UREDNICI: DUKO BERLOT NENAD MIEVI

n e n a d

m i e v i

marksizam i post - strukturalistika kretanja

a l t h u s s e r d e l e u z e f o u c a u l t

Rijeka

1975

Biblioteka P r o m a t e j "

PREDGOVOR

Ova knjiga nastala je kao rezultat jednogodinjeg studijskog boravka u Francuskoj. Autor se osjea obvezanim izraziti svoju zahvalnost Republikom savjetu za nauni rad koji mu je svojom stipendijom omoguio ovaj boravak, zatim profesorima Paulu Ricoeuru, Louisu Althusseru, Gillesu Deleuzeu i Etienneu Balibaru koji su kako predavanjima tako i razgovorima i savjetom pruili podatke i naputke za pisanje. Za sve pogreke i nedostatke odgovornost naravno snosi samo autor. Na kraju, zahvaljujem Centru za drutvenu i uslunu djelatnost mladih i magistru D. Berlotu bez kojih ova knjiga ne bi ugledala javnost.

N.M.

UVOD

Ve dvadeset godina strukturalizam igra svoju ulogu na francuskoj teorijskoj sceni. Najprije povueno i jedva zapaeno, s prvim LeviStraussovim radovima, a zatim sve intenzivnije on se namee kao ravnopravni sugovornik kranskom i ateistikom egzistencijalizmu, humanistikom marksizmu i, konano, tradicionalnoj profesorskoj i sveuilinoj filozofiji. Da bismo priblino opisali -tu kratku povijest strukturalizma, podijelit emo njegovo vrijeme na tri faze. U prvoj fazi, s LeviStraussovim radovima o elementarnim strukturama srodstva i o strukturalnoj antropologiji, zatim s Lacanovim spisima i s Althusserovom knjigom Z a Marxa", strukturalizam nastupa kao kritika teorija, koja u ime pojedinih i pojedinanih znanosti (etnologije, jezikoslovlja, psihoanalize i historijskog materijalizma) dovodi u pitanje globalne filozofijske sheme. Goux e tu etapu usporediti s prvom fazom njemakog idealizma, s Kantovom filozofijom. Ono ito karakterizira prvu fazu jest teorijska opreznost, gotovo prosvjetiteljsko povjerenje u znanosti, skepticizam prema opim postavkama bilo koje vrste, fascinacija lingvistikom, dakle, prilino protuslovna svojstva, ije su naravi postali vrlo brzo svjesni i sami strukturalisti. Kad se u nas govori o strukturalizmu, pogotovu kad ga se kritizira, obino se imade u vidu ova prva faza. T o n o je da je ona najranjivija, ali ona ujedno uva danas ve izblijedjelu dra poetka, poput prvih radova ruskih formalista kojima su se strukturalisti oduevljavali. Druga faza bit e razdoblje izgradnji cjelovitih sklopova, razraivanja jedinstvene metodologije, teorijske konsolidacije, u kojoj e prevladavati potreba za poopavanjem, kritinost prema lingvistici, uope suzdran stav prema znanostima, elja da se izgradi jedinstveno polje znanja na

novim naelima. Tu spadaju Althusserov spis o Kapitalu", kasniji Lacanovi seminari, kao i radovi njegovih starijih uenika, Laplanchea, Leclairea, Pontalisa, zatim Foucaultovo najsustavnije djelo Rijeci i stvari" i LeviStraussove Mitologike". U tom razdoblju, strukturalizam se ve etablirao, zauzeo pozicije, iako nesigurne, na Sveuilitu i preao u napadaj. To je ujedno razdoblje najeih polemika, obiljeenih dogmatizmom na obje strane. Rez e predstavljati 1968. godina, radniki i studentski svibanj, politiziranje Sveuilita i zaotravanje sukoba na svim scenama. Uinci tog reza nisu bili vidljivi odmah, ali su se pokazali utoliko dubljim. Posljednjih godina, razvitak strukturalizma ulazi u treu fazu, u kojoj bi zapravo trebalo govoriti o post-strukturalizmu, o nastavljanju strukturalizma i o imanentnoj reakciji na strukturalizam. Na scenu stupaju nova imena, a dvojica iz stare garde", Althusser i Foucault, pridruuju se kritikama na raun strukturalizma iz prve i, naroito, iz druge faze. Poststrukturalistikim prostorom dominirat e, pored ove dvojice, Deleuze i Derrida. Pod njihovim utjecajem post-strukturalistika faza bit e obiljeena reaktiviranjem filozofijske problematike. Budui je upravo to reaktiviranje predmet nae knjige, stavit emo nekoliko uvodnih napomena: Prva je faza obiljeena izrazitim neprijateljstvom spram filozofije, napose spram para egzistencijalizam sveuilina filozofija. Druga faza je razdoblje utnje o filozofiji: ini se kao da filozofijski obziri smetaju izgradnji koherentnih teorija, postavljaju prevelike zahtjeve prema novim znanostima, i zato ih treba privremeno zatomiti. U treoj se fazi ti problemi vraaju, ali sada ih se ijeava na terenu ve dovrenih teorija, promiljenih artikulacija i sustavnih tvrdnji. Otud naroita uloga filozofije u poststrukturalizmu. S jedne

strane, filozofija se pretvara u epistemologiju lingvistike i psihoanalize, opu teoriju o znakovima i nesvjesnom. S druge strane ona postaje najotrijim kritiarern ovog dvojeg, kritizirajui ne znanosti same, ve predrasude koje su u te znanosti inkorporirane i koje te znanosti onda reproduciraju, kritizirajui skrivenu metafiziku znanosti tamo gdje se ona hoe predstaviti kao prevladavanje metafizike. Primjer: problem razlike. U prvoj fazi, Levi Strauss e, polazei od postavki o diferencijalnosti znaka, izgraditi svoju teoriju totemizma i kasnije cijelu svoju analizu divlje misli". Razlika, onako kako je shvaa i rabi lingvistika, bit e neupitano poopena i primjenjena na iroko podruje drutvenih znanosti, U drugoj e se fazi ovo poopavanje sistematizirati, pretvoriti u koherentni lanac teorija. U treoj e fazi Jaeques Derrida okrenuti problematiku razlike protiv lingvistikog poimanja znaka, i protiv LeviStraussa, reaktivirajui cijelu metafiziku povijest odnosa istosti i razlike i traei takav pojam razlike koji e (nakon to je u prvoj i drugoj fazi bio poopen i sistematiziran) sada sluiti kao univerzalno oruje za kritiku metafizike. Reaktiviranje filozofijskih problema i njihovo ponovno promiljanje sada u situaciji poopenih rezultata lingvistike, psihoanalize i strukturalne arheologije (ako nam je doputen ovaj izraz da bisino oznaili Foucaltovu metodu), znailo je, nadalje da povijest filozofije postaje predmet najivljeg zanimanja i bavljenja. Sve velike kategorije tradicionalne filozofije bivaju ponovno promiljene, status filozofije postaje predmet rasprava i raspri, poststrukturalizam ivi u znaku filozofijskih pitanja.

Istodobno, imena:

s objavljivanjem svojih radova, zapoinje filozofa. Spomenut emo nekoliko

najmlaa generacija

Lecourt, Balibar, Macherey, uenici i sljedbenici Althusserovi, koji nastavljaju razraivati njegovu teoriju znanos-

ti i politike u svezi s filozofijom; ovaj posljednji je ujedno autor jedne teorije knjievne proizvodnje"; Wi8sman, autor (zajedno s Bollackom) studije o Heraklitu u kojoj izlae Heraklitovo miljenje na modelu pitanja o razlici, tekstu i ponavljanju*, Koffman, Pautrat, Rey, svaki od njih pisac po jednog djela o Nietzscheu, u Derridinoj liniji, na tragu pitanja o metafori i o sprezi tijela i teksta; Miller, Milner, Badiou, epistemolozi na Lacanovoj i Althusserovoj liniji, autori studija o epistemologiji matematike i njezinim odnosima s mjestom subjekta u oznaiteljskoj logici. Naveli smo samo one pisce ije su preokupacije striktno filozofijske. Vratimo se problemima poststrukturalizma. Osim reaktiviranja filozofije, poststrukturalizam karakteriziraju sveze filozofije s knjievnou i politikom, toliko jake da se esto briu granice. Tako e za Althussera filozofija reprezentirati politiku u teorijskom podruju, dok e s druge strane Derrida raditi na tekstovima (kao to je najnoviji Glas") u kojima se filozofija izjednauje s literaturom, kao tekstualna praksa naprosto. Od politikih zgoda, najvie su isticani radnikostudentski svibanj, kineska velika proleterska kulturna revolucija i pokreti marginalnih skupina. Moda se ini kao sluajnost, ali cijela je post-strukturalLstika skupina politiki orijentirana izrazito progresivno i revolucionarno moda jedinstvo teorijske inovacije i politike naprednosti nigdje u graanskom drutvu nije tako dolo do izraaja kao u Francuskoj. Eseji koji slijede nastali su neovisno, i naknadno su sabrani u knjigu. Prva dva eseja o Althussera kreu se izmeu strukturalizma i poststrukturalistikog prijeloma, ostali su posveeni iskljuivo poststrukturalizmu. Nije nam bila

10

namjera izlagati misaoni razvitak" niti jednog od autora o kojima piemo, i to u prvom redu zato jer su to autori koji su upravo na vrhuncu stvaralatva i tek e se za koje desetljee moi tono odrediti kuda su smjerala njihova nastojanja, zatim i poradi loga to bi to protuslovilo upravo jednom od najvrednijih poststrukturalistikih uvida, naime kritinosti prema pojmovima autora", originalnosti" i jedinstva. Kako pisati o misaonom razvitku nekoga tko poput Foucaulta kae sve vei broj nas pie kako vie ne bismo imali lica", i to u programa tsk om tekstu? 0 nekome tko svojim vlastitim pisanjem aktivno potvruje svoju teoriju o dekonstrukciji autorskog subjekta? Na kraju, na izbor (Althusser, Foucault, Deleuze) nije potpuno sluajan, utoliko to svaki od ovih filozofa odrava jedan vie ili manje izraen odnos prema marksizmu. Derrida je u tom kontekstu neto manje interesantan. U tom smislu, izbor odgovara problematici naznaenoj u naslovu: marksizam i poststrukturalizam. Nastojali smo se, to je mogue vie, baviti problemima a ne ljudima i ukazivati na sloenu, mreastu organizaciju miljenja koje smo oznaili kaopost-strukturalistiko, na njegovu sposobnost istrajavanja u govoru razlika ne svodei ih na metafiziki identitet iskona: Jer umijee je sluati, ne mene ve govor, da bi znali rei zajedno svejedno" (Heraklitov 50. fragment u Wissmanovu itanju).

12

STRUKTURALIZAM I MARKSIZAM (Althusser)

14

Louis Althusser nedvojbeno je tvorac onoga to se naziva strukturalistikim marksizmom. Dugo se vremena njegova pozicija oznaavala kao dosljedno strukturalistika, meutim, on je i sam sudjelovao i sudjeluje u prevladavanju strukturalizma danas u Francuskoj. Althusser je roen 1918. godine. Filozofiju je studirao u Parizu i sada predaje filozofiju na Ecole Normale Superieure. Prvu je knjigu posvetio Montesquieau. Ve se u tom djelcu ocrtavaju njegovi glavni interesi: filozofija politike, teorija povijesti, odnos ideologijskog i znanstvenog u filozofiji. U javnost je uao knjigom ,,Za Marsa", za kojom je slijedio itati Kapital" zbornik za koji je on napisao dva vea teksta, a njegovi uenici ostatak. Osim toga objavio je krau studiju o Rousseau i o Lenjinu, a nedavno mu je izala iz tiska knjiga Odgovori J. Lewisu". 0 Althusserovu se marksizmu govori sve vie. Ako su drugi, kao Lacan, temeljili svoj strukturalizam na Freudu, ili pak na Nietzscheu, on je bio u poetku gotovo jedini koji je itao Marxa sukladno novom nainu miljenja koje se raalo u Francuskoj. Sa svim promjenama koje je donio post-strukturalizam, sa svim korekturama i polemikama, Althusserov Marx postao je danas vlasnitvo itave jedne generacije. U tri eseja koji slijede izloit emo Althusserovu zamisao marksistike dijalektike, njegovu skicu za tumaenje Marxova Kapitala" i konano njegovu teoriju filozofije kako ju je iznio u spisu o Lenjinu.

15

DIJALEKTIKA INADODREENOST Problematika nadodredenosti" (surdetermination) spada u krug pitanja o biti i sudbini marksistike dijalektike. U nas je problematika dijalektike rjeavana prije svega kao problem historijskog odnosa Hegelove i Marxove dijalektike. Glavna tendencija u tom rjeavanju ila je u slijedeem pravcu: prije svega, povuena je paralela izmeu ideologije i zbilje, a zatim je dijalektika protumaena kao ideologija graanskog svijeta". To je znailo katkada da je dijalektika nain miljenja kojim graanski svijet sebe tumai, a katkada da je dijalektika primjerena ideologija graanskog svijeta, a najee oboje. Sukladno takvim tumaenjima, Marx je od Hegela preuzeo netaknutom jedino moguu Dijalektiku, koju je on rabio kao metodologiju opisa graanskog svijeta". Tako je njegov Kapital" u neku ruku blizanac Hegelove Logike znanosti", naime Dijalektika Logika kapitalistikog naina proizvodnje, a ujedno i dijalektika o n t o logija graanskog bitka". S Althusserom, meutim, ulazimo u radikalno drukiji prostor. U sreditu panje nalazi se pitanje: u emu je novost marksistike dijalektike u odnosu na Hegelovu? U emu se one razlikuju,? Ne radi se, dakle, o jedinoj moguoj hegelovskoj Dijalektici, koju bi Marx tek primjenjivao, ve o biti Marxova otkria na terenu dijalektike. Nekad se obiavalo govoriti da se marksistika dijalektika razlikuje od hegelovske po tome to je materijalistika. Althusser tvrdi da opreka idealizam,/materijalizam ima samo vrijednost pokazatelja, a ne argumenta, da ona naime ukazuje na polje u kojem se zbiva teorijski konflikt. Rjeenje treba traiti drugdje, u dijalektici samoj. Ovdje uvodi Althusser pojam nadodredenosti. Meni nije posebno stalo do termina nadodredenosti (pozajmljenog iz drugih disciplina) ali ga u nedostatku

16

boljeg upotrebljavam istovremeno kao oznaku i kao problem, a i zato to nam on dosta dobro omoguava da vidimo zato imamo posla sa neim potpuno drugaijim od hegelovske protivrenosti" (Za Marxa" str. 97. izdanje Nolit" Beograd 1971.). U svojem najjednostavnijem znaenju nadodreenost se obino shvaa kao specifina ili specificirana odreenost. U domeni historijskog materijalizma to bi po prilici znailo da fenomeni nadgradnje nikad nisu jednostavno determinirani bazom, ve da su determinirani na nain specifian na svakoj razini nadgradnje. Drugim rijeima, pravna struktura reflektira na svoj nain jedan ekonomski utjecaj, jednu ekonomsku danu situaciju, filozofija je reflektira opet na svoj nain, religija na svoj. To bi, nadalje, znailo da se povijesna zakonitost, koju reprezentira stanje baze reflektira s razliitim stupnjem nunosti" tako da bi recimo umjetniki fenomeni ili filozofijski fenomeni bili manje podloni gvozdenom lancu nunosti negoli fenomeni ekonomije ili politike. Tako shvaeni pojam nadodreenosti bio je s pravom kritiziran. Prebacivano mu je da klasini pojam determinacije uvodi, samo na mala vrata, pod modernim i pomodnim nazivljem. Stara prirodoznanstvena formula preobukla se ovdje, po mnijenju kritike, u strukturalistiko ruho i hoe se rehabilitirati kao revolucionarna novost. Mislimo da su ove kritike potpuno opravdane. Ovako shvaeni pojam nadodreenosti spada u povrnu i mehanistiku koncepciju povijesti. Prije svega on zamjenjuje teorijsku elaboraciju statistikom pravilnou. govorei o nunim i manje nunim fenomenima. Osim toga on ostaje unutar domene Hegelove dijalektike i vulgarizira je: tako shvaeni marksizam jest jedna fenomenologija duha pojednostavljena i razvodnjena.
2

17

Althusserov pojam nadodreenja, unato prividnoj jednostavnosti, cilja drugamo- Klju za njegovo znaenje daje nam teze da ono to je nadodredeno nisu li stvarni fenomeni, ve njihovi odnosi, da je kontradikcija ta koja je nadodreena. Konkretno, na primjeru baze i nadgradnje, to bi znailo da je odnos baze i nadgradnje odreen neim to vie nije ni samo baza ni samo nadgradnja, ve jedna specifina situacija ili tendencija koja ih dovodi u tu i takvu uzajaminu vezu. Pravi problem nalazi se dakle drugamo: treba razmotriti prije svega kakav je tip odreenja impliciran u pojmu kontradikcije i to uvodi nadodreenje kao svoj uinak s obzirom na strukturu kontradikcije. to se tie prvog problema, odgovorit emo provizorno da odreenje pomou jednostavne kontradikcije znai prije svega jedno imanentno odreenje, odreenje protuslovljem same stvari", zatim, takvo odreenje koje operira s cjelinama i koje funkcionira kao odreenje cjelinom, totalitetno ili organsko odreenje. Te je odgovore lako verificirati na primjeru hegelovske dijalektike i na njih emo se vratiti pri razmatranju odnosa AlthusserHegel.

to se tie drugog problema, nadodreenost protuslovlja implicira prije svega da je svako protuslovlje kompleksno. Uzmimo kao elementarni primjer klasnu suprotnost. U istom, nemoguem stanju ona je uravnoteena, jednostavna suprotnost. Takvo stanje, meutim, ne susreemo nigdje - u suvremenom svijetu ispresjecanom cijelom ljestvicom dodatnih protuslovlja, izmeu imperijalistikih, polukolonijalnih i kolonijalnih zemalja, primjerice, klasna je suprotnost unutar svake zemlje odreena meunarodnom konjunkturom spomenutih imbenika, umetnuta u jednu borbu tendencija koje je nadilaze. U feudalnom nainu proizvodnje ona je bila nadodreena stalekim suprotnostima, itd.

18

Kompleksnost protuslovlja znai da pored glavnog para suprotnosti postoje i dodatni parovi suprotnosti, sve to uzajmino povezano: jedna dana suprotnost odraava se, jednostavno ili preokrenuto, unutar svojih vlastitih lanova. Drugim rijeima, u kompleksnom protuslovlju artikulirano je nekoliko protuslovlja koja ine da niti ono prividno prvo protuslovlje nije jednostavno, ve da jedna strana u njemu uvijek dominira. Takvu artikuliranu kompleksnu strukturu nadodreenih protuslovlja naziva Althusser struktura s dominantom". Bit strukture s dominantom jest nejednakost, nesimetrinost njezinih elemenata. Prvi uinak takva shvaanja strukture jest brisanje pojma negacije, odnosno smjetanje negacije u ideologijski muzej hegelovstva. Ako drugi lan protuslovlja nije nikada jednostavna drugotnost" prvoga lana, njegovo ukidanje i odravanje u drugome, ve jedan nesimetrian i nesvodljivi trenutak, onda negacija znai samo takvu percepciju protuslovlja kojega svodi na simetriju, dakle falsificira ga u onome to mu je najvlastitije. Drugi lan suprotnosti nije nikada negacija prvoga, on je od njega razliit i njemu nesimetrian. Teorijske konzekvencije ove kritike negativiteta bitne su. Spomenut emo samo to da se svojim zauzimanjem stava Althusser uklopio u jedan ve klasian pokret unutar suvremene francuske filozofije, pokret koji svoje antihegelovstvo iskazuje prije svega, svojom kritikom negativiteta (pogledati o tomu esej Negacija i razlika"). Drugi se uinak odnosi na problem temporaliteta i na metafiziku kategoriju poetka (iskona). Ako je svako protuslovlje uvijekvekompleksno, nije mogue pretpostaviti jednostavnu, simetrinu situaciju iz koje bi sva ostala protuslovlja proizlazila kao to je to sluaj u Hegela. Ovim

19

odgaanjem i brisanjem poetka, sadranim u izrazu uvijekve", Althusser se odluno suprotstavlja metafizici iskona; mi vie nemamo prvobitnu sutinu, nego jedno ,uvek vedato' toliko daleko unazad koliko saznanje dopire u njegovu (u navedenom izdanju pogreno stoji svoju" nap. autora) prolost". Zakljuak: Specifina razlika marksistike protivrenosti je njena nejednakost ili nadodreenost koja u sebi odraava svoj uslov postojanja, odnosno specifinu strukturu nejednakosti s dominantom sloene uvijek ve date cjeline, koja je njeno postojanje". (Za Marxa", str. 197). Prelazimo ovdje preko primjene, izuzetno vane, na podruju teorije povijesti i politike. Umjesto toga predlaemo jednu ilustraciju i jednu tezu. Ilustracija: Engelsova analiza Hegela. U Hegelovoj filozofiji nalazimo najljepi i najpotpuniji primjer jednostavnog odreenja kontradikcijom. itava se zgrada razvija iz jednostavnog protuslovlja izmeu bitka i nebitka, u Enciklopediji" ili izmeu subjekta osjeta i njegova predmeta u Fenomenologiji duha". Ovaj razvitak, polazei od jednog odredivog i uhvatljivog iskona, koji je iskon sam, Bitak, obuhvaa u sebi sva protuslovlja, organizira'ih tako da svaki slijedei par ponavlja onaj prethodni na vioj razini i konano ih pomiruje u zatvorenom krugu u kojemu su sadraj i' forma, sustav i metoda jedno te isto. Engels na poetku svog ,,L. Feuerhacha" pokazuje daje taj krug jednostavnog protuslovlja laan i prividan. Hegelova filozofija zapravo maskira jednu dublju i nejednaku kontradikciju, suprotnost metode i sustava. Ova dva lana suprotnosti nemaju jednaku teinu: dok je metoda ono istinito, produktivno i zbiljsko hegelovske filozofije, sustav je dodatak, privid, zakrpa koja skriva produktivnu djelatnost metode.

20

Odakle proizlazi ova nejednakost? Je li ona imanentna sustavu ili potjee od neke druge instancije, je li ona inherentna odreenju, ili pak nadodreuje Hegelovu filozofiju? Engelsov odgovor je nedvosmislen: suprotnost metoda i sustava samo odraava jednu drugu suprotnost, suprotnost koja spada upravo u ono Drugo hegelovstvo koje ovo nikad nije uspjelo misliti, u politiku. Metoda" i sustav" pojmovi su u kojima djeluje protuslovlje dviju tendencija, jedne progresivne, otvarajue, politiki revolucionarne i filozofijski produktivne, tendencija ija se uloga oituje kao primat metode, i druge, regresivne, ideologijske, neproduktivne, ija je uloga metodu zatvarati i falsificirati sustavom. Za Hegela, za njegovo razumijevanje vlastite filozofije sustav ima prednost to je stoga to se njemu odnos nadodreenja politikom prikazuje postavljen na glavu. Objektivno, meutim, glavna strana protuslovlja jest metoda, ona strana koja proizvodi svoju suprotnost kao svoj privid i falsifikat. Vidimo na ovome primjeru kako se prividna cjelina, prividno jedno, koje u sebi maskira disparatne tendencije, disocira na strukturu s dominantom, na sustav nadodreenih protuslovlja. I konano teza: Althusserovo otkrie nadodredenosti znai bitnu inovaciju u marksistikoj dijalektici, u tom smislu da je ono istaklo jedan aspekt te dijalektike koji je do njega ostao skriven. Ako je tono da su Marx, Engels i Lenjin izvukli iz hegelovske filozofije njezinu racionalnu jezgru, moemo rei da je Althusser iz dijalektike Marxa, Engelsa i Lenjina izluio jezgru koja do njega bijae prikrivena hegelovskim naslagama. Otkrie nadodredenosti jest, da se posluimo Sollersovim terminom, izluivanje Druge Racionalne Jezgre, korak naprijed u konstituiranju dijalektike koja e vrlo malo dugovati Hegelu.

21

Produkcija Ekstrakcija Druge Racionalne Jezgre" doputa da se pojave i postanu vidljive veze koje marksistika dijalektika odrava s drugim prijelomnim otkriima devetnaestog stoljea. Da je nejednakost uinak nadodreenja, ali uinak nuan i neizbjeiv za svako protuslovlje, za svaki par lanova, za svaka dva vida, znai izmeu ostalog da postoji dublja nesimetrija koja organizira bia i nae znanje o njima. Pojam specifinog" oznauje upravo tu nesimetriju koja odbija biti svedena na nedostatak, na neko jone, ili na negativitet, na bilo koju od formi prikladnih za ulazak u hegelovsko carstvo duhova, u krug pomirenja. Postoji viak, prekoraenje, koje meutim funkcionira samo zahvaljujui tome to je spregnuto s neim to mu je nesimetrino, to je jo unutar granice: tako se povijest giba preko okanjenja i anticipacija, nikad kao homogeni progres. Taj je produktivni viak u sprezi s jednim manjkom, manjkom koji funkcionira tamo gdje se njegov predmet vie ne da reprezentirati, otkrie koje pripada ne samo Marxu, ve isto tako Freudu i Nietzscheu. Freud je pokazao da se produkcija nesvjesnog dade reprezentirati u svjesnom samo nepotpuno, zakanjelo i nesimetrino: tamo gdje taj produktivitet susree granicu predstavljivosti u dvostruku smislu onog to se dade predoiti i onog to moe biti zastupljeno, stupa u igru jedna slijepa pjega, jedan manjak, pomian i neuhvatljiv, znak da je neto nepovratno izgubljeno za predstavu. Nietzsche je pak naslutio da je svaka reprezentacija falsificiranje, nemo da se reprezentira obilje, beskonani viak onoga to je nazvao voljom za mo, te su tako sav svijet, i sva bia i sva kultura osueni biti neadekvatnim reprezentantina neesa to ih beskonano nadilazi, to ih niti u samome srcu njih samih, a to nije nikakva negacija

22

ni negativitet, ve upravo nesvodljiva asimetrinost ivota u njegovu odnoenju spram sebe. Na mjesto mirnih voda klasinog temporaliteta i klasine ontologije stupa rastrgano, nejednako gibanje povijesti. to znai, meutim, sve ovo metodologijski, s obzirom na velike, klasine probleme marksistike dijalektike? Prije svega, primjenjeno na klasinu suprotnost biti i privida znai pojam nadodreenja i nesimetrije istodobno ponovno postavljanje i potpunu subverziju problema. Klasina problematika biti i privida poiva na tomu da je privid" iskrivljeni odraz b i t i " njezino pospoljavanje u kojoj je bit prepoznatljiva ali dostupna samo vjetu oku, intuiciji ili pak razumijevanju. Husserlova eidetika jedna je od najljepih ilustracija takvog odnosa biti i pojava. U svakom sluaju bit i privid homogeni su, izgraeni, ako se tako moe rei, od istih tvari, privid je stoga ujedno i prosijavanje" biti. U korijenu takva naziranja lei popularni aristotelizam, po kojemu je bit neka vrsta uoenog i izraenog temeljnog izgleda" stvari, izgleda, naravno, koji se dade apstrahirati iz cjeline pojave. Hegel je magistralno dovrio i ukinuo" ovu problematiku, pokazavi da je homogenost biti i pojave samo sinonim za njihovu dublju identinost. Althusser preuzima cjelokupnu problematiku, polazei, meutim, od jedne specifine prakse, prakse znanosti, i od jedne filozofije koja se odhrvala popularnom naziranju na b i t " i pojavu", Spinozine filozofije. On pokazuje, da j e b i t " radikalno asimetrina i heterogena pojavi, i da je u naelu nedostupna bilo kakvome neposrednom uvidu. Jedino proces prerade, proces teorijske prakse moe izdvojiti bit i suprotstaviti je pojavi. Ona nije nikakva apstrakcija", nikakav primordijalni podatak

dostupan intuitivnoj spoznaji, konano, njezin p o s a o " nije nipoto da bit u jednom zamagljenom osjetilnom obliku, iznosi na vidjelo i priopuje, ve upravo da je zamagljuje i skriva. Model za takvo skrivanje biti prua Althusseru opet njegov transcendental", proizvodnje. 4 Kod Nietzschea i Freuda, kao i kod Manca, na djelu je ideja temeljne, nesvodljive produktivnosti. Kod Nietzschea, to je produktivnost ivota i volje za mo, koja uvijek nadmauje samu sebe, ovladava samom sobom i preobraava se u neodreeno i neogranieno velik broj bia", uzima na sebe proizvoljno velik broj maski i ponavlja se birajui one koje su sposobne da se ponove, ponovno zaponu beskonaan produktivni tijek. Kod Freuda, to je produktivnost nesvjesnog, dinamika udnje, proizvodnja simbolikog, oznaiteljskog, figurativnog, velika nesvjesna industrija sna, lapsusa, dosjetke. Proizvodnja, meutim, ograniava samu sebe, proizvodi forme svog privremenog zatvaranja. Tako ekonomska proizvodnja proizvodi sferu raspodjele i razmjene koji je maskiraju, koji skrivaju temeljnu nesimetriju rada i kapitala. Nesimetrinost sfere razmjene, sfere prava, i sfere proizvodnje, samo ponavlja, skrivajui je, nejednakost u uvjetima proizvodnje: svuda isti odnos maskiranja, nesimetrinosti, nadodreenosti. Spominjemo ovdje specifinu proizvodnju o kojoj emo kasnije pisati, tekstualnu proizvodnju, koja proizvodi komunikaciju kao svoj privid i masku. U svim tim sluajevima, b i t " i pojava" nesvodljivi su jedni na drugo. Na strani biti susreemo proces (bez subjekta), gibanje, otvorenu ekonomiju, na strani pojave susreemo zatvaranje, krug, razmjenu, ideologiju, sustav. Jasno je ovdje zato nije vie mogue primijeniti hegelovsku metodu sinteze. Prije dolazi u obzir jedna rnetodo-

24

logija simptomatskog itanja, metoda deifriranja, prerada privida: Nietzseheova genealogija, Freudova psihoanaliza, Marxova kritika politike ekonomije. Posao marksistike dijalektike nije stoga prije svega, stvaranje sinteza, njezina je zadaa rastavljanje, cijepanje na dvoje prividnih jedinstva, otkrivanje nejednakosti i nesimetrije u srcu stvari". Kad Engels rastavlja sintetiko jedinstvo Hegelove filozofije na dva nesimetrina i heterogena elementa, zapravo na dvije heterogene tendencije, metodu i sustav, od kojih je prva, produktivna, dijalektika i virtualno beskonana, a druga neproduktivna, iluzorna, ideologijska i povijesno predvladiva, njegov je posao djelo dijalektiara par excellence. Kad Heidegger u Vremenu i bitku" pokazuje kako se vrijeme, produktivno, neogranieno, dogadajno, otputa u zatvoreni bitak, kako iz sebe proizvodi metafiziku nazonosti, ini on isto: otkriva nesvodljivu heterogenost koja proima i utemeljuje povijest. Koje su metode kojima proizvodnja zatvara sama sebe: Kako se zapravo proizvodi privid? Mehanizam privida opisali su i Marx, i Freud, i Nietzehe. Francuska tradicija pretpostavlja njihove opise Heideggerovom zaboravu", koji iako se u krajnjoj crti odnosi na istu stvar, budui da sugerira sudbinsko zbivanje, ukljuuje odreeni pasivitet. Nasuprot njemu, spomenuta trojica govore o maskiranju, potiskivanju, poricanju, falsificiranju, previanju. Svi ovi nazivi ukljuuju aktivnu stranu, svjedoe o moi asimetrije, o djelatnosti koju privid provodi s obzirom na bit. Proizvodnja kao da proizvodi svoju pasivnost, shema koja u prvi mah podsjea na Fichetea, ali koja se od njega razlikuje sloenou, stupnjevitou, upravo nadodreenosu u cijelom procesu. Poricanje i maskiranje: Marxov primjer sfere prava u kojoj sloboda i ravnopravnost poriu i maskiraju stvarne odnose u domeni proizvodnje. Isto tako, u Lenjinu" e Alt-

25

husser ustvrditi da filozofija ivi od porieanja svoje politike uadodredenosti, upravo od maskiranja politike. Tu intervenira jedna druga shema iluzije: premjetanje, shema koja je metonimijska, ako je ova prva metaforika. Filozofija ne samo da porie, po Althusseru, svoju politiku instanciju, ona premjeta konflikt u jedno drugo podruje, mijenja ulog, doslovno, poluuje jedno sklizanje konflikta s obzirom na njegov predmet. Termin falsificiranja" uvodi odlunu metaforu teksta, konjunkciju potiskivanja teksta i potiskivanja produkcije. S time je samo naznaeno podruje problematike ovog novog, nesimetrinog odnosa biti" i privida. Althusserova teorija, u sprezi s radovima Lacana, Derride, Foucaulta i drugih pokazala se ovdje veoma plodnom. Zamjena termina zaborava" nazivima, koji upuuje na mo i djelatnost iluzije i uvoenje odgovarajuih pojmova, imala je ne samo teorijski nego i praktian znaaj. Ono je pruilo konceptualnu osnovicu cijelog jednog politikog (ideologijskog) gibanja i rasvijetlilo pitanje koje je politika praksa posljednjeg desetljea stavila na dnevni red: osloboenje od ideologijske svijesti, osloboenje diskursa od instancija koje ga sputavaju i potiskuju, osloboenje odreenih praksi: medicinskih, seksualnih, politikih , diskurzivnih od ideologijskih n o r m i " i ideologijskih aparata. Dok je termin zaborav" pozivao na ekanje, prisjeanje, domiljanje i specifian fatalizam epohe, Althusserova je teoretizacija postala oruje i ulog jedne dugotrajne i ograniene ideologijske borbe koja je jo uvijek u toku. Vraamo se u teorijski kontekst problema, da bismo dotakli posljednju znaajku pojma nesimetrine kontradikcije. Radi se o mjestu (svjesnog) subjekta u odnosu na procese koji ga strukturiraju. Althusser uzima doslovno, to znai ozbiljno, mnogobrojne Marxove, Engelsove i Lenjinove tvrdnje o procesima

26

koji se zbivaju iza lea subjekta, nesvjesno. U sprezi s Freudovim otkriem nesvjesnog i s tezom o heterogenosti lanova protuslovlja, ove tvrdnje ukazuju na jedan specifian tip nesvjesnog: mogli bismo ga nazvati politikim i ekonomski nesvjesnim. Drugim rijeima: potiskivanje, premjetanje, poricanje koje operira u domeni ekonomskih i politikih injenica pretvara ove u jedno nesvjesno", ravnopravno ili ak nadreeno Freudovom nesvjesnom. Postoji tako za filozofijski subjekt jedno politiko nesvjesno" koje je klasna borba, za pravnog subjekta jedno nesvjesno koje je domena ekonomije, za ideologijskog subjekta jedno nesvjesno koje je domena znanosti... Tako se za marksistiku filozofiju i znanost postavlja jedno o d kljunih pitanja: odnos freudovskog nesvjesnog i politikog i ideologijskog nesvjesnog, odnosa psihoanalize i historijskog materijalizma.

Marksistika dijalektika i kritika totaliteta Na podlozi hegelovske dijalektike izgleda teorija nadodreenja jednostavno neshvatljiva: ini se kao da ona postavlja pitanje na koje Hegel ne samo da nema odgovora, ve koje niti, iz rasporeda svoje filozofije, ne moe razumjeti. Hegelova dijalektika operira s- protuslovljem koje je u svim smislovima rijei uravnoteeno: homogeno i simetrino, ono zatvara krug i odreuje mu sredite. Dijalektika uravnoteenog totaliteta i dijalektika simetrine kontradikcije su sinonimi. Ovdje je Hegel najistiji nasljednik klasine metafizike. Uzvik: n e diraj moje krugove" koji filozofija izgovara ve dvije tisue godina, svaki puta kad neka strana praksa ugrozi

27

njezinu sigurnost, naao je ovdje svoje ispunjenje. Neemo ponavljati sve ve poznate i lijepe izreke o krugu krugova, o ontoteologijskom krugu, o zatvorenom krugu rada, ve emo se zadovoljiti upuivanjem. Ono to nam je dostatno jest da Hegel, kao i sva klasina filozofija, operira s krugom, aritem, teitem, iskonom, ciljem, i da taj krug koincidira sa samim sobom u svakom trenutku svog opstojanja. Takoer emo spomenuti da je ovaj krug savren, barem u teoriji, apsolutan, u punom, ne samo etimologijskom, smislu rijei, da je on upravo punina Smisla Rijei te da njegova apsolutnost drukije i ne moe biti shvaena do li u tom naznaenu p u n o m " smislu. Kad je Lukrecije nasuprot Parmenidu, Empedoklu, Platonu i Aristotelu ustvrdio da svemir nema sredita, da u njemu nema gore" ni dolje", ve samo kia i kovitlanje atoma, da ne samo da nema jedan, ili dva ili est iskona, ve da tih tobonjih iskona ima beskonano mnotvo, drugim rijeima, da iskona nema, povezao je on to otkrie s osloboenjem od straha pred bogovima i sa slomom teologije. Isto se tako otkrie neuravnoteenosti i kontradikcije vezuje uz krah cjelokupne ontoteologije kao ideologije totaliteta. Neuravnoteenost kontradikcije znai ponajprije to daje takozvani totalitet relativan, to bijae poznato i prije Marxa. Ona, meutim, dodaje neto novo: da je svaki totalitet relativan. Svaka sprega kontradikcija, svaki krug" to ga dva protuslovna lana zaokruuju, odreen je neim to funkcionira izvan tog kruga. Svaki je krug elipsa, svaki krug ima, osim svog inherentnog, metafizikog, bivstvu i bitku mu pripadnog sredita jo jedno arite, slobodno, idealno" u odnosu na prvo. To nomadsko, pomino arite varira s mijenom nadodreujuega kompleksa. Drugim rijeima, relativni totalitet ne samo da nije d i o " vee cjeline", ve nije uope d i o " . Vea cjelina, krug krugova, ne opstoji, opstoje samo relativni totaliteti, to e rei

28

nepravi, neuravnoteeni totaliteti, pseudocjeline u kojima vlada nejednakost i razlika. Uinimo jo jedan korak. Pojam totaliteta je ideologijski to e rei, laan pojam, slika koja proizvodi iluziju jedinstva, tamo gdje postoji nejednaki napredak, nesimetrinost, borba u dubinu disparatnih i nehomogenih tendencija. Postoje ne samo relativne nego i privremene cjeline, povrna jedinstva koja prikrivaju dublje konflikte, ad hoc saveznitva koja raznosi nepomirljiva rasprava. Althusserova dijalektika u prvom je redu dijalektika borbe. Nije udo, stoga, to su on i njegovi uenici ponovno doveli u sredite marksistike teorije pitanje klasne borbe i to razrauju teoriju po kojoj klasna borba, to e rei razlika, nejednakost, sukob i cijepanje, konstituiraju klase, a ne obratno. To je samo jedan od primjera. Totalitet je iluzija, on nije ak ni istinita iluzija u smislu u kojem je za mnoge marksiste on istinita slika ontologijski lanog bitka. Althusserov antihistorizam prijei ga prihvatiti takvu soluciju. Hegelova filozofija je neistinita, ne kao slika neistinita svijeta, ve kao pogrena teorija. S njezinim padom rui se krug krugova, narcisizam Subjekta koji se ogleda u svojim djelima", ovjek, jo jednom, dospijeva radikalno u pitanje. Kakva je dakle ta nadodreenost i koji je njezin smisao sada, kad smo izili iz spekulativnog /spekularnog/ svijeta idealizma? Doslovno, nadodreenost znai takvu odreenost protuslovlja koja se odigrava uvijek drugdje nego li protuslovlje samo. Althusserovi kritiari uvijek su ga urili napadati zbog pojedinih instanci takvog odreenja, potiskujui oblik odreenja i injenicu ovoga Drugdje. A upravo ovdje lei novost pojma nadodrcenja. Nadodreenje jest odreenje s druge scene. Preuzimamo ovaj Freudov termin da bismo marksis-

29

tiku dijalektiku prikazali kao irupciju drugotnosti u hegelovski krug Istoga. Kad Heidegger pokazuje da su svi parovi suprotnosti s kojima operira klasina metafizika ,,u krajnjoj crti" rezultat jednoga manjka, naime sustegnua bitka, da su tako svi oni uvjetovani i utemeljeni jednim Drugdje epohe, jednim Drugdje povijesti bitka, rabi on istu metodologijsku shemu kao i Althusser. Radi se jednostavno o tome, da se determinacija izbije iz kruga koji je determiniran, da se pokae da auto-afekcija nije prva ni -najvanija forma bitka. Uostalom, ni miljenja. Ima uvijek jedno Drugdje koje aficira misao: u odnosu spram tog drugdje Eros metafizike je narcisoidni, autoerotiki Eros, izuzet iz odredbenog cirkuliranja velikih simbolikih poredaka. Isto je tako plodnost metafizikog uma, kako je blistavo pokazao Derrida, plodnost bezgrena zaea, jedno permanentno samoosjemenjivanje, virtualno beskonano. Vratimo se problemu: nije li reenim dan odgovor na problem determinacije u historijskom materijalizmu? Ako je tono da je smisao nadodreenja da bude odreenje s jedne druge scene, da dolazi Izvana, to onda rei o klasinoj problematici baze i nadgradnje? Nae je nasluivanje da nadodreenje nije toliko odreivanje specifinim uvjetima nadgradnje, koliko naziv za to da je svako odreenje unutar jednog kruga protuslovlja ve specifino, ve specificirano neim to djeluje s drugog mjesta. U tom smislu valja itati Althusserove primjere o djelovanju nadgradnje na bazu. Ne radi se uope o izuzetnim sluajevima, o statistiki rijetkim pojavama. Althusser odbacuje takav nain miljenja u znanstvenoj praksi. Radi se o tomu da je uvijek mogue da jedna instanca bude nadodreena onoj koja je, po prvobitnoj razdiobi, odreuje: uvijek je mogue da politika igra ulogu dominantnog imbenika, ili pak ideologija. Ono bitno jest, da je sustav odreenja sloen, nesimetrian i ralanjen, artikuliran. Nema niti jedne ins-

30

tance koja bi samostalno i bez nadodredenosti nekom drugom instancom determinirala ostale. Isto tako, determinacija se ne kree u krug: na svakoj razini djeluju specifini pomaci, udaljavanja, ak preokreti koji potpunoma ili skoro potpunoma transformiraju utjecaj. Determinaciju takozvanom bazom, pojam koji Althusser smatra alosnim ostatkom hegelovstva, zamijenjuje sloen, pomian, to znai metonimiki kauzalitet cjelokupne ralambe. U nas je zamjerano marksizmu da reproducira Hegelovu shemu bitakbitpojam u shemi ekonomijapolitikaideologija. Althusserova interpretacija marksizma izbjegava u potpunosti takav prigovor. Umjesto biti-bitka-pojma ona instaurira neto novo: sustav bez sredita, mehanizam lien metafizike punine iskona.

Drutvena i jezina struktura Pojam nadodreenja odveo nas je tako u srce Althusserova strukturalizma". Slobodna struktura, to e rei struktura bez sredita, eliptina, struktura kao ureena igra elemenata, poam od jedne dominante i same nadodreene. Kako, meutim, funkcionira svaki element, svaka pojedina kontradikcija u odnosu na druge elemente? Odvait emo se ovdje na dvije pretpostavke. Prva pretpostavka: Konani smisao nadodreenja jest da svaki element strukture ukazuje na drugi, to e rei na sve ostale elemente. Tako ureeni odnos jest odnos znaka. Struktura jest oznaiteljeki sklop, organiziran poam od

31

transcedentalnog oznaitelja mjenjuje semiologija.

proizvodnje:

ekonomiju za-

U prilog toj pretpostavci spominjemo prije svega lingvistiko podrijetlo pojma nadodreenja", i drugo opis povijesne zbilje u lingvistikim nazivima kondenzacija i premjetanja. Kako je poznato, kondenzacija i premjetanje su osnovni mehanizmi metafore i metonimije: Kad Althusser (na strani 191. navedenog prijevoda Za Marxa") govori o povijesti kao o sustavu premjetanja i kondenzacija fundira on jedan historijski materijalizam koji za svoj model vie ne uzima prirodne znanosti ve nove discipline iji predmet ine znakovni sustavi. Druga pretpostavka: Althusserova metodologija slijedi iz njegova nauavanja o strukturi. Ako je struktura semiotiki sustav, tekst u najirem smislu, onda je model teorijske prakse itanje. Upravo je to zamisao Althusserova prikaza Marxove teorijske prakse u djelu itati Kapital". Teorijska praksa je tu izloena kao itanje jednog prvobitnog, pogrenog teksta, teksta ideologije. U Marxovu sluaju radi se o tekstovima klasine politike ekonomije. Ne empirijska spoznaja, ve prerada, ty znai simptomatsko, kritiko itanje ideologijskog te (k) stamenta, omoguila je Kapital": Usuujem se tvrditi da tek poam o d Marxa treba da ponemo nazirati to znai unutar jedne teorije itati, a time onda i pisati". I zatim tekst povijesti nije tekst u kome bi govorio jedan glas ili Logos, ve neujno i neitko biljeenje uinaka jedne strukture struktura. Za uvjeriti se, itajui neka o d izlaganja koja slijede, da ne govorim ovdje u metaforama ve da sve ove izraze uzimam doslovno". (Lire le Capital, Petite collection Maspero, str. 1 4 )

32

Pojam nadodreenja pojavio se tako kao onaj koji proizvodi jedno itanje i proizveden je jednim itanjem, a Althusserova dijalektika kao teorija teksta. Time dolazimo do posljednjeg pitanja koje u ovom izlaganju postavljamo Althusserovoj zamisli dijalektike. Pojam nadodredenosti bio je rabljen tako da omogui marksistikoj dijalektici izbjegnuti zamke spekulativne dijalektike hegelovskog tipa. On je uklonio jednostavnu negaciju i jednostavnu negaciju negacije i zamijenio ih sloenim, stupnjevitim procesom u kome interveniraju mehanizmi metafore i metonimije, mehanizmi koji preoblikuju i premjetaju konflikt na svakoj o d specifinih razina njegova pojavljivanja. On je razbio protuslovlje, onako kako o n o egzistira za predodbu, tj. kao simetrina relacija jednog A i jednog ne-A u heterogeni i nesimetrini sustav opreka. On je, nadalje, pokazao neprimjerenost slike totaliteta" za marksistiku filozofiju i za historijski materijalizam i inaugurirao semiotiki postav kao temelj ovog poslednjeg. Unato svemu tome, ostaje da je protuslovlje temeljni pojam marksistike dijalektike. Pitanje glasi: ne implicira li protuslovlje, makar nesustavno, makar preneseno u srce bia, makar nadodreeno jednim Drugdje, ipak, jedan neuklonjivi element reprezentacije, element bitkazasubjekt? Ne maskira li nadodredena kontradikcija izmeu A i ne-A neto to joj prethodi, to tek omoguuje da se odnos A i ne-A pojavi u reprezentaciji kao kontradiktoran? Drugim rijeima, nije li pojam nadodredenosti i sam jedan simptom, simptom potiskivanja u reprezentaciji neeg to nije reprezentacija i to se na nju ne da svesti, to prethodi pojmu kontradikcije i omoguuje ga? Nije li nadodreenost indeks koji miljenje treba da uputi razlici?
3

33

Da reprezentacija protuslovlja pree u razlikovanje razlike. Vjerujemo da ovaj odnos protuslovlja i razlike predstavlja jedno od temeljnih pitanja Althusserove zamisli dijalektike. U svakom sluaju s njim je oivljeno u suvremenoj postavi, i s osloncem na nova znanstvena postignua, u prvom redu u lingvistici, jedno o d klasinih teorijskih pitanja marksizma, pitanje protuslovlja i njegova statusa. Ujedno je ponovno postavljen problem odnosa Marxove i Hegelove dijalektike i specifinosti ove prve. Odatle znaaj pojma nadodreenosti, provizornog, dodue, ali koji je pomogao da se prevlada teorijski zastoj o d gotovo pola stoljea.

34

M A R X O Y A TEORIJSKA PRAKSA

utnja i djelatnost, gdje se proizvodnja slui mnome kao temeljem, zrcalom, filtrom, pogonom, gdje je ja opet sa svoje strane proizvodim u njezinoj postojanoj mrei i z v o r a . . . " Philippe Sollers: Nombres", Seuil, 1968. a) Marx nakon Freuda Problem ideologije koji stoji u sreditu Althusserova teorijskog zanimanja, korijeni se u filozofijskom suprotstavljanju pogreke zabludi Dok se filozofija sve do novog vijeka uglavnom sluila parom suprotnosti pogreka/istina, pri emu su pogreci doznaavani akcidentalni i privativni uzroci, dotle u novom vijeku, sa Spinozom i Kantom, dobiva pitanje neznanja potpunoma novi lik. Ne radi se vie tu o pojedinanim pogrekama, gotovo zabunama" ili ludostima" (stultitiae), ve je istini suprotstavljena zabluda, iluzija, kao sustavno neznanje koje pripada najunutarnjijoj biti ovjeka i koje, uvijek iznova i protivu svim ljudskim naporima iskrsava u samom srcu udnje za istinom: Logiki privid koji se sastoji u zgoljnomu nasljedovanju u mekog oblika (privid lanih zakljuaka) nastaje jednostavno iz nedostataka panje sprem logikih pravila. im se pozornost u danom sluaju zaotri nestaje taj privid. Naprotiv, transcendentalni privid ne nedostaje niti onda kad ga otkrijemo i razgovjetno uvidimo, putem transcendentalne kritike, njegovu nitavnost (npr. privid sadran u naelu: Svijet mora imati poetak u vremenu)", kae Kant u uvenom tekstu iz Kritike istoga uma". Nauka o znanosti " posveena dijalektici transcendentalnog privida, utire time put Hegelovoj velianstvenoj, ali po svemu sudei preuranjenoj, sintezi zablude i istine s dobro poznatim naelom da povijest zabluda jest, ve o sebi, put kojim istina trijumfalno koraa do

35

svoje objave. S Marxom, Nietzscheom i Freudom problem je iznova postavljen u svoj svojoj otrini Strukturalisti hoe biti batinicirna tog postavljanja pitanja i odatle njihovo stalno navraanje na ovu trojicu. Prije nego li prispijemo do Althussera kuat emo, sluei se jednim psihoanalitikim tekstom, ukratko pokazati kako stvari stoje s Freudom i njegovim strukturalistikim itanjem (1). U svojim poznatijim djelima izlae Freud podjelu cjelokupnog psihizma na tri instance: ja, ono i nad-ja. Mehanizam koji igra prevladnu ulogu jest mehanizam onoga", neproziran Ja i nepristupaan introspekciji. Polazei od te podjele mnogi su zamjerali Freudu, i danas, njegovim strukturalistikim tumaima, to odve panje poklanja o n o m " : to ako dubine oveka treba traiti u njegovim visinama, tamo gde je Es postalo Ich, gde je njegova misao ili njegova svest, ili u onim polutamnim dimenzijama gde se sile visine bore sa silama dubine, gde Es postaje Ich, Ich Es", pie jedan na autor. Takav prigovor pokazuje nepoznavanje i nerazumijevanje strukturalizma. Sam Freud u svojim kasnijim i slabije poznatim djelima daje pojmu , J a " jedan drukiji smisao, tako da on vie ne znai instancu psihikog ivota, ve jedan nain opstojnosti. Ja" jest slika koju subjekt , stvara o sebi, to je uobiajena i uvijek pogrena samosvijest subjekta. Ova se samosvijest raa u nizu parcijalnih identifikacija gdje zrcalna slika slui kao integrator koji regulira ovaj niz. Samosvijest kao zrcalna slika ukljuuje cjelinu subjektovih odnosa sa svijetom, ne samo njegov doivljaj sebe, tako da je cjelokupno iskustvo subjekta kao Jastva svedeno na narcisistiko samoodslikavanje, ,,U tom smislu moe se rei da se u itavu kosmosu nee nai nikakav tako dubok bunar na ijem dnu ovjek ne bi ugledao svoj vlastiti lik kad se nad njega nadnese", pie L. Kolakowski. Strukturalistike itanje Freuda nastavlja se upravo na ovu koncepciju jastva i postavlja odluno pitanje: to je to to je skrive-

36

no subjektu utoliko ukoliko je on Jastvo? Odgovor je jo odluniji: istina sama. Realitet ukoliko je dan jest zapreka nadolasku istine, Jastvo ukoliko je objekt tvori zastor nasuprot produktivnosti subjekta . . . " Kako onda objasniti uvenu krilaticu Freudovu: ,,Wo Es war, soli Ich wcrden"? Tako da se, inzistirajui na izbivanju odreenog lana (das Es, das Ich, oubiajenih u Freuda) o v o Ich shvati kao pripadno jednom Drugom Subjektu i da se kae: Tamo gdje bijae ono treba da prispijem", ja, analitiar. Citiramo jedan dui pasus iz spomenutog autora: Zapravo, uvoenje pojma narcisizma, koje je, kao to je znano, odluni moment u razvitku freudovske misli, dovodi do odreivanja formacije Jastva kao posebne duevne djelatnosti i d o definicije Jastva kao jedinstva tj. imaginarnog totaliteta u koji se otuuje subjekt. To ujedno znai priznati da Jastvo ne moe biti privilegirani oslonac analize: ono je svojom naravi uvrzeno u jednu dijalektiku gdje igra ulogu kao Gestalt i kao jedan od lanova. Kako bi se onda analiza mogla usredoiti na Jastvo, taj pogreno i pretjerano vrcdnovni lan, ako je on predmet i to predmet prijevaran za ljudsko bie? "

I dalje, tekst koji ispisujemo kao motto Althusserova izlaganja: JASTVO I NJEGOV K0RELAT1VNI ORGAN (SVIJET) UOPE NE DAJU PRISTUP K ONOME STO IH STRUKTURIRA. Strukturalistiko itanje Freuda znai tako kritiku lane svijesti, kritiku svake svijesti" kao lane: svekoliko neposredno iskustvo, koje empirizmi svih vrsta, fenomenologija i ak u nekim spisima i Heidegger (naravno svaki od ovih u svom navlastitu smislu) uzimaju za nepogreiv pokazatelj istine jest o sebi i za sebe nepovratno lano.

