro mora otputovati iz grada da posjeti prijatelja iz djetinjstva, kod kojeg se AIDS neoekivano razvio u leukemiju. Aparat se iskljui. Clarissa pritisne dugme za premotavanje. Ako je Sally zaboravila spomenuti svoj ruak s Oliverom St. Ivesom, znai da se poziv vjerojatno odnosio samo na nju. Oliver St. Ives, sablazan, junak, nije pozvao Clarissu na ruak. Oliver St. Ives, koji se na spektakularan nain prouo u filmu Sajam tatine, i potom ispao iz glavne uloge u jednom skupom trileru, vie se prouo kao homoseksualni aktivist nego to bi se ikad mogao nadati da je nastavio nastupati kao heteroseksualac i snimati skupe und filmove. Sally je upoznala Olivera kad je nastupio u jednom vrlo ozbiljnom, vrlo zahtjevnom talk showu, u kojem je ona bila koproducentica (a u koji ga, dakako, nikad ne bi pozvali da je bio samo akcijski junak, i to ne jedan od vodeih). Sally je tako postala netko koga on poziva na ruak, premda su se on i Clarissa dosad ve nekoliko puta susreli kod jednog prikupljaa financijskih sredstava i, koliko se Clarissa sjea, vodili dugaak i iznenaujue prisan razgovor. Zar nije nimalo vano to je ona ena iz knjige? (Premda je knjiga, dakako, doivjela neuspjeh i premda Oliver, dakako, vjerojatno vrlo malo ita.) Oliver nije rekao Sally: 'Svakako dovedite onu zanimljivu enu s kojom ivite.' Vjerojatno je mislio da je Clarissa obino ensko stvorenje. Clarissa se vrati u kuhinju. Nije ljubomorna na Sally, ne radi se o neem tako jeftinom, ali ipak ne moe a da ne osjea kako ju je Oliver St. Ives mimoiao, kako je svijet izgubio zanimanje za nju i, to je jo vanije, tu je i bolna injenica da joj je to vano upravo sada kad prireuje primanje za

ovjeka koji je moda velik umjetnik i koji moda nee preivjeti ovu godinu. Trivijalna sam beskrajno trivijalna, misli. Ipak. Biti nepozvana na neki joj je nain pomalo nalik na dokaz da svijet moe i bez nje. To da ju je previdio Oliver St. Ives (koji je vjerojatno nije svjesno iskljuio, nego jednostavno nije ni pomislio na nju) slii smrti onako kako neki povijesni dogaaj u djejoj diorami u kutiji za cipele slii samom dogaaju. Mala je to stvar, arena i otrcana, sve sam filc i ljepilo. Ipak. Nije to neuspjeh, kae sebi. Nije neuspjeh biti u tim sobama, u vlastitoj koi i rezati peteljke cvijeu. Nije neuspjeh, ali postaje sve napornije biti jednostavno prisutan i zahvalan; biti sretan (strana rije). Ljudi te na ulici vie ne gledaju, ili ako te ipak pogledaju, nije to ni u kakvoj vezi sa seksom. Oliver St. Ives nije te pozvao na ruak. Onkraj uskog kuhinjskog prozora grad tutnji i bui. Ljubavnici se svaaju; blagajnice blokiraju na registar-kasi; mladi mukarci i ene kupuju novu odjeu, dok ena koja stoji ispod Slavoluka na Washington Squareu pjeva iiiii, a ti karama otkida komad peteljke s jedne rue i stavlja je u vazu punu vrue vode. Nastoji zadrati taj trenutak, upravo ovdje, u kuhinji sa cvijeem. Nastoji ga iivjeti, voljeti ga, zato to je tvoj i zato to je odmah izvan ovih prostorija predvorje sa svojim smeim i mutnim svjetiljkama koje su uvijek upaljene. Zato, jer da su se vrata stambene prikolice i otvorila, ena u njoj, bila to Meryl Streep ili Vanessa Redgrave, ili ak Susan Sarandon, bila bi jednostavno to to je, ena u prikolici, i nikako nisi mogla uiniti ono to si htjela. Nisi je mogla dozvati tamo na cestu; zagrliti je; plakati zajedno s njom. Bilo bi divno plakati tako, u zagrljaju ene koja je istodobno besmrtna i umorna, uplaeno bie koje je upravo provirilo iz prikolice. Ono to je prije svega vano za tebe jest da si iva, upravo ovdje, u svojoj kuhinji, isto kao to su Meryl Streep i Vanessa Redgrave ive negdje drugdje, dok buka prometa sa este avenije buno prodire unutra, a srebrne otrice kara upravo sono odsijecaju tamnozelenu stabljiku. Onoga ljeta, kad joj je bilo osamnaest godina, sve se inilo moguim, ba sve. inilo se da moe poljubiti svoga ozbiljnog, pametnog, najboljeg prijatelja, dolje kod ribnjaka, da mogu spavati zajedno u nekoj udnoj kombinaciji poude i nevinosti, ne marei to to znai, znai li uope ita. Bila je kua, doista, misli ona. Bez kue bili bi jednostavno ostali troje brucoa koji pue marihuanu i raspravljaju u studentskim domovima Sveuilita Columbia. Bila je kua. Uslijedio je niz okolnosti potaknut kobnim sudarom stare tete i tetka s kamionom za prijevoz povra na periferiji Plymoutha, nato su Louisovi

roditelji ponudili njemu i njegovim prijateljima da se preko cijelog ljeta slue tako naglo ispranjenom kuom u kojoj je salata jo bila svjea u hladnjaku, a lutajua maka neprestano i sve ne-strpljivije iekivala otpatke, koje je uvijek nalazila pred kuhinjskim vratima. Bila je kua i bilo je vrijeme - opojna nestvarnost svega toga - koji su pripomogli da se Richardovo prijateljstvo pretvori u neku vrstu ljubavi i poude, a sve to zajedno dovelo je Clarissu ovamo, u ovu kuhinju u New Yorku, gdje sada stoji na talijanskim ploicama (pogreka, hladne su i lako se prljaju), ree cvijee i trsi se, tek s umjerenim uspjehom, da se prestane uzbuivati zbog toga to je Oliver St. Ives, aktivist i propali filmski glumac, nije pozvao na ruak. Nije to bila izdaja, uvjeravala je samu sebe, nego jednostavno splet okolnosti. Nije od Richarda traila vjernost - Boe sauvaj! - i ni na koji nain nije svojatala vlasnitvo koje je pripadalo Louisu. Ni Louis nije to mislio (ili bar nije priznavao da misli, ali, doista, je li mogue da se radi samo o pukom sluaju to se tog ljeta tako esto porezao razliitim alatom i kuhinjskim noevima i to su ga dvaput morali odvesti mjesnom lijeniku, koji mu je napravio nekoliko avova. Bila je 1965. godina; vladalo je uvjerenje da se darovana ljubav lako moe dvostruko vratiti. Tako se bar inilo. Zato da ne spava sa svima koji ga ele, kad on isto tako nekoga eli? I tako je Richard nastavio s Louisom a zapoeo je i s njom, i bilo je dobro; jednostavno dobro. Ne znai da su seks i ljubav bili bez komplikacija. Clarissina nastojanja da pokua s Louisom, na primjer, doivjela su potpun neuspjeh. On nije bio zainteresiran za nju, niti ona za njega, usprkos njegovoj glasovitoj ljepoti. Oboje su bili zaljubljeni u Richarda, oboje su eljeli Richarda, i to ih je valjda dovoljno povezivalo. Nisu svi ljudi stvoreni za ljubavnike, a oni nisu bili toliko naivni da pokuaju jo jednom poslije totalnog neuspjeha u krevetu, koji je Louis zatim do kraja ljeta dijelio s Richardom, bar onih noi kad Richard nije bio s Clarissom. Kako se esto odonda pitala to bi se dogodilo da je pokuala ostati s njim; da je uzvratila Richardov poljubac na uglu Bleecke-rove i MacDougalove ulice, da je otila nekamo (kamo?) s njim, da nije kupila paketi tamjana i alpaka jaknu s dugmadi u obliku rue. Bi li mogli otkriti neto... vee i osobitije od onoga to su ve imali? Nemogue je ne zamisliti tu drugu budunost, tu odbaenu budunost, kao negdje u Italiji ili Francuskoj, meu velikim sunanim sobama i vrtovima; kao punu nevjera i tekih razraunavanja, kao golemu i trajnu ljubavnu romansu utemeljenu na prijateljstvu tako arkom i dubokom da

bi ih pratilo do smrti, a moda ak i poslije nje. Mogla je, misli, ui u jedan drugi svijet. Mogla je imati tako utjecajan i opasan ivot kao to je i sama knjievnost. Ili moda i ne bi, kae Clarissa u sebi. Takva sam bila. Takva sam i danas - ugledna ena s lijepim stanom, sa vrstom i odanom vezom, koja prireuje primanje. Stavlja li previe na kocku zbog ljubavi, kae sebi, proigrat e graansko pravo u zemlji koju si izabrala. Na kraju samo plovi od luke do luke. Ipak, tu je i taj osjeaj proputene prilike. Moda ne postoji nita i nikada, to bi se moglo usporediti sa sjeanjem da ste zajedno bili mladi. Moda je upravo tako jednostavno. Richard je bio osoba koju je Clarissa voljela u svojem najoptimistinijem trenutku. Richard je stajao kraj nje na rubu ribnjaka u sumrak, u trapericama odrezanima iznad koljena i s gumenim sandalama na nogama. Richard ju je nazvao gospoa Dalloway i poljubili su se. Njegova su usta otvorila njezina; njegov se jezik (uzbudljiv i krajnje prisan, nikad ga nee zaboraviti) probijao polako unutra dok se nije susreo s njezinim. Ljubili su se i zajedno etali oko ribnjaka. Sat kasnije veerali su i popili prilinu koliinu vina. Clarissin primjerak Zlatne biljenice leao je na izgrebenom bijelom nonom stoliu u tavanskoj sobici, u kojoj je ona jo spavala sama; u kojoj Richard jo nije poeo provoditi svaku drugu no. inilo se da je to poetak sree, i Clarissa je ponekad, nakon vie od trideset godina, jo potresena kad shvati da je to zaista bila srea; da sve to iskustvo lei u poljupcu i etnji, zajednikoj veeri i jednoj knjizi. Veera je u meuvremenu zaboravljena; Lessing odavno zasjenjena drugim piscima; ak i seks, kad su ona i Richard doli do te toke, bio je dodue gorljiv, ali nekako vie srdaan nego strastven. Ali onaj poljubac u sumrak na komadiu osuene trave prije vie od tri desetljea i etnja oko ribnjaka, dok su komarci zujali u sve mranijem zraku, ive nezamraeni u Clarissinu sjeanju. Jo postoji to jedinstveno savrenstvo, a savreno je djelomice zato to se inilo, onda, da tako jasno obeava jo. Sad zna: to je bio taj trenutak, upravo tada. Drugog nije bilo.

GOSPOA BROWN
TORTA NIJE ISPALA ONAKO KAKO SE NADALA DA E ISPASTI. NASTOJI OSTATI mirna. To je samo torta, govori u sebi. Ona i Richie napravili su joj glazuru, a onda je, s osjeajem krivnje, smislila neto drugo za njega to e raditi

dok ona trcaljkom za ukrase istiskuje ute ruine pupoljke i dok bijelim eerom ne napie 'Sretan roendan Dan'. Nije eljela svinjac koji bi njezin sin napravio od toga. Torta ipak nije ispala onako kako je bila zamislila; ne, ni sluajno. Zapravo nita nije polo po zlu, ali ona je bila zamislila neto bolje. Htjela je da torta bude vea i neobinija. A ova se doimlje malom, ne samo po izgledu, nego i sutinski. Izgleda amaterski; runi rad. Lijepa je, kae sebi. Lijepa je to torta, svima e se svidjeti. Njezin nezgrapni izgled (rasute mrvice, zalijepljene u glazuri, eprtljav izgled slova 'n' u 'Dan', koje se malo previe primaklo rui) dio su njezina arma. Pere posue. Misli na ostatak dana. Spremit e postelje, usisati tepihe. Zamotati darove koje je kupila svom suprugu: kravatu i novu koulju, obje skuplje i elegantnije od onih koje sam kupuje sebi, etku od svinjskih ekinja, mali mirisavi koni etui sa karicama za nokte, rapicom za nokte i pincetom, da ga uzme sa sobom kad putuje za agenciju, to se ponekad dogaa. Bit e zadovoljan svim tim darovima, ili e se bar praviti da je sretan; zafukat e i rei 'Previe sam toga dobio' kad vidi skupu koulju i kravatu. Kod svakog pojedinog dara oduevljeno e je poljubiti i rei da se previe potrudila, nije trebala, on ne zasluuje tako lijepe stvari. Kako to, pita se ona, da ima dojam kako e on na sve to mu pokloni, bilo to, uvijek jednako reagirati? Kako to da on doista ne eli nita, osim onoga to ve ima? Nedokuiv je u svojim ambicijama i zadovoljstvima, u svojoj ljubavi za posao i za dom. To je, podsjeti se ona, zapravo vrlina. Zbog toga je, i ne samo zbog toga, tako divan (tu rije nikad ne bi upotrijebila u njegovoj prisutnosti, ali u sebi misli o njemu kao o divnom, divnom mukarcu, jer doivjela ga je u njegovim najintimnijim trenucima, kako cmizdri u snu, kako sjedi u kadi s dokraja skupljenim udom koji mu pluta u vodi srcedrapateljno neduno). Dobro je, podsjeti se ona - krasno je - to njezin suprug nije podloan prolaznim uicima, to njegova srea ovisi iskljuivo o injenici da ona postoji, ovdje u kui, to ivi svoj ivot i misli na njega. Torta joj je promaaj, ali ona sama ipak je voljena. Voljena, misli ona, na vie-manje isti nain na koji se ocjenjuju darovi: zato to su darivani u dobroj namjeri, zato to postoje, zato to su dio svijeta u kojem se eli ono to se dobije. to bi onda ona radije? Da joj darovi budu prezreni, torta ismijana? Dakako da ne bi. eli biti voljena. eli biti vrijedna majka koja mirno ita svom djetetu; eli biti ena koja savreno postavlja stol. Ne eli, nikako, da bude

posebna ena, patetino stvorenje, puno hirova i bijesa, mrzovoljna, podnoena, ali ne i voljena. Virginia Woolf stavila je kamen u dep svog ogrtaa, odetala u rijeku i utopila se. Laura nee dopustiti sebi takve morbidne misli. Spremit e postelje, usisati tepihe, pripremiti roendansku veeru. I nee mariti ni za to. Netko kuca na stranja vrata. Laura, koja pere posljednje komade posua, prepoznaje kroz prozirni bijeli zastor Kittyn nejasan obris. I maglovitu aureolu Kittyne plavosmee kose, ruiast odsjaj njezina lica. Laura zatomi tjeskobno uzbuenje, i neto jae od uzbuenja, neto nalik na paniku. Kitty joj dolazi u posjet. A jedva je oetkala kosu i jo ima na sebi kupai ogrta. Izgleda, i to previe, nalik na Gospu od alosti. eli pohitati prema vratima i eli ostati na mjestu, nepomina, za sudoperom, dok Kitty ne odustane i ode. Moda bi to i uinila, stajala nepomino, suzdrana daha (moe li Kitty vidjeti unutra, hoe li znati?), ali problem je Richie, svjedok svega, koji sad tri u kuhinju, nosei kamion od crvene plastike i viui s mjeavinom uitka i uzbune da je netko na vratima. Laura brie ruke krpom za brisanje posua, s otisnutim crvenim pijetlovima, i otvara vrata. To je samo Kitty, govori sebi. Samo prijateljica iz susjedstva, dvoja vrata nie, a to je neto to ljudi, dakako, ine. Svraaju k susjedima koji ih primaju; kosa ili ono to ve imate na sebi nije uope vano. Ni torta nije vana. "Bok, Kitty", kae ona. "Prekidam li neto?" pita Kitty. "Ni govora. Ui." Kitty ulazi i unosi sa sobom svoju auru istoe i samosvijest dobre domaice; cijelu paletu udnih, nervoznih pokreta. Atraktivna je, vrsta, ni vitka ni debela, ena velike glave, nekoliko godina mlaa od Laure (odjednom se ini da je svatko bar neznatno mlai od nje). Kittyne sitne oi i sitan nos stisnuti su u sredini okrugla lica. U koli je bila jedna od nekoliko autoritativnih, agresivnih, ne ba lijepih djevojaka koje su, zahvaljujui novcu i svojim sportskim vjetinama, imale toliko moi da su jednostavno ustrajale i uporno nastojale da se lokalni pojam o poeljnosti preoblikuje tako da ukljui i njih. Kitty i njezine prijateljice - vrste, nepokolebljive, bistre, prostodu-ne, sposobne za duboku lojalnost i strahovitu bezobzirnost - bile su kraljice raznoraznih sveanosti,

voditeljice organiziranog klicanja, zvijezde kazalinih komada. "Trebam uslugu", kae Kitty. "Samo reci", odvraa Laura. "Moe li sjesti na minutu?" "Mhm." Kitty sjedne za kuhinjski stol. Djeaku uputi 'zdravo', prijateljski, ali pomalo odbojno, dok je on sumnjiavo, ak srdito (zato je dola?) promatra s relativne sigurnosti kraj tednjaka. Kitty, koja jo nema svoje djece (ljudi se ve poinju pitati), ne nastoji zavoditi tuu. Mogu doi k njoj ako ele; ona nee k njima. "Imam kave na tednjaku", kae Laura. "Jesi li za alicu?" "Svakako." Ona nalije alicu kave za Kitty i jednu za sebe. Nervozno pogledava na tortu i najradije bi je sakrila. Na glazuri su se uhvatile mrvice. Ono 'n' u 'Dan' pritisnuto je o jednu ruu. Pratei Laurin pogled, Kitty kae: "Oh, gle, napravila si tortu." "Danu je roendan." Kitty ustaje, prilazi Lauri i zaustavi se kraj nje. Kitty ima na sebi bijelu bluzu s kratkim rukavima, zeleni karirani orts i slamnate sandale koje proizvode kripavi zvuk dok hoda. "Vivi, vidi!" ree. "Jedan od mnogih prvih pokuaja", kae Laura. "Tee je nego to bi ovjek pomislio, to pisanje na glazuri." Nada se da djeluje bezbrino, vedro, draesno nezabrinuto. Zato je najprije napravila rue, kad bi svakom idiotu bilo jasno da treba poeti s porukom? Nae cigaretu. Ona je netko tko ujutro pui i pije kavu, brine se za obitelj, ima Kitty za prijateljicu i ne uzbuuje se ako joj torta nije savrena. Pripali cigaretu. "Zgodna je", kae Kitty i probui Laurino smiono, cigaretom napuhnuto Ja na samom poetku. Torta je zgodna, kae joj Kitty, onako kao to bi djeji crte mogao biti zgodan. Slatka je i dirljiva u svojem oajniki iskrenom neskladu izmeu ambicije i izvedbe. Laura shvaa: postoje samo dvije mogunosti. Ili si sposobna za neto ili ti je svejedno. Moe vlastitom rukom napraviti majstorsku tortu ili, odbacivi to, zapaliti cigaretu, priznati da si beznadan sluaj za takve projekte, naliti sebi jo jednu alicu kave i naruiti tortu kod slastiara. Laura je majstorica koja je pokuala i propala, javno.

Napravila je neto zgodno, a bila se nadala (bolno ali istinito) da je proizvela neto lijepo. "Kad je Rayu roendan?" pita, jer neto mora rei. "U rujnu", odgovori Kitty i vrati se za kuhinjski stol. to se jo moe rei za tortu? Laura poe za njom sa alicama i kavom. Kitty su potrebni prijatelji (iskren, pomalo priguen arm njezina vlastita supruga ne prolazi osobito dobro kod svakoga, a tu je i problem to su ve dugo bez djece) i zato je Laura netko koga ona posjeuje, od koga trai usluge. Ipak, obje znaju kako bi se Kitty u gimnaziji nemilosrdno odnosila prema njoj da su bile istih godina. U drugim ivotnim prilikama, ne mnogo drukijima od ovih, bile bi neprijateljice, ali u ovom ivotu, punom iznenaenja i perverzije u odabiru trenutka, Laura je udana za slavnog momka, ratnog heroja iz Kittyna maturantskog razreda, i time se pridruila eliti, slino kao kad bi se neugledna njemaka princeza, ne vie mlada, nala kako sjedi na tronu pokraj engleskog kralja. Ono to je iznenauje - ponekad i uasava - jest da toliko uiva u Kittynu prijateljstvu. Kitty je izvjetaena, ba kao to je Laurin suprug divan. Kittyna izvjetaenost, njezin blistavi mir, njezina irokogrudnost koju iri oko sebe, isti su kao u neke filmske zvijezde. Posjeduje uzvienost filmske zvijezde, ne posve besprijekornu i osebujnu ljepotu filmske zvijezde i, kao i filmska zvijezda, doimlje se ujedno obino i uzvieno, onako kao Olivia De Havilland ili Barbara Stanwyck. Veoma je omiljena i, gotovo iskreno, voljena. "Kako je Ray?" pita Laura dok stavlja alicu pred Kitty. "Odavno ga ve nisam vidjela." Kittyn je suprug Lauri prilika da uspostavi ravnoteu meu njima; da ponudi Kitty svoje suosjeanje. Ray nije kamen smutnje, tonije - nije potpun promaaj - ali na neki je nain za Kitty isto to je za Lauru njezina torta znaajan. Bio je Kittyn deko jo u gimnaziji. Igrao je centra u koarkakoj momadi i nastavio igrati, dobro premda ne spektakularno, na Sveuilitu June Kalifornije. Sedam mjeseci proveo je kao ratni zarobljenik na Filipinima. Sad je neke vrste tajanstvenog funkcionara u Odjelu za energetiku i ve u tridesetoj godini poinje pokazivati kako se hrabri momci postupno, iz neobjanjivih razloga, pretvaraju u sredovjene sipavce. Ray je kratko podian, pouzdan, kratkovidan; pun tekuine. Obilno se znoji. Mjehurii iste sline skupljaju mu se u kutovima usana im malo due govori. Laura zamilja (nemogue je ne

zamisliti) kako mora da iz njega, dok vode ljubav, ikljaju rijeke, za razliku od skromnog uborenja njezina supruga. Zato su onda jo bez djece? "Dobro je", kae Kitty. "Ray kao Ray. Uvijek isti." "I Dan je isti", kae Laura, ljubazno, znaajno. "Sjajni su to momci, zar ne?" Misli na darove koje je kupila suprugu; darove koje e on cijeniti, ak im se i diviti, premda mu ni jedan od njih nije potreban. Zato se udala za njega? Udala se za njega iz ljubavi. Udala se iz osjeaja krivnje; iz straha da ne ostane sama; iz domoljublja. Bio je jednostavno predobar, preljubazan, preiskren i previe je divno mirisao a da se ne uda za nj. Previe je prepatio. elio ju je. Ona stavi ruku na trbuh. Kitty kae: "Ima pravo, sto posto." "Jesi li se ikad upitala to ih tjera? Mislim, Dan je kao buldoer. ini se da ga nita ne mui." Kitty teatralno slegne ramenima i prevrne oima. Ona i Laura kao da su u tom trenutku gimnazijalke, najbolje prijateljice, koje se tue na svoje mladie, ije e mjesto ubrzo zauzeti drugi. Laura bi rado postavila Kitty jedno pitanje, ali ne zna kako da ga sroi. Pitanje je u vezi s pretvaranjem i, prikrivenije, s briljantnou. Voljela bi znati smatra li Kitty sebe posebnom, monom i neuravnoteenom, kao to se govori za umjetnice, puna fantazija, puna zanosa, posveena prije svega ostaloga stvaranju... ega? Ovoga ovdje. Ove kuhinje, ove roendanske torte, ovog razgovora. Ovoga obnovljenog svijeta. Laura kae: "Moramo se ubrzo opet nai, doista. Prola je cijela vjenost." "Kava je izvrsna", kae Kitty srknuvi. "Koju vrstu uzima?" "Ne znam. Ne, dakako da znam. Folgers. A ti?" "Maxwel House. I ta je dobra." "Mhm." "Ipak. Razmiljam o tome da je promijenim." "Pa sad, ovo je Folgers." "Tono. Dobra je." Kitty gleda u svoju alicu s namjerno lanom, budalastom predanou. Naas se doimlje poput priproste, obine ene koja sjedi za kuhinjskim stolom. Njezina je privlanost isparila; sad se vidi kako e izgledati sa pedeset godina -

debela, mukobanjasta, ilava, iskrivljena i s ironijom e govoriti o svom braku, jedna od onih ena za koje ljudi kau Bila je prilino zgodna, znate. Svijet se ve sada polako, neprimjetno, poinje otuivati od nje. Laura prignjei cigaretu, razmilja da zapali novu, ali se predomisli. Ona zna bez problema skuhati dobru kavu; zduno se brine za svog supruga i svoje dijete; ivi u ovoj kui u kojoj nikome nita ne nedostaje, nitko nije duan, nitko ne pati. Nosi drugo dijete. Je li uope vano to to nije glamurozna niti primjer uzorne domaice? "Tako je to", kae ona Kitty. Iznenaena je snagom vlastita glasa; trunkom nesmiljenosti u njemu. "Hm da", kae Kitty. "to je? Je li sve u redu?" Kitty trenutak nepomino sjedi, ne gledajui ni Lauru ni okolo. Povukla se u sebe. Sjedi onako kako se sjedi meu nepoznatim ljudima u vlaku. Kae: "Moram u bolnicu na nekoliko dana." "to je?" "Ne znaju tono. Imam neku izraslinu." "Boe." "Unutra je, zna. U trbuhu." "Molim?" "U maternici. Otvorit e me i pogledati." "Kada?" "Danas poslije podne. Doktor Rich kae to prije to bolje. Trebam te da mi hrani psa." "Naravno. to je lijenik rekao, tono?" "Samo to da je neto unutra i da moraju ustanoviti to. Moda je to razlog da ne mogu zatrudnjeti." "Pa", kae Laura, "znai da to mogu odstraniti." "Kau samo da moraju vidjeti. Kau da nema razloga za zabrinutost, nikakvog, ali da moraju vidjeti." Laura promatra Kitty koja se ne mie i ne govori, ne plae. "Bit e sve opet dobro", kae Laura. "Da, vjerojatno hoe. Nisam zabrinuta. Kakvog bi to smisla imalo?" Laura je obuzeta alou i njenou. Evo snane Kitty, Kitty svibanjske kraljice, bolesne i uplaene. Evo Kittyna lijepog zlatnog runog sata; evo i naglog raspada njezina ivota. Laura je uvijek nagaala, kao i veina ostalih, da