37

Na ovoj toki definira Althusaer temeljni pojam svoje epistemologije, teorijsku praksu. (Najvaniji tekstovi postoje prevedeni u Nolitovu izdanju Z a Markxa" i u D e l u " posveenom marksizmu i strukturalizmu.) A k o je ovjekovo izvorno" stanje zatoenost u imaginarnom onda nikakav toboji povratak neposrednosti ne razbija lanac zrcalne slike. Treba stoga spoznaju odrediti drukije nego lije odreuju dosadanje (s izuzetkom Spinozine) koncepcije. Spoznaja jest jedna produkcija i spada zajedno s ostalim produkcijama u ralanjenu, hijerarhiziranu cjelinu. Pod praksom uopte podrazumevamo celokupan proces preobraaja materije prvobitno date kao odreene, u jedan odreeni proizvod, preobraaja obavljenog odreenim ljudskim radom, uz upotrebu odreenih orua proizvodnje" ( Z a Marsa", navedeno izdanje str. 145). Unutar te prakse u o p e " razlikujemo materijalnu proizvodnju koja je u posljednjoj instanci prevladna, ideologijsku proizvodnju, politiku proizvodnju (virtualno izjednaeno) i konano teorijsku proizvodnju. Svaka se od ovih praksi odvija na vlastitoj i specifinoj razini a ono to im je zajedniko jest njihova struktura koja je trijadika i obuhvaa: a) materijal proizvodnje, b) proizvodni proces, i c) gotovi proizvod. Althusser inzistira na diskontinuitetu ovih momenata i na diskontinuitetu koji opstoji izmeu razliitih praksi, tj. na jednom dvostrukom prijelomu koji uspostavlja gpecifinc odnose razvitka i homologija. Prakse su uzajmino nesvodljive i pokuaj da se izbriu razlike medu njima vodi do najtraginijih zabluda. Primjer: apsorpcija politike prakse u teorijskoj, apsorpcija politike revolucije u teoriji imperijalizma i slabe karike": ,,Kao da se tako jednom rijeju, magino, moe zbrisati realnost jedne prakse, prakse revolucionara, njihov ivot, njihove patnje, njihove rtve, njihovi napori, ukratko njihova konkretna istorija, i to pomou jedne druge prakse, zasnovane na onoj prvoj, prakse istoriara . , ( Z a Marxa", str. 158). 38

Isto tako pokuaji da se izgladi diskontinuitet momenata unutar jedne prakse vodi do pogreaka. U teorijskoj praksi to je npr. pogreka empirizma koji zaboravlja da je spoznaja jedan proces koji polazi od neposrednih", ideologijskih pojmova da bi pristigao do istinskih, znanstvenih pojmova i svodi spoznaju na goli odraz doivljenog svijeta, na refleks iskustva. Spekulativna dijalektika hegelovskog tipa ignorira pak razliku izmeu procesa proizvodnje i njegova rezultata i tvrdi da je istina odnosno znanstvena spoznaja identina s procesom ovog nastajanjaproizvoenja (slijedimo ovdje izlaganja A . Glucksmanna). Zapravo su obje ove pogrene teorije samo dvije strane jedne te iste zablude koja se sastoji u nasilnom uvoenju kontinuiteta, razvitka", povijesti" itd. Svoju vlastitu teoriju teorijske prakse igrauje Althusser kako na Marxovim tako i na FreudLacanovim iskustvima. Oslanjamo se na tekstove prije Lenjina i filozofije". Prije svega, on izjednauje pojam imaginarnog s pojmom ideologije. Vratit emo se kasnije na ovo izjednaavanje. Zatim, on definira predmet teorijske prakse koji on naziva Openitost br. 1. Ta openitost jest skup postojeih, gotovih i ideologiziranih opih pojmova", kao to su u ekonomiji pojmovi rada", bogatstva", razmjene". To je materijal teorijske prakse, a nikako njezin rezultat. Sama teorijska praksa, kao aktivnost, nazvana je Openitost br. 2. Ona se sastoji od prerade prvobitnog ideologijskog pojmovnog materijala, nikako od otslikavanja" zbilje, jer bi takvo odslikavanje nuno znailo samo apstrahiranje iz iskustva i tako ostalo zatoeno u imaginarnom. Rezultat, koji Althusser naziva Openitost br. 3 " je spoznaja, istinska, znanstvena, neideologizirana spoznaja. Marxov tekst za koji Althusser vjeruje da opravdava ovakvu spoznajnu teoriju, jest Uvod u kritiku politike ekonomije". Tekstove klasika" marksizma koji bi opravdali suprotne pretpostavke, dri Althusser drugorazrednim proizvodima nastalim u situaciji diskusije gdje je bilo potrebno protivnika tui njegovim orujem i na

39

njegovu tlu, tj. na tlu ideologije. Budui da je Althusserova zamisao teorijske prakse od ogromne vanosti ne samo za razumijevanje njegovih vlastitih rezultata ve kao doprinos strukturalistikom i poststrukturalistikom razvitku u Francuskoj, i za smjetanje strukturalizma 1 1 kontekst povijesti filozofije, zadrat emo se na njoj neto opirnije. b) Proizvodnja, itanje i pristup strukturi Ideja se teorijske prakse po Althusseru nalazi, u temeljnim crtama, u Spinoze. Poznata je Spinozina kritika apstraktnih pojmova kao pseudopojmova; ovjekova je sposobnost zamiljanja ograniena, te on moe stvoriti samo nekoliko slika u jednom mahu. Ako je taj broj prevelik, slike se mijeaju i dua ih zamilja bez ikakve razlike. Tako nastaju npr. pojmovi konja, psa itd. Nasuprot tomu matematika ne polazi od imaginarnog, ve od tzv. opih pojmova (koinai ennoiai Euklidovi, istodobno opi i zajedniki pojmovi), do kojih se ne dolazi razmatrajui slinosti i razlike pojedinih tijela ve spoznaju';i njihove strukture; protenosti, gibanja, mirovanje. (2). U Raspravi o poboljanju razuma''' Spinoza pokazuje kako, polazei od jedne istinite ideje kao mjerila, duh analizira svoje spoznaje i na njima onda razlikuje lano od istinitog. Drugi bitan vid zamisli teorijske prakse koji Althusser pronalazi u Spinoze jest realna distinkcija znanja i predmeta koje prijei konfuziju hegelovskog tipa: istinita ideja j e neto razliito o d svoga ideatuma. Isto tako diskontinuitet izmeu imaginarnog i istinitog je apsolutan: teorijska praksa kao proces ispostavlja ovaj diskontinuitet i prijelom. Toliko o Spinozi. to se, pak, Marxa i marksizma tie, pojam teorijske prakse kao teorijske proizvodnje znai podizanje spoznaje na rang koji ona unutar marksizma uglavnom dosad nije imala. Spoznaja kao odraz ili kao kontemplativni odnos bijae slijepa toka filozofije koja u prvi plan stavlja proizvodnju. Ovako, teorijska praksa jest praksa kao i svaka druga, sa svojim specifinostima, dodirnim tokama s ostalim praksama i analiza spoznaje postaje tako analiza proiz-

40

vodnje, paralelna onoj to ju je za materijalnu proizvodnju izvreio Mare u Kapitalu". Pojmovi kao to je potiskivanje proizvodnje na raun razmjene, i potronje valjaj u. u veoj ili manjoj mjeri za teorijsku praksu kao i za ekonomsku praksu: s tim se formira potpuno novo polje pribliavanja marksistike filozofije marksistikoj kritici politike ekonomije. Ujedno, ovo je otkrie bilo bitno za druge discipline: teoretiari ,,Tel Quela" nali su u njemu potvrdu za svoje napore da analiziraju tekstualnu (literarnu") proizvodnju isto onako kao to je Mars analizirao ekonomsku. Plevnet navodi analogije: Openitosti br. 1. ili ideologijskim opim pojmovima odgovara jezik i retorike funkcije koje su u njemu inkorporirane, Openitosti br. 2. ili teorijskoj praksi odgovara proces transformacije ovih prvobitnih heterogenih oznaiteljskih elemenata i i Openitosti br. 3. odgovara tekst", kao konani rezultat. Iz takvog razumijevanja proizvodnje slijede nove definicije dijalektikog materijalizma (kao teorijske prakse koja predstavlja proces transformacije odreene znakovne situacije u drugu), nova zbliavanja s psihoanalizom gdje manifestni tekst sna, vica ili pogreke slui kao Openitost br. 1, rad psihoanalitiara kao proces teorijske prakse, i rekonstruirani latentni tekst sna u njegovim odnosima s podsvjesnom strukturiranou pacijenata kao rezultat, Openitost br. 3. itd. Zbog fundamentalne vanosti pojma teorijske prakse rezimiramo Althusserov prikaz odnosa Marxa i klasine politike ekonomije, odnosa koji najbolje ilustrira to uistinu Althusser podrazumijeva pod teorijom. Na istom materijalu ilustrira na autor ono to je po njegovu mnijenju Marxov strukturalizam. b . l . ) forma Marxove kritike klasine politike ekonomije Teorijska praksa koja je u Marxa rezultirala konstrukcijom politike ekonomije jest jedna kritika, i to, kako je poznato, kritika klasine politike ekonomije. Ova kritika

41

jest jedno itanje: Marx ita, pred nama i za nas Smitha i Ricarda. Ovo je itanje, ujedno, ako smijemo inferirati iz Althusserova opisa, ponovno pisanje, upisivanje. Marxovo itanje klasine politike ekonomije jest dvostruko. Prije svega, on ita svoje prethodnike kroz vlastite naoare, otkrivajui ono to se u njih razlikuje od njegove zamisli i ono to j o j odgovara, retrospektivno", prebrojavajui previde" (bevues) to su ih Smith i Ricardo uinili.

N o , ima u Marxa jedno drugo, potpuno drukije itanje. O n o se ne zadovoljava prebrojavanjem uvida i previda ve postavlja pitanje njihove povezanosti, njihova sklopa. Ono to su klasici previdjeli,, pojmovi v i k a vrijednosti, pojmovi vrijednosti radne snage (umjesto vrijednosti rada") organizira se u strukturu s onim to su oni vidjeli i uvidjeli, strukturu u kojoj prazna mjesta to ih Marx nadopunjuje ukazuju na svoje vlastite uzroke i na uzroke ove nehomogene pseudocjeline: klasine politike ekonomije. Odatle mogunost jedne strukturalne teorije ideologijske spoznaje: Time dospijevamo do razumijevanja odredbe vidljivog kao vidljivog, i ujedno nevidljivog kao nevidljivog, i do organske veze koja ispreplie nevidljivo s vidljivim. Vidljiv jest svaki objekt ili problem koji je smjeten na podruju i unutar vidokruga tj. unutar strukturiranog i odreenog polja teorijske problematike jedne dane teorijske discipline. Ove rijei treba uzeti doslovno. Vid nije stoga stvar nekog individualnog subjekta, obdarenog sposobnou vienja" koju bi on primjenjivao bilo pozorno bilo rastreseno vid je stvar svojih strukturalnih uvjeta, vid je imanentni odnos refleksije problematskog polja o objektima i problemima toga polja". (Lire le Capital, str. 27) Ono nevidljivo stoga nije mrano podruje izvan polja vidljivog ve podruje tmina unutar iskljuivanja", to je

42

nevidljivo koje pripada uvijek nekom odreenom vidljivosti:

podruju

O n o to j e iskljueno definicijom polja, beskonanog u svojoj vrsti, ali ogranienog u svojoj unutarnjosti, naime polja jedne opstojee problematike, je stoga njegovo podruje zabrane, ono to je njime potisnuto . . ( i b i d , str. 30). Ovo drugo itanje koje otkriva, tono poput psihoanalize, latentni tekst ispod manifestnog, naziva na autor simptomskim itanjem. Jer latentni tekst, ta mrea praznih i punih mjesta manifestnog govora ak i onda kad se javi unutar onog polja u kojem bi trebao zauvijek ostati lantentan javlja se kao omaka, kao izonost odnosno kao teorijski simptom. Neka nam ovdje budu doputene neke anticipacije i ukazivanje na implicitne konzekvence Althusserova stava. Prije svega, opisivanje teorijske prakse kao itanja i to kao itanjakonstrukcije latentnog teksta na podlozi manifestnog znai izlaganje Marxa u Freudovskim terminima iji smisao treba precizirati. Tako dolazimo do pitanja o mjestu subjekta u odnosu spram teksta. Dok je manifestni tekst proizvod doivljenog iskustva subjekta kao jastva, latentni tekst jest Struktura u punom smislu rijei. Manifestni se tekst konstituira preko potiskivanja iji je glavni oblik poricanje (Sanjao sam jednu enski osobu, to nije bila moja majka" sigurno je da j e osoba u pitanju bila upravo pacijentova majka, kae Freud), dok se latentni tekst konstruira polazei od omaki i praznina: Tako psihoanalitiar analizira ponaanje subjekta da bi naao ono to on ne kae. Ali da bi dobio za to odobrenje potrebno je da ovaj govori. Tako on ponovno nalazi svoje zborenje koje je meutim postalo sumnjivo ne odgovorivi ni na to do li na poraz svoje utnje, pred jekom svog vlastitog nebitka koju je zamijetilo."

43

I jo odlunije, ono nesvjesno jest sam taj tekst, ta latentna oznaiteljska struktura: Ono nesvjesno je onaj di konkretnog i transindividualnog govora koji onemoguuje subjekta da uspostavi kontinuitet svog svjesnog govora". (J. Laean: Fonction et champ de la parole et du langage en psychanalyse, 1953.) To nesvjesno, pojmovi vika vrijednosti", vrijednosti radne snage" itd. jesu upravo o n o to spreavae politiku ekonomiju Smitha i Ricarda da postane jedan kontinuirani govor" (discours). Ovo nas dovodi do pojma koji Althusser zaobilazi (poradi esa? ) ali koji je latentan u njegovu itanju Marxa. To je pojam upisivanja subjekta u tekst.

Pacijent koji kae T o nije moja majka" za ensku osobu koju je sanjao, ne proizvodi samo jednu maskiranu prazninu u vlastitu govoru, rupu koja prijei kontinuitet njegove rijeci istodobno, on otkriva vlastito mjesto u odnosu spram svoje majke i u odnosu spram govora o njoj, dodue, ne sebi ve psihoanalitiaru, on se upisuje u tekst svojeg govora. Ne postoji metajezik!" taj.krik Jacquesa Lacana treba shvatiti krajnje ozbiljno. Ne opstoji jezik koji bi ostavio subjekta govora neupisana u svoj tekst, a nesvjesno je onaj prekid u oznaiteljskom lancu u kojem se iznenauje subjekt zatekavi se upisan i odigran na jednoj sceni ija mu istina bijae skrivena: tekst (oznaitelj) opstoji prije svakog smisla koji bi mu mogao podmetnuti subjekt i govori u njegovu govoru: A k o nam lingvistika promie oznaitelj u toj mjeri da u njem gledamo ono to odreuje oznaeno, analiza otkriva istinu tog odnosa inei od rupa u smislu odrednice svog govora." I Smith i Ricardo upisuju se tako u prazna mjesta svog govora: popularno rekavi, upravo s tim to nisu prodrli do pojmova koje je, nakon njih konstruirao Marx, proglasili su

44

sami sebe, u oima Marxove analize, za ideologe i to ideologe odredene klase, odreene politike itd. I kao to za tragae koji trae kapetana Granta u Verneovoj Djeci kapetana Granta" prazna mjesta poruke znae toke gdje je subjekt poruke doslovno upisao svoje mjesto, da bi im se na kraju jedna zamaskirana praznina, rije a b o r " koju su itali na sve mogue naine samo ne kao otok T (abor), otkrila kao to istinsko mjesto subjekta, tako i za Marxa prazna mjesta klasine ideologije oznaavahu mogua mjesta njezina subjekta, du te imaginarne tridesetiseme paralele" graanskog miljenja, koju e Mara kritiki slijediti od Njemake ideologije" preko Priloga kritici" da bi na kraju pronaao zamaskirano mjesto cjelokupnog klasienoekonomskog govora kao ideologijskog.

Zavravamo ovu digresiju ukazivanjem na dvostruku perspektivu koju prua formalni vid Marxove teorijske prakse onako kako je razumije Althusser: s jedne strane, on se, u isticanju latentne strukture kao primarne u odnosu na svjesni govor subjekta, otvara prema koncepciji teorijskog antihumanizma", s druge strane, on se vezuje uz poststrukturalistiku poetiku Pisanja kao dvostrukog upisivanja: Meutim, ovaj nuni nestanak autora u pisanju koje ovaj proizvodi dogaa se pogledom na jedno itanje koje nije ba bilo kakvo itanje. itati, to je, (za Mallarmea) praksa, i to oajnika praksa. Potrebno je prije svega da itatelj, umjesto da se prepusti predodbama, ima neposredan pristup jeziku teksta (ne njegovim slikama ili linostima), potrebno je shvatiti da ono to ita, da je to on sam. Pisac i itatelj prelaze na istu stranu fiktivnog zastora i njihove operacije postaju istodobne i komplementarne", pie Sollers. Ili: poprostorenje kao pisanje jest po stajanje subjekta izonim i nesvjesnim" J. Derrida. Ovaj drugi vid do sada je najmanje prouen, i koliko nam je poznato, jedino su Ph. Sollers, M. Plevnet i Kristeva inzistirali na njemu i to vie aluzivno negoli eksplicitno.

45

b. 2.) sadraj Marxove kritike klasine politike ekonomije Prije negoli se upustimo u analizu Marxove kritike s njezine sadrajne strane treba da, s Althusserom, ukaemo na jedan tekst koji prethodi Kapitalu" i u kojem Marx govori gotovo doslovce strukturalistikim jezikom. Spomenimo kako je nastao strukturalizam, i to onaj prvi, lingvistiki: Lingvistiki strukturalizam u strogom smislu roen je onog dana kad je F. de Saussure pokazao da se procesi jezika ne svode na dijakroniju i da npr. povijest jedne rijei vrlo esto ne uspijeva obrazloiti njezino sadanje znaenje. Razlog je tomu, to osim povijesti postoji i sustav (de Saussure ne rabi rije struktura) i da se takav sustav sastoji u biti od zakona ravnotee koji se odravaju u njegovim elementima i koji, u svakom trenutku povijesti odvie o d sinkronije: zapravo budui da je temeljni odnos koji djeluje u jeziku odnos sukladnosti znaka i smisla, skup znaenja tvori prirodno i jedan osnovni sustav razlika i suprotnosti, budui da se ta znaenja odnose uzajmino, i jedan sinkronijski sustav, budui da su ovi odnosi uzajmino ovisni". (Piaget: Le Structuralisme, PUF, str. 64.) Na isti nain na koji je F. de Saussure kritizirao jezikoslovce koji sustav strukturu izvode iz povijesti, kritizira Marx Proudhona; Proizvodni odnosi svakog drutva tvore cjelinu. G. Proudhon razmatra ekonomske odnose kao pojedinane faze drutvenog razvitka, koje proizvode jedna drugu, slijede jedna iz druge kao antiteza iz teze, realizirajui u svom logikom slijedu impersonalni um ovjeanstva. Jedini je problem u toj metodi, to G. Proudhon razmatrajui jednu od tih faza ne moe razjasniti tu fazu a da se ne poziva na sve ostale drutvene odnose, odnose koje meutim jo nije proizveo svojim dijalektikim kretanjem. Kad Proudhon, nadalje, posredstvom istoga uma prelazi na raanje drugih faza on to ini kao da su te faze novoroenad, zaboravljajui da su

46

one vrnjaci prve faze... Konstruirati s kategorijama politike ekonomije zgradu jednog ideologijskog sustava znai razglaviti udove drutvenog sustava. To znai izmijeniti dijelove drutva u pojedinana i odvojena drutva koja slijede jedno za drugim. Kako moe zgoljna logika formula kretanja, slijeda, vremena, objasniti drutveno tijelo, u kojem svi ekonomski odnosi koegzistiraju istodobno i podraavaju jedni druge? " (Bijeda filozofije, ED. Sociales, str. 119/120. citirano prema, Althusseru). Althusser komentira: Sve je ovdje: ova koegzistencija, ova artikulacija lanova drutvenog sistema, uzajmino odravanje njihovih odnosa ne moe biti miljeno u logici kretanja, slijeda, vremena . . . Razumljivo je da treba izokrenuti poredak refleksije i najprije misliti specifinu strukturu totaliteta da bi se razumjelo i oblik koegzistencije njezinih dijelova i konstitutivne odnose i navlastitu strukturu povijesti." (Lire . . II str. 45.) Nain na koji Marx provodi ovu strukturalnu refleksiju o artikulaciji sinhronijske cjeline drutvenih odnosa jest upravo njegovo itanje/prepisivanje klasine politike ekonomije. Ovo itanje jest uvoenje jednog prijeloma, prijeloma koji je u isto vrijeme premjetanje, restrukturiranje i konstrukcija novog objekta. Engels je Marxovo otkrie usporedio s Lavoisierovim. I prije Lavoisiera znalo se za kisik, otkrili su ga Priestley i Scheele, no oni nisu bili u stanju identificirati o n o to su proizveli, rezonirajui u zastarjelim formulama flogistike kemije. Tek je Lavoisier, otkrivi da se u sagorijevanju nita ne oduzima od tijela koje gori, ve da mu se naprotiv neto doadaje, da se ono naime spaja s kisikom postavio na noge" (Engelsov citat) kemiju i utemeljio je kao znanost. Isto tako Marx. Zatvoreni u svoj sustav, njegovi prethodnici nisu 'spjeli prepoznati ono to su proizveli: opstojnost onog dijela viska vrijednosti koju se nakon Marxa, naziva viak vrijednosti, ostajui zatoeni u ideologijskim kategorijama pravedne" i nepravedne" raspodjele. Tamo gdje su oni vidjeli rjeenje, Marx je vidio problem. U pojmu

47

v i k a vrijednosti vidio je on klju za kapitalistiku nju u cjelinu

proizvod-

Althusser definira ovaj prijelom i konstrukciju novog objekta u nazivima strukturalistike analize (sluei se nazivljem koje u mnogome podsjea na Foucaulta): Po njemu, klasina politika ekonomija imala je dvije bitne, strukturirajue osobine. Njezin j e objekt bio: a) homogeno polje odreenih odnosa meu tzv. ekonomskim injenicama (pretpostavljamo: rad, potreba, bogatstvo, raspodjela, razmjena, novac, itd.), odnosa koji se dadu kvantificirati i time onda mjeriti. b) b i t " skrivena iza tog homogenog polja, bit koja se artikulira kao sustav potreba tj. kao sustav individua obdarenih potrebama koje bivaju zadovoljene preko raspodjelerazmjene i potronje. Drugim rijeima: Teorijska struktura koja karakterizira politiku ekonomiju ovisi o ovom neposrednom odnosu izmeu homogenog prostora atih fenomena i ideologijske antropologije koja u ovjeku kao subjektu potreba (danost homo oeconomicus-a) utemeljuje ekonomski znaaj pojava unutar prostora. Nasuprot ovomu Marx: a) razara pojam homogenosti ekonomskog polja pokazujui da je to polje drukije za svaki odreeni nain proizvodnje i da ne postoji opa ekonomija", da je, nadalje, ovo polje zapravo viedimenzionalni prostor specifina naina odreenja. Ne ulazei zasada u detalje, spomenimo samo radi ilustracije jedan primjer (koji nije Althusserov), naime, injenicu maskiranja strukture produkcije u gotovom proizvodu tzv. fetiizam robe. Samo je to otkrie maskiranja, koje ne prekriva samo rad konkretno sadran u robi, to obino previaju mnoge interpretacije, ve prije svega cjelinu proizvod-

48

nog procesa, dostatno da ukae na nehomogenost polja politike ekonomije, na viedimenzionalna cijepanja, pomake, rezove i zglobove koji konstituiraju objekt Marxove znanosti b) razara antropologijski temelj politike ekonomije. Ono ito odreuje objekt ekonomije nisu ljudske potrebe imanentne ljudskoj prirodi (jer sve su to ne-zasnovani, ideologijski pojmovi) ve strukturirana cjelina ekonomskih procesa. Althusser vri analizu cjelokupnog tijeka ekonomskih procesa, poinjui s potronjom koja je klasino antropologijsko podruje. Slijedimo njegovu analizu: Potronja je za Marxa neto to se ne da jednoznano svrati na ovjeka" i njegove potrebe. Ona je dvostruka, i obuhvaa individualnu potronju ali takoer i produktivnu potronju, tj. potronju koja zadovoljava potrebe proizvodnje. Cijeli veliki sektor potronje posveen je stoga onome to Marx naziva reprodukcijom, a odnos izmeu sektora proizvodnje za individualnu potronju i sektor proizvodnje za reprodukciju nije odreen nikakvim ljudskim potrebama ve strukturom proizvodnje. S druge strane, individualne potrebe nisu odreene ljudskom prirodom ve razinom njihovog zadovoljavanja, ili, prije, njihove zadovoljivosti". Radi se stoga o dvostrukom strukturalnom odreenju: sjedne strane o odnosu sektora I i II s druge strane o odreenju sadraja i smisla potrebe. to se tie raspodjele, ona nije samo raspodjela proizvoda ve isto tako raspodjela sredstava za proizvodnju i raspodjela lanova drutva na razliite vrste proizvodnje. I opet, ne radi se vie o homogenom planu ekonomskih injenica iza koje se ocrtava plan ljudskih potreba ve o strukturalnom (nad) odreenju proizvodnim odnosima. I konano, proizvodnja, koja nije kreacija, samoozbiljenje ljudske prirode, ve strukturirana cjelina u koju ulaze, sa strane procesa rada: djelatnost radnika, objekt rada, sredstva za proizvodnju, a s druge strane proizvodni odnosi koji se ni na koji nain ne mogu svesti na meuljudske odnose", na intrasubjektivnost. Sa strane rada, potrebno je ukazati na vanost materijalnog momenta (pogledati Kritiku Gotskog programa) koji je tu
4

49

suprotstavljen svakom idealizmu rada" i na dominaciju proizvodnih snaga, sa strane proizvodnih odnosa isto tako na materijalne uvjete koji su upravo ti to prijee navedenu identifikaciju. Zakljuak: Istinski subjekti u smislu subjekata koji konstituiraju (ekonomski) proces nisu ni namjetenici ni funkcioneri, nisu nasuprot prividu, niti oiglednosti" koje se odnose na danosti" naivne antropologije, konkretne individue", zbiljski ljudi", ve odredba i raspodjela njihovih mjesta i njihovih funkcija. Istinski su subjekti" ovi odredivai i raspodjeljivai: proizvodni odnosi (Lire le Capital str. 157, spacioniranje neznatno izmijenjen). Ovime je odreen prijelaz od vidljivog na itljivo, od neposrednosti klasine politike ekonomije na latentni tekst" ekonomske strukture, onakve kakve ju je u itanju Smitha i Richarda oitao i upisao Marx: Althusser konstatira sastav pribliavanja velikih otkria koja su decentrirala antropologiju u korist strukture: Nakon Kopernika znamo da Zemlja nije sredite svemira. Nakon Marxa znamo da ljudski subjekt, ekonomski, politiki ili filozofski Ego nije sredite povijesti i ak, nasuprot prosvjetiteljima i Hegelu, da povijest nije sredite, ve posjeduje strukturu koja ima nuno sredite samo u ideologijskim iskrivljenjima. Freud je pak otkrio za nas da istinski subjekt, individua u svojoj jedinstvenoj biti, nema oblik Jastva, centriranog na ja, na svijest niti na egzistenciju bila to egzistencija zasebitka, tijela ili ponaanja da je ljudski subjekt decentriran, konstituiran sa strane strukture koja takoer nema centra osim u ideologijskom iskrivljavanju (koje operira pojmom) ega, tj. u ideologijskoj formaciji u kojoj se on toboe prepoznaje" (Althusser: Freud and Lacan, New Left Review, br. 55 zagrade su nae). Ovime su poloeni temelji Althusserova teorijskog antihumanizma: njegova je glavna teza da pojam ovjeka nije te-

50

orijski adekvatan pojam, podoban za utemeljenje jedne znanosti Izjednaiti taj teorijski antihumanizam s praktinom nehumanou, kao to to implicite ine mnogi Althusserovi kritiari znai izjednaiti red ideja s redom stvari", pojam psa s psomkojilaje" kako bi rekao Althusserov najdrai filozof, Spinoza. Je li pak taj antihumanizam staljinistiki", kao to to tvrde neki pokazat e, drim, slijedei citat: Teorijski, ovaj humanizam i historicizam poziva se na Hegela i na rane Marxove tekstove. Prelazim ovdje preko njihova politikog uinka: teze Rose Luxemburg o imperijalizmu . . . i uope voluntarizma" koji je duboko obiljeio razdoblje diktature proleterijata u SSSR-u sve do njegove paradoksalne forme staljinistikog dogmatizma" (Lire . . . II str. 105). Ne samo dakle da Althusser odbija optubu za staljinizam (to za jednog staljinistu i ne bi bilo neobino), on se postavlja upravo nasuprot Staljinovog dogmatizma i voluntarizma, proglaujui ih za uinak onog istog teorijskog humanizma s ijih se pozicija njega proglaava staljinistom. (Politike kozekvence ovog humanizma spregnutog s ekonomistikom devijacijom, Althusser izlae u svojoj najnovijoj knjiici odgovora J. Lewisu.) Toliko o politikom aspektu pitanja. Vraamo se na problem strukture.

c) Strukturalni theatrum mundi" i pitanja povijesti Ako je subjekt povijest struktura, kakvo joj djelovanje pripisati? Radi 'se, dakle, o tome da se elaborira pojam strukturalnog kauzaliteta. Napori koje je u tom smislu uinio Althusser nisu smjeteni na istoj razini: u zakljuku svog teksta o predmetu Kapitala" on predlae opu filozofijsku koncepciju takvog kauzaliteta, dok se na drugim mjestima bavi reinterpretacijom marksistikih temeljnih pojmova za opisivanje povijesti tumaei ih s aspekta strukture ova se

51

dva aspekta teko mogu organizirati u jedinstvenu cjelinu tako da e nai pokuaji u tom smislu nuno biti fragmentirani. Polazimo o d openitog opisa drutva kao strukturirane cjeline u kojoj ekonomska struktura posjeduje predmet. Zadaa marksistike spoznaje bila bi prije svega konstruirati pojam jedne takve cjeline, i njezine artikulacije. Nikako se tu ne radi o opisu, koji spada u podruje odraza", u podruje imaginarnog, ve o znanstvenoj rekonstrukciji cjeline drutva i povijesti. Navodimo nekoliko problema vezanih uz tu zadau. " Prije svega: problem vremena. Sociolozi su pokazali da svako drutvo ak pojedine skupine unutar drutva, posjeduju vlastiti temporalitet. To meutim nije dostatno: potrebno je, najprije, razbiti iluziju da se radi o pojedinanim vremenima unutar jednog kontinuiranog Vremena i pokazati, da Vrijeme uope ne postoji, da postoji samo regulirani sustav razliitih temporaliteta: vremena materijalne produkcije, teorijske produkcije, vremena jedne formacije itd. Zatim, potrebno je ta vremena teorijski konstituirati, drugim rijeima, umjesto opisa i konstatacije, pokazati pojmovnu nunost jedne odreene artikulacije temperalitetS. Kritina funkcija ove zamisli ispoljava se u polemici protiv historieizma svih vrsta: od Hegela pa do Lukacsa i Heideggera vlada u tumaenju povijesti iluzija da je vrijeme/povijest kontinuirani protijek", slijed izomorfnih i horizontalnih presjeka, drugim rijeima, da u svakom trenutku povijesti moemo uspostaviti odnos jednakosti izmeu raznih domena drutvenog bitka: ekonomije, filozofije, religije itd. Popularno je ovo naziranje izraeno u dictumu da nitko ne moe preskoiti svoje vrijeme", tj. svoju dijakronijsku situaciju koja ga smjeta u jedan odreeni o b z o r " . Tako za Heideggera, u cijelom razdoblju svjetske noi" nitko vie nee moi nadmaiti Holderlina: njegovo pjesnitvo oznauje onu razinu jednog razdoblja (jednog presjeka kroz Vrijeme) koji je unutar" tog razdoblja nemogue prijei. Althusser se tak-

52

vom primatu homogenog Vremena otro suprotstavlja. Svaka praksa, kae on, ima svoj vlastiti temporalitet, i nemogue je uspostaviti jedan regulativni presjek koji bi odreivao to je u jednom razdoblju mogue" a to nije. Na podruju marksizma to vodi do kritike naziranja da je makrsizam kao znanost povijesno -uvjetovan i svodljiv na svoju povijesnu uvjetovanost. Znanost nije nadgradnja", kae konano Althusser. Vanost ovih teza, itanih u artikulaciji s psihoanalitikim pojmom naknadnosti" i okanjavanja" (4) dovedenih u vezu s hermeneutikim pojmom ,,Wirkungsgeschiehtliehes Bewusstsein" a nije za potcjenjivanje, kolikogod suho i apstraktno Althusserovo izlaganje daje itavom pitanju ozraje scijentizma. Slijedei problem koji emo spomenuti i o kome je ve bilo rijei je problem determinacije ekonomskom strukturom. Althusser odbacuje shemu baza/nadgradnja i govori o naddeterminaciji. Uzimamo smjer ekonomske determinacije u feudalnom drutvu. Dominantni element je tu politiki, element vlasti. Podrobnija analiza pokazuje (kako tvrdi Marx u Kapitalu") d a j e aparat vlasti potreban upravo zbog nerazvijenosti sredstava za proizvodnju koja ini nunu intervenciju sile u izvlaenju vika vrijednosti od proizvoaa. Determinacija ekonomskim elementom sastoji se u tomu da ekonomski element odreduje odreujui element drutva, dakle u jednoj dvostrukoj determinaciji koju Althusser oznaava upravo kao naddeterminaciju. Pogreno je stoga, po Althusseru, tumaiti povijest kao konkretno" i nepotpuno odreeno zbivanje kojemu u temelju lei striktno odreena i znanstvenoj (ekonomskoj) spoznaji pristupana materijalna baza". Fenomeni nadgradnje" isto su tako nuni kao i fenomeni baze jedino to o jednima posjedujemo znanstvenu spoznaju (izloenu u Kapitalu") a o drugima ne. Rei da nunost kri sebi put kroz sluajne injenice" znai usporeivati jedno znanje (ekonomsko) s jednom empirijskom zbiljom (npr. politikom ili umjetnikom), znai zamijeniti nae neznanje (na podruju politike Ui estetike) s objektom. Treba dokinuti takav tip objanjenja koji svodi odnos eko-

53

nomskog momenta prema drugim momentima na odnos bit pojam. Umjesto toga treba konstituirati sustav odreenja i nadodreenja za svako pojedinano drutvo i za svaku pojedinanu praksu. Time dolazimo do bitnog zakljuka: Ne opstoji niti jedan element drutva koji bi igrao ulogu strukture", npr. famozna materijalna baza, ili proizvodnja ivota itd. Strukturu treba traiti drugdje. Ona je latentno nazona u konkretnom" pitanje je: gdje je ona eksplicitna? Vidjeli smo da odnos strukturakonkretno ne odgovara niti odnosu bitpojava niti jednostavno odnosu uzrokuinak. Potrebno je stoga strukturi pripisati jedan specifian kauzalitet. Oslanjajui se na Freuda i Lacana isto koliko i na Marxa, Althusser tvrdi da se ovaj kauzalitet dade opisati kao kauzalitet nazonosti/izonosti strukture u njezinim uincima. Prednost ima tu izonost. Kao to smo imali prilike primijetiti, struktura je obino latentni tekst",strukturo je ono potisnuto, tj. ono izono i zanijekano. Kao to u fetiizmu robe upravo potiskivanje strukture proizvodnje kao drutvene strukture ini robu robom, kao to u feudalizmu potiskivanje ekonomije predstavlja formu preko koje ona odreuje cjelokupno drutvo, kao to u psihoanalizi izonost ili pak potiskivanje (ili, tree, odbacivanje) jedne injenice, stanja, predmeta, oznaitelja itd. strukturira cjelokupno bie subjekta tako u svakoj .determinaciji strukturom ona biva nazona preko svog izbivanja: Izbivanje uzroka u metonimikom kauzalitetu (nazonost/izbivanje cjeline u dijelu) strukture u odnosu na njezine uinke nije rezultat izvanjsko sti strukture ekonomskim fenomenima: nasuprot tome, to je sam nain unutranjosti strukture kao strukture, u njezinim uincima." (Lire . . . I str. 171.) Gdje dakle jest struktura? Ako ona nije izvanjska svojim uincima, ako ona isto tako nije njihova skrivena bit, ostaje da je struktura naprosto pojam iju specifikaciju predstavlja ono konkretno. Pravo je mjesto strukture misao, i razlika izmeu strukture i njezinih uinaka artikulira se kroz razliku spoznaje i onog to je spoznato. Althusser uzima ovdje za

54

pomo izraz izlaganje" (Darstellung): izlaganje jest takav nain opstojanja strukture u kojem ne postoji nita izvan" samog izlaganja, u kojem je struktura nazona/nenazona u svojim uincima. . . . Marx nam daje kapitalistiki sustav kao mehanizam, postrojenje, stroj, pogon, ili kao kompleks drutvenog metabolizma. U svakom sluaju uobiajene razlike unutarnjeg, i izvanjskog nestaju, a isto tako nestaje unutarnja veza fenomena suprotstavljena njihovu vidljivu neredu: suoeni smo ovdje s jednom drugom slikom, gotovo pojmom, i to novim, konano osloboenim empiristikih antinomija izmeu pojavne subjektivnosti i bivstvene unutarnjosti, suoeni s jednim objektivnim ureenim sustavom, s njihovim najkonkretnijim odredbama zadohivenim preko zakona njegova" sklopa i njegova postrojenja, preko specifikacija njegova pojma. Ovdje se moemo prisjetiti simptomatskog naziva Darstellung i dovesti ga u vezu s ovim postrojenjem, uzeti ga doslovno, kao samu opstojanost ovog postrojenja u njegovim uincima: nain opstojanosti ovog postavljanja na scenu, ovog kazalita koje je istodobno svoja vlastita pozornica, svoj vlastiti glumaki ansambl, tog kazalita iji gledatelji mogu povremeno biti gledatelji samo stoga to su ve od poetka prisilno glumci, uhvaeni u okove jednog teksta iji autori oni ne mogu biti, stoga to je to, po svojoj biti, kazalite bez pisca." (Lire . . . II str. 177.) Ovime je nae izlaganje Althussera zavreno. Nemamo namjere u ovom informativnom lanku upustiti se u kritiku njegovih pozicija, premda time riskiramo da na stav izgleda pristraniji negoli uistinu jest. Spominjemo samo toliko da nam se ini da su one kritike Althussera koje ga otpisuju bilo kao nehumanog mislioca bilo kao pozitivistu jednostrane i u mnogim svojim vidovima neodrive. 0 antihumanizmu je ve bilo rijei, ostaje jo optuba za pozitivizam. Ako pod pozitivizmom" podrazumijevamo svaku filozofiju koja polazi od neeg opstojeeg, pozitivnog" ili zbiljskog" onda Althussera drutvo prave mislioci svih vremena, o d Talesa, pre-

55

ko Platona, do Schellinga i Heideggera. ini nam se ipak da je preveliki kompliment za Althussera jednostavno ga strpati u istu vreu s najveim Zapadnim filozofima. Ako pak pod pozitivizmom" podrazumijevamo, u skladu s definicijom to je dr Gajo Petrovi daje u Filozofijskom rjeniku" i koja odgovara uobiajenom znaenju rijei pozitivizam, filozofski (zapravo antifilozofski) pravac koji odbacuje svaku metafiziku tvrdei da se sva nauna i filozofska spoznaja svodi na otkrivanje zakona, iskustveno ustanovljivih odnosa meu pojavama" onda nam se ini da Althussera, koji cijelu svoju koncpeciju gradi na lanosti iskustva" i pojave" kao zrcalnihimaginarnihideologijskih tvorba ne bismo nikako mogli proglasiti za pozitivistu. (5) Drimo da slaba mjesta Althusserove teorije treba traiti drugdje, u neobrazloenom dualizmu misli i stvari, u nekritikom konceptu istine, u sklonosti k simplifikacijama, napose kad je rije o injenicama iz povijesti filozofije itd. Signaliziramo takoer zanimljivu kritiku A. Glucksmanna u Les Temps Moderns". Kako je, meutim, Althusser bio v i e napadan negoli itan, i kako drimo da su pozitivne pouke njegova djela daleko vanije negoli promaaji, kako svojim teorijskim dosegom tako i zbiljskim utjecajem, dodajemo, na kraju umjesto kritike slijedee:

d) provizorne teze za diskusiju Althusserove analize, napose one iz Lire le Capital" (puno zrelije i razraenije negoli one iz Z a Marxa") mogu pruiti suvremenoj filozofiji nekoliko vanih pouka i upozorenja: 1) upozorenje za svaku filozofiju dijalogijskog tipa, odnosno za svaku filozofiju kojoj na bilo koji nain za model slui dijalog, da odnos subjekta i sugovornika nije sam p o sebi nikakvo jamstvo da je izbjegnuta zamka samokonstitucije subjekta i da je prevladan krug refleksivne filozofije.

56

2) openitije, upozorenje da svako insistiranje na iskustvu, pa bilo t o iskustvo posredovano jezikom, nije samo o sebi dovoljno jamstvo Istine: d a j e drugim rijeima opasnost pretvaranja subjektova iskustva u subjektovo iskustvo velika i onda kad se to iskustvo ne eksplicira na Hegelu ve na Grcima. 3) upozorenje da je linearna shema vremena bilo u liku hegelovske povijesti pojma, bilo u liku univerzalne povijesti s pragmatikom svrhom" (frankfurtska kola), bilo u liku heideggerovske sheme epohalnog dogaanja bitka, bilo u hermeneutikom liku povijesti kao povijesti djelovanja i punog vremena Govora, jedna slijepa ulica i pozitivizam" gore vrste negoli je onaj koji spoitavaju Althusseru. 4) upozorenje za svako tumaenje Marxa na tragu pojma prakse da apstrahiranje od ne-antropologijskih uvjeta prakse vrlo lako svrava u j a l n o m slabo shvaenu i plitkom hegelovstvu. 5) spoznaju da itanje Marxa, de Saussurea, Freuda, Nietzschea i Lenjina u strogoj uzajminoj artikulaciji vodi d o formiranja jednog vie ili manje novog polja mogueg znanja koje se vie. ne da mimoii. Althusserov daljnji razvitak potvruje ova upozorenja-i spoznaje.

57

TEORIJA FILOZOFIJE

Prije nekoliko godina Althusser je objavio studiju Lenjin i filozofija" (I), u kojoj je bez sumnje uinio odluan korak naprijed u odnosu na ranije spise, Z a Marxa" i itati Kapital". Studija je doivjela prilian odjek, a nedavno je izila iz tiska knjiga Dominiquea Lecourta o Lenjinovom mjestu u filozofiji koja razrauje i precizira neke Althusserove teze. itanje i tumaenje Lenjina i filozofije" pretpostavlja uvid u specifinu francusku situaciju filozofije znanosti, pa emo zapoeti nae izlaganje upuivanjem na tradiciju koja je dovela do Althusserove analize. Althusser se u svom tekstu poziva na Lenjina. Ovdje ne moemo ulaziti u tonosti ili ispravnost tog pozivanja, ve emo izloiti cjelinu Althusserovog pokuaja, preputajui itatelju da ga usporedi s Lenjinovim Materijalizmom i empiriokriticizmom". Zahvaljujui A. Comteu Francuska je danas, kako to navodi Lecourt, moda jedina zemlja na svijetu gdje povijest znanosti ulazi u nastavu filozofije na sveuilitima. Suprotstavljajui se spiritualistikim, i refleksivnim (u smislu filozofije refleksije") tradicijama koje zastupahu mislioci poput Lagneaua, Lacheliera, Naberta, i danas, s nekim izmjenama Ricoeura, struji koja svoj izvor ima u Maine de Biranu, neki francuski filozofi, filozofijski pisci i teoretiari fundirali su liniju filozofije koja za svoj predmet ima znanost i koja se uglavnom naziva epistemologijom, s jednim znaajnim izuzetkom. Za razliku od anglosaksonske epistemologije koja ima za tendenciju razmatrati znanost uope, Znanost u njezinoj znanstvenosti, ova epistemologija je od poetka inzistirala na

58

diskontinuitetu i pluralitetu. Za svoj predmet ona je odabrala specifine znanstvene prakse (fizikalna kemija, biologija, matematika, medicina, psihijatrija, kasnije i lingvistika, ekonomija i drutvene znanosti), koje je nastojala analizirati u njihovoj specifinosti i povijesnosti. Neodreen pojam razvitka" znanosti ova je epistemologija zamijenila lancem egzaktnih koncepata koji treba da oznae kvalitetne prijelome u praksi odreene znanosti, zapreke koje ti prijelomi uklanjaju, prenoenja koncepata, teorija, metoda i nazora iz jedne znanosti u drugu itd. Velika imena ove epistemologije su Baehelard, Canguilhem i Cavailles. Pod njihovim utjecajem, filozofiju se shvaalo kao razmiljanje i istraivanje o znanostima, ili se barem tvrdilo da je t o jedna od njezinih glavnih zadaa. Tomu je pridonio, sa strane filozofije, rad J. Hyppolitea koji je, po priznanju njegovih uenika, u mnogome pridonio interesu za kontakt znanosti i filozofije, i sa strane znanosti, izniman razvitak nekoliko novih znanosti ili disciplina, pogotovu onih koje su imale za predmet znakovne sustave, kao lingvistika, strukturalna etnologija, semiologija i psihoanaliza.

S Althusserom, dogodio se susret ove epistemologijske linije s marksizmom. On je unutar Marxova djela razgraniio jednu znanost (znanost povijesti"), iji jedini potpuniji primjer imamo u Kapitalu", jednu ideologiju (humanizam) i jednu filozofiju, o ijem statusu nije bilo do sada puno govora. Althusserovo itanje Marxa nastavlja se na rad Bachelarda i Canguilhema, kao epistemologija Kapitala" istodobno, on ima pretenzije da epistemologiji konano odredi mjesto kao regionalnoj disciplini unutar znanosti povijesti". Njegova dugotrajna utnja o statusu filozofije s obzirom na znanost prekinuta je prije pola desetljee referatom o Lenjinu i filozofiji koji je kasnije iziao kao knjiga.

59

Ovaj kratki, saeti i teki tekst odigrao je prilino vanu ulogu u poststrukturalistikim zgodama francuske teorijske scene. U nastavku epistemologijske linije, pojavilo se meutim ve prije dobra dva desetljea jo jedno ime: Michel Foucault. Njegova novija djela, o arheologiji znanja i poretku govora razvijaju teoriju znanosti i znanja poam od onih aspekata koje je Althusser s nepravom zapostavio. 0 njemu emo, meutim, rei neto vie na kraju knjige. Kao poetnu toku za ispitivanje predlaemo problem: je li mogua teorija filozofije koja ne bi spadala u domenu filozofije? Odgovor (filozofijski): nije, jer svako razmiljanje o filozofiji ve ini dio filozofije same i nuno ulazi u njezinu domenu. Refleksija o filozofiji uvijek se zbiva unutar filozofije same. Filozofija hoe biti uvijek sama sebi nazona, okupljajui svekoliku samorefleksiju u sigurnu unutarnjost svoje biti, tako da se sve to joj se uope misaono zbiva, zbiva unutar nje same. Filozofija tako hoe biti domena istinske unutarnjosti, mjesto gdje je miljenje uvijek unutar sebe, u krugu refleksije, dijalektike ili samorazumijevanja. Althusserovu intervenciju moemo, poam od ove postavke, razumjeti kao pokuaj da se filozofiju istrgne iz njezine unutarnjosti, iz krune i beskonane istovjetnosti sa sobom i da se u domenu Istoga uvede razorna sila izvanjskoga. Uinak izvanjskosti je cijepanje filozofije i kraj njezine prozirne samoprisutnosti.

60

1) Misao i njezina sjena 1. a.) P r o i z v o d n j a i reprezentacija Prvo cijepanje filozofije, koje e onda u lancu voditi do ostalih, jest rascjep na ono ito filozofija uistinu ini, i ono to ona o svojem injenju hoe rei, na praksu i proces filozofije i na njezinu reprezentaciju, predstavljanje. Tobonji identitet procesa i reprezentacije, filozofije i njezine opstojnosti za sebe" je jedna od najdubljih filozofijskih predrasuda. Pokuaji da se ovo dvoje pomiri i posreduje samo maskiraju predrasudu i produuju iluziju istovjetnosti. Prema klasinom naziranju (kojeg su doveli u pitanje mislioci poput Schellinga, Nietzschea, Marxa i Heideggera), praksa filozofije uvijek je savreno prozirna za nju samu: ono to filozofija govori, njezin javni" poredak i samosvijest treba da se bez ostatka uvijek posreduje s onim to ta filozofija samim svojim postojanjem, svojim djelovanjem i svojim posljedicama uistinu jest. Ova koincidencija (predmetne) svijesti filozofije s njezinom (filozofijskom) samosvijeu, koja lei u temelju Hegelove povijesti filozofije kao metodologijska i metafizika premisa, nastavila je svoju vladavinu i u mnogim kasnijim premiljanjima filozofije. Mogunost da filozofija svojim eksplicitnim govorom skriva, zamagljuje ili potiskuje svoju zbiljsku ulogu, da maskira mjesto s kojega govori, ta skandalozna mogunost cijepanja (Spaltung) unutar filozofije same, igra, meutim, posebnu ulogu u procesu dovravanja metafizike. U konjukciji s psihoanalitikim pojmovima nesvjesnog, poreknua i potiskivanja otvara se, s Althusserom, ali ne samo s njim, pogled na slijedee stanje stvari: Filozofija prakse treba prije svega da unutar prakse razlikuje dvoje praksu u uskom smislu, djelatnost, proces,

61

i zatim nain na koji se ova praksa za samu sebe podvostruuje, predouje, predstavlja. A fortiori potrebno je o v o razlikovanje provesti unutar same prakse filozofije i razlikovati praksu filozofije u uem smislu, ono to filozofija svojom djelatnou ini, njezin proces", od naina na koji filozofija svoj proces za sebe reprezentira, ponavlja, reinterpretira i iznosi Potrebno je provizorno odvojiti filozofiju od njezina samorazumijevanja, i t o tim prije to je filozofija gotovo redovito odbijala priznati ovo razlikovanje. Misliti rascjep i razliku znai misliti nejednakost i nesimetriju. Zajedno s Freudom, Althusser pokazuje dvostrukost ove nejednakosti: u zbilji, filozofijska praksa kao temeljni proces proizvodi svoju reprezentaciju, a u okviru te reprezentacije dobiva ona sama primat, tako da se odnos preokree. Na razini eksplicitnog govora filozofije, filozofijsko samorazumijevanje potiskuje, maskira i krivotvori zbiljsku praksu, stvarno mjesto filozofije i njezinu faktinu ulogu. D o ove toke Althusserove teze nisu potpunoma originalne. One predstavljaju, u nazivima marksistike filozofije prakse, svojevrsno ponavljanje, preuzimanje i daljnje tumaenje i radikalizaciju pozicija koje smo naveli i kojima bismo mogli pribrojiti jo nekoliko (2). Korak dalje koji ini Althusser sastoji se u tomu, da se na razini filozofijske prakse misli a) zadaa filozofije i b) vezu filozofije s drugim domenama prakse. Pogledajmo prvo toku b). S rijetkim izuzecima (3) odnos filozofije i drugih praksi biva miljen unutar samorazumijevanja filozofije. Najuobiajeniji postupak izgleda po prilici ovako: postavlja se pitanje o odnosu filozofije i politike. Pitanje se referira na filozofijsku tradiciju i onda se istrauje kako je Hegel ili Aristotel razumio i odredio smisao filozofije i kako smisao politike, konano kako je ovo dvoje dovedeno u vezu. Zatim se ukae

62

na mijenu koja se u meuvremenu dogodila u samorazumijevanju bilo filozofije, bilo politike, bilo obojega i na posljedice koje iz toga proizlaze. Ovaj postupak je pouan, legitiman i duboko filozofijski. On meutim izbjegava odluno pitanje: u kojoj mjeri je samorazumijevanje filozofije mjesto na kojem treba traiti odnos filozofije i politike? Kad je ovo pitanje jednom postavljeno, zahvaljujui razlikovanju izmeu filozofije i njezine reprezentacije, problematika se premijeta i odnos filozofije i drugih praksi istrauje se ne obzirom na ono to filozofija govori nego na ono to filozofija ini. Prvi rezultat: odnos filozofije s drugim praksama je unutar filozofije kao reprezentacije bio potiskivan, maskiran i krivotvoren. Taj je odnos itljiv samo na razini potisnutoga, tj. na razini samog djelovanja filozofije. Posrijedi je dvostruko potiskivanje: potiskivanje prakse filozofije iz domene njezina samorazumijevanja i potiskivanje veze ove prakse s drugim praksama. Ovo dvostruko potiskivanje obavlja se, koliko moemo prosuditi, jednom jedinstvenom gestom isto tako, im postane vidljiva gola praksa filozofije, nadaje se i njezina povezanost s ostalim praksama. Kao povlatenu toku odnoenja istrauje Althusser politiku praksu. Odnos filozofije i politike dade se misliti na dva modela. Prvi je uzroni i ekspresivni, i po njemu filozofija biva potaknuta na razmiljanje politikom, i, sa svoje strane potie politiku. Doveden do krajnjih konzekvenca ovaj stav ukljuuje takvo ozbiljenje filozofije u kojemu bi filozofija nestala ili pak koincidirala s totalnom praksom, koja vie ne bi bila ni puko politika, ni puko umjetnika, ni puko filozofijska, koja dakle uope vie ne bi bila parcijalna nego bi sve ove djelomine prakse sauvala u ukinutom i uzdignutom obliku.