je problem u Rayu - Rayu s njegovim mutnim zaposlenjem u nekom gradskom uredu, s mjehuriima sline, s njegovim leptir-kravatama, njegovim bourbonom. Kitty je za nju, sve do ovog trenutka, predstavljala svijetao lik, tragian i dostojanstven - enu koja stoji uz svoga supruga. Toliki od tih mukaraca nisu vie ono to su bili (nitko ne voli govoriti o tome); tolike su se ene pomirile s time da ive s izmotavanjima i utnjama, s napadajima depresije, s piem. Kitty se jednostavno doimala kao heroina. Pokazalo se, meutim, da razlog nevolje lei u Kitty. Laura zna, ili bar misli da zna, da se doista radi o neem ozbiljnom. Shvaa da se na Kitty i Raya, na njihovo malo, uredno kuanstvo sruila nesrea i da ih je ve napola unitila. Kitty moda ipak nee postati ila, ilava pedesetogodinjakinja. "Doi", kae Laura, kao to bi rekla svom djetetu i, kao da je Kitty zaista njezino dijete, ne prieka da je ona poslua, nego joj prie. Stavi ruke na Kittyna ramena i poslije kraeg, nelagodnog oklijevanja polako se sagne sve dok nije gotovo kleala. Shvati koliko je snanija, koliko via od Kitty. Zagrli je. Kitty oklijeva, onda dopusti da je Laura dri u zagrljaju. Predaje se. Ne plae. Laura shvaa da se Kitty preputa. Misli: tako mora da se osjea mukarac kad grli enu. Kitty ovije ruke oko Laurina struka. Laura je preplavljena njenou. Ovdje, upravo ovdje, u njezinu su naruju Kittyni strah i hrabrost, Kittyna bolest. Ovdje su njezine dojke. Ovdje je njezino hrabro, vrsto srce koje kuca ispod njih; ovdje su blijeda svjetla njezina ivota - tamnoruiasta svjetla, crvenozlatna svjetla, blistava i nestalna; svjetla koja se skupljaju i raspruju; ovdje su Kittyni bezdani, srce ispod srca; njezino vlastito nedodirljivo bie o kojem mukarac (Ray, i to ba Ray!) sanja, ezne za njim, oajniki ga trai nou. Ovdje je, pri danjem svjetlu, u Laurinu zagrljaju. I ne htijui pravo, ne razmislivi, ona poljubi Kitty, polako, usred ela. Opijena je Kittynim parfemom i mirisom njezine utave, svjee oprane tamnoplave kose. "Dobro sam", proape Kitty. "Zbilja." "Znam", odvraa Laura. "Brinem se jedino zbog Raya. On se zaista ne snalazi najbolje, pogotovo kad se radi o tako neem." "Zaboravi Raya na trenutak", kae Laura. "Jednostavno ga zaboravi." Kitty kimne, dotaknuvi glavom Laurine dojke. Pitanje je postavljeno bezglasno i odgovor je doao, ini se, isto tako bezglasno. Obje su snudene i

obje blaene, pune razmijenjenih tajni, obje se bore za svaki trenutak. Svaka u svojoj ulozi. Iscrpljene su i opsjednute; prihvatile su se tako golema posla. Kitty podigne glavu, i usne im se dotaknu. Obje znaju to rade. Usta im miruju jedna na drugima. Usne im se dodiruju, ali se ne ljube, ne zapravo. Onda se Kitty povue. "Draga si", ree. Laura oslobodi Kitty. Odmakne se. Otila je predaleko, obje su otile predaleko, ali Kitty se prva povukla. Kitty, koju su njezini strahovi nagnali da postupi neobino i oajniki. Laura je tamnooki grabeljivac. Laura je ona koja je udna, tuinka, ona kojoj se ne moe vjerovati. Laura i Kitty utke se slau da je to istina. Laura baci pogled na Richieja. On jo uvijek dri crveni kamion. Jo promatra. "Ne brini se, molim te", Laura kae Kitty. "Sve e biti dobro." Kitty ustaje, ljupko, bez urbe. "Zna to treba, ne? Daj mu samo pola konzerve uveer i povremeno provjeri ima li vode. Ray ga moe nahraniti ujutro." "Hoe li te Ray odvesti u bolnicu?" "Mhm." "Ne brini. Pripazit u ovdje na sve." "Hvala." Kitty se kratko ogleda oko sebe, s izrazom umorna odobravanja, kao da je odluila, protiv vlastitog uvjerenja, da ipak kupi ovu kuu i vidi to se moe uiniti od nje. "Zbogom", kae. "Nazvat u te sutra u bolnicu." "Dobro." S usiljenim osmijehom, lagano stisnutih usana, Kitty se okrene i ode. Laura se okrene licem djeaku, koji nervozno zuri u nju, sumnjiavo, s oboavanjem. Ona je, u prvom redu, umorna; vie od svega eli se vratiti u svoju postelju i svojoj knjizi. Svijet, ovaj svijet odjednom joj se ini da je omamljen i zaostao u razvoju, daleko od svega. Tu je vruina to je nalegla po kuama i ulicama; tu je taj jedini niz trgovina koji se lokalno spominje kao centar; tu su supermarket, drogerija i kemijska istionica; kozmetiki salon takoer je ovdje, i papirnica, i jeftina robna kua, bazar; tu je i jednoetana

tukaturna biblioteka s novinama na drvenim stalcima i s policama prepunih knjiga. ... ivot, London, ovaj lipanjski trenutak. Laura vodi sina natrag u dnevnu sobu i opet mu pokazuje kako da od tih arenih drvenih kocaka sastavi toranj. im se on zaigra, ona se vraa u kuhinju i, bez oklijevanja, digne tortu i izvrne je s njezina stalka ravno u kantu za smee. Pad iznenaujue vrsto zazvui; jedna uta rua razmae se po unutranjoj strani kante. Smjesta osjeti olakanje, kao da su elini konopci oko njezinih grudi olabavljeli. Sad moe poeti ispoetka. Prema zidnom satu tek je pola jedanaest. Ima dovoljno vremena da napravi novu tortu. Ovaj put nee dopustiti da se mrvice uhvate za glazuru i ovaj put e slova oznaiti akalicom, tako da budu centrirana, a rue e ostaviti za kraj.

GOSPOA WOOLF
ITA KOREKTURNE OTISKE S LEONARDOM I RALPHOM, KAD LOTTIE NAJAVI da je stigla gospoa Bell s djecom. "Nemogue", kae Virginia. "Jo nije ni dva i trideset. Oni dolaze u etiri." "Ovdje su, gospoo", kae Lottie poneto krutim tonom. "Gospoa Bell je otila ravno u salon." Marjorie digne pogled s paketa knjiga koji je upravo vezala vrstim koncem (ona e, za razliku od Ralpha, spremno vezati pakete i razvrstavati slova, to je ujedno i blagodat i razoaranje). Ona kae: "Zar je ve pola tri? Nadala sam se da u dotle ve biti gotova s ovim." Virginia i ne trepne, bar ne vidljivo, na zvuk Marjoriena glasa. Leonard strogo kae Virginiji: "Ja ne mogu prestati s poslom. Pojavit u se nakratko u etiri sata, pa ako Vanessa odlui ostati tako dugo, onda u je vidjeti." "Ne brini, ja u se pobrinuti za Vanessu", kae Virginia i, dok tako stoji, svjesna je da joj je kuna haljina neuredna, a kosa neuvijena. To mi je samo sestra, misli, pa ipak, poslije toliko vremena, nakon svega to se dogodilo, eli u Vanessi izazvati stanovito zaueno divljenje. Jo eli da njezina sestra misli: 'Ta koza izgleda prilino dobro, zar ne?' Virginia ne izgleda ba najbolje, i protiv toga ne moe nita, ali do etiri

sata barem bi uredila kosu i presvukla se. Poe za Lottie stubama i, dok prolazi pored ovalnog zrcala to visi u predvorju, dolazi u napast da se nakratko pogleda u njemu. Ali ne moe. Vanessa e biti njezino zrcalo, kao to je uvijek bila. Vanessa je njezin brod, njezina zelena obala gdje pele zuje meu groem. Poljubi Vanessu, edno, u usta. "Draga", kae Virginia, poloivi ruke na sestrina ramena. "Ako ti kaem da sam oduevljena to te vidim sada, uvjerena sam da moe zamisliti kako li bih tek bila oduevljena da te vidim kada smo te stvarno oekivali." Vanessa se smije. Vanessino je lice napeto, koa sjajna, svjea, ruiasta. Premda je tri godine starija od Virginije, izgleda mlae, i obje to znaju. Dok Virginia ima strogu, oporu ljepotu Giottove freske, Vanessa je vie nalik na figuru koju je u ruiastom mramoru isklesao vjet, ali manje poznat umjetnik kasnog baroka. Ona je oito putena, ak dekorativna figura, sva od jastuia i smotaka, njezino lice i tijelo umjetniki su izvedeni u njenom, pomalo sentimentalnom pokuaju da se slikovito prikae ljudska jedrina koja je tako bujna da granii s nadzemaljskom. "Oprosti", kae Vanessa. "Bili smo gotovi u Londonu ranije nego to smo mislili i preostalo nam je jedino jo da kruimo oko Richmonda do etiri sata." "A gdje si ostavila djecu?" pita Virginia. "Otila su ravno straga u vrt. Quentin je na cesti naao neku umiruu pticu i sad oito smatraju da ptica mora biti u vrtu." "Jasno mi je da im njihova stara teta Virginia nije nikakva zamjena za to. Da odemo do njih?" Izlazei iz kue, Vanessa uze Virginiju za ruku, gotovo isto onako kao to bi uzela za ruku koje svoje dijete. Ta je Vanessina posjednika gesta gotovo isto toliko ljuti koliko i umiruje; toliko je sigurna u sebe da moe doi pun sat i pol prije nego to je pozvana. I tako je sad ovdje; ovdje je njezina ruka. Da je Virginia imala bar vremena da uini neto sa svojom kosom. Kae: "Otpremila sam Nelly u London po zaeereni umbir za na aj. Moemo je oekivati otprilike za jedan sat, zajedno s lijepom malom dozom njezina gnjeva." "Nelly se mora pomiriti s tim", kae Vanessa. Da, misli Virginia, to je pravi ton, strog, a ipak milosrdan - tako se govori s poslugom, i sa sestrama. U tome je umijee, kao to je umijee u svemu, a mnogo od onoga, u emu je

Vanessa jo mora poduiti, sadrano je u tim naoko lakim postupcima. Stigne rano ili kasno, olako ustvrdi da drukije nije ilo. Ponudi ruku s majinskim samopouzdanjem. Kae, Nelly se mora pomiriti s tim, i tako otputa slukinju kao i gospodaricu. U vrtu Vanessina djeca klee u krugu na travi kraj ruinih grmova. Kako li su samo udesna: tri bia, potpuno odjevena, doarana ni iz ega. U jednom su trenutku dvije mlade sestre, pripijene jedna uz drugu, prsa o prsa, spremnih usana, a onda ve idui trenutak, ini se, tu su dvije udane ene srednjih godina koje stoje na skromnom komadiu tratine pred oporom djece (Vanessine, dakako, sve je Vanessino; ni jedno nije Virginijino i nikada ni jedno nee ni biti). Tu je ozbiljni, lijepi Julian; tu je rumeni Quentin koji dri pticu (drozda) u svojim crvenim rukama; tu je mala Angelica, koja ui malo podalje od brae, uplaena, oarana tim pregrtem sivoga perja. Prije mnogo godina, kad je Julian bio jo dojene, kad su Virginia i Vanessa razmiljale o imenima za djecu i za lica u romanima, Virginia je predloila Vanessi da svoju buduu ker nazove Clarissa. "Zdravo, otpadnici", pozdravi ih Virginia. "Nali smo pticu", objavi Angelica. "Bolesna je." "Shvatila sam", odgovara Virginia. "Jo je iva", kae Quentin znalaki. "Mislim da bismo je mogli spasiti." Vanessa stisne Virginiji ruku. Oh, misli Virginia, evo smrti ba prije aja. to zapravo treba rei djeci, ili bilo kome? "Moemo joj olakati", kae Vanessa. "Ali ovoj je ptici dolo vrijeme da umre, tu ne moemo nita promijeniti." Upravo tako, velja presijeca konac. Tek toliko, djeco, ni manje ni vie. Vanessa ne alosti svoju djecu, ali im i ne lae, ak ni iz milosra. "Moramo pripremiti neku kutiju za nju", kae Quentin, "i unijeti je u kuu." "Ne slaem se", odgovara mu Vanessa. "To je divlje stvorenje, radije e umrijeti vani, na otvorenom." "Imat emo pogreb", vedro e Angelica. "Ja u pjevati." "Jo je iva", otro joj odgovara Quentin. Bog te blagoslovio, Quentine, misli Virginia. Hoe li ti biti onaj koji e mi jednoga dana drati ruku i biti uz mene kad budem isputala posljednji dah,

dok e svi drugi potajno uvjebavati govore koje e odrati na pogrebu? Julian kae: "Trebali bismo joj napraviti leaj od trave. Angie, daj naupaj je malo, molim te!" "Da, Juliane", kae Angelica. Posluno se prihvati posla da na-upa rukovet trave. Julian; ah Julian. Je li ikad bilo uvjerljivija dokaza za principi-jelniju nepravdu prirode nego to je Julian, Vanessin prvoroeni, u petnaestoj godini? Julian je srdaan i neustraiv, dostojanstven; posjeduje skladnu tjelesnu, rasnu ljepotu, tako prirodnu da navodi na pomisao kako je ljepota sama po sebi osnovno ljudsko stanje, a ne samo odstupanje od uobiajenog uzorka. Quentin (Bog ga blagoslovio) mogao bi, usprkos svoj svojoj inteligenciji i humoru, ve sada u trinaestoj godini biti krupan pukovnik crvena lica u Kraljevskoj konjici, a Angelica, savreno graena, jasno pokazuje ve u estoj godini ivano prenapetu, mlijenu ljupkost koja siguno nee nadivjeti njezinu mladost. Julian, prvoroeni, tako je oito i bez muke junak ove obiteljske sage, riznica njezinih najveih nada - tko da zamjeri Vanessi to ga favorizira? "Da uberemo i nekoliko rua?" Virginia kae Angelici. "Da", odgovara Angelica, jo zabavljena travom. "utih." Prije nego to krene s Angelicom u ruinjak, Virginia ostane stajati trenutak, jo s Vanessinom rukom u svojoj, zagledana u Vanessinu djecu kao da su bazen pun vode u koji se ne moe odluiti da zaroni ili ne. Ovo je, misli Virginia, pravo postignue; ovo e ivjeti i poto isprazni literarni pokuaji budu otpremljeni zajedno sa starim fotografijama, kostimima za krabuljni ples i porculanskim tanjurima na kojima je baka slikala svoje sjetne, izmiljene krajolike. Izvue ruku i poe u ruinjak, gdje klekne kraj Angelice i pomae joj da pripremi leaj na kojem ptica moe uginuti. Quentin i Julian stoje u neposrednoj blizini, ali Angelica je oito najzaneseniji lan toga alobnog drutva, onaj iji se ukus u vezi s opremom i obredom mora potovati. Angelica je ovdje tako rei udovica. "Eto!" kae Virginia dok zajedno s Angelicom oblikuje travu u mali blagi humak. "Mislim da e joj tu biti udobno." "Je li to ona?" pita Angelica. "Jest. enke su vee i neto tamnije."

"Ima li jaja?" Virginia oklijeva. "Ne znam", kae. "To se zaista ne moe znati, zar ne?" "Kad umre, potrait u njezina jaja." "Kako hoe. Moda je neko gnijezdo negdje pod strehom." "Nai u ih ja", kae Angelica, "i nasaditi ih." Quentin se smije. "Hoe li sama sjediti na njima?" upita. "Neu, glupane. Nasadit u ih." "Aha", kae Quentin, i Virginia zna, da ih i ne vidi, kako se potiho smiju Angelici, a moda automatski i njoj. ak i sada, u ovo napredno doba, mukarci jo dre smrt u svojim monim rukama i dobronamjerno se smiju enama koje pripremaju pogrebne leajeve i vjeruju da magijom i pukom snagom volje mogu oiviti ovu mrvicu biveg ivota. "Dobro", kae Virginia. "Sad je moete poloiti." "Ne", kae Angelica. "Jo manjkaju rue." "Tono", kae Virginia. Zamalo se usprotivila, jer da najprije treba poloiti pticu i tek onda posloiti rue oko ptijeg tijela. Tako bi trebalo postupiti. A ti bi se, misli ona, prepirala s petogodinjom djevojicom o takvim stvarima. Moda i bi, da ih Vanessa i djeaci ne promatraju. Angelica uzme jednu od utih rua i oprezno je poloi du ruba travnatog humka. Dodaje jednu po jednu dok nije sastavila grubi krug od ruinih pupoljaka, trnovitih peteljki i lia. "Lijepo je", kae i, na ope iznenaenje, doista je lijepo. Virginia gleda s neoekivanim zadovoljstvom taj skromni krug od trnja i cvijea; taj divlji odar. I sama bi rado legla na nj. "Onda, da je stavimo?" tiho kae Angelici. Virginia se nagne prema njoj kao da dijele neku tajnu. Neka snaga kola izmeu njih, neko suuesnitvo koje nije ni majinsko ni erotsko, ali sadri elemente obojeg. Dobro se razumiju. Postoji vrsta razumijevanja koje je prebogato da se izrazi rijeima. Virginia to osjea, jasno kao to osjea vrijeme na svojoj koi, ali kad se duboko zagleda u Angelicino lice, vidi po njezinim blistavim nemirnim oima da je njoj ta igra ve dosadila. Napravila je leaj od trave i rua; sad se samo eli to je prije mogue rijeiti ptice i poi u lov za njezinim gnijezdom. "Da", kae Angelica. Ve kao petogodinjakinja zna hiniti ozbiljan zanos

za zadatak koji joj je na dohvatu, kad zapravo istinski eli jedino da se dive njezinu djelu i da je zatim puste na miru. Quentin klei s pticom u ruci i njeno, beskrajno njeno, polae je na travu. Ah, kad bi mukarci bili grubijani a ene aneli - kad bi bar bilo tako jednostavno. Virginia misli na Leonarda koji se mrti nad ko-rekturnim otiscima, spreman da izbaci ne samo slagarske pogreke nego i svaki trag mediokriteta na kojeg pogreke ukazuju. Misli na Juliana od ljetos, kako zavrnutih rukava do lakata vesla preko Ouse, i kako se inilo da je to bio dan, trenutak, kad je od djeteta postao mukarac. Kad Quentin povue ruke, Virginia vidi da je ptica poloena na travu skupljenih krila. Zna da je ve uginula, u Quentinovim dlanovima. ini se da je eljela da bude to manji sveanj same sebe. Njezino oko, savreno crno zrno, otvoreno je, a sive su joj noge, due nego to bi ovjek oekivao, smotane. Vanessa se pojavi iza Virginije. "Ostavimo je sada, svi", kae Vanessa. "Uinili smo to smo mogli." Angelica i Quentin spremno se povuku. Angelica zapoe svoj obilazak oko kue, zirkajui pod strehu. Quentin otare ruke o pulover i ue u kuu da se opere. (Vjeruje li da je ptica ostavila trag smrti na njegovim rukama? Vjeruje li da e ga dobar engleski sapun i runik tete Virginije isprati?) Julian ostaje s Vanessom i Virginijom jo uz mali le. Kae: "Angie se toliko uzbudila zbog gnijezda da je zaboravila otpjevati himnu." Vanessa kae: "Hoe li nam zato to smo doli prerano biti uskraen aj?" "Nee", odgovara Virginia. "Imam sve to je potrebno da i bez Nellyne pomoi pripremim aj." "Pa onda dobro", kae Vanessa, nato se ona i Julian okrenu i pou prema kui, Julianova ruka podvuena pod majin lakat. Prije nego to poe za njima, Virginia oklijeva jo trenutak kraj mrtve ptice u njezinu krugu od rua. Mogao bi biti i neka vrsta eira. Mogao bi biti karika koja nedostaje izmeu kitniarke i smrti. Najradije bi legla na njezino mjesto. Istina, nema smisla poricati. Vanessa i Julian mogu nastaviti sa svojim ivotom, svojim ajem i svojim putovanjima, dok se ona, Virginia, pticolika Virginia, od krute, teke ene pretvara u ukras za eir, budalastu, bezosjeajnu stvar. Clarissa, misli ona, ipak nije nevjesta smrti. Clarissa je postelja na koju je

nevjesta poloena.

GOSPOA DALLOWAY
CLARISSA STAVLJA TUCET UTIH RUA U VAZU. ODNOSI JE U DNEVNU sobu, stavlja na stoli, odmakne se malo i pomakne je nekoliko centimetara ulijevo. Priredit e Richardu najljepe primanje za koje je sposobna. Nastojat e stvoriti neto svjetovno, ak trivijalno, ali na svoj nain savreno. Pobrinut e se da bude okruen ljudima koji ga istinski potuju, dive mu se (zato je pozvala Waltera Hardyja, kako je mogla biti tako slaba?); osigurat e da se on ne premori. To je njezin zadatak, njezin dar. to mu jo moe ponuditi? Vraa se u kuhinju kad zazuji interfon. Tko bi to mogao biti? Neka poiljka, vjerojatno, na koju je zaboravila ili netko iz servisa za dostavu hrane. "Tko je?" pita. "Louis. Ja sam, Louis." "Louis? Zar zbilja?" Clarissa pritisne dugme da Louis moe ui. Naravno da je Louis. Nitko drugi, posve sigurno ne neki Newyoranin, ne bi jednostavno pozvonio a da prije ne nazove. To nitko ne radi. Ona otvori vrata i izae u predvorje, obuzeta snanim, gotovo vrtoglavim osjeajem radosnog iekivanja, stanjem tako jakim, tako osebujnim i tako nepoznatim u drugim prilikama, da ga je prije nekog vremena jednostavno nazvala po Louisu. To je taj Louisov osjeaj kroz koji se provlae tragovi odanosti, i krivnje, i privlanosti, neki nesumnjiv element treme, i ista, nepomuena nada da bi svaki put, kad se pojavi, Louis mogao napokon donijeti tako dobru vijest da je nemogue naslutiti njezin domaaj ili ak njezinu pravu narav. Onda, trenutak zatim, iza zavoja u predvorju, pojavi se Louis glavom. Prolo je, koliko ono, sada ve pet godina, ali on je jo posve isti. Ista nakostrijeena bijela kosa, isti nestrpljiv, osebujan hod, ista nemarna odjea, koja ipak djeluje nekako u redu. Njegova nekadanja ljepota, njegovo krupno tijelo i lavovsko dranje izgubili su se iznenaujue naglo jo prije gotovo dva desetljea, i sad se taj Louis - sjedokos, ilav, pun skrivenih, obuzdanih emocija - pojavio kao da je neki sitan, neugledan mukarac iskoio iz oklopnog tornja nekog tenka da objavi kako je on, a ne tenk sravnio vae selo. Louis, nekadanji predmet udnje, oduvijek je bio, kao to se pokazalo, predava u glumakoj

koli, bezazlena osoba. "E pa, tu sam", kae. On i Clarissa zagrle se. Kad se odmakne, Clarissa vidi da su Louisove kratkovidne oi vlane. Uvijek je bio sklon suzama. Clarissa, iako sentimentalnija, ogorenija, ini se da nikad ne plae, premda to esto poeli. "Otkad si u gradu?" pita ona. "Od prekjuer. Sad sam upravo etao i ustanovio da sam u tvojoj ulici." "Ba mi je drago to te vidim." "I meni je drago to vidim tebe", kae Louis, a oi mu se opet ovlae. "Ima nevjerojatan osjeaj za pravo vrijeme. Veeras imamo primanje za Richarda." "Ozbiljno? Kojim povodom?" "Dobio je Carrouthersovu nagradu. Nisi to uo?" "iju to?" "To je nagrada za pjesnike. Znaajno priznanje. udim se da nisi uo za to." "Pa, sad. estitke Richardu." "Nadam se da e doi. Bit e ushien da te vidi." "Misli?" "Da. Naravno. Zato stojimo ovdje, zapravo u predvorju? Ui." Izgleda starija, misli Louis dok slijedi Clarissu u stan (osam koraka, zavoj, onda jo tri koraka). Postarala se, zaueno misli Louis. Napokon je i do toga dolo. Kakva udovina stvar, ti genetski okidai, kako neko tijelo moe ostati nepromijenjeno desetljee za desetljeem, a onda se u nekoliko godina sroza do starosti. Louis je iznenaen kako se alosno osjea, kako nije dovoljno zadovoljan relativno naglim gubitkom Clarissine neprirodno produene mladenake svjeine. Koliko li je puta matao o tome? To je njegova osveta, jedino mogue izravnanje rauna. Sve te godine s Richardom, sva ljubav i sav trud, a Richard sad provodi posljednje godine ivota piui o eni s vlastitim stanom u Zapadnoj Desetoj ulici. Richard stvara roman u kojem iscrpno meditira o eni (odlomak od preko pedeset stranica samo o kupovanju laka za nokte, za koji se na kraju ipak nije odluila!), a stari Louis W. delegiran je u statiste. Louis W. ima jednu scenu, relativno kratku, u kojoj cmizdri o pomanjkanju ljubavi u svijetu. Tako stoje stvari; to je nagrada, nakon vie od dvanaest godina; nakon to je ivio s Richardom u est razliitih stanova, podravao ga, evio do

besvijesti; nakon tisua zajednikih obroka; nakon puta u Italiju i onog sata pod stablom. Poslije svega toga, pojavljuje se Louis, i bit e zapamen kao alobnik koji jadikuje nad ljubavlju. "Gdje si odsjeo?" pita ga Clarissa. "Kod Jamesa, u ohar motelu." "On je jo ondje?" "Neto od njegova peceraja jo je ostalo. Vidio sam kutiju fafrla koju sam, koliko se sjeam, kupio za njega u trgovini jo prije pet godina. Pokuao je zanijekati da je to ta ista kutija, ali u jednom je uglu uleknuta, i toga se vrlo dobro sjeam." Louis kaiprstom dodirne nos (lijeva strana, desna strana). Clarissa se okrene prema njemu. "Da te vidim", kae Clarissa, i opet se zagrle. Dre se tako gotovo punu minutu (njegove usne dodiruju njezino lijevo rame, onda se on pomakne i usne mu dodirnu i njezino desno rame). Na kraju se Clarissa odmakne. "eli li to popiti?" "Ne. Da. au vode?" Clarissa odlazi u kuhinju. Kako li je jo uvijek nepristupana, kako li se samo razdraljujue uljudno ponaa! Clarissa je bila upravo ovdje, misli Louis, sve to vrijeme. Bila je u ovim sobama sa svojom prijateljicom (ili partnericom, ili kako li to ve zovu), odlazila je na posao i vraala se kui. Uivala iz dana u dan, odlazila u kazalite, odlazila na zabave. Tako je malo, misli on, ljubavi na ovom svijetu. Louis napravi etiri koraka do dnevne sobe. I opet je u velikoj prohladnoj prostoriji s vrtom, dubokom sofom i dobrim tepisima. Okrivljuje Sally zbog stana. To je Sallyn utjecaj, Sallyn ukus. Sally i Clarissa ive u stanu koji je savrena replika stana gornje klase u West Villageu; nije teko zamisliti kako asistent nekog producenta koraa po njemu s popisom u ruci: francuski koni fotelji, trigula; Stickley stol, trigula; zidovi boje lanene tkanine ukraeni botanikim motivima, trigula; police za knjige pune malih dragocjenosti donesenih iz inozemstva, trigula. ak i ekscentrinosti - okvir za zrcalo, pokriven morskim koljkama, sa sajma rabljenih stvari, stara oguljena junoamerika krinja, oslikana nacerenim morskim vilama - djeluju kao dodatni ukras, kao da je asistent, poto je ve sve pregledao, rekao: 'Jo nije dovoljno uvjerljivo, trebamo vie toga da se vidi kakvi su to ljudi zapravo.'

Clarissa se vrati sa dvije ae vode (gazirane, s ledom i limunom), i Louis, pri pogledu na nju, osjeti miris wellfleetskog zraka - borova, trave i slankaste vode - od vie nego prije trideset godina. Raspoloenje mu se popravi. Starija je, ali - nema smisla nijekati - jo posjeduje istu snanu zamamnost, tu aristokratsku, blago nastranu erotinost. Jo je vitka. Jo zrai, nekako, stanovitom traginom romantikom i, gledajui je u pedesetoj, u toj sumranoj, otmjenoj sobi, Louis misli na fotografije mladih vojnika, odluna izraza lica, na one djeake, bezbrine u svojoj uniformi, djeake koji su poginuli ne navrivi ni dvadeset godina i koji dalje ive, kao utjelovljenje izgubljenih nada, u fotoalbumima na stoliima uza zid, lijepi, ne-uznemireni svojom zlom kobi, dok oni koji su preivjeli odvaljuju svoje poslove i obveze, razoarani dopustima. U tom trenutku Clarissa podsjea Louisa na vojnika. Kao da iz nekog nestalog carstva gleda na ovaj sve stariji svijet; doimlje se tako alosno, nevino i nepobjedivo kao i ovi pokojnici na fotografijama. Prui Louisu au s vodom. "Dobro izgleda", kae. Louisovo ostarjelo lice uvijek je bilo prepoznatljivo ve na njegovu mladenakom licu: orlovski nos i blijede, zauene oi; ekinjaste obrve; vrstim ilama iaran vrat ispod iroke, koate brade. Trebalo je da bude farmer, snaan kao korov, iban vjetrom i kiom, a vrijeme je u pedeset godina uinilo ono to bi oranje i etve obavili u pola tog vremena. "Hvala", kae Louis. "ini se kao da si bio jako daleko." "I bio sam. Lijepo je vratiti se." "Pet godina", kae Clarissa. "Ne mogu vjerovati da nijedanput nisi bio u New Yorku." Louis otpije tri gutljaja vode. U posljednjih pet godina nekoliko se puta vraao u New York, ali nije se javio. Iako nikad nije izriito odluio da ne posjeti Clarissu ili Richarda, jednostavno je propustio da se javi. Tako mu se inilo jednostavnije. "Sad se vraam zastalno", kae Louis. "Sit sam tih predavakih vrga, prestar sam i prebeznaajan. Presiromaan. Razmiljam o tome da se prihvatim nekog potenog posla." "Ozbiljno?" "Ma, ne znam. Ne brini, neu se vratiti na fakultet po svoj magisterij ili

neto slino." "Mislila sam da si se zaljubio u San Francisco. Mislila sam da te nikad vie neemo vidjeti." "Svi oekuju da se zaljubi u San Francisco. To te dotue." "Louis, Richard nije vie ni izdaleka ono to je bio." "Tako je loe?" "elim samo da bude pripravan." "Ostala si uz njega sve te godine", kae Louis. "Da. Jesam." Ona je, zakljui Louis, zgodna, obina ena. Tono to, ni vie ni manje. Clarissa sjedne na sofu i, poslije kraeg oklijevanja, Louis napravi pet koraka i sjedne do nje. "Proitao sam knjigu, jasno", ree. "Zbilja? Lijepo." "Nije li udna?" "Da. udna je." "Nije se gotovo ni potrudio da ti promijeni ime." "Nisam to ja", kae ona. "To je Richardova tlapnja o nekoj eni koja samo maglovito nalikuje na mene." "Prokleto udna knjiga." "Rekla bih da je to ope miljenje." "ini ti se da ima deset tisua stranica. Nita se ne dogaa. A onda, bum! Ona se ubije." "Njegova majka." "Znam. Ipak mu je to kao grom iz vedra neba." "Savreno se slae gotovo sa svakim recenzentom. Tako su dugo ekali, a na to? Vie od devet stotina stranica koketiranja, zapravo, i onda iznenada smrt na kraju. Ipak svi kau da je lijepo napisano." Louis odvrati pogled od nje. "Krasne su te rue", kae. Clarissa se nagne naprijed i pomakne vazu malo ulijevo. Boe, pomisli Louis, otila je dalje od srednjih godina. Postala je vlastita majka. Clarissa se nasmije. "Vidi ti mene", kae. "Starica se zabavlja cvijeem." Ona uvijek tako iznenauje, zna vie nego to ovjek misli da zna. Louis

se pita jesu li proraunati ti mali dokazi samopoznavanja kojima Clarissa zainja svoju predstavu domaice. Ponekad se ini da vam moe itati misli. Razoruava vas jednostavnom izjavom, znam to misli i slaem se, smijena sam, nisam vie ni izdaleka ono to sam bila i rado bih bila drukija, ali ini se da si ne mogu pomoi. Ustanovite da ste, gotovo protiv volje, dovedeni do toga da je alite, pomaui joj da se vrati u predstavu u kojoj se dobro osjea, a vi se moete opet ljutiti. "Tako, dakle", kae Louis. "Richard je prilino bolestan." "Da. Tjelesno nije vie u tako loem stanju, ali duh mu luta. Bojim se da je bolest otila malo predaleko da bi mu mogli pomoi ti proteaze inhibitori kao to kod nekih pomau." "Mora da je strano." "Jo je onaj stari. Hou rei, postoji ona stanovita konstanta, neka vrsta richardnosti, a ta nije nimalo promijenjena." "To je dobro. Bar neto." "Sjea li se velike dine u Wellfleetu?" pita ga ona. "Jasno." "Mislila sam neki dan da u kad umrem vjerojatno htjeti da mi pepeo bude tamo prosut." "To je strano morbidno", kae Louis. "Ali na takve se stvari misli. Kako da ne misli?" Clarissa je vjerovala tada, a vjeruje i danas, da e je dina u Wellfleetu, u stanovitom smislu, pratiti do kraja. Ma to da se dogodi, ona e uvijek imati to. Uvijek e biti ona koja je tog ljeta stajala na visokoj dini. Koja je bila mlada i neunitivo zdrava, malo mamurna, dodue, koja je nosila Richardov pamuni pulover dok joj on prisno stavlja ruku oko vrata, a Louis stoji podalje i gleda u valove. "Bio sam tada bijesan na tebe", kae Louis. "Katkada sam te jedva mogao pogledati." "Znam." "Nastojao sam biti dobar. Nastojao sam biti otvoren i irokogrudan." "Svi smo to nastojali. Nisam samo sigurna je li organizam posve sposoban za to." Louis kae: "Jedanput sam se odvezao tamo. Do kue. Mislim da ti to nisam rekao."

"Ne, nisi." "Bilo je to neposredno prije nego to sam otiao u Kaliforniju. Sudjelovao sam u jednoj panel-diskusiji, nekoj grozoti o budunosti kazalita, sve sami pompozni dinosauri koje su dopremili da se studenti imaju emu smijati, a poslije sam bio tako potiten da sam unajmio auto i odvezao se ravno u Wellfleet. Pronaao sam je gotovo otprve." "Vjerojatno ne elim to znati." "Ne, sve je jo ondje, i uglavnom nepromijenjeno. Kua je samo malo uparaena. Nova boja, zna ve, a netko je umetnuo i travnjak, koji se tamo u umi doimlje udovino, kao sag od zida do zida. Ali jo se dri." "Ma nemoj", kae Clarissa. Trenutak mirno sjede. Na neki je nain to to se kua dri samo jo gore, zato to sunce i zatim mrak, pa opet sunce svakoga dana ulaze i izlaze iz tih prostorija, to kia i dalje pada po tom krovu, i to se sve to moe opet posjetiti. Clarissa kae: "Morala bih otii jednom tamo. Voljela bih stajati na dini." "Ako je to ondje gdje eli da ti prospu pepeo, da, morala bi se vratiti i potvrditi to." "Ne, imao si pravo, morbidno je. To samo ljeto izaziva u meni. Nemam pojma gdje bih eljela da mi prospu pepeo." Clarissa odjednom poeli da sav svoj ivot iznese pred Louisa. eli ga istresti na pod do Louisovih nogu, sve te arke, besmislene trenutke koji se ne mogu saeto ispriati. eli sjediti s Louisom i proreetati ih. "Pa lijepo", kae ona. "Ispriaj mi jo neto o San Franciscu." "Lijep mali grad s velikim restoranima, u kojem se inae nita ne dogaa. Moji studenti uglavnom su imbecili. Ozbiljno, vraam se u New York im uzmognem." "Dobro. Bilo bi lijepo imati te opet ovdje." Clarissa dodirne Louisovo rame, i ini se da e oboje ustati, bez rijei, popeti se u spavau sobu i svui se, ne kao ljubavnici nego kao gladijatori koji su izvukli ivu glavu iz arene i ustanovili da su krvavi i ranjeni, ali udesno ivi, dok su svi drugi poginuli. Pomuit e se dok budu odvezivali oklope za prsa i titnike za goljenice. Gledat e jedno drugo s blagou i potovanjem; njeno e se grliti dok New York tropoe onkraj irokog prozora; dok Richard sjedi u svom naslonjau i slua glasove, a Sally je u Uptownu na objedu s Oliverom St.

Ivesom. Louis spusti au, podigne je, opet spusti. Triput lako lupne nogom po sagu. "Malo je komplicirano, dodue", kae. "Zna, zaljubio sam se." "Ozbiljno?" "Ime mu je Hunter. Hunter Craydon." "Hunter Craydon. Lijepo." "Bio je prole godine moj student", kae Louis. Clarissa se nasloni leima na sofu i nestrpljivo uzdahne. To bi bio etvrti, koliko ona zna. Najradije bi zgrabila Louisa i rekla mu: 'Mogao bi s vie dostojanstva starjeti. Ne mogu podnijeti da vidim koliko si postigao, a onda sve to nudi nekom momku samo zato to je sluajno lijep i mlad'. "To je moda najdarovitiji student kojeg sam ikad imao", kae Louis. "Sad radi izvrstan komad o odrastanju bijelih homoseksualaca u Junoj Africi. Nevjerojatno snano." "Pa, lijepo", kae Clarissa. Ne moe smisliti nita drugo. ao joj je Louisa, i ve je nestrpljiva, a ipak, misli, Louis je zaljubljen. Zaljubljen u nekog mladia. Pedeset i tri su mu godine, i jo je sve pred njim, seks i sve te smijene raspre, tjeskoba. "Fantastian je", kae Louis i, na vlastito iznenaenje, zaplae. Poelo je posve bezazleno, kao neko arenje straga u oima i za-muenje vida. Ovakvi ga emocionalni grevi neprestano spopadaju. Moe ih izazvati pjesma, ak i pogled na nekog starog psa. I prolaze. Obino prolaze. Ovaj put, meutim, suze mu poteku iz oiju gotovo prije nego to je shvatio da e potei, i na trenutak onaj pregradak njegova bia (isti onaj koji broji korake, gutljaje, pljeskove) kae sebi: 'On plae, kako udno'. Louis se nagne naprijed i obuhvati lice rukama. Plae. Istina je da on ne voli Huntera, i da Hunter ne voli njega. Imaju odnos; samo odnos. Dogodi se da ne misli na njega satima za redom. Hunter ima druge prijatelje, isplaniranu cijelu budunost, a kad jednom krene dalje, Louis to mora priznati, u sebi, nee mu mnogo nedostajati Hunterov rezak smijeh, njegov otkrhnuti zub, njegove hirovite utnje. Tako je malo ljubavi na ovom svijetu. Clarissa otvorenim dlanom trlja Louisu lea. to je ono Sally rekla? Mi se nikad ne svaamo. Bilo je to negdje za veerom, prije godinu dana ili i vie. Jele

su neku ribu, debele medaljone u nekom svijetloutom umaku (inilo se, upravo tada, da je sve utopljeno u smjesu nekakvog svijetlog umaka). Mi se nikad ne svaamo. Tono. One se gloe, mrgode, ali nikad ne planu, ne viu, niti plau, nikad nita ne razbiju. Uvijek se inilo da se nisu jo posvadile; da je prerano za otvoren rat; da itavi neistraeni kontinenti lee pred njima im prokre sebi put kroz poetna ispitivanja i osjete se dovoljno sigurne u meusobni odnos da se doista opuste. to li je mogla misliti? Ona i Sally uskoro e proslaviti osamnaestu godinjicu zajednikog ivota. One su par koji se nikad ne svaa. Dok trlja Louisu lea, Clarissa misli: Povedi me sa sobom. udim za kobnom ljubavlju. udim za ulicama nou, vjetrom i kiom, i da nitko ne pita gdje sam. "Oprosti", kae joj Louis. "Sve je u redu. Pomisli samo, zaboga, to se sve dogodilo." "Osjeam se kao guzica." On ustane i odeta do vrata koja vode u vrt (sedam koraka). Kroza suze vidi mahovinu u plitkim kamenim koritima, bronanu pliticu sa istom vodom na kojoj pliva jedno jedino bijelo pero. Ne zna zato plae. Opet je u New Yorku. ini se da plae zbog ovog udnog vrta, zbog Richardove bolesti (zato je Louis poteen?), zbog ove sobe s Clarissom u njoj, zbog svega. ini se da plae zbog nekog Huntera koji samo nalikuje na pravog. Taj drugi Hunter ima neko divlje i tragino dostojanstvo, istinsku inteligenciju, ednost misli. Louis plae zbog njega. Clarissa poe za njim. "Sve je u redu", kae opet. "Glupo", guna Louis. "Glupo." uje se okretanje kljua u ulaznim vratima. "To je Julia", kae Clarissa. "K vragu." "Ne brini. Vidjela je ve mukarce gdje plau." To je njezina vraja ki. Louis se odmakne od Clarissine ruke. I dalje gleda u vrt nastojei da dovede lice pod kontrolu. Misli na mahovinu. Misli na fontane. Odjednom je ivo zainteresiran za mahovinu i fontane. Kako udno, kae glas. Zato sad misli na te stvari? "Zdravo", kae Julia iza njegovih lea. Ne kae 'haj'. Uvijek je bila ozbiljna djevojica, bistra ali udna, pretjerano izrasla, puna muica i hirova.

"Bok, zlato", kae Clarissa. "Sjea se Louisa?" Louis se okrene njoj. Pa dobro, neka vidi da je plakao. K vragu! "Naravno da se sjeam", kae Julia. Krene prema njemu ispruene ruke. Sad joj je osamnaest, moda devetnaest godina. Tako je neoekivano zgodna, tako promijenjena, da Louis strahuje kako e opet briznuti u pla. Kad ju je posljednji put vidio, bilo joj je trinaest godina ili tako nekako i bila je mlitavo, preteko dijete, zbunjena sama sobom. Ni sad nije ba lijepa, nikad nee ni biti, ali stekla je neto od majina nastupa, tu blistavu sigurnost. Dobro izgleda, posjeduje samouvjerenost mlade sportaice sa svojom gotovo do gole koe oianom kosom i ruiastom koom. "Julia", kae on. "Drago mi je to te vidim." Ona mu vrsto stisne ruku. Nosi tanki srebrni kolut u nosu. Punih je oblika i snana, puca od zdravlja poput kakve idealizirane irske seljake djevojke koja se netom vratila s polja. Mora da se uvrgla na oca (Louis je matao o njemu, zamiljao ga kao krnog plavokosog mladia, u novanoj stisci, glumac ili moda slikar, ljubavnik, kriminalac, oajnik, doveden dotle da prodaje vlastite tjelesne sokove, krv banci za krv i spermu banci za spermu. Mora da je bio, misli Louis, snaan, krupan, junak iz keltskog mita, jer sad je tu Julia, koja ak i u majici bez rukava, u ortsu i crnim regrutskim izmama izgleda kao da bi trebala nositi snop jema pod jednom rukom i novoroeno janje pod drugom. "Zdravo, Louis", kae ona. Dri ga za ruku, ali ne trese je. Zna, dakako, da je plakao. ini se da nije posebno iznenaena. to li je samo ula o njemu? "Moram sad krenuti", kae on. Ona kimne. "Koliko dugo ostaje ovdje?" pita. "Samo nekoliko dana. Ali vraam se. Drago mi je to sam te vidio. Zbogom, Clarissa. "U pet", kae Clarissa. "to?" "Primanje. U pet je. Doi, molim te." "Dakako da u doi." Julia kae: "Zbogom, Louis." Ona je zgodna devetnaestogodinjakinja koja kae 'zdravo' i 'zbogom', a

ne 'haj' ili 'bok'. Ima neobino sitne, vrlo bijele zube. "Zbogom." "Doi e, zar ne?" pita ga Clarissa. "Obeaj mi da e doi." "Obeavam. Zbogom." Sam izae iz stana, jo blago suznih oiju; bijesan je na Clarissu; pomalo zaljubljen u Juliju (on, kojeg nikad nisu privlaile ene, nikad - jo se i poslije tolikih godina zgrozi pri pomisli na onaj straan, oajniki pokuaj s Clarissom, i to samo zato da zadri pravo na Richarda). Zamilja kako bjei s Julijom iz toga groznog, s ukusom namjetenog stana; oslobaa sebe i nju tih blijedih zidova i botanikih otisaka, bjei od Clarisse i njezinih aa s gaziranom vodom i krikama limuna. Prolazi mranim hodnikom (dvadeset i tri koraka), pa kroz vrata na stubite i onda kroz kuna vrata na Zapadnu Desetu ulicu. Sunce mu kao fle prasne u lice. Ponovo se, zahvalan, pridrui ljudima svijeta: mukarcu lasija izgleda koji vodi dva jazavara, debeljku koji se dostojanstveno znoji u tamnoplavom odijelu, elavoj eni (moda ili kemoterapija?) koja se naslanja na Clarissinu zgradu, uvlai dim iz cigarete, a lice joj izgleda kao svjea masnica. Louis e se vratiti u ovaj grad; stanovat e u West Villageu, poslijepodneva e, uz espreso i cigaretu, provoditi kod Dantea. Nije star, jo nije. Pretprolu no zaustavio je automobil u pustinji Arizone i toliko dugo stajao pod zvijezdama dok nije osjetio prisutnost vlastite due, ili kako li se to ve zove; onaj stalni dio koji je neko bio dijete i zatim - inilo se tek trenutak kasnije - ve stoji u pustinjskoj tiini pod zvijeem. S tjeskobnom naklonou misli o sebi, o mladom Louisu Watersu koji je proveo mladost u nastojanju da ivi s Richardom, koji je na razliite naine bio polaskan i ohrabren Richardovim oboavanjem njegovih ruku i njegove stranjice, i koji je na kraju ostavio Richarda, i to zauvijek, poslije jedne svae na rimskom kolodvoru (je li to bilo ba zbog pisma koje je Richard primio od Clarisse, ili zbog toga to je Louis openito izgubio volju da bude oboavaniji, manje genijalan lan?). Taj Louis, tek dvadesetosmogodinjak, ali svjestan svojih poodmaklih godina i proputene prilike, ostavio je Richarda i popeo se na vlak koji je, kao to se pokazalo, polazio za Madrid. To mu se u ono vrijeme inio dramatian, ali privremen potez, ali kad je vlak pitei krenuo (kondukter ga je mrzovoljno obavijestio kamo idu), bio je udno, gotovo neprirodno sretan. Bio je slobodan. Sad se jedva sjea svojih besciljnih dana u Madridu; ne sjea se ak ni posve jasno onoga talijanskog mladia (je li mu ime doista bilo Franco?) koji ga je nagovorio da se konano odrekne dugog i bezizglednog nastojanja da

zadobije Richardovu ljubav, te da se radije prihvati jednostavnih zadovoljstava. Ono ega se savreno jasno sjea jest da sjedi u vlaku koji kree u Madrid i da osjea onu vrstu sree koju, zamiljao je, moda osjeaju duhovi, osloboeni zemaljskih tjelesa, ali koji su u posjedu vlastitog Ja. Ide sad na istok prema Sveuilitu (sedamdeset sedam koraka do ugla). Prieka da prijee prijeko.