63

Takva zamisao je u marksizmu dala lijepu metaforu filozofije koja oplouje proleterijat svojom spoznajom totaliteta i tako u jednom trenutku postaje privilegiranom instancom Povijesti, da bi, otplesavi svoj svadbeni ples, zauvijek nestala. Drugi je model diferencijalni, razlikovni i poiva na izomorfnosti dvaju (ili vie) razliitih n i z o m Filozofija i politika shvaene su tu tako da se djelovanje,jedne pojavljuje kao nadodredeno specifinim poretkom druge, i odigrava se primarno unutar vlastitog poretka. Taj model ne iskljuuje mogunost kratkog spoja", izravna djelovanja jednog niza na drugi, ali ga motri kao izuzetak, i sam potinjen sklopu pravila koji regulira odnos nizova. Ta je zamisao u marksizmu dala jednu zaboravljenu teoriju, da je naime stajalite radnike klase stajalite istinite spoznaje, dok je stajalite buruazije stajalite mistifikacije: zadaa filozofije kao oruja proleterijata sastoji se, prema toj teoriji, ne u prelaenju u integralnu Praksu, nego u dosljednom i svjesnom osiguravanju i obrani istinitosti spoznaje, koje bi spontanu i slijepu istinitost znanosti uvrstilo kritikom i teorijom znanstvene prakse (4). Althusser se odluio za ovaj drugi model, izbjegavi tako opasnosti hegelovske sheme Aufhebunga zajedno s jednim dvosmislenim pojmom integralnosti i totaliteta. Njegove opasnosti, meutim, jedva da su manje. Rezimirajmo prve korake u izgradnji teorije odnosa filozofije i politike: Odnos filozofije i politike treba razmatrati kao odnos dviju praksi, s obzirom na o n o to unutar filozofije jest praksa. U takvom razmatranju politika se ispostavlja kao ono potisnuto filozofije: filozofijska je praksa uvijek bila jedno

64

politiko zauzimanje stava, ali filozofija, ukoliko samu sebe uope hoe razumjeti mora poricati ovo zauzimanje stava; ona uostalom i ivi jedino na tom poreknuu i iz njega.

1. b . ) P r i j e l o m U skladu s diferencijalnim modelom (5), treba nai takvu incidenciju politike koja se zbiva unutar poretka filozofije i oznaava neku njegovu unutarnju ustrojenost koja odgovara globalnoj strukturi politike. Otpadaju time sva rjeenja koja hoe politiziranost filozofije u smislu nepsrednog zauzimanja za jednu klasu ili jednu stranku. Politinost filozofije mora biti izgovorena u filozofijskim nazivima, ne jezikom dobre ili zle namjere, u antropologijskim kategorijama interesa ili angamana (to ne znai da interes kao rudimentarni oblik klasne svijesti ne moe imati usmjeravajuu ili selektorsku ulogu, jedino da ova uloga nije nikad primarna). Ovdje uvodi Althusser dvije posudenice: prvo, politika se odreuje kao stvar klasne borbe, borbe za vlast u kojoj sudjeluju u grubim crtama dvije klase (Marx) drugo, potiskivanje i mehanizmi obrane iskazuju se ne toliko u sadrajima svjesnog znanja, koliko u artikulaciji polja subjekta. Potiskivanje prati uvijek mehanizam cijepanja koji pripada artikulaciji subjekta (Freud). Potisnuti odnos filozofije i politike ne vodi, prema reenomu, do sadrajne promjene u filozofiji, ve do rascjepa u artikulaciji njezina polja. Ovaj rascjep je nesimetrian, kao i svaki rascjep, i dijeli polje filozofije na dva dijela, jedan dominantni, potiskivaki i odredbeni, drugi potinjen, potisnut i prisiljen da se artikulira u prostoru koji je odredio ovaj prvi. Imamo tako posla sa dva rascjepa izmeu filozofijske prakse i njene reprezentacije, i izmeu dva nejednaka stratuma unutar filozofije, u prvom redu unutar njezine prakse. s 65

Podjela polja filozofije odgovara u grubim crtama podjeli unutar politike: u oba sluaja radi se o antagonistikim stavovima, i u oba sluaja radi se o ulogu u borbi. Taj ulog je dominacija radi se, jednostavno, o tomu koji od dva stava treba ureivati, organizirati i arkulirati filozofijsku praksu. Postoji dodatni moment podjela filozofije izmeu dva suprotna stava, artikulacija njezina polja izmeu dva protivnika tabora, simptom je incidencije politike na filozofiju. Budui da filozofija porie ovu incidenciju, poricat e ona nuno i njezin simptom. Drugim rijeima, dominantna filozofija pokuat e tvrditi da nikakvog sukoba unutar filozofije niti nema (6)

2) Filozofija i znanost Poznato je da je za rascjepljenu svijest predmet uvijek ve izgubljeij, ili krnji, da samo cjeloviti" subjekt moe posjedovati potpuni predmet. Ono to vrijedi za svijest vrijedi ovdje i za filozofiju. Po Althusseru, govoriti o predmetu u striktnom smislu, moe se samo kad je rije o znanosti. Samo znanost ima predmet. Znanost konstituira, ispostavlja svoj predmet i ini ga predmetom, i to je specifian nain njezina opstanka. Drugim rijeima, nita to se uope moe konstituirati kao predmet ne izmie u naelu pravorijeku znanosti. Filozofija nije znanost pored, niti iznad, znanosti, ona potrebuje znanosti da bi uope o neemu mogla govoriti jer oi inae bila potpunoma liena dodira s bilo kakvim moguim predmetom, ali ona isto tako opstoji u specifinoj razlici prema znanstvenoj domeni. Da bi uope mogla opstojati mora filozofija djelovati u sferi znanosti. Istodobno, u onome to je u znanosti potpu-

66

noma i nesvodljivo znanstveno ona nema ito traiti. Njezino je mjesto stoga u procjepu i na razmaku koji udaljuje i odgaa znanost unutar nje same. Filozofija, utoliko ukoliko je praksa, ima za svoje podruje domenu znanosti i njezin je posao intervencija u toj domeniTa intervencija moe se sastojati samo od jednog: u podruju znanosti koje nije do kraja znanstveno, podruju pseudoznanosti, imaginarnog i neodreenog treba vui crtu izmeu istinitog i lanog. Podruje filozofije u t o m smislu nije znanost sama, nije episteme, ve orthfc doxa", ono istinito unutar izmijeanog podruja znanstvenog i neznanstvenog. Za neznanstveni elemenat unutar teorije Althusser esto rabi naziv ideologijskog". Kako je taj naziv preoptereen konotacijama, pogotovo unutar relativno bogate marksistike tradicije kao to je naa, radije emo rabiti naziv imaginarno" sugerirajui vezu s Freudom i Lacanom sa strane znanosti i sa Spinozom sa strane filozofije. Imaginarno je s obzirom na znanost, materijal znanstvene preradbe, a u uem smislu, kao imaginarno/lano, onaj dio podruja imaginarnog koji za znanost predstavlja izravnu epistemologijsku zapreku. S obzirom na svoje podrijetlo, imaginarno je odraz doivljaja, sfera ogledala. Neposredni je doivljaj samo potencijalno isitinit, on je uvijek vie zrcalo subjekta nego to bi bio spoznaja njegova predmeta. Tek teorijska prerada" imaginarnog proizvodi istinu i pokazuje je kao ono to ve bijae lealo u temelju imaginarnog. Postavka da znanstvena praksa i sama ukljuuje element odraza, element doivljaja, to znai imaginarnog, u kojem sudjeluje: a) poloaj znanstvenog subjekta unutar jedne drutvene i ideologijske konjukture

67

b) stanje, znanosti, njezin odnos s ostalim praksama, s filozofijom i s ideologijama c) predmet znanosti sa svojim specifinim zahtjevima, zakonima itd. implicira da je potrebno, kako bi spoznaja uope bila mogua, provesti i provoditi stalnu teorijsku intervenciju koja e ove imaginarne pojmove mjeriti na svojim vlastitim kategorijama i koja e biti u stanju odrediti granicu izmeu znanstvenog i imaginarnog, znanstvene ideologije i znanosti same. Ova intervencija nije i ne moe biti sama znanstvena. To ne znai, kako se to obino kae, da znanost nije sposobna poloiti rauna o svojoj znanstvenosti, ve samo t o da je znanstvena praksa, kao i sve ostale, podlona uvjetima koji sami nisu znanstveni, i da kao rezultat tih uvjeta ona proizvodi, pored isto znanstvenih rezultata, o kojima je u stanju poloiti rauna i jednu ideologiju, mreu pseudoznanstvenih pojmova koje unutar danog stanja znanosti nije mogue znanstveno ni opovrgnuti ni dokazati. Intervencija filozofije, koja nije znanstvena, odnosi se isto tako na neznanstvene rezultate znanosti: ona sama pripada poretku koji je te rezultate proizveo. Fibzofijska intervencija je praktino politika. Filozofija je praksa koja unutar teorijske sfere zastupa politiku i to intervenirajui tamo gdje je politika intervencija mogua: u podruju imaginarnog i ideologijskog unutar znanstvene prakse. Ta intervenciji jest zbiljska praksa filozofije, koju ona sama kontinuirano porie i potiskuje (6a). Filozofja, shvaena kao ona koja intervenira u ime politike, dakle u slubi drutvenopraktine povijesti (a ne u slubi imperijalizma tehnike" kako bi to moglo izgledati kad se teorijska praksa izjednai s teorijskom tehnikom) uva svoju teorijsku autonomiju gubei istodobno metafizi-

68

ku samosvrhovitost: filozofija je klasna borba u teorijskom podruju". Ostavljajui po strani perspektivu (koja bi trebala biti draga svakom marksisti) drutva u kojem je znanost postala stvar masa, ne tako da se mase oduevljava1' populariziranim znanstvenim dostignuima, nego da sudjeluje u znanstvenoj praksi, da uzme u svoje ruke znanost koja im se do sada uvijek suprotstavljala kao stvar strunjaka i da tako praktino podree korijene scijenistiekoj fantaziji, metafizici znanosti i imperijalizmu tehnike, teorijski potpomognute kritikom i dosljednom epistemoiogijom, treba da govorimo o nekim primjenama i potekoama Althusserovog stajalita. Dokle god se ustraje na matematskoj slici znanosti, a matematika shvaa kao zatvoreni aksiomatski sustav dotle cijela ova teorija odnosa filozofije i znanosti izgleda maglovita i pozitivistika. Razvitak znanosti u posljednjih pola stoljea demantira ovaj privid. Matematika i fizika razbile su same, koliko nam je iz druge ruke poznato, gotovo sve uobiajene predodbe koje je o njima gajila filozofija i vjerojatno e proizvesti i proizvoditi nove. Genetika je ve poela proizvoditi svoje ideologije (iVlonod: Sluaj i nunost") nalaziti primjene na drutvo i na podruja ostalih znanosti. Posebni status pripada znanostima poput politike ekonomije, psihijatrije i psihoanalize koje su do te mjere nabijene ideologijskim pretpostavkama da konstantno zahtijevaju filozofijsku intervenciju da bi uope mogle opstojati. To su, meutim, znanosti u kojima, ili u odnosu spram kojih, se danas zbiva teorijska revolucija s neposredno uoljivim politikim konzekvencijama (antipsihijatrija itd.). Lingvistika, u obliku koji potjee od Saussurea i koji slavi jedva neto vie od pola stoljea postojanja, ve je pokazala nevjerojatnu sposobnost proizvodnje ideologije, filozofi-

69

ja i srodnih disciplina, s kontroliranim i nekontroliranim primjenama i premjetanjima, asimilirajui nekoliko potpuno disparatnih filozofijskih shema za svoje samorazuinijevanje (7). To nas dovodi do openitog problema raanja novih drutvenih znanosti, reinterpretacije starih, krize nekih koje su od postanka nedovoljno epistemologijski fundirane (sociologija, socijalna psihologija), do konjukture koja pokazuje svu vanost prouavanja intervencije filozofije na znanost. Neposredne) se nadaju pitanja: to znai odjeljivanje od imaginarnoideologijskog? Teza da je znanost uvijek suprotstavljena ideologiji i da je epistemologijski rez (rez kojim se znanost konstituira) upravo rez izmeu znanosti i njezine ideologijske prolosti, iskljuuje mogunost znanosti koja bi bila ideologijska ne po istinitosti ili neistinitosti svojih rezultata, ve po mjestu s kojeg govori, koja bi bila vezana uz pretpostavke preutno sadrane u odreenju ili konstituiranju predmeta. (To ne znai da je svaka znanost ideologija", ve da bi bilo potrebno razraditi diferencijalnu analizu znanosti s obzirom na neki odreeni indeks imanentne i izvanjske ideologinosti koja joj pripada.) Kakav je status humanistikih znanosti (psihologije, sociologije, historije) s obzirom na njihov predmet, ovjeka, i na njihovu politinost"? Moe li taj predmet jamiti njihovu znanstvenost kao to to tvrdi Foucault i, ukoliko ne moe, kamo ih smjestiti? Je li filozofija iskljuivi zastupnik politike u polju teorije, ili barem iskljuivi legitimni" zastupnik? Iza svih ovih pitanja stoji jedno, koje u odreenom smislu posjeduje prvenstvo: je li tono da filozofija nema predmeta?

70

3) Tragom filozofije

Pitanje domene ureduje i struktuira itav sklop Althusserova nacrta teorije filozofije. Njegovi se uinci granaju u dvije linije, od kojih se prva tie striktno odredenja predmeta filozofije, a druga povijesti filozofije. 3. a.) Althusser i L a c a n : f i l o z o f i j a i njezin ulog Da filozofija nema predmet u onom smislu u kojem ga imadu znanosti znai konstataciju nesvodljive razlike izmeu filozofije i znanosti. Filozofija ne moe nikad postati znanost, niti znanost moe zamijeniti filozofiju kako bi to htjele neke teorije filozofije. Govor filozofije (ako uope postoji) nije niti isti govor znanosti, niti potencijalno istinit govor ideologije, ve neist govor kojemu je predmet uvijek ve izmaknut i odgoen. Neist, tj. uvijek ve u dodiru s neim to vie nije govor i to pripada jednoj drugoj domeni. Iz jednostavne konverzije slijedi da sve to uope moe biti o b j e k t " ne spada stricto sencu u domenu filozofije. Ovo opetovano igranje razlike izmeu spoznaje i miljenja (Erkenen/Denken) nije strano filozofiji, ali je kod Althussera izloeno s obzirom na filozofiju kao praksu, a ne vie s obzirom na reprezentaciju filozofije, i dovedeno u svezu s jednom osobitom vrstom djelovanja koja je oznaena kao intervencija. Na mjesto predmeta u njegovu odnosu spram svjesnog subjekta stupa ovdje neto drugo. Subjekt filozofije je subjekt borbe za dominaciju, a ne subjekt znanja. Lacanova disjunkcija istina/znanje kalemi se ovdje na distinkciju spoznaje i miljenja: Ili je subjekt uhvaen u istinu svoga bitka ili je preputen poretku znanja. Ali istina je subjekta njegova udnja: s Freudovskom subverzijom dolazi na mjesto subjekta Cogita subjekt udnje.

71

Filozofija se konstituira na istom naelu, kao (rascjepljeni) subjekt udnje, kao polje borbe, dominacije i interveniranja, a ne kao domena znanja. Filozofija stoga nema predmet spoznaje (on za nju postoji samo preko poretka znanosti strukturalnog reda) ali zato ima ulog o kojemu nastoji njezina udnja, i oko kojeg se vodi borba. Filozofija, uhvaena u poredak istine, intervenira na razmeu imaginarnog i strukturalnog, s jednim ulogom: ulog je sama praksa znanosti. Reeno Althusserovim ijenikom, filozofija zastupa politiku u domeni znanosti, odvajajui imaginarno od znanstvenog i osiguravajui tako kao svoj ulog znanstvenost znanosti same, a istodobno zastupa politiku u teorijskom podruju. Imamo posla s dva poretka, politikim i znanstvenim, gdje filozofija figurira kao zastupljena svojom intervencijom u jednom od njih. Predmet je za filozofiju i njezinu udnju bitno izgubljen, ali se u sklizanju njezine udnje preko poretka znanosti ispostavlja kao odgoden i preobraen, kao ulog, proces ne bez slinosti sa skokom od primordijalnog do parcijalnog objekta, kako je izloio Freud. Radi se, dakle o dva momenta: filozofija zastupa politiku i njezini su uinci tu vidljivi u domeni imaginarnog kao proces odjeljivanja i raiavanja. Ovo zastupanje, gdje filozofija saimlje (u sebi) poredak politike da bi ga uinila djelotvornim za teorijski poredak, moemo zvati njezinom metaforikom funkcijom ako metaforu razumijemo u irokom smislu figure saimanja. Drugi moment se odnosi na (izgubljeni) predmet filozofije: filozofija se premjeta" unutar poretka znanosti, slijedi ovaj poredak, da bi na mjesto nemogueg kontakta s objektom barem zadovoljila udnju za ulogom. Ovo sklizanje u domeni znanosti (Engels:

72

sadraj filozofskog materijalizma mijenja se sa svakim novim znanstvenim otkriem) moemo uvjetno nazvati metonimijskim momentom ukoliko metonimiju razumijemo kao figuru sklizanja znaenja unutar sustava kontiguieta (dio/cjelina, uzrok/posljedica). Ove dvije funkcije, funkciju zastupanja (metafora) i funkciju udnje i uloga (metonimija) itamo kao proizvod jednog zapreavanja koje postavlja poredak strukture, znanost, izmeu filozofije i njezina nepostojeeg objekta. Uinak tog zapreavanja na filozofiju, koje smo ranije itali iz potiskivanja prakse filozofije u njezinoj svezi s politikom i znanou, vidljiv je kao cijepanje filozofije na dva nejednaka polja (8). Ova konana arhitektonika teorije filozofije nije nigdje eksplicitno izreena. Utoliko ima prigovor, koji joj inimo, samo relativnu vrijednost. Prigovor glasi: Althusser smjeta filozofiju izvan poretka znanosti i poretka politike, izvan dviju struktura/serija. Njezino mjesto je ono koje u psihoanalitikoj teoriji pripada subjektu, da bude, naime, izmeu dva (reda) oznaitelja i da sklie u svojoj udnji preko njih(Lacanova metonimija udnje"), drugim rijeima, ini se kao da Althusser uspijeva iz filozofije izbacili Subjekt samo tako da je smjeta na njegovo mjesto i doznauje joj njegove funkcije. Ovo subjekti vira nje filozofije nije izvreno pogledom na svijest ve pogledom na udnju. Ipak, ono ostaje subjektiviziranje i implicira mjesto Subjekta kojeg hoe ukloniti. Pitanje je, dakle, u kojoj mjeri izbjegava Althusserova koncepcija opasnost (simetrinu odbacivanju istine u poretku znanja) odbacivanja (Verwerfung) subjekta, na ijem praznom mjestu onda proizvodi filozofija svoje uinke. Grubo formulirano: nije li Althusserova teorija filozofije, utoliko ukoliko je iskljuuje iz poretka znanja i doznauje

73

joj jedno dvoznano mjesto koje se ispostavlja kao mjesto Subjekta, u krajnjoj crti idealistika? Toliko o naelnoj strani stvari. Preostaje nekoliko pitanja koja su se postavila unutar odreenja semiologije s obzirom na diferencijalnu zamisao prakse, kao i s obzirom na Althusserove pozicije iz knjige Za Marxa". Problem je stalno domena filozofije i predmet njezine elje. Nadaje se mogunost da se eventualni predmet filozofije trai u analizi teorijske prakse. Ako je razgraniavanje imaginarnog (Openitosti I), pojmovnog instrumentarija (Openitost II) i konanog rezultata primjene instrumenta na imaginarno, dakle, spoznaje (Openitost III), kako je izvreno u djelu Za Marxa" neka vrst opeg uvoda koji treba da raspri zablude empirizma i spekulativne dijalektike, bilo bi mogue zamisliti jednu teoriju teorijske prakse koja bi ga utemeljivala. Tako bi se transcedentalnoj dijalektici" kojoj je zadaa raiavanje rauna s imaginarnim, dala dodati jedna transcedentaina logika koja bi raspravljala o mogunosti primjene Openitosti II" na imaginarno i o incidenciji ove primjene na predmet sam. Lecourt je ispravno ukazao na opasnost od pozitivizma, naime opasnost od izgradnje jedne znanstvene filozofije o znanosti, koja lei u takvom projektu. To bi, meutim, postala zbiljska pogreka samo kad bi filozofija istraivala kriterije istinitosti za znanstvenu praksu, kad bi uzurpirala domenu imanentnu svakoj znanstvenoj praksi posebice. Kad bi se, naprotiv, filozofija ograniila na istraivanje uvjeta mogunosti znanstvene prakse, ne vidimo zbog esa bi takav stav sam po sebi ukljuivao pozitivizam. Drugo rjeenje, takoer naznaeno u djelu Za Marxa", koje pomalo podsjea na Heieggerovu povijesnost", jest da bi predmet filozofije bila teorija prakse uope, ne u smislu

74

globalne filozofije Prakse, ve u smislu analize diferencijalnog ustroja praksa. Kako je poznato, Althusserova teorija povezanosti medu praksama, odbija tumaiti njihove veze kao kauzalne ili ekspresivne, ve tvrdi da je kompleksna struktura odnosa medu praksama uvijek ve dana, i da prethodi svakom jedinstvu, totalitetu ili sintezi. Ta kompleksna diferencijalna struktura odnosa praksa, naravno uvijek ve nadodreena, istinski je transcedental Althusserove filozofije (ekvivalent Heideggerovu o b z o r u " i povijesnoj zgodi" koje rasporeuju i organiziraju bia unutar jedne epohe bitka), njezina mrea izvoli ra . Zbog ega Althusser bez ikakva obrazloenja, odbija mogunost transcedentalne logike koja bi poloila rauna o ovoj strukturi i koja bi tako inila jezgru jedne nove filozofije, makar i pod starim imenom dijalektikog materijalizma?

Chrisline Glucksmann je u svojedobno ukazala na jednu srodnu mogunost i na jedan propust Althusserove tcoretizacije filozofije (9): Mogunost se sastoji u tome da filozofija stekne svoj predmet preko predmeta drugih praksa, znanstvene, politike i eventualno jo nekih. Upravo na njihovu spoju, na mjestu artikulacije znanstvenih praksa meusobno, politikih praksa meusobno, i zatim jednih i drugih zajedno, dohvaa filozofija predmet" znanosti, ali sada kao njezin vlastiti. Propust se sastoji u tomu to Althusser nije obratio panju na jo jednu praksu, umjetniku" odnosno oznaiteljsku". Predmet filozofije nalazio bi se dakle u artikulaciji znanstvene, umjetnike i filozofijske prakse.

75

Ova mogunost da filozofija dospije do svog predmeta preko diskursa znanosti, umjetnosti i politike nije sasvim strana suvremenoj filozofiji. Ono to manjka je refleksivna dimenzija: raun koji bi filozofija mogla i morala poloiti o svojoj vlastitoj praksi. Ima jedna druga linija kritike koja polazi od injenice semiologije i od tvrdnje da oznaiteljska praksa nije kao umjetnost nikakva zasebna praksa, ve samo privilegirana instanca na kojoj se dade oitati da je svaka praksa ve sama o sebi oznaiteljska, uhvaena u jezino, simbolino i tekstualno. Althusser implicira ovu mogunost u Lire le Capital". Ako je dakle svaka praksa semiotika" nije li onda mogue zamisliti filozofiju kao opu teoriju tekstualnosti, kao semanalizu. Kristeva tako definira dijalektiki materijalizam" kao teoriju proizvoenja znaenja poam od materijalne nekoherencije oznaitelja. 0 svemu tome nema u Lenjinu i filozofiji" ni rijei. Utoliko izgleda neodreena teza o novoj praksi filozofije. Novitet te prakse trebao bi se sastojati u tomu da filozofija zapone initi svjesno i lucidno ono to je prije inila nesvjesno i spontano (jo jedan moment koji Althussera pribliava Dietzgenu), da pusti svoju praksu i njezinu vezu s politikom da govori, umjesto da je potiskuje, maskira i porie. Ta je teza, meutim, vana po tomu to najavljuje obraun s hegelovskom teorijom filozofije - unutar marksizma koja hoe da filozofija nestane, ukine se i stopi s totalnom, postrevolucionarnom Praksom ili s permanentnim revolucioniranjem prakse same. Paradoksalno, u Althusserovoj teoriji filozofija nalazi svoje mjesto koje joj nije mogla osigurati hegelovska shema

76

koja se uvijek diila svojom filozofinoiu, ukotvljenoeu u filozofijsku tradiciju ( o d Platona do Hegela") i otvorenou spram istinski filozofijskog.

3. b . ) G n o s e o l o g i j a Althusserovo odbijanje da filozofiji prizna predmet, implicira odbijanje da se prizna opstojnost spoznaje teorije kao eventualne Filozofije. . Lecourt je ovo odbijanje analizirao, i predloio, oslanjajui se na neke Lenjinove tekstove iz Materijalizma i empinokoticizinfl ^ t^zc o spoznaj] k oj e ga, po njegovu mnijenju opravdavaju (10). Cjelokupni problem spoznaje neodvojiv je o d jedne podjele i razlikovanja, naime izmeu subjekta i objekta, izinedu miljenja i bivstvovanja. Ve klasian nain, da se porekne postojanje spoznajne teorije kao sredinje filozofijske discipline je da se naprosto porekne ovo razlikovanje i da se pokae da je ono na ovaj ili onaj nain sekundarno, bilo da je izvedeno ili neautentino unutar jednog iskustva, bilo da je kontigentno i prolazno unutar jedne povijesti. Ostaje onda otvoreno pitanje znanostT koje, dobrim dijelom ne mogu funkcionirati izvan tog razlikovanja. Lecourt predlae da se unutar razlike subjekt/objekt i na tlu koje je izabrala spoznajna teorija pokae njezina neutemeljenost. On razlikuje ovdje dva problema, prvi, pitanje primata izmeu subjekta i objekta, miljenja i bivstvovanja, i drugi, pitanje objektivnosti miljenja, njegove adekvatnosti predmetu.

77

Cjelokupna spoznajna teorija, po njegovu mnijenju, postupa tako da prvo postavlja drugo pitanje, da naime pita to nam jami istinsku spoznaju". Taj postupak, meutim, ve implicira da se pitanje miljenja stavlja ispred pitanja predmeta tako da je na prvo pitanje implicitno odgovoreno i to idealistiki", u smislu primata miljenja. to se dogaa kad se eksplicitni poredak promijeni? Postavka o prvenstvu predmeta, bivstvovanja nad miljenjem implicira onda da miljenje na ovaj ili onaj nain misli predmet, implicira da je ono na ovaj ili onaj nain izomorfno predmetu. Pitanje o jamstvu istinitosti spoznaje time otpada, a spoznaji je zajamena istinitost u onoj mjeri u kojoj joj predmet uvijek ve prethodi. Sad se radi o neem drugom, naime, da se istrazi na koji nain spoznaja postaje vie ili manje istinita, da se istrae spoznajni mehanizmi i njezina zbiljska praksa. Spoznajni mehanizmi, utoliko ukoliko se tiu psihofiziologijskih procesa pripadaju prirodnim znanostima, ukoliko se tiu formiranja pojmova, i spoznajne prakse pripadaju kao podruni predmet jednoj znanosti povijesti, naime, onoj njezinoj disciplini koja bi po prilici odgovarala epistemologiji (u smislu koji ovaj termin ima u Francuskoj). S tim je rijeen problem to su ga Canguilhem i Cavailles, napose ovaj posljednji postavili filozofiji znanosti: kako filozofija uope moe pretendirati da propisuje kriterije istinitosti znanstvenoj praksi? Odgovor glasi da je istinitost i neistinitost stvar znanstvene prakse same, i da filozofija moe samo implicitno jamiti da je spoznaja 'uvijek u nekoj mjeri primjerena predmetu budui da je njime odreena. S druge strane, epistemologiji pripada zadaa da istrai zbiljski povijesni sklop znanstvenih praksa, njihov odnos s

78

drugim nainima proizvodnje, s tehnikim i politikim praksama i incidenciju jednih na druge u tom je smislu epistemologija znanstvena disciplina s odreenim predmetom i podrujem, dio znanosti povijesti o kojoj je pisao Marx. Ono sto filozofija ini za znanost jest da oslobaa njezinu praksu naslaga imaginarnogideologijskog koje je koe, kanaliziraju i ograniuju.

3. c.) Prazna p o v i j e s t Kad je subjekt odbaen iz odnosa znanstvene, filozofijske i politike prakse, kad je kao njegov korelat iz filozofije nestao i objekt, povijest filozofije postaje u strogom smislu zgoda uskrate, stroe negoli kod Heidegera. Althusser ne obeaje filozofiji nita osim promijenjenog statusa njezine prakse, i liava njezinu povijest Bviju, po njegovu liaziranju, imaginarnih predmeta kojih se ona doepala. Povijest filozofije pada tako i sama na rang imaginarnog: U svom klasinom obliku, povijest filozofije je povijest zatvorene i apsolutne unutarnjosti ona preuzima, reinterpretira, premilja i postavlja kao proizvedeno sve ono ito filozofiji moe doi izvana: quidquid reecptum est, in modo recipientis receptum est (,,Sve primljeno prima se nainom primateljevim".). Povijest filozofije je mjesto u kojem filozofija dolazi do pune samoprisutnosti. Treba misliti ovu samo prisutnost u njenoj doslovnoj sloenosti, kao spregu nazonosti, pribivanja, jednog punog bivstva koje obitava pri sebi i ovog samo", momenta refleksivnosti, vraanja nazonosti u sebi preko kruga samorefleksije. Kroz tu spregu govori Istost filozofije, odzvanja puni glas identiteta: filozofija iskazuje,

79

govori sama sebi puninu svoje samo pripadnosti kao svoju povijest i svoju zgodu. Ovu istost samopribivanja filozofije razotkriva Althusser kaci praznu istost. Ono to bismo mogli nazvati nulametod o m " njegove analize (svoenje propozicije na tautologiju) jest da se ovo izricanje, ovaj logos istoga (tauton) razumije doslovno; Filozofija jest govor Istosti, tautologiju. Tautologija filozofijskog govora, skriva, kao i svaki puni govor, jedan utljivi rad, zbiljsku potisnutu praksu ta praksa, meutim, lei onkraj Povijesti. Jer filozofija nema povijest, nema svoje vlastite povijesti, njezina navlastitost jest prazno isto. Ono to se naziva povijest filozofije je serija uinaka koji filozofiji nisu imanentni ve se zbivaju s jedne druge scene. Puni govor kojim ona proklamira (vox clamans) svoju povijesnost i puninu samopribivanja u toj povijesnosti, je maska i drugorazredni uinak lanca primarnih zgoda politike i znanstvene prakse. Filozofija je praksa, kao i svaka druga nadodreena, samo to nadodredenost preuzima ovdje kritiku ulogu: smisao" filozofije je uvijek Drugdje. Opreka spram Heideggera i nije, na prvi pogled, toliko velika. I za H-eideggera povijest filozofije nije nita imanentno i navlastito filozofijski, i kod njega su zakoni te povijesti" odreeni s jedne druge scene, scene zgode bitka. I kod njega je metafizika doslovce nesvjesna scene bitka koja je proizvodi, nedostatka i uskrate koju sama izrie. Opreka je drugdje, u poimanju govora i u statusu uskrate. Heidegger kadkad izgleda da govori o uskrati kao o epohalnom provizoriju koji e, prije ili kasnije ustupiti mjesto punini bitka i njezinoj objavi. Istodobno, govoru je povjereno da uva prostor te objave. Althusser radikalno odbacuje tu mogunost. Za njega je nita vilo povijesti filozofije posljednja i bezprizivna presuda i on ne misli da bi ta filozofija

80

mogla uvati mjesto jedne nadolazee punine. Takav pogled mijenja onda i ulogu govora: zgoda je filozofije za Althussera, u onome to ona uistinu jest, utljiva. Liena predmeta svoje elje, liena samoprisutnosti, liena punine i liena povijesti, filozofija doslovno ostaje bez rijei Ali ako je filozofijski govor uvijek ve bespredmetan, ako je on, u krajnjoj crti nemogu do li kao imaginarna igra uobraenog jedinstva i lane, posredovane drugotnoati, igra tauto-logije i aliegorije, kakvo vrijeme onda pripisati filozofiji u njezinoj navlastitoj povijesti? Temporalitet filozofije je temporalitet okanjavanja. Filozofija kasni uvijek u odnosu spram znanosti: Platon spram matematike, Descartes spram Galilejeve fizike, Kant spram Newtona, Hegel spram Bichata i Okena, Husserl spram prvih aksiomatika, marksistika filozofija spram Kapitala". Teza koju se u njezinoj primjeni dade diskutirati, i ija bi diskusija vjerojatno dala rezultate; ovdje je vano razumjeti njezin filozofijski smisao: Filozofija uvijek kasni prema onom sto je odreduje. Ovo zakanjavanje nije sluajna pojava, koja bi valjala za neke, ali ne bi valjala za ostale, ili koja bi valjala za dosadanju filozofiju a ne i ubudue. Okanjavanje pripada bitnoj strukturi temporaliteta filozofije i fundira tu strukturu: Da filozofija kasni s obzirom na ono to je odreuje znai da njezino vrijeme nije njezino, da joj ne pripada, ve da joj prethodi i iznenauje je, znai, s obzirom na smisao vremena kao obzora pribivanja, obzora punine i nazonosti, da filozofija nije nikada sama sebi potpuno pribivaj ua. Filozofija ije vrijeme ne bi bilo podlono pojavu okanjavanja bila bi filozofija koja bi imala vlastitu povijest, vlastiti prostor unutarnjosti i istosti. Okanjavanje je, nasuprot tomu, znak incidencije Izvanjskosti i Drugog na domeni filozofije.
6

81

Za veinu dosadanjih teorija filozofije, njezino vrijeme bijae ili linearno, ili slojevito fenomenologijsko, gdje svaki trenutak rezimira cijelu prolost i anticipira budunost u rasvjetljenom i izgovorenom prostoru samopribivanja, samorazumljivosli i samoafekcije. (U ovoj posljednjoj toci Mara je izgovorio jetku i korektnu primjedbu o samozadovoljavanju filozofije.) Kako s obzirom na temporalitet okanjavanja i sve ono to on podrazumijeva (o)pisati povijest filozofije? " Kao premjetanje razmea izmeu imaginarnog i znanstvenog unutar teorijske prakse, premjetanje koje se ponavlja i koje ponavlja razmee unutar filozofije same. To premjetanje razmea jest dakle posao zacrtavanja jednog traga. Trag je utljiv i filozofija s njim nema to iskazati (ona moe samo govoriti o njetnu, ali to uvijek naknadno), ona samo moe pratiti gibanje njegovih uinaka. Trag nije nita nazono ni stabilno (nije nita"), nita to bi se dalo uhvatiti u refleksiju i preraditi u samosvijest filozofije njegovi su uinci i uvijek kasne za onim to filozofija hoe uhvatiti kao njegovu zbilju".

Samimo: na mjesto imanentne povijesti stupa praznina i ponavljanje, na mjesto govora stupa upisivanje traga, na mjesto samopristunog horizonta stupa okanjavanje sa svojim zakonima. Ali trag, ponavljanje, praznina (smrt) i okanjavanje ne pripadaju svijesti, u njezinoj rasvjetljenosti i samosvijesti, naprotiv, oni karakteriziraju i moda ak utemeljuju podruje nesvjesnog (11). Althusserova teorija je prema tome koherentna. Poevi od pojmova potiskivanja i domene nesvjesnog doli smo do odredbe politike i znanosti kao onog nesvjesnog filozofije.

82

4) Umjesto zakljuka Althusser je u Lenjinu i filozofiji" izloio jedno cjelovito promiljanje filozofije s obzirom na pojmove drugotnosti i izvanjskosti. Istodobno je pruio elemente za teoriju odnosa filozofije i politike, i ire, politike i teorijske sfere uope. Po njemu, filozofija ne treba da bude sustav ve intervencija. Filozofija intervenira u podruju imaginarnog, p ime spoznaje i u ime politike, istodobno. Time pada strukturalistiki koncept o p e " teorije o strukturama tek u Lenjinu i filozofiji" Althusser se konano smije ta u poststrukturalistiki horizont pitanja: povijest, produkcija, drugotnost, razlika. Ujedno je tu najblii Marxovu nastojanju da uvidom u zbilju koju mu je otvorila s jedne strane politika borba u radnikom pokretu, a s druge znanstvena praksa otjelovljena u Kapitalu" stvori mogunost drukije uloge filozofije nego ito ju je ova imala tijekom svoje metafizike prolosti.

83

PROIZVODNJA, RAZLIKA, GOVOR ( Deleuze/Foucault)

85

UVOD S Althusserom smo uli u specifino misaono polje s vlastitim zakonima raspodjele i rasprenja. Slijedit emo te zakone u jednom bliskom polju, onom koje otvara Deleuzeovo i Foueaultovo miljenje, imadui na umu da je crta koja ih povezuje ujedno i granica koja ih razdvaja. Htjeli bismo unaprijed naznaiti neke specifinosti tih polja, pod zajednikim nazivom poststrukturalizam (zajedno s drugima, Derrida, na primjer). Postoji navika, proizvod posljednjih nekoliko desetljea, da se filozofijski problemi postavljaju i rjeavaju u trokutu izmeu marksizma, hajdegerijanizma (hermeneutike) i neopozitivizma. Neko je vrijeme u igri sudjelovao i egzistencijalizam, ateistiki ili religiozni. Naravno da se svi ovi pravci meusobno isprepliu i da je naa podjela toliko gruba da riskira biti potpuno neprimjerenom. Ono to je zanimljivije od ove pribline skice jest, odreena raspodjela problema i stajalita koja ve dugo ostaje prilino fiksna. Ako iskljuimo pozitivizam, nai emo se * pred slijedeom misaonom organizacijom: S jedne strane, marksistike filozofije, dostojne tog imena, okrenule su se uglavnom ovjeku i problemima ljudske povijesne prakse. U tomu one preuzimaju dobro odreenu stranu klasine njemake filozofije, itane na specifian nain (ravna linija Kant-Fichte-Hegel), onu stranu koju je Marx oznaio kao djelatnu". U nekih marksista se ova djelatna strana iskazuje u prvom redu kao kritika i prevratnika strana njemakog idealizma, u nekih kao refleksivna i kritika. Pojam djelatnosti povezan je s pojmovima totaliteta i negacije: djelovanje negira zateenu situaciju, totalizira zateene elemente, sintetizira sadanjost s vizijom budunosti. U sreditu zanimanja takve filozofije, ili filozofija, stoji problem revolucije, u punom, totalnom smislu rijei, a esto se

87

ekonomska, politika, umjetnika ili misaona sfera" propituju upravo s obzirom na njihove revolucionarne mogunosti. S druge strane, hajdegerovska filozofija, razvijajui se napose u hermeneutiku, okrenula se problemu bitka ne vie kao neem sto je dano u horizontu ljudske prakse, ve kao onom to omoguuje takav horizont. Nita u domeni bia ne moe reprezentirati" bitak, ako ne elimo pasti natrag" u metafiziku. Dok marksisti izlau povijesnost kao emanentno pripadnu" praksi i to kao ovjekovoj slobodnoj djelatnosti, dotle Heidcgger i njegovi sljedbenici misle povijesnost kao epohalnu zgodu bitka. Na putu k toj epohalnosti oni ponovno otkrivaju jezik. Jezik e postati kua bitka i pravi predmet filozofije. Tradicija otjelovljena u jeziku, govor epohe, govor povijesti, govor vremena, jezik Zajednice. Kritika njemakog idealizma (Fichte-Hegel-Sehelling, bitno drukije itanje) inzistirat e na tomu daje on prenaglasio djelatnu, a to za hajdegerovsko miljenje znai subjektivistiku stranu povijesti.

Susret dvaju miljenja, bilo kao dijalog dvojice mislilaca, bilo, u skladu s Platonovom definicijom miljenja, kao dijalog sa samim sobom, svaki se puta pokazivao vrlo plodnim i zanimljivim. Bilo da je rije o razgovoru hermeneutiara s pripadnicima frankfurtske kole, bilo daje rije o Axelosu ili o ranom Marcuseu, bilo da je rije, last but not the least, o novijoj jugoslavenskoj filozofiji, svi su ti susreti znaili istinske filozofijske dogaaje. No osnovni strateki raspored ostao je i dalje isti, iako su sugovornici esto koncedirali jedan drugome mnoge bitne stvari. Drimo da je poststrukturalizam i miljenje razlike zanimljivo u najmanju ruku po tome to prezentira sasvim drukiji raspored.

88

Prije svega, problematika jezika kao sredinja problematika, javlja se u konjunkciji s pitanjima prakse i s miljenjem revolucije. Dok je u Njemakoj inzistiranje na primatu jezika privilegij i specifino obiljeje miljenja okrenutog tradiciji, dotle se kod poststrukturalista najrevolucionarniji prodori dogaaju upravo na problematici jezika, govora i znaka. Zatim, kritika pojmova totaliteta i negacije, koja je karakteristina za heidegerovsko miljenje (premda je susreemo kod mnogih koji ne pripadaju tom miljenju) nala se ovdje u sprezi s istraivanjem prakse. Dok se drugdje pojmovi prakse, negacije i totaliteta suprotstavljaju miljenju jezika i razlike, (u smislu miljenja kome su jezik i razlika centralna pitanja) ovdje je povlatena praksa upravo jezina praksa, i to kao praksa razlike, a totalite t i negacija razmatraju se kao pripadni tradicionalistikom tipu miljenja. Dok se oba spomenuta pravca" (stavljamo rije u navodnike svijesni koliko je nadodreena) slau u afirmaciji Iskona, bio to ovjek ili bitak, ili neto izmeu, na primjer supripadnost ovjeka i bitka u igri, ili u revoluciji, ili u govoru i miljenju, dotle poststrukturalisti usredotouju svoju kritiku metafizike na Iskon i njegove ekvivalente. Iz toga proizlazi poseban status problema drugotnosti i drugog kod jednog Derride i njihova nesvodljivost na kretanje vlastitostotuenje nova vlastitost. Drimo, nadalje, da veina nesporazuma oko strukturalizma i poststrukturalizma nije proistekla iz nepoznavanja problematike, ve iz zapostavljanja stvarnog sukoba; iz zapostavljanja injenice da demarkacione linije prolaze drugdje. itatelji koji itajui Foueaultovu kritiku pojma cjeline ima na umu u prvom redu Lukacsa i onda Foucaulta svrstava u antimarksiste zato to kritizira totalitet, zaboravlja da Foucault ima u vidu u prvom redu klasinu francusku historiografiju, a zatim egzistencijaliste. Isto tako kritika teme posredovanja" nije pad u mehanicizam ni kritika \larxa, ve u prvom redu kritika teorija koje na posredovanju grade kr-

89

ansku hermenautiku pada i Spasa, a zajedno s njome kritiku cijele francuske refleksivne spiritualistike tradicije. Kad F. Jameson pie, pod dojmom slinog nesporazuma, da je strukturalizam, po svome nastojanju da subjekt svede na funkciju iskrivljena svest nastupajueg kolektivnog obeleja ivota, kao vrsta mutnog odraza ve kolektivne strukture . . . " onda on doslovno ne zna to govori, jer 1) strukturalizam nije nikad subjekt shvaao kao funkciju" ve je izlagao a) jastvo kao imaginarno mjesto identifikacije, b) subjekt kao oklijevajui trenutak oznaiteljskog lanca koji se uspostavlja preko njegovog ponavljanja, c) subjekt kao uinak nesvjesnog, ija je zadaa upravo potiskivanje funkcioniranja nesvjesnog, jer 2) govoriti o strukturalizmu, ili bilo kojem teorijskom pravcu kao o odrazu" bilo ega znai biti kojih stotinjak godina iza strukturalizma, i jer 3) kolektivne manifestacije u modernom drutvu mogu vjerojatno roditi bilo to prije negoli jednu koherentnu teoriju (v. Dejmson: Projekcija strukturalista, Delo br. 12. str. 1557.). Odatle na naslov: proizvodnja, razlika, govor, da oznai svezu, originalnu (ako se jo moe tako govoriti) u suvremenoj filozofiji, iako ne bez prethodnika": Marx/Freud/ Nietzsche, da spomenemo samo najpoznatije.

90

NEGACIJA I RAZLIKA , , . . . nejednakost stvari, njihovo pomicanje, tok njihovih mijenja." (Viktor klovski) Postavljanje problema Od Platona do danas filozofija se pitala o statusu nitavila, niega, negativiteta. Platon je bio taj, kao to je poznato, koji je nasilno se oduprijevi svom filozofijskom ocu, Parmenidu, doveo filozofiju pod udar pitanja o niemu. Rjeavano na mnotvo naina, dobilo je to pitanje u novovjekovnoj i modernoj filozofiji posebnu teinu. Kako je to magistralno pokazao Vanja Sutli na posljednjim stranicama Biti i suvremenosti", ono j e postalo stalno nazono i gorue pitanje suvremene filozofije i suvremenog svijeta: N o , nita pogaa i sam svijet, usidreno je u njegovoj svjetovnosti a tu nedostaju mjere i pothvati, sankcije i prospektivna osiguranja . . . Totalno kruenje jednog te istog, uz njegovo aktualno obnavljanje sve na vioj razini totalnosti, tj. istovetnosti i odstranjenja niega" kao principa inividuacije, uspostavlja tako, na mjesto vrstine i konzistencije bia, nitavila, beznaajnost i besmisao. Protjeran zbog niega" u sebi u privatnost, svijet i bia u njemu sve to jest, postaju nitavni. Ta nitavnost njihova, prazno ali ustrajno kruenje nita" o k o niega" - izgledaju i jesu indeks i kriterij realnosti kao totaliteta." (Vanja Sutli, Bit i suvremenost, izd. Veselin Maslea", Sarajevo 1967.) U poststrukturalizmu dosta se raspravljalo o problemu negativiteta. Htjeli bismo ovdje samo vrlo sumarno izloiti doprinos te rasprave razumijevanju, preformuliranju i eventualnom njegovom rjeenju. Zapoinjemo itanjem jednog klasinog teksta miljenja negativiteta. Hegel, Fenomenologija duha", predgovor:

91

iva je supstancija, nadalje, bitak koji je uistinu subjekt ili to znai, koji je uistinu zbiljski samo utoliko, ukoliko je ta supstancija kretanje postavljanja sama sebe (Sichselbstsetzen) ili posredovanje sa sobom u po staja nj u drukijom sebi (Sichanderswerden). Ona je kao subjekt isti jednostavni negativitet, upravo zbog toga razdvajanja jednostavnoga, ili podvostruenje, koje suprotstavlja i koje je opet negacija te ravnodune razliitosti i njene opreke: sama ta jednakost, koja se opet uspostavlja, ili refleksija u drugotnosti u samoj sebi ne izvorno jedinstvo kao takvo, ili neposredno kao takvo jest ono istinito. To je nastajanje nje same poput krunice, koja svoj kraj pretpostavlja kao svoj cilj i ima ga kao poetak, pa je zbiljski njezin kraj samo po izvoenju." Hegel postavlja pitanje negativiteta poam od pozitivnog" bia, od supstancije, i to ne takve koja bi bila mrtva materija, ili goli pozitivitet, ve od ive", to e rei zbiljeske i djelatne supstancije. Negativitet nije neto to bi tako shvaenoj supstanciji bilo izvanjsko, strano, naknadno. Kao to biologija njegova vremena shvaa ivot kao skup snaga koje odolijevaju smrti tako i on shvaa ivot supstancije kao neto iznutra povezano s onim to je negira. Kao ivoj, supstanciji pripada miljenje, i to u najveoj mjeri. Misaona supstancija, za njega, meutim, nije, kao za mnoge druge filozofe, neprotuslovan pojam. Supstancija i miljenje, bitak i misao, suprotstavljeni su, ali upravo u tom suprotstavljanju oni koincidiraju. iva je supstancija . . . bitak, koji je uistinu subjekt, to e rei iva je supstancija neto samo sebi suprotstavljena, drukije, ali tako drukije da koincidira samo sa sobom, ne neposredno, ne za naivno miljenje, ve uistinu". to to, meutim, znai? Supstancija koincidira s onim to ona uistinu jest, s onim to je od nje drukije, a opet isto. Put od drukijeg do istog, put istodobno zbiljski i samo

92

prividan, jest jedno gibanje. Da bi supstancija bila supstancija potrebno je da putuje, da se giba. Kuda? Sama k sebi. Put supstancije k sebi samoj jest njezina teza", postavljanje utoliko, ukoliko je substancija. Ona dakle nije viie jednostavno sub- stancija, ono to podstoji ve ono to je podstavljeno, podstavljeno naravno samim sobom. Hegel je tu propustio jednu igru rijeima. Jer ono to je tu postavljeno ujedno je i podmetnuto: na svom putu supstancija si podmee neto sebi drugo i drukije. Taj posao postavljanja/podmetanja ostaje usredotoen na ovo sebi", na sebi drugo". Drugo je uvijek drugo jednog sebe", jednog istog". Utoliko je postavljanje /podmetanje isto sto i posredovanje. Trijada samopostavljanje"/posredovanje/,,postajanje sebi drukijim" raspruje jedan te isti smisao: sve je u tom smislu isto, i ono drukije opet je samo zajedno identino. Unutar te trijade smjeta se novi pojam: NEGATIVITET. Da li uistinu nov? . Supstancija je kao subjekt isti jednostavni negati'vitet." U Hegelovu tekstu potcrtano je jednostavni negativitet" tako te se ini daje pridjev i s t " atribut cijeloj sintagmi, dakle imamo posla s jednostavnim negativitetom koji je ist. ist od ega? ist od svakog daljnjeg odreenja. Negativitet jest dakle i s t " ukoliko supstancija jest subjekt. Nova trijada: supstancija (isti jednostavni-negativitet) subjekt, znaajna po tomu to pokazuje ontologijske preduvjete istoe jednostvnog negativiteta: ta istoa neposredno slijedi iz prethodnog identiteta supstancije i subjekta. Negativitet je jednostavan po tomu to obuhvaa samo dvije strane, to se cijepa, ili to pretpostavlja cijepanje na jedno A i jedno ne- A, i to time, u svoj jednostavnosti iscrpljuje svekoliko polje mogueg.

93

Negativitet je time odreen ukoliko je jednostavan i kao jednostavan ujedno i ist. Odakle negativitet? On dolazi od jednostavnog podvajanja o kojem bijae rije, naime na supstanciju i na subjekt. Supstancija se podvojila na sebe i na neto od sebe razliito. Ovdje slijedi Hegelovo otkrie: podvajanje nije samo ustanovljenje dvostrukog manjka, dvostruke nepotpunosti, kao u Aristofanovoj burleski iz G o z b e " . Podvajanje jest ujedno podvostruenje, odnosno proizvoenje jednog vika. Iz dvostrukog nedostatka, iz supstancije koja nije subjekt i subjekta koji nije supstancija proiziao je dvostruki viak, supstancija koja je ujedno subjekt i subjekt koji je ujedno supstancija: razdvajanje jednostavnog ili podvostruenje koje suprotstavlja". Na ovoj odlunoj toci, preokree se odnos suprotstavljanja. Ako je cijepanje isto to i podvostruenje, onda je, u krajnjoj crti proizvod jednog isto to i proizvod drugog: dvije polovice rascjepljenog bia susreu se kao dva blizanca, kao predmet i njegova slika u zrcalu. Supstancija je stoga negacija ove ravnodune razliitosti". Razlici nedostaje strast. U usporedbi s patosom negativiteta, razlike je beskrvna, jer doputa da usporedno opstoje razliita bia, nije gonjena nagonom da ih izjednai, da ih poistovjeti. Hegel tako dospijeva do odredbe onog istinskog: Samo ta jednakost koja se opet uspostavlja, ili refleksija u drugotnosti u samoj sebi ne izvorno jedinstvo kao takvo ili neposredno kao takvo jest ono istinito." Time je izloena povezanost temeljnih kategorija za miljenje negativiteta: refleksijadrugotnostistostNEGATIVITETposredovanje istina. Kao zgoda negativiteta bitak je jedan unaprijed poznati put: T o je postojanje samog sebe, krug koji pretpostavlja svoj kraj kao svoj cilj."