GOSPOA BROWN
DOK UPRAVLJA SVOJIM CHEVROLETOM AUTO-CESTOM PASADENA, IZMEU breuljaka koji su na pojedinim mjestima jo opreni od lanjskih poara, osjea se kao da sanja ili, tonije, kao da se prisjea vonje iz jednoga davnog sna. Sve to vidi osjea kao da je pribodeno za dan, onako kao to su eterom omamljeni leptiri pribodeni za dasku. Tu su crni obronci istokani kuama s pastelnom tukaturom, koje je plamen potedio. Tu je magliasto plavo-bijelo nebo. Laura vozi sigurno, ni prepolako ni prebrzo, povremeno se osvrui u retrovizor. Ona je ena u automobilu koja sanja da je u automobilu. Sina je ostavila kod gospoe Latch, neto nie u istoj ulici, objasnivi da se u posljednji trenutak mora pobrinuti za jo neto u vezi s roendanom svoga supruga. Uspaniila se - pretpostavlja da je 'panika' prava rije za to. Pokuala je prilei na nekoliko minuta dok joj sin spava; pokuala je malo i itati, ali nije se mogla usredotoiti na itanje. Leala je na postelji s knjigom u ruci i osjeala se prazno, iscrpljeno djetetom, tortom, poljupcem. Nekako se sve svelo na ta tri elementa i, dok je tako leala na irokoj branoj postelji, sa sputenim aluzinama i s upaljenom svjetiljkom na nonom stoliu, i pokuavala itati, pitala se, Da li to tako izgleda kad postaje lud? Nikad to nije tako zamiljala kad je pomiljala na nekoga (enu poput sebe) tko gubi razum, zamiljala je krikove i jauke, halucinacije; ali u onom joj se trenutku inilo da svakako postoji i drugi nain, mnogo mirniji, koji je u tolikoj mjeri depresivan, beznadan i teak da bi i jedna tako snana emocija kao to je alost dola kao olakanje. I tako je otila na nekoliko sati. Nije postupila neodgovorno. Pobrinula se da joj sin bude zbrinut. Napravila je novu tortu, otopila odreske, oistila grah. Poto je sve to obavila, dopustila je sebi da ode. Vratit e se na vrijeme da pripremi veeru i nahrani Kittyna psa. Ali sada, ovog asa, odlazi nekamo (kamo?) da bude sama, slobodna od djeteta, kue, male zabave koju prireuje

veeras. Uzela je sa sobom svoju novarku i svoju knjigu Gospoa Dalloway. Navukla je arape s gaicama, bluzu i suknju; na ui je prikvaila omiljene naunice, jednostavne okrugle bakrene ploice. Osjea se mlako, budalasto zadovoljna svojom opremom i istoom svog automobila. Mali tamnoplavi ko za papir, bez otpadaka, prianja uz kardansku osovinu kao to sedlo prianja uz konja. Zna da je to smijeno, no ipak nalazi neku utjehu u tom besprijekornom redu. ista i lijepo odjevena, odvozi se. Kod kue nova torta eka ispod aluminijskog zvona s drvenim drkom u obliku ira.To je svakako poboljanje u odnosu na prvu tortu. Ova je dvaput glazirana, tako da nisu zaostale nikakve mrvice (potraila je savjet u drugoj 'kuharici' i nauila da slastiari prvu glazuru spominju kao 'mrviast sloj' i da svaka torta mora biti dvaput glazirana). Na ovoj pie 'Happy Birthday Dan' elegantnim bijelim slovima koja nisu pritijenjena grupicama utih rua. Lijepa je to torta, savrena na svoj nain, ali Laura je ipak razoarana. Jo uvijek izgleda nekako amaterski, po domai; jo se ini kao da neto nije u redu. Onaj 'y' u 'Happy' nije onakav kakav se nadala da e biti, a dvije su rue nakrivljene. Dodirne usne, tamo gdje se kratko zadrao Kittyn poljubac. Ne uzbuuje se previe zbog tog poljupca, to on sugerira ili ne sugerira, osim to je Kitty sad u prednosti. Ljubav je duboka, misterij - komu je do toga da je shvati u svakoj njezinoj pojedinosti? Laura eli Kitty. eli njezinu snagu, njezino krepko i vedro nezadovoljstvo, treperava naranastozlatna svjetla njezina skrovita bia i svjee, mirisave dubine njezine kose. Laura eli i Dana, na mraniji i manje probran nain; na nain koji je profinjenije obojen okrutnou i stidom. Ipak je to udnja, otra kao krhotine kosti. Moe ljubiti Kitty u kuhinji, a voljeti i svog supruga. Moe se pripremiti na nelagodan uitak suprugovih usana i prstiju (znai li to da udi za njegovom udnjom?), a ipak matati o tome da jednoga dana opet poljubi Kitty, u kuhinji ili na plai, dok djeca vrite kad ih poklopi val, ili u nekoj vei, dok se ruku punih sloenih runika potiho smiju, uzbudljivo, beznadno, zaljubljene u vlastitu lakomislenost, ako ne i jedna u drugu, govorei Pssst, brzo se razdvojiti i produiti dalje. Ono to Laura ne moe prealiti, to jedva podnosi, jest torta. Mui je, a ne moe je se odrei. Pa to je samo eer, brano i jaja - dio tortina arma lei u njezinoj neizbjenoj nesavrenosti. Zna to; dakako da zna. Ipak, nadala se da e stvoriti neto finije, neto znaajnije od onoga to je zaista proizvela, usprkos glatkoj povrini i centriranoj poruci. eli (priznaje sama sebi) san od torte u

obliku prave torte; torte u koju je uloen oevidan i nepobitan osjeaj zadovoljstva i obilja. Poeli da je napravila tortu koja istjeruje tugu, makar samo nakratko. Poeli da je proizvela neto udesno; neto to e ak i oni koji je ne vole smatrati udesnim. Zakazala je. Da joj je bar svejedno. Neto, misli ona, nije u redu sa mnom. Skrene u lijevu traku, pritisne papuicu za gas. Sada, od ovog trenutka, moe biti bilo tko, ii bilo kamo. Ima pun rezervoar benzina, novac u novarki. Sat-dva moe se voziti kamo god eli. Nakon toga zazvonit e na uzbunu. Oko pet sati gospoa Latch poet e se zabrinjavati, a najkasnije u est poet e nazivati. Bude li tako kasno, Laura e morati objanjavati, ali sada i jo najmanje idua dva sata zaista je slobodna. ena u automobilu, nita drugo. Kad je kod Chavez Ravinea izbila na vrh uzbrdice i pred oima joj se pojavili maglom obavijeni uredski neboderi u sreditu grada, morala se odluiti. Posljednjih pola sata nije morala nita drugo nego voziti prema Los Angelesu, ali sada je tu - tu su masivne stare zgrade ravnih krovova i skeleti novijih koje se sve vie uzdiu - sve preplavljeno postojanim bjelkastim bljetavilom dana, koji kao da ne alje svoje zrake toliko s neba na zemlju koliko iz samog zraka, kao da neke nevidljive estice u eteru odailju odmjerenu, blago zamagljenu fosforescenciju. Sada je tu grad, i Laura mora ili ui u nj, s obzirom na to da je u lijevoj traci, ili skrenuti u desnu traku i posve ga zaobii. Ako se odlui za to i jednostavno produi dalje, dospjet e meu golem, beskrajan niz tvornica i jednokatnih stambenih zgrada koje okruuju Los Angeles stotinjak milja u svim pravcima. Mogla bi skrenuti udesno i na kraju nai put do Beverly Hillsa ili do pjeane obale kod Santa Monice, ali ona ne eli nita kupovati, niti je ponijela ita za plau. Zaudno je malo toga to se isplati posjetiti u tom neizmjernom, izduenom, vruem i zamagljenom krajoliku, a ono to ona zapravo eli - neko skrovito, tiho mjesto, gdje bi mogla itati i razmiljati - nije lako nai. Ue li u neku trgovinu ili restoran, morat e glumiti - morat e se pretvarati da treba ili eli neto to je ni u kom pogledu ne zanima. Morat e se kretati na uobiajen nain; morat e ispitivati robu i odbijati ponude za pomo, ili e morati sjesti za neki stol, naruiti neto, pojesti to i otii. Ako se jednostavno negdje zaustavi i ostane sjediti u automobilu, ena sama, bit e izloena kriminalcima ili onima koji e je htjeti zatititi od kriminalaca. Bit e previe upadljiva; svi e je udno gledati. ak bi i u biblioteci bilo preivo, kao i u parku.

Skrene automobilom na lijevu zaobilaznu traku i odveze se u centar. Uini joj se da joj je ta odluka gotovo nametnuta, kao da se, skrenuvi ulijevo, upustila u neke postupke koje ima jasno i opipljivo pred oima, kao to je Figueroa Street sa svojim izlozima i zasjenjenim plonicima. Prijavit e se u nekom hotelu. Rei e (dakako) da e ostati samo preko noi i da e joj se suprug uskoro pridruiti. Ako plati punu cijenu sobe, to onda ako ostane u njoj samo dva sata? Ta joj se namjera uini tako nepromiljenom i rasipnikom da joj se od nje zavrti u glavi, pa postane nervozna poput djevojice. Da, to je ista rasipnost - hotelska soba za cijelu no dok ona zapravo eli samo sjediti u njoj dva sata otprilike - ali, s druge strane, u novcu trenutano ne oskudijevaju, a ona svoje kuanstvo vodi prilino tedljivo. Koliko zapravo moe stajati takva soba? Ne moe biti previe. Trebala bi dodue otii na neko jeftinije mjesto - u motel, negdje u predgrau, ali na to se ne moe odluiti. Bilo bi odvie nedolino, odvie krto. Recepcionar bi je ak mogao smatrati nekom profesionalkom; mogao bi postavljati pitanja. Ona nema nikakva iskustva s takvim motelima, za koja vjerojatno postoje neka pravila koja su njoj posve nepoznata, i stoga se odveze do hotela Normandy, goleme bijele zgrade, samo nekoliko blokova dalje. Normandy je golem, ist i ne odskae previe. Sagraen je u obliku slova V dva istovjetna deseterokatna krila koja omeuje njegovani vrt s vodoskokom. Ostavlja dojam istoe i respektabilnosti, a namijenjen je turistima i poslovnim ljudima, ljudima ija prisutnost u njemu ne izaziva pomisao ni na kakvu tajnovitost. Laura zaustavi automobil pod kromiranim baldahinom, na kojem je ime hotela ispisano visokim, uglatim kromiranim slovima. Premda je puno danje svjetlo, u zraku ispod baldahina osjea se neki noni ugoaj, blistavilo mjeseine; bjelkasto bijela bjelina. Sadnice agave u loncima sa svake strane crnih staklenih vrata kao da se ude to su ovdje. Laura prepusti automobil uvaru parkiralita, primi tiket i kroz teka staklena vrata ue u tiho i prohladno hotelsko predvorje. Odnekud iz daljine uje se jasna, ali priguena zvonjava. Laura se odjednom osjeti lagodno i smireno. Prijee preko debelog plavog saga prema recepciji. Ovaj hotel, ovo predvorje upravo je ono to joj je potrebno - prohladna suzdranost, besprijekorno ist zrak, lien bilo kakvih vonjeva, ustri, neemocionalni odlasci i dolasci. Smjesta se osjeti kao da pripada tom mjestu. Tako je sve dobro uhodano, tako smireno.

Ona je ipak, u isto vrijeme, ovdje pod lanim ili, jo gore, neshvatljivim okolnostima - dola je, na neki mutan nain, da pobjegne od torte. Recepcionaru e rei da je njezin suprug, na alost, poslovno zadran i da e za sat-dva doi s prtljagom. Jo nikad nije tako lagala, barem ne onom koga ne poznaje ili ne voli. Formalnosti na recepciji prolaze neoekivano bezbolno. Recepcionar, ovjek otprilike njezinih godina, ljubazna, piskutava glasa i neiste koe, oito ne samo da nita ne sumnja, nego i ne pretpostavlja mogunost sumnje. Kad Laura upita: "Imate li slobodnu sobu?" on jednostavno, bez oklijevanja odgovara: "Da, imamo. elite li jednokrevetnu ili dvokrevetnu?" "Dvokrevetnu", kae ona. "Za mog supruga i mene. On dolazi s naom prtljagom." Recepcionar pogleda iza njezinih lea traei ovjeka koji se mui s kovezima. Laurino lice gori, ali ostaje mirna. "Dolazi zapravo za sat-dva. Zadran je, zato je i poslao mene naprijed. Da se propitam za smjetaj." Ona dodirne pult od crnog granita da se pridri. Njezina je pria, ini se, krajnje neuvjerljiva. Ako ona i njezin suprug putuju, zato imaju dva automobila? Zato se nisu telefonski propitali? Recepcionar, meutim, i ne trepne. "Imam, na alost, samo sobe na donjim katovima. Odgovara li vam to?" "Da, fino. To je samo za jednu no." "Onda dobro. Da vidimo. Soba 19." Laura se upie u prijavnicu pod pravim imenom (izmiljeno bi se ime moglo uiniti prenapadnim, preotrcanim), plati odmah ('Moda emo otii rano ujutro, bit emo u stranoj urbi, zato bolje da to smjesta sredim'). Primi klju. Odlazei s recepcije, jedva moe povjerovati to je uinila. Dobila je klju, prola kroz portu. Vrata do dizala, na drugom kraju predvorja, od tucane su bronce i nad svima se nalazi vodoravan niz jarkocrvenih brojeva, a da bi dola do njih, prolazi mimo raznoraznih aranmana od praznih sofa i stolica, prohladnog drijemea patuljastih palmi u loncima i mimo staklom ograene spilje, koja je kombinacija dragstora i kafia, i u kojoj nekoliko usamljenih mukaraca u odijelima sjedi za ankom s novinama u ruci, a neka postarija ena u svijetloruiastom konobarskom kostimu i s crvenom perikom kao da govori neto aljivo nikom ponaosob, i gdje jedna gotovo karikirano golema torta od

ulupanog bjelanjca, eera i limuna, od koje nedostaju dvije krike, stoji na nekom postolju pod zvonom od prozirne plastike. Laura pozove dizalo i pritisne dugme za svoj kat. Pod staklenom ploom na zidu dizala visi slika sendvia eggs Benedict koji se moe naruiti u hotelskom restoranu do dva sata popodne. Gleda sliku i misli kako je gotovo prekasno da narui eggs Benedict. Tako je dugo ve nervozna, a ta se njezina nervoza nije rasplinula, nego kao da joj se narav promijenila. Njezina nervoza, njezina srdba i nezadovoljstvo same sobom i predobro su joj poznati, ali sada se sve to nalazi negdje drugdje. ini se da ju je odluka da se prijavi u ovom hotelu, da se vozi u ovom dizalu spasila na isti nain kao to morfij spaava oboljelog od raka, ne da iskorijeni samu bol, nego jednostavno da bol vie nita ne znai. To je tako rei kao da je prati neka nevidljiva sestra, neka perverzna ena puna bijesa i protuoptubi, ena koja se stidi same sebe, i zapravo je toj eni, toj nesretnoj sestri, a ne Lauri, potrebna utjeha i tiina. Laura bi mogla biti njegovateljica koja preuzima tuu bol. Izlazi iz dizala, mirno prolazi hodnikom, stavlja klju u bravu sobe 19. To je, dakle, njezina soba: tirkizna soba, nita neoekivano i ni na koji nain neuobiajeno, s tirkiznom prostirkom preko irokog kreveta i slikom (Pariz u proljee) u okviru od svijetlog drva. U sobi se osjea neki miris, na alkohol i borovu smolu, na izbjeljiva i mirisavi sapun, i svi se ti mirisi teko nadnose nad neto to nije ueeno, ak ni ustajalo, ali nije ni svjee. To je, misli ona, miris istroenosti. To je miris mjesta koje je upotrebljavano i upotrebljavano. Odlazi do prozora, odgre tanke bijele zastore, podie rolete. Ispod je trg u obliku slova V, sa svojom fontanom i oskudnim rainim grmljem, svojim praznim kamenim klupama. Laura opet osjea kao da je ula u san - u san u kojem gleda na taj udni vrt, tako pust u tek neto poslije dva popodne. Odmakne se od prozora. Izuje cipele. Stavlja svoj primjerak Gospode Dalloway na staklenu plou nonog stolia i isprui se na postelji. Soba je puna one specifine tiine koja prevladava u hotelima, njegovane tiine, krajnje neprirodne, nanesene preko podloge od kripe i klokotanja kotaia po sagu. Toliko se udaljila od vlastita ivota. Bilo je tako lako. ini se, nekako, kao da je napustila vlastiti svijet i ula u carstvo knjige. Nita, dakako, ne moe biti dalje od Londona gospoe Dalloway nego ova tirkizna soba, ali ona ipak zamilja da i sama Virginia Woolf, utopljenica,

genijalka, moda u smrti nastava mjesto koje nije bez slinosti s ovim. Tiho se smije u sebi. Molim te, Boe, kae bezglasno, daj da nebo bude bolje nego to je ova soba u Normandyju. Nebo bi moralo biti ljepe namjeteno, svjetlije i dostojanstvenije, premda bi zapravo moglo zadrati i stanovitu dozu ove priguenosti, ove potpune neprisutnosti unutar toga nepromjenjivog svijeta. To to ima ovu sobu samo za sebe ini joj se istodobno ednim i bludnikim. Sigurna je ovdje. Moe uiniti sve to eli, ba sve. Nekako je nalik na mladenku koja lei u svojoj lonici i eka... ne svog supruga, ni bilo kojeg drugog mukarca. Nekoga. Neto. Posegne za svojom knjigom. Oznaila je mjesto srebrnim umetkom za knjigu ('Svojem knjikom crvu, s ljubavlju'), koji joj je prije nekoliko roendana poklonio suprug. S osjeajem dubokog olakanja i poletnosti poinje itati. Sjetila se kako je jednom bacila iling u Serpentine. Ali svi se sjeaju; ono to ona voli jest ovo ovdje, sada, pred njom; debela lady u koiji. Je li onda vano, upita se, idui prema Ulici Bond, je li vano to ona neizbjeno mora posve nestati; to se sve to mora nastaviti bez nje; je li joj ao zbog toga i nije li postalo utjeno vjerovati da smru sve definitivno zavrava ? Ali da nekako na ulicama Londona, na plimi i oseci svih stvari, ovdje, tu, ona i dalje ivi, Peter i dalje ivi, ivei jedno u drugom, ona kao dio, zna to pouzdano, drvea ove kue; one kue ondje, rune, razvuene, sve u nepovezanim dijelovima; kao dio ljudi koje nikad nije susrela, nalegle kao magla izmeu onih koje je dobro poznavala, koji su je podigli na svoje grane kao to je vidjela da drvee podie maglu, koja se protegla ak i na njezin ivot, nju samu. Ali o emu je sanjala dok je gledala u Hatchardov izlog? to je pokuala ponovo oiviti? Kakvu predodbu bijele zore na selu, kao to je itala u rastvorenoj knjizi pred sobom: Ne boj se vie ege sunca ni bjesova estoke zime. Mogue je umrijeti. Laura misli, odjednom, kako ona - kako svi - mogu donijeti takvu odluku. Bezobzirna je to, vrtoglava misao, pomalo bestjelesna oglaava joj se u glavi, slabano ali jasno,: kao glas koji kreti iz neke daleke radiopostaje. To je apstraktna, treperava misao, ne posebno morbidna. Hotelske su sobe pravo mjesto gdje ljudi ine takve stvari, zar ne? Mogue je - moda ak

i vjerojatno - da je i u ovoj sobi netko, mukarac ili ena, prekinuo svoj ivot. Netko je rekao: Dosta, gotovo je; netko je posljednji put pogledao te bijele zidove, taj glatki bijeli strop. Odlaskom u hotel, ona sad shvaa, oprata se od pojedinosti vlastita ivota i ulazi u neutralnu zonu, istu, bijelu sobu u kojoj se umiranje ne ini tako neobinim. Moglo bi, misli ona, biti silno utjeno, osjeati se tako slobodno: jednostavno otii. Svima im rei, nisam vie mogla, niste imali pojma; nisam htjela vie pokuavati. Moda je u tome, misli ona, neka strana ljepota, poput ledenog polja ili pustinje u rano jutro. Mogla bi, tako rei, otii u taj drugi krajolik; mogla bi ih sve - svoje dijete, supruga, Kitty, roditelje, sve njih ostaviti za sobom na ovom ofucanom svijetu (nikad vie nee biti itav, nikad vie posve ist), gdje govore jedni drugima i svima koji pitaju, Mislili smo da je sve u redu s njom, mislili smo da su njezini jadi obini jadi. Nismo imali pojma. Pogladi se po trbuhu. Nikada to ne bih mogla. Izgovara te rijei naglas u toj istoj, nijemoj sobi: "Nikada to ne bih mogla." Voli ivot, usrdno ga voli, barem u stanovitim trenucima; a ubivi sebe, ubila bi i svog sina. Ubila bi svog sina i to drugo dijete koje se razvija u njoj. Kako bi se itko od njih ikad oporavio od tako neeg? Nita to bi mogla uiniti kao iva supruga i majka, nikakav propust, ispad gnjeva ili depresije, nita se ne bi moglo usporediti s tim. Bilo bi jednostavno preokrutno. Probilo bi rupu u atmosferi, kroz koju bi sve to je stvorila - sreeni dani, osvijetljeni prozori, stol prostrt za veeru - sve bi to bilo usisano u nepovrat. Ipak, drago joj je to zna (jer odjednom to nekako zna) da je mogue prekinuti ivot. Utjeno je imati u vidu sve mogue opcije; uzeti u obzir sve mogunosti, bez straha i bez izmotavanja. Zamilja Virginiju Woolf, djeviansku, nestaloenu, poraenu nemoguim zahtjevima ivota i umjetnosti; zamilja je kako ulazi u rijeku s kamenom u depu. Laura se i dalje gladi po trbuhu. Bilo bi jednostavno, pomisli, kao i prijaviti se u hotelu. Bilo bi ba tako jednostavno.

GOSPOA WOOLF
SJEDI U KUHINJI s VANESSOM I PIJE AJ. "Vidjela sam kod Harrodsa krasan kaput za Angelicu", kae Vanessa, "ali nita za djeake, nije ba pravedno. Poklonit u joj kaput za roendan, ali bit e, dakako, razoarana, jer vjeruje da bi kaput ionako morala dobiti kao neto to se samo po sebi razumije, a ne kao dar." Virginia kimne. U tom joj se trenutku uini da ne moe govoriti. Toliko je toga na svijetu. Kod Harrodsa su kaputi; postoje djeca koja e se ljutiti i biti razoarana ma to da im uini. Tu je Vanessina mesnata ruka na alici, a vani je drozd, tako lijep na svojoj lomai nalik na kitniarski ukras. Tu je ovaj sat, sada, u kuhinji. Clarissa nee umrijeti, ne od vlastite ruke. Kako bi mogla sve to ostaviti? Virginia se priprema da kae neku mudrost o djeci. Ima tek blagi pojam o tome to bi htjela rei, ali neto e ipak smisliti. Najradije bi rekla: Dosta je. alice sa ajem, drozd tamo vani, pitanje djejih kaputa. Dosta je. Netko drugi e umrijeti. Neka pametnija glava nego to je Claris-sina; trebalo bi da bude netko tko je tako alostan i genijalan da se oprostio od zavodljivosti svijeta, njegovih alica i njegovih kaputa. "Moda Angelica..." kae Vanessa. Ali uto Nelly stie u pomo; ravno iz Londona, bijesna, pobjedonosna, s omotom kineskog aja i zaslaenog umbira. Dri omot visoko u zraku kao da e zamahnuti njime. "Dobar dan, gospoo Bell", kae s promiljenim mirom. Tu je Nelly sa ajem i umbirom, a i Virginia je tu, zasvagda, neshvatljivo sretna, vie nego sretna, iva, sjedi s Vanessom u kuhinji jednoga obinog proljetnog dana, dok Nelly, podjarmljena amazonska kraljica, vjeito ogorena Nelly, pokazuje to je bila prisiljena donijeti. Nelly se okrene, a Virginia se prigne i, premda im to inae nije obiaj, poljubi Vanessu u usta. Neduan je to poljubac, gotovo neduan, ali upravo sada, u ovoj kuhinji, iza Nellynih lea, doimlje se kao najslasniji i najzabranjeniji uitak. Vanessa uzvrati poljubac.

GOSPOA DALLOWAY
"SIROTI Louis." Julia uzdahne sa zaudno vremenom mjeavinom suuti i zlovolje i nakratko ostavi dojam utjelovljenja drevne majinske tualjke; pripadnice stoljeima dugog niza ena koje su gubile strpljenje i jadale se zbog udnih prohtjeva mukaraca. Clarissa na trenutak zamisli svoju ker kao pedesetogodinjaki-nju: bit e ono to ljudi zovu komad od ene, snana tijela i duha, beskrajno sposobna, odluna i smirena, ranoranilica. Clarissa u tom trenutku poeli da bude Louis; ne da bude s njim (to bi moglo biti pretrnovito, preteko), nego da bude on, nesretan ovjek, neobian ovjek, prevrtljiv, bezobziran, pohotnik na ulici. "Da", kae. "Siroti Louis." Nee li Louis pokvariti primanje u Richardovu ast? Zato je pozvala Waltera Hardyja? "Kakav udan ovjek", kae Julia. "Misli da e moi podnijeti ako te zagrlim?" Julia se smije, i opet joj je devetnaest godina. Nevjerojatno je lijepa. Odlazi u kino za koje Clarissa nije ni ula, ima napadaje zlovolje i ushita. Na lijevoj ruci ima est prstenova, od kojih ni jedan nije onaj koji joj je Clarissa poklonila za osamnaesti roendan. U nosu ima srebrni kolut. "Naravno", kae ona. Clarissa zagrli Juliju i brzo je oslobodi. "Kako si?" pita opet i smjesta poali. Boji se da je i to jedan od njezinih tikova; jedna od onih nedunih sitnih navika koje kod potomka mogu izazvati pomisao na ubojstvo. Njezina se roena majka uvijek prisilno nakaljavala. Njezina bi majka unaprijed stavljala primjedbu na svako opreno miljenje, rekavi: 'Mrzim biti osoba koja kvari raspoloenje, ali...' Te su se stvari usjekle Clarissi u sjeanje i mogle su u njoj izazvati bijes ak i onda kad se jo jedva sjeala njezine ljubaznosti i njezine filantropije. Clarissa preesto pita Juliju 'Kako si?'. Radi to djelomice iz nervoze (kako da se prema Juliji ponaa drukije nego formalno kad je pomalo zabrinuta za nju nakon svega to se dogodilo?), a djelomice i zato to jednostavno eli znati.

Njezino primanje, misli ona, nee uspjeti. Richardu e biti dosadno i bit e uvrijeen, i to s pravom. Praznovjerna je; previe se zabrinjuje zbog takvih stvari. Njezina joj se ki zacijelo ruga zbog toga pred svojim prijateljicama. Ali imati takve prijateljice kao to je Mary Krull! "Dobro sam", kae Julia. "Izgleda izvrsno", kae Clarissa, podjednako radosno kao i zdvojno. Bar je bila velikoduna. Uvijek je bila majka koja hvali svoje dijete, ukazuje mu povjerenje, ne optereuje ga vlastitim brigama. "Hvala", kae Julia. "Jesam li juer ostavila ovdje svoju naprtnjau?" "Jesi. Visi ti na kuki kraj vrata." "Dobro. Mary i ja idemo u kupnju." "Gdje se sastajete?" "Ona je zapravo ovdje. Vani." "Oh!" "Pui." "Pa dobro, moda e kad popui tu cigaretu htjeti ui i pozdraviti se." Juliji se lice smrkne od skruenosti i od jo neeg - vraa li se to njezina stara jarost? Ili se radi samo o osjeaju krivnje? Trenutak ute. Kao da prevladava mo navike, sklonost konvencionalnosti, snanoj poput sile tee. Makar cijeli ivot bila uporna, makar odgojila ker asno i ispravno, koliko si znala i mogla u kui samih ena (otac tek broj na nekoj epruveti, oprosti, Julia, ali nikad i nikako ga nee moi pronai) - usprkos svemu tome, nae se jednoga dana na perzijskom sagu, puna majinskog negodovanja i neodobravanja, povrijeenih osjeaja, licem u lice s djevojkom koja te prezire (jo uvijek mora, zar ne?) zato to si je liila oca. Moda e kad popui tu cigaretu htjeti ui i pozdraviti se. Ali zato se od Mary ne bi smjelo traiti da se pridrava bar nekoliko osnovnih pravila ljudske pristojnosti? Ne eka se pred vratima neijeg stana, ma koliko tko bio genijalan ili bijesan. Ue se i pozdravi. Pretrpi se to. "Pozvat u je", kae Julia. "Nije vano." "Ne, ozbiljno. Tu je vani i pui. Zna kakva je. Najpree su cigarete, a tek onda sve drugo." "Ne dovlai je ovamo. Ozbiljno ti kaem. Idi, oslobaam te." "Neu. elim da se vas dvije bolje upoznate."