94

Vjerujem da je ova refleksija o negativitetu potpuna i mjerodavna refleksija koja je viie-manje odredila obzor miljenja negativiteta i njegov doseg. Zadrat emo od nje samo najvanije: nunu vezu izmeu jednostavnosti negacije, zrcalnog znaaja drugotnosti, primata istoga i krunog oblika gibanja negativiteta. Navodimo neke konzekvence ove veze: u njezinoj primjeni na filozofiju povijesti (slino bi se moglo pokazati npr. za problematiku miljenja): 1) jednostavnost negacije znai da stvari i bia imaju jednostavan i jednokratan Iskon, koji linearno, preko parova suprotnosti odreuje njihov tijek, 2) zrcalni, simetrini znaaj drugotnosti znai da se povijest odvija preko serije podrugojaivanja i vraanja, prelaenja u drago i puta u zaviaj, dakle kontinuirano, jednoliko i svrsishodno, 3) primat istoga znaci da je svaka etapa ponavljanje prethodne i da kroz sve djeluje neizbjeivi indentitet Poetka: povijest, kao ravna crta, 4) krug negativiteta znai da je sve novo otpoetka uhvaeno u zrcalo jednostavnosti, jednostavne drugotnosti, identiteta i samonalaenja, Hegelova je zasluga to je jasno pokazao daje nemogue izbjegnuti samo neke od ovih konzekvenea: cjelinu treba ili prihvatiti ili odbaciti. Za miljenje koje je ne eli prihvatiti, alternativa je jasna: S jedne strane, mogue je pripisati (jednu dublju) istim' tost Hegelovoj koncepciji negativiteta i pitati se kakvom svijetu ona pripada i kakav svijet opisuje. To je rjeenje u odreenom smislu i samo hegelovsko* jer tvrdi koincidenciju miljenja i realiteta, dapae, izvodi lik realiteta iz miljenja koje

95

mu navodno odgovara. Zakljuci do kojih takvo rjeenje dopire p o prilici su slijedei: Hegel opisuje na moderni svijet u kojem je negativitet jedna realna mo. Ta je mo bilo parcijalna, odnosno opstoji jedan totalitet u kojem ona djeluje i jedna domena koja ostaje netaknutom, bilo totalna, odnosno nijedna domena bia nije iz nje izuzeta. Ona djeluje kroz oblike podrukivanja, nihiliziranja, nitenja, preradivanja. U usporedbi s njom, m o razlike j e samo benigna izvedenica, ravnoduno suprotstavljanje. S druge strane, mogue je odbiti ontologiziranje, traenje korelata u zbilji miljenju negativiteta. Mogue je u odnosu na Hegela smjestiti se jednostavno drugdje, tamo gdje pitanje o zbiljskom, povijesnom statusu negativiteta vie nema smisla. S tog stajalita negativitet" nije v i e stvar onotologije ve genealogije, pitanje vie ne glasi: kakav realitet odgovara pojmu negativiteta, ve: kako i zato Maskira pojam negativiteta jednu zbilju koja sama nije negativna? Ovo drugo rjeenje predloila je u raznim oblicima i s raznim stupnjevima dosljednosti nekolicina suvremenih francuskih filozofa, posebno iz redova strukturalista i poststrukturalista. Oni zamjenjuju zamisao Negativiteta miljenjem razlike, i trae put onkraj negacije.

Negacija razlike 1) Likovi drugog Miljenje negativiteta je, kako smo vidjeli, nivelatorsko. Ono hojejednakost, simetriju i jednostavnost iskona: jednakost da bi moglo sve to nije a svesti na nea, simetriju, da bi ovo nea moglo protumaiti kao jednostavni negativ a, jednostavnost iskona da bi formiranje a i ne-a moglo misliti kao cijepanje onog Jednog na dva istovrsna, samo suprotna

96

dijela. Jednakost, simetrija, jednostavnost likovi nivelacije koja stvari svodi na sustav zrcalnih slika na isto samo obrnuto" lani labirint i lani izlaz. Dostatno je na mjesto jednakosti postaviti nejednakost, na mjesto simetrije asimetriju, na mjesto jednostavnosti kompleksnu strukturu, pa da negativitet pone gubiti oslonac. Primijetit e nam se, moda, da smo uveli ovdje negativne pojmove asimetrije i nejednakosti da bismo doveli u pitanje negativitet. Taj je prigovor prazna igra rijeima: asimetrino i nejednako znae negativitet" samo zajedno miljenje opsjednuto pravilnou, u zbilji oni upuuju na jednostavnu razliku. Ako kaem da je jedna crta nesimetrino podijeljena, time hou rei samo to da je jedan njezin dio dui odnosno krai od drugoga, a ne da je njegova negacija" niti da oba dijela negiraju" jedno nepostojee stanje njihove simetrije. Nejednakost i nesimetrinost onemoguuje zrcalnu igru stvari i njihovih negativa" i dijele bia u sklopove razlika. Dijalektika koja rauna s nejednakou unutar protuslovlja, brie samim tim pojmove negacije i negacije negacije kao operativne pojmove. Znai li to da ona upada u pozitivizam i nijee svaku promjenu? Nipoto. Samo to negativitet prestaje biti pokreta povijesti: na njegovo mjesto stupa sloena struktura unutar koje se razlike nagomilavaju, saimlju, premjetaju, eksplodiraju": povijest kao stroj.

Umjesto vraanja u prisebnost", bitaknazoansebi samome, dijalektika nejednakosti i nesimetrije upuuje na odlazak u novo i nepoznato, na sklizanje koje vodi uvijek Drugdje. Drugdje, velikim slovom, jer s padom negativiteta nastupa nova formulacija pitanja o drugotnosti. Veliko otkrie klasine, negativne dijalektike, bijae, kako smo pokazali, da je svako drugo drugo drugoga. Ono je
7

97

uputilo smjesta, ak bez posredovanja kategorije rada i svijesti, na krug u kojem svako bie otslikava svako drugo, u tu veliku dvoranu sa zrcalima spekulativne/spekularne filozofije. Da bi se na mjestu negativiteta stavilo razliku i nejednakost, potrebno je zaustaviti ovu igru zrcala i ispostaviti jedno nesimetrino drugo, takvo drugo koje samo nee imati niita drugotnoga. Takvo apsolutno Drugo, tvori jedno od temeljnih kategorija miljenja razlike. Od mnogobrojnih likova Drugoga spomenut emo jo dva, osim nejednakosti, oba razraena upravo u sporu s dijalektikom negativiteta. Prvi od tih likova jest Drugo kao Drugi. Ako dijalektika negativiteta radi s drugim drugoga koje se onda pretvara u Isto, u istinu totaliteta, ima jedna instanca koja tu istinu radikalno subvertira u njezinu zahtjevu za posvemanjom valjanou. Ta je instanca etika, u onom smislu u kome etika predstavlja neuvjetovani Zahtjev. Zahtjev pogaa subjekt u njegovoj istosti, navijeta neko drugo koje nije jednostavno drugo istop, uhvatljivo i poistovjetljivo. To drugo jest Drugi, blinji, b i e " spram kojem imamo apsolutne obveze, iju drugotnost ne moemo svesti na b i o koju od istosti i jednakosti naih svrha i naih djelovanja. U svijet Subjekta, u svijet Istoga, u kome je drugotnost relativna, samo drugotnost drugoga, u kome je na djelu pragmatizam svrnog totaliteta, ulazi Drugi, blinji, mitski lik siroeta, prosjaka, udovice. Lice koje subverira totalitet i unosi distancu u bitakprisebi subjekta. Na mjesto totaliteta stupa beskonanost razlike: totalitet i beskonanost", tj. negativitet i drugotnost dva su vrha alternative budueg miljenja. Slijedei lik razlike jest Drugo kao Nesvjesno, kao Druga Scena. Ako je prvi lik elaborirao Althusser, drugi, Levinas, ovaj je ispostavio Lacan:

98

Subjekt, ukoliko hoe doi do rijei", biva uhvaen u paradoks to god on o sebi govorio niti u jednom trenutku ne koincidira on kao subjekt izjave sa sobom kao onim koji izjavljuje. , J a mislim: ja jesam" kazuje ovu disjunkciju mjesta s kojeg subjekt govori i lanca govora u kojem se hoe inkarnirati. Drugim rijeima, lanac govora, oznaiteljski lanac, nikada ne koincidira sa zrcalnom slikom to je subjekt tvrdi o sebi samome. Jer subjekt ima svoje drugo", svoje dijalektiko drugo drugoga" koje jest njegova istost, njegovo obitavalite u kojem on samog sebe prepoznaje, ponovno nalazi, odslikava. U usporedbi s ovim drugim" zrcalnim i uhvatljivim, govor je ono apsolutno drugo, govor je Drugo. Stoga se oznaiteljski lanac vraa subjektu kao ono to mu je strano, kao Nesvjesno. Mjesto s kojeg govori Nesvjesno, Druga Scena subjekta, ono koje se ne zrcali, koje nije negativ subjekta, jest stoga Mjesto Drugoga. Ovim Lacanovim konceptualiziranjem psihoanalitikog uvida, osloboeno je Nesvjesno uloge da bude negativ svijesti: Nesvjesno je radikalno Drugo, oznaiteljski sustav koji klasina dijalektika svjesnog" i nesvjesnog" ne moe obuhvatiti. Iz ova tri primjera, dijalektike nesimetrinog protuslovlja, etike beskonanog zahtjeva i psihoanalize kao prakse Druge scene, vidljivo je na emu poiva suverzija nagativnog, i ujedno na emu. je negativitet gradio svoju vladavinu tijekom dvije tisue godina zapadne filozofije. Potisnuti temelj negativiteta je razlikovanje i razlika. Tek polazei od razlike mogue je ustvrditi da opstoji neto kao to je njegativitet, i obrnuto, upravo je negativitet taj koji

99

maskira razliku, koji svodi na nerazliito, oduzimlje joj znaajke drugo tnosti i ini od nje ravnodunu, beskrvnu sjenku. Ako je dakle za klasinu dijalektiku negativitet proizvoditeljska mo, za miljenje razlike o n je neto proizvedeno, i kao svaki proizvod skriva proces i zgodu koji su ga proizveli. Produktivnost negativiteta je privid koji on pozajmljuje od stvarne kreativnosti razlike, da bi ovu potisnuo i prikrio: Onto-teologijski razlike. krug negativiteta je simptom, zaborava

Pod vladavinom negativiteta, afirmacija razlike i razliitog zamijenjena je nihilizmom spekulativne dijalektike. Dioniza je zamijenio Sokrat, Spinozu Hegel. Ostaje pitanje, na koji se nain dogodio zaborav razlike, kako je bio mogu taj odluan preokret u povijesti miljenja? Zadrat emo se ovdje na uvjetima mogunosti, ne ulazei u to koje su sile djelovale u ovom fabriciranju negativiteta; pitanje dakle glasi: Kako je proizveden negativitet poam od razlike i koje su ontologijske pretpostavke i konzekvence tog prijeloma? Na ovo pitanje (Spinozino, Nietzscheovo i, moda, Marxovo) pokuava odgovoriti Deleuze u Razlici i ponavljanju".

2 ) O d l u k a razlike Deleuze razlikuje dvije etape proizvodnje negativiteta. Prva etapa identina je s poetkom zapadne metafizike, koji se pod razliitim maskama ponavlja u svakoj novoj njezinoj pojavi, ona koincidira s utemeljujuim potezom metafizike, izjednaavanjem Bitka i Istoga.

100

Kad miljenje i razumijevanje bitka dospijeva s Platonom pod mjeru identiteta, razlika je razumljena kao ono to nije bitak, ono od bitka razliito, kao Nita. To prisilno uklapanje razlike u logiku identiteta ini da ona sklize u neto to je od nje bitno i to uzima masku negacije opreke, protuslovlje, negativiteta. Negativitet se tako proizvodi poam od potiskivanja razlike i njezina svoenje na nebitak, sve to kao posljedak predpostavke da se bitak iskazuje samo o onome to je Isto. Proces je ve odavno opisan: 1) bitak jest ono samo sebi identino, uvijek jt/dnflko jestajue, sve je drugo privid, nebitak 2) razlika je ono to je neidentino o sebi, to je samo od sebe uvijek razliito 3) razliku se stoga dade ukrotiti samo pogledom na ono nerazliito, ono vrsto i neprolazno 4) stoga treba razliku svesti na sjenku Istoga, na nebitak, privid: Platonovu spilju zamjenjuje tamna komora, fabriciranje slike pomou negativa. Kako se odnosi tako protumaena razlika, naime razlika kao negativitet, spram izvorne razlike: Ono negativno, negativitet, ak ne uspijeva uhvatiti fenomen razlike, ve samo dohvaa njezin fantom ili epifenomen, i it -va je Fenomenologija jedna epifenonienologija". Taj fantom, epifenomen razlike, iskrivljuje razliku nivelirajui je i inei od Drugog zgoljni negativ identinog i istog. Time dolazimo do drugog svojstva proizvodnje negativiteta: Proizvodnja negativiteta je nivelatorska djelatnost koja ukida i brie ono to se razlikuje. Odatle Deleuzeov zaklju-

101

ak da je negacija nivelirana razlika, razlika viena odozdo, iz ablje perspektive. Gledano odozgo, iz perspektive onog to se razlikuje, razlika je afirmacija, potvrda razliitog u njegovoj navlastitosti. Tako negativitet okree naglavce odnose vrijednosti, inei od onog izuzetnog i neidentinog fantom, privid, prosjenog, samom sebi istog, stabilnog". Isto tako, tek iz perspektive negativiteta izgleda ono potvrdno kao puka pozitivnost. Iz perspektive razlike, pozitivitet ne opstoji, opstoje afirmacije, njihova borba i njihovo slaganje. Vladavina negativiteta, ono to Nietzsche naziva reaktivnim nihilizmom, tako falsificira i razliku i afirmaciju: svodei razliku na negativitet, ona preputa afirmaciji podruje pozitivnog. S ovom dvostrukom prijevarom, alternativom izmeu negacije i pozitivizma (u irokom i zlorabljenom smislu ostajanja na onome to jest"), zatvorena je izvorna domena razlike, domena pitanja. Heidegger je pokazao da je pitanje to koje za bitak dri otvorenom onu (ontologijsku) razliku koja ga fundira. Pad u odgovor znai za nj naputanje ove bitne dimenzije u kojoj zbori pitanje kao razlika i razlika kao ona koja pita, o kojoj se pita i koja je upitana. U domeni pitanja ne opstoji j o " niti negativitet niti ono pozitivno pitanje je podruje na kojem su sve virtualne razlike (u odgovorima) koegzistentne, afirmirane zajedno. Proizvesti negativitet znai stoga zatvoriti, zaprijeiti diferencijalno podruje pitanja, pretvoriti ga u svijet negacije. Pitanja, meutim, jesu one Ideje, disjunktivni totaliteti koji organiziraju nae znanje, rasporeuju nae odgovore. Sa stajalita odgovora, pitanje je Drugo, nesvjesno. Time je ocrtana druga etapa proizvoenja negativiteta: zaborav pitanja, brisanje Ideje koja u sebi virtualno sadri i

102

otvara razlike, potiskivanje i time formacija nesvjesnog, ispostava reprezentacije Istoga. Ujedno je pokazano da ovaj proces nije sluajan, ve da je sadran u samom sklopu afirmacije, pitanja i razlike: dostatno je da sfera odgovora potisne sferu pitanja, pa da svaki odgovor, kolikogod bio afirmativan postane rtvom svoje vlastite iskljuivosti i konstituira se kao negacija, kao drugo drugoga. Geneza je onog negativnog slijedea: afirmacija bitka su elementi koji proizvode i imaju oblik imperativnih pitanja oni se razvijaju u pozitivitet problema, svjesni sudovi su poput proizvedenih afirmacija koje oznauju rjeenja. Meutim, svaki sud ima svog negativnog dvojnika, koji izraava sjenu problema u domeni rjeenja, tj. nain kako pitanje opstoji preko iskrivljene slike koju o njemu daje reprezentacija. Formulacija T o nije sluaj" znai da jedna pretpostavka prelazi na stranu negativnog budui da ne predstavlja zbilja ispunjeni uvjet jednog problema, uvjet kojemu odgovara neki drugi sud. Ono negativno je stoga sjena pitanja koja luta oko svih sudova koje ovo obuhvaa . . . " (Razlika i ponavljanje, str. 268). Dva vida negativiteta u posljednjoj se instanci podudaraju: ispostavljanje Istoga kao mjere bitka, egzil razlike u negaciju, potiskivanje pitanja i represija nesvjesnog, tvore jedan jedinstveni proces. Dva imena u novovjekovnoj filozofiji oznauju putokaze kritike negativiteta, dva filozofa koja su umjela demaskirati negativno u cijelom sklopu njegovih uinaka, prepoznati ga tamo gdje se maskiralo kao smisao, kao bit i kao iskon, boriti se protiv njegovih moi: Spinoza i Nietzsche. Spinozin projekt kritike negativnog ne uklapa se ni u kakvu teodiceju, nego trai svoje mjesto onkraj dobra i zla, tamo odakle sva moralna vrednovanja tek dobivaju svoju teinu i opravdanje.

103

Tamo, u tom mjestu koje je mjesto iste afirmacije, poriva i samopotvrdivanja, negativitet uope ni ne opstoji. Svekolika je adekvatna spoznaja upuena biima onakvim kakvi jesu, u njihovoj razlici, borbi, vrenju, svuda susree ona stupnjeve intenziteta, mobilna bivstva koja se iscrpljuju u udnji, radosti, i tuzi, u slabijem ili jaem potvrivanju. Odakle onda zlo, odakle negativitet, odakle tuga kao pozitivna mo? Iz slabosti i prevare. Spoznaja zla je neadekvatna spoz- naja." Slaba i konana bia, u vlasti sila koje ih nadilaze, projiciraju ljudi svoju nemo i svoje pasivne strasti u stvari same. Izloene na milost i nemilost sluajnim susretima, tumae oni razlike meu biima kao uinke zla, kao stupnjeve negacije, ne poznajui nuan poredak bitka unose oni u svoje postupke i u zbivanja oko njih pojmove krivnje, nedostatka, pada. Krivnja, nedostatak, pad. Ovi fantomi zla, sjenke negacije, oduzimlju ovjeku i ono malo snage to je posjeduje, uz ni uj u ga na milost i nemilost svjetovnim i duhovnim tiranima, i, konano, najgorem od svih tirana, vlastitoj savjesti. Krug tunih strasti, nihilizma, nagona smrti, perpetuira se i iri: carstvo negativiteta. Jer, kad bi se ljudi raali slobodni, zlo i negativitet, za njih ne bi opstojali Nietzsche je, sa svoje strane, utemeljio svoje miljenje na kritici nihilizma. Za njega, negativitet je moralna, to e rei, tiranska i represivna kategorija. U Genealogiji morala" pokazano je kako je uivanje u razlici zamijenjeno nesretnom svijeu o negativitetu: resentiman, grinja savjesti: ,,Ta dva oblika kranstva definiraju tipino kranski nihilizam, tj. nain kako kranstvo nije ivot: sjedne strane stroj za pro-

104

izvoenje krivnje, a druge stroj za umnoavanje bola" (Deleuze: Nietzsehe", str. 17). Tri ideje definiraju (hegelovsku) dijalektiku: ideja jedne moi negativiteta kao teorijski princip koji se objavljuje u suprotnosti i protuslovlju,, ideja o vrijednosti patnje i tuge, vrednovanje tunih strasti", kao praktino naelo koje se objavljuje u cijepanju, u rastrgnutosti, ideja pozitivnog kao teorijskog i praktinog proizvoda same negacije. Neemo pretjerati ako kaemo da je cijela Nietzscheova filozofija denuncijacija ovih triju ideja." (Ibidem, str. 224) Lakoa afirmacije protiv teine negativiteta, igra volje za mo protiv rada dijalektike, potvrivanje potvrivanja protiv uvene negacije negacija" (Ibidem, str. 225). Isto tako u domeni povijesti: Hegelovska povijest, ukoliko je zgoda negativiteta, bitno je kontinuirana: dolaenje k sebi preko drugog, bilo neposredno, bilo preko djelominih, isto tako kontinuiranih i uzajmino povezanih procesa. Takvoj povijesti suprotstavlja Nietzsehe povijest koja operira s pojmom razlike: diskontinuirana, lutajua, sluajna, povijest kontigentnih susreta, preoblikovanja, rezova. Nikada iskon jednog bia ne odreuje njegovo trajanje, njegov cilj, njegov kraj ovo je troje uzajmino neovisno, upleteno u raznovrsne nehomogene mree, rasprostrto preko vie neodvisnih povrina. to slijedi iz ovako radikalne kritike negativiteta, istodobno na teorijskom, praktinom i povijesnom planu? Radi se o tome da se ponovno promisle i prevrednuju fundamentalne kategorije koje su dosad bile miljene po mjeri negativiteta, poam od odluke za razliku. Filozofija, a napose etika i moral, posebnu su panju i vanost pridavale tunim strastima". Strah od boga ili od ljudi bijae uvijek priznavan za poetak mudrosti, uvijek je filozofija raunala s tugom, apsurdom, oajem, muninom

105

da bi iz njih crpla uvide u nihilizam bia. U suvremenoj filozofiji, na strani egzistencijalizma i u kontekstu kritike Hegela, figuriraju svi mogui oblici nesretne svijesti": tjeskoba, oajanje, munina. Otvoreno je pitanje koliko oni omoguuju da se prevlada obzor hegelovske dijalektike negativiteta, a koliko ga samo uvruju, potvruju i osiguravaju. Heideggerov pomak od tjeskobe k spokojstvu" znai ovdje neto vie o d jednostavnog simptoma. S druge strane, jedno hegelovstvo blie Marsu, sklono je govoriti o muci rada" i o patosu negacije". Koliko takvo hegelovstvo ostaje hegelovstvo, vidljivo je, ne iz lamentacija oko m o i negativiteta" nego tek iz ove potpuno promijenjene perspektive. Ostaje da on;misli jedan realan problem, jedan zbiljski nihilizam, ali oznauje taj problem pojmovima koji i sami jo potiu od domene nihilizma, koji i sami pripadaju problemu i ne ukazuju na soluciju. Tek onkraj zrcalne opozicije istodrugo, prisebnost otuenje, pozitivitetnegativitet, iz domene razlike i afirmacije mogue je zapoeti traenje. Pogledom na tu domenu postaje vidljivo koliko je teorijski opasno tumaiti kategorije, kao to su sloboda ili kreacija, na modelu negativiteta. Uhvaena u kretanje negativiteta, sloboda postaje nesposobna poloiti rauna o sebi samoj: kruei izmeu dvaju zrcala ona trai izmirenje" u jednoj represivnoj i lanoj sintezi. Posljednje stranice poglavlja o apsolutnom duhu, od Terora" do kraja u Fenomenologiji duha" pokazuju doseg i nune granice takvog tumaenja. Razumljiva je onda alternativa: ili supstancija ili subjekt, koja baca miljenje slobode u okove subjektivizma, istog negativiteta. Stvaralatvo, proces, praksa. Interpretirani na modelu lane opreke pozitivitet - negativitet i natjerani na ovu nega-

106

tivnu stranu, gube oni smisao i postaju igraka nezasitnog nihilizma i postojanog samorazaranja. Tek na stajalitu razlike i afirmacije postaje mogue misliti proces i proizvodnju kao slobodno eksperimentiranje razlike, kao potvrivanje razliitog koje ne pripada subjektu i njegovom negativnom, niteem odnosu spram svijeta" ve predsubjektima, diferencijalnim sklopovima, kozmikom zbivanju koje je Nietzsche opisao kao Vjeno vraanje. I konano, miljenje. Za Hegela, miljenje je apstrakcija, to e rei negacija. Rad pojma je rad negativiteta, istrajavanja duha smrti, misao to je svijest, subjektivitet, mo negacije. Za filozofiju razlike, miljenje nije neto negativno, apstraktno, subjektivno, subjektno ni razaralako. Ono je ista afirmacija, miljenje razlike i njezino potvrivanje, produkcija koja se smjeta onkraj grsmcd subjektiviteta. Medij miljenja jest u krajnjoj instanci pitanje, to znai, diferencijalna ukupnost nesvjesnog: miljenje ne pripada subjektu ve nesvjesnom, ono je djelatnost razlike ili onog nesvjesnog samog.

3 ) K miljenju razlike Doprinos novije francuske filozofije razumijevanju negativiteta mogao bi se, dakle, saeti u slijedeim tvrdnjama: Negativitet nije nita samostalno/realno niti u poretku bia niti u poretku miljenja, ve privid, maska, instrument potiskivanja, nita proizvoditeljsko, ve proizvedeno. Ono potisnuto negativiteta jest razlika.

107

Potiskivanje razlike i proizvoenje para negativitet/pozilivitet je rezultat metafizike Istog, identinog i nepromjenjivog i pada s tom metafizikom. Suvremena filozofija, ukoliko je miljenje razlika i kraja negativiteta jest povratak potisnutog, irupcija Druge Scene miljenja. Dok negativitet pripada podruju danosti, podruju rjeenja kao njegov fantom, razlika konstituira carstvo pitanja. Operativni pojmovi miljenja razlike su pojmovi Drugog, nesvjesnog, nesirnetrije. nadodredenosti, pitanja, intenziteta. Kraj negativiteta i miljenje razlike implicira jedno prevralnovanje vrijednosti" i ponovno premiljanje kategorija kao to su rad, dijalektika, miljenje, praksa, sloboda itd. Kraj negativiteta implicira filozofiju politike i povijesti koja inzistira na pojmovima sluajnog, drugaijeg, heterogenog i diskontinuiranog. Kraj negativiteta znai reinterpretaciju podruja znanja uope i podruja filozofije i njezine povijesti i dovodi radikalno u pitanje hegelovski model koji je do sada odreivao njihovu konceptualizaeiju.

4 ) O d g o e n i iskon Ako je razlika ono potisnuto negativiteta treba potraiti privilegirano mjesto njezina povratka u suvremenu filozofiju. Derrida, Deleuze i Foucault vjeruju da je to mjesto na ovaj ili onaj nain vezano uz jezik, govor, ili tekst. Najpotpuniju teoriju razlike i teksta dao je do sada Derrida u liku gramatologije, znanosti" o pismu, pisanju, slovu i njihovim odnosima s metafizikim bitkom.

108

U gramatologiji, povlateni topos pitanja o razlici je znak. Znak upuuje na neto drugo", na pojam, ili na predmet i to tako da je drugotnost uvijek ve t u " u znaku. Klasina filozofija, metafizika, i cijelo miljenje Zapada, ukoliko bijae metafiziko htjelo je izbrisati, reducirati ili udaljiti ovu nesvodljivu drugotnost oznaavanja, upuivanja i zastupanja koja rasipa svoje uinke u poretku znaka. Derrida je ovo htijenje dokumentirao na tekstovima Platona, Rousseaua, Hegela, Husserla i u, odreenoj mjeri, Heideggera. U klasinoj filozofiji, meutim, pitanja znaka imaju simptomatsko, ali podreeno mjesto tako da tek u novije doba, nakon Heideggera u Njemakoj, Wittgensteina u anglosaskim zemljama, sa strukturalizmom u Francuskoj, i s estonskom kolom" u SSSR-u, dobiva problematika znaka, jezika i govora sredinje mjesto. Sve je znak", ili se barem sve" dade tumaiti na modelu znakovnog sustava. Za filozofiju i znanost, meutim, koje misle svoje predmete na modelu znaka, dobiva ovaj moment drugotnosti i razlike sadran u znaku, naroit znaaj. Ako bia funkcioniraju kao znakovi, ako je bitak isto to i jezik", kako kae Gadamer, onda razlika i drugotnost obitavaju u srcu punoga bitka i subvertiraju, izjedaju to neustraivo srce istine" {aletheias atremes hetor": Parmenid). itamo Derridu: differo odgaam i razlikujem. Razlika kao temporalizacija, razlika kao spacioniranje. Kako se one zdruuju? Poimo, budui da smo se tu ve smjestili, od problematike znaka i pisma. Znak, kae se obino, dospijeva na mjesto same stvari, nazone stvari, s tim da stvar" oznauje tu i smisao i denotatum. Znak predstavlja nazono u njegovu izbivanju. On mu uva mjesto. Kad ne moemo uzeti ili pokazati stvar, kaimo, ono nazono, nazono bie; kad ono nazono ne dolazi pred oi, oznaujemo, idemo preko znaka. Zamjeujemo ili dajemo znak. Naznaujemo. Znak bi dakle bila odgoena (diferirana) nazonost. Radilo se o izgovorenom ili napisanom znaku, o novanu znaku, o izbornoj

09

delegaciji ili politikom zastupnitvu, opticaj znakova odgaa (diferira) trenutak u kome moemo susresti samu stvar, doepati se je, potroiti je ili je rasuti, dotai je, vidjeti, posjedovati prezentni uvid. To to opisujem, u banalnosti njezinih crta, kao razliku (differance pisano s ,,a", koje se u francuskom izgovara isto kao da je na njegovu mjestu ,,e", kao u uobiajnom pisanju rijei difference", i tako ukazuje na jedno slovo koje se ne da izgovoriti, ne da unijeti u puninu govora ve ostaje tihi trag) temporalizacije, je klasino odreena struktura znaka: ona pretpostavlja da znak, koji odgaa (diferira) nazonost nije miljiv do li poam o d nazonosti koju odgaa i s perspektivom na naznonost koju se hoe prisvojiti Po ovoj klasinoj nauci o znaku, zamjena stvari same je istodobno drugorazredna i privremena: drugorazredna s obzirom na izvornu i izgubljenu nazonost iz koje se izvodi znak, privremena s obzirom na konanu nazonost koja nedostaje i s obzirom na koju bi znak bio u svrsishodnom gibanju". Ovdje slijedi bitni Derridin uvid. Treba se osvjedoiti da znak, koji je znak izbivanja, jest svenazoan, da znak, kao nepotpuna nazonost nije sekundaran u odnosu na istinsku i potpunu nazonost, ve da ga uvijekve susreemo na njezinu mjestu:

Kad bismo pokuali dovesti u pitanje ovu drugorazrednost i privremenost zamjene, vidjeli bismo kako se najavljuje neto poput izvorne razlike, no ne bismo ak vie za nju mogli rei da je izvorna ili konana, u tom smislu to su vrijednosti izvora, arhe, telosa, eshatona, uvijek ve oznaavali nazonost ousia, parousia." (J. Derrida: La differance, u nas prevedena u Pitanjima", 9 / 7 1 . ) U djelu posveenom izgradnji gramatologije, Derrida e ovu razlikovnost znaka oznaiti kao prijelom" rije koja znai tiskarski slog, artikuliranost sloga, a istodobno i razlomljenost, nemogunost samopribivanja:

110

Prijelom oznauje nemogunost da se jedan znak, jedinstvo oznaitelja i oznaenog, proizvede u punini nekog prezenta i apsolutne nazonosti." (Preinaen prijevod iz Pitanja", br. 1 0 / 1 1 , 1 9 7 0 , str. 821.) Deleuze je puno manje eksplicitan kad se radi o tom da bi znak, jezik ili tekst bio povlatena instanca razlike. U naknadno pisanom posljednjem poglavlju Prousta" on aluzivno govori o suprotstavljanju svijeta znakova svijetu punoga smisla, domeni istosti. Meutim, cjelina njegova miljenja razlike upuuje na znakove i njihovo nadolaenje, na vjeno vraanje (razlike) kao tekst" (Laruelle). D o sada je bilo rijei o najkraem putu na kome razlika i jezik dospijevaju u svezu. Ima i drugih. Jezik je mjesto u kome razlike koegzistiraju, i gdje suprotnosti i protuslovlja miruju u ravnodunu supripadanju. Jedan od uinaka te supripadnosti na razini jezika jest esta pojava da jedna rije ima suprotna znaenja, pojava na kojoj inzistira prvi mislilac pisanja" Hegel u svojoj Logici", koja oduevljuje Lenjina kad u Filozofijskim biljenicama" komentira Hegela i nad kojom se zamislio Freud (,,om Gegensinne der Urwdrter"). Jezik je ono nesvjesno i ne poznaje alternativnu disjunkciju samo svijest i miljenje koje se podvrgava zakonima i cenzurama svijesti hoe opreke, iskljuenja, protuslovlja, pozitivitet" i negativitet" na mjestu afirmacije i razlike. Heidegger misli ovu svezu jezika i razlike kad pokazuje, u poznatom eseju o izvoru umjetnosti, kako se prijepor koji nije protuslovlje ve supripadanje, smjeta u (pjesniko) djelo preko Risa, preko traga" jedinjujue razlike (3).

PROBLEM VREMENA U DJELU G. DELEUZEA

Jedna od sredinjih linosti poststrukturalistikih misaonih dogaanja je Gilles Deleuze. Deleuze je roen 1925. godine, a sada predaje filozofiju na fakultetu u Vincennesu. Svoj filozofijski rad zapoeo je studijama o Humeu, Bergsonu i Nietzseheu, trima misliocima razlike i kritiarima totaliteta. Studija o Nietzseheu i filozofiji prefigurira itav njegov opus. Pitanje razlike, vremena kao vraanja, polemika protiv Hegela i hegelovske dijalektike, problem vrijednosti, cilja i smisla" filozofije sve je to ve nazono u Nietzseheu i filozofiji". Slijedi esej o knjievnosti i razlici, Proust i znakovi", interpretacija Prousta na liniji problematike ponavljanja i destrukcije logosa u knjievnoj maineriji, i Spinoza i problem ekspresije" u kojima ponavlja pitanja to ih je postavio Nietzseheu, samo ovaj put u mediju jedne potpuno drukije filozofije. Dva velika djela Logika smisla" i Razlika i ponavljanje" zaokruuju njegov filozofijski opus. Logika smisla" posveena je idealnoempirijskoj kategoriji povrine, na kojoj se susreu dogaaji, govor i fantazmi, tri serije bestjelesnih, slobodnih i nemetafizikih bia. Razlika i ponavljanje" preuzima jedno od velikih pitanja suvremene filozofije, pitanje razlike, i dovodi ga u vezu s temporalitetom, s novim likovima miljenja, s otkriima nesvjesnog i s krajem reprezentacije. Deleuzeov prelazak sa Sorbonne u slobodoumni Vincennes, njegovo prijateljstvo s Foucaultom i sa psihijatrom i militantom Guattarijem, njegova politizacija od 1968. nadalje znae prijelom u njegovu stvaranju. Posljednjih godina objavio je nekoliko lanaka, jedan o Foucaultu, a drugi, zajedno s Foucaultom, o filozofiji i politici i, zajedno s Guattarijem, djelo s podruja filozofije povijesti Kapitalizam i shizofrenija".

112

Ov djelo, od kojeg je do sada iziao samo prvi dio, pod naslovom AntiEdip" posveeno je kritici psihoanalize kao sustava represije, zatim izgradnji filozofije povijesti, teorije revolucije i problematizirahu pokuaja da se sintetizira" Marxa i Freuda (1), l) naem eseju ograniit emo se 11a Deleuzeovo miljenje razlike u njezinim odnosima s vremenom.

Ponavljanje razlike ini se kako su vrijeme i povijest postali gotovo sredinjim problemima europske (kontinentalne) filozofije, i da je refleksija o vremenu privilegirano mjesto kritike odreene metafizike tradicije. Otkriem vremenitosti opstanka doveden je u pitanje klasini Subjekt i konstituirana nova domena istraivanja: ovjek ukoliko jest Dasein, bie brige, bie jezika, ili pak povijesni subjekt prakse, slobode, emancipacije. V remeni tost opstanka isto tako znai vremenitost i povijesnost svijeta, znai igru Aiona, znai svijet kao laboratorij Nade ili kao poprite i istinu bitka. Neosporno je da su sve ove odredbe odluno markirale suvremenu filozofiju ili barem njezin pretean dio. Nekoliko pitanja meutim, ostaje otvoreno, bilo neposredno filozofijskih, bilo bliskih filozofijiPrije svega, status vremena u drugim teorijskim domenirna. Pred vie znanosti postavilo se istodobno ovo pitanje kao inherentno i neodvojivo od njihove problematike. Tamo gdje je filozofija bila sklona vidjeti globalnu vremensku shemu, historija je strpljivo radila na izdvajanju temporaliteta specifinih za svaku epohu, za svaku pojedinu praksu, na izradi mikro i makroljestvica vremena, na konstrukciji koda i kronologije, na izdvajanju toaka diskontinuiteta, na fiksiranju rezova i mutacija. Tamo gdje je filozofija bila sklona vidjeli individualni projekt" okrenut budunosti, psihoanaliza je radila na dijagnosticiranju zaokreta i vraanja: po8

113

navijanje i maskiranje prvobitne scene u neurozi, pitanje naknadnosti uinaka nesvjesnog, pojam povratka potisnutog, problematika specifinog temporaliteta analize. Tamo gdje je filozofija sluala jedinstveni i neprekinuti Govor (bitka, ovjeka, umjetnosti), lingvistika je traila iznenadne mutacije i obuhvatne preobrazbe itavih sustava znakova. (Pogledati: Strukturalizam", Kritika", Zagreb 1970.) Druga skupina problema pripada samoj filozofiji. Poznato je ta heidegerovska kritika novovjekovnog subjektivizma nije jedini tip kritike, i da je poam od Nietzschea, a moda ve i od Schellinga otvoren put za drukiju kritiku. Umjesto da nijeemo pretenziju subjekta da bude posljednji temelj zbilje i da se Cogito stavi na neki nain u zagradu, kao neadekvatan ili neautentian modus, mogue je usmjeriti napadaj na njegovo jedinstvo, na pretenziju da bude Jedan, Jedinstven i Homogen Subjekt, na njegovu istost (Selbstheit). T o je put kojim su krenuli mislioci kao Nietzsche, Bergson ili Whitehead: svaki od njih postavlja pitanje eksplozije Subjekta, pitanje beskonanog mnotva predindividualnih, neljudskih subjekata, infinitezimalnih svijesti rasprenih u materiji, pitanje identiteta svijesnih" i nesvijesnih" regija zbilje, Cogito, rasprostrt, spacioniran", razbijen, Leibnizova mens momentanea" povlai onda za sobom pluralnu koncepciju vremena, graenu na pojmu specifinih temporaliteta, vremena navlastitih svakom atomu i svakom agregatu, svakom mikrocogitu i svakom sustavu kogitacija. Cijela ova linija istraivanja nala se, meutim, potisnuta i zabrtvljena, uguena, a da problem sam nikad nije bio ozbiljno diskutiran. Trea skupina pitanja smjeta se unutar Heideggerova miljenja. Ne implicira li miljenje vremena poam od bitka jednu pogrenu perspektivu? Ne znai li misliti vrijeme kao vrijeme bitka ostati u domeni metafizike s njezinim konceptom bitka Iao nazonosti i punine? Esej o Vremenu i bitku" kao da postavlja pitanje upravo u tom smislu. Meutim, ako vrijeme kao ono to bia daje" u bitak prethodi

114

bitku, kako ga onda misliti? I ako je metafizika mislila uvijek bitak kao isto i vrijeme kao realizaciju istoga (istodrugoisto), nije li trenutak da se o vremenu pita kao o vremenu razliitog i dogaanju razlike? Vrijeme i razlika pitanje prema kojem konvergiraju sve tri skupine. Kako misliti vrijeme slobodne razlike, osloboeno jarma Istoga? Pitanje koje ukljuuje paradoks jer je razliito (od) razlike uvijek ono identino, jer se slobodnu razliku ne da misliti a da se ne upadne u klopku identiteta (2). Rjeenje koje predlae Deleuze zaotrava do kraja paradoks. Ono glasi, u nekoliko rijei: TREBA MISLITI U JEDNOM DAHU RAZLIKU I PONAVLJANJE. Treba misliti ponavljanje koje je ponavljanje razlike, i razliku koja je takva da bude ponovljiva a da ne bude identina. Mehaniko ponavljanje bez razlike jest mrtvi identitet, bitak istoga i istost bia. Tek ono ponavljanje koje ponavlja nemehaniki, u kojem pulsira gibanje razlike, omoguuje da se razlika proizvodi i reproducira izvan domene istoga. Takvo ponavljanje razlike, koje proizvodi Istost kao svoj privid, da bi ga, u istom trenutku rastoila u razliito, vraanje pluraliteta u jednom nepravilnom krugu naziva Deleuze nietzscheanskim imenom Vjeno vraanje istog. Oigledno je da pitanje nije toliko u tome je li Nietzsehe doista pod Vjenim vraanjem istog mislio ponavljanje razlike. Deleuzeova interpretacija oslanja se na tekstove iz Zaratustre" i Volje za moi" koji govore o vjenom vraanju kao o naelu selekcije, i sredstvu razlikovanja. Ona takoer koincidira s Nietzscheovom kritikom identiteta i njegovim odbijanjem da prizna ciklike teorije starih Grka kao pretee ideje vjenog vraanja. U svakom sluaju, nain na koji Deleuze uzima vjeno vraanje kao regulativnu ideju jedne filozofije razlike i ponavljanja, osigurava reinterpretaciju i u neku ruku renesansu nietzscheanske problematike, mimo Heideg-

115

gera i mimo svih posmrtnih govora koju su nad Nietzscheovom filozofijom odrani od poetka ovog stoljea do danas. Ovim je problem, naravno, tek nabaen. Deleuzea ne zanima toliko niti historijska potvrda o naravi Nietzscheove misli, a jo manje empirijska geneza i empirijska verifikacija vjenog vraanja. Ono o emu se radi jest metafora koncept vjenog vraanja kao strukture vremena. Vrijeme kao ponavljanje razlike. Fenomenologija nas je nauila da o vremenu govorimo nazivljem sinteze. Postoji tijek trenutaka, okruenih oekivanjima i zadravanjima koji se sintetiziraju u svijesti, horizontalno, vetrikalno i dijagonalno. Ima jedan slijed i superpozicija triju dimenzija vremena koje se sintetiziraju, organiziraju, dominiraju jedna drugu prema prilici (Heideggerovo tekue, svakodnevno vrijeme u kojem dominira prolost, i autentino vrijeme kojim dominira budunost). Deleuze preuzima ovaj pojam sinteze vremena i subjektivnoobjektivnu dimenziju koja je u njemu implicirana, da bi ga okrenuo protiv svake fenomenologije nietzscheizirao ga i stavio u temelje svoje kasnije filozofije povijesti. Sinteza vremena sastoji se od tri etape, zapravo tri sukcesivne sinteze, od kojih posljednja brie i razara prethodne dvije. Prva sinteza proizvodi jednostavno cikliko vrijeme, ritam mehanikih ponavljanja, druga sinteza polazi od iskona koji se ponavlja u ponavljanju i udaljuje ga u beskonanost, konstatirajui tako vrijeme ponavljanja kao beskonanu ravnu crtu, trea sinteza misli ovu beskonanost ravne crte kao zakrivljeni krug ponavljanja razliitog. Sa stajalita nesvjesnog prvoj sintezi odgovara podsvijest (Ono) kao zatvoreni krug intenziteta, drugoj sintezi jastvo u svojoj relaciji spram objekta (udnje), treoj sintezi jastvo zaljubljeno u sebe", nareisistiko Ja koje je interioriziralo rascjep subjekta i objekta zajedno s moima smrti, mrtve materije, kastracije i praznog vremena. Filozofi koji inkarniraju ove tri sinteze bit e Hume i Bergson za prve dvije i Kant i Nietzsche za treu.

116

Deleuzeove su interpretacije uznemirujue slobodne za klasini stil tumaenja. Kadi se o tomu da se pojedine filozofije" razmrvi i da se tako dobiveni fragmenti reorganiziraju mimo povijesnog slijeda, koji je ionako esto opasna naknadna rekonstrukcija, i mimo intencija autora, postupak koji je ve poodavno zadobio graansko pravo u suvremenoj francuskoj filozofiji. U Razlici i ponavljanju" tri sinteze vremena izloene su najprije u sebi a zatim s primjenom na jedan privilegirani objekt, o n o nesvjesno. Zamijenit emo ovaj poredak jednostavnom serijom prve, druge i tree sinteze, bez podvostruenja.

Crta i labirint vremena Prva sinteza Slijedei Nietzschea i Spinozu a dijelom i Marsa, Deleuze misli zbilju na modelu tijela, ali ne na fenomenologijskom modelu, jedinstvenog tijela, unificiranog suvremenom svijeu, koja se u njemu otvara spram svijeta. Naprotiv, tijelo je za Deleuzea transcendentalno polje, neutralno s obzirom na unutarnje i izvanjsko, s obzirom na svijest i materiju. Tjelesnost proima sve razine zbilje upravo sam pojam razine, plana, treba misliti iznova poam od metafore povrine, metafore koe. Ima jedna metafizika povrina, jedna koa filozofa", opstoji povrina fantazije, povrina dogaaja. Ima jedno puno tijelo bia, iarano dogaajima, puno tijelo povijesti, sa svojim brazgotinama. Nietzsche je pokazao, u Genealogiji morala" da se kultura ne stjee ve upisuje u tijelo, u socijalni corpus i u tijelo jedinke, muenjima, rtvama, ubijanjima. Spinoza je pokazao da svaki agregat bia, svaki agregat energije, intenziteti, moe biti smatran tijelom, od praivotinje, preko ovjeka, drave, do Prirode same (Et si sic porro in infinitum pergamus, facile concipemus, totam

117

Naturam unum esse Individuum , . . Eth. II, Lemma VI I Sh.). Marx je formulirao pitanje povijesnosti tjelesnog, s dalekosenim posljedicama (3). Pojam tijela nije dakle, ni kategorija ni egzistencijal, on je idealnoempirijski, i omeuje predkategorijalno ali i predljudsko podruje. Bia koja ga obitavaju su slobodni singulariteti slini VVhiteheadovim aktualnim biima", osim to su ova potonja organski povezana dok su Deleuzeovi singulariteti nomadski i neorganski, izuzeti ispod vlasti finaliteta. Prva sinteza vremena, sinteza navike zahtijeva kao svoj preduvjet ovakvo transcendentalno polje slobodnih, predindividualnih singulariteta. Ona je, naime, sinteza jednostavnog ponavljanja. Jednostavno ponavljanje nema, meutim, smisla izvan jedne svijesti" koja ga konstatira, prebrojava i v 11 uva . Elementi prve sinteze, objekti koji se ponavljaju jesu za drugo, za neku svijest. To je nuno, budui da samo jedna instanca izvan njih moe konstatirati da se oni ponavljaju, moe odrediti jedan sluaj kao repeticiju prolog, isto takvog sluaja. Humeova kritika kauzaliteta polazi od tog postulata: ponavljanje jednog odreenog slijeda ( u z o r k " posljedica") nije neto u stvarima samim, nema svoj uinak u podruju objekata, ve jest za neku svijest i proizvodi svoj uinak, kao saimanje tisuu ponovljenih sluajeva, stvaranje navike. Ta je svijest rudimentarna i pasivna, ali tek za nju opstoji vrijeme. Pitanje ima li vremena u prirodi, odnosno ima li vremena izvan subjekta i njegove povijesti, preobre Deleuze u pitanje: kako je mogua svijesl koja odbrojava prirodno vrijeme, koja ga sintetizira, odrtosno, kako je mogu subjekt u prirodi? Jer u prirodi ima vremena, ako vrijeme dakle uope jest, u svojoj prvoj i najjednostavnijoj sintezi, kontrakciji identinih sluajeva, onda mora postojati subjektivitet rasprostrt

118

preko prirode, uronjen u elemente, prirodni" subjekt ove (pasivne) sinteze navike: Meutim, u poretku te konstituirajue pasivnosti, perceptivne sinteze upuuju na organske, kao to je osjetljivost osjetila ukazuje na jednu primarnu osjetljivost koja je identina s nama samima. Nije samo voda, zemlja, svjetlo i zrak, saeti, mi smo ti ne samo prije no to ih prepoznajemo, ve i prije no to smo ih osjetili. Svaki je organizam u svojim receptivnim i zamjedbenim elementima, u svojoj utrobi, suma saimanja, retencija i oekivanja" (Str. 99). Prva je sinteza, dakle, pasivna sinteza navike. U njoj dominira sadanjost, a vrijeme se giba iz prolosti naprijed" prema budunosti i kontrahira u sadanjem. Najneobiniji i najuznemirujui element ove sinteze jest mjesto subjekta. Deleuze je tu blizak jednoj tradiciji koja je u suvremenoj filozofiji potisnuta, kao to je bila potiskivana tijekom cijele povijesti zapadne filozofije. Subjekt rasprostrt preko cjeline bia, preko velikog tijela bitka, raspren u predsubjektnu prainu, s rudimentima svijesti: treba pripisati duu srcu, miiima, ivcima, stanicama, jednu kontemplativnu duu ija je jedina uloga saimati naviku" (str. 101). Stranice posveene tim slobodnim, kontemplirajuim, nomadskim jedinkama spadaju, unato njihovoj neobinosti, ili moda zbog nje, meu najljepe dijelove Razlike i ponavljanja". Cijela spomenuta tradicija, od Plotinove 0 teoriji" do Nietzscheove Volje za m o " i Whiteheadovog Procesa i zbilje" tu je preuzeta, odigrana, u jednom stanovitu smislu parodirana, okrenuta protiv svake mistike i svake teologije, i podignuta na razinu jedne teorije vremena sposobne da se uskladi sa zahtjevima drugih teorijskih disciplina. U Deleuzeovoj filozofiji povijesti, u Kapitalizmu i shizofreniji", igrat e ova slobodna, singularna bia, ulogu (razbijenog) subjekta povijesti. Oslob'oditi mikroelemente subjektiviteta, bezbroj likova od kojeg je sastavljen svaki od nas zadaa je jednog potpunog osloboenja: ne anarhija individualnih volja ve veliki kozmiki proces predindividualnih svijesti.

119

Potvrdu, primjenu i dopunu svoje teorije trai Deleuze u problematici ponavljanja s obzirom na podsvijest, zapravo s obzirom na o n o nesvijesno. U suvremenoj francuskoj filozofiji postoji tendencija da se nesvijesno" tretira kao domena koja ujedinjuje psiholoku podsvijest, potisnute i u metaforikom smislu nesvjesne procese politikih i ekonomskih struktura, ono nesvjesno jezika i ono nesvjesno tijela. Freudova otkria dobivaju tako iri ali i precizniji smisao zbog toga je problem ponavljanja u podsvijesti toliko bitan za konstituiranje transcendentalnog predsubjektivnog polja, U svojim kasnim spisima Freud odreuje zadovoljstvo kao rezultat uklanjanja napetosti, brisanje razlike. Postoji jedno polje intenziteta koje proizvodi zadovoljstvo", pitanje je, meutim, na koji nain zadovoljstvo postaje naelo? Odgovor: tako da se razlike sustavno povezuju pogledom na mogue izjednaenje. Imamo ovdje dvije sinteze ponavljanja, prvu koja proizvodi razliku, uzbuenje, osjet i drugu koja ponavlja njihovo razijeenje na mjestu njihove veze proizvedeno je minijaturno sredite navike, uitka i svijesti: Porivi nisu nita drugo nego povezana uzbuenja. Na razini svake veze u Onome se stvara jedno jastvo, jastvo koje je, meutim, pasivno, djelomino, u stadiju kukuljice, kontemplativne saimljujue. Ono se nastanjuje lokalnim jastvima, koji konstituiraju navlastito vrijeme Onoga, vrijeme ive sadanjosti, tamo gdje se zbivaju povezivanja koja odgovaraju pojedinim vezama" (str. 129). Deleuze kritizira pozitivistiku ili utilitaristiku teoriju koja naviku i ponavljanje izvodi iz zadovoljstva: privikavamo se na ono to nam ini zadovoljstvo. Naprotiv, pie on, ponavljanje i navika omoguuju zadovoljstvo, ono slijedi iz njih kao to prolost i budunost izviru iz ive sadanjosti. Rezultat ove prve sinteze u nesvjesnom bit e dvostruk. S jedne strane, subjekt napreduje prema povezivanju i aktivnoj integraciji malih pasivnih jastava, intergraciji koja ih upa iz podruja Onoga i prebacuje u podruje Ja, to e biti

120

realno arite subjektove djelatnosti. S druge strane, same pasivne sinteze vezuju se i produbljuju, u kontemplaciji neeg to nikad nee postati objekt akcije to neto jest virtualni objekt, drugo arite elipse. Dobar i zao objekt u teoriji Melanie Klein, objekt malo (a) " u Lacanovoj shemi, su takvi dvostruki i neuhvatljivi predmeti koji se uvijek cijepaju na dvoje. Sjetimo se pisma iz J.Verneova Carevog glasnika": instrument skrivanja i otkrivanja, dragocjena poruka i opasno oruje izdajice, ono ini da glasnik (poput Edipa) gubi vid da bi mu ga vratio u jednoj udesnoj formi. Na prvom dijelu puta ono je neproitano, ali spasonosno, na drugome ono je proitano, opet na dva suprotna i nesvodljiva naina, da bi zato postalo nebitnim. Ono vodi sina njegovoj majci da bi ga zatim prisililo da je ne prepozna: pismo samo jest sustav maski i ponovljenih prepoznaja/neprepoznavanja, realni/virtualni objekt istodobno: prijelaz na drugu sintezu.