"Poznajemo se mi savreno dobro." "Ne boj se, majko. Mary je vrlo draga. Mary je posve, posve bezopasna." "Ne bojim se ja nje. Za Boga miloga!" Julia namjesti razdraljivo znalaki osmijeh, zakima glavom i ode. Clarissa se nagne nad stoli i pomakne vazu dva centimetra ulijevo. Najradije bi sakrila rue. Da je barem netko drugi, a ne Mary Krull. Bilo tko drugi. Julia se vrati, Mary joj za petama. Evo, dakle, opet jednom ovdje te Mary - krute i neumoljive, Mary pravednice, obrijane glave, na kojoj se tek poinje nazirati tamna strnjika, u hlaama mije boje i otrcanoj bijeloj majici bez rukava ispod koje joj se njiu ovjeene dojke (mora da je prela etrdesetu). Evo njezina teka koraka, njezinih pametnih, sumnjiavih oiju. Ugledavi Juliju i Mary zajedno, Clarissa se prisjeti male djevojice kako dovlai kui psa lutalicu, sve sama rebra i iznakaeni zubi; patetino i krajnje opasno stvorenje, koje na izgled treba dobar dom, ali ija je glad zapravo tako razorna da je ne moe utaiti nikakav izraz ljubavi ili dareljivosti. Pas e jednostavno nastaviti jesti i jesti. Nikad nee biti zadovoljen, nikad se nee pripitomiti. "Haj, Mary", kae Clarissa. "Haj, Clarissa." Dugim koracima prijee preko sobe i prodrma Clarissi ruku. Maryna je ruka mala, vrsta, neoekivano meka. "Kako ste?" pita Mary. "Izvrsno, hvala. A vi?" Ona slegne ramenima. Kako da budem, kako da itko bude, u jednom ovakvom svijetu? Clarissa je prelako nasjela na jedno takvo izazovno pitanje. Misli na svoje rue. Tjeraju li djecu da ih otkidaju? Dolaze li cijele obitelji jo prije zore na polja i po cijeli su dan svi sagnuti nad ruinim bunjem, bolnih lea, a prsti im krvare od trnja? "Idete u kupnju", kae a da se i ne potrudi prikriti prezir u glasu. Julia kae: "Nove izme. Maryne stare samo to joj ne spadaju s nogu." "Mrzim kupovati", kae Mary, poklonivi gotovo smijeak isprike. "To je takav gubitak vremena." "Danas ih kupujemo", kae Julia. "I toka." Clarissina ki, ta krasna, inteligentna djevojka, mogla bi biti dobro raspoloena supruga koja svog mua prati pri obavljanju svakodnevnih poslova.

Mogla bi biti znaajna osoba iz pedesetih godina, uz nekoliko relativno sitnih izmjena. Mary kae Clarissi: "Ne bih to mogla obaviti bez pomoi. Mogu stati pred policajca sa suzavcem u ruci, ali ne primii mi se ako si prodava." Clarissa sa zaprepatenjem shvati da se Mary trudi. Nastoji, na svoj nain, da se dopadne. "Oh, pa nisu valjda tako strani", kae. "Ti duani, sve to, sav taj drek posvuda, oprostite, ta roba, sve te stvari, a reklame dree na vas sa svih strana kupi, kupi, kupi, kupi, pa kad onda netko doe do mene s tom svojom gomilom kose na glavi i s hrakama od minke na licu i kae: 'Mogu li vam pomoi?', mogu se jedino svladati da ne vrisnem: 'Kozo jedna, ne moe pomoi ni samoj sebi.'" "Hm", kae Clarissa. "Zvui ozbiljno." Julia kae: "Idemo, Mary." Clarissa kae Juliji: "Dobro pripazi na nju." Budala, misli Mary Kroll. Sita, samozadovoljna vjetica. Ispravi se. Clarissa Vaughan nije neprijateljica. Clarissa Vaughan samo je zavedena, ni vie ni manje od toga. Vjeruje da, pokoravajui se pravilima, moe imati ono to imaju mukarci. Upustila se u to. Nije njezina krivnja. Ipak, Mary bi najradije zgrabila Clarissu za prsa od koulje i povikala iz sveg glasa: Ti stvarno vjeruje da, ako dou da pritegnu nastrane, nee stati i pred tvoja vrata? Zaista si glupa. "Bok, majko", kae Julia. "Ne zaboravi naprtnjau." "Ah, da." Julia se nasmije i skine naprtnjau s kuke. Od svijetloruiastog je platna, ni u kom pogledu od one vrste koju biste oekivali u njezinu posjedu. to je, zapravo, loe u tom kolutu? Trenutak, dok im je Julia okrenuta leima, Clarissa i Mary gledaju se licem u lice. Glupaa, misli Mary, premda se trsi da ostane ljubazna ili barem ozbiljna. No, fukaj ljubaznost'. Sve je bolje od lezbijki stare kole vjetih prikrivanju, malograanke do sri, ive zajedno kao mu i ena. Bolje biti iskren

i otvoren kao guzica, bolje biti John jebeni Wayne, nego nacifrana lezbaa s uglednim poslom. Prevarantica, misli Clarissa. Smotala si mi ker, ali mene nee. Ja prepoznam konkvistadora im ga vidim. Znam sve o privlaenju pozornosti. Ako dovoljno glasno i dovoljno dugo vriti, skupit e se svjetina da vidi emu tolika buka. To je zakon gomile. Ne ostaju dugo prisutni, ukoliko im ne da dobar razlog. Jednako si zla kao i veina mukaraca, jednako agresivna i jednako samodopadna, i tvoj e sat doi i proi. "Pa, lijepo", kae Julia. "Hajd'mo sad." Clarissa kae: "Ne zaboravi primanje. U pet." "Neu", odgovara Julia. Prebaci svoju svijetloruiastu naprtnjau preko ramena, izazvavi na trenutak kod Clarisse i Mary istovjetan osjeaj. Svaka od njih na svoj nain oboava Julijinu odlunu i ljubaznu samouvjerenost, beskrajne dane koji lee pred njom. "Vidimo se", kae Clarissa. Trivijalna je. Previe dri do tih primanja. Kad bi joj bar Julia jednog dana oprostila... "Zbogom", kae Mary i zakroi za Julijom prema vratima. Ali zato ba Mary Kroll od svih ljudi? Zato jedna tako sreena djevojka kao to je Julia pravi od sebe ministranta? Je li jo uvijek toliko opsjednuta ocem? Mary zaostaje trenutak za Julijom, priutivi sebi pogled na Julijina iroka, skladna lea, na mjesece blizance njezine stranjice. Mary je gotovo svladana udnjom, i jo neim, suptilnijim i bolnijim ivcem koji se grana kroz njezinu udnju. Julia budi u njoj neki erotski patriotizam, kao da je ona, Julia, sama neka erotska zemlja u kojoj je Mary roena i iz koje je protjerana. "Doi", zovne je Julia veselo preko ramena, preko sintetskog naranastog blistavila svoje naprtnjae. Mary stoji trenutak i promatra. Misli da nikad nije vidjela nita ljepe. Kad bi me bar mogla voljeti, misli, uinila bih sve. Shvaa? Sve. "Doi", zovne je Julia opet, i Mary pouri za njom, beznadno, u agoniji (Julia je ne voli, ne na taj nain, i nikad nee), da poe kupiti nove izme.

GOSPOA WOOLF
VANESSA I DJECA su OTILI, NATRAG U CHARLESTON. NELLY DOLJE priprema veeru, misteriozno dobro raspoloena, raspoloenija nego to je bila danima - je li mogue da toliko cijeni to to su je otposlali po nekom bezveznom poslu i da toliko uiva u toj nepravdi da je potaknuta da pjeva u kuhinji? Leonard pie u svojoj radnoj sobi, a drozd poiva u vrtu na svom leaju od trave i rua. Virginia stoji kod prozora u salonu i promatra kako se mrak sputa nad Richmond. Svretak je to jednoga obinog dana. Na njezinu stalku za pisanje u neosvijetljenoj sobi lee stranice novog romana u koji ona polae pretjerane nade i za koji se, u ovom trenutku, boji (zapravo vjeruje da zna) da e ispasti suhoparan i slab, lien istinskog osjeaja; orak. Prolo je tek nekoliko sati, a ipak je ono to je bila osjetila u kuhinji s Vanessom - ono snano zadovoljstvo, blaenstvo - isparilo kao da ga nikada nije ni bilo. Ostalo je samo ovo: miris Nellyna goveeg peenja (odvratan, a Leonard e budno motriti dok se ona bude muila s jelom), sve ure u kui uskoro e odbiti pola sata, njezino se vlastito lice sve otrije odraava u prozorskom staklu kako se uline svjetiljke - boje blijedog limuna pod tintanoplavim nebom - pale u cijelom Richmondu. Dosta je, kae sebi. Trsi se da to i povjeruje. Dosta je boravka u ovoj kui, izbavljenoj od rata, dok je pred njom no u itanju, zatim san, i onda opet ujutro posao. Dosta je da uline svjetiljke bacaju ute sjene po drveu. Osjea kako joj se glavobolja penje uz zatiljak. Ukoi se. Ne, to je samo sjeanje na glavobolju, strah od glavobolje, oboje tako ivo da se barem nakratko ne razlikuje od samog napadaja glavobolje. Stoji uspravno, eka. Dobro je. Dobro je. Zidovi sobe ne pomiu se; nita ne mrmlja ispod buke. Pri sebi je, stoji ovdje, sa suprugom kod kue, s poslugom, sa sagovima, jastucima i svjetiljkama. Pri sebi je. Zna da e otii gotovo prije nego to odlui da ode. U etnju; jednostavno e otii u etnju. Vratit e se za pola sata, jo i prije. Brzo odjene ogrta, stavi eir na glavu i ogrne se alom. Tiho odlazi do stranjih vrata, izlazi, oprezno ih zatvara za sobom. Milije joj je da nitko ne pita kamo ide, niti kada se moe oekivati da e se vratiti. Vani, u vrtu, na sjenovitom humku lei drozd na svom odru zatienom ivicom. Snaan vjetar zapue s istoka, i Virginia zadrhti. ini joj se da je

napustivi kuu (u kojoj se pee govedina i gdje gore svjetiljke) ula u carstvo mrtve ptice. Misli na to kako netom pokopani ostaju svu no u svojim grobovima poto su alobnici odrecitirali svoje molitve, poloili vijence i vratili se u mjesto. Poto su se kotai otkoturali preko osuenog blata na cesti, poto su pojeli veeru i poskidali prevlake s kreveta; kako nakon svega to se dogodilo ostaje grob, dok vjetar lagano vitla njegovim cvijeem. Uasan je, ali ne posve neugodan, taj grobni osjeaj. Stvaran je, gotovo sveobuhvatno stvaran. Na svoj je nain podnoljiviji, plemenitiji, upravo sada, od govedine i svjetiljaka. Silazi niza stube, izlazi na travnjak. Drozdovo je tijelo jo ovdje (udno kako psi i make iz susjedstva nisu zainteresirani), siuno ak i za pticu. Tako krajnje neivo, ovdje u mraku, kao izgubljena rukavica, ta mala prazna pregrt smrti. Virginia stoji nad njim. Sad je samo smee; izgubio je ljepotu popodneva kao to je i Virginia izgubila osjeaj divljenja alicama na svojem za aj prostrtom stolu; kao to je i dan izgubio svoju toplinu. Ujutro e Leonard lopatom pokupiti pticu, travu i rue i sve ih baciti. Misli koliko vie mjesta zauzima neko bie u ivotu negoli u smrti; koliko je iluzija o veliini sadrano u gestama i pokretima, u disanju. U smrti otkrivaju nam se nae prave dimenzije, a one su zaudno skromne. Ne ini li joj se da je i njezina roena majka potajno odstranjena i nadomjetena sitnijom verzijom od blijedog eljeza? Nije li ona, Virginia, osjetila u sebi prazno mjesto, zaudno malo, tamo gdje bi, ini se, trebao prebivati snaan osjeaj? Ovdje je, znai, svijet (kua, nebo, prva plaha zvijezda), a tu je i njegova suprotnost, taj mali mrani oblik u krugu od rua. Smee, nita drugo. Ljepota i dostojanstvo bili su samo iluzije dozvane skupinom djece i podrane djeci za ljubav. Okrene se i poe dalje. U ovom se trenutku ini moguim da negdje drugdje postoji mjesto koje nema nikakve veze s peenom govedinom ni s krugom od rua. Izie kroz vrtna vrata na prolaz i uputi se prema gradu. Preavi preko Ulice Princes i produivi niz Waterloo Place (prema emu?), mimoilazi se s ostalima: s krupnim, pristalim mukarcem s torbom u ruci, sa dvije ene, najvjerojatnije slukinje, koje se vraaju sa slobodnog popodneva i avrljaju, dok im bijele noge bljeskaju ispod tankih ogrtaa, jeftini sjaj narukvice. Virginia pritegne ovratnik svog ogrtaa oko vrata, premda nije hladno. Samo se smrauje, pue vjetar. Misli da e stii do grada, da, ali to e raditi ondje? Trgovine se ve metu i pripremaju za zatvaranje. Prolazi neki par,

mukarac i ena, mlai od nje, idu zajedno, polako, nagnuti jedno prema drugome, pri limunskom odsjaju uline svjetiljke, i razgovaraju (ona uje kako mukarac govori: 'Kazali mi neto neto neto u tom uredu, neto neto, hm, hm, doista'); oboje, i mukarac i ena, nose elegantne eire, al (iji?) goruiine boje s resama na kraju koji straga vijori kao zastava; oboje blago nagnuti naprijed, kao i jedno prema drugome, penju se uzbrdo pridravajui eire da ih ne odnese vjetar, ustri ali oputeni, vraaju se kui (najvjerojatnije) poslije dana provedenog u Londonu, i on sada govori: 'I zato te moram pitati', nakon ega stia glas - Virginia vie ne razabire rijei - a ena ispusti veseli mali krik, brz bijeli bljesak zubi, a mukarac se smije, snano zakroi, sputajui pun samopouzdanja vrak jedne i zatim druge savreno izglancane smee cipele. Ja sam sama, misli Virginia, dok mukarac i ena idu dalje uzbrdo, a ona nizbrdo. Nije sama, dakako, ne u onom smislu kako bi tko drugi ocijenio, a ipak u ovom trenutku, dok kroz vjetar ide prema Quadrantu, osjea prisutnost starog vraga (kako drukije da ga nazove?) i zna da e biti potpuno sama ako i kada se vrag odlui ponovo pojaviti. Vrag je glavobolja; vrag je glas u zidu; vrag je peraja to sijee tamne valove. Vrag je kratko, cvrkutavo nita koje je bilo drozdov ivot. Vrag usisava sve ljepote svijeta, sve nade, a ono to ostaje, poto vrag dovri svoj posao, carstvo je ivih mrtvaca - lienih veselja, priguenih. Virginia osjea, tog trena, stanovitu traginu veliinu, jer vrag je mnogo toga, ali nije sitniav, nije sentimentalan; on puca od smrtonosne, nepodnoljive istine. U ovom trenutku, dok eta, kad je ne mui glavobolja i kad nema glasova, moe se suprotstaviti vragu, samo se ne smije zaustaviti, ne smije se osvrnuti. Kad stie do Quadranta (mesar i povrar ve su podigli svoje tende), skree prema kolodvoru. Otii e, misli, u London; jednostavno e otii u London, kao Nelly po svom zadatku, premda e Virginijin zadatak biti sam put, pola sata vlakom, silazak u Paddingtonu, mogunost da proeta jednom ulicom u drugu, pa onda u jo jednu. Kakav ushit! Kakvo uranjanje! ini se da moe preivjeti, moe se oporaviti ako ima London oko sebe; ako se nakratko izgubi u njegovoj golemosti, drska i ponosna sada pod nebom koje niim ne prijeti, svi ti nezastrti prozori (ovdje ozbiljan profil neke ene, ondje kruna jednog izrezbarenog naslonjaa), pa promet, mukarci i ene u veernjoj odjei, koji je poletno mimoilaze, mirisi voska i benzina, parfema, dok netko, negdje (u jednoj od tih irokih avenija, u jednoj od tih bijelih kua s natkrivenim trijemom) prebire na glasoviru, dok automobilske trube tule i psi laju, dok se cijeli taj

buni luna-park vrti i vrti, rasplamsan, bljetav, dok Big Ben odbija sate, to se u olovnim krugovima sputaju nad etae i omnibuse, nad kamenu kraljicu Viktoriju koja sjedi pred Palaom na postolju prepunom pelargonija, nad parkove to su iza svojih crnih eljeznih ograda utonuli u sjenovitu tiinu. Virginia silazi stubama na kolodvor. Richmondski kolodvor odjednom je i portal i odredite. Stupovi su tu i nadstrenice, osjea se blag miris paljevine, djeluje pomalo pusto ak i kada vrvi svjetinom (kao sada), njegove ute drvene klupe ne pozivaju na odmor. Ona pogleda na sat, vidi da je jedan vlak upravo otiao i da sljedei polazi tek za gotovo dvadeset i pet minuta. Ukoi se. Zamiljala je (kako glupo!) da e se popeti ravno na vlak, ili da e ekati najvie pet do deset minuta. Nestrpljivo stoji pred satom, onda napravi nekoliko polaganih koraka po peronu. Ako uini to, ako se popne na vlak koji polazi za, koliko je to sada, dvadeset i tri minute, i odveze se u London, ako proeta Londonom i uhvati posljednji vlak za povratak (to znai da e biti kod kue u Richmondu deset minuta poslije jedanaest), Leonard e izludjeti od brige. Ako ga nazove (nedavno je ovdje na kolodvoru postavljen javni telefon), bit e bijesan, trait e da se smjesta vrati; natuknut e (nikad to ne bi izrekao otvoreno) da moe samo samoj sebi pripisati ako se premori i klone, ako se opet razboli. I tu je sad, dakako, dilema: on ima potpuno pravo, istodobno i strahovito krivo. Bolje joj je, sigurnija je u Richmondu; ako ne govori previe, ne pie previe, ako nepromiljeno ne putuje u London i eta njegovim ulicama; a ipak, na taj nain ona umire, blago umire na postelji od rua. Bolje je, doista, suoiti se s krajem nego ivjeti u sklonitu kao da rat jo traje (udno, kako je prvo to joj nakon svega pada na um, ono beskrajno ekanje u podrumu, u koji se nagruvalo cijelo kuanstvo, i obaveza da satima razgovara s Nelly i Lotty). Njezin se ivot (etrdeseta je iza nje!) ve odbrojava, alica za alicom, a cirkuska kola, u kojima putuje Vanessa - zajedno sa svojim bunim drutvom, taj puni ivot, djeca, boje i ljubavnici, to sjajno kaotino kuanstvo - prela su u no, ostavljajui za sobom svoje harmonikake zvuke, dok im se kotai kotrljaju cestom. Ne, nee telefonirati s kolodvora, uinit e to im stigne u London, kad se nita vie nee moi promijeniti. Prihvatit e svoju kaznu. Kupi kartu od ovjeka crvenih obraza iza reetke. Sjedne zatim, vrlo uspravna, na drvenu klupu. Jo osamnaest minuta. Sjedi na klupi i zuri ravno preda se (da bar ima neto za itanje) sve dok vie ne moe izdrati (jo petnaest minuta). Ustaje i odlazi s kolodvora. Ako proeta malo du Kew Roada i vrati

se, stii e tono na vrijeme za vlak. Prolazi mimo svoga rascjepkanog odraza u zlatnom natpisu mesnice, to visi u izlogu iznad janjeeg trupla (uperak bijele vune jo se dri za gleanj), kad opazi da joj su pribliava Leonard. U prvi mah pomisli da se okrene i potri natrag na kolodvor; kao da mora izbjei neku katastrofu. Ne ini nita od toga. Jednostavno produi prema Leonardu, koji je oito izaao u urbi, jo su mu na nogama kone papue, a doimlje se krajnje mravo - ispijeno - u svojoj vesti i jakni od kordsamta, s otvorenim ovratnikom koulje. Iako je poao za njom kao neki policajac, dojmi je se kako je sitan, tako u papuama na Kew Roadu; kako ostario i obian. Vidi ga, nakratko, kako bi ga vidio neznanac: kao samo jo jednog od brojnih mukaraca to eu ulicom. alosna je zbog njega, i udno dirnuta. Uspije se ironino osmjehnuti. "Gospodine Woolf", kae. "Kakvo neoekivano zadovoljstvo." On kae: "Hoe li mi, molim te, rei to radi?" "etam. Je li to teko odgonetnuti?" "Samo onda kad nestane iz kue tik prije veere, i to bez ijedne rijei." "Nisam te htjela ometati. Znala sam da radi." "I radio sam." "Pa, onda." "Ne smije tako nestati. Ne volim to." "Leonarde, udno se ponaa." On se namrti. "Da? Ne znam zapravo to to znai. Traio sam te, ali nigdje te nije bilo. Pomislih da ti se neto dogodilo. Ne znam zato." Ona zamisli kako je trai po cijeloj kui, pretrauje i vrt. Vidi ga kako juri van, mimo drozdova tijela, pa kroz vrtna vrata nizbrdo. Odjednom joj ga bude strahovito ao. Zna da bi mu morala rei kako njegove slutnje nisu bile sasvim bez temelja; kako je zapravo planirala neku vrstu bijega, namjeravala nestati, makar samo na nekoliko sati. "Nita se nije dogodilo", kae. "Samo mala etnja na svjeem zraku du avenija. Veer je stvorena za to." "Bio sam vrlo zabrinut", kae on. "Ne znam zato." Stoje zajedno, nakratko neuobiajeno utljivi. Gledaju u izlog mesnice, u kojem se odraavaju, rascjepkani, u zlatnim slovima.

Leonard kae: "Moramo se vratiti zbog Nelly. Imamo otprilike petnaest minuta vremena prije nego to ona podivlja i spali kuu do temelja." "Mora da si gladan", kae ona. "I jesam, malo. A i ti si zacijelo gladna." Ona odjednom pomisli kako su mukarci slabi; kako pretjerano plaljivi. Pomisli na Quentina kako ulazi u kuu da ispere drozdovu smrt sa svojih ruku. U tom joj se trenutku uini da prekorauje neku nevidljivu graninu liniju, jedna joj noga na ovoj strani, druga na onoj. Na ovoj su strani zabrinut Leonard, niz zatvorenih trgovina, mraan put koji vodi natrag u Kuu Hogarth, gdje Nelly nestrpljivo, gotovo zlurado, eka priliku za daljnje ugnjetavanje. A na drugoj je strani vlak. Na drugoj je strani London i sve to London znai, sloboda, poljupci, umjetnost i podmuklo, mrano palucanje ludila. Gospoa Dalloway, misli ona, to je kua na breuljku u kojoj tek to nije poela zabava; smrt je grad dolje, koji gospoa Dalloway i voli i boji ga se, u koji, na neki nain, eli uetati tako duboko da vie nikada ne pronae izlaz iz njega. Virginia kae: "Vrijeme je da se preselimo natrag u London. Ne misli li i ti tako?" "Nisam ba uvjeren u to", odvraa on. "Sada sam ve dosta dugo dobro. Ne moemo valjda dovijeka obilaziti predgraa." "Razgovarajmo o tome za veerom, moe?" "Pa, dobro." "Zar zaista toliko eli ivjeti u Londonu?" "elim", kae ona. "Da barem nije tako! Da sam barem sretna s ovim mirnim ivotom!" "Kao to sam ja." "Doi", kae mu ona." Putna joj je karta u torbici. Nikad nee spomenuti Leonardu da je namjeravala pobjei, makar samo na nekoliko sati. I kao da je jedino njemu potrebna skrb i utjeha - kao da je on u opasnosti - Virginia ga uhvati ispod ruke i s ljubavlju mu stisne lakat. Pou uzbrdicom do Kue Hogarth, s rukom u ruci, poput bilo kojeg postarijeg branog para koji se vraa kui.

GOSPOA DALLOWAY
"Jo KAVE?" PITA OLIVER SALLY. "Hvala." Sally prui svoju alicu Oliverovu asistentu, neoekivano neuglednom mladom ovjeku, bijeloplave kose i upalih obraza, koji je, ini se, premda predstavljen kao asistent, zaduen za toenje kave. Sally je oekivala besprijekornog mladog pastuha, vrste eljusti i snanih bicepsa. Ovaj suhonjavi i revni mladi dugonja, meutim, mogao bi stajati iza pulta s parfemima u bilo kojoj robnoj kui. "Pa onda, to mislite?" pita Oliver. Sally gleda kako joj asistent toi kavu, da ne bi morala gledati u Olivera. Kad je alica bila pred njom, baci pogled na Waltera Hardyja, koji ne pokazuje da ga ita zanima. Walter posjeduje talent, izvanredan na svoj nain, da pobudi dojam krajnje paljivosti i potpune nezainteresiranosti, kao guter koji je ispuzao na suncem obasjanu stijenu. "Zanimljivo", kae Sally. "Da", odvrati Oliver. Sally s razumijevanjem kimne i srkne kavu. "Pitam se samo moe li se to stvarno izvesti." "Mislim da je vrijeme", odvrati Oliver. "Mislim da su ljudi spremni." "Misli, ozbiljno?" Sally se nijemo obrati Walteru. Reci neto, budalo! Walter samo kimne, trepui, uivajui, uvijek na oprezu od mogue opasnosti i istodobno gotovo hipnotiziran arom kojim zrai Oliver St. Ives, pristao i razbaruen etrdesetpetogodinjak, budna pogleda iza svojih skromnih naoala u zlatnom okviru, iji je lik na celuloidu preivio bezbrojne pokuaje ostalih mukaraca da ga ubiju, izdaju, ocrne njegovo ime i unite mu obitelj; koji je vodio ljubav s boi-cama, uvijek s istim zbunjenim zanosom kao da ne moe vjerovati vlastitoj srei. "Da", kae Oliver s primjetno ujnim nestrpljenjem. "Zvui zbilja, ovaj, zanimljivo", kae Sally i ne moe suspregnuti smijeh. "Walter moe uspjeti", kae Oliver. "Walter to moe izvesti. Svakako." Na zvuk svog imena Walter se trgne, pone bre treptati, spuzne malo naprijed na svom stolcu, gotovo promijeni boju. "Volio bih se okuati u tome", kae. Oliver se osmjehne svojim uvenim osmijehom. Sally je jo ponekad

iznenaena koliko Oliver slii samom sebi. Nisu li filmske zvijezde navodno uvijek otresite, neugodne i loe raspoloene? Ne duguju li nam to? Mora da je Oliver St. Ives ve u djetinjstvu poistovjeen s filmskom zvijezdom. Izgleda sjajno; divovskog je rasta. Zacijelo ne mnogo nii od dva metra, a njegove savreno graene ruke s plavim maljama lako bi sakrile u svojim dlanovima glavu veine mukaraca. Ima skladne, markantne crte lica i, premda u naravi nije tako lijep kao na platnu, posjeduje onu misterioznu i neospornu osebujnost, ne samo osebujnost duha, nego i puti, kao da su svi ostali vrsti, miiavi, neustraivi ameriki mukarci na neki nain njegove kopije, napravljene ili dobro ili bez pravog zalaganja. "Uini to", kae Oliver Walteru. "Imam veliko povjerenje u tvoje mogunosti. Zna, jednom svojom priicom upropastio si mi karijeru." Walter se pokua znalaki naceriti, ali to ispadne uasno pokvareno i puno mrnje. Sally ga zamisli, odjednom i savreno jasno, kao desetogodinjaka. Mora da je bio predebeo i silno ljubazan, sposoban da na skali drutvenog ugleda na milimetar tono odredi mjesto ostalih desetogodinjaka. Mora da je bio sposoban za svaki oblik podmuklosti. "Potedi me toga", kae Walter cerei se. "Nisam li te pokuao odgovoriti? Koliko sam puta nazivao?" "Oh, ne brini, mali moj prijatelju, samo sam se alio", kae Oliver. "Nita ne alim, ni najmanje. Onda, to misli o tom scenariju?" "Nikad se jo nisam okuao u trileru", kae Walter. "Lako je. Najlaka stvar na svijetu. Unajmi pola tuceta onih koji donose novac i znat e sve to mora znati." "Ovaj e ipak biti malo drukiji", kae Sally. "Nee", odvrati Oliver nasmijeivi se s mrzovoljnom strpljivou. "U ovom e junak biti homoseksualac. Jedino to, a ni to nije jako vano. Nitko ga nee maltretirati zbog njegove nastranosti. Nee biti HlV-pozitivan. Jednostavno e biti homoseksualac koji radi svoj posao. Koji na ovaj ili onaj nain spaava svijet." "Mhm", kae Walter. "Mislim da bih to mogao izvesti. Volio bih pokuati." "Dobro. Izvrsno." Sally otpije gutljaj kave, elei da ode, elei da ostane, elei da ne eli da joj se Oliver St. Ives divi. Nema monije sile na svijetu, misli ona, nego to je

slava. Da sauva unutranju ravnoteu, ogleda se po stanu koji se, godinu dana prije nego to se Oliver izjasnio, pojavio na naslovnoj stranici Architectural Digesta, ali koji se vjerojatno nikada vie nee pojaviti ni u kojem asopisu, s obzirom na to da Oliverove obznanjene seksualne sklonosti sada govore neto i o njegovu ukusu. Ironija je u tome, misli Sally, to je stan grozan, ali na nain koji sa svojim stoliima od pleksiglasa i smeim lakiranim zidovima, svojim niama, u kojima reflektorom obasjani azijski i afriki predmeti (Oliver jamano misli da su 'dramatino osvijetljeni'), usprkos besprijekornosti i punom potovanja nainu na koji su izloeni, ukazuju prije na mao-kienost i krau umjetnina nego na poznavanje umjetnosti. Sally je sada trei put ovdje, i svaki put dolazi u napast da zaplijeni sve ovo blago i vrati ga pravim vlasnicima. Hini da pozorno slua Olivera, dok istodobno zamilja sebe kako ulazi u neko daleko planinsko selo meu ciku i viku, nosei od starosti pocrnjelu masku antilope ili blijedozelenu, blago fosforescentnu porculansku zdjelu u kojoj ve deset stoljea plivaju dva nacrtana arana. "Nisi ba sigurna, Sal?" pita Oliver. "Hm?" "Nisi uvjerena." "Oh, pa sad, uvjerena, ne uvjerena, ne razumijem se ba mnogo u to. to ja znam o Hollywoodu?" "Bistrija si od veine onih tipova tamo. Ti si jedna od rijetkih u ovom poslu koje potujem. "Ja nisam u tom poslu, nikako, pa zna to ja radim..." "Nisi uvjerena." "Pa dobro, ne, nisam", kae ona. "Ali, zapravo, koga je briga?" Oliver uzdahne i pomakne naoale vie na nosu, gesta koje se Sally posve sigurno sjea iz jednoga od njegovih filmova, pokret koji govori da se radi o nekom suzdranijem tipu (knjigovoi? advokatu? da nije moda i TVproducentu?) koji je na kraju natjeran da brutalno istrijebi malu vojsku preprodavaa droge kako bi spasio svoju malodobnu ker. "Hoe li on imati ljubavnika?" "Pratioca. Suborca. Neto kao Batman i Robin." "Hoe li se seksati?" "Nitko se ne seksa u trileru. To previe usporava radnju. Time ne pridobivamo djecu. Najvie, jedan poljubac na kraju."

"Poljubit e se na kraju, znai?" "O tome odluuje Walter." "Walter?" Walter trepne i opet je prisutan. "Hej", kae, "pa prije tri minute sam rekao kako mislim da moda mogu to uiniti. Nemojte previe oekivati od mene, da?" Oliver kae: "Ne smijemo se previe pouzdati u to. Vidio sam previe ljudi kako sjedaju da napiu stopostotni hit i uvijek doive fijasko. To je kao ukleto." "Vjeruje li da e ljudi biti zainteresirani?" pita Sally. "Mislim, dovoljno njih?" Oliver opet uzdahne, a taj se uzdah znaajno razlikuje od prethodnog. To je rezigniran i konaan uzdah, s nazalnim registrom, znaajan po pomanjkanju dramatike u sebi. Nalik je na prvi ravnoduan uzdah koji ljubavnik alje preko telefona, uzdah koji signalizira najraniji poetak kraja. Je li Oliver tako uzdahnuo u nekom filmu? Ili je to bio netko drugi, netko stvaran, koji je davno tako uzdahnuo u Sallyno uho? "Pa, lijepo", kae Oliver. Stavi ruke, s dlanovima nadolje, na stolnjak. "Waltere, zato ne bismo ti i ja za dan-dva porazgovarali o tome, kad o svemu jo malo promozga?" "Slaem se", kae Walter. "Zvui dobro." Sally otpije posljednji gutljaj kave. To je, dakako, muka igra, muka sljeparija. Nju zapravo uope nisu ni trebali. Nakon to se pojavio u njezinu talk-showu, Oliveru je jednostavno palo na um (a priznajmo, nije on nikakav Einstein) da je Sally njegova muza i mentorica, neka vrsta Sapfo koja sa svog otoka skrueno napovijeda svoje mudre izreke. Najbolje da na sve to smjesta stavi toku. Ipak, tu je ta njezina strana elja da se Oliver St. Ives zaljubi u nju, tu je i taj uas da bude zapostavljena. "Hvala to si dola", kae Oliver, a Sally potisne poriv da prizna svoju zabludu, da se nagne prema Oliveru preko stola, preko ostataka od objeda, i kae: Razmislila sam jo malo, i mislim da bi triler s homoseksualcem u glavnoj ulozi mogao zaista uspjeti. Pa, zbogom. Vrijeme je za povratak na ulice. Sally stoji s Walterom na uglu Madisona i Sedamdesetih. Ne govore o

Oliveru St. Ivesu. Shvaaju, svako na svoj nain, da je Walter uspio, a Sally nije, odnosno da je Sally uspjela, a Walter nije. Pronali su druge teme za razgovor. "Pretpostavljam da u te veeras vidjeti", kae Walter. "Mhm", uzvrati Sally. Tko li je pozvao Waltera? "Kako ide Richardu?" pita Walter. Spusti glavu kao u neprilici, s potovanjem, uperivi titnik svoje kape nadolje prema opucima od cigareta i sivim krugovima od vakaih guma, prema zgnjeenom omotnom papiru koji, Sally nije mogla a da ne primijeti, potjee od Quarter Poundera. Ona nikad nije pojela nijedan Quarter Pounder. Na semaforu se promijeni svjetlo. Prijeu preko ceste. "Ide nekako", kae Sally. "No, da. Prilino je loe." "Ova vremena", kae Walter. "Boe, ova vremena." Sally opet preplavi val ogorenja koji joj se die iz trbuha i od bijesa zamrai joj se vid. Ova je Walterova samodopadnost nepodnoljiva. Spoznaja da on, kad i kae neto korektno i uljudno - ak i kad je posve mogue da i osjea tako - usput misli kako je sjajno biti prilino slavan pisac Walter Hardy, prijatelj filmskih zvijezda i pjesnika, jo uvijek zdrav i miiav, iako je preao etrdesetu. Bio bi smjeniji da ima manje utjecaja u svijetu. "Pa, lijepo", kae Sally na drugom uglu ali, prije nego to se uspjela oprostiti, Walter zakroi prema jednom izlogu i zaustavi se licem tek nekoliko centimetara udaljenim od stakla. "Pogledaj ti ove", kae. "Kako su lijepe." U izlogu su tri svilene koulje, svaka izloena na svojoj gipsanoj reprodukciji klasinih grkih tipova. Jedna je koulja boje blijede marelice, druga boje smaragda, a trea intenzivne purpurastoplave boje. Svaka od njih ima na ovratniku i na prsima drukiji ukras, izvezen srebrnim koncem, tankim kao paukova nit. Sve tri vise slobodno, prelijevajui se u duginim bojama, na vitkim torzima kipova i iz svakog ovratnika stri ozbiljna bijela glava punih usana, s pravilnim nosom i bezizraajnim bijelim oima. "Mhm", kae Sally. "Da. Lijepo." "Moda uzmem jednu za Evana. Dobro bi mu danas doao dar. Doi." Sally oklijeva, onda i preko volje poe za Walterom u trgovinu, bespomono voena nekim neoekivanim valom grinje savjesti. Da, Walter je smijean, ali ini se da Sally, usprkos preziru, osjea neku groznu i neizbjenu njenost prema tom ubogom jepcu, koji je nekoliko posljednjih godina proveo u

strahovanju da e njegov lijepi, glupi prijatelj, njegov trofej, umrijeti, a sad je odjednom suoen s izgledima (jesu li mu osjeaji podvojeni?) da e mu prijatelj preivjeti. Smrt i uskrsnue uvijek nas fasciniraju, misli Sally, i ini se da uope nije osobito vano radi li se o heroju, hulji ili klaunu. Trgovina je sva u lakiranoj javorovini i crnom granitu. Nekako su uspjeli da blago mirie na eukaliptus. Koulje su izloene na sjajnim crnim ploama tezgi. "Ja mislim plava", kae Walter kad su uli. "Plava je dobra boja za Evana." Sally ostavi Waltera da razgovara s pristalim mladim prodavaem zalizane kose. Ona zamiljeno vrluda meu kouljama, gleda etiketu na jednoj krem koulji sa sedefnom dugmadi. Stoji etiri stotine dolara. Je li patetino, pita se, ili herojski kupiti prekrasnu, odvratno skupu novu koulju za svog ljubavnika koji se moda oporavlja od bolesti? Ili je i jedno i drugo? Sama Sally nije nikad imala dobar nos pri kupovanju darova za Clarissu. ak ni poslije tolikih godina ne zna tono to bi se Clarissi svidjelo. Bilo je uspjeha - kamirski al okoladne boje za proli Boi, antikna lakirana kutija u kojoj ona sad dri svoja pisma - ali bilo je i barem isto toliko promaaja. Onaj ekstravagantni sat od Tiffanyja (preformalno, ini se), uti pulover (je li problem bio u boji ili u vratu?), torbica od crne koe (jednostavno pogreno, nije mogue rei zato). Clarissa odbija priznati kad joj se neki dar ne svia, usprkos Sallynu nukanju. to se Clarisse tie, svaki je dar savren, upravo ono emu se nadala, i sve to nesretnoj darovateljici preostaje jest da eka i vidi nee li sat biti smatran 'predobrim za svaki dan' ili e pulover biti jedanput odjeven za neku opskurnu zabavu, da se nikad vie ne pojavi. Sally se poinje ljutiti na Clarissu, Waltera Hardyja i Olivera St. Ivesa; na svako optimistino, nepoteno ljudsko stvorenje; ali onda baci pogled na Waltera, koji upravo kupuje koulju za svog ljubavnika, i umjesto ljutnje preplavi je enja. Clarissa je u ovom trenutku vjerojatno kod kue. Sally se odjednom eli hitno vratiti kui. Kae Walteru: "Moram krenuti. Kasnije je nego to sam mislila." "Brzo sam gotov", kae Walter. "Ja odlazim. Vidimo se." "Svia ti se koulja?" Sally opipa materijal koji je podatan i neznatno hrapav, nekako puten. "Svia mi se", kae. "Prekrasna je to koulja."

Prodava se zahvalno osmjehuje, kao da je osobno zasluan za ljepotu koulje. Nije nepristupaan niti pretjerano ljubazan, kao to bi se moglo oekivati od zgodnog mladog ovjeka koji radi u jednoj takvoj trgovini. Otkuda samo dolaze, ti besprijekorni ljepotani koji rade kao prodavai? emu se nadaju? "Da", kae Walter. "Sjajna je to koulja, zar ne?" "Zbogom." "Bok. Vidimo se kasnije." Sally izae iz trgovine to je bre mogla i zaputi se prema podzemnoj u ezdeset osmoj ulici. Rado bi se vratila kui s darom za Clarissu, s neim vrijednim, ali nita joj ne pada na um. Rado bi rekla neto Clarissi, neto vano, ali ne nalazi prave rijei. 'Volim te' prilino je jednostavno. 'Volim te' postalo je gotovo uobiajeno, govori se ne samo prilikom godinjica i roendana, nego i spontano, u krevetu ili za kuhinjskim sudoperom, ak i u taksiju na dohvatu sluha stranih vozaa koji vjeruju da bi ene morale hodati tri koraka iza svojih mueva. Sally i Clarissa ne krtare na izrazima njenosti, to je dakako dobro, ali sad Sally shvaa da eli otii kui i rei neto vie, neto to ne proizlazi samo iz ljubaznosti i priznanja, nego iz same strasti. Ono to eli rei u vezi je sa svima onima koji su umrli; u vezi s njezinim vlastitim osjeajima goleme sree i neminovnog, razornog gubitka. Ako se ita dogodi Clarissi, ona, Sally, nastavit e ivjeti, ali zapravo nee preivjeti. Nee se oporaviti od toga. Ono to eli rei ne odnosi se samo na uitak, nego i na prodoran, trajan strah, to je druga polovica uitka. Moe podnijeti pomisao na vlastitu smrt, ali ne moe podnijeti pomisao na Clarissinu. Ta njihova ljubav, koja je tako umirujue domaa, tako ispunjena ugodnim utnjama i tako trajna, povezala je Sally izravno sa samom smrtnou. Tu je taj nezamislivi gubitak. Tu je ta nit koju moe slijediti ve od ovoga trenutka dok ide prema podzemnoj eljeznici na Upper East Sideu, pa nastaviti sutra i idui dan i dan poslije, sve do kraja svoga i Clarissina ivota. Odveze se podzemnom u centar i zaustavi pred kioskom sa cvijeem kod korejskog supermarketa na uglu. Uobiajeni izbor, karanfili i krizanteme, nekoliko jadnih ljiljana, frezija, ivanica, svenjevi tulipana iz staklenika, bijelih, utih i crvenih, ije su latice pri vrhovima ve oilavile. Zombijsko cvijee, misli ona; obian proizvod, nasilno uzgojen, poput pilia ije noge nijedanput, od jajeta pa do klanja, ne dotaknu pod. Sally stoji pred cvijeem na njihovim stupnjevito podijeljenim drvenim podijima, vidi sebe i cvijee u

zrcalnim ploicama na stranjoj strani hladionika (takva je, sjedokosa, iljasta lica, nezdrave boje koe - kad je samo tako ostarjela?, morala bi ee boraviti na suncu, doista) i misli kako na ovom svijetu nema nita to eli za sebe ili za Clarissu, nikakvu koulju za etiri stotine dolara, ni to jadno cvijee, nita. Sprema se da ode praznih ruku kad opazi jedan jedini buket od utih rua u smeem plastinom vjedru u kutu. Upravo su se poele otvarati. Latice su im pri aki tamnije ute boje, gotovo naranaste, neko mangoasto rumenilo iri se prema gore i raspruje u kao vlas tanke ilice. Tako uvjerljivo nalikuju na pravo cvijee, izraslo iz zemlje u nekom vrtu, te se ini da su se zabunom nale u hladioniku. Sally ih brzo, gotovo kriom, plati kao da se boji da e Korejka, koja dri kiosk, primijetiti zabunu i uljudno je obavijestiti da te rue nisu na prodaju. Sva sretna, prolazi Desetom ulicom s ruama u ruci, a kad ue u stan, lagano je uzbuena. Otkada ve nisu spavale zajedno? "Hej", zovne. "Jesi li doma?" "Ovdje sam", odvrati Clarissa, i Sally joj po glasu razabra da neto nije u redu. Nee li upasti u jednu od onih malih stupica kojima je zainjen njihov zajedniki ivot? Nije li, zajedno sa svojim buketom i svojom probuenom udnjom, naila u trenutku kad je neto u kuanstvu polo po zlu i sve postalo sivo i morbidno? "to je?" pita Clarissu, koja sjedi na sofi, jednostavno sjedi, kao da je u lijenikoj ekaonici. Pogleda Sally s nekim udnim izrazom, prije smuenim nego utuenim, kao da nije posve sigurna tko je. I Sally nakratko osjeti neminovnost propadanja. Ako obje poive dovoljno dugo, ako ostanu zajedno (a kako se poslije svega i mogu razii?), gledat e jedna drugu kako venu. "Nita", odgovori ona. "Je li ti dobro?" "Hm? O da. Ne znam. Louis je u gradu. Vratio se." "I do toga je konano moralo doi." "Svratio je, jednostavno pozvonio. Malo smo razgovarali, a onda se rasplakao." "Ozbiljno?" "Da. Iz ista mira, uglavnom. Onda je dola Julia, i on je pobjegao." "Louis. Ma to kae?" "Opet ima novog deka. Nekog studenta." "Jasno. Dobro."

"A onda je svratila Julia s Mary..." "Boe. Cijeli je cirkus bio ovdje." "Oh, gle, gle, Sally. Donijela si rue." "to? Ah to. Da." Sally podigne svoje rue i isti tren primijeti vazu punu rua koju je Clarissa bila stavila na stol. Obje se nasmiju. "To ti je trenutak kao kod O'Henryja, zar ne?" "Rua nikad nije previe", kae Clarissa. Sally joj prui rue i naas su obje jednostavno i potpuno sretne. Zajedno su, ovdje i sada, uspjele su nekako da i nakon punih osamnaest godina jo vole jedna drugu. To je dovoljno. U ovom je trenutku dovoljno.

GOSPOA BROWN
VRAA SE KASNIJE NEGO TO JE NAMJERAVALA, ALI NE TOLIKO KASNO DA bi morala neto objanjavati. Blizu je est sati. Prola je pola knjige. Vozei se do kue gospoe Latch, puna je onoga to je proitala: Clarissa i umobolni Septimus, cvijee, primanje. Kroz glavu joj promiu slike: osoba u kolima, zrakoplov i njegove poruke. Laura se nalazi u nekoj sivoj zoni; u svijetu koji se sastoji od Londona dvadesetih godina, od tirkizne hotelske sobe i od tog automobila kojim se vozi dobro poznatom ulicom. Pri sebi je i nije pri sebi. Ona je ena u Londonu, aristokratkinja, blijeda i armantna, poneto lana; ona je Virginia Woolf, a ona je i ona druga, nerazvijena, nestabilna stvar, poznata kao ona sama, kao majka, kao vozaica, kao vrtlone svjetlosne trake istoga ivota poput Mlijene staze, Kittyna prijateljica (koju je poljubila, koja moda umire), par ruku s koraljnocrveno obojenim noktima i s branim prstenom, ukraenim dijamantom, koje vrsto dre upravlja Chevroleta dok kono svjetlo Plymoutha svjetluca ispred nje, dok ljetno sunce kasnog popodneva poprima svoj zlaani ton i dok vjeverica preskakuje telefonske ice, a rep joj blijedosivi upitnik. Zaustavi se pred kuom gospoe Latch, na kojoj su dvije vjeverice od obojenog gipsa privrene na zabat iznad garae. Izlazi iz automobila i trenutak ostaje stajati gledajui gore u gipsane vjeverice i jo drei u ruci automobilske kljueve. Automobil kraj nje proizvodi neko udno kuckanje (tako ve nekoliko dana, morat e ga odvesti mehaniaru). Svladana je nekim osjeajem nepostojanja. Nema druge rijei za to. Stojei tako pored svoga kuckavog automobila,

licem okrenuta garai gospoe Latch (gipsane vjeverice bacaju dugake sjene), ona je nitko; ona je nita. ini se, nakratko, da je odlaskom u hotel iskliznula iz vlastita ivota, a ovaj prilazni puteljak i ova garaa potpuno su joj strani. Bila je odsutna. Rado je, ak eznutljivo, mislila na smrt. Ovdje, na prilaznom puteljku gospoe Latch, jasno spoznaje - da je eznutljivo mislila na smrt. Potajno je otila u hotel, kao to bi otila na sastanak s ljubavnikom. Stoji, drei automobilske kljueve i svoju torbicu, i zuri u garau gospoe Latch. Na bijelo obojenim vratima mali je prozor sa zelenim aluzinama, kao da je garaa minijaturna kua nadozidana na jednu veu. Laura odjednom teko die. Lagano joj se vrti ini se da bi mogla posrnuti i sruiti se na glatki betonski puteljak gospoe Latch. Pomisli da se vrati u automobil i opet se odveze. Ipak se prisili da poe naprijed. Podsjeti se: mora uzeti svoje dijete, odvesti ga kui i dovriti pripreme za roendansku veeru svog supruga. Mora obaviti uobiajene poslove. S poneto napora udahne zrak i poe puteljkom do uskog prednjeg trijema gospoe Latch. To je tajna, kae samoj sebi; udnovato je to to je upravo uinila, premda nema pravog zla u tome, zar ne? Nije se sastala s ljubavnikom, poput nekih ena iz jeftinih romana. Jednostavno je otila na nekoliko sati, itala svoju knjigu i vratila se. Tajna je samo u tome to ne moe smisliti kako da to objasni, hm da, bilo to od toga - poljubac, tortu, trenutak panike kad se automobilom popela na Chavez Ravine. A pogotovo ne zna kako bi objasnila dva i pol sata provedena u itanju u hotelskoj sobi. Jo jednom duboko udahne. Pritisne pravokutno, osvijetljeno ulazno zvonce gospoe Latch, koje se naranasto ari na suncu kasnog popodneva. Gospoa Latch gotovo smjesta otvori vrata kao da je stajala pred njima i ekala. Gospoa Latch je ena rumenih obraza, irokih bokova u bermudama, pretjerano ljubazna; kua joj je ispunjena nekim zasienim smeim mirisom, kao od rotilja, koji se razvio iza nje im je otvorila vrata. "Pa, dobro doli", kae. "Dobra veer", odvrati Laura. "Oprostite to sam zakasnila." "Ni govora. Lijepo smo se zabavljali. Pa uite." Richie dojuri iz dnevne sobe. Zaaren je, uzbuen, gotovo shrvan ljubavlju i olakanjem. Laura ima osjeaj da je njega i gospou Latch ulovila pri neem; osjeaj da su oboje prestali raditi ono to su radili i na brzinu sakrili mogui dokaz. Ne, danas ima neistu savjest; samo je, misli ona, zbunjen. Posljednjih nekoliko sati proveo je u sasvim drugom carstvu. Proboravivi