Druga sinteza Kuda se smjeta ivi prezent, koji dodue saimije prolost i budunost, ali koji je ujedno gibljiva i nestabilna njihova granica? U vrijeme konstituirano drugom sintezom, sintezom pamenja. Ako navika kontrahira mikro elemente vremena, onda pamenje rezimira i rasprostire sinteze navike. U ovoj drugoj sintezi prednost ima prolost, vrijeme koje se da sastaviti lijepei zajedno pojedine tranutke iz prve sinteze. Druga sinteza sintetizira, kako rekosmo, ne elemente ve sinteze, ona kontrahira sadanjost kao kontrakciju svih prolosti, koje su uzajamino sintetizirane, impliciraju jedna drugu i zajauju se. Ta paralelna nazonost svih razina prolosti, saetih meusobno i sintetiziranih u sadanjost, najavljuje jedno paradoksalno vrijeme, u kojem svi trenuci koegzistiraju, odrazuju i izraavaju jedni druge, koje nadilazi prostornovremenske odredbe i tako pretskazuju treu sintezu, vjeno vraanje.

121

Dva ponavljanja, prva i druga sinteza, bitno su razliite. Prva je ponavljanje neodvisnih stupnjeva, druga cjelina koegzistencije, prvo je golo, drugo je odjeveno, jedno ponavlja dijelove, drugo cjelinu, jedno se odnosi na slijed, drugo na istodobnost, jedno je aktualno drugo je virtualno, jedno je horizontalno, a drugo vertikalno". Prva sinteza je granini sluaj druge, ona je obavija izvana, to je najoputniji, najjednostavniji sluaj sloene druge sinteze. Sa stajalita nesvjesnog, drugi sinteza odnosi se na aktualne i virtualne objekte. Virtualni objekt pripada prolosti, on je komadi neesa to bijae, pismo ukradeno, naueno napamet, pismo koje treba ponovno pronai da bi se spasila ast Oca (u J. Verneu i E. A , Poeu). Takvom predmetu pripada ponavljanje kao najunutarnjija bit. Zato jer nije nikada nazoan, nikada potpun, virtualni objekt se ponavlja i ponavlja: on dovodi u vezu dvije serije, realnu i virtualnu, premjeta se od jedne do druge. Poam od ove veze izmeu objekta i ponavljanja, izmeu udnje (za objektom) i sjeanja, Deleuze reinterpretira i kritizira J. Lacana. Lacan hoe zaustaviti gibanje virtualnih objekata u Jednom Istinitom Objektu koji pripada istodobno seriji, stvari i seriji simbola i koji tako fundira obje budui da u psihoanalitikom diskursu, seriju objekata zaustavlja i reorganizira objekt falike faze, phallos, objekt koji je ujedno sposoban organizirati simboliki poredak zahvaljujui razlikama koje artikulira unutar trokuta subjektotac majka. Falus, oznaitelj udnje postaje tako taj transcendentni objekt koji zapreava klizanje i repeticiju, postoje uporite, u svojim odnosima s kastracijom, uperen i isporen, nazoan i iabivajui, koji rasporeuje uloge mukog i enskog, oca, majke i djeteta, omoguuje oznaiteljski niz i tako po daruje govor. Nasuprot Lacanu, Deleuze nijee izvornost sheme subjektmajkaotac, sheme u kojoj jedino falus moe igrati ulogu transcendentnog oznaitelja: Roditeljske osobe nisu posljednji lanovi za jedan subjekt, ve srednji nazivi jedne meusubjektivnosti, oblici komunikacije i mas-

122

kiranja jedne serije u drugu. . (str. 140). Zajedno sa svijetom obitelji pada i sam falus kao posljednja realnost i postaje samo jedan od inkarnacija objekta: Falus, simboliki organ ponavljanja, jest maska isto tako kao to je skriven (isto)". Konstituirano kao suzvuje virtualnog i realnog niza, ono nesvjesno je podruje razlika, podruje medusubjektivnosti, gdje je svaki subjekt maska za neki drugi i za jedan drugi objekt. Nesvjesno ne poznaje negaciju i izgrauje se preko sustava razlika. U potrazi za izgubljenim objektom" udnja i pamenje koje prolazi domenom nesvjesnog, postavlja jedno pitanje. udnja jest jedno pitanje, otvaranje polja problema, jedno gdje" upueno nesvjesnom koje ga pretvara u podruje problema. Radi se o konverziji relacije identiteta. Suvremena filozofija, zatim epistemologija i arheologija znanja, od Nietzschea do Foucaulta, pokazale su da su pitanja ta koja su nesvjesna, da je svaki lik miljenja/znanja odgovor na jedno pitanje koje mu ostaje nesvjesno. Heideggerova i Gadamerova disciplina pitanja radi upravo na otkrivanju tih potisnutih, kako on kae, zaboravljenih, pitanja koja su dominirala zapadnu filozofiju i povijest Zapada. Treba samo preokrenuti tezu da su pitanja uvijek nesvjesna i rei da je ono nesvjesno domena pitanja, carstvo problema. (Ono to mislim je samo uinak onog to ne-mislim J. A. Miller). Trei mig daje sama struktura pitanja. Pitanje jest to koje ne poznaje protuslovlje ni negaciju ve saima u jednom virtualnom i nesvjesnom stanju sve mogue odgovore, bez obzira na to, to e oni, u aktualnom i svjesnom stadiju protusloviti jedno drugom i uzajmino se nijekati. Iz konvergencije ovih triju znakova, Deleuze postavlja jednadbu: nesvjesno jednako problem. Time e miljenje ne-

123

svjesnog postaviti sebi u zadau da bude miljenje par exellenee, miljenje pitanja i problema, miljenje slobodno od odgovora. Istodobno, pitajue miljenje odreduje sebi za podruje ono nesvjesno, ono predindividualno i predsubjektivno, transcendentalno podruje slobodnih pitanja, nomadskih singulariteta i njihovih veza i rascjepa: tijelo i njegove povrine. Druga je sinteza tako odreena kao sinteza pamenja. Njezin su rezultat ponavljanja koja se ponavljaju i tako formiraju ravnu crtu vremena s primatom prolosti. U nesvjesnom, to je sinteza realinih i virtualnih objekata i udnje koja ih presjeca. Meutim, Freud je pokazao da prije ili kasnije ja gubi svoj objekt i njegova udnja mijenja svoj smjer: Bitno izgubljena narav virtualnih objekata i bitno preodjevena narav zbiljskih objekata predstavljaju mone motive narcis iz ma. Meutim, kad se libido okrene i potee spram jastva, kad pasivno ja postane potpunoma narcisoidno, to e biti rezultat interiorizacije razlike izmeu dviju linija, i stanja u kome jastvo ivi samo sebe kao stalno premjeteno i zakrabuljeno u drugo. Narcisoidno jastvo neodvojivo je ne samo do jedne povrede koja ga konstituira ve i o d maskiranja i premjetanja koja se pletu sa svih strana i tvore njegove mijene... Kad je narcisoidno jastvo stalo na mjesto virtualnih i zbiljskih objekta, kad je na se uzelo premjetanje jednih i maskiranje drugih, ono time nije jednostavno zamijenilo jedan vremenski sadraj drugim. Naprotiv, uli smo u treu sintezu. Reklo bi se da je vrijeme napustilo sav mogui sadraj pamenja i time razbilo krug u kojeg ga je zatvorio Eros. Ono se odmotalo, ispravilo i uobliilo se poput labirinta, pravocrtnog labirinta koji je, kako kae Borghes nevidljiv i nespretan. Prazno vrijeme izbaeno iz kolosijeka, sa svojim formalnim i statinim strogim poretkom, svojim razaralakim mnotvom, svojim ireverzibilnim nizom"(str. 146147). Trea sinteza, rascjepljeno jastvo, prazni tijek vremena, nagon smrti, sinteza vjenog vraanja.

124

Trea sinteza Linearno vrijeme drage sinteze jest vrijeme perspektiva, u kome se subjekt projicira, snalazi, zbrinjava, to je prostor namjeravane akcije, mjesto koheretnog samonalaienja, povezivanja ivljene i doivljenje prolosti sa slobodnom i otvorenom budunosti. Ono zrcali elje i udnje, oovjeuje tijek stvari i fatalnost prirode, to je vrijeme progresa, smisla i utopije. Da bi tako slobodno i smisaono vrijeme uope moglo vremenovati, treba ono biti otvoreno du cijele svoje protenosti ni u jednom trenutku ne smije horizont smisla biti zatvoren jednom definitivnom odlukom. Slobodno je vrijeme stoga vrijeme opetovnoga zapoinjanja, vrijeme vjenog vraanja iskona, vjenog vraanja poetka. Ima jedno kruenje inherentno pravocrtnom gibanju, stalna nazonost poetka, koja guta to zapoeto, Kronos: Kronos je vrijeme postajanja i ponovnog zapoinjanja. Kronos guta komadi po komadi ono to je rodio i preporodio u svom vremenu. Monstruozno i bezakonito postajanje, gutanje svakog trenutka, davljenje svakog ivota, rasipanje vlastitih udova, sve je to vezano za tonost ponovnog poimanja: Postajanje uvodi u onaj veliki unutarnji labirint koji se ne razlikuje od udovita to ga nastanjuje . . . " pie Foucault komentirajui Deleuzea. (4) Ravna crta jest krug, iznovino zapoinjanje, kruno Postajanje koje mrvi i unitava, zatrpavajui vraanje Istog. Dovreno, potpuno kruenje ravne crte, preobraa se redovito u svoju suprotnost. Jer kakav je to poetak koji je uvijek ve ponovljen, poetak koji se uvijek razlikuje od svoje zapoetoti, koji je kao ponovljen uvijek ve stran sebi samome, reflektiran u drugo, razlikovan, prelomljen? Zamislimo svijet beskonaan u samome sebi, sposoban raati druge, isto takve svjetove, beskonane i produktivne,

125

Brunov Univerzum, Hegelovo Jedno repuizije. Nije ii nuno i on sam proizveden, isto tako svijet koji ga je proizveo, i tako dalje u beskonanom unazadnom gibanju gdje jedno bie, beskonano i zatvoreno podvostruuje sebe i obznanjuje se kao proizvedeno: ponavljanje kao VJEITO ODGAANJE ISKONA, POMICANJE I PRELAMANJE ISTOGA, VJENO VRAANJE RAZLIKE. Da bi se, meutim, iznalo vjeno vraanje razlike u njegovoj funkciji omoguavanja linearnog vremena, potrebno je razraunati s fantomom Cogita na drukiji nain negoli je to uinjeno u prvoj sintezi. Ako je tamo jednostavno kruenje vremena povlailo za sobom samo pluralizaciju jastava, ovdje je potrebno Cogito prelomiti, pomraiti i izbaciti iz tranica posao destrukcije u kojem Deleuze priziva Holderlina, Nietzschea i Kanta i u kojem se ponajvema pribliuje Heideggera. Prije svega, Kant. Kako je poznato, Descartesov Cogito ne dokazuje za Kanta nipoto opstojanje jednog predlenog, masivnog jastva. Da ja jesam budui da mislim, jest i samo jedna misao, jedna misaona predodba iz koje znadem samo to da jesam a nipoto i to to sam odnosno tko sam. Ovo pak t o " dano mi je drugdje, radikalno drugdje, upravo tamo gdje kao misaoni subjekt nisam i ne mogu biti. Prostor pak izmeu ovog tu (ubi cogito ibi sum) i tog nesvodljivog Drugdje zora presjeen je ravnom crtom vremena. U sintezi uobrazilje nanijeta je povreda narcisistinome subjektu, jastvo se raspada na dvoje, pasivni subjekt obiljeen je linijom vremena koje ga odreuje. Kant bijae prvi koji je domislio injenicu da nam je za miljenje potrebno vrijeme, prvi koji je od oblika unutarnjeg osjetila uinio otricu koja ree unutarnjost i izlae je pogledu. Tako su ve kod njega odreena tri elementa teze vraanja: ,,ego frango", pasivno jastvo i prazna forma vremena.

126

Ego frango", lomim se, ta nova forma Cogita odredit e umnogome miljenje u devetnaestom i dvadesetom stoljeu. Imade jedan prijelom u subjektu, jedno mjesto gdje on sebi postaje nesvjestan, gdje uranja u veliko Nesvjesno, bilo ono simbolino kao u Freuda, ekonomsko i politiko kao u Marxa ili porivno i opetovno kao u Nietzschea. Poetak velike tuge: jastvo koje gubi objekt, postaje, u jednom komedijakom smislu bespredmetno, okree svoj poriv spram sama sebe i podlijee silama smrti, nihilizma, "smirenja i mehanikog ponavljanja, proces koji su s podjednakim uspjehom ali s razliitim perspektivama opisali Freud i Nietzsehe. Pasivno jastvo, razliito od svog miljenja, smjeteno u jedan medij stran i drukiji, u mrak zore, jest jastvo u kojem se oslobaaju bezbrojni predjastveni subjekti, jastvo rastezano i umnoeno. Svi smo mi male skupine" (Guattari). Konano, prazna forma vremena, linearno vrijeme kao Kronos, je vrijeme oslobdeno tiranije Cogita, vrijeme pripravnim se preobraziti u svoju suprotnost, u vjeno vraanje razlike. Ispranjeno od namjere, projekta, briga, od svakog mogueg antropomorfizma, ono pripravlja vraanje velikog Svega, nadolazak Dioniza. Nakon Kanta, HOlderlin. Prijelom jastva na , j a jesam" i na fenomenalno i pasivno ja aficirano vremenom pripada strukturi subjekta. Kako se ta struktura obznanjuje u vremenu, kako se jastvo lomi u svojoj biografiji? Deleuzeov odgovor pretstavlja slobodnu interpretaciju Holderlinove analize tragedije. U svakoj tragediji imade jedan prijelom, jedna eezura nakon koje se vrijeme preokree za junaka. U Kralju Edipu" to je razgovor Edipa s Kreontom. Proroite je osudilo zloin i zloinca, rijeima openitim i dvosmislenim, tako da je Edip mogao mirne due shvatiti njegov pravorijek kao neodreenu prijetnju svakome zlu i moralnoj rasputenosti. Umjesto toga, Edip usredotouje svu svoju pozornost i sav svoj gnjev na jednog ovjeka, na jednog zloinca pogreka je poinjena. Od tog trenutka, sve to Edip bjee uinio, vraat e mu se pod mas-

127

kom, drukije od njega, jedno drugo i nesimetrino jastvo, u vremenu koje vie ne koincidira sa sobom, ve opisuje jednu zakrivljenu liniju, elipsu vraanja razlike: Na krajnjoj granici trpnje nema vie niesa do li uvjeta prostora i vremena." U ovima zaboravlja ovjek sebe sama, jer je sav u trenutku; bog ini to isto jer nije nita drugo do li vrijeme jedno i drugo jest pak nevjerno, vrijeme jer se u tom trenutku neopozivo okree, a poetak i kraj vie se u njem ne daju sroiti, ovjek, jer u tom trenutku mora slijediti taj neopozivi okret, te se u budue vie s onim to bjee na poetku ne moe izjednaiti. Tako stoji Hemon u Antigoni", tako Edip u sredini tragedije Edipove". (Holderlin: Werke, Stuttgart, 5 svezak, str. 196.) Ova cezura vremena znai prijelom subjekta. Postoji jedna akcija, uinjena ili namjeravana, prije cezure, postoji jedna cezura u kojoj se ona, akcija, podvostruava, u kojoj junak postaje sposoban da akciju izvri ili da je, izvrenu, preuzme na sebe, konano, doba nakon cezure u kojoj se ova akcija, s kojom se subjekt identificirao okrene protiv njega, vrati mu se kao mo koja ga nadilazi i brie: Edip na Kolonu, lutalica, bez imena, bez obitelji, bez vlastitosti i bez jastva, bez svojstva, plebejac, vlasnik jedne tajne, ve nadovjek iji razbacani udovi gravitiraju oko jedne uzviene slike" (str. , 121.). Holderlin tako priprema Nietzscheovu teoretizaciju vjenog vraanja. Svi su elementi ve tu; vraanje je izloeno kao vraanje nejednakog, nadolazak razlike koja brie koherentnost subjekta, tragino/komino kruenje maski koje proizvodi svoju najviu masku, i samu rastrganu u dvoje, Zaratustra i Dioniz, Dioniz i Arijadna, Putnik i njegova sjena. Vjeno vraanje, tako shvaeno, uva primat budunosti onkraj linearnog vremena. Jer ako je sadanjost ono to po-

128

navija, ako je prolost ono ve ponovljeno, subjekt ponavljanja, ono to biva ponovljeno jest budunost, jest Drugo i Nejednako koje se vraa da bi du crte vremena bre od misli" rascijepilo subjekt i njegov prezent, njegovu prezentnost, proizvelo drhtanje razlike, potvrdilo pad kocke i ples sluaja. Mehaniko ponavljanje, nagon smrti" Freudov, ispostavlja se ovdje kao samo naelo ivota, koji rastvara granice doputajui da se vrati ono onkraj" svih granica, ono neodreeno, neprekidno, suvino, zli Apeiron iz Platonova Fileba". Moe li, vjeno vraanje meutim, biti shvaeno kao ponavljanje razliitog du jedne vremenske osi, ma koliko ona bila grbava a da se ne obnovi jednostavno, perspektivno vrijeme iz druge sinteze? Deleuze uvodi jedno dodatno, zapravo najvanije ponavljanje, naime ponavljanje prezenta": lanovi jedne serije ne samo da se uzajmino ponavljaju, maskiraju i parodiraju, oni takoer odgovaraju lanovima svih paralelnih serija. Postoji opa rezonancija, postranino i transverzalno ponavljanje, paralelno uzdunom ponavljanju. Tu se Deleuze pribliava analizama strukturalista kao to su Levi Strauss i Althusser. Oni su pokazali da se slinosti u prvom redu konstituiraju kao slinosti razlika, homologije neslaganja: u svom uvenom lanku o totemizmu LeviStrauss odbacuje sva tumaenja totemizma, koja poivaju na neposrednom kontiguitetu lanova totemske serije (ivotinjskih likova) i lanova realne serije (skupine, klanovi). Ono to povezuje seriju ivotinja sa serijom plemena jest hornologija razlika kao to se meusobno razlikuju dabar, soko, jelen i guter, tako se razlikuju klan A, klan B, klan C i klan D. Generalizirana, ova metoda prua podlogu za jednu teoriju lateralne korespodencije. Deleuze je primjenjuje na nekoliko knjievnih djela, Prousta, Joycea, Roussela i Gombrowitza, i utvruje da u svim sluajevima postoji neto to stavlja u pokret paralelne serije, jedan prvi razlikovatelj. Taj prvi razlikovatelj, za kojeg je iskovao naziv dispars" udaljuje i 9 129

odgaa, ali istodobno stavlja u rezonanciju, proizvodi vjeno vraanje odrava ga u obje njegove dimenzije. Potpuna teorija rezonancije razraena je u Logici smisla" s osloncem na stoiko shvaanje vremena. Stoici razlikuju kronos" i aion". Aion je rasprostrto i osloboeno vrijeme, Kronos preokrenut u vraanje razlike. Za stoike dogaaji pripadaju potpunoma drukijem poretku negoli njihovi uzroci dok su uzroci materijalna tijela, dogaaji su nematerijalni i neuhvatljivi. Kako dakle objasniti vezu medu dogaajima, ako ne putem neuhvatljivog kauzaliteta, kauzaliteta medu dogaajima koji nije materijalan ni nuan, ve ekspresivan i povrinski. Nunost koja vlada u svijetu materijalnih tijela, zamijenjena je sudbinom koja slobodno plee na povrini dogaaja. Cijela teorija o moguem i su-moguem (possibilia i compossibilia), zatim Schoppenhauerova i Nietzscheova kritika kauzaliteta, batinici su ovog stoikog otkria komunikacije medu dogaajima, otkria dviju vrsta uzroka i njihova zajednikog djelovanja. Ostaje jo jedno, posljednje pitanje. to je to to se vraa u vjenom vraanju? T o nisu stvari niti bia, nita supstancijalno, jer supstancije ne bi mogle prefigurirati jedna drugu, igrati komediju oponaanja, komuniciranja i lateralnog kauzaliteta, to nisu pojmovi, jer pojmovi su upravo ono to se ne ponavlja. Ti fluidni i neuhvatljivi likovi, isti intenziteti (jer ista razlika i isti intenzitet je jedno te isto, intenzitet je razlika) koji komuniciraju u svim pravcima, taj k / a / o s m o s , izmiu svakom statusu, poretku, klasifikaciji i hijerarhiji. Deleuze predlae da se ove likove nazove imenom posuenim od Platona, grki phantasmata", latinski simulacra". Simulacrima naziva Platon u Sofistu" slabe kopije, kopije koje samo zbog slabe perspektive izgledaju debrima (to phainomeno'n men dia ton ouk ek kalou thean eoikenai to kaloSoph. 236 b4), za razliku od istinskih, vjerojatnih/ vjerodostojnih kopija (eikon). Likovi vjenog vraanja upravo jesu slabe" kopije, kopije bez originala, za koje dobra

130

perspektiva ne opstoji. Vjeno vraanje suvertira opreku originala i kopije, za nj nema predloaka, iskona do li odgoenih i iskrivljenih jo jedna nietzscheanska crta Deleuzeova, za nj opstoje samo paslike, patvorine, carstvo Drugog i razliitog. Vjeno vraanje kopije je Deleuzeov odgovor Heideggerovu perzistiranju iskona. Moda, meutim, ova dvojica i nisu toliko udaljena koliko to izgleda. Ako vrijeme prethodi iskonu, prethodi bitku kao to to hoe kasni Heidegger, nije li ono onda vrijeme pred-iskona i ne-iskona? I koje drugo ime nadjenuti ne-iskonu ako ne ime onog potisnutog i prokletog u cijeloj povijesti zapadne metafizike, ime slabe kopije", simulacruma. I nije li ovo simul" simulacruma ono to vremenuje u dogaaju, prethodei biu i bitku, iskonu i proizvedenome, vremenuje uvijek od sebe razliito, odgoeno, vraeno, jer onim' trenutkom kad ta odgoda, vraanje, razlika i maska ustupa mjesto, nazonosti, prebivanju, istome i iskonu pada vrijeme u krug bitka, u zatvorenu ekonomiju metafizike?

Slobodno nesvjesno Da bi se do kraja shvatilo mjesto Deleuzeova miljenja vremena unutar poststrukturalistikih nastojanja, posebno u vezi s pitanjem razlike, bilo bi potrebno analizirati njegove odnose s Derridinom kritikom pojma vremena u eseju Ousia i gramme, biljeka o biljeci iz Bitka i vremena". Tada bi se odnos crte, kruga i labirinta u vjenom vraanju pokazao moda kao parodija klasinog filozofijskog tumaenja vremena, gdje ravna crta, gramme, trag, zavrava uvijek u zatvorenu kruenju, ne rastvarajui se konano u labirint u koji e je odvesti Deleuzeova teoretizacija: Gramme je metafiziki obuhvaena izmeu toke i kruga, izmeu mogunosti i akta (nazonosti)." (Derrida: Marges", Minuit, 1972. str. 69.) Ovdje emo se, meutim, zadovoljiti samo na-

X 31

znakom, i umjesto dalje razrade, skicirati pravac u kome se kretala Deleuzeova misao nakon Razlike i ponavljanja", pravac koji e nas odvesti do filozofije povijesti. Nakon to je pokazao da razlika, ponavljanje i simulakrum tvore domenu nesvjesnog, Deleuze trai proirenje te domene tako da ona koincidira s cjelinom" vjenog vraanja, Meutim, nakon Freuda, nalazimo nesvjesno uhvaeno u mreu Edipa, u obiteljski trokut kompleksa. S jedne strane su veliki mehanizmi drutvene proizvodnje, s druge strane je privatna" reprezentacija nesvjesnog. Treba stoga, u okvirima psihoanalize nai trenutak koji je razbija i poam od tog trenutka izgraditi novu analizu nesvjesnog. Taj trenutak prepoznaje Deleuze u psihozi, koja je uvijek bila problem za psihoanalitiare (rodno su tlo psihoanalize neuroze), napose u onoj vrsti psihoza koje ukljuuju shizofreni proces. Antipsihijatri, na elu s Laingom i Cooperom, opisali su shizofreni proces kao razvitak koji ukljuuje slom normalnog, svakodnevnog i represivnog jastva, pucanje obiteljskih spona koje su postale besmislene (dvostruka vezanost) i neizdrive, nastajanje distinkcije izmeu unutarnjeg i vanjskog, i investiranje libida u lanac objekata koji daleko nadilazi obiteljski roman psihoanalize i pretstavlja sponu izmeu individualnog", socijalnog i, kako oni kau, kozmikog nesvjesnog. Uvjeti pod kojima se ovaj proces oituje ne kao osloboenje, ve kao bolest su socijalno dani (obiteljska sredina, socijalni setup). Ovdje nas ovi uzroci ne zanimaju, ve ostajemo na opisu shizofrenog procesa kao etnje" u kojoj subjekt pronalazi svoju predindividualnu vlastitost, tonije svoje vlastitosti, brie sve uobiajene granice, smjeta se onkraj razlike izmeu ovjeka i prirode", otkriva ne-ljudski spol ili neljudske spolove koji ga tvore. Za antipsihijatriju, problem je dvostruk. S jedne se strane radi o tomu da se ova etnja odredi s obzirom na njezinu socijalnu i eventualno politiku smjetenost, s druge strane

132

da se iznau primjereni teorijski modeli na kojima bi se o njoj dalo govoriti. Deleuze preuzima oba pitanja. 0 prvom pitanju bit e rije u slijedeem tekstu, a ovdje emo samo upozoriti na susret koji se zbio s obzirom na drugo pitanje. Antipsihijatri su teorizirali shizofreni proces na modelima uzetim iz religije, kao otkrivanje onog boanskog, iz egzistencijalizma, kao slom u odnosima s Drugim, i iz jedne dosta openite teorije otuenja, kao individualni protest protiv ope otuenosti, dakle poam od miljenja ljudske Biti i Istine. Deleuze, naprotiv, otkriva, da se mnoge znaajke shizofrenog procesa podudaraju upravo s njegovim teorijskim modelima simulakruma, vjenog vraanja, razlikovanja i odgode. Shizofreni proces nije vraanje unutarnjem i boanskom jastvu, ve subverzija osobnog identiteta, izlazak iz sheme vlastitootueno. U najnovijem djelu, e, stoga, shizofrenija postati pozitivni model osloboenja, i sve e vie naputati teren psihijatrije, psihologije i psihoanalize, da bi postala idealnoempirijska kategorija primjenjiva na sva ivotna i djelatna podruja, i ak na svekoliko bivstvovanje (treba napomenuti da Deleuzeova teoretizacija shizofrenije nije samo njegova, ve je provedena u suradnji s F. Guattarijem). Teorija shizofrenije, i praksa te teorije, sve to obuhvaen o pod imenom shizoanalize, treba da izgradi emancipativni program koji osloboenje nee izlagati nit na modelu vlastitotue, niti iz horizonta negativiteta, kao negaciju postojeeg, kao udaljavanje od pozitiviteta, u ime utopije, ve kao ruenje zapreka koje onemoguavaju afirmaciju razlike, koje razliku tjeraju u opreku pozitivitet negativno, u teritorij reprezentacije, totaliteta i spekulativne dijalektike. Slobodno nesvjesno koje se potvruje u shizofrenom procesu je domena dijelova koji se ne daju totalizirati, identificirati, niti suprotstaviti, podruje tijekova udnje koji izmiu dijalektici i organiziraju se aleatorno, kao fatum i kao jezik. Citiramo tekst u kome je rije o naliju strukture u nesvjesnom, naliju o kome se upravo radi:

133

 T o je nalije zbiljska neorganiziranost molekularnih elemenata; djelomini predmeti koji ulaze u posredne sinteze ili meu djelovanja, budui da nisu djelomini u smislu rasenih dijelova, ve radije pristrani", kao intenziteti pod kojima uvijek jedna tvar ispunjava prostor u raznim stupnjevima (oko, usta, anus, kao stupnjevi tvari); ista pozitivna mnotva gdje je sve mogue, bez iskljuenja i negacije, sinteze koje djeluju bez plana, gdje su veze postranine, isjunkcije ukljune, veze polivokne, ravnodune prema onome to ih podrava, budui da ova tvar koja im slui za oslonac nije specificirana ni preko kojeg strukturalnog jedinstva, ve se pojavljuje kao tijelo bez organa, koji ispunjava prostor svaki puta kad ga ispuni neki intenzitet; znakovi udnje koji tvore oznaiteljski lanac, ali koji sami nisu oznaiteljski, ne odgovaraju lingvistikom ahu, ve prije izvlaenju lota koji izvlai as neku rije, as crte, as stvar ili okrajak stvari, gdje je jedno neovisno o d drugog po svemu osim po redu sluajnih izvlaenja, i dri se zajedno samo zahvaljujui izbivanju veze (veze koje se ne daju lokalizirati), ne imajui drugi status do li da budu raspreni dijelovi rasprenih poudnih strojeva" (L'Anti Oedipe, Minuit, 1972. str. 368.). Djelomini objekti nisu dijelovi cjeline, ve njezini simulakrumi koji je odgaaju i subvertiraju i radi se o tomu da se shizofrenija, kao simulakralna proizvodnja poopi i iupa iz sustava identifikacija. Aparat protuproizvodnje, potiskivanja i represije, hoe svesti ove predmetesimulakrume na njihov iskon, prepoznati ih kao identine, doznaiti im mjesto, prikovati ih uz teritorij. Utoliko je pokret koji hoe shizofrenizirati" proizvodnju, ekonomsku, politiku, umjetniku, misaonu, ujedno pokret koji hoe deteritorijaliziranje, hoe da se otkine simulakrume o d Tla Iskona za koje ih vezuje metafizika mo: Zvrk shizoanalize, koji oslobaa pokret, oivljuje

nastojanje i gura simulakrume dok ne prestanu biti artifi-

134

cijclne slike i dok ne postanu pokazateljima jedne nove zemlje. To je kraj procesa: ne obeana zemlja koja opstoji od ranije, ve zemlja koja se stvara u mjeri svog nastojanja, svog razdvajanja, same svoje deteritorijalizacije. Pokret kazalita okrutnosti; jer to je jedino kazalite proizvodnje, gdje tijekovi prelaze prag deteritorijalizacije i stvaraju novu zemlju (ne nada" ve tvrdnja i nacrt, gdje onaj koji bjei tjera u bijeg i zacrtava zemlju deteritorijalizirajui se). Aktivna toka bijega gdje revolucionarni, umjetniki, znanstveni i shizoanalitiki stroj postaju dijelovi i komadii jedni drugih" (isto, str. 384.). Vjeno vraanje preobraava se u shizofrenu etnju i bijeg simulakruma. Pitanje je u kojoj mjeri ovaj preobraaj mijenja smisao vjenog vraanja, inei ga modelom filozofije povijesti.

135

OPA POVIJEST I KRAJ KAPITALIZMA

Djelo Kapitalizam i shizofrenija I. AntiEdip" nastalo je iz Deleuzeove suradnje s psihoanalitiarom i politikim aktivistom i teoretiarem Felixom Guattarijem. Naslov Kapitalizam i shizofrenija" samo djelomino oznauje tematiku knjige. Problemi od kojih polazi Guattari, poam od svojih dvostrukih interesa, vezani su, sjedne strane uz sudbinu antipsihijatrije, a s druge uz perspektive totalne revolucije. S antipsihijatrijske strane, rije je o tomu da se prevrednuje ludilo" tako da se shizofreniju shvati kao proces oslobaanja a ne kao bolest. Iz tog konteksta, shizofrenija je kao duevna bolest" karikatura istinskog shizofrenog procesa, izazvana injenicom da se ovaj oslobaajui proces uvijek ve nalazi na represivnom terenu obitelji (odatle AntiEdip") i represivnih medicinskosocijalnih ustanova. Antipsihijatri su kusali stvoriti nerepresivnu sredinu u kojoj bi shizofreni proces mogao tei neometano i konano dovesti do obogaivanja i oslobaanja pacijenta". Pokazalo se, meutim, da su takve nerepresivne sredine, zajednice umjesto klasinih ludnica" samo umjetno stvoreni teritorijaliteti unutar globalnog represivnog drutva, koji svojom artificijelnou samo pogoravaju situaciju i ine da se shizofreni proces zapone kretati u krug. Od oslobaanja duevnih bolesnika prelo se tako na pitanje oslobaanja cjelokupnog drutva od represije. S druge strane, pokazalo se da oslobodilaki pokreti na razini globalnog drutva isto tako zavravaju sa stvaranjem umjetnih teritorija", teritorija politike skupine, odreenog, usko koncipiranog programa, ili se pak integriraju u globalni sustav kapitalistikog naina proizvodnje. Trebalo je izgraditi teoriju emancipacije, s ujedinjenim naporima (politizirane) antipsihijatrije i (antipsihijatrijske) teorije revolucije.

136

Susret s Deleuzeovom izgraenom filozofijom razlike, vremena, simulakruma i ponavljanja, preobrazio je ovu teoriju emancipacije u sloenu i originalnu filozofiju povijesti, u ijem se sreditu nalazi pojam proizvodnje (socijalne proizvodnje na globalnoj, molarnoj" razini, ili pak poudne proizvodnje, na predindividualnoj, molekularnoj" razini). Kapitalizam i shizofrenija, I " izlazi u doba kad poslstrukluralistika generacija stupa na pozornicu i kad je kritika strukturalizma postala nunom. Istodobno je omoguena takva kritika koja uva upravo najrevolucionarnije teevine strukturalizma, i kritizira ga zbog nedostatne radikalnosti, a ne stoga ito je dirnuo u velike metafizike teze. Prvo pitanje koje se strukturalizmu postavlja u takvu kontekstu je slijedee: ako je zbilja strukturirana kao jezik, kakav proces joj pripisati? Cini se da odgovor dovodi u pitanje samu pretpostavku. Kao to je strukturalizam subvertirao klasini metafiziki pojam povijesti, tako sad pitanje o povijesti subvertira strukturalizam, ali ne da bi vratilo stari pojam ve da bi izkrcnuo i premjestio klasino miljenje povijesti (1). Odlunu ulogu u ovim procesima subverzije imadu znanosti. Deleuze se oslanja na ekonomiju, antipsihijatriju, psihoanalizu, lingvistiku, etnologiju i logiku, ali ne tako da uporabljuje njihove rezultate niti pie djelo kritike i refleksije o znanostima. One u Kapitalizmu i shizofreniji" funkcioniraju kao ratni strojevi, razorna orua: suprotstavljene klasinoj filozofiji povijesti, u meusobnom sukobu, primjenjena na strana im podruja, izbaene iz kolosijeka, one ocrtavaju jedinstvenu liniju fronte. Pored znanosti, na djelu je politika. Deleuze i Guattari pruili su pokuaj teoretizacije nekih podruja politike borbe koja su do sada svoj teorijski model traila iskljuivo u frojdomarksizmu. itava se skupina tendencija borbe marginalnih slojeva prepoznala u Kapitalizmu i shizofreniji". Zadrat emo se na dva skupa pitanja koja dobro pokazuju Deleuzeov odnos prema klasinoj filozofiji povijesti s jedne, i prema Marxu s druge strane: pitanja predmeta filo-

137

zofije povijesti i problematika analize triju globalnih naina proizvodnje (poststrukturalisti izbjegavaju naziv svijet" kao neodreen i daju prednost striktno marksistikom nazivlju pa tako govore o nainu proizvodnje" gdje se pod proizvodnjom podrazumjeva ekonomska, politika, znakovna, teorijska itd.), teritorijalnog, dravnog, i kapitalistikog.

I Postrojenje tijela i jezika 1) O d tijela d o skupine

Materijalnost produkcije znai za Deleuzea prije svega da je produkcija uvijek tjelesna. Tijelo je novi transcendental", idealnoempirijsko podruje koje prethodi suprotstavljanju subjekta objektu. Staro, mehaniko naziranje o tijelu kao ekstenziji zamijenjeno je teorijom tijela kao polja predindividualnih subjekliviteta koji su iste intenzivne veliine, iste kontrakcije i parcijalni predmeti, siune svijesti" rasprene na povrini koja ostaje Koa ak i kad se radi o metafizici. Razina, horizont i polje dadu se misliti kao koe: svaka razina skriva tijelo, i jednu tjelesnu dubinu. Nietzsehe je naslutio neke vane sklopove koji figuriraju u miljenju tjelesnosti. Za njega je tijelo uvijek ve raspreno: Poznajem samo takvo bie koje je ujedno i mnotvo, koje se mijenja i ostaje, spoznaje, osjea, hoe to bie je moja prainjenica." Ili: Moda pretpostavka o jednom subjektu nije nuna moda je isto tako doputeno pretpostaviti jedno mnotvo subjekata ija igra i borba tvori temelj nae svijesti i uope naeg miljenja, Moja predpostavka: Subjekt kao mnotvo." (2) Teorija subjekta postaje time teorija skupine. Granica izmeu predindividualnog mnotva subjektiviteta i skupina subjekata" postaje time fluidna i sve manje vana, isto tako nestaje razlike izmeu individualnog i socijalnog tijela: korpus znanja isto je tako Corpus kao i m o j e " tijelo.

138

U ovoj sintezi susreu se zapravo tri pravca destrukcije tradicionalnog izlaganja subjektiviteta. S jedne strane, radi se o reinterpretaciji tijela. Nietzscheov pojam gospodstvene tvorbe (Herrschaftsgebilde) ocrtava svojstvo svih globalnih, molarnih tjelesnih tvorbi To su skupine organizirane na naelu moi i dominacije, na strukturama zajaivanja i reinterpretiranja. On je pokazao kako svaka nova mo preuzima molekularne elemente rasute prethodne tvorbe i integrira ih, mijenjajui njihovo znaenje, svrhu i lik, u drugu, sebi primjereniju molarnu skupinu. Tako se na strani elemenata, dijelova, nalaze svojstva rasprenosti, polivalentnosti, mobilnosti i mnotva, na strani skupina jedinstvo, mo, interpretacija, korelacija, koordinacija, vladanja. Ovo je otkrie Deleuze konzekventno proveo kao jedno od naela svoje univerzalne povijesti, napose u primjeni na pitanje moi u despocijama, na pitanje interesa, klase i revolucije i na pitanje psihoanalitikih konzekvenca politikih struktura. Nadalje radi se o korelaciji tijela i svijesti" koja vodi do pluraliziranja svijesti, do pretpostavke mnotva subjekata. Ti predindividualni.subjekti, ti prasubjekti oivljuju Spinozinu i Leibnizovu ideju o hijerarhijama i koordinaciji subjekata, bliu Spinozi, s njegovom dinamikom conatusa nego li Leibnizu s njegovom dinamikom sile, koja svoj razlog ima izvan sebe same. U Razlici i ponavljanju" Deleuze j e napisao divnih redaka o tim malim, konteplativnim, saimajuim i pasivnim jastvima koja lutaju domenom tijela. Meutim, u Kapitalizmu i shizofreniji" dominira trea linija, isto tako nasluena od Nietzschea. Ako je prva linija biologijska, druga psihologijska, trea je sociologijska i polazi od injenice skupina. Kao to svaka individua introjicira u sebe likove Drugoga, ini ih svojima, prilagouje im se, tako se isto svaka individua cijepa u svoje drutvene uloge, u mnotvo, u malu skupinu koja se skuplja i razilazi, poveava i smanjuje.

139

Potrebna je prilina teorijska smjelost da bi se stalo na mjesto u kojem konvergiraju ove tri linije. Njihova konvergencija omoguuje neto novo i filozofijski zanimljivo: brisanje granice o kojem smo netom govorili. to se dakle;dogaa s padom granice izmeu unutarindividualnih subjektiviteta i subjektiviteta skupine? Potrebno je ustanoviti nove kategorije koje pripadaju obim podrujima, koje ih organiziraju drukije negoli stara podjela na pojedinca i skupinu. Netom spomenuta podjela na molekularne i molarne tvorbe primjer je takvog novog para kategorija. Taj par funkcionira na prcdindividualnom kao i na takozvanom socijalnom podruju. Uvijek imamo posla s jednom gospodstvenom tvorbom koja okuplja, porabljuje, organizira slobodne jedinke, interpretira ih i hijerarhizira. Druga isto tako pokretna kategorija je teritorij. Njezino metaforiko podruje kree se po prilici izmeu konotacije privatnosti", vezanosti za (neku odreenu) zemlju" i prisnosti", ukorijenjenosti". Na poetku svakog gibanja egzistira neki teritorij zemlje u primitivnom drutvu, teritorij" despotske vlasti u dravi, jedno podruje za koje subjekt moe rei t o je moje", teritorij obitelji, crkve, drave u kapitalizmu. Dok kapitalistika proizvodnja deteritorijalizira, stre sveti v e o " sa drutvenih odnosa, njezina ideologija hoe novu teritorijalizaciju, novo obitavalite (kuicaslobodica i krvtlo), novu arhaizaciju. Isto tako, psihoanaliza u svojoj ideologijskoj funkciji teritorijalizira, svodi slobodne, materijalne izlete i lutanja onog nesvjesnog na dobroznani obiteljski trokut Edipa: tatamamasin, teritorij obitelji. Tako se isto gibanje dogaa na razini drutvenog tijela, kao i na razini individualnih i predindividualnih tjelesnosti. Toliko o Nietzscheu. Freud je pak pokazao, slijedei jedan slian put, od mehanike extensio do stanja napetosti i lutajuih intenziteta, da tijejo nije nipoto isto to i organizam (3).

140

Njegov predmet bijahu privilegirana podruja organizma, ona na kojima organizam prelazi u neto drugo: erogene zone, U erogenim zonama, ukoliko funkcioniraju kao erogene zone, gube se razlike izmeu unutarnjeg i vanjskog, izmeu ,,ja", moje tijelo" i tue tijelo" i na njihovo mjesto stupaju razlike u intenzitetu, razlike uzbuenosti, domene uitka. Erogene zone ocrtavaju tako lik neesa to vie nije organizam, nije vie cjelina i granica kojom smo odvojeni o d tobonje okoline, ve neko nemirno mjesto protoka, fluksa kojim se uitak giba proizvodei subjekte kao svoje subjekte, kao (polu) bia udnje i ugode. Meutim, svaka zona moe u naelu postati erogena. To mobilno neto, konstituirano igrom erogenih i ne-erogenih, mrtvih ali potencijalno investiranih zona, taj fluks i ta itka povrina uitka jest ono to psihoanaliza podrazumijeva pod tijelom. Tijelo je ono to nije organizam, tijelo je korpus uitka. Subjekt opstoji samo kao subjekt tog tijela, kao onaj koji je i sam itak, fluidan i uivateljski, on je uinak tijeka uitka. Isto tako, erogenitet, uitak i njegovo tijelo opstoje samo u odnosu naspram Drugog (predindividualnog ili socijalnog"). Tijelo je, ukoliko je uope tijelo uvijek ve na ovaj ili onaj nain socijalno tijelo. Tijeb je pak dvostruko. S jedne strane to je molarna tvorba, tijelo kao cjelina, s druge strane tijelo kao mnotvo i skupina. Ovo prvo tijelo je predmet posebnog Deleuzeovog zanimanja. To je tijelo povrina, puno tijelo, koje e Artaud nazvati tijelom bez organa. Ono uzima razna znaenja u AntiEdipu": nekad ono znai naprosto puno tijelo, nekada puno tijelo osamostaljeno i hipostazirano, slobodnu povrinu na kojoj povijest ostavlja svoje brazgotine. Time smo uveli tijelo kao kategoriju ope povijesti: dvojnu organizaciju tijela, raspodjelu i brisanje dijelovaorgana

141

(na individualnom i socijalnom tijelu) i njihovo funkcioniranje. Tako shvaena opa povijest ostaje, meutim, nijema. Njezin su predmet bezimeni uici i utljive udnje, membra disjecta liena govora i ponornice tjelesnih fluksova. Ali tijelo od poetka odrava skriven i potiskivan odnos sa znakovima i njihovim govorom. Posluit emo se s dvije ilustracije: Ve smo spomenuli trag, znamenje koje ulazi u erogenitet, a time a fortiori u tjelesnost kao bitan sastojak. Erogena je zona polje uitka uvijek za drugoga i spram drugoga, ona je znak, oznaitelj. I obratno, govor kao da krije u sebi funkciju uitka, jednu pornografsku gestualnost; poi od uitka - u vlastitom govorenju, preko govora o spolu do nasluivane spolnosti svakog govora. S druge strane, govor kao da iskljuuje spol. Nesretne tri tokice na mjestu gdje spolnost prijeti prodreti u tekst; ini se kao da svaki put kad tijelo, sa svojom neprozirnou za govor, svojom nesvodljivou na rije zadire u tivo, neto ispada iz teksta, kao da neki oznaitelj biva odvojen i odbaen. Na njegovo mjesto prispjeva jedno drugo tijelo, koje vie ne znai nita do li nemo znaenja da bude tijelo tri tokice. . . Izmeu ove dvije alternative: korelacije tijela i jezika i njihove ekskluzivne disjunkcije kako odrediti put opoj povijesti?

2 ) T i j e l o i znak Ako povijest hoe biti univerzalnom, ona mora biti jezina povijest. Ponajprije, povijest govorenih i pisanih jezika, zatim jezika u najirem smislu znakovnih sustava (4).

142

Opa povijest govori o dvojemu, o tijelu i jeziku. Na njezinu poetku stoji kao simbol Nietzsche, filolog s predilekeijama za biologiju i fiziologiju. S druge strane, tu je i Marx s ve citiranim tekstom o prirodi kao ovjekovu anorganskom tijelu i s materijalnom djelatnou i materijalnim odnosima kao jezikom zbiljskog ivota" (Rani radovi", str. 370. naeg prijevoda). Kako, meutim, iskoristiti ono to su nas jezikoslavlje i semiologija nauili o jeziku i znaku, da bi to znanje integrirali u povijest materijalne, tjelesne djelatnosti? Deleuze hoe demolirati lingvistiku oznaitelja. De Saussureov idealizam, koji otro odvaja rije od njezina smisla, oznaitelj od oznaenog i time upada u konstrukciju oznaitelj nog polja poam od jednog transcedentalnog oznaitelja, pokazao je, po Deleuzeovu mnijenju, sve svoje katastrofalne posljedice upravo u razvitku struktural iz ma Teologija Iskona i metafizika negativiteta ulaze na mala vrata treba pokazati, dakle, ne samo da oznaitelj u svojoj istoj funkciji znai ponovno teologiziranje polja znanja ve daje, obratno, podrijetlo transcedentalnog oznaitelja u jednom teologijskom polju, u jednoj takvoj konstelaciji tijela/jezika u kojoj kruenje proizvodnje i razmjene zamjenjuje linearni lanac dominacije. U tome se sastoji kritiki posao, predmet druge etape ope povijesti, koja se bavi strukturom dominacije i linearnih nizova. Toj strukturi suprotstavlja Deleuze teoriju jezika blisku Hjelmslevu koja u znaku i smislu ne vidi dva suprotstavljena polja od kojih je jedno potinjeno drugome, nego dva tijeka; dva kontinuuma, o d kojih svaki opet posjeduje svoj vlastiti supstanciju i vlastitu formu. Jezik je tu onda sustav dvaju tijekova, tijeka izraza" i tijeka sadraja". Svaki je od ovih tijekova ispresijecan, oformljen: tako je tijek sadraja" ispresijecan domenom pojedinih rijei", tijek izraza" domenom pojedinih fonema superponiranih tijeku zvukovne supstancije. Ti se presjeci

143

naravno nikad ne poklapaju, oni variraju od jezika do jezika, variraju isto tako s obzirom na denotativne elemente: sustav po kome se ti presjeci vre jest jedan kod. To troje, tijek, presjeci/rezovi, kod spada u temeljne kategorije Kapitalizma i shizofrenije". Temeljne zato jer su primjenljive na svaku materijalnu supstanciju primjenjivi dakle na tjelesnost uope. U itavoj domeni tjelesnosti opstoji fluks, gibanje diferencijalnih elemenata, sustav rezova koji organiziraju to gibanje i sustav sustava", kod organizacije. Tako je naeno temeljno naelo koje e omoguiti superponiranje znaka i tijela u univerzalnoj povijesti; trijada tijeka, rezova i koda. Radi se sada o tome da se raiste pretpostavke takvog superponiranja. Svejedno otjelovljuje li se misao u jeziku ili pak jezik proizvodi miljenje,. posrijedi je uvijek tijelo jezika, nesvodljivo na pojam, smisao, ideju. Velika pouka knjievnosti: nesvodljivost korporaliteta glasa, slova na misao, velika pouka glazbe i slikarstva: samostalnost znaka ukoliko je tijelo. Nije, meutim, samo tijelo govora to koje tvori pretpostavku superpozieije fizike i semiologije. Na drugom kraju susreemo govor tijela, govor u kojem se otjelovljuje udnja i koji otjelovljuje udnju. Nije sluajno poezija prije svega ljubavna poezija". Freud je pokazao da se potisnuti porivi uvijek predstavljaju preko jezika, da je sam rebus, to e rei jezik, znakovni sustav, da je propust jedan znak i da lapsus otkriva strukturu palimpsesta, svijesnog teksta ispisanog preko nesvjesnog. Jedno i drugo, tijelo govora i govor tijela jedine se u zapisivanju. Zapisivanje je urezivanje znaka u tijelo, kodiranje tijela: tetoviranje, muenje, disciplina, Kafkin stroj iz Kanjenike kolonije", obrazivanje, granino kamenje na punom tijelu zemlje, pomazivarije kralja i suca, disciplini-

144

ranje sfinktera anusa, sve su to procesi registriranja. Nietzsche je imao pravo kad je u Genealogoji morala" pokazao da je prvi posao civilizacije bio stvoriti ljudima pamenje, urezati obvezu u njihovo tijelo i da je svako sredstvo bilo dobrodolo za taj cilj. Posao drutva je registriranje, konjunkcija tijela i znaka. U tom je smislu prvi objekt filozofije povijesti upravo puno tijelo, povrina bez organa, prostor zapisivanja. Meutim, t o je tek poetak. Sjetimo se ponovno tijela kao gospodstvene tvorbe: sjedne strane tijelo kao homogena povrina, kao cjelina, upravo puno tijelo za registraciju, s druge strane gibljivo i ireduktibilno mnotvo koje ini to puno tijelo, i koje puno tijelo u sebi sadri i organizira". Vidjeli smo da je incidencija jezika dvostruka: sjedne strane izvanjska konjunkcija znaka i punog tijela, s druge strane analogija izmeu tijekova/rezova/ koda jezika i tijekova, /rezova/ koda tijela. Kako nazvati domenu ove druge analogije kako bismo ovo razbijeno, mnotveno tijelo razlikovali od njegove metafizike koe, punog tijela registriranja? To tijelo razmrvljeno u mravinjak intenziteta, razlika, udnji je tijelo produkcije. ista produkcija udnje, bez svrhovitog zao kruenja, isti proces, tvornica bia, tijekovi, rezani, kodirani, dekodirani: subjekt i njegove svrhe samo su epifenomeni, struktura i njezini zakoni samo su aproksimacije ove slobodne i divlje produkcije. Tijelo je laboratorij, proizvodna jedinica. Njegov je bitak beskrajno proizvoenje, materija u gibanju. Isto tako i jezik. Od Chomskog nadalje klasini subjekt zamijenjen je strojem za proizvoenje reenica, od Foucaulta nadalje govor je shvaen kao dvostruki sustav proizvodnje i (re- )prezentacije iskaza, kodiran jednim sloenim sustavom koji ini poredak govorenja". 10 145

Osloboditi poudnu proizvodnju od reprezentacije, od kodova i teritorija, zajedniki je cilj Marxov, Nietzscheov i Freudov. Kod prvog materijalna produkcija i njezino ranje u sustavima razmjene, u dravi, pravu i ideologiji, kod drugog, vjeno vraanje mikroporiva, intenziteta, maskirano idokranskom religijom, humanistikim moralom i idealistikom filozofijom, kod treeg nesvjesno, potiskivano i reprezentiranomaskirano.

3) T i j e l o bez organa i p o u d n a

proizvodnja

Vraamo se na pitanje o predmetu filozofije povijesti. Na mjestu gdje se tijelo ispostavlja kao dualitet tijela bez organa (mjesta zapisivanja) i tijela kao sustava proizvodnje, Deleuze definira ovo drugo kao stroj. Zapravo, kae on, svaki sistem tijek rezovi k&d jest jedno postrojenje i svaka proizvodnja implicira obzor strojeva. U odnosu spram filozofijske tradicije nadaje se pitanje nije li ovom odredbom proizvodnje kao stvari stroja Deleuze upao u mehanicizam, pozitivizam, apologiju tehnike i rada, rijeju, ne pada li time itava njegova filozofija povijesti na rang materijalizama osamnaestog stoljea? Meutim, Deleuzeovo miljenje stroja razlikuje se u nekoliko bitnih toaka od klasinih miljenja tehnike: a) klasino miljenje tehnike iskrivljuje bit stroja time to ga podreuje nekoj svrsi, nekom iskonu i nekom smislu, pa tako pretvara stroj u teleologijsku tvorbu i uvrtava ga u lanac unaprijed utvrenih smislova i znaenja. Navlastito je, meutim, stroju da funkcionira bez svrhe, da nijee svaki iskot) i da transformira sve mogue smislove. b) klasino miljenje tehnike misli stoga stroj kao mrtvi materijalitet u slubi nekog interesa i nauma koji obitava iznd i izvan njega. Naprotiv, Deleuze pokazuje da je stroj

146

neto tjelesno, dakle uvijek vezano uz jedan poriv i jednu udnju koja kao vlastita energija funkcionira unutar stroja. c) klasino miljenje tehnike misli interes kojemu slui stroj kao jedinstven i homogen i time uvodi metafiziku kategoriju Jednog u slobodni svijet produkcije. Nasuprot tomu, Deleuze pluralizira udnju i shvaa strojeve kao sustave beskonano puno fragmentarnih pouda kojima ne predsjedava nikakav univerzalni i jedinstveni Poriv, Volja ili Interes. Nepotrebno je rei koliko je ovim trima tezama uinjeno za jedno novo i drukije miljenje tehnike. Marx je uvidio protumistifikatorsku tendenciju stroja, opisao raspad vrijednosti, kodova i smislova kao rezultat strojne kapitalistike privrede i naznaio da se daljnje rjeenje ne nalazi ni u kakovoj arhaizaciji i reteritorijalizaciji nego upravo u mogunosti da strojna privreda preskoi svoju unutarnju granicu preko koje poinje carstvo slobode. Deleuzeovo miljenje stroja slijedi ovu liniju koja odbija nostalgiju za pretkapitalistikim razdobljima i svako natkodiranje tehnike otvara realne perspektive miljenju koje bi u svezi stroja/jezika/udnje mislilo razdoblje njihova oslobaanja (5). Konjunkcija tijelostrojproizvodnja znai isto tako i premjetanje povijesti u odnosu na subjekt. Za Deleuzea, kao i za Nietzschea, Heideggera i Foucaulta podruje subjekta je podruje predodbe. Predodba je, meutim, radikalno strana proizvodnji ona ustanovljuje obzor ekvivalencije, identiteta, negacije i kontradikcije, maskirajui, potiskujui ono to je kao proizvodni proces omoguuje i odrava. Ako je, dakle, domena subjekta i njegove predodbe strana domeni produkcije, vremena i povijesti, onda je ova druga domena ono nesvjesno subjekta. Treba d o kraja domisliti tvrdnju da se povijest zbiva iza leda subjekta. Jer, subjekt predodbe je tek proizvod, uinak produktivnih strojnih gibanja: Trei rez poudnog stroja je rez ostatka ili reziduuma, koji proizvodi subjekt pored stroja, kao privjesak

147

stroja." Subjekt i njegova predodba jest ono ito preo staje, jest trenutak koji je zastao, maska stroja/tijela i njihov privid. Mjesto produkcije je ono Drugo subjekta predobe, jest nesvjesno. Nesvjesno nije samo i prije svega freudovsko" nesvjesno. itav AntiEdip" znai kritiku takvog naziranja. Nesvjesno je ono to prethodi, nosi i omoguuje subjekt, bila ta domena epistemologijska, onlologijska, simbolika, libiinalna, proizvodna politika ili jezikovna. Izgleda da je ona sve o v o u isti tren. Korijene takve koncepcije nesvjesnog treba traiti u problematici razlike. Ako je predodba o n o to potiskuje razliku, svodi je ili na identitet ili na protuslovlje, onda je podruje razlike podruje nesvjesnog, onda j e sve o n o to se preko razlike konstituira ono nesvjesno.

Nesvjesno je stoga: 1) domena pitanja ili problema, kao virtualne sinteze razlika, koje uvijek prethodi i izmie domeni odgovora i organizira je, kao to razlike organiziraju prividne identitete i protuslovlja. 2 ) domena vremena, vjenog vraanja, koje je uvijek ono zaboravljeno i potisnuto u linearnom projektu, jer zaborav je uvijek ponavljanje razliitog kao istog. 3 ) domena produkcije koja proizvodi poam od razlika, njihovih dinamikih ravnotea, intenziteta, strana reprezentaciji i potisnuta i maskirana u njoj. 4) domena tijela kao (produktivnog) postrojenja i agregata razlika, ono uvijek potiskivano i nijekano predodbe i njene metafizike i teologije.

148

5) domena jezika i znaka, za koju su lingvistika i etnologija pokazala da uvijek prethode svijesti to jest zrcalnu subjektu i njegovu svijetu. 6 ) domena ekonomije kao onog iza leda" subjekta koje proizvodi (svoj) subjekt, ekonomije kao proizvodnje u odreenim okvirima i uvjetima". 7) domena udnje, onog nesvjesnog par excellenee, energije razlike koja stavlja u pogon poudne strojeve i sustave upisivanja. 8) domena politike, u dvostrukom smislu onog s t o j e za svijest uvijek nesvjesno, i onog to reprezentira proizvodnju udnje u posebnim, natkodiranim situacijama. Jednom rijeju, nesvjesno je domena slobodnih strojnih, nesvrhovitih i nezaokruenih, pluralnih gibanja udnje, tijek i jezika, 9 ) ono to Deleuze naziva domenom shizofrenog procesa, ne shizofrenije kao bolesti ve upravo procesa oslobaanja od stega koje proizvode shizofreniju ukoliko bolest", procesa predindividualnih i intenzivnih j as tava i time 10) podruje u kojem smo svi mi male skupine". Freudovsko nesvjesno znai svoenje ovog kozmikog /socijalnog/ predindividualnog nesvjesnog na poznatu i ogranienu teritoriju obiteljskog romana Edipova kompleksa. Odatle naslov AntiEdip", naslov koji znai teorijsko oslobaanje nesvjesnog onih okvira koje mu namee trijada obitelji i renesansu nesvjesnog kao domene razlike uope. Time je odreena ineidencija psihoanalize za filozofiju povijesti i omeene njezine granice. Ujedno smo nali odgovor na nae pitanje to je objekt Deleuzeove filozofje povije-

149

sti. Taj objekt konstituiraju kategorije NESVJESNOG, POUDNIH STROJEVA, TIJELA ZAPISIVANJA, sa cjelokupnim pojmovnim sustavom kao to su tijelo, znak, k6d, tijek, rez, male skupine, produkcija, udnja, shizofrenija, organiziranih oko konjunkcije tijela i znaka. Ujedno smo prispjeli do prvog pitanja :

A k o je ono univerzalno, na kraju, tijelo bez organa i poudna proizvodnja, u uvjetima kapitalizma koji pritvidno pobjeuje, kako nai dovoljno nevinosti da bi se pisalo univerzalnu povijest? " (AntiEdip, str. 163).

Kapitalizam i shizofrenija" skica je odgovora. On polazi od pretpostavke da nesvjesno nije neto prirodno i stabilno, ve povijesno, proizvodno i proizvedeno, domena razlike, produkcije i udnje. Isto tako, on dijeli radikalno proizvodnju i reprezentaciju. Na mjesto paralele bitka i predodbe koja progoni zapadno miljenje da bi kulminirala u Hegela, stupa na scenu nesimetrija proizvodnje u odnosu na reprezentaciju, koja djeluje ne kao njezina objava" ve kao maska i sustav potiskivanja. Tom temeljnom cijepanju odgovora onda cijeli riiz odjeljivanja, Deleuzeova filozofija povijesti operira s koritigencijama, sa sluajnim susretima, vezama, disjunkcijama i pridruivanjima. Ona postupa prije svega kao genealogija, traenje specifinih, sluajnih, polivalentnih uzroka, zatim k ao tipologija i topologija, organiziranje likova u kojima su se sprezali tijelo i jezik, poudna proizvodnja i tijelo bez organa sa svojom povrinom za zapisivanje. Ova filozofija odbija mjeriti povijest na bitku subjekta radije puta ona subjekt da se rastvori u gibanju razlika.

150

Time se realizira Nietzseheov, Marxov i Heideggerov projekt, kraj subjekta, njegove predodbe i njegovog svjetla, ovjek priroda, vjeno vraanje razlike i krah razloga predodbe: The impaipable sustenance of me from ali things at ali hours of the day. The simple, eompaet, welljeind scheme, myself disintegrated, every one disintegrated vet part of the scheme, The similitudes of the past and those of the future . . , (Whi tman). (6) Slijedei korak je izgradnja o p e historije" kao opisa ove kontingentne i mnogostruke povijesti.

II Od zemlje do kapitala 1 ) Z e m l j a k a o tijelo drutva (divljatvo) Opa povijest poinje s divljacima, primitivcima, s drutvima kojima se dugo odricalo povijesnost. Deleuze tvrdi da je ovo odricanja potpunoma pogreno, i da primitivna" drutva nisu ni izdaleka stabilna, statina i ahistorina, ve da su naprotiv izgraena na naelu nesimetrinosti, postojane unutarnje dinamike i promjenljivosti. Prvobitno jedinstvo proizvodnje, kako je Marx nasluivao u Nacrtima za kritiku politike ekonomije" jest jedinstvo proizvoaa i zemlje. ,Jer zemlja nije samo mnogostruki irazdjeljen predmet rada, ve i jedinstveno i nadjeljivo bie, puno tijelo koje se nadnosi nad proizvodne snage i prisvaja ih kao prirodna ili boanska pretpostavka" (Anti Edip, str. 164.). Deleuze govori o megastroju zemlje, o zemlji kao drutvenome stroju koji prethodi svim tehnikim strojevima, maineriji u uem smislu rijei.

151

Jedinstvo skupine koja obitava zemlju i jedinstvo zemlje kao njihovog stroja nema za pretpostavku o s o b e " koje pripadaju skupini. Pojam osobe kao sredita tjelesnog, znakovnog i socijalnog ponaanja je relativno kasna tvorba. Primitivno postrojenje zemlje, teritorijalni stroj, obuhvaa svekoliku tjelesnost skupine: nema niti jednog dijela tijela, niti jednog organa koji nije drutveno kodiran, koji ne posjeduje neku kolektivnu funkciju ili znaenje. Zadaa primitivne zajednice jest upravo ovo dodjeljivanje znaenje, kodiranje tijela i organa u obredima, u mitovima, u podjeli rada i reproduktivnih funkcija. Organizam je u teritorijalnom stroju jo javan i drutven, a privatizacija tijela e biti sekundaran, dugotrajan i postepen proces na ijem kraju e se nai tijelo u modernom drutvu, kao privatno i obiteljsko bie. Dodjeljivanje znaenja i funkcije je temeljni rad teritorijalnog stroja. U skladu s tom postavkom Deleuze kritizira klasinu etnologiju, pogotovu francusku, koja j e odnose u primitivnim" drutvima izvodila iz procesa razmjene. Ujedno je i njegova kritika uperena protiv LeviStraussa i cijelog strukturalistikog inzistiranja na razmjeni (drutvo kao sustav razmjene robe, ena i znakova). Nasuprot takvoj koncepciji, on inzistira na tome da je sustav odnosa u prvobitnim drutvima nesimetrian: odnosi duga, odnosi dara prethode razmjeni, nadalje teritorijalni stroj stalno funkcionira u odnosu spram nerazmjera izmeu dviju struktura, nasljedne i sveznike (filijacija i alijansa): Ne postoji dakle trenutak gdje bi alijansa potjecala iz filijacije, ve obje tvore bitno otvoreni krug gdje drutvo djeluje na proizvodnju, ali gdje i proizvodnja djeluje na drutvo" (isto, str. 172). Ne radi se, dakle ni o dominaciji nasljedne, srodnike linije, o drutv x organiziranom kao glomazna obitelj, niti pak o dominaciji drutvenih, nefilijativnih sveza koje bi organizirale filijaciju, ve o postojanoj neravnotei koja odrava sloeni sklop nasljedstva i saveznitva. Ovaj dvostruki mehanizam teritorijalnog stroja daje znaenje proizvodnji kodira" je. Gomilanje proizvoda i njihovo

152

rasipanje, sustav rangova koji odgovaraju stupnjevima bogatstva, sve su to naini na koji su proizvodnja i reprodukcija ureeni, organizirani, oznaeni i socijalizirani. Razmjena i trgovina su poznate u tom sustavu, ali su zabranjene, jer otvaraju slobodne tijekove, dekodiraju i rue barijere, ugroavajui tako teritorijalni stroj u njegovoj biti. Hod teritorijalnog stroja Deleuze opisuje kao sustav okrutnosti. On obuhvaa troje, tijelo kodirano, markirano, raspodjeljeno, glas, koji prati kodiranje i pogled koji motri i uiva. Kodiranje tijela o d obrezivanja do muenja i igosanja je obred i spektakl, neodvojiv o d gledatelja, kao u poecima grke tragedije. Kodiranje je javno, ono je uvijek za nekoga, za neki pogled koji procjenjuje, uiva i sudjeluje. Teritorijalni je stroj kazalite okrutnosti. Isto tako, teritorijalni stroj obuhvaa organizaciju znaka koju se obino oznauje kao usmenu. To ne znai da tu dominira ivi glas, ve upravo obratno, da su grafiki sustavi neovisni od glasa, da are i crtei ne prate i ne slijede glas, ve da govor i grafizam stoje u sloenim odnosima kao dva samostalna lanca. Jedinstvena zgoda glasa, oka i kodiranja jest ritual i sustav okrutnosti koje odreuje primitivna drutva. Konano, i tu se Deleuze inspirira Nietzscheo vom Genealogijom morala", sustav poklona i duga, napose sustav duga integrira se u ovo kazalite okrutnosti. Dug meu lanovima drutva, dug spram drutva ili onih koji otjelovljuju njegovu mo, ti dugovi stavljaju u pogon teritorijalni stroj s njegovim obredima i odravaju ga u pogonu, u slobodnoj interakciji oka, glasa i upisivanja. Teritorijalni strojevi ne propadaju. Oni nisu podloni procesima raspadanja ili erozije, ne vode sami do novih drutvenih tvorbi strojeva. Same po sebi, sedentarne organizacije su gotovo vjene, obnavljaju se pod najgorim uvjetima. Njihov kraj stoga je uvijek nagao, neoekivan i izvanjski pro-

153

uzroen. Skupina nomada, niotkuda, neoekivano, osvaja zemlju i namee svoju vlast: to j e paradigma idueg drutvenog stroja, despocije. 2) Dravni aparat (barbarstvo) Drugo razdoblje ope povijesti zauzima u neku ruku povlateno mjesto. Historijski, o n o obuhvaa civilizacije zasnovane na azijskom nainu proizvodnje (tvorba koja izaziva sve vie zanimanja u suvremenom marksizmu, poam od Wittfogela izmeu dva rata, do Chesneauxa i Godeliera danas), takve su bile rasprostranjene u Aziji, sjevernoj Africi, na Sredozemlju, u pretkolumbijskim carstvima, a dijelom i u Evropi. Meutim, drava kao tipini drutveni stroj druge faze, preivljuje tu fazu, i funkcionira uspjeno i neometano i u suvremenim drutvima, kako kapitalistikima tako i onima koji se nalaze na putu u socijalizam. Rije je prema tome o jednom idealnoempirijskom tipu, koji nema t o n o odreeno mjesto u povijesti ve se pomie, maskira i traje nekoliko tisua godina. Dravni stroj ne nastaje postupno udruivanjem teritorijalnih skupina, niti jaanjem jedne o d njih. Kao to smo rekli, on duguje svoj postanak osvajanju, ili nekom dogaaju analognom osvajanju. Drava prije svega reorganizira teritorijalne strojeve. Ona ih ne unitava, ne rastavlja, ve ih ,,natkodira", namee opstojeim smislovima, znaenjima i funkcijama nove, centralizirane, ulanane i sloene. Kina, junoamerika carstva, feudalne monarhije, sve one postupahu po istom naelu. Stroj se organizira kao piramida. Vrh piramide, despot, vladalac, je onaj koji je natkodirao stari teritorijalni sustav, koji je obezvredio stara nasljea i stare saveze i sklopio nove. Vladar je sin boji", u direktnoj filijativnoj liniji s boanstvom, ruei i prezirui sve zateene odnose filijacije. On je taj kome je sve doputeno, koji ureuje i rasporeuje smislove. Drava je ta koja proizvodi transcendenciju. U teritorijalnom stroju bia su rasporeena unutar drutvenog polja,

154

socijalne funkcije su imanentne. Tek s dravom, 8 vladarom --sinom bojim i transcendentnim despotom, cijepa se dru tveno polje na domenu podanika, na one koji jesu z a " vladara, p o njemu, zahvaljujui njemu, i na vladara koji organizira i natkodira. Puno tijelo drutva izjednaeno je sada s despotom, ili s njegovim b o g o m " . Vladar, birokracija, minijaturni teritorijalni strojevi potinjeni hijerarhiji to su elementi dravnoga stroja. Znakovna organizacija drave je odredena natkodiranjem koje provodi dravadespot. Grafizam i usmeni govor se spreu, pismo postaje u veoj ili manjoj mjeri ureeno spram govora, a ujedno pismo poinje zamjenjivati govor, postaje sredstvom organiziranja i natkodiranja, nakon to je samo bilo natkodirano. Drutveni stroj reproducira se na jezinoj razini, tako da je sad slobodno polje glasa i grafizma organizirano p o a m od jednog fiksiranog sustava korespondencije, obostrano jednoznane, kojom dominira oznaiteljski sustav. Oznaitelj je sam deteritorijalizirani znak" (isto, str. 244.). Drugim rijeima, potrebno je da znak, grafiki dogaaj izgubi svoju povrinu upisivanja, svoj teritorij, zemlju, tijelo, i da bude ugraen u sustav, natkodiran sustavom kako bi p o e o funkcionirati kao oznaitelj. Deleuze implicitno polemizira s klasinim strukturalizmom: na poetku nije oznaitelj, apstraktnodiferencijalna tvorba, ve materijalni trag znaka, koji samo nasiljem biva otkinut od svoga tla i preinaen u oznaitelja. Sama oznaiteljna struktura rezultat je nasilja, despocije, dravni stroj na razini semiologije. Otud Deleuzeov kritiki stav prema interpretaciji, prema hermeneutii, uope spram pitanja o smislu. Tumaenje je stvar ulanavanja znakova, gdje svaki znak interpretira neki drugi znak, sve to pod dominacijom osnovnog, kljunog znaka koji otvara daljnja znaenja. Ono je bitno stvar despocije, tonije stvar despota. Logos i arhe, dva lika vladavine kojima e Deleuze suprotstaviti strojni antilogos (antilogos iliknji-

155

evni stroj") i slobodno nesvjesno, pripadaju Dravi i njezinim moima, vlasti. Despot natkodira tjelesnost dravnog stroja, tako da postoji lanac smislova, funkcija i rasporeda koji vezuju tijelo podanika s despotovim tijelom, koji ini da ova podanika tjelesnost slua i pokorava se da postane prostor na kome svoje znakove ne ispisuje vie zajednica ve Zakon. Pravo koincidira s despocijom: zakonodavac i u d o v i t e , perverzni par koji tvori rimsko zakonodavstvo u doba careva, u njegovo zlatno doba. elja, udnja, tu je uhvaena u zamku zakona, onako kako e to Freud klasino pokazati, i to dravnog zakona, onog koji fundira dravu: T o jest povijest udnje i njezina spolna povijest (jer druga niti ne opstoji). Meutim, svi dijelovi ovdje igraju ulogu kotaia u dravi. elja se ne igra izmeu nekog sina, neke majke i nekog oca. elja dospijeva do libidinalnog ulaganja u dravni aparat, koji natkodira teritorijalne strojeve, i koji, jednim dodatnim okretajem zavrtnja potiskuje poudne strojeve" (isto, str. 255.). elja je uhvaena u dravu, u hijerarhiju, u oznaiteljski poredak i pokree je poam o d despota, nepokretnog pokretaa. Deleuze inzistira na univerzalnosti dravnog stroja: svuda u povijesti, pie on, nalazimo imperijalne strojeve koje karakterizira dravno vlasnitvo, komunalno upravljanje i kolektivna odvisnost. Dravni stroj je horizont itave povijesti" (isto, str. 257.). Pitanje je stoga kako se taj horizont zatamnjuje, kako imperijalni stroj omoguuje vlastito unitavanje, ili barem, kako se taj stroj demokratizira" i stavlja u slubu drugom tipu organizacije. Odgovor treba traiti u injenici da Drava ve djelomino deteritorijalizira stari tip drutva, i time djelomino oslobaa tijekove proizvodnje i elje. Potrebno je, meutim, da koincidira mnotvo dogaaja da bi se stvorio novi tip proizvodnje, kapitalistiki svi oni klasini uvjeti koje je nabra-

156

jao Marx: privatno vlasnitvo, trite, ponuda radne snage, ponuda kapitala. Nastanak kapitalizma odreen je spregom mnogostrukih kontingencija. Svima njima zajedniko je postojanje slobodnih, nekodiranih tijekova: temelj i granica kapitalizma. 3) Puno tijelo kapitala (civilizacija) Deleuze predlae originalnu teoriju kapitalizma kao negativa svih pretkapitalistikih drutava. Kapitalizam jest dovrenje cjelokupne ranije povijesti, ali upravo s obrnute strane, tako da poam od njega moemo razumijeti pretkapitalistike drutvene strojeve. Ono naime to su ti strojevi zabranjivali, jest oslobaanje, ili barem dekodiranje tijekova produkcije i udnje, odnosno poudne produkcije. . Kapitalizam nastupa kao proces dekodiranja: on ,,stre sveti veo", kako je govorio Marx, sa svih drutvenih odnosa, oduzima im vrijednosti koje dobivaju od koda, dekodira ih, razgoliuje i time najavljuje njihovo oslobaanje. Kapitalizam je protuslovan, ali on i opstoji samo kao sustav protuslovlja: s jedne strane on dekodira tijekove, s druge strane ih hoe prisvojiti. Kapitalizam oslobaa rad svih ogranienja koje mu je nametao feudalizam, istodobno on rad otuuje od radnika i nadnosi se kao puno tijelo kapitala nad njega da bi ga uinio vlasnitvom ovog punog tijela. Marx u treem tomu Kapitala" pie o unutarnjoj granici kapitalizma koju ovaj neprestano pomie (opirnije je problem iznesen u Nacrtima za kritiku"). Deleuze vidi dva naina na koji kapitalizam, kao sustav univerzalnog dekodiranja, odrava pod svojom vlau tijekove koji se spremaju da ga napuste i subvertiraju, koji predstavljaju njegovu unutarnju granicu" koja stalno prijeti da postane izvanjskom i konanom: aksiomatizaciju i reteritorijaliziranje. Aksiomatizacija je odreena kao iznalaenje kvantitativnih odnosa meu tijekovima, kao sustav proraunljivosti koji zamjenjuje ranije sustave znaenja. Ona je isto tako represiv-

157

na kao i raniji sustavi, ali je elastinija i cininija, prilagouje se svim mijenama, potinjava sebi i najrazuzdanije tijekove: za svaku promjenu dostatan je novi aksiom, novi podsustav integriranja. Kapitalizam integrira, guta, svaku granicu i tako se ispostavlja kao univerzalan. To nije vie univerzalnost dravnog stroja, rasprostranjenost, ve univerzalnost kao unutarnje svojstvo, kao univerzalizam kapitalistikog naina proizvodnje. Nema stvari koja ne moe postati roba, nema udnje koja nije aksiomatizirana i spregnuta s tijekom novca, nema pobune koja ne funkcionira kao dodatni kotai koji obnavlja i podmazuje stroj. Drava u kapitalizmu je divovski stroj za protu proizvodnju", koji meutim, biva integriran u proizvodnju, apsorbira njezine vikove, ublaava trzaje i kontrolira tijekove koji tee k oslobaanju. Drugi nain na koji se puno tijelo kapitala nadvija nad osloboene tijekove je reteritorijalizacija. Kapitalistika proizvodnja ukida teritorije, oslobaa i stavlja u pokret ljude, znakove, strojeve, ali isto tako, povratnim gibanjem stvara nove, umjetne teritorijalitete: teritorij obitelji, crkve, pripadnosti tvornici, nove cehovske i staleke organizacije. Ponovno imamo posla s dvostrukim i protuslovnim gibanjem, na svim razinama osloboena udnja kodirana je i reteritorijalizirana u obiteljskom sklopu, osloboeni tijekovi novca vraaju se na teritorij punog tijela kapitala, cjelokupni libido kapitalistike proizvodnje nalazi se tako u neprekidnom kruenju izmeu starih i naputenih teritorija i novih malih, privatnih rajeva, regulirano krajnje elastinom aksiomatikom. Upravo u toj elastinosti kapitalistikog naina proizvodnje, Deleuze vidi najveu opasnost za revoluciju. Revolucija biva uhvaena u klijeta izmeu dvije mogunosti, ili da postojano oslobaa tijekove, koji onda opet bivaju aksiomatizirani, ukljueni, reteritorijalizirani, ili da zamijeni elastini cinini sustav kapitalistike proizvodnje arhainim i surovim strojevima koji restauriraju azijski nain proizvodnje, novim teritorijalitetima i punim tijelima antiprodukcije. Uhvaeni tako u klijeta izmeu postojanog restauriranja kapitalizma koje kao tendencija djeluje u robno novanoj

158

privredi, i onoga to se u nas naziva najee staljinizmom, revolucionarni pokreti mogu biti uspjeni na jednom planu samo ako su uspjeni na svim planovima, inae im se neprevladani problemi javljaju kao novi teritoriji koji vezuju za sebe slobodne tijekove, ili kao novi despotski strojevi koji arhaiziraju drutva umjesto da ga revolucioniraju. Primjer na kome se inzistira je raskorak izmeu objektivnih interesa i potreba radnike klase i subjektivnih" elja. Dostatno je podrediti elje interesu i potrebi, p;t da se ovi klasni interesi hipostaziraju, okamene i postanu in * i tiranski strojevi koji si potinjuju zbiljske udnje i njihove slobodne tijekove. Dostatno je zaboraviti na globalne interese, pa da se realizacija elja ukljui u elastini stroj kapitalistike proizvodnje i potronje. Odatle potreba da se ide do kraja, istodobno i u svim pravcima: treba istodobno emancipirati sve tijekove kako bi se sprijeilo stvaranje novih arhaizama i novih teritorijaliteta. Potpunu teoriju revolucije kao mnogostrukog oslobaanja treba tek pruiti drugi, jo neobjavljeni dio Kapitalizma i shizofrenije".

Izloili smo samo kostur Deleuzeove skice ope povijesti, i to u onom dijelu koji se neposredno odnosi na sustave proizvodnje. Njegova analiza uloge obitelji, kao navlastitog drutvenog stroja, od otvorene obitelji pretkapitalistikih drutava, neposredno povezane s ostalim strojevima, do zatvorene obitelji u kapitalizmu, gdje su drutvena ulaganja" (Freudove Einladungen") zbiljska ali mistificirana, svedena na privatni teritorij obitelji kao samostalne cjeline i seksualiteta kao privatne tajne, ostala je izvan naeg prikaza. Isto tako, morali smo odustati od toga da pokaemo kako se Kapitalizam i shizofrenija" razvija u sjeni dvaju velikih djela koja imaju za predmet opu povijest, izmeu Marxovih .,Nacrta za kritiku politike ekonomije" i Nietzscheove Geneologije morala", preuzimajui iz prve analizu naina proizvodnje, a iz druge analizu sustava reprezentacije i potinjavanja, cenzure i fabriciranja asketskog ideala.

159

III Problemi ope historije Rezimirajmo: Deleuze otvara mogunosti miljenja o povijesti na tragu novih ili relativno novih sveza, stroj, tijelo, proizvodnja, znakovi. Tako pisana, opa historija artikulira se u predljudskom i prekoljudskom prostoru, pokazujui prostor humaniteta, antropocentriku domenu, kao uinak pred i prekoljudskog. Osoba se ispostavlja kao kasni produkt lanca rezova i spreg, nepostojani negativ povijesti, a ne kao njezin agens. Ujedno je pokazana represivna uloga antropocentrikog sklopa, onako kako je ovaj igra u pojmu pravne osobe, u privatiziranju tijela, u edipaliziranju obitelji. Na razini empirijske historije Kapitalizam i shizofrenija" znai ispostavljanje jedne filozofije ope povijesti koja nije vezana uz klasini prostor Sredozemlja i Europe, kao to je to tradicionalna filozofija povijesti. Povijest se Zapada tu pojavljuje kao univerzalno okonavanje povijesti, ne kao dovrenje ve kao preokretanje, kao kraj koji igra na naliju povijesnog sa slobodnim tijekovima i aksiomatikom kapitala. Tako je izbjegnut uinak imperijalizma zapadnog Logosa, tumaenje cjelokupne povijesti na modelu GrkaRimkranski Zapad, pa Deleuzeov uvid odgovara postavi suvremene historiografije koja sve manje misli svjetsku povijest u nazivlju dominacije zapadne kulture. On zacrtava tipove povij esnosti koji odgovaraju teritorijalnim zajednicama i orijentalnim despocijama, i koji su isto tako autentino povijesni, premda lieni onog bolesnog smisla za tragediju koji prati idokransku povijesnost, i koji esto u naim oima izgleda kao Povijest sama. Da se ograniimo na jednu pojedinost, izgleda nam vanim da Kapitalizam i shizofrenija" reaktualizira pitanje azijskog naina proizvodnje, i to u okviru jedne filozofije povijesti, onkraj jednostranih analiza, i puke faktografije. Drava kao horizont povijesti, kao proizvodnja transcendencije i natkodirajui sustav, ostaje zagonetkom i u kapitalistikom i u socijalistikom nainu proizvodnje, nepred-

160

vidljivom veliinom koja moe bitno mijenjati funkcioniranje drutvenog stroja (za socijalizam dostatno je baciti pogled na meusobno suprotne primjere SSSR-a i NR Kine), i tu je prouavanje azijskog naina proizvodnje kao prvog i uzornog dravnog tipa proizvodnje od kljunog znaenja. Na kraju, da se vratimo na striktno filozofijsku razinu, Deleuze nam, zahvaljujui pojavi rekurencije, doputa da uvidimo koliko su dosadanje filozofije povijesti, s rijetkim izuzecima kao to je Marxova i Nietzseheova, bile psihologistike i mentalistike. Umjesto da se bave materijalitetima proizvodnje, znakovlja, jezika, libida ili stvari, one su istraivale obzorje jedinstvenog smisla za neki subjekt, bio to mentalitet naroda, rase, ili ak klasna svijest shvaena ne kao znanje ve kao psihologijski entitet. Deleuze, meutim, ne uspijeva izbjegnuti nepreciznosti, neke od njih i fundamentalne: prije svega, on nigdje ne delineira kriterij jedinstva jednog povijesnog postrojenja, jednog naina proizvodnje drugo, on postojano oscilira izmeu idealnotipskog tumaenja tih postrojenja i empirijskopovijesnog tumaenja tree, on ne uspijeva poloiti rauna o nejednolikosti koja organizira odnose meu pojedinim praksama, tako da se katkad ini da opa povijest pada na razinu spenglerovske ili toynbeeovske historije etvrto, on nigdje ne precizira mogue odnose izmeu proizvodnje i reprezentacije s jedne strane, i izmeu proizvodnje i opticaja (dobara, znakova, libida itd.) s druge strane. Toliko o najopenitijim pitanjima. to se tie pojedinosti, spomenut emo samo da Deleuze zaobilazi pitanje antikog grada, uope Grku i helenizam, koji bi trebali igrati odlunu ulogu per anticipationem s obzirom na kapital istin

161

ki nain proizvodnje, zatim da zaobilazi pitanje odnosa klasa i drave, kao i itav pomalo nejasan pojmovni sklop o k o izraza vanklasa (horsclasse), kojom bi trebalo oznaiti potencijalni subjekt revolucije. U tim je problemima Althusser neusporedivo precizniji i rigorozniji od Deleuzea. Kapitalizam i shizofrenija" nije, meutim, jedino djelo na temu ope povijesti u poststrukturalistikom krugu. Sollersov roman" Zakoni" isto tako hoe da na sceni pisanja odigra monumentalnu povijest tijela i znaka, dok s druge strane J. J. Goux u Ekonomiji i simbolinom" predlae jo jednu teoriju ope povijesti koja bi ovaj puta polazila od pitanja opticaja. Deleuzeovoje djelo prvo u nizu, i za sada najtemeljitije.

162

GOVOR, ARHEOLOGIJA I POLITIKA

Treba da spoznamo kako se jezik brine sam za sebe" (Wittgenstein, Note books) Zamisli da su knjige prirodni proizvodi koji se odravaju na isti nain kao ivotinje ili biljke, izdancima ili razmnaanjem" (Hume, Dialogues coneerning Natural religion)

Jo uvijek vlada obiaj da se Foucaulta svrstava meu strukturaliste". Ako njegova prva djela daju za to povoda, teko bi se moglo rei daje on danas strukturalist. Tonije bi bilo ustvrditi da je njegova, dosad posljednja vea knjiga, Arheologija znanja", upravo kritika strukturalistikih mitova, ijem je stvaranju i on nekada pridonio. Michel Foucault roen je 1926. godine, predavao je filozofiju u Francuskoj i izvan nje a danas je profesor na College de France. Njegovi su uitelji bili Canguilhem, Dumezil i Hyppolite, jedan epistemolog, jedan povijesnik i jedan filozof. Objavio je dvije knjige o ludilu, studiju o R. Rousselu, studiju oroenju klinike, i dva epistemologijska i filozofijska djela, Rijei i stvari" i Arheologiju znanja", uz manje tekstove o poretku govora, o MarxuFreuduNietzseheu, o genealogiji morala, beskonanom jeziku, o Sollersu, o Magritteu, i, zajedno s krugom suradnika, o navodnom umobolniku i ubojici Pierreu Riviftreu. Foucaultovo pisanje ne da se svesti na misaoni razvitak" i giba se viemanje u teko uhvatljivoj i odredljivoj cikcak liniji. S jedne strane tu je tema ludila, s dvije linije tumaenja jedna, ranija, polazi od pitanja o konstituiranju svijesnog novovjekovnog subjekta Uma preko iskljuenja bezumlja, druga, kasnija i bolje razraena, od iskljuenja ludila, i od velikog zatvaranja" kao politikoznanstveno

163

diksurzivnog dogadaja. Na to se kalemi tema govora, jeika i diskursa, s naglaskom na refleksivnosti jezika i na njegovoj mogunosti da se preklapa" u beskonanost. Trea tema, ili radije, skupina tema takoer vodi do jezika: arheologija humanistikih znanosti, koja pokazuje kako se ovjek u smislu u kome ga te znanosti uzimlju, konstituira kao objekt upravo preko jedne specifine organizacije govora, znanja, predodbe i predmeta i kako nestaje kad se ta organizacija pomakne i promijeni, tako da jezik postane kadar da ga zamijeni. Karakteristino za poststrukturalizam, ove teme konvergiraju prema dvjema praksama umjetnikoj i politikoj. Umjetnika praksa je povlatena praksa jezika, i Foucault e inzistirati na povratku jezika preko literature (Beskonani jezik", Rijei i stvari", Ludilo, izbivanje djela"), na posebnom mjestu to ga ova zauzima kao instanca slobodnog i beskonanog diskursa. Politika praksa, je s druge strane, ona koja, preko svojih uinaka u drugim praksama, djeluje na diskurs, koja proizvodi strukture kao tragove svog nasilja u jeziku, i koja, obrnuto, moe ponuditi ansu oslobaanja diskursa. Program, koji, na drugoj strani razrauje i skupina oko Tel Quela", s velikim razlikama i ak suprotstavljanjima: misliti svezu umjetnosti, govora i politike, a preko te sveze onda i odnose sa znanou i drugim praksama, Foucault realizira na diskontinuiran, sloen nain. Trenutno je njegovo podruje bavljenja odnos medicinskog i politikog govora u kaznenoj domeni, od Francuske revolucije do danas. Napose mu je zanimljiv, kao nulta toka sudskog i pravnog diskursa, govor optuenika/osuenika, u svojim mnogobrojnim odnosima: predmet zbirke dokumenata i studija o sluaju Riviere. Zadrat emo se na liniji koja od teorije diskursa vodi do njegove politike, liniji koju oznauju Arheologija znanja" i Poredak govora".

164

Foucaultova arheologija/genealogija (1) diferencijalna je disciplina o govoru. Njezino podrijetlo u Nietzscheovoj zamisli jedne znanosti Tfcoja bi znaila sumrak svih dosadanjih globalnih, sintetikih i teleologijskih tumaenja bia s jedne strane, i njezino blie srodstvo s linijom epistemologije kako su je koncipirali Bachelard i nadasve Canguilhem, spada u njezinu pretpovijest. Kao primjere arheologijskih istraivanja Foucault navodi svoje radove koji prethode Arheologiji znanja" djelo o ludilu, povijest klinike, i Rijei i stvari". Taj navod upuuje, meutim, na jednostranu sliku i zamrauje injenicu da ovi radovi nisu samo primjena arheologije na nekoliko domena znanja, ve da isto tako sadre, makar samo delimitativno i negativno, i neke o d najuvjerljivijih razloga njezine opstojnosti. Tako Rijei i stvari" pripremaju arheologiju, pokazujui mjesto govora, ili radije, diskursa (budui da naa rije g o v o r " ne pokriva sve uporabe i znaenja diskursa") na zalasku humanistikih znanosti. Arheologija odrava sloene odnose sa svim Foueaultovim djelima, koji tek trebaju biti raieni i osloboeni. Toliko o prvoj, filijativnoj skupini odnosa. U kontekstu suvremene filozofije mjesto arheologije dade se odrediti pogledom na ulogu koju problem govora, jezika i diskursa u njoj igra. Isto se tako arheologija kalemi na problematiku povijesti, povijesti filozofije, znanosti, knjievnosti koja je postala neodvojiva o d domene jezika. Posebno mjesto zauzimlju sveze arheologije sa strukturalizmom i poststrukturalizmom, napose relacija FoucaultDeleuzeDerrida. U okviru naeg prikaza jedva da moemo voditi rauna o prvoj skupini odnosa. Govorit emo stoga o arheologiji u njezinim odnosima s filozofijom jezika i povijesti, aludirajui ponegdje i na strukturalizam. Ovdje se namee jedno terminologijsko objanjenje: kad u okviru suvremenog miljenja govorimo o tradicionalistikoj filozofiji jezika, mislimo na sve one pokuaje da se, suelice novoj problematici koju je inaugurirala lingvistika, psihoanaliza, i politika, rehabilitiraju, zaobilazno ili neposredno, klasini sadraji metafizikog miljenja.

165

U izlaganju emo slijediti shemu diktiranu sadrajem Arheologije znanja" i Poretka diskursa": od prikaza problema preko opisa diskursa kao predmeta arheologije do izlaganja rudimenata jedne koncepcije povijesti koju ona implicira. Tu e nam se samo postaviti pitanje koje izlazi iz striktno zacrtanih okvira arheologije: pitanje politike prakse. - o o o Nakon Hegela i poam od njega, filozofija se preobraava Hegelova tema samosvijesti u svom dovrenju preobraa se u pitanje koje se ponavlja. Meutim, budui daje filozofija ponavljanje, ona ne nadilazi pojam, njezin posao nije nastavljati izgradnju apstrakcije, ve uvijek otpozadi, prekinuti sa steenim openitostima i ponovno stupiti u dodir s nefilozofijom; ona treba pribliiti se ne onome to je dovrava ve onome to joj prethodi, to se jo nije probudilo za njezin nemir: njezina je zadaa da preuzme i promisli (ne da ukine) pojedinanost povijesti, podrunu racionalnost znanosti, dubinu sjeanja u svijesti; tako se pojavljuje tema jedne filozofije uvijek nazone, nemirne, gibljive du cijele linije dodira s nefilozofijom, koja opstoji samo zahvaljujui njoj i objavljujui smisao koji ta nefilozofija za nas posjeduje" ( 0 , 7 8 ) . Arheologija inkarnira jednu o d mogunosti takve filozofije. Definicija, predmet i struktura arheologije Foucault hoe prije svega osloboditi, izluiti i opisati specifinu razinu jezine injenice na koju se odnosi arheologija. Razmotrimo li iroku regiju reenih, iskazanih stvari, otkrit emo, sjedne strane, reenice, prije svega kao govorne injenice, flatus vocis, supstanciju ekspresije, zatim te iste reenice kao idealna jedinstva znaenja. Meutim, reenica ne pokriva cijelo polje reenih stvari: ima izjava koje nisu reenice (tabele konjugacije, saobraajni znaci). S druge strane otkrivamo sudove i njihovu specifinu razinu na kojoj se oni

166

odnose na jedan mogui smisao ili istinu. Ova razina, isto tako ne iscrpljuje domenu reenih stvari; zelene ideje bijesno spavaju" u sebi je potpuno legitiman rijek, ali ga logika odbacuje. Razina koja obuhvaa cjelinu izricanja, u koju spadaju isto tako logike besmislice, tabele, poezija, filozofijski traktati kao i popis slova s pisaeg stroja je smjetena izmeu razine reenice (razine jezika kako ga prouava lingvistika), i razine suda, kako ga prouava logika. Izmeu, to znai tako da nosi i odrava obje ove regije, da im prethodi i organizira ih. Jer da bi neto bilo reenica, mora biti uope izreeno, da bi neto bilo sud isto tako. Najavljuje se time specifino podruje izjavljivanja uope, indiferentno prema lingvistici, logici ili psihologiji, ija je osnovna jedinica, element, razliita i o d suda i od reenice. Njezin je smisao da uope neto biva iskazano u skladu s time Foucault predlae naziv izjava". Budui da je poglavlje o izjavi prevedeno na slovenski, zadovoljit emo se samo rezimeom upuujui na Deleuzeov esej, tiskan kao samostalna knjiga, ,,Un nouveau archeologiste", gdje autor razrauje neto poput ontologije izjavne funkcije. Izjava, ono reeno uope, ne odnosi se neposredno na stvari ili dogaaje. Poetika kao i hermeneutika pokazale su da funkcija govora u onome to je tu specifino i razliito od razine miljenja, suenja, zakljuivanja, nije toliko da opisuje ili konstatira koliko da otvara horizont mogunosti. Sintetiki orijentirane struje vole govoriti o tomu da govor izlae svijet, totalitet mogunosti unutar kojeg uope mogu figurirati bia. y tom smislu govori se o Rilkeovu ili Platonovu svijetu", ali takoer i o svijetu" matematike ili ekonomije. Foucault izbjegava globalne funkcije i ne govori o svijetu ve o domenama: Izjava je vezana za jednu toku referencije koja nije sastavljena od stvari, injenica, realiteta niti bia, ve od zakona mogunosti, pravila za opstojnost za pred-

167

mete koji su njima imenovani, oznaeni ili opisani, za odnose koji su tu potvreni ili zanijekani" (A, 120). Uz izjavu vezan je prostor diferencijacije unutar kojeg funkcioniraju razlike i sveze. Nadalje, izjava nosi sa sobom svoj subjekt, koji ne mora biti identian s gramatikim subjektom, niti s psihologijskim subjektom onog koji izjavljuje. Dobar primjer je Kierkegaardovo" djelo cijela mrea pseudonima, anonimnih spisa, spisa koji se nadaju kao autorove izjave: subjekt je odreeno i prazno mjesto koje mogu ispuniti razni pojedinci, mjesto koje varira i nije odreeno jednom zauvijek u jednom tekstu, knjizi ili djelu . . . " (isto). Isto tako izjava implicira jedno polje unutar kojeg se moe pojaviti (koje nije identino s poljem primjene), njezin smisao varira s kontekstom", tako da prestaje biti ista izjava ako je se odvoji o d njenog polja pojavljivanja. I konano, izjava je ponovljiva, svojstvo koje proizlazi iz njezina ontologijski hibridnog statusa. Ona nije materijalna poput reenice, ali nije niti idealna, poput suda; njezina materijalnost je ponovljiva materijalnost, specifina i nesvodljiva. Zahvaljujui toj ponovljivosti izjava moe kruiti, postati predmet elje ili zabrane, ui u poredak pobune ili borbe, postati tema prisvajanja ili rivalstva". Zahvaljujui ponovljivosti, izjava moe biti prisvojena, pa tako moe, postati stvar borbe i politike. Na ovo svojstvo imat emo prilike vratiti se na kraju naeg prikaza. Vratimo se na nau temu. Izjave kao izjave, na svojoj specifinoj razini, ne mogu biti povezane sintaktikim vezama, kao reenice, niti vezama formalne koherencije kao sudovi. One su indiferentne prema psihologijskom subjektu i njegovom aktu izjavljivanja. To znai da ih je naprimjereno skupljati po gramatikim kategorijama, logikim kategorijama (kao korpus doktrine, aksiomatski sustav itd.), kategorijama stvaralatva (autor, djela, opus). Drugim rijeima, na razini

168

govora kao govora, razini koju Foucault naziva diskurzivnom, izjave mogu biti povezane samo vezama koje slijede iz njihovih svojstava, naime iz odnosa prema skupu moguih predmeta, iz odnosa prema njihovu imanentnom subjektu, prema njihovu polju pojavljivanja i polju ponavljanja. Izjave, uzete zajedno tvore govor na njegovoj specifinoj razini, ono to emo, iz navedenih razloga biti prisiljeni oznaavati posuenicom diskurs. Skupovi izjava, povezani specifinim vezama koje slijede iz spomenutih svojstava nazvani su u arheologiji diskurzivnim tvorbama, a polje koje omoguuje njihovu vezu, bolje rei polje ocrtano tim specifinim povezanostima historijski apriori Domena izjava uope, izbrazdana diskurzivnim tvorbama, oznaena raznim nainima njihova pozitiviteta, artikulirana u skladu s historijskim apriorima fiaziva se arhiv. Kretanje je ovdje obrnuto negoli u klasino shvaenoj historiji: tamo se poam od materijalnosti ostataka rekonstruira jedna cjelina, poam o d arheologije rekonstruira povijest ovdje se poam o d konfuzne gomile smisaonih cjelina", epoha, djela itd. rekonstruira izvorna domena diskursa koja ih omoguuje, odrava, koju oni maskiraju, napola otkrivaju, potiskuju ili iskazuju. Odatle, naravno, naziv arheologije: Nikad zavreno, nikad sasvim izvreno osvjetljavanje arhiva tvori opi obzor kojem pripada opis diskurzivnih tvorba, analiza pozitiviteta, orijentacija u diskurzivnom polju. Pravo rijei koje ne koincidira s pravom filologa naslovljuje nas da damo svim ovim istraivanjima naziv Arheologije. Ovaj naziv ne potie na traenje poetka, on ne sugerira srodnost ove analize s bilo kakvim prekapanjem ili geologijskom sondaom. On oznauje temu jednog opisa koji ispituje ono ve reeno na razini na kojoj ono opstoji: razini

169

izjavne funkcije koja se u njemu provodi, diskurzivne tvorbe kojoj pripada, opeg sustava arhiva koji otkriva. Arheologija opisuje diskurse kao specificirane prakse u elementu arhiva" (A, 173). Koje je neposredno (filozofsko moda) znaenje ovako koncipirane arheologije? Da je govor ovdje shvaen u svojoj samostalnosti i nesvodljivosti Subjektivistiki orijentirano miljenje svodi govor na izraz subjekta, kae Foucault. to misliti onda o nazorima koji hoe govor shvatiti kao izraz stvaralatva ovjeka ili njegovih dvojnika? U svakom sluaju, arheologija odrava diskurs u njegovoj istoi, izvan nasilja subjektiviteta. Isto tako, odrava ga protiv svih filozofija iskustva", bilo ono egzistencijalno, fenomenalogijsko, zbrinjavajue ili ,,existenzerhellend" koje pokuava svesti govor na jedno oitovanje onog to je u biima samima upisano. Konano, protiv filozofije pojma i posredovanja, od Hegela nadalje, koje govor svode na element posredovanja, na izvanjskost koju treba ukinuti u pojmu. To meutim, nije sve. Arheologija hoe samostalnost diskursa utemeljiti i osigurati i pozitivno, ne samo preko razgranienja. Treba pokazati da diskurs ne samo to se ne svodi na izjavljivanje jednog predmeta, izraavanje mnijenja ili formuliranje pojma, ve da upravo suprotno, proizvodi svoj predmet svoj subjekt i svoj kategorijalni aparat. Vratili smo se tako na svojstva izjava, proirena. PrVa zadaa arheologije, bit e prema tomu pokazati da diskurs sadri one odlike kojima se izdvaja, oslobaa i opisuje jedan objekt. U Povijesti ludila", Roenju klinike" i Rijeima i stvarima" Focault je izloio kako diskurs medicine, psihijatrije, humanistikih znanosti, zatim znanosti o jeziku, ivotu i radu iznalazi, definira i omoguuje svoje predmete.

170

Slijedei zadatak bit e pokazati kako diskurs odreuje mjesto svojeg subjekta, kako ga upisuje u odreenu mreu, preformira njegovu slobodu i zacrtava njegove granice. Svakom nainu izjavljivanja odgovara jedan odreeni poloaj, mjesto, stil subjekta: razliiti modaliteti izjave ne upuuju nas na jedinstvenu sintezu niti na ujedinjujuu funkeiju/enog subjekta, ve upravo pokazuju njegovo rasprenje. Oni ukazuju na razliite statuse, razliita mjesta, razliite poloaje koje moe zauzeti ili primiti kad govori. Ukazuje na razliitost planova s kojih govori" (A, 74). Treba zatim pokazati da diskurzivna razina prethodi pojmu: odreeni pojam mogu je samo u odreenoj diskurzivnoj tvorbi, tovie, pravilnosti, zakonitosti i norme diskurzivne tvorbe odreuju koji i kakvi e pojmovi biti proizvedeni. I konano, ono to se naziva sustavom, dakle naini kako se pojmovi povezuju, artikuliraju i organiziraju, odreeno je diskursom unutar kojeg sustav djeluje. Jedna te ista diskurzivna tvorba, koju Foucault analizira u Rijeima i stvarim a " odredila je funkcioniranje toliko razliitih sustava" kao to su Kantov iHegelov: sustav je povrinski uinak diskurzivne strategije. - o o o Kad su predmet, subjekt, pojam i sustav zamijenjeni kategorijama diskursa, prireeno je tlo za teoriju opisa diskursa. Principe tog opisa daje Foucault najpotpunije u Poretku diskursa", gdje takoer sugerira etiri pojma, vezana uz ova neela: Prije svega, naelo preokretanja tamo gdje tradicija trai izvor diskursa, trai Foucault uzrok njegova razreenja. Kategorije autora, istine, discipline, volje za istinom predstavljaju negativnu igru jedne razdiobe i razreenja diskursa. Jer, diskurs je uvijek ve razrijeen, uvijek ve rijedak, nikad nisu sve mogunosti koje opstoje unutar jezika doista i realizirane u diskursu. Ne radi se tu, meutim, ni o kakvom globalnom potiskivanju, ispod rasprenog vidljivog teksta ne lei nikakav nevidljivi, tako da se niz zadaa ne sastoji u

171

tomu da se zbiljski, razrijeeni tekst zgunjava i zaokruuje, ve upravo u tomu da se iznae zakon rijetkosti Drugo je naelo diskontinuiteta, razlike. Analiza diskursa je diferencijalna analiza koja potvruje razliitosti, koja ispod i onkraj tobo kontinuiranog logosa povijesti trai i otkriva igru razlikovanja, sustav rezova, pragova, pregiba, mutacije, skokova. Tree je naelo specifinosti ne smijemo rastvoriti diskurs u igri prethodeih znaenja . . . treba ga zamisliti kao nasilje koje nanosimo stvarima, u svakom sluaju kao praksu koju im nameemo", i u toj praksi nalaze diskurzivni dogaaji naelo njihove pravilnosti. etvrto je naelo izvanjskosti ne treba ii spram sri" diskursa, ulaziti u njegovu bit, ve obratno, treba se gibati spram izvanjskih uvjeta koji ga omoguuju i spram sustava istog rasprenja koji ga podrava. Govor treba razumjeti kao dogaaj, izvanjski smislu, subjektu, drutvu, bitku i njegovoj zgodi, svijetu: treba se, kako je to pokuao Nietzsche, naviknuti disati u razrijeenu zraku. Ova etiri naela ine cjelinu metode. Vratit emo se kasnije na drugo i tree, jer drimo da ona tvore onu metoologijsku osnovicu zahvaljujui kojoj Foucault prevladava pomalo shematski strukturalizam s kojim je neko vrijeme, bio identificiran, ili se ak sam identificirao. to se tice pojmova oni markiraju etverostruku frontu suprotstavljanja klasinoj hermeneutici: a) pojam dogaaja. Dogaaj je nesvodljiv, izvanjski, sluajan to je nomadsko, predindividualno b i e " koje subvertira klasinu ideju kontinuirano stvaralake produktivnosti i plodnosti koja bi iznutra" podravala, proizvodila i omoguavala polje govora. b) pojam serije. Dogaaji se ne organiziraju u velike koncentrine, heliotropske krugove koji se steu oko sredita,

172

smisla, iskona ili subjekta. Oni se rasporeuju u sustave razlike, vezane aleatornim naelom, u serije koje se meusobno ukrtaju, razilaze, rezoniraju. Deleuze je u Logici smisla" nabacio nacrt teorije takvih serija, s njihovim rasprenim tokama, postraninim vezama, beskonanim opsegom i individualiziranim, tjelesnim domenama. c) pojam pravilnosti. Pozornost koju su historiari poklonili bilo sitnim, naoko nebitnim serijama, dokumentima koji iz dana u dan prate dogaaje jednog vremena, biljenikim zapisima, raunima, parninim spisima, bilo dugotrajnim, stoljetnim gibanjima, pokazala je da povijest moe raunati sa poetkom ili porocima pravilnosti koji stoje iznad ili ispod individualne domene, iznad ili ispod teritorija na kome cvatu individualna otkria, inovacije, na kome kraljuje izum, djelo, opus, originalnost, primat. Vratit emo se kasnije na ovu anonimnu pravilnost u njezinim odnosima s problematikom svaralatva. d) pojam uvjeta mogunosti. Primjenjen na nediskurzivne prakse ovaj pojam prua mogunost materijalistike teorije artikulacije diskursa na izvandiskurzivne domene. Podrijetlo izraza ne vara: radi se o novom transcendentalu, jednom historijskom aprioriju, inkoporiranom u tijelo povijesti. Nasuprot njemu, u klasinoj hermeneutici stoji znaenje, beskonano, plodno, konstituirano, neiscrpno. Navest emo nekoliko Foucaultovih ilustracija svih etiriju naela i etiriju pojmova, da bismo pokazali kako ona funkcioniraju u praksi genealogije diskursa. Prije svega, pitanje originalnosti. Klasina povijest govori o inovacijama, o utemeljenjima, njezin je junak genij koji zapoinje, njezina domena veliki poeci, temelji, izlazita. Tako povijest filozofije, ak i u jednog Heideggera: potraga za onima koji su prvi", koji su p o prvi puta mjerodavno iskazali", kod kojih se p o prvi puta u povijesti Zapada dogodilo", hagiografija utemeljitelja, kronika utemeljenja. Fou-

173

cault, zajedno s Nietzscheom, odbija polagati rauna o poecima: zadaa arheologije je istraivanje anonimnih, predsubjektivnih rezova koji tek omoguuju velike individualne podvige zapoinjanja i utemeljivanja. Na razini na koju smjeta arheologijski opis, opreka originalnabanalno nema vrijednosti: ona ne uspostavlja nikakvu vrijednosnu u ljestvici niti ikakvo radikalno razlikovanje izmeu jedne poetne formulacije i reenice koja tu formulaciju tonije ili manje tono ponavlja nekoliko godina, ili nekoliko stoljea kasnije. Ona hoe utvrditi pravilnost izjava . . . tj. skup uvjeta u kojem se provodi izjavna funkcija i koji osigurava i odreuje njezinu opstojnost. Tako shvaena, pravilnost ne definira neki srednji poloaj meu granicama jedne statistike krivulje stoga ne funkcionira kao pokazatelj uestalosti ili vjerojatnoe naprotiv, ona odreuje jedno zbiljsko polje pojavljivanja. Svaka izjava nosi sobom jednu odreenu pravilnost od koje ne moe biti odvojena" (A, 188). Foucault navodi dva mogua smjera istraivanja ovih pravilnosti: sjedne strane, istraivanje artikulacije diskurzivnog polja, od onih izjava koje na neki nain odreuju smjer svih ostalih, preko posrednih, specifinijih, odreenijih, sve do detaljnih, lokaliziranih. Ujedno bi to bio poetak za teoriju produkcije diskursa, koja ne bi polazila, poput Chomskoga, od jezine podobnosti /kompetencije/ subjekta, nego od objektivne strukturacije diskurzivnog polja i specifine produktivnosti koju omoguuje. S druge strane, dade se istraivati promjene diskurzivnog polja i specifine ritmove kojima se mijenjaju pojedini slojevi. Tako je Heidegger npr. pokazao kako s provoenjem s grkoga na latinski dobiva grko miljenje jedan sasvim drukiji oblik: drugim rijeima, konceptualna razina ostala je, makar prividno, ista, a promijenjena je razina diskursa i razina jezika. Ili, s nadolaskom kraja metafizike mijenja se, unutar istog jezika, i ak unutar istog sklopa pojmova, razina diskursa: iste rijei i isti pojmovi iskazuju neto drugo. Isto tako, s konstituiranjem jedne nove znanosti: na primjer, uporaba pojmova i metafora iz filozofije, psihologije i termodinamike unutar psihoanalitikog dis-

174

kursa. Polje izjava nije skup pasivnih nanosa, ispregecanih plodnim trenucima, to je domena skroz naskroz djelatna" (A, 189). Druga ilustracija, pitanje protuslovlja. Klasina povijest ideja tretira protuslovlja na dvostruk nain; ili ih nastoji izbrisati i svesti na jedan dublji identitet (tako Heideggerov tretman Heraklita i Parmenida, Descartesa i Leibniza) ili nastoji, ispod mnogostrukih sitnih" kontradikcija iznai onu veliku i fundamentalnu suprotnost koja organizira jedan govor ili jedno miljenje (primjer: razliite metodologije totaliteta, kao Goldmannova analiza Kanta ili Lukacseva analiza graanske filozofije). Filozofijska predrasuda koja stoji iza ovih metodologija je vjerovanje u primat Istoga, spram kojega svaka razlika prelazi u kontradikeiju i svaka kontradikcija biva ili razrijeena u koherenciju identiteta ili samo osuena da proizvodi koherenciju i identitet govora kojeg organizira. Nasuprot tomu, arheologija ne vidi u protuslovljima" nikakav skandal", nikakav problem" ali isto tako nikakav temelj". Protuslovlja su predmeti koje treba opisati takvima kakvi jesu, a da ne traimo stajalite s kojeg nastaju niti razinu na kojoj se radikaliziraju i od uinaka postaju uzroci" (A, 198). Drugim rijeima, protuslovlja su sama diverzificirana ili diferencirana: postoje dublja" i plia" protuslovlja, suprotnosti s vie ili manje uinka, neslaganja lokalnog, marginalnog ili pak sredinjeg znaaja, u svakom sluaju, kontradikcije koje treba locirati, opisati, nai im uvjete pojavljivanja ili pokazati koje pojave one sa svoje strane uvjetuju, primijeniti na njih a) naelo rijetkosti odbijajui da ih se svede na plodni iskon temeljne suprotnosti, b) naelo diskontinuiteta, odbijajui da ih se tretira kao karike u jednom lancu suprotstavljanja, c) naelo specifinosti odreujui njihovu lokalnu domenu djelovanja i uvjetovanosti, oslobaajui ih od poretka stvari kojima bi trebalo korespondirati i konano, d) naelo izvanjskosti, tretirajui ih kao toke ureenog polja, umjesto da ih se razumije kao emanacije identine i koherene unutarnjosti subjekta, svijesti, bitka ili povijesti.