makar samo nekoliko sati u kui gospoe Latch, postupno je izgubio vezu s vlastitim ivotom. Poeo je vjerovati, i nije bio sretan zbog toga, da ivi ovdje, da moda oduvijek ivi ovdje, meu ovim masivnim utim pokustvom, ovim travnatim tapetama na zidovima. Richie brizne u pla i potri prema njoj. "Ma daj", kae Laura i podigne ga. Udie njegov miris, njegovo iskreno bie, neku duboku istou koju ne moe pravo odrediti. Dri ga, udie, i osjea se bolje. "Sretan je to vas vidi", kae gospoa Latch, naglaeno srdano, s prikrivenom gorinom. Je li umislila sebi da je ona za nj neka vrsta nagrade, neka ljubimica, a njezin dom kua udesa? Da, vjerojatno jest. Je li mu sad odjednom zamjera to je mamin sini? Vjerojatno da. "uj, mali moj", kae Laura tik do sinova malog ruiastog uha. Ponosna je na svoj majinski mir, na svoje pravo na djeaka. U neprilici je zbog njegovih suza. Smatraju li je ljudi pretjerano brinom? Zato to radi tako otvoreno? "Jeste li uspjeli sve obaviti?" pita je gospoa Latch. "Jesam. Uglavnom. Mnogo vam hvala to ste ga priuvali." "Oh, lijepo smo se pozabavili zajedno", kae ona srdano, srdito. "Moete ga dovesti u svako doba." "Je li ti bilo lijepo?" pita Laura. "Aha", kae Richie, ije su suze jenjale. Na njegovu malom licu odrazuju se nada, alost i zbunjenost. "Jesi li bio dobar?" On kimne. "Jesam li ti nedostajala?" "Jesi!" kae on. "Imala sam mnogo posla, zna", kae Laura. "Moramo veeras tvom tatici prirediti pravu roendansku proslavu, zar ne?" On kimne. Nastavi zuriti u nju, suznih oiju, posramljen i sumnjiav, kao da postoji mogunost da to uope nije njegova majka. Laura plati gospoi Latch i prihvati rajsku pticu iz njezina vrta. Gospoa Latch uvijek joj neto ponudi - cvijet, kola - kao da je plaena za to, a uvanje djeteta je besplatno. Laura se ponovo ispria zbog kanjenja, upozori na skori dolazak svog supruga, prekinuvi time uobiajeni petnaestominutni razgovor, stavi Richieja u automobil i odveze se s pomalo pretjeranim mahanjem. Njezine

tri grivne od slonove kosti zveckaju jedna o drugu. im su odmakli od gospoe Latch, Laura kae Richieju: "Sinko moj, sad smo u kripcu. Moramo pouriti ravno kui i zapoeti s tom veerom. Trebali smo biti ondje jo prije jedan sat." On sveano kimne. Breme i ud ivota opet se potvrde; onaj osjeaj ne biti nigdje prohuji. Ovaj trenutak, ovo sada, ovo mjesto na pola puta do kue, dok se automobil pribliava znaku stop, neoekivano je velianstven i miran, ozbiljan - Laura ulazi u nj kao to bi iz bune ulice ula u crkvu. S obje strane ceste prskalice izbacuju blistave unjeve kapljica na tratine. Sunce na zalasku po-zlauje jednu otvorenu aluminijsku garau. Neizrecivo je stvarno. Ona spozna sebe kao suprugu i majku, ponovo trudnu, koja vozi kui, dok vodena vela ikljaju u zrak. Richie uti. Promatra je. Laura zakoi pred znakom stop. Kae: "Dobro je to tatica radi tako dugo kao to radi. Sve emo zavriti na vrijeme, to kae?" Pogleda ga. Susretne se s njegovim oima i vidi u njima neto to pravo ne prepoznaje. Njegove oi, cijelo njegovo lice kao da je iznutra osvijetljeno; prvi put joj se uini da ga mui neki osjeaj koji ona ne moe protumaiti. "Zlato moje", kae, "to je?" On odgovori, glasnije nego to je potrebno: "Mamice, volim te." Neto je udno u njegovu glasu, neto od ega je podilaze trnci. Taj ton jo nikad nije ula od njega. Zvui izbezumljeno, strano. Kao da je izbjeglica, netko tko zna tek nekoliko engleskih rijei i oajniki pokuava izraziti neku potrebu za koju nije nauio pravi izraz. "I ja tebe volim, zlato", odgovori mu ona i, premda je te rijei izrekla tisue puta, outi neto flanelasto u grlu, neku nervozu, i mora uiniti poprilian napor da zvui prirodno. Na raskriju doda gas. Vozi oprezno, s obje ruke tono centrirane na upravljau. ini se da e se djeak opet rasplakati, kao to esto ini, bez ikakva povoda, ali njegove oi ostaju bistre i suhe, ne trepu. "to ti je?" pita ona. On i dalje zuri u nju. Ne trepe. On zna. Mora znati. Mali zna da je bila na nekom nedoputenom mjestu; zna da lae. Neprestano je promatra, provodi gotovo sve svoje budno vrijeme u

njezinoj prisutnosti. Vidio ju je s Kitty. Gledao je kako pravi onu drugu tortu, a prvu baca u veliku kantu za smee kraj garae. Potpuno se posvetio njezinu promatranju i odgonetavanju, jer bez nje nema ni svijeta. Dakako da e uvijek znati kad ona lae. Kae mu: "Ne brini, zlato. Sve je u redu. Imat emo veeras prekrasnu zabavu za tatiin roendan. Zna li kako e on biti sretan? Imamo mnogo darova za njega. Napravili smo mu tako lijepu tortu." Richie kimne, ne trepui. Polako se ziba naprijed, natrag. Tiho, kao da bi radije da ga ne uje nego da ga uje, kae: "Da, napravili smo mu tako lijepu tortu." U glasu mu se osjeti neoekivana zrelost i priguenost. Vjeito e je promatrati. Uvijek e znati kad neto nije kako treba. Uvijek e tono znati kada i koliko je pogrijeila. "Volim te, zlato", kae mu. "Ti si moj momi." Kratko, samo na trenutak, djeak se promijeni. Nakratko zasja, mrtvaki blijed. Laura se i dalje ljuti. Podsjeti se da se osmjehne. Obje ruke dri na upravljau.

GOSPOA DALLOWAY
DOLA JE DA POMOGNE RICHARDU DA SE UREDI ZA PRIMANJE, ALI Richard ne odgovara na njezino kucanje. Kuca ponovo, jae, onda brzo, nervozno otkljua vrata. Stan je pun svjetla. Clarissa stoji na pragu gotovo bez daha. Sve rolete su podignute, prozori otvoreni. Premda je zrak ispunjen samo obinim danjim svjetlom koje u sunano poslijepodne ulazi u svaki stan, u Richardovim se prostorijama doimlje kao tiha eksplozija. Tu su njegove kartonske kutije, njegova kada (zamazanija nego to je pretpostavljala), prano zrcalo i skupi aparat za kavu, sve izloeno u svom istinskom patosu, sitno i beznaajno. To je, ukratko, unajmljeni stan jedne poremeene osobe. "Richarde!" zovne Clarissa. "Gospoo Dalloway. Oh, gospoo Dalloway, to si ti." Ona pouri u drugu prostoriju i nae Richarda jo u kunom ogrtau kako se popeo na prozorsku dasku i zajahao je, jedna omravjela noga jo mu je u

sobi, a druga, koju ona ne vidi, njie se s druge strane iznad pet katova. "Richarde", kae mu strogo. "Silazi odatle!" "Tako je krasno vani", kae on. "Kakav dan!" Djeluje umobolno i egzaltirano, i prastaro i djetinjasto, raskreen na prozorskoj dasci kao neka nadrealistina Giacomettijeva figura konjanika u parku. Kosa mu je na nekim mjestima prilijepljena o lubanju, a na drugima stri pod otrim ili kosim kutom. Unutarnja noga, gola do polovice bedra, plavobijelog, sama je kost i koa, ali s iznenaujue vrstom malom akom od miia lista koji se jo tvrdoglavo dri uz kost. "Plai me", kae Clarissa. "elim da prestane s tim i vrati se unutra. Smjesta!" Poe prema njemu, a on podigne unutarnju nogu do prozorske daske. Sada samo peta te noge, jedna ruka i stegno dodiruju izlizano drvo. Na njegovu kunom ogrtau rakete ispaljuju savrene naranaste eere od vatre. Astronauti s kacigom, punani i bijeli kao Uniroyal Man, bez lica iza svojih tamnih vizira, izruuju ukoene pozdrave u bijelim rukavicama. Richard kae: "Uzeo sam Xanax/ Ritalin. Izvanredno djeluju zajedno. Osjeam se sjajno. Otvorio sam sve prozore, ali onda sam ipak ustanovio da trebam jo zraka i svjetla. Teko sam se popeo tu gore, mogu ti rei. "Dragi, molim te, stavi tu nogu natrag na pod. Hoe li to uiniti za mene?" "Mislim da ne mogu ii na primanje", kae on. "ao mi je." "Ne mora ii. Ne mora raditi nita to ne eli." "Kakav je danas dan. Kakav prekrasan, prekrasan dan." Clarissa duboko udahne, onda jo jednom. udesno je mirna - ima osjeaj da se dobro dri u tekoj situaciji - ali istodobno je odvojena od same sebe, od ove sobe, kao da doivljava neto to se ve dogodilo. Kao da se radi o nekom sjeanju. Neto u njoj, neto poput glasa, ali nije glas, neko unutranje znanje, to se gotovo i ne razlikuje od otkucaja srca, kae: Jednom sam nala Richarda kako sjedi na prozorskoj dasci pet katova iznad zemlje. Ona kae: "Sii. Molim te!" Richardovo se lice smrai i nabora kao da mu je Clarissa postavila neko teko pitanje. Njegov prazni naslonja, potpuno izloen na danjem svjetlu -

materijal od punjenja to proviruje kroz avove, tanki uti runik na sjedalu izboen od zahralih federa - kao da je neka ludost, temeljna otrcanost same smrtonosne bolesti. "Sii s tog prozora!" kae Clarissa. Govori polako i glasno kao da se obraa neznancu. Richard kimne, i ne pomakne se. Njegova nagrena glava, u punom danjem svjetlu, izgleda kao neki krajolik. Meso mu je ispucano i rupiasto kao pustinjski kamen. On kae: "Ne znam mogu li se suoiti s tim. Zna. Primanje i ta sveanost, onda onaj sat poslije, pa jo jedan poslije njega." "Ne mora doi na primanje. Ne mora ii na sveanost. Ne mora raditi ba nita." "Ipak su tu ti sati, zar ne? Jedan, zatim jo jedan, progura se kroz taj i onda, Boe, jo jedan! Strano mi je zlo." "Jo su pred tobom dobri dani. Zna da jesu." "Zapravo nisu. Lijepo od tebe da to kae, ali ve neko vrijeme osjeam kako se zatvaraju oko mene kao ralje nekog divovskog cvijeta. Nije li to udna analogija? Pipkanjem trai put, dodue. Ima neku vrstu biljnu nezaustavljivost. Sjeti se Venerine muholovke. Sjeti se kako je kudzu unitio cijelu umu. To je neko sono, zeleno napredovanje. Sve do, pa zna... Zelena utnja. Nije li smijeno da mi je, ak i sada, teko izustiti rije 'smrt'?" "Jesu li ovdje, Richarde?" "Tko? Ah, glasovi? Glasovi su uvijek ovdje." "Mislim, uje li ih posve jasno?" "Ne. ujem tebe. Uvijek je divno uti te, gospoo D. Ljuti se to te jo uvijek tako zovem?" "Ni najmanje. Sii! Smjesta!" "Sjea li se nje? Svojeg alter ega? to je ono bilo s njom?" "Ovo je ona. Ja sam ona. Trebam te da sie dolje. Daj, molim te!" "Tako je krasno ovdje. Osjeam se tako slobodan. Hoe li nazvati moju majku? Sama je, zna." "Richarde..." "Ispriaj mi neku priu, hoe?" "Kakvu priu?"

"Neto iz svog ivota. Dananjeg. Moe biti neto najobinije. Tako bi zapravo bilo i bolje. Najobiniji dogaaj koji ti padne na pamet." "Richarde..." "Bilo to. Jednostavno bilo to." "Pa eto, jutros, prije nego to sam dola ovamo, pola sam kupiti cvijee za primanje." "Ozbiljno?" "Da. Bilo je prekrasno jutro." "Ozbiljno?" "Da. Bilo je prekrasno. Bilo je tako... svjee. Kupila sam cvijee, odnijela ga kui i stavila u vodu. Tako. Kraj prie. A sad sii." "Svjee, kao stvoreno za djecu na plai", kae Richard. "Moglo bi se rei." "Kao jutro kad smo zajedno bili mladi." "Da. Tako." "Kao jutro kad si odetala iz one stare kue, kad je tebi bilo osamnaest godina, a meni, hm, ja sam upravo navrio devetnaest, je l' tako? Bio sam devetnaestogodinjak i bio sam zaljubljen u Louisa i bio sam zaljubljen u tebe, i mislio sam da nikad nisam vidio nita ljepe od tebe kako rano ujutro, jo snena, u donjem rublju, izlazi kroz staklena vrata. Nije li to udno?" "Jest", kae Clarissa. "Da. udno je." "Ja sam zakazao." "Prestani to govoriti. Nisi zakazao." "Jesam. Ne traim suut. Zbilja ne. Samo se osjeam tako alosno. Ono to sam htio ini se tako jednostavno. Htio sam stvoriti neto ivo i dovoljno sablanjivo da bi moglo trajno opstati uz neko jutro u neijem ivotu. Najobinije jutro. Zamisli, pokuati tako neto. Kakva glupost." "Nije to ni najmanje glupo." "Bojim se da ne mogu ii na primanje." "Molim, molim te, ne brini za primanje. Ne misli na primanje. Daj mi ruku." "Bila si tako dobra prema meni, gospoo Dalloway." "Richarde..." "Volim te. Zvui li to otrcano?" "Ne."

Richard se osmjehuje. Kima glavom. Kae: "Mislim da dvoje ljudi ne mogu biti sretniji nego to smo bili mi." Malo se pomakne naprijed, polako sklizne s prozorske daske, i padne. Clarissa krikne: "Ne..." Doimlje se tako sigurno, tako ozbiljno, da ona na trenutak zamilja da se nita nije dogodilo. Stie do prozora jo na vrijeme da vidi kako mu se ogrta nadima, i ini joj se ak i sada da se radi samo o manjoj nezgodi, neem to se moe popraviti. Vidi kako je, pet katova nie, dotaknuo dno, vidi ga kako klei na betonu, vidi kako mu glava pada, uje zvuk koji isputa, a ipak vjeruje, barem jo trenutak, nagnuta preko prozorske daske, da e on opet ustati, oamuen moda, vrtoglav, ali jo priseban, jo itav, jo sposoban da govori. Zovne njegovo ime, jedanput. To zazvui kao pitanje, mnogo njenije nego to je namjeravala. On lei gdje je pao, licem nadolje, kuni mu ogrta zavitlan preko glave, gole su mu noge izloene, bijele na tamnom betonu. Ona istri iz sobe, pa kroz ulazna vrata, koja ostavi otvorena iza sebe. Juri niza stube. Pomilja da pozove pomo, ali odustane. Kao da se i sam zrak promijenio, kao da se lagano raspao, kao da je atmosfera opipljivo napravljena od vrste tvari i njezine suprotnosti. Juri niza stube i svjesna je (poslije e se stidjeti toga) same sebe kao ene koja juri niza stube, neranjena, jo iva. U kunom predvorju prolazi kroz trenutak smetenosti, ne zna kako da ue u prolaz gdje lei Richard, i uini joj se naas da se nala u paklu. Pakao je ustajala uta kutija od prostorije, bez izlaza, zasjenjena umjetnim stablom, obrubljena izgrebenim metalnim vratima (na jednoj je naljepnica Zahvalni pokojnici, lubanja okrunjena ruama). Jedna vrata u sjeni stubita, ua od ostalih, vode van, niza stube od razmrvljenog cementa do mjesta gdje lei Richard. Zna, jo prije nego to e se spustiti niz ove posljednje stube, da je mrtav. Glava mu je skrivena meu naborima kunog ogrtaa, ali ona ipak vidi lokvu krvi, tamne, gotovo crne, koja se stvorila tamo gdje mora da mu je pala glava. Zapaa potpunu mirnou njegova tijela, jedna je ruka ispruena pod neobinim kutom, s dlanom okrenutim prema van, a obje gole noge bijele su i ogoljene kao sama smrt. Jo su mu na nogama sive pustene papue koje mu je ona kupila. Silazi niz posljednje stube, vidi Richarda kako lei meu krhotinama stakla, i treba joj trenutak da shvati kako su to samo krhotine razbijene pivske

boce koje su ve leale na betonu i nisu ni u kakvoj vezi s Richardovim padom. Misli kako ih mora smjesta pokupiti, da ga oslobodi tog staklovlja. Klekne do njega, stavi mu ruku na nepokretno rame. Njeno, vrlo njeno, kao da se boji da e ga probuditi, odmakne mu ogrta s glave. Jedino to moe razabrati u svjetlucavoj masi crvenila, purpura i bjelila njegova su razjapljena usta i jedno otvoreno oko. Shvaa da je dao neki glas od sebe, otar uzvik iznenaenja i boli. Opet mu pokrije glavu. Ostane kleati kraj njega, ne zna to da radi. Opet mu stavi ruku na rame. Ne gladi ga, jednostavno ostavlja ruku na njemu. Govori sebi da bi morala pozvati policiju, ali ne eli Richarda ostaviti samog. eka da je zovne netko odozgo. Pogleda uvis na niz prozora, na objeeno rublje, na savrenu etvorinu neba, razdvojenu tankom plavo-bijelom otricom od oblaka, i poinje shvaati da jo nitko nita ne zna. Nitko nije vidio ni uo da je Richard pao. Ne mie se. Pronae prozor stare gospoe, s one tri keramike figurice (koje se ne vide s te daljine odozdo). Starica mora da je kod kue, ona gotovo i ne izlazi. Clarissa osjeti potrebu da vikne gore prema njoj, kao lanu obitelji, kao da je mora obavijestiti. Clarissa odgodi taj neizbjeni idui korak, barem za jo minutu-dvije. Ostaje s Richardom, dodirujui mu rame. Osjea se (i udi se samoj sebi) poneto zbunjena onim to se dogodilo. Pita se zato ne plae. Svjesna je zvuka vlastita disanja. Svjesna je papua, koje su jo na Richardovim nogama, i neba to se zrcali u sve veoj lokvi krvi. Ovdje je, znai, svretak, na ovoj paleti od betona, pod konopcima za vjeanje rublja, meu krhotinama stakla. Njeno mu prelazi rukom s ramena niz krhku krivulju njegovih lea. S osjeajem krivnje, kao da radi neto zabranjeno, prigne se i prisloni elo o njegovu kraljenicu, dok je jo na neki nain njegova; dok je on jo na neki nain Richard Worthington Brown. Osjea vonj ustajalog flanela njegova kunog ogrtaa, kiselkastu jetkost njegova neoprana tijela. Htjela bi razgovarati s njim, ali ne moe. Jednostavno ostavlja glavu da lagano miruje na njegovim leima. Da je u stanju govoriti, rekla bi neto - ne zna tono to - moda to kako je imao hrabrost stvarati i kako je, to je moda jo vanije, imao hrabrost voljeti na svojevrstan nain, desetljeima, protiv svakog razbora. Govorila bi mu o tome kako ga je ona, Clarissa, voljela zauzvrat, silno ga voljela, iako ga je prije trideset godina ostavila na jednom ulinom uglu (uostalom, to joj je drugo preostalo?). Priznala bi mu svoju elju za relativno obinim ivotom (nita manje ni vie od onoga za im udi veina ljudi), i kako

je silno eljela da doe na njezino primanje i pred ostalim joj gostima iskae svoju odanost. Zamolila bi ga da joj oprosti to se na dan, sada to tono zna, njegove smrti ustruavala poljubiti ga u usta i to je rekla sebi da je to samo zbog njegova zdravlja.

GOSPOA BROWN
SVJEICE su UPALJENE. PJESMA OTPJEVANA. DAN PUE U SVJEICE DA IH ugasi, nekoliko sitnih kapljica iste sline poprska glatku povrinu glazure. Laura zapljee, a malo zatim, zapljee i Richie. "Sretan ti roendan, dragi", kae ona. Neoekivano podie se gr gnjeva, stegne je u grlu. Neotesan je, krupan, glup; popljuckao je tortu. A ona je zauvijek ulovljena u stupicu, postavljenu za suprugu. Mora preturiti ovu no, a onda i sutranje jutro, pa opet jednu no, ovdje, u ovim prostorijama, nikamo ne moe otii. Mora ugaati; mora nastaviti. To je kao da izlazi na polje pod bljetavim snijegom. Moglo bi biti strano, a i prekrasno. Mislili smo da su njezini jadi obini jadi; nismo imali pojma. Gnjev jenjava. U redu je, kae sebi. Sve je u redu. Priberi se, za Boga miloga. Dan ovije ruku oko njezinih bokova. Laura osjeti njegovu mesnatu, mirisnu snagu. ao joj je. Svjesna je, vie no ikada, njegove dobrote. On kae: "Predivno je. Savreno." Ona ga gladi straga po glavi. Kosa mu je skliska od briljantina, pomalo gruba, kao vidrino krzno. Njegovo lice, sada strnjikavo, sjaji se od znoja, a kosa se dovoljno opustila da mu se na elu pojavi jedan jedini nauljeni uvojak, irok otprilike kao otrica trave, koji mu visi nad samim obrvama. Skinuo je kravatu, raskopao koulju; izluuje neki zamren miris, sastavljen od znoja, Old Spicea i koe vlastitih cipela, i neopisiv, intenzivno prisan miris vlastita tijela - miris s elementima eljeza, elementima izbjeljivaa i posve slab daak kuhinjske pare, kao da se duboko u njegovoj nutrini pri neto vlano i masno. Laura kae Richieju: "Jesi li i ti neto poelio?" On kimne, premda mu ta mogunost nije pala na um. ini se da on svakog trenutka neto poeli i da se njegove elje, kao i oeve, uglavnom sastoje

u neem trajnom. I on, poput oca, najusrdnije eli ono to je ve dobio (premda, dakako, ako ga pitaju to zapravo eli, uvijek e smjesta odverglati dugaku listu igraaka, stvarnih i imaginarnih. I on, kao i njegov otac, osjea da je vie od toga upravo ono to najvjerojatnije nee dobiti.) "Hoe li mi pomoi da razreem tortu?" pita ga otac. "Hou", odgovara Richie. Laura donosi iz kuhinje desertne tanjurie i vilice. Ovdje, u ovoj skromnoj jedaoj sobi, ona je, sa svojim suprugom i svojim djetetom, sigurna, dok Kitty lei u bolnikoj sobi i eka da uje to su lijenici otkrili. Oni su ovdje, cijela obitelj na okupu. Du cijele njihove ulice, i bezbroj drugih ulica, osvijetljeni su prozori. Slue se bezbrojne veere; opisuju se pobjede i neuspjesi bezbrojnih dana. Dok Laura postavlja tanjurie i vilice na stol - uz tiho zveckanje na ukrobljenom bijelom stolnjaku - ini se da je odjednom uspjela, u posljednjoj minuti, poput slikara koji posljednjim potezom kista nanosi boju na sliku i spaava je od nepovezanosti; poput pisca koji dopisuje redak kojim osvjetljava skrivenu strukturu i dramaturki sklad djela. Tako je na neki nain i s postavljanjem tanjuria i vilica na bijeli stolnjak. Podjednako nepogreivo kao i neoekivano. Dan dopusti Richieju da ukloni izgorjele svjeice prije nego to e povesti sinovu ruku da razree tortu. Laura ih promatra. Jedaa se soba, sa svojim lovakizelenim zidovima i tamnim kredencom od javorovine, u kojem je pohranjena srebrnina sa svadbe, upravo u ovom trenutku doimlje savrenom. Prostorija se ini gotovo nemogue punom: punom ivotima njezina supruga i sina, punom pokustva. Vana je ta prostorija; blista. Dobar dio svijeta, cijele drave desetkovani su, ali prevladala je neka snaga koja se nedvojbeno osjea kao dobrota; ak se i Kitty, ini se, moe izlijeiti. A ako ona ne bude spaena, ako njoj nema vie pomoi, Dan, Laura, njihov sin i dijete koje eka, svi oni, jo e biti ovdje, u ovoj sobi, u kojoj se djeai mrti od koncentracije dok uklanja svjeice, i u kojoj njegov otac prinosi jednu svjeicu ustima te potie i njega da oblie eernu glazuru. Laura hvata taj trenutak koji prolazi. Sad je ovdje, misli; i nema ga vie. Stranicu treba okrenuti. Osmjehne se sinu, ozbiljno, pomalo suzdrljivo. On joj uzvrati osmijeh. Lie kraj jedne sagorjele svjeice. Jo neto poeli.