175

Trea ilustracija, poredbe. U klasinoj povijesti miljenja poredbe su globalne, totalizirajue, i upuuju na ono Isto koje prebiva ispod razine diskursa. Slinosti i razlike shvaene su na monotonoj pozadini identiteta kao njegove vie ili manje savrene inkarnacije: poredba ujedinjuje. Takva ujedinjujua operacija ujedno i reducira, uvodi kontinuitet, vremena ili smisla. Na empirijskoj razini ovaj kontinuitet prevodi se kao uzronost: utjecaj, prenoenje, nasljee. Foucault prokazuje ovu vezu: poredbaslinostutjecaj koja slui svim ili gotovo svim klasinim povijestima miljenja kao organizacijsko naelo. Nasuprot njemu stoji genealogijsko i arheologijsko naelo poredbe koja umnoava, koja unosi razlike, uspostavlja lokalne, precizno odreene i opisane slinosti, ne zanima se za utjecaje nego za homogenosti i analogije uvjeta pojavljivanja. Primjer: tri oblika nihilizma budizam, kranstvo, modernitet. Umjesto da trai jedno veliko, jedinstveno i monotono Nihil koje bi se ispoljavalo", izraavalo", izricalo" ili oblikovalo" u njima, Nietzsche ispituje svaki ovaj oblik napose, u njegovoj specifinoj funkciji, aristokratski, plemeniti nihilizam budizma, kompleksni, dvostruko organizirani nihilizam kranstva drukije ispostavljen u njegovoj prvoj fazi, drukije pak sa sv. Pavlom i s jaanjem kranstva, konano, plebejski, dekadentni, resantimanom zadojeni nihilizam moderniteta, istrauje mogunosti njihovog uzajminog proimanja, pita se o kranskom i idovskom podrijetlu modernog nihilizma, eksperimentira s idejom jednog provizornog, pripravnog, kalemljenja budistikog, kineskog" nihilizma na moderni europski i o njegovim moguim spasonosnim rezultatima, razgraniava onda u ovom europskom nihilizmu samom dva glavna, vrijednosno razliita vida nihilizam kao slom svih vrijednosti i nihilizam kao predigra novog doba i afirmativnog ivota unutar ova dva vida opet cijelu jednu mreu lokalnih primjena (umjetnost, politika, tjelesnost, filozofija, moral, religija, znanost), jedan sustav slobodnih serija koje meusobno konvergiraju ili se isprepliu, sustav uzajminih aplikacija, varijacija, razlikovanja, koji zamjenjuje globalne analogije i totalizirajue pribliavanje.

176

Vidimo opet kako funkcionira naelo preokretanja, razredujui slinosti, zakon diskontinuiteta koje spreava da se analogije razviju u jednu jedinstvenu hijerarhiju, naelo specifinosti koje lokalizira poredbe i naelo izvanjskosti koje nas tjera da odbijemo traiti bilo kakav unutarnji, imanentni razlog slinostima i.analogijama i ostavlja nas u domeni opisa i konstatacija. Ova posljednja ilustracija, upuuje na rjeenje jednog od najeih pitanja koja se postavljaju Foucaultovom razvitku: U kojoj je mjeri Foucault strukturalist? ili, na jednoj drugoj razini' kakav je, po njemu, odnos diskursa i strukture? Rijei i stvari" stvorile su dojam da su epistemologijske cjeline koje je na autor analizirao strukture u smislu globalnih, fiksnih cjelina to prethode dijakroniji premda se u njoj objedinjuju, i koje organiziraju cjelinu miljenja, govora i ponaanja jedne epohe. Time je utemeljen jedan transcendentalni idealizam bez transcendentalnog subjekta" i sugerirano pitanje o statusu strukture u odnosu na realno. Arheologija znanja" raiuje nesporazume cjeline" koje Foucault analizira nisu prije svega nikakve cjeline, nikakvi globalni agregati relacija, nikakvi totaliteti koji organiziraju znanje i miljenje i poput zastora prekrivaju realitet, ve lokalizirani sustavi opisa, striktno odreene domene, podlone promjeni, historijski aprioriji, determinirani logikom uestalosti, rasprenja, gustoe: Arheologija rastvara sinkroniju rezova isto kao to je rastvorila apstraktno jedinstvo promjene i dogaaja. Epoha nije ni njezina temeljna jedinica niti njezin obzor, niti predmet ako je o njoj rije, to je uvijek samo u odnosu na odreene diskurzive prakse i kao rezultat arheologijskih analiza. Klasino razdoblje, koje esto spominjemo u arheologijskim analizama, nije lik vremena koji namee svoje jedinstvo i svoj prazni oblik svim diskursima, to je ime koje se moe nadjenuti spletovima kontinuiteta i diskontinuiteta, mijenama unutar pozitiviteta, diskurzivnim formacijama koje nastaju i nestaju" (A, 230). 12 177

Rijei i stvari", prema tome, zadravaju propedeutiku valjanost. Njihov je cilj bio pokazati kako s nadolaskom diskursa umire lik koji se nazivao ovjekom i kako se otvara jedno novo podruje znanja. U mnogim tokama, meutim, one su samo pribline: tretman strukture, status reza, ocjena Marxa u njegovu odnosu spram Ricardoa itd. Tu je priblinost bila nuna da bi se ostvario prodor onkraj modernog antropoeentrizma danas ona postaje pomalo suvinom. Niti struktura, niti geneze: arheologija ima zadau istraiti ono to prethodi objema, podrava ih ili ih dokida: diskur sam.

Logos i praksis Opisom arheologije zacrtana jc glavna linija napadaja na odreenu filozofiju povijesti. Naime, u novijoj filozofiji dolo je do konjunkcije dviju velikih tema: povijesti i jezika. Jezik je medij u kojem povijest otkriva svoju bit i svoj smisao, tu ona govori, iskazuje se i postaje dostupna razumijevajuem ophoenju koje iza svih razlika, prijeloma i vremenskih distanca reapropriira ono drugo i razliito, ini povijest svojom u dvostrukom naporu preuzimanja i refleksije. Time je ideja dijalektike kao procesa otuenja i ponovnog prisvajanja, takva kakva figurira u zapadnoj filozofiji od Sokrata do Stirnera povezana s temom injeninosti, povijesnosti, izvorne danosti povijesnog ijezikovnog bitka i zatvoren jedan krug koji nije ni samo dijalektiki, ni samo hermeneutski, ni samo refleksivni, ve jedno sloeno ali kontinuirano gibanje odnoenja prema drugotnosti, razumijevanja, premiljanja, apropiracije, jedno gibanje tamo i - natrag, pod znakom identiteta i povratka. Ono najdublje to takvo gibanje otkriva jest identitet povijesti, kao povijesti Zapada, zgode zapadnog duha ili bitka, i povratak iskona ili povratak iskonu, filozofija kao vraanje, sjeanje, pounutrenje.

178

Nasuprot toj i takvoj filozofiji arheologija/genealogija inzistira na diskontiriuitetu, razlici, izvanjskosti govora batinica smrti boga i smrti ovjeka, vjenog vraanja razlike i prevrednovanja sviju vrijednosti, arheologija odbija misliti diskurs kao sjeanje i vraanje, ali isto tako kao i jednokratni, apsolutni i izvorni Novum, ve ga tretira kao opticaj razlika, gdje je svaka novost uhvaena u svojoj singularnosti, svojoj razlici, svojem neiskonu, fiksirana unutar jednog praga i referirana na skup uvjeta, gdje je ponavljanje uhvaeno u razlici koju ponavlja, ocrtano ne kao povratak, ve kao ponovni nadolazak dogaaja, u granicama precizno odreenim i ovaj put neponovljivim, i opisano kao specifino rasprenje elemenata. Iskon zaustavlja tako svoje izmicanje i nadaje se pogledu kao neiskon, kao neto ve uvjetovano, ve specificirano, omogueno preciznom konfiguracijom elemenata: tako Nietzscheova analiza platonikog Dobra, tako Heieggerova analiza razloga. Na mjesto unutarnjosti stupa poredak, raspored, prostor, raspreno i specificirano vrijeme. Ono to je, u krajnjoj crti negirano arheologijskom praksom je kontinuitet svijesti i znanja, kontinuitet reapropriirajuc instance subjekta. U francuskoj filozofiji, pogotovu s Ricoeurom, dola je ova tema vie do izraaja negoli drugdje; heideggerovski orijentirano miljenje koje koleba izmeu iskona i njegove uskrate, izmeu genealogije i egzistencijalne filozofije, nije se nikad usuivalo konzekventno domisliti tu instancu reapropriacijc kao prisvajanja od strane subjekta. Nasuprot tomu, odreena tradicija refleksivne filozofije koja kulminira s Nabertom, i utjecaj fenomenologije, razraene u irokoj lepezi od MerleauPontya do Suzanne Bachelard, uinila je suvremenu francusku filozofiju osjetljivom za pitanje svijesti i subjekta, tako da je cijela simptornatologija ovdje mnogo itljivija: Najvei je tu probitak u tome da se maskira kriza u koju smo ve odavno zali i koja stalno raste: kriza u kojoj se radi o onoj transcendentalnoj refleksiji s kojom se filozofija od Kanta naovamo identificirala, u kojoj se radi o ovoj tema-

179

tici iskona i o obeanju, povratka, kojima izbjegavamo razliku nae sadanjosti, u kojoj se radi o jednom antropolokom miljenju koje usmjerava sva pitanja k pitanju ovjekova bitka i tako izbjegava analizu prakse, gdje se radi o svim humanistikim ideologijama, gdje se radi prije i iznad svega o statusu subjekta" (A, 266). Posljednji veliki transcendental metafizike, izgovorena povijest, povijest kao jezik u njegovu idealitetu doveden je u pitanje nastankom arheologije. Najavljuje se jedna druga domena, transcendentalna, dodue, ali u metaforikom, parodiranom i empirijskom smislu, domena povijesti tijela i govora kao prakse. Diskurs kao praksa Foucaultov je odgovor na pitanje tko govori? " . Dugotrajna humanistika uporaba prakse kao kategorije to oznaava jedno* homogeno polje noeno ovjekom, subjektom, i njegovim moima, ustupilo je mjesto drugom smislu: praksa je diskontinuirani i heterogeni proces, zapravo, ne opstoji nikakva Praksa, ve samo specifine i raznorodne prakse, s tono odreenim domenama: tako ekonomska praksa, politika, teorijska, oznaiteljska praksa. Drugo, praksa nije floena subjektom, nije ovjekova realizacija, ne implicira stvaralatvo, izraavanje, ospoljavanje kreativne unutarnjosti ili svijesti to je proces koji sam proizvodi svoj subjekt. Subjekt je rezultat prakse i samo kao njezin rezultat moe u pojedinim njezinim odsjecima figurirati kao njezin nosilac, prividni ee negoli stvarni. Time je ujedno nabaeno rjeenje: a) pitanja slobode i b) pitanja strukture. a) Diskurzivne tvorbe i pozitiviteti nisu izvanjska ogranienja niti unutarnji zakoni diskurzivne prakse, prije, oni konstituiraju skup uvjeta u kojima se obavlja jedna praksa, po kojima ta praksa rada djelomine ili potpunoma nove

180

izjave, i prema kojima se ona po mogunosti preoblikuje. Ne radi se o tomu da se postave granica inicijativi subjekta, ve se radi o polju unutar kojeg se ova inicijativa odigrava, a da mu ne tvori sredite, o pravilima koja ona odjeluvjuje, a da ih nije izmislila, o odnosima koji j o j slue 1 10 oslonac" (A, 272). Arheologija nije disciplina koja bi se bavila granicama subjekta i njegove djelatnosti: ona radije opisuje one anonimne prakse koje se isprepliu s tom djelatnou i omoguuju je. b) Diskurzivne tvorbe, kao to ve rekosmo, nisu Strukture u klasinom smislu, nisu transcendentalne naoali kroz koje subjekt motri Svijet. Citiramo jo jednom: Treba pojmiti diskurs kao nasilje koji nanosimo stvarima, u najmanju ruku kao praksu koju im nameemo - upravo u toj praksi nalazi dogaaj diskursa naelo svoje pravilnosti" ( 0 . 55). Nasuprot kontinuiranoj povijesti u njezinu govoru stoji diskontinuirana praksa diskursa s njezinim nasiljem. Na ovu temu nastavlja se pitanje odnosa diskursivne prakse i dragih, nediskursivnih. Kad je praksa sama izlomljena i uinjena heterogenom, i kad je s druge strane govor izgubio svoje mjesto transcendentala, postavlja se s novom otrinom pitanje kako se diskursivne prakse odnose spram ostalih, ekonomskih, politikih, umjetnikih? Govor vie nije univerzalni medij ovjekova samorazumijevanja, ali nije niti flatus vocis ispod i iznad kojeg lei teina materijalnog svijeta. (Zar vas praksa revolucionarnog diskursa kao i praksa znanstvenog diskursa nije oslobodila ideje da su rijei vjetar, izvanjsko ukanje, um krila jedva ujan u ozbiljnosti povijesti? " ) Klasian odgovor na to pitanje, odgovor koji nipoto ne bismo htjeli krstiti marksistikim, iako su se neka marksistika ili marksizmom inspirirana miljenja s njim zadovoljavala i jo se uvijek zadovoljavaju, glasi da je posrednik izmeu masivnih, objektivnih regija zbilje ekonomske, politike,

181

i tankog, prozirnog ali vanog sloja mnijenja i ideologije koji se artikuliraju u govoru, subjekt, kolektivni, individualni ili transcendentalnohistorijski (klasni) i njegova psihologija odnosno transcendentalna fenomenologija. S veim ili manjim varijacijama, posreduje izmeu proizvodnje i njezine objektivnosti i ideologije i njezina idealiteta, ovjek u svojoj konacnosti koja je ujedno i beskonana, u svojoj ogranienosti koja je ujedno i istina. Ovo posredovanje subjektom povezano je s dvjema velikim modelima modelom izraza (nadgradnja koja izraava bazu, psihologija koja izraava duh vremena) i s modelom uzrokovanja (ekonomski procesi koji uzrokuju promjene u svijesti, globalne mijene koje uzrokuju promjene stajalita). Ovoj trostrukoj svezi subjekta, izraza i uzroka suprotstavlja arheologija analizu praksi koje se artikuliraju jedna na drugu mimo subjekta, bez njega ili protiv njega. Dok model izraza insistira na globalnim analogijama, a model uzroka na subjektivitetu koji prenosi utjecaj, arheologija trai rasporede koji omoguuju ove analogije i ova prenoenja, uvjete koji ine da se dvije prakse povezuju, isprepliu, uvjetuju, i da, u nekim sluajevima, iskrsava subjekt koji im slui kao relejna stanica. Drimo da je ovaj postupak u mnogome prekretnica u konstruiranju materijalistike teorije diskursa i stoga emo ga prikazati neto opirnije na pitanju odnosa znanosti i ideologije: Ideologija shvaena u smislu bilo materijalno neistinite, bilo neautentine spoznaje razmatrana je u svojim odnosima sa znanou na nekoliko naina. Spominjemo od novijih teorija Ilahermasovu, koji znanost smatra ideologijom i obrazlae to pozivajui se na interes koji stoji iza znanstvenog diskursa, interes tehnikog ovladavanja svijetom, obrui tako na jedan osebujan nain Husserlovu ideju teorijske tehnike. Znanstveni interes suprotstavlja se emancipatorskom interesu, upuenom oslobaanju i takvoj spoznaji koja sama u sebi

182

nosi praktiki moment. Ovoj teoriji protuslovi od francuskih, Althusserova, koja suprotstavlja znanstvenu spoznaju ideologijskoj pseudospoznaji, koja je definirana kao podruje imaginarnog domena fikcija nastalih kao odraz neposredne situacije subjekta. Znanost je pak rezultat jedne specifine teorijske prerade ideologije, prerade koja instaurira epistemologijski rez i uvodi istinitu i adekvatnu spoznaju. Foucault postavlja pitanje drukije; ne radi se o tomu kojim interesima slui jedan odreeni korpus znanja, niti je li on materijalno istinit ili se pak kree u sumnjivim vodama imaginarnog, ve gdje je ono mjesto gdje se ideologijski moment ukljuuje u jednu znanost. Odgovor: Zahvat ideologije. spram znanstvenog diskursa i ideologijske funkcije znanosti ne artikuliraju se na razini njihove idealne strukture (ak i kad je izlau na jedan vie ili manje vidljiv nain), niti na razini njihove tehnike uporabe u drutvu (ako ova i ovisi 0 njima), ni na razini subjekata koji je izgrauju, ovaj zahvati ova funkcija artikuliraju se tamo gdje se znanost razgraniava od znanja" (A, 241). Znanje, kao ira diskurzivna domena, sposobno je prenijeti na znanost odreen broj ideologijskih elemenata i to upravo u mediju diskurzivne prakse, bez posredstva svijesti i subjekta, tamo gdje se odreuju rasporedi i presjeci, gdje se znanost organizira na neodreenom korpusu znanja: Moe se rei, u grubim crtama, prelazei preko svakog posredovanja i svake specifinosti, da politika ekonomija igra svoju ulogu u kapitalistikom drutvu, da ona slui interesima graanske klase, daje ona njezin proizvod koji joj slui, da nosi ig svojih izvora ak i u svojim pojmovima i u svojoj loginoj arhitektonici, meutim, svaki precizniji opis odnosa izmeu epistomologijske strukture ekonomije i njezine ideologijske funkcije, mora proi preko analize diskurzivne tvorbe koja ju je rodila i preko skupa predmeta, pojmova 1 teorijskih izbora koje je ova morala izraditi i sistematizirati, i tada je potrebno pokazati kako je diskurzivna praksa koja

183

je rezultirala takvim jednim pozitivitetom funkcionirala medu drugim praksama koje mogu biti diskurzivne, ali mogu pripadati i politici i ekonomiji (A, 242).

Kritika ideologije stoga ne prolazi preko subjekta i njegove (individualne, kolektivne, socijalne) psihologije ve diskurzivnih elemenata koji funkcioniraju unutar jedne prakse. Prispjeli smo tako do politikog vida arheologije/genealogije. Foucault je neobino rezerviran u svojim djelima kad se radi o politici. Ipak, pokuat emo pokazati incidenciju politike u arheologiji i to na tri razine: u kritici klasine filozofije povijesti, u daljnjem prouavanju diskursa, i u pitanju praktike, konkretne politizacije intelektualca. Prije toga, meutim, vrijeme je da rezimiramo teorijske teevine arheologije, za koje drimo da su osobito relevantne: alternativa, koja je u Rijeima i stvarima" otvorena izmeu govora i ovjeka odluena je ovdje u korist govora i to definitivno, pozicije iz Rijei i stvari" do kraja su radikalizirane govor, diskurs, izluen je kao specifina domena, razliita o d jezika kao predmeta lingvistike, strana isto tako podruju psihologijskog ispitivanja kao i indiferentne prema tradicionalnim principima verifikacije koji dovode govor u vezu s objektom govor je shvaen kao specifina praksa neodvisna od subjekta, diskontinuirana, podlona vlastitim zakonima (nacrt tih zakona, ili radije pravilnosti i zakonitosti predstavlja okosnicu metodologijskog dijela Arheologije znanja"), i koju uvijek treba pojmiti u njezinoj ureenoj produktivnosti takvo shvaanje govora omoguuje subverziju strukturalizma, uklanjanje cijelog transcendentalistikog postava pitanja od statusa strukture i s tim dovrenje kritike transcendentalne filozofije iz posljednjih poglavlja Rijei i stvari

184

 zajedno sa strukturom subvertirani su isto tako iskon i smisao, veliki likovi metafizikog bitka koji zatrpavahu polje govora govor je sad izdvojen u svojoj radikalnoj heodvisnosti, izvan krugova tumaenja, razumijevanja, refleksije ili spekulacije, osloboen dijalektike sa subverzijom strukture pada prevlast transcendentalnog oznaitelja koji rasporeuje govor, doznauje mu mjesto i funkcioniranje u sustavu udnje i otvara se prostor nomadske, lutajue i slobodne funkcije izjavljivanja jednom rijeju, diskurs se ispoljava ne vie kao domena identiteta i iskona ve kao teritorij razlike i ponavljanja, izgraena je diferencijalna teorija govora, fiksiran status razlike i utemeljena ponovljivost izjave arheologija otvara prostor jednog novog miljenja povijesti, ak jedne nove historije, izvanjske, sluajne, diskontinuirane, slobodne. uklanjajui instancu subjekta kao dominantnu u povijesti, arheologija omoguuje da se povijest misli kao polje heterogenih, isprepletenih, suprotstavljenih ili bliskih praksa, sa svojim specifinim pragovima, svojim vlastitim ritmovima, daleko od jedinstvenog ritma iskonaotuenjapovratka kao teorija diskursa naprosto, arheologija predlae ravnopravni tretman razliitih govora, govora knjievnosti, politike, znanosti, filozofije, znanja, prava itd. otvarajui nove terene pribliavanja i razlikovanja, omeujui nove sveze i nova podruja aplikacija uvodei kategorije razlika i ponavljanja i odbijajui tretirati povijest kao jedinstvenu, pravocrtnu odiseju duha, ovjeka, svijesti, bitka ili subjekta, arheologija fiksira novi status problematici jednokratnog, novog, neoekivanog zahvaljujui svim ovim inovacijama, arheologija postaje sposobna misliti mjesto revolucionarnog diskursa, vrednovati ga drukije do li kao nagovjetaj, apat budueg, drukije d o li kao zgoljni odraz jedne uvijek dobrodole krize,

185

drukije do li kao monolitnu i monotonu teoriju koja samo trai svoju aplikaciju, smjestiti ga u nadolaenje razlike u svoj svojoj artikuliranosti, kompleksnosti i sluajnosti. XXX Vratimo se politikoj dimenziji arheologije. Iznenaujua i aluzivna primjedba na raun klasine filozofije povijesti stoji na poetku refleksije o politici. Nakon to je odgovorio na odreen broj primjedaba i pitanja koja mu postavljaju ili mu ele postaviti branitelji klasine koncepcije (subjekt iskonpovrataksmisao kontinuitet), Foucault postavlja sam jedno pitanje: Kakav vas to strah tjera da odgovarate uvijek u terminima svijesti kad vam se govori o jednoj praksi, o njezinim uvjetima, pravilima i historijskim preobrazbama? Kakav vas to strah tjera da traite, onkraj svih granica, prijeloma, pragova, rezova, veliku povijesnotranscendentalnu sudbinu Zapada? Mislim daje na ovo pitanje mogu samo jedan odgovor politiki" (A, 273). Foucault, meutim, ne nastavlja istim putem. Bilo bi potrebno analizirati diskurs filozofije povijesti i pokazati gdje se u njemu inkarnira konzervativna, tradicionalistika politika, gdje se on artikulira spram njezina diskursa. Umjesto toga, u Poretku diskursa" rije je o izravnoj incidenciji politike na diskurs, problem je pomaknut i zahvaen iz drugog kuta. Poredak diskursa" skicira zadae teorije diskursa koja bi vodila rauna o incidenciji nediskurzivnih socijalnih/politikih praksi na diskurs. Provizorno je ova incidencija opisana u svojim negativnim vidovima, kao sustav instanci, koje kontroliraju diskurs, razrijeuju ga, odreuju mu uvjete funkcioniranja: Pretpostavljam da je u svakom drutvu proiz-

186

vodilja diskursa kontrolirana, selekcionirana, organizirana i rasporeivana preko stanovita broja postupaka koji treba da suzbijaju njenu mo i opasnosti, da svladavaju njezinim sluajnim dogaanjem i da izbjegnu njezinu teku, opasnu materijalnost" ( 0 , 10). Izvanjski postupci kontrole obuhvaaju procese iskljuenja. Najpoznatija je zabrana, tako u naem dobu, zabrana politikih i diskursa i diskursa o seksualitetu kao da diskurs, daleko od toga da bude proziran i neutralan element, gdje se seksualnost razoruava a politika smiruje, predstavlja ono mjesto gdje one, na jedan privilegirani nain pokazuju neke od svojih najopasnijih m o i " ( 0 , 12). Drugi, odbacivanje, primjer: tretman ludila i diskursa luaka u posljednjih nekoliko stoljea, kojeg je Foucault analizirao drugdje. Trei, suprotstavljanje istine i lai, postupak koji je harao unutar teorije umjetnosti i knjievnosti, od teorije mimesis do socijalistikog realizma. Iza njega lei, kako je pokazao Nietzsche jedna neukrotiva volja, volja za istinom, koja izdvaja, organizira, preieava, namee, kontrolira. Izvanjski postupci kontrole imaju za cilj djelovati tamo gdje u govoru govori politika ili udnja. Drugi postupci ukrouju pak sluaj koji vlada u diskursu. Prije svega, komentar, diskretni dvojnik koji svodi ono nekoherentno diskursa na pravilnost Istoga, smisla i svrhe. Zatim, naelo autora: psihologijsko jedinstvo treba organizirati, kontrolirati i dominirati heterogenost i sluajnost diskursa. Tree, naelo discipline, koje instaurira jedinstvo nadlenosti, jedinstvo polja znanja. Trea skupina kontrolira nosioce diskursa. Najoitiji primjer: skupina kontrola znanja i kompetencija koje se odnose na medicinski i pravniki diskurs (2). Politika funkcionira tako kao politika moi, sile i vlasti koja ograniava, omeuje, razrijeuje i kastrira diskurs.

187

Odluka koju je arheologija trebala preuzeti, odluka za diskurs, otkriva se sada u svojoj praktikoj dimenziji, u dimenziji stajanja na strani govora, oslobaanja govora, uklanjanja kontrola, borbe za pravo govorenje u svoje vlastito ime. Jedan se susret dogodio na ovoj toci, moda jedan od najsretnijih susreta u suvremenoj filozofiji - susret Foueaulta sa Gillesom Deleuzeom. Iz njihovog razgovora, objavljenog u A r e u " br. 49. prenosimo jedan ulomak koji ukazuje na daljnji put. Govori Foucault: Ono to su intelektualci otkrili.. . jest da masama nisu potrebni da bi znale; mase znadu, savreno, jasno, puno bolje od njih, i one to doista i govore. Meutim, postoji jedan sustav moi koji zapreava, zabranjuje i obezvreuje ovaj diskurs i ovo znanje. Mo koja nije samo u viim instancama cenzure, ve koja se uvruje, duboko, suptilno u cijelu mreu drutva. Oni sami, intelektualci, ine dio ovog sustava moi, sama ideja da su oni djelatnici svijesti i diskursa ini dio tog sustava. Uloga intelektualca nije da bude malo naprijed i malo po strani da bi rekao nijemu istinu sviju; njegova je uloga da se bori protiv oblika moi i tamo gdje je on sam istodobno orue i objekt; u poretku znanja, istine i svijesti, diskursa. I po tomu, teorija ne izraava, ne izlae, ne primjenjuje jednu praksu, ona jest praksa. Lokalna i regionalna, kao to kaete, praksa koja ne totalizira. Borba protiv moi da b i j e se natjeralo da se pojavi i da bi joj se nakodilo tamo gdje je najnevidljivija i najlukavija. To nije borba za osvjetavanje (ve je odavno svijest kao znanje postala teevina masa, i ve je odavno svijest kao subjekt zaposjednuta, zauzeta od strane graanstva), ve borba za podrivanje i osvajanje moi, uz bok svima onima koji se za nju bore, s njima a ne iza njih, da bi ih se osvijetlilo. Teorija je regionalni sustav ove borbe."

188

MARKSIZAM I POST-STRUKTURALIZAM

Razmatranje o marksizmu i poststrukturalizmu najjednostavnije je zapoeti s nekoliko podataka o tomu tko se meu poststrukturalistima smatra marksistom a tko ne. Althusser i njegovi uenici, kao i itava skupina oko Tel Quela" istupaju kao marksisti, na politikom i na teorijskom planu. Deleuze je do AntiEdipa" bio potpuno rezerviran u pitanju marksizma. U suradnji s Guattarijem, meutim, razvio je teoriju povijesti u kojoj se postojano poziva na marksiste i Marxa, i polae prava na naziv materijalistike teorije produkcije za svoju filozofiju povijesti. Foucault, koji je prema Marxu bio izrazito kritian, ublaio je svoje kritike sudove u toj mjeri da gotovo izgleda da ih se odrekao. Derrida se ne smatra marksistom u smislu ideologijske pripadnosti, ali dri da je marksist utoliko ukoliko smatra Marxa jednim od nezaobilaznih i temeljnih autora koji odreuju miljenje nae epohe pa tako i njegovu filozofiju.

Pravi problemi, meutim, najaze se drugdje i na njih ovaj popis teko moe odgovoriti. Radi se naime o tomu da se odredi u kojoj je mjeri susret s marksizmom bio bitan za prijelom kojim se poststrukturalizam odvojio od struktura- lizma, da se naime odredi u kojoj je mjeri taj susret bio konstitutivan za sam poststrukturalizam. Drimo, prije svega, da se taj susret zbio na dvije razine, strogo razliite i povezane, na razini politike i na razini teorije. Politiziranje cjelokupne francuske filozofije, zapravo politiziranje Sveuilita, stavilo je i stariju i mladu generaciju na Sveuilitu pred lanac politikih odluka, i prisililo dotada apolitine profesore da zauzmu stajalite, i to u situaciji kad su se nali suoeni s masivnim zidom svih konzervativnih ili reformistikih snaga zaposlenih na spreavanju globalne revolucije. Stoga e ezdesetosma biti presudna za progresivnu orijentaciju praktiki svih poststrukturalista. Istodobno, ova politizacija ih je prisilila da domisle ili promijene svoj odnos spram marksizma. Marksizam se pojavio kao politika mogunost, i za mnoge, jedina politika mogunost.

192

Ne moemo slijediti ovaj prikaz politike konjunkture, obiljeene intenzifikacijom sukoba i porastom napetosti (SorbonneNanterreVincennes kao toke saimanja i raspi i ta nj a), ve emo se posvetiti teorijskom momentu. Susret s Martom donio je poststrukturalistima, ako je naa analiza ispravna, prije svega priliku i poticaj za novo promiljanje povijesti. Razvijenoj i sustavnoj strukturalistikoj postavi povijest je vie ili manje smetala. Tek s post strukturalistikim reaktiviranjem filozofijskih pitanja, problem povijesti postavlja se kao jedno od sredinjih, ako ne i sredinje pitanje, diui u zrak strukturalistiku sustavnost i usredsredenost na sinkroniju. Model za miljenje povijesti postaje u toj situaciji Mara, a tek iza njega Nietzsche, Meutim, Marxovi rani radovi nisu imali mnogo toga to bi za poststrukturaliste bilo privlano. Pojmovi rodne djelatnosti, uope biti, izvora i jednostavnih suprotstavljanja mogli su post strukturalizam samo baciti u naruje akademske filozofije. Humanizam koji se slui pojmovima otuenja i razotudenja isu vie je podsjeao na sva ona mnogobrojna pozivanja na ovjeka kojim je klasina graanska francuska filozofija koila zbiljski filozofijski rad. Stoga je od Althussera preuzeta slika Marxa kao pisca Kapitala", ali uz mnoge ograde i ispravke. Stoga, kad poststrukturalisti govore o Marxu, oni imaju na umu u prvom redu Kapital" ili Nacrte za kritiku politike ekonimije", vrlo rijetko rane radove (Lvotard, katkad Derrida). Ipak, nije iskljuena mogunost renesanse ranih radova, kad se itanje Kapitala" zaokrui i kad se pred itae postave nova pitanja. Poststrukturalisti su u Kapitalu" nali prije svega jednu cjelovitu teoriju proizvodnje, ekonomske proizvodnje i to u jednom razdoblju, ali zato potpunu i razraenu. Logika prakse kao proizvodnje, logika povijesti kao povijesti praksi - to je, u nabacaju, bit poststrukturalistikog otkria ,,Ka13

193

pitala", koje je pripremio Althusser. Znanstvena analiza kapitalistikog naina proizvodnje i njegova kritika sluit e od tada dobrim dijelom kao uzor. Drugi vaan element iz Kapitala" je shvaanje subjekta proizvodnje/prakse kao subjekta odreenog praksom i njezinim zakonima. Na to shvaanje vraat emo se kasnije, jedino spominjemo, kao anticipaciju, da je o n o bilo kljuno za kritiku psihologizma, uope za izgradnju teorije koja bi se bavila ne sociologijom drutvene svijesti, nego analizom povijesnih subjekata u produkciji. Ova dva elementa javljat e se kod svih poststrukturalista. ak e i Foucault, u tekstu koji smo ve citirali predbaciti klasinoj filozofiji da odgovara u terminima svijesti onda kad joj se govori u terminima prakse. Osim Marxa, najvie je od marksista imao utjecaja Lenjin. U njegovim djelima najprije je reaktivirano pitanje materijalizma, i pitanje odnosa politike, filozofije i znanosti. Kasnije su na red dola pitanja logike i itav skup problema iz Filozofijskih biljenica". Naa zadaa bit e da preciziramo uinke ovog susreta poststrukturalista s marksizmom i nain na koji je u tom kontekstu itan i razraivan Marxov opus. XXX

U razraivanju, problematiziranju i preradbi Marxove i Lenjinove batine, poststrukturalisti su poli o d pretpostavke da marksizam, preciznije Marxov nauk, nije izoliran dogaaj u povijesti zapadnog miljenja, ve da ono odrava mnogostruke veze s drugim teorijskim otkriima, kao i s prijelomnim dogaajima u povijesti umjetnosti i u politikoj povijesti. Kako je sama povijest miljenja razgranata i vieslojna povijest, potrebno je Marxa misliti zajedno sa svim tim

194

otkriima, inae riskiramo da ne prepoznamo zbiljsku novost njegovih uvida, i da se zadovoljimo povrnim nazorima 0 kontinuitetu koji Marxa povezuje s metafizikom prolou filozofije. Poststrukturalisti stoga inzistiraju na sprezi Marxa, Nietzschea i Freuda. Ova tri mislioca razlikuju se u mnogo emu, ali im je zajedniko to da sudjeluju u prijelomu koji se u zapadnoj misli zbio s okonanjem metafizike: Marx istrauje mehanizme koji vladaju zbiljskom povijeu, onkraj metafizikih fetia i utvara, Freud otkriva mehanizme koji odreuju svijest kao subjekt, i zakone kojima je ona podlona, a Nietzsche izgrauje metodu genealogije, diferencijalno istraivanje o nasilju i represiji koju privid, iluzija i obmana prakticiraju u povijesti Zapada. Ne radi se o tomu da se ta tri mislioca nadopunjuju", ve prije o odreenoj analogiji, koja ini da svaki od tih mislilaca misli isto, ali u svome podruju, pri emu Marx zadrava prvenstvo utoliko to njegova analiza naina proizvodnje prua klju za ostale dvije. Althusser i njegovi uenici uinili su dosta na problemu znanstvenosti u Marxa. Pristupivi s nepovjerenjem izrazu marksizam" ili ,,Marxova misao", oni su htjeli pokazati kako ovi izrazi zatvaraju pogled na Marxovu zbiljsku znanstvenu djelatnost iji su rezultati izloeni u Kapitalu". Nejasni i neodreeni naziv misao" za jednu znanost i jednu filozofiju, marksistiku znanost povijesti i marksistiku filozofiju, sluio je, po njihovu miljenju, samo za unoenje zbrke i nejasnoa u tumaenje Marxa. Kad je tako Marx shvaen kao utemeljitelj jedne znanosti, analogije s Freudom 1 Nietzseheom postavljene su na drugoj razini negoli u klasinoj povijesti filozofije (Lowith, Ricoeur itd.). Isto tako, postavljeno je na drugi nain pitanje o Marxu kao filozofu. Ovdje emo se zadovoljiti kraim izlaganjem pitanja vezanih za temeljni pojam Marxove teorijske djelatnosti: praksu odnosno proizvodnju. Ako praksu shvatimo kao jedinstvenu i homogenu ovjekovu djelatnost, a ovjeka kao jedinstveni iskon prakse, ili

195

pak oboje posredujemo tako da se ovjek temelji u praksi a praksa u ovjeku, teko da emo, po miljenju Althussera i poststrukturalista moi do kraja poloiti rauna o Marxovim znanstvenim otkriima iz Kapitala". Proizvodnja, kako je opisuje Mara, nije homogena i jedinstvena djelatnost, kojom bi upravljao jedinstveni Subjekt, ve sustav odnosa, ili radije, sustav sustava, mrea u kojoj se na voritima javlja ne subjekt, ve mnogobrojni i raznorodni subjekti, ije je mjesto odredeno mreom proizvodnih odnosa". Praksa koja se rastvara na sustav meusobno povezanih, ali nipoto jedinstvenih praksa, implicira ujedno kritiku metafizikog poimanja Iskona. Marxova koncepcija prakse upravo se po tomu razlikuje od slinih koncepcija u njemakom idealizmu ili kod Stirnera, to subvertira jedinstveni metafiziki iskon i na njegovo mjesto stavlja sklopove i uvijekvesloeneodnose", tako da na poetku ne stoji niti idealitet cjeline, niti materijalnost prirode, ve je poetak sam uvijek ve naknadan i proizveden, uvijek ve prividan. Poetak je privid, opstoje samo ve sloene artikulacije. Ve u prvoj fazi razvitka strukturalizma, Althusser je izloio praksu kao nehomogenu, kao strukturu s dominantom. Novost koju je donio poststrukturalizam bilo je prouavanje pojedinih praksa, naroito jezike, i time obnova pitanja o subjektu prakse. Kako smo spomenuli u esejima o Althussera i Foucaultu, metafizika misli odnos meu pojedinim praksama kao homogeni odnos, kao uzrokovanje ili kao izraz. Kritika iskona znai istodobno i kritiku izraza, i time onda i subjekta kao podloge izraza. Subjekt je naime, u klasinoj filozofiji, miljen kao medij koji posreduje, spona koja povezuje razliite sfere djelatnosti, ukida njihovu razliku, svodi ih na prozirnu samonazonost u jedinstvenoj i jasnojirazgovjetnoj svijesti. U poststrukturalizmu, naprotiv, subjekt je uvijek subjekt odreene prakse, odreenog procesa, i to ne kao njezin agens, kao stvaralac u klasinom smislu, ve kao subjekt proizveden procesom koji opet sa svoje strane proizvodi proces, subjekt

196

proizvodnje, subjekt opticaja, mobilan, ali s odreenom putanjom, kod Deleuzea kao element u postrojenju tijela, znakovlja, nesvjesnog, kod Foucaulta kao subjekt znanja ili subjekt govora, uvijek u sutivu kritike antropocentrizma. Ovakva zamisao subjekta moe izgledati jednostrana, meutim, ona polazi od jasno postavljene alternative: Ako je Marx shvaao praksu kao temeljni pojam, treba li onda misliti praksu polazei od subjekta, ili subjekt polazei od prakse? Mislimo li praksu polazei o d subjekta, kao njegovu realizaciju, njegovo ispunjenje i samodovrenje u telosu kreacije, onda praksa dospijeva, kao u klasinoj njemakoj filozofiji, pod mjeru subjekta. Mislimo li subjekt kao subjekt prakse, i to u njezinoj navlastitosti i razlici spram drugih praksa, zadobivamo mogunost za nepsihologistiku i nementalistiku filozofiju prakse, kao i raien teren za znanstveno istraivanje pojedinih praksi. (Jedna od velikih zasluga novijeg jugoslavenskog marksizma, jest upravo to to je nastojao misliti praksu kao horizont subjekta, to je istakao kao naelo da ne opstoji fiksna ljudska bit" koja bi odreivala i modelirala praksu, ve da je praksa uvijek ponovljeni eksperiment u kome subjekt tek treba da zadobije svaki put svoje mjesto i svoj trenutni lik.) Takvo naziranje izbjegava pad u antropocentrizam u onoj mjeri ukoliko je to uope mogue; jer prisiljeni smo sluiti se jezikom i sintaksom koje je oblikovalo dvije i po tisue godina metafizike, kako je to Derrida s pravom istaknuo. Naravno, ovdje se susreemo s velikim pitanjem zapadne metafizike, pitanjem o slobodi. Ne unitava li teorija o subjektu -uprocesu, o subjektuupraksi, ono nuno, minimalno jedinstvo koje je potrebno da bi subjekt bio slobodan? Ne znai li ta teorija pad u determinizam, negiranje slobode, pad u pozitiviza'm, nije li ona, u krajnoj crti odraz razmrvljenosti, rascjepkanosti i parcijalnosti kojoj je ovjek izloen u ovo moderno doba (znanosti, tehnike i svih ostalih uasa koji prijete njegovoj integralnoj, totalnoj i slobodnoj ljudskosti)? Poststrukturalisti nisu nikada dali potpuni

197

odgovor na ova pitanja i tu svakako lei jedan od teih propusta, ili ogranienja njihove teoretizacije prakse. Ipak emo pokuati zacrtati neke mogue odgovore ili protupitanja, ostavljajui naravno diskusiju otvorenom: ako se pod slobodom podrazumijeva mogunost djelovanja, onda svaka pojedinana praksa tek otvara mogunost slobode, i sloboda onda koincidira s ukupnou pravila koja organiziraju tu praksu ako se pod slobodom podrazumijeva povlastica subjekta da utemeljuje i organizira praktiko polje, onda smo ponovno u zamisli koja subjekt nadreduje praksi, i u vrzinom kolu aporija vezanih uz potinjavanje prakse subjektu ako pod slobodom podrazumijevamo osobnu slobodu, mogunost djelovanja koje polazi od svjesnog jastva, onda smo ve napustili globalno razmiljanje o praksi i stupili na skliski teren pitanja o osobi, jedinstvu osobe i njegovim uvjetima. Ovdje bi nam, npr. Edelman prigovorio da sloboda kao osobna sloboda spada u domenu prava, i da je navlastita ovoj specifinoj domeni u kojoj se uope konstituira pojam osobe kao subjekta slobodnog i odgovornog djelovanja, a da njezino prenoenje u druge domene rezultira dvosmislenostima i paralogizmima. Deleuze bi nam prigovorio da se takozvana osoba izgrauje preko cijelog sustava potiskivanja i represije, i da je jedinstvo osobe jedno umjetno i represivno jedinstvo pitanje je, je li u tom sluaju uope poeljno da osoba bude slobodna npr. u odnosu na potisnute singularitete koji je tvore i omoguuju. ako se pod slobodom podrazumijeva mogunost totalne prakse podvrgnute totalnom subjektu, onda treba dokazati da je a) takva praksa mogua b) da bi takva praksa uistinu bila podvrgnuta subjektu, i c) da je takvo stanje stvari, kako bi rekli Anglosaksonci, uope poeljno. Kao to smo ve spomenuli, ovime pitanje slobode nije ni izdaleka rijeeno, i ono ostaje kao krupan problem pred poststrukturalizmom.

198

Kad je subjekt izloen kao uinak prakse, moemo definirati predmet poststrukturalistikih istraivanja: artikulacija praktikog polja, u svojoj sloenosti sjedne, i svojoj povij esnosti s druge strane. Za svaku praksu treba pokazati kako je izgraeno njezino podruje, koji su mu zakoni, kako ti zakoni ureuju praksu i doznauju mjesto i putanju subjekta. Kod Althussera, napose u poststrukturalistikoj fazi, kao i kod njegovih uenika, artikulacija praktikog polja (uvijek mreasta i nadodreena) obiljeena je podjelom drutva na klase. Kako piu Balibar i Macherey (lanak ,,Marx" u Enciclopaedia universalis"), treba uzeti doslovno Marxovu tvrdnju s poetka Komunistikog manifesta" daje cijela dosadanja povijest povijest klasnih borbi. Ta tvrdnja ne znai, oni piu, da klasna borba u politici odreuje ostale sfere povijesti, ve da svaka razina, svaka praksa jest, u doslovnom smislu, klasna borba. Ekonomska sfera odreena je od poetka uincima klasne borbe, kako to Marx pokazuje u poglavljima o ekstenzivnom i intenzivnom viku vrijednosti. Politika je sfera klasne borbe par excellence, u teoriji, klasnu borbu zastupa filozofija, s podjelom na dva antagonistika tabora, idealistiki i materijalistiki. Dapae, treba rigorozno domisliti prvenstvo borbe nad jedinstvom u marksistikoj dijalektici i pri definiranju klasa poi od injenice klasne borbe: klase jesu i konstituiraju se samo po svome meusobnom odnosu, klase su uinak klasnog antagonizma, kolikogod to paradoksalno zvualo. Subjekt borbe, klase, odreene su artikulacijom polja sukoba pitanje ukidanja i nestanka klasa treba rjeavati poam od artikulacije, a ne poam od sociologijskih pitanja o tomu tko spada u koju klasu. 0 artikulaciji praktikog polja u Deleuzea i Foucaulta pisali smo opirnije u posljednja dva teksta; kod prvog, strojevi i poudna proizvodnja, sklop tijelaznaka jezikanesvjesnogmiljenjaobjekta, s navlastitim spregama, vezama, postraninim kauzalitetom i razonancijom, kod drugoga,

199

podruje diskursa, s ureenim skupom pravila i pravilnosti rasprenja i organizacije. Pitanje artikulacije postavljalo se i na poecima strukturalizma. Poststrukturalizam je donio bitnu novost koja je znaila reaktiviranje jednog od najznaajnijih rezultata Marxovih, Nietzscheovih i Freudovih misaonih napora. Ta novost se sastoji u dinamikoj artikulaciji polja prakse, moment koji je preesto zaboravljen u svim strujanjima koja poticaj trae u Heideggera, Naime, Mara, Nietzsche i Freud slau se u tomu da je svaka praksa uvijek ve uhvaena u dinaminu strukturu, u sklop odnosa sila. Problem teorije sile i nasilja, u svakom praktikom polju, pogotovu danas u polju teorije i umjetnosti, dolazi tu u prvi plan. Praktiko polje nikad nije homogeno, ono uvijek ukljuuje dominaciju, potiskivanje, odnose snaga, jednom rijeju, element moi. Mara je to pokazao tijekom cijelog svojeg znanstvenog i filozofijskog rada: problem sile u ekonomskoj proizvodnji (prvobitna akumulacija), politika kao domena borbe za vlast, dominacije i vladanja, represija, mo zablr " i zabluda kao materijalna mo u slubi kapitalizma, vladajue ideje u domeni teorije kao ideje vladajue klase. Nietzsche e misliti srodnu problematiku pod formulom volje za mo: svijet i povijest kao sustav dominacije, zajaivanja i nadvladavanje, tumaenje kao nasiljeiskrivljavanjepotiskivanje, pojam aktivne iluzije, itd. Freud pak opisuje cjelokupni psihiki ivot kao dinamiki artikuliranu djelatnost, s nasiljem, potiskivanjem, nesimetrijom i borbom kao modusima. Odatle Althusserova borba klasa kao pogon strukturacije, Foucaltovo tumaenje pravila diskursa kao nasilja nametnutog diskursa, konano Deleuzeovo teoretiziranje Edipa i cijela zamisao kapitalistike proizvodnje kao lanca reteritorijalizacija.

U filozofiji, ideja dinamike artikulacije vodila je navlastite metodologije: prevladavanje metafizike ne zani samo izlaenje iz nje, ve istodobno i preokretanje vrijednosti unu-

200

tar metafizike, afirmaciju onoga to je tijekom metafizike prolosti filozofije bilo potiskivano (odatle odredena reinterpretacija materijalizma kao potisnutog momenta metafizike), to je bilo podvrgnuto nasilju vladajueg naina reprezentacije. Derrida je pokazao kako pokuaji preuranjenog izlaenja iz metafizike, kojima ne prethodi ili ne odgovora afirmiranje ovog potisnutog, dovode do pada natrag u metafiziku. Uope je ova dinamika i uvoenje sile u strukturu dovelo do pitanja o onom potisnutom kao o pravom predmetu miljenja. Potvrena je prokleta strana" tradicionalnog miljenja ono drugo, razliito, potiskivano i iskljuivano. Vidjeli smo kako je Foucault zapoeo s izgradnjom logike potiskivanja i iskljuenja; takoer treba spomenuti Sollersove, Barthesove, i Derridine radove, kao i Althusserov tekst o klasama kao onom potisnutom u graanskoj politikoj filozofiji. Istodobno je pojam nesvjesnog" bio oslobeden iracionalnih prizvuka, i protumaen genealogijski kao rezultat potiskivanja i iskljuivanja, naravno s nijansama i preciziranjima kod svakog autora -posebice. Tonije, nesvjesno ima dvostruki smisao produkcija kao ono to se naelno zbiva iza leda subjekta, i drugi, ui, nesvjesno kao ono drugo subjekta, kao o n o potisnuto, zaboravljeno, prognano, ali istodobno efikasno i produktivno. Oba smisla osloboena su biologistikih, vitalistikih i iracionalnih konotacija, time je obnovljena velika tradicija Lebnizova i Spinozina koja je nesvjesno mislila kao produktivni temelj svijesti subjekta. Problematika nesvjesnog kao Drugog i razliitog (od) klasinog, metafizikog miljenja pokazala se naroito plodnom u podruju pisanja, gdje je osloncem na Bataillea i Lautreamonta izgraena poetika drugotnosti. Ovim dosljednim teoretiziranjem izbjegnut je pad u nedomiljeni entuzijazam i egzaltiranje Zabranom i zabranjenim, karakteristino za odreeni stil knjievnog ponaanja: afirmacija drugotnosti nije identifikacija ve miljenje koje misli podrijetlo zabrane i prestupa, njihovu logiku i genealogiju kao teoriju sile u praktinoj domeni.

201

Vratimo se naoj temi. Althusserovo otkrie nadodreenosti u marksistikoj dijalektici nalo je u poststrukturalizmu potvrdu i reinterpretaciju. Nadodredenost se pokazala kao uinak dinamike praktikog polja, kao uinak drugotnosti i nasilja na jednostavan i zatvoren krug suprotnosti. Dijalektika kao logika nesimetrinog protuslovlja pokazala se dovoljno elastinom da slui kao orue za izgradnju teorije borbi, nasilja, sukoba i dominacije u svakoj pojedinoj praksi. Pitanje specifinosti marksistike dijalektike stoga ne silazi s dnevnog reda, u tekstovima Gouxa, Sollersa, Kristeve, Lecourta, s osloncem na Lenjinove Filozofijske biljenice", na pojam procesabezsubjekta ili pak pojam subjektau procesu. Goux u svojoj prvoj knjizi postavlja po prvi put poststrukturalizmu pitanje odnosa izmeu logike i povijesti, pitanje logike kao saetka povijesti". Althusserovo postavljanje pitanja pokazalo se, meutim, plodnim u jo jednom smjeru, onom kojeg smo naznaili na kraju eseja o dijalektici i nadodreenosti, smjeru koji je znaio uklapanje Althusserova miljenja u filozofijski kontekst poststrukturalizma, zajedno s nastojanjima Derride i Deleuzea. Pitanje o specifinosti Marxove dijalektike vodi naime do isticanja kategorije razlike kao sredinjeg pojma za promiljanje prakse. Ako su elementi i tendencije unutar svake prakse uvijek nesimetrini, ako su artikulacije koje povezuju raznorodne prakse uvijek i same raznovrsne i nehomogene, onda se praksa dade misliti samo polazei od razlike, kao ureena mrea razliitog potvrenog u njegovoj razlici. U tom bi se smislu dalo govoriti o poststrukturalizmu kao miljenju razlike. U okvirima marksistike tradicije, ovo isticanje razlike upuuju u prvom redu na kritiku pojmova totaliteta i negacije. Pri tom imamo na urnu koncepciju totaliteta kao homogene cjeline, s vrstim izvoritem koje na postojan i neprekinut nain odreuje tu cjelinu. Takvu koncepciju post

202

strukturalisti dre za hegelovsku i stranu Marxovim znanstvenim otkriima. Pogotovu iskljuuje njihovo naziranje jednostavnu dijalektiku opegposebnogpojedinanog koji se skladno i bez lomova posreduju i stapaju u totalitetu. Na mjesto miljenja totaliteta dolazi onda prouavanje sloenih sklopova, ono to e Serres i Goux nazvati miljenjem mree. Ujedno se, uinkom rekurencije, pojam totaliteta smjeta u popis organicistikih metafora, karakteristinih za filozofiju u prolom stoljeu. Spomenut emo samo jednu od posljedica odbacivanja pojma totaliteta. Ovaj je pojam u nekih marksista bio rabljen kao vano kritiko orue, u tom smislu da bi graanskim ideologijama ili filozofijama bili dostupni samo dijelovi zbilje, a da bi im totalitet pod svaku cijenu izmicao. Ne moe se porei vanost ove kritike uloge pojina, samo to takva zamisao nailazi na dvije ozbiljne granice. Prvo, ona nije u stanju pruiti primjereno obrazloenje za homogenost graanskih ideologija ili filozofija, svojstvo koje im se ne da porei, a koje poststrukturalisti tumae kao uinak maskiranja i potiskivanja razlike. Drugo, ona nije ni pokuavala pokazati to tono iskljuuju ove filozofije ili ideologije, niti zacrtati zakone ili barem pravilnosti i artikulaciju ovog iskljuivanja i ulaganja koje ga podrava. Ove dvije granice posebice su dobro itljive u Lukacsevoj kritici suvremene knjievnosti gdje on, voen idejom cjeline kao kritikom idejom, uporno previa da je upravo fragmentarnost i nehomogenost avangardnog pisanja polja gdje ono probija klasinu homogenu i totalnu reprezentaciju, i mjesto povratka onog to je u toj reprezentaciji bilo isljueno. Poststrukturalisti su udarili tono suprotnim putem i kao polazite svojih analiza odabrali upravo ove dvije zadae: pokazati kako se u okviru svake prakse ispostavlja sustav represije, iskljuivanja i potiskivanja, istraiti pravila funkcioniranja tih sustava, a zatim pokazati kako oni proizvode homogenost i cjelovitost ideologijskog polja kao svoj rezultat. Tako e Foucault istraivati zakone koji su rukovodili isklju-

203

eenjem ludila u XVIII stoljeu, da bi onda pokazao kako se racionalizam konstituira u svojoj cjelovitosti i dosljednosti upravo na temelju ovog iskljuenja i zahvaljujui njemu. Tako Althusser tumai koherentnost filozofije kao zatvorenost i postojano ponavljanje poreknuea njezine vlastite prakse. Time se obnavlja kritika otrica marksizma ne vie u domeni opih kritikih teorija, ve kao sredstvo pojedinanih promiljanja i ispitivanja, zadravajui opu metodologijsku valjanost. Zajedno s totalitetom postaje upitnom i negacija shvaena uirokom, globalnom smislu. Tu su onda mogua dva puta: ili negaciju potpunoma izbaciti iz filozofije, razotkriti je kao uinak potiskivanja razlike, ili je lokalizirati, specificirati, doznaiti joj svaki put odreeno i ogranieno podruje, spregnuvi je s pojmovima nesimetrinog, drugog, ili razliitog. Prvim je putem poao Deleuze, drugim Kristeva. Zajedniko im je to odbacuju negaciju kao globalni operativni pojam i trae druge naine za miljenje promjene, procesa i gibanja: prijelom, rez, prag, diskontinuitet, skok (1). U prvom eseju pokazali smo kako zamisao nesimetrije i nadodredenosti vodi do jezinog, preciznije, tekstualnog modela prakse. Od svih praksa, jezika praksa zauzima u post strukturalista nesumnjivo povlateno mjesto. Ona je, kako pie Sollers, ona scena gdje se dokida protuslovlje izmeu sadanjeg i prolog, izmeu sustava i povijesti. Taj privilegij dade se ralaniti na nekoliko* momenata koji nisu uvijek jednako naglaeni; jezina praksa posjeduje spoznajno povlateno mjesto, ukoliko to samo preko jezika dospijevamo do nejezinih praksa, dakle ukoliko je svaka teorijska djelatnost jedno itanje" (moment koji karakterizira podjednako strukturalistike postavke Althusserove, kao i isto poststrukturalistike Derridine zamisli) jezina praksa nije dodue odredbena praksa, ne determinira ostale, ali prua model za tumaenje ostalih, drugim ri-

204

jeima, svaka se praksa zbiva na modelu jezine prakse (Althusser, grupa oko TelQuela, Derrida) jezina praksa, kao znakovna praksa, je univerzalna, ili je barem integrirajui dio bilo koje prakse (Deleuze) jezina praksa posjeduje primat u vremenu, ona je najmobilnija, najpodlonija promjeni, i velike revolucije se ponajprije zbivanju na razini promjene govora; jezina praksa je anticipativna djelatnost u punom smislu rijei (Goux) jezina praksa je mjesto gdje se stjeu znanstveni, politiki, filozofijski, umjetniki i drugi utjecaji, dakle simptoinatsko podruje koje u sebi saimlje uinke represije i potiskivanja, ali istodobno sadri ansu prodora i povijesne eksplozije (Sollers, Foucault) jezina praksa je povlateno mjesto kritike subjekta kao svijesti (materijalizam jezika), ako se naime jezik ne shvati kao izraz subjekta, ve se subjekt razumije, s obzirom na primat prakse, kao subjekt jezine prakse (Soliers, Foucault, Derrida) jezina praksa je model nesvjesnog"; miljeno kao sustav znakova nesvjesno do kraja gubi karakter iracionalnog. Tako post-strukturalizam uspijeva izbjei zamku iracionalizma a da ipak polae rauna o nesvjesnom i da ga ne svodi 1 1 a goli negativ svijesti. Ovom stavljanju jezine prakse u prvi plan bilo je prigovoreno od strane nekih marksista ili barem onih koji se smatraju marksistima. Prigovori se ovdje mogu kretati uglavnom du triju linija: post-strukturalisti zanemaruju utjecaj drugih praksi na jezinu praksu i hipostaziraju je, poststrukturalisti pretjeruju kad jezik i znak uzimlju kao univerzalni model, i konano, post-strukturalisti zaboravljaju da je jezik samo izraz konkretnog drutvenog subjekta, a nikako samostalna realnost. Prvi prigovor promauje utoliko to post

205

strukturalisti ni izdaleka ne nijeu utjecaj drugih praksa na jezinu, ve samo izbjegavaju govoriti u openitim terminima izraza ili odraza, i trae specifinu artikulaciju svake pojedine prakse na jezinu. Drugi i trei prigovor su daleko ozbiljniji. Ne moemo ovdje ulaziti u opirnu diskusiju, ali ini nam se da drugi prigovor pogaa utoliko to se poststrukturalisti nisu nigdje potrudili da apodiktiki pokau u emu se sastoji univerzalnost jezine prakse, ve su prihvatili ovaj postulat univerzalnosti kao gotovu injenicu, uglavnom s osloncem na Levi Straussa i Lacana. Trei prigovor riskira, meutim, pogreku petitionis principii trebalo bi najprije pokazati da konkretni drutveni subjekt" opstoji nezavisno od jezika u kome se artikulira, i da svaka praksa ne proizvodi svoj vlastiti subjekt. Nesumnjivo otkrie poststrukturalista sastoji se u tomu to su prvi mislili jezik kao praksu, i to su pokuali, i pokuavaju, izgraditi logiku te prakse, oslobaajui tako problematiku jezika starih naslaga mentalizma i psihologizma. Tek s poststrukturalistima ulazi jezik u podruje filozofije prakse, kao ureena, artikulirana i samosvojna proizvodnja. Lenjinove anticipacije o povijesti miljenja kao povijesti jezika iz Filozofijskih biljenica" ovdje su dobile neoekivanu potvrdu i nov smisao, povezujui se s Nietzschovim uvidom o metaforikom znaaju pojmova i miljenja uope, s Freudovim otkriem da je nesvjesno domena znakova koji proizvode svijest kao svoj uinak, s Heideggerovim uvidom u jezik kao produktivni prius miljenja. Ono to valja za jezik, istinito je u neto manjem opsegu za povijest. Strukturalizam je htio svesti povijest na sustav, izbrisati je u oznaiteljskom lancu. Kad su poststrukturalisti konano preli prag povijesnog miljenja, postupili su isto tako radikalno kao i kod jezika, i umjesto egzaltiranja Povijesnog spojenog s prezirom spram empirijske povijesti, predloili nekoloko modela za miljenje povijesti, i to je jo vanije, poeli zacrtavati metodologiju ope (filozofijske) historije. Izdvojit emo ovdje dvije znaajke tih napora, u kontekstu nae teme, odnosa poststrukturalizma i marksizma.

206

Jedna od najeih pogreaka koje su poinjali teoretiari povijesti u marksistikoj tradiciji nije bio toliko ekonomizam, koliko posebna vrsta dualizma: ekonomizam u bazi, psiho logizam u nadgradnji (lijep primjer je Plehanov). Praksa je svedena na ekonomsku proizvodnju, a sve ostalo je protumaeno kao odraz te proizvodnje posredovan vie ili manje odreenom psihologijom i mentalitetom. Poststrukturalisti su uinili mnogo za ispravljanje ovog dualizma, tako da su diferencirali pojam prakse, i onda povijest shyatili kao mreu odnosa meu razliitim praksama. Naglasak je stavljen na izbjegavanje psihologizma i ekonomizma istodobno, tako da je historija postala teorijom odnosa i konfiguracija praksa, s razraenim modelima kauzaliteta koji ne poivaju na jednostavnom izrazu i odrazu. Althusserov historijski materijalizam, Deleuzeova opa povijest, Gouxova teorija o sustavima opticaja, Foucaultovi nabaaji u Arheologiji znanja" posjeduju, kraj svih razliitosti, zajedniku osobinu da povijest misle na diferencijalnom i praktikom predloku.

Druga znaajka je u vezi s ovom diferencijalnou, utoliko to precizira odnos medu praksama. Radi se o tezi o nejednolikosti razvitka. T a j e teza ivotarila u marksizmu, da bi tek ovdje bila uzdignuta na razinu opeg naela i filozofijski protumaena: nesvodljiva raznovrsnost praksa pretpostavlja da ne opstoji jedinstveni temporalitet, niti jedistveni horizont koji bi odreivao u nekoj epohi njezin epohalni znaaj". Artikulacija medu pojedinim produkcijama ne doputa epohalnu istodobnost, ve je uvijek neka razina ispred ili iza drugih; tako npr. kao to smo spomenuli, jezina praksa uvijek prethodi ostalima. Nejednolikost razvitka spregnuta je s pojmom okanjavanja, onako kako ga je na tragu psihoanalize izloio Derrida; okanjavanje pripada najunutarnjijoj strukturi vremena, vrijeme je uvijek ve naknadno, jer rasporeuje ne prostor samonazonosti, ve ulanavanje uinaka traga. Heideggerova zamisao epohe i epohalnog razabranaje onda kao pripadna metafizikom registru njegova miljenja, kao neprevladani reziduum metafizike prolosti filozofije.

207

Post strukturalistika zamisao historije, stoji meutim, pred neprevladanim problemima: pitanje jedinstva povijesnog sklopa, koje ne smije biti epohalno (a drugih kriterija, barem za sada -nema), pitanje ope teorije konstituiranja subjekta u procesu, nerijeena pitanja periodizacije povijesti itd., da spomenemo samo pitanja koja se postavljaju iz jednog striktno marksistikog stajalita. Dijalog heideggerizma i post strukturalizma ostavit emo po strani. Prije nego li zakljuimo, osvrnut emo se potpuno kratko na poststrukturalistike analize znanosti i umjetnosti. Poststrukturalizam znai izmeu ostaloga i bitno reaktiviranje problema znanosti. Unutar marksistike tradicije dolo je, u opreci spram pozitivizma, do otre kritike znanosti, i do odbacivanja mogunosti marksistike teorije znanosti, kako su je svojedobno zamiljali Engels i Lenjin. Dodir s heideggerizmom je samo pootrio tu kritiku. Danas se u Francuskoj raaju napori da se znanost promisli poam od pitanja inherentnih konstituiranju znanstvenog polja i pitanja odnosa tog polja s praksama filozofije i politike. Kako smo o lome pisali u esejima o Althusseru i Foucaultu zadovoljit emo se nabrajanjem najvanijih momenata ili podruja analize. demistifikacija znanosti, i demitologizaeija filozofijskih pretenzija na stajalite iznad" znanosti razlikovanje znanstvenog i neznanstvenog/imaginarnog momenta unutar znanosti otro razlikovanje filozofije od znanosti, potivanje njezine specifinosti, koje uva od pada u pozitivizam teorija historije znanosti i episteinologije u njihovoj nunoj sprezi, odnosa povijesti znanosti i njezina sustavnog korpusa arheologija znanosti kao diskurzivne prakse, pitanje unutarnje strukture znanosti, specifinosti pojedinih znanstvenih praksa, njihove uzajmine veze

208

odnos znanosti i politike: ideologijski moment u znanosti kao uinak politike sfere, ili pak kao uinak politike investirane u podruje diskursa znanost kao sustav praksa, ne znanost kao Spoznaja; kriterij istinitosti kao imanentan svakoj znanstvenoj praksi (veritas index sui et falsi), jamstvo istinitosti kao filozofijski problem odnos znanostipolitikefilozofije (Filozofija bitno intervenira u dvjema povlatenim podrujima; u teorijskom podruju uinaka klasne borbe i u teorijskom podruju uinaka znanstvene prakse. Ona je sama pak, u svojoj biti, proizvedena unutar teorijskog podruja i to konjunkeijom uinaka klasne borbe i uinaka znanstvene prakse" Althusser) pitanje subjekta znanstvene prakse; dosad posjedujemo radove samo s podruja epistemologije matematike o tom problemu kritika dijalektike prirode" na mjesto dijalektike prirode treba da dode teorija prirodnih znanosti (Engelsov previd koji potjee od njegovog nerazlikovanja filozofije i znanosti), i to kao teorija njihove prakse problem humanistikih znanosti i njihova predmeta. Konano, knjievnost je obeana zemlja poststrukturalista. Ova ih ne zanima toliko u klasinom smislu umjetnosti kao jedinstva subjekta i objekta, koliko kao jezina praksa u najdoslovnijem smislu rijei. U pisanju se sabire sve to karakterizira jezik, a kako je jezina praksa u nekoliko smjerova univerzalna, to se u pisanju odigrava cjelina problematike s kojom se strukturalizam uope bavio. Pisanje kao produkcija, ne kao stvaralatvo kreativnog subjekta, je polazite analize. U pisanju produktivan je jezik sam, on je taj koji proizvodi smisao i koji ispostavlja svog
14

209

subjekta; s druge strane, ovaj produktivni proces bio je tijekom cijele povijesti zapadne knjievnosti potiskivan, maskiran, brisan, u interesu jedinstvenog prozirnog i prenesivnog smisla svemonog ideologijskog subjekta. Pisanje je stoga produkcija kao subverzija i subverzija kao produkcija: ono proizvodi svoje vlastite iluzije i subvertira ih, igrajui u toj sceni sjena, na toj ,,nesvodljivoj etvrtoj" povrini", cjelinu povijesti, saimljui elje i udnje preko njihova ulaganja u jezik: Subjekt pisanja koincidira sa subjektom elje, pisanje je produkcija gdje se udnja subjekta upisuje u tijelo, teksta, gdje se subjekt raspruje u mnogostrukost lica i uloga (2). Precizirajmo. Skupina o k o Tel Quela" razradila je teoriju pisanja kao produkcije, poam od Derridinih uvida iz gramatologije, kako spomenusmo, znanosti pisma i pisanja. Pismo kao prostor,ili tonije, kao spacioniranje, koje se ne da svesti na pravocrtnost govora i na jednoznani smisao, tu je shvaeno u svojoj doslovnosti kao knjievna, literarna praksa, Deleuze e poi od knjievnosti kao podruja znaka, kao stroja za proizvoenje znakova koji se odupiru totalizaciji i nametanju smisla. Ta scena koju e on nazvati antilogosom, jer razbija metafiziki Logos u fragmente koji se ne daju organizirati i nivelirati u cjelinu, ujedno je scena na kojoj se odigrava ukupnost razlika, sve ono to je nesvodljivo, nepredvidljivo, neproraunljivo. Platoniku ideju koja sabire razliito pod vlast istoga ovdje zamjenjuje ideja kao diferencijalna ukupnost, kozmos i kaos istodobno, vraanje razlike. Foucault e u Mallarmeovu pjesnitvu prepoznati povratak jezika na pozornicu zapadne povijesti, a Kristeva e, polazei od knjievnih analiza i teorije koncipirati dijalektiki materijalizam kao teoriju proizvodnje smisla poevi od materijalne nekoherentnosti jezine grade, oznaitelja. Macherey razrauje teoriju knjievne proizvodnje" iz obzorja pitanja o ideologiji. j Sva se bitna pitanja sabiru na temi pisanja: znanost, koja u domeni knjievnosti sve vie koincidira s knjievnou samom (granice izmeu romana i eseja se briu), politika, kao

210

sustav zabrana, potiskivanja borbe unutar knjievne domene, filozofija, sa svojom viestrukom i vieznanom ulogom, intervenirajui bilo u korist idealiteta smisla i subjekta, bilo na korist pisanja u njegovoj nesvodljivosti i raznovrsnosti. Odatle potjee zamisao da se revolucionarnost pisanja ne mjeri na autorovim namjerama", ve da revolucionarnost knjievnosti treba da se odigra kao revolucija unutar knjievnosti (Sollers). Ta revolucija, koja oslobaa produktivne moi pisanja, od fantazama koji je potiskuju, znai ujedno preokret u cjelokupnoj ideologijskoj sferi, s obzirom na dominantnu ulogu jezika, i tako anticipira revoluciju u drugim sferama proizvodnje (3).

Koliko god Sollersova teorija izgledala na prvi pogled neobinom, ili previe optimistikom, treba obratiti panju na dogaaj koji se zbio upravo u prostoru posstrukturalizma da je, naime, jedna nesumnjiva knjievna avangarda ujedno zauzela revolucionarne politike stavove, i da je dolo do sprege misaone, knjievne i politike avangarde, moda prvi put nakon sovjetske umjetnosti i knjievnosti u prvim godinama nakon Oktobra i graanskog rata. Isto tako, treba voditi raunao tomu daje oko Sollersa i Tel Quela" izgraivana teorija pisanja koja se svakodnevno potvrivala u zbiljskoj literarnoj proizvodnji i da se tek iz sprege ovih dviju moe izvesti definitivan sud o svakoj od njih. Toliko o praksi pisanja. Preostaje nam da zakljuimo. Kao nastavak strukturalizma, njegova kritika i prevladavanje, poststrukturalizam karakterizira reaktiviranje filozofijskih pitanja, i to na tragu kako Marsa, tako isto Nietzschea, Freuda, Heideggera, pa i nekih drugih mislilaca. Poststrukturalizam je stoga viestruko zanimljiv, kao dogaaj i kao proces koji danas traje i moda ak jo nije pokazao najbolje svoje rezultate: zanimljiv po mrei novih ili

211

relativna novih pojmova koju je izgradio, po navlastitom shvaanju prakse, subjekta, jezika, povijesti, kao moda jedinstvena sprega filozofijskih, znanstvenih i politikih trenutaka. Sam potaknut jednim dijelom itanjem Marxa i Lenjina, poststrukturalizam postavlja nova pitanja i nove probleme pred jedno budue itanje Marsa, kao i pred itanje cijele filozofijske, znanstvene i umjetnike batine, pitanja koja nije mogue zaobii i koja otvaraju mogunosti do njega zatrpane ili zaboravljene, postavljajui nas pred zadau kritikog propitivanja vlastitog miljenja i njegovih ansi.

212

BILJEKE

MARXOVA TEORIJSKA PRAKSA (1) J. B. Pontalis: A p r e s F r e u d " , Gallimard, 1 9 6 8 . ( 2 ) slijedimo tumaenje koje je dao J. Lacroix (3) N e radi se o t o m e da se struktura vremena komplicira, uvajui potpuno u njemu njegovu homogenost i njegovu temeljnu sukcesivnost. . . taj model sukcesije zabranjivao bi da jedan sadanji X zauzme mjesto sadanjeg A , na primjer, i da u i n k o m okanjavanja, neprihvatljivog za svijest neko iskustvo bude odreeno u samom svom prezentu, jednim prezentom koji mu ne bi neposredno prethodio nego bi mu veoma nadugo b i o prethodnim. T o je problem uinka okanjavanja o kojem govori Freud. Vremenitost na koju se on odnosi ne moe biti ona koja se nadaje jednoj fenomenologiji svijesti i n a z o n o s t i . . . " J. Derrida: Razlom, prijevod u Pitanjima" br.

10/11.
( 4 ) A k o se pak posluimo neto opirnijom definicijom pozitivizma koju u Fischerovom filozofijskom leksikonu daje Harald Delius vidjet emo da je Althusserova misao daleko od tako shvaenog pozitivizma. Po Deliusu (Fischer Lexicon, Philosophie, lanak Positivismus und Neopozitivismus", str. 2 6 2 . i dalje) pozitivizam karakteriziraju slijedea naziranja: a) izvor svih ljudskih spoznaja jest danost (pozitivne injenice, ono to se nadaje zamjedbi i dade se promatrati). b ) dano je samo j e d n o promjenljivo mnotvo osjetilnih dojmova unutar kojih nastupaju odreene pravilnosti c) n i j e d a n o i s t o g a n e p r i s t u p n o ljudskom z n a n j u j e s t sve o n o to po m n i j e n j u zdravog razuma i u skladu s uvjerenjima brojnih fil o z o f a predstavlja dodatak sadrajima osjetilne z a m j e d b e i predstavlja S T R U K T U R U I A R T I K U L A C I J U O K O L N O G S V I J E T A d) budui da nije dokazivo iz zamjedbe besmisleno je uobiaj e n o razlikovanje Jastva i Svijeta e) odatle i spektiki stav prema svim metafizikim spoznajama koje imaju za predmet realnost koja se ne da svesti na osjetilne dojmove (npr. m a t e m a t i k i zakoni). Od ovih pet teza Althusseru se ne moe pripisati niti jedna (osim u stanovitu smislu i s naelnim ogranienjima shvaena etvrta teza, gdje treba imati na u m u da se Althusserov/Lacanov pojam jastva nikako ne poklapa s pozitivistikim i da j e stoga smisao Althusserove teze radikalno drukiji od pozitivistikog) a u flagrantnoj suprotnosti s c j e l o k u p n i m strukturalizmom i p o s ts t r u k t u r a l i z m o m stoji teza (koju smo spajcionirali) da s t r u k t u r a nije s p o z n a j n i objekt.

TEORIJA FILOZOFIJE ( 1 ) Za razumijevanje poeljno je poznavanje Althusserovog teksta L e n j i n i filozofija ( I d e j e " br. 3 / 4 , 1 9 7 0 ) i Lenjinovog Materijalizma i empiriokriticizma".

215

(2) Kierkegaard, Nietzsche, u odreenom smislu Wittgenstein (3) ponovno Nietzsche (4) Trebalo bi govoriti o jednom ve pomalo zaboravljenom djelu O biti ljudskog intelektualnog rada" (5) Althusser naziva ovaj model katkada strukturalnim". Izbjegavamo ovaj naziv jer asocira na strukturalizam od kojeg se Althusser vie ili manje ogradio, a sam je model razraen najbolje u poststrukturalistikom kontekstu zakljuaka Deleuzeove knjige o Spinozi. (6) Althusser naziva ove dvije domene, ili radije ova dva stava, nazivima preuzetim iz Lenjina, kojeg komentira, kao materijalizam i idealizam. Ne ulazimo u raspravu o ovoj, neuralginoj toci cijele stvari, jer bi za to bilo potrebno isto toliko prostora koliko i za itav esej (s obzirom na mijenu smisla rijei materijalizam" u novijoj francuskoj filozofiji i znanosti), a drimo da ova podjela nije bitna za arhitektoniku Althusserove teorije, iako je od posebne vanosti za njezin p o l i t i k i smisao. (6a) Bilo bi zanimljivo, s obzirom na ovu odredbu, analizirati Heideggerovu filozofijsku praksu, u odnosu spram obnovljenih povijesnih znanosti i logike s jedne strane i spram prirodnih znanosti s druge. Kod ovih drugih, sve se Heideggerove intervencije beziznimno svode na intervencije u i d e o l o g i j u novovjekovnih p r i r o d n i h z n a n o s t i . Heidegger ne dovodi u pitanje niti jedan znanstveni rezultat prirodnih znanosti, ve pretenziju matematiziranja prirode, pretenziju da se ovo matematiziranje utemelji u Subjektu, i jednu specifinu tehniku primjenu zajedno s njezinim filozofijskim korelatima (u spisu o biti stvari, o naelu razloga, u ,,Holzwege" itd.). Sve ovo, meutim, ne spada u znanost, ve u njezino samorazumijevanje i njezinu ideologiju, koju Heidegger najprije uzima doslovno kao s t v a r ni o p i s z n a n o s t i a zatim je p o d v r g a v a krit i c i . Zapravo, matematizaeija prirode je mit - niti je sva fizika matematika fizika, niti je ijedna druga prirodna znanost, ak niti genetika, dosegla izdaleka prag matematizacije i aksiomatizaeije to po njihovu znanstvenost nema nikakva utjecaja. Utemeljene fizike u ubjektivitetuje drugi metafiziki mit kojim Descartes k r i v o tvori p r a k s u z n a n o s t i . Konano, tehnika primjena znanosti jedva da ini dio znanstvene prakse ukoliko je ova teorija, i razmiljanje znanosti o tehnici je najveim dijelom ideologija. Ako su ove tri postavke tone, sve se intervencije Heideggerove u podruju prirodne znanosti svode, na (prijeko potrebne, korisne i filozofijski opravdane ako ne i revolucionarne) intervencije u ono imaginarno i ideologijsko znanosti Pitanje politike ostavljamo ovdje otvorenim, kao i pitanje odnosa spram povijesnih znanosti. (7) Koliko nam je poznato: lingvistika je kumovala jednoj razvijenoj i bogatoj filozofijskoj koli: strukturalizmu, i nekolicini ideologija" koje se na nju pozivaju ona je nala svoju primjenu, vjerujemo legitimnu, u poetici, analizi mitova i u nekim povijesnim disciplinama takoer je nala primjenu, neto odreeniju, u etnologiji, genetici, psihoanalizi, kibernetici pozivala se na jednu filozofiju svijesti (de Saussure) na logiki pozitivizam (Hjelmslev), na behaviorizam, na dijalektiki materijalizam (sovjetski lingvisti na elu sa

216

aumjanom), na karte zijanizam i na Port- Royal (Chomski). (8) v. Lacan: Ecrits, i hrvatski prijevod Instancija slova u nesvjesnom ili razum nakon Freuda" (preveli A. imunovi i D. Koliba), Pitanja" br. 26/27, 1971. (9) Ch. Glucksmann: Engels et la philosophie marxiste" Pariz, 1971. (10) v. Lecourt: La crise e son enjeu" (1973) i Pour u ne critique de l'epistemologie" (1972), obje u izdanju Masperoa. (11) v. J. Derrida: Freud i scena pisanja", Pitanja" br. 26/27, 1971.

NEGACIJA RAZLIKA

(1) Podrobnije e o Deleuzeu biti rijeci u slijedea dva eseja (2) Za diferencijalnu ukupnost Deleuze predlae naziv Ideja. Ova uporaba izraza Ideja" nije hegelovska, nego potjee od Leibniza i Kanta. Za ovog posljednjeg, ideje su totaliteti disjunktivne sinteze, to znai cjeline u kojima je potvrena koegzistencija razliitog. Suprotnosti izmeu razliitog nikad u Ideji nisu tolike da bi razorile samu Ideju, razlika nikad ne prelazi u protuslovlje kao u Hegela, Meutim, mislilac koji je uistinu revolucionirao tumaenje Ideje kao diferencijalne ukupnosti bio je litvanski idov Solomoft Maimon, suvremenik Kantov. Dok se u Kanta Ideje odnose samo na nadosjetilno, Maimon predlae da se tim naizvom okrste diferencijalni sklopovi osjetilnoga, odnosno proporcije najmanjih razlika u osjetilnom (minimalno plavo"/minimalno crveno"). Takvi diferencijalni sklopovi koji proizvode osjetilni materijal predodbe su idealni ali zbiljski: razumske Ideje nasuprot umskima. Citiramo Maimonovo temeljno djelo, Ogled o transcendentalnoj filozofiji": Objektivni poredak (spoznajeprev.) promatran po sebi jest slijedei: 1) razumske ideje, tj. ono beskonano malo svakog osjetilnog zora i njihovi oblici, koji daju materijal za objanjenje naina postanka objekata. 2) razumski pojmovi, i 3) umske ideje. . . " (Versuch Uber die Transzendentalphilosophie, Berlin, 1790,, str. 82.) ili pak: Osjetilnost dakle opskrbljuje odreenu svijest diferencijalima; uobrazilja stvara iz njih konani (odreeni) objekt zora, razum proizvodi iz odnosa ovih razliitih diferencijala, koji su njegovi objekti, odnose odgovarajuih osjetilnih objekata" (isto, str. 32). Deleuze je izvukao Maimona iz zaborava poam od Razlike i ponavljanja" nadaje se neto drukija slika odnosa izmeu njemakog idealizma i slabije poznatih filozofa koji su mu dijelom bili suvremeni (Maimon, HoeneWronski, BordasDesmoulins), takoer i neto izmijenjeni lik neokantizma. (3) o razlici, diskontinuitetu i prijelomu kod Foucaulta vidi esej Govor, arheologija i politika".

217

Biljeka: Tekst o negaciji i razlici nastao je potaknut diskusijom o Althusseru na simpoziju Saveza filozofskih drutava ljeti 1973. u Ljubljani. Posebno zahvaljujemo arku Puhovskom na njegovim detaljnim i zanimljivim primjedbama koje su nam pomogle da uoimo i formuliramo neke probleme i rjeenja iz ovog teksta.

PROBLEM VREMENA U DJELU G. DELEUZEA (1) BIBLIOGRAFIJA: Empirisme et subjectivite" PUF., 1953., Nietzsehe et la philosophie, PUF., 1962,, La philosophie critique de Kant, PUF, 1963., Marcel Proust et les signes, PUF, 1964., Le Bergsonisme, PUF, 1966., Presentation de Sacher-Masoch, Minuit, 1967-, Difference et Repetition, PUF 1969., Spinoza et le probleme de 1' expression, Minuit 1969., Logique du sens, ibidem, Capitalisme et Schizophrnie, tome I, l'Anti-Oedipe, Minuit, 1972. Prevoen na talijanski, njemaki, engleski, panjolski i portugalski. Od studija o Deleuzeu spominjemo, osim osrednje Cressolove knjige u izdanju ,,Psychotheque", 1973. izvanredan lanak M. Foucaulta u Critique br. 282; broj 49. revije Are posveen u cjelini Deleuzeu.i recenziju F. Lyotarda u Critique br. 306. Svi nai citati obiljeeni brojem stranice potjeu iz Difference et Repe'tition". (2) U najnovijoj filozofiji vezano je uz problematiku razlike ime osnivaa novokantovstva Hermanna Cohena. On je, na tragu Kantove analitike temeljnih naela, i to napose na tragu anticipacija zamjedbe (,,U svakoj pojavi ima o n o realno, koje je predmet zamjedbe, intenzivnu veliinu, tj. stupanj") pokuao izvesti realitet iz iezavajue, infinitezimirane razlike. Infinitezimalna razlika jest upravo mjesto gdje ekstenzija prelazi u intenzitet, koji je prema naelu anticipacija zamjedaba upravo realitet pojave. To je Cohenov odgovor Hegelu, od Naela infinitezimalne metode", do Logike iste spoznaje": dok'kod Hegela zbilja odgovara totalitetima protuslovnih odredaba, kod Cohena je zbilja proizvod infinitezimalne razlike: Pretpostavke i polaganje temelja tvore nasu metodiku nit vodilju. Ova nas je dovela do poetka koji tvori sud i s k o n a . Danost je predrasuda zamjedbe i zora. Sud znai isto miljenje; stoga mora svaki njegov posljednji element biti radije prvi. Ovaj je formalizam iskona sauvao svoju stvarnost u sudu r e a l n o s t i . Izvor je bio djelatan kao infinitezimalni izvor, i tako je izveo noviju matematiku kao matematiku matematike prirodne znanosti" (Logik der reinen Erkentniss, Berlin, 1922. str. 501,), ili: Nema drugog sredstva da se formuliraju prirodni zakoni, i ne samo da se formuliraju ve da se utemelje, da se za njih postavi temelj, do li ono koje je osigurano u beskonano malenom . . . Vidimo kako na temelju iskona dolazi bitak kao realitet do definicije. Predstavlja ga beskonano malo. I beskonano malo jedino to i moe. Beskonano malo moe ga savreno predstavljati. Nema drugog sredstva i ne mora ga biti." (Isto, str. 113). Cohen je i u drugim svojim naziranjima bio blizak suvremenom miljenju razlike i Deleuze, koji ga povrno poznaje, s nepravom ga zapostavlja. Njegova kritika totaliteta koja zavrava time da na mjesto

218

totaliteta dolazi u poretku bitka ukupnost (integral razlika), a u poretku pojma sustav" disjunktivnih elemenata, anticipira s v e kasnije kritike; ,,U starijoj metafizici prua sline potekoe pojam t o t a 1 i t e t a. Beskonanost, koju se s njime povezuje, tvori dijalektiko protuslovlje, ije je otkrivanje i otklanjanje zadaa poglavlja o antinomijama u Kritici istog uma". Apsolutni totalitet uzdie pojmovnu zbrku do apsoluta . . . Stoga totalitet uvjeta mora prijei u sustav uvjeta. Jer totalitet uvjeta je istoznaan s bezuvjetnim. Bezuvjetno stoji pak u kontinuitetu s hipotezom. A hipoteza sadri u svojoj unutarnjosti motiv sustava, kojeg ono bezuvjetno ne treba toliko slomiti koliko ispuniti Tako se pokazuje nezrelost koja se krije u pojmu cjeline, takoer i u dijalektici apsolutnog totaliteta, koja je tetna i za pojam predmeta i za pojam sam. Tako i ovdje uviamo metodiku prednost koja lei u pojmu sustava" (Logik, str. 285.). (3) Eksplicitno politiziranje tijela u onome to se naziva seksualnom revolucijom, prevrednovanje podsvjesnog i poudne produkcije u njezinim odnosima s politiko socijalnim ograniavanjima, registracijama i organiziranjima,, baca novo svjetlo na neke, dosad jedva uoljive teme marksistike teorije i politike. Ne moemo ovdje ulaziti u analizu Marxova pisanja koja se na ovaj ili onaj nain dotiu tih tema, ve emo se zadovoljiti s nekoliko naznaka, rasporeenih oko naslova: tijelo i njegova povij esnost. Da je naime tijelo povijesno i da je povijest uvijek nekako ve povijest tijela, znai neposredno da je tijelo uhvaeno u mreu ekonomskog i politikog odnoenja ako je cijela dosadanja povijest bila politika, ili ako je bila takva svojim bitnim ulogom, a) Glavna je pogreka, svega dosadanjeg materijalizma, kae Mara, to je osjetilnost (Sinnlichkeit) shvaana objektivno i kontenplativno a ne praktino i povijesno. Feuerbach je zastupnik takvog nepovijesnog naziranja na osjetilnost, teoretiar nepovijesne, nedrutvene, nepraktike ljubavi, teoretiar nepovijesnog prirodnog bitka. Osjetilnost je naime, za Marxa, u ovoj prvoj, revolucionarnoj, tezi o Feuerbachu, drutveni produkt. Da to nije sluajno potvruje uveno mjesto iz Rukopisa iz 1844" u kojem je rije o povijesnoj izgradnji ljudskih osjetila: Izgradnja pet osjetila je proizvod cijele dosadanje svjetske povijesti". Ukidanje privatnog vlasnitva potpuna je e m a n c i p a c i j a svih ljudskih osjetila i svojstava, ali ono je ta emancipacija upravo stoga to su ta osjetila postala l j u d s k a kako subjektivno tako i objektivno. Oko je postalo l j u d s k i m okom kao to je njegov p r e d m e t postao ljudskim predmetom koji potjee od ovjeka i za ovjeka." Osjetilnost je dakle povijesna, praktina i drutvenadrukije reeno, tijelo kao (ljudsko) tijelo je povijesna tvorba. Nadaje nam se ovdje jedno pitanje; Marx je svoj naturalizamhumanizam iz Ranih radova" gradio na uzajminom djelovanju ovjeka i prirode. Nije li teza o povijesnosti tijela logika neuklonjiva pretpostavka takvog naziranja? Drugim rijeima: nije nemogue tvrditi ovjenost prirode i prirodnost ovjeka stavljajui naglasak na povijesnost, ako prethodno ne tvrdimo da je ljudska tjelesnost, osjetilnost i prirodnost" povijesna tvorba. A k o na nae pitanje moemo odgovoriti potvrdno onda je teze o povijesnoj proizvedenosti tjelesnog jedna od osnovnih teza Ranih radova".

219

b) Marx, meutim, ide dalje. Ne samo da je ljudska tjelesnost (osjetilnost) povijesna tvorba, ve cjelokupnu proizvodnju i njezinu povijest, to znai uope povijest, moemo misliti na modelu tijela: Fiziki ivi ovjek samo od tih prirodnih proizvoda, makar se oni sad pojavljivali u obliku hrane, ogrjeva, odijela, stana itd. ovjekova univerzalnost pojavljuje se praktiki ba u univerzalnosti, koja cjelokupnu prirodu ini njegovim anorganskim tijelom (Kfirper), isto toliko ukoliko je 1) neposredno sredstvo za ivot, kao i ukoliko je 2) materijal, predmet i orue njegove ivotne djelatnosti. Priroda je ovjekovo a n o r g a n s k o t i j e l o (Leib), naime priroda ukoliko sama nije ovjekovo tijelo. ovjek i v i od prirode, to znai priroda je njegovo t i j e 1 o s kojim on mora ostati u stalnom progresu da ne bi umro." Da se ovdje ne radi o pukoj metafori i analogiji pokazuje injenica da se ista shema pojavljuje u jednom od Marxovih najizuzetnijih i najvanijih tekstova, pisanih punih etrnaest godina nakon ovoga, tekstu o pretkapitalistikim oblicima proizvodnje iz Nacrta za kritiku politike ekonomije". Tu je nastanak kapitalistikog naina proizvodnje opisan nazivljem r a s t a v l j a n j a proizvoaa od njegova p r i r o d n o g tijela. Drugim rijeima, tjelesnost kao privatna domena, kao nepolitiko podruje je lano stanje karakteristino za k a p i t a l i s t i k u proizvodnju i p r e d s t a v l j a n j e z i n u v j e t nepovjesno i depolitizirano tijelo (puki fizis" iz 1842. godine) je specifina oznaka graanskog svijeta, najbolji indeks da je tijelo u temelju politiko. Depolitiziranost tijela je ekonomskopolitika injenica kapitalistikog naina proizvodnje. Tijelo integrirano u prirodu i u rod, u cjelinu drutvenoekonomskog ivota pripada pretkapitalistikom nainu proizvodnje." itane u artikulaciji s psihoanalizom kao teorijom tjelesnosti (ukoliko se odnosi na udnju), i s filozofijskim reinterpretacijama tijela, ove Marxove skice predouju zadau jedne ekonomskopolitike povijesti tijela, koju tek treba napisati, a ija je djelomina skica Kapitalizam i shizofrenija". c) Da Marx ima na umu tijelo u njegovu erogenitetu (Najvia funkcija tijela je spolna djelatnost" kae on U Kritici Hegelove filozofije dravnog prava", strana 55. naeg prijevoda), i da upravo u spolnosti vidi indeks politike konjunkture itljivo je iz slijedeeg teksta: U odnosu spram ene kao divljai i slukinje zajednike poude izgovorena je beskonana degradacija u kojoj ovjek opstoji za samog sebe, jer tajna ovog odnosa ima svoj n e d v o s m i s l e n dcfinitavan, o t v o r e n , neskriven izraz u odnosu m u k a r c a i e n e i u nainu kako je shvaen ovaj n e p o s r e d n i prir o d n i odnos roda. Prirodni, neposredni, nuni odnos ovjeka spram ovjeka je o d n o s m u k a r c a i e n e . U ovom p r i r o d n o m odnosu roda je odnos ovjeka spram prirode ujedno neposredno njegov odnos spram ovjeka, kao to je i odnos spram ovjeka neposredno njegov odnos spram prirode, njegova vlastita prirodna odredba." U tom dakle odnoenju pojavljuje se na osjetilan nain, svedeno na zornu injenicu, ukoliko je ovjeku postala ljudska bit prirodom, ili koliko je priroda postala ovjekovom ljudskom biti. Iz tog odnosa moe se dakle prosuditi cjelokupni stupanj d r u t v e n e o b l i k o v a n o s t i (Bildung) ovjekove."
Seksualitet je neposredno politika i drutvena domena.

220

(4) M. Foucault: Theatrum philosophicum, Critique br. 282, str. 905. (5) Primjeri potjeu iz jednog usmenog izlaganja H. Wissmana (6) Pitanje ludila je danas privilegirano mjesto kritike tradicionalne filozofije. Ova privilegija ima dvostruki razlog: za razliku od neuroza koje sugeriraju izrazito familijarnu i edipalnu organizaciju nesvjesnog i udnje, ludilo pokazuje da nesvjesno funkcionira izvan i iznad obiteljskih shema, neovisno ak i od sheme osobe" i individue" ludilo prua model jednog slobodnog procesa ije je sputavanje, zapreavanje i iskrivljenje bilo od poetka zajednika stvar politike, prava, znanosti i filozofije. Kad je kraj XIX stoljea najavio okonanje novovjekovnog subjekta, postavilo se, u literaturi, politici, filozofiji i umjetnosti pitanje iji odjeci odreuju p o s t - strukturalistiko miljenje: koje iskustvo i koji nain bitka treba zamijeniti dotrajali sklop Subjekta i njegova Uma? Jer domena ovoga dvoga nije ni izdaleka samo teorijska ili ak samo filozofijska novovjekovnoj metafizici odgovara, s veim ili manjim varijacijama, jedna odreena politika, jedan sustav pravnih normi, jedna odreena koncepcija umjetnosti i knjievnosti. Red ideja i red stvari isprepliu se, interferiraju, meusobno se uvjetuju, ograniuju, diferenciraju. Nietzsche je bio prvi koji je kao mislilac ivio i iskazao kraj subjektiviteta; njegove analize, pisane sa stajalita radikalno izvanjskog Europi njegova doba, poivaju na spoznaji da je novovjekovni subjekt ne samo teorijska nego i vrijednosna, moralna i stoga politika tvorba. Osoba, kao jedinstvena, trajna, supstancijalna podloga jedne biografije rezultat je nekoliko tisua godina oblikovanja, proizvod tisua prevrata, potiskivanja, krivotvorenja koji su postali navika, obiaj i zakon. Osoba, ego, subjekt, odrava trajnu i neraskidivu vezu sa sklopom vrijednosti, s vladajuom religijom, s moralnom politikom i politikim i religioznim moralom; Nietzsche parodira Descartesa i pokazuje da je postojanje boga jamstvo i temelj postojanja osobe - sa smru boga umire i osoba, subjekt, supstancijalno jastvo. Na mjesto subjekta stupa kod Nietzschea kozmiki proces, predjastveni i transcendentalan u odnosu na subjekt, iji je nosilac bie koje se izjednailo sa sudbinom, Dioniz filozof, ije je vrijeme nesvodijivo na pravocrtno vrijeme biografije, iji je antologijski element slobodna razlika i ija je svrha brisanje svake svrhovitosti i kraj teologije: u tome je Deleuze uenik Nietzscheov. Nain na koji je Nietzsche ivio kraj subjekta i okonanje Cogita opisuje jedna kratkovidna i ograniena psihijatrija kao njegovo ludilo. Prihvatit emo provizorno njezin rjenik: Nietzscheovo ludilo je sudbina nae civUizacije, znak pod kojim ce dvadeseto stoljee ivjeti ruenje granica i kraj racionaliteta. ] Ovaj kraj (uma, jastva, osobe, religije i morala) razbija granice individualiteta, preokree povijest i identificira Nietzschea" s tisuu drugih, isto toliko kontingentnih, nezbiljskih i ponovljivih imena: Ono to je tu neugodno i to poveava moju skromnost jest da sam ja u osnovi svako ime u povijesti. . . Ove sam jeseni, slabo odjeven koliko je samo mogue, dva puta iao sam na svoj sprovod, prvo kao Grof Robilant ( - n e , to je moj sin utoliko ukoliko sam ja Carlo Alberto, po svojoj naravi), ali Antonelli, to sam bio ja sam" (pismo Burekhardtu, 6. sijenja 1889.).

221

Kad je ludilo tako osloboeno konotacije duevne bolesti i postalo ontologijsko naelo novog i dosad jedva sluenog svijeta, nestaje cijela postava antropocentrike metafizike: Ono to e svakako umrijeti, i to ve sad umire u nama (i ija smrt nosi na sadanji jezik) jest homo dialecticus, bie odlaska, povratka i vremena, ivotinja koja gubi svoju istinu i ponovno je pronalazi, prosvjeenu, stranac samome sebi koji upoznaje sebe. Taj ovjek bijae suvereni subjekt i potinjeni objekt svih govora koje se odralo o ovjeku ve odavno, a posebno govora o luaku. I na sreu, on umire u tim brbljarijama" (M. Foucault). Nasljednik Nietzscheova iskustva i njegov kritiar Heidegger, koji je, poam od hermeneutike zapadne filozofije najavio ponovno kraj Cogita, prepoznao je smisao svojeg pothvata u djelu jednog drugog velikog umobolnika", Friedricha Holderlina. Povratak onog boanskog, put onkraj metafizike i obitavanja u prostoru izmeu nebazemljebogovasmrtnika je holderlinovski projekt, ekvivalent jedne shizofrene etnje poput uvenog HRlderlinovog lutanja kad je u parkovima grlio kipove bogova i objanjavao vlasnicima parka kako su bogovi zajedniko vlasnitvo svih ljudi. Holderlin, Nietzsehe, Artaud, Van Gogh: samoubojstvo civilizacije" i kraj antropologije. Tu e nastaviti Deleuze i Foucault.

OPA POVIJEST I KRAJ KAPITALIZMA (1) Deleuze je jednom napisao da se svaka filozofija definira onim to iskljuuje. Ono to je iskljueno u Kapitalizmu i shizofreniji" jest onaj osobeni antropocentrizam koji vlada prolim stoljeem. Izabiremo kao ilustraciju jedan poznati Fichteov tekst, da bismo pokazali toke prodora: Sve to je neoblikovano i u neredu, oblikuje ovjek u najljepi red, a ono to je ve sada skladno, postaje u skladu sa zakonima koje smo orisali jo skladnijim. ovjek e unijeti red u kaos i plan u ope razaranje, preko njega postaje raspadanje izgradnjom a smrt biva pozvana ujedan novi, veliajan ivot. To je ovjek, vien samo kao promatralaka inteligencija; to li je tek kad ga mislimo kao praktinodjelatnu mo! . . . Uokolo ovjeka, oplemenjuju se due: to je ovjek vie ovjekom to dublje i ire djeluje na ljude, i ono to nosi istinit peat ljudskosti, ljudi nikad ne predviaju; svakom se istom izljevu humaniteta otvara svaki ljudski duh i svako ljudsko srce. Oko vieg se ovjeka skupljaju ljudi u krug u kome se sreditu ponajvema pribliava onaj koji posjedjuje humanitet u najveoj mjeri. Njihovi duhovi tee za sjedinjavanjem i bore se da postanu jedan duh u vie tijela. Svi su oni razum i jedna volja i rade kao suradnici na velikom, jedino moguem planu ovjeanstva." (Fichte: O dostojanstvu ovjekovu, izd. Werke, I, str. 4 1 3 - 4 1 4 . ) Ono to nam taj tekst kazuje, saimlje nekoliko stotina stranica Fichteove ontologije koje mu prethode pisan est godina prije poetka devetnaestog stoljea, on anticipira to stoljee ovjeka i njegove Povijesti

222

Prvi ulomak, o promatralackoj inteligenciji, ocrtava ono najvanije: metaforu rada, organizacije i plana. Samim svojim postojanjem djeluje ovjek na bia tako da ih organizira i povezuje. On je bie cjeline, bie koje hoe u ope razaranje unijeti j e d a n plan (einen Plan in die allgemeine Zerstorung hineinbringen"). U odnosu na ovjeka stvari su neob likova ne ili nedostatno oblikovane, ne samo bez oblika nego i rune, neuredne (uaflJrmlich), Isto tako, snaan je i nain oblikovanja. Ono nije ista afirmacija, isto kazivanje nazonosti i samopotvrda, ve djeluje preko neeg drugog, sebi suprotnog, dijalektiku Ne samo da ono neob liko vano dobiva oblik, ve se bia oblikuju iz svoje suprotnosti. Ope raspadanje, sumrak bia i njihove biti (Venvesung), samo je prijelazni stupanj, sjena, negativ, preko kojeg se realizira organizatorski nagon ovjekov. Tamo gdje bit nestaje, gdje se bia rastau u vrtlog i gdje poinje materija s onu stranu pojma, nastupa ovjek da bi preokrenuo ovaj proces. Proces negativiteta poinje oblikovati, topljenje biti priprema tvar za jednu novu bit, za jedan novi lik: magna materije postat e zrcalo ovjeka. I posljednja je granica ve prekoraena i postala nutarnjom. Glas ovjeka doziva smrt u jedan novi ivot i ova trijada smrti-glasaivota zajedno s njihovim temeljem, ovjekom, svjedoi o jednoj moi koja se ne boji umiranja