GOSPOA WOOLF
NASTOJI SE USREDOTOITI NA KNJIGU KOJU DRI U KRILU. USKORO E ona i Leonard napustiti Kuu Hogarth i preseliti se u London. Tako je odlueno. Virginia je pobijedila. Teko se usredotouje. Ostaci goveeg peenja su odneseni, stol je poien, posue oprano. Ii e u kazalite i na koncerte. Odlazit e na primanja i na zabave. Lutat e ulicama, sve pogledati, napuniti se priama. ... ivot; London ... Pisat e i pisati. Zavrit e ovu knjigu, a onda napisati drugu. Ostat e zdrava i ivjet e onako kako joj je namijenjeno da ivi, bogato i intenzivno, meu ostalima svoje vrste, u punom posjedu i kontroli svojih talenata. Odjednom pomisli na Vanessin poljubac. Poljubac je bio neduan - prilino neduan - ali i pun neega to se ne razlikuje mnogo od onoga to Virginia oekuje od Londona, od ivota; bio je prepun ljubavi i razoran, drevan, ni ovo ni ono. Posluit e kao izraz velike zagonetke ovog poslijepodneva, neuhvatljive svjetlosti koja ponekad isijava s rubova nekih snova; svjetlosti koja, kad se probudimo, ve iezava iz nae svijesti i koju podbadamo u nadi da emo je nai, moda danas, toga novog dana kad se svata moe dogoditi, jednostavno svata. Ona, Virginia, poljubila je svoju sestru, ne posve neduno, iza Nellynih irokih, mrzovoljnih lea, i sad je u sobi s knjigom u krilu. Ona je ena koja e se preseliti u London. Clarissa Dalloway u svojoj e mladosti voljeti enu. Ona i ta ena poljubit e se, samo jedanput, onim jedinstvenim, arobnim poljupcem iz bajki, i Clarissa e uvati uspomenu na taj poljubac, na uzvienu nadu koju on pobuuje, sav svoj ivot. Nikad nee nai ljubav koja bi bila jednaka ovoj koju, ini se, nudi taj jedan jedini poljubac. Virginia, uzbuena, ustane s naslonjaa i stavi knjigu na stol. Leonard sa svog naslonjaa pita: "Ide u krevet?" "Ne. Jo je rano, zar ne?" On namrgoeno pogleda na svoj sat. "Blizu je pola jedanaest", kae. "Samo sam nemirna. Nisam jo umorna." "Volio bih da u jedanaest legne." Ona kimne. Nastavit e se dobro ponaati, sada kada je ve pala odluka da

se ide u London. Izae iz salona, proe predvorjem i ue u zamraenu jedau sobu. Dugaki pravokutnici mjeseine, pomijeani s ulinom rasvjetom, padaju kroz prozor na povrinu stola, pometeni vjetrom zanjihanim granama ponovo se pojavljuju i opet gube. Virginia stoji na pragu i promatra mijenu tih uzoraka kao to bi promatrala valove to se lome o obalu. Da, Clarissa e voljeti enu. Clarissa e poljubiti enu, samo jedanput. Clarissa e biti osamljena, duboko osamljena, ali nee umrijeti. Bit e previe zaljubljena u ivot, u London. Virginia zamilja jo nekoga, da, nekoga snana tijela, ali slaba duha; nekoga s trakom genija, poezije, koji e, smrvljen pod kotaima svijeta, rata i vlade, lijenika, nekoga tko je, tehniki govorei, lud, jer ta osoba nalazi smisao u svemu, zna da su stabla osjeajna bia i da vrapci pjevaju na grkom. Da, nekoga takvog. Clarissa, zdrava Clarissa - zanesena, obina Clarissa - ivjet e, voljet e London, voljet e svoj ivot i njegova zadovoljstva, a netko e drugi, taj poremeeni pjesnik, vizionar, umrijeti.

GOSPOA BROWN
DOVRAVA PRANJE ZUBA. POSUE JE OPRANO I POSPREMLJENO, RICHIE JE u postelji, suprug eka. Ispere keficu pod mlazom vode, ispere usta i ispljune u umivaonik. Njezin e suprug biti na svojoj strani postelje i gledati u strop, ruku sklopljenih iza glave. Kad bude ula u sobu, pogledat e je kao da je iznenaen i sretan to je vidi, ovdje, svoju enu, ba nju od svih ljudi, kako odlae kunu haljinu, prebacuje ju preko stolca i penje se k njemu u postelju. To je njegov nain - djeako iznenaenje; umiljata, pomalo zbunjena radost; neka skrovita i neobuzdana bezazlenost, unutar koje kao s napetom oprugom vreba seks. Ona ponekad pomilja, ne moe drukije, na one limenke s kikirikijem koje se prodaju u trgovinama novotarija, one s papirnim zmijama koje ekaju da iskoe im se skine poklopac. Noas nee biti itanja. Stavlja etkicu natrag u njezin prorez na porculanskom stalku. Kad se pogleda u zrcalo ormaria za lijekove, nakratko zamisli da netko stoji iza nje. Nikoga nema, dakako; tek svjetlosna varka. Samo na tren, nita due, zamislila je sebe kao duha, svoju drugu verziju, kako stoji tik iza nje i promatra. Nije to nita. Otvori ormari i stavi pastu za zube na njezino mjesto. Ovdje se na staklenim policama nalaze razliiti losioni i sprejovi, zavoji i masti, lijekovi. Ovdje je plastina boica s pilulama za spavanje koje je prepisao

lijenik. Boica je gotovo puna - ona ih, dakako, ne smije upotrijebiti, jer je trudna. Uzme boicu s police i podigne je prema svjetlu. Ima u njoj najmanje trideset pilula, moda i vie. Vrati je na policu. Bilo bi to isto tako jednostavno kao i prijaviti se u hotelu. Zamisli kako bi divno bilo ne misliti vie ni na to. Zamisli kako bi divno bilo ne zabrinjavati se vie, ni boriti se, ni zatajiti. to ako je onaj trenutak za veerom - ona uravnoteenost, ono kratko savrenstvo - bio dovoljan? to ako si zakljuila da ne eli nita vie od toga? Zatvori vrata ormaria za lijekove, koja sa vrstim, pouzdanim metalnim kljocajem prilegnu uz okvir. Misli na sve to se nalazi u ormariu i to, sada u mraku, lei na policama. Ulazi u spavau sobu, gdje je eka suprug. "Haj", kae on prisno, njeno, sa svoje strane kreveta. "Jesi li imao lijep roendan?" pita ga ona. "Najljepi." On povue pokriva da joj napravi mjesto, ali ona oklijeva stojei kraj kreveta u svojoj prozirnoj plavoj spavaici. ini joj se da ne osjea svoje tijelo, premda zna da je tu. "Dobro", kae ona. "Drago mi je da ti je bilo lijepo." "Dolazi u postelju?" pita on. "Da", odgovori ona, ali se ne pomakne. U ovom trenutku kao da nije nita drugo do plutajui um; ak ni mozak unutar lubanje, tek pojava koja zamjeuje, nekakav duh. Da, misli ona, tako mora da se ovjek osjea kao duh. Pomalo slino itanju, zar ne - isti osjeaj da poznaje ljude, mjesta, situacije, a da ne mora igrati nikakvu posebnu ulogu, osim one da bude pozorni promatra. "Onda", pita Dan poslije nekog vremena, "dolazi li?" "Dolazim", kae ona. uje kako u daljini laje pas.

GOSPOA DALLOWAY
CLARISSA STAVI RUKU NA RAME STARE GOSPOE KAO DA JE ELI PRIPREMITI za jo jedan udarac. Sally, koja je ispred njih pola predvorjem, otvara vrata. "Evo nas", kae Clarissa.

"Da", odvrati Laura. Kad uu u stan, Clarissi odlane vidjevi da je Julia sklonila hors d'oeuvres. Cvijee je, dakako, ostalo - blistavo i neduno izdie se iz vaza u raskonom, nesreenom obilju, jer Clarissa ne voli aranmane. Vie voli cvijee koje izgleda kao da je upravo na rukama stiglo s polja. Pokraj vaze prepune rua Julia sjedi na sofi i spava s otvorenom knjigom u krilu. I u snu izgleda iznenaujue dostojanstveno, ak autoritativno i nepokolebljivo, oputenih ramena, s obje noge na podu, a glave diskretno nagnute naprijed, kao u molitvi. U ovom trenutku kao da je neka manje vana boica koja je dola da pomogne ljudima u smrtnoj tjeskobi; dola da sjedi, ozbiljna i odluna, ali puna ljubavi, i da iz svog transa apue onima koji su uli: Dobro, dobro, ne bojte se, sve to morate uiniti jest da umrete. "Vratile smo se", kae Sally. Julia se budi, mirka i ustaje. arolija je prekinuta: Julia je opet mlada djevojka. Sally stupi u sobu, u hodu zbaci s ramena jaknu, i na trenutak se ini da Clarissa i stara gospoda tjeskobno stoje u predsoblju, krzmajui i paljivo skidajui rukavice, premda nema ni predsoblja niti one nose rukavice. Clarissa kae: "Julia, ovo je Laura Brown." Julia se primakne i zaustavi na pristojnoj udaljenosti od Laure i Clarisse. Otkuda joj samo ta pojava, taj nastup, pita se Clarissa. Pa jo je djevojica. "Moja iskrena suut", kae Julia. Laura kae: "Hvala", jasnijim, vrim glasom nego to je Clarissa oekivala od nje. Laura je visoka, neznatno pogrbljena ena od osamdeset ili vie godina. Kosa joj je svijetla, elinosiva; koa prozirna, boje pergamenta, prepuna smeih pjegica veliine uboda igle. Na sebi ima tamnu haljinu sa cvjetnim uzorkom i meke, nabrane starake cipele. Clarissa je potakne da ue u sobu. Trenutak sve ute. U toj se tiini ini da su Clarissa, Sally, pa ak i Laura, nervozne i napete, ne poznajui nikoga i vie nego samo donekle loe odjevene, stigle na primanje koje prireuje Julia. "Hvala to si poistila, Julia", kae Sally. "Uspjela sam dobiti gotovo sve s popisa", kae Julia. "Nekoliko ih se ipak pojavilo. Louis Waters." "O, Boe! Nije primio moju poruku."

"A bile su i dvije ene. Ne sjeam im se imena. I jo netko, neki crnac, Gerry i jo nekako." "Gerry Jarman", kae Clarissa. "Je li bilo strano?" "Gerry Jarman bio je okej. Louis nekako, kako da kaem, pokunjen. Ostao je gotovo cijeli sat. Dugo sam razgovarala s njim. ini se da se na odlasku bolje osjeao. Malo bolje." "Oprosti, Julia, ao mi je to si morala sve to preturiti preko glave." "Bilo je dobro. Nemoj se, molim te, brinuti zbog mene." Clarissa kimne. Kae Lauri: "Mora da ste iscrpljeni." "Nisam posve sigurna kako sam", kae Laura. "Molim vas, sjednite", kae Clarissa. "Moda biste mogli neto pojesti?" "Oh, ne vjerujem. Hvala." Clarissa vodi Lauru do sofe. Laura sjedne zahvalno, ali i oprezno, kao da je vrlo umorna, ali nije ba sigurna da je sofa dovoljno vrsta. Julia prie Lauri i primakne joj se tik do uha. "Pripremit u vam alicu aja", kae. "A ima i kave. Ili konjaka." "alica kave bilo bi lijepo." "Zaista biste morali neto i pojesti", kae Julia. "Kladim se da niste jeli otkako ste otili od kue, nije li tako?" "Pa..." Julia kae: "Upravo se spremam u kuhinju da stavim neto na stol." "Vrlo lijepo od vas, draga", kae Laura. Julia pogleda Clarissu. "Majko", kae joj, "ti ostani ovdje s gospoom Brown. Sally i ja emo pogledati to imamo." "Dobro", kae Clarissa. Sjedne do Laure na sofu. Jednostavno radi ono to joj ki kae i, na vlastito iznenaenje, godi joj to. Moda bismo se, misli, na taj nain mogli privikavati na smrt: pod zatitom i panjom odrasle keri, u udobnosti sobe. Tu je, znai, starost. Tu su sitne utjehe, svjetiljka i knjige. Tu je svijet kojim sve vie upravljaju ljudi koji nisu ti; koji e raditi dobro ili loe; koji te nee ni pogledati kad te susretnu na ulici. Sally kae Clarissi: "Ne ini li se premorbidnim da jedemo jela s primanja? Sve je jo tu."

"Ne bih rekla", kae Clarissa. "Mislim da bi Richard to odobrio." Nervozno pogleda Lauru. Laura se osmjehuje, obuhvaa laktove, ini se da vidi neto na vrcima svojih cipela. "Da", kae Laura. "I ja mislim da bi odobrio, svakako." "Pa onda dobro", kae Sally. Ona i Julia odu u kuhinju. Na zidnom je satu deset minuta poslije ponoi. Laura sjedi s pomalo ukoenim samosvladavanjem, vrsto stisnutih usana i polusklopljenih oiju. Ona, misli Clarissa, samo eka da ovaj sat proe. eka samo na to da legne u postelju, sama. Clarissa kae: "Moete odmah lei, ako elite, Laura. Gostinska soba je odmah na kraju hodnika." "Hvala", kae Laura. "Otii u, ubrzo." Zapadnu u jo jednu utnju, ni prisnu ni osobito neugodnu. Ovdje je ona, misli Clarissa; ovdje je ena iz Richardove poezije. Ovdje je izgubljena majka, neuspjela samoubojica; ovdje je ena koja je jednostavno otila. Uasno je i ujedno utjeno da takva jedna osoba moe, u stvari, pokazati da je sasvim obina starica koja sjedi na sofi s rukama u krilu. Clarissa kae: "Richard je bio predivan ovjek." I smjesta to poali. Ve poinju ta neizbjena mala velianja; ve se nekoga tko je umro poinje prikazivati kao uglednog graanina, dobroinitelja, predivnog ovjeka. Zato je rekla tako neto? Da utjei staricu, zapravo, i da se umili samoj sebi. I, dobro, rekla je to i zato da potkrijepi svoje pravo na tijelo: Ja sam ga najprisnije poznavala, ja sam ona koja e prva donijeti sud o njemu. Najradije bi u ovom trenutku naredila Lauri da ode u krevet, zatvori vrata i ostane u svojoj sobi do jutra. "Da", kae Laura. "A bio je izvrstan pisac, zar ne?" "Proitali ste njegove pjesme?" "Jesam. I roman." Ona zna, znai. Zna sve o Clarissi, a zna i to da je ona sama, Laura Brown, duh i boica u maloj zbirci osobnih mitova objavljenoj u javnosti (ako 'javnost' nije preznaajan izraz za malu, upornu drubu itatelja poezije koja je preostala). Zna da je bila oboavana i prezrena; zna da je opsjela jednog ovjeka koji se moda mogao dokazati kao znaajan umjetnik. Sad sjedi ovdje, puna

starakih pjega, u haljini sa cvjetnim uzorkom. I mirno kae za svog sina da je bio izvrstan pisac. "Da", kae Clarissa bespomono, "bio je izvrstan pisac." to drugo da kae? "Vi nikad niste bili njegova urednica, zar ne?" "Nisam. Bili smo prebliski. Bilo bi to prekomplicirano." "Da. Shvaam." "Urednici moraju posjedovati odreenu objektivnost." "Jasno." Clarissa ima osjeaj da se gui. Zato je to tako teko? Zato je nemogue govoriti otvoreno s Laurom Brown, postaviti joj neka vana pitanja? Koja su to vana pitanja? Clarissa kae: "Brinula sam se za njega koliko sam najvie mogla." Laura kimne. Kae: "Da sam barem ja mogla uiniti vie za njega." "I ja to kaem za sebe." Laura isprui ruku i prihvati Clarissinu. Ispod meke, mlohave koe Laurine ruke osjeaju se bilo, vorovi kostiju i konopci ila. Laura kae: "Uinile smo sve to smo mogle, draga. Nitko nije mogao uiniti vie nije li tako?" "Da, tako je", potvrdi Clarissa. I tako je Laura Brown, ena koja je pokuala umrijeti, ali nije uspjela u tom naumu, ena koja je napustila obitelj, iva, dok su svi drugi, koji su se poslije njezina odlaska borili da preive, umrli. Ona je sada iva, nakon to je njezina biveg supruga pokosio rak jetre, nakon to joj je ki poginula pod kotaima pijanog vozaa. iva je nakon to je Richard skoio s prozora na postelju od staklenih krhotina. Clarissa dri stariinu ruku. to joj drugo preostaje? Clarissa kae: "Pitam se misli li Julia na va aj?" "Sigurna sam da misli, draga." Clarissa baci pogled na staklena vrata koja vode u skromni vrt. Ona i Laura Brown ogledaju se u zatamnjelom staklu. Clarissa misli na Richarda kako

sjedi na prozorskoj dasci; na Richarda kako se naginje, ne skae zapravo, nego sklizne kao sa stijene u vodu. Kako mora da je bilo, u onom trenutku kad je to nepovratno uinio; u trenutku kad se naao izvan kruga svoga mranog stana i prepustio se zraku? Kako mora da je bilo vidjeti dolje uski prolaz s njegovim plavim i smeim kantama za smee, s njegovim porazbijanim uto-smeim staklom, kako mu se naglo primie? Je li to bio - je li uope mogue da je to bio - svojevrstan uitak tresnuti tako na plonik i osjetiti (je li to makar naas osjetio?) kako mu lubanja puca, kako se svi njezini nagoni, sva njezina mala svjetla, prosipaju? Nije ga moglo, misli Clarissa, prejako zaboljeti. Moda tek pomisao na bol, njezin prvi udarac, a onda - to li ve dolazi zatim. "Pogledat u", kae ona Lauri. "Zaas se vraam." "Dobro", kae Laura. Clarissa ustane, pomalo nesigurno, i odlazi u kuhinju. Sally i Julia izvadile su jelo iz hladnjaka i poslagale ga po radnim plohama. Ima tu spirala od peenih pileih prsica, crno proaranih, ukasto toniranih, nataknutih na drvene tapie i poslaganih oko zdjele s umakom od kikirikija. Ima minijaturnih kolaia od luka. Ima na pari kuhanih morskih raia i blistavih jarkocrvenih komada jo krvave tunjevine s grudicama japanskog hrena. Ima tankih trokutia od prenih plavih patlidana i okruglih sendvia na crnom kruhu, i listova endivije, ije su gole peteljke s donje strane diskretno premazane kozjim sirom i sitno isjeckanim orasima. Ima plitkih zdjela punih sirova povra. A tu su u posebnoj zemljanoj posudi i kuhani raii koje je Clarissa osobno pripremila za Richarda, jer mu je to bilo najmilije jelo. "Boe", kae Clarissa. "Pogledajte sve to." "Oekivali smo pedesetak gostiju", kae Sally. Trenutak stoje, sve tri, pred pladnjevima prepunih jela. Jelo se doimlje besprijekorno isto, kao da se radi o izlobi relikvija. Clarissi se naas uini da e ta hrana - najpokvarljivija od svih stvari - ostati ovdje nakon to ona i ostali nestanu; nakon to svi oni, ak i Julia, pomru. Clarissa zamilja to jelo jo ovdje, nekako jo svjee, nedirnuto, kad ona i ostale napuste ove prostorije, jedna po jedna, zauvijek. Sally obuhvati rukama Clarissinu glavu. Poljubi je u elo, vrsto i odluno, na nain koji Clarissu podsjeti na lijepljenje marke na pismo. "Hajde da se nahranimo i legnemo", kae tiho, tik do Clarissina uha. "Vrijeme je da ovaj dan doe kraju."

Clarissa stisne Sallyno rame. Rado bi rekla 'Volim te', ali Sally to, dakako, zna. Sally zauzvrat stisne Clarissi nadlakticu. "Da", kae Clarissa, "vrijeme je." U ovom se trenutku ini da Richard zaista naputa ovaj svijet. Clarissa to osjea gotovo tjelesno, kao blago, ali nezaustavljivo povlaenje, kao kad se vlat trave izvlai iz zemlje. Clarissa e uskoro spavati, uskoro e svi koji su ga poznavali spavati, i ujutro e se svi probuditi i ustanoviti da je on preao u carstvo mrtvih. Ona se pita nee li sutranje jutro oznaiti ne samo kraj Richardova zemaljskog ivota, nego i poetak kraja njegove poezije? Ima, napokon, toliko knjiga. Neke od njih, tek pregrt, dobre su, a i od te pregrti tek ih nekoliko preivi. Mogue je da e graani budunosti, ljudi koji se jo nisu rodili, poeljeti da itaju Richardove elegije, njegove prekrasno modulirane lamentacije, njegove strogo nesentimentalne predodbe o ljubavi i bijesu, premda je mnogo vjerojatnije da e njegove knjige nestati zajedno s gotovo svim ostalim. Clarissa, lik u jednom romanu, nestat e, kao i Laura Brown, izgubljena majka, muenica i zloduh. Da, misli Clarissa, vrijeme je da ovaj dan doe kraju. Prireujemo primanja; naputamo svoje obitelji da bismo ivjeli sami u Kanadi; napreemo se da napiemo knjige koje nee promijeniti svijet, usprkos naim talentima i naim bezgraninim naporima, naim najambicioznijim nadanjima. ivimo svoje ivote, radimo ono to ve radimo, i onda spavamo... ba tako, jednostavno i obino. Nekoliko skokova s prozora, samoutapljanja ili progutanih pilula; neto ih vie umire od raznih nezgoda, no veinu nas, veliku veinu, polako izjeda neka bolest ili, ako imamo veliku sreu, umiremo od zuba vremena. Za utjehu ostaje nam samo to: jedan sat tu i tamo, kad nam se, usprkos nepovoljnim okolnostima i oekivanjima, ini da se nai ivoti naglo otvaraju i pruaju nam sve o emu smo ikad sanjali, premda svi, osim djece, znaju (a znaju moda ak i djeca) da e poslije tih sati neminovno slijediti drugi, mnogo mraniji i mnogo tei. Ipak, radujemo se gradu, jutru; nadamo se, vie nego bilo emu, da e toga biti jo. Samo nebo zna zato to toliko volimo. Ovdje je, dakle, primanje, jo je sve pripremljeno, ovdje je cvijee, jo svjee, sve je spremno za goste, od kojih je na kraju tek etvero. Oprosti nam, Richarde! Ovo je, zapravo, ipak primanje. Ovo je primanje za ne-jo-mrtve; za relativno neoteene; za one koji iz neobjanjivih razloga imaju sreu da jo

ive. To je, zapravo, velika srea. Julia kae: "Misli li da bih trebala sloiti tanjur za Richardovu majku?" "Ne", kae Clarissa. "Dovest u je ovamo." Vrati se u dnevnu sobu, Lauri Brown. Laura se blijedo osmjehne Clarissi tko bi znao to ona misli ili osjea? Ovdje je ona, znai; ta ena od gnjeva i alosti, od patosa i blistave ljupkosti, ena zaljubljena u smrt; rtva i muiteljica, koja je kao duh obilazila Richardov rad. Ovdje, upravo ovdje, u ovoj sobi, jest ljubljeno bie; izdajica. Ovdje je jedna stara ena, umirovljena knjiniarka iz Toronta, koja na nogama ima starake cipele. A ovdje je i ona, ona sama, Clarissa, ne vie gospoa Dalloway; sad nema vie nikoga tko bi je tako zvao. Ovdje je s jo jednim satom vremena pred sobom. "Doite, gospoo Brown", kae. "Sve je pripremljeno."

ZAHVALE
Pri revidiranju ove knjige od velike su mi pomoi bili Jill Ciment, Judy Clain, Joel Conarroe, Stacey D'Erasmo, Bonnie Friedman, Marie Howe i Adam Moss. Dragocjene savjete prilikom istraivanja, u strunim izrazima i drugim oblicima pomoi, pruili su mi Dennis Dermody, Paul Elie, Carmen Gomezplata, Bill Hamilton, Ladd Spiegel, John Waters i Wendy Welker. Moj agent Gail Hochman i moj izdava Jonathan Galassi ivi su sveci. Tracy O'Dwyer i Patrick Giles pruili su mi u pogledu opeg nadahnua vie nego to su moda i sami svjesni, proitavi rukopis vrlo paljivo, savjesno i kritiki. Moji roditelji i moja sestra takoer su veliki itatelji, ali ono to su oni pridonijeli od mnogo je veeg znaenja. Donna Lee i Cristina Thorson ostaju u mnogom pogledu bitnije nego to ovdje mogu navesti. Three Lives and Company, knjiara koju posjeduju i vode Jill Dunbar i Jenny Feder, takoer je svetite i za mene sredite civiliziranog svemira. Neko je vrijeme bila najpouzdanije mjesto na koje sam odlazio kad mi je bilo potrebno da se podsjetim kako su romani jo uvijek vrijedni truda koji je potreban da se napiu. Od Zaklade Engelhard dobio sam poziv, a od Zaklade gospoe Giles Whiting stipendiju, to mi je uvelike pomoglo. Svima sam duboko zahvalan.

BILJEKA O IZVORIMA
Dok se Virginia Woolf, Leonard Woolf, Vanessa Bell, Nelly Boxall i jo neki, koji su stvarno ivjeli, u ovoj knjizi pojavljuju kao izmiljeni likovi, dogaaje iz njihovih ivota kakvi su moda bili jednoga dana 1923. godine, koje sam slobodno izabrao, nastojao sam prikazati to vjernije. Pritom sam se sluio brojnim izvorima, prije svega dvjema odlino uravnoteenim i pronicavim biografijama: Virginia Woolf: A Biography Quentina Bella i Virginia Woolf Hermione Lee. Vana su bila i djela Virginia Woolf: The Impact of Childhood Sexual Abuse on Her Life and Work Louise de Salvo, Virginia Woolf Jamesa Kinga, Selected Letters of Vanessa Bell, koje je uredila Regina Marler, Woman of Letters: A Life of Virginia Woolf Phyllis Rose, A Marriage of True Minds: An Intimate Portrait of Leonard and Virginia Woolf Ge-orgea Spatera i lana Parsonsa, i Beginning Again: An Autobiography of the Years 1911 to 1918 i Downhill All the Way: An Autobiography of the Years 1919 to 1939 Leonarda Woolf a. Vrlo korisno bilo mi je i jedno poglavlje o Mrs. Dalloway u knjizi Josepha Boonea Libidinal Currents: Sexuality and the Shaping of Modernism, kao i lanak Janet Malcolm 'A House of One's Own', koji se 1995. godine pojavio u New Yorkeru. Mnogo sam doznao iz predgovora raznih izdanja Mrs. Dalloway: predgovora Maureen Howard u Harcourt Brace & Co. izdanju, Elaine Showalter u Penguinu i Claire Tomalin u Oxfordu. Mnogo dugujem Anne Olivier Bell, koja je prikupila i uredila Woolfove dnevnike, Andrewu McNellieu, koji joj je pomagao, i Nigelu Nicolsonu i Joanne Trautman, koji su skupili Woolfova pisma. Kad sam posjetio Monk's House u Rodmellu, mnogo sam podataka dobio od ljubazne Joan Jones. Svima njima mnogo zahvaljujem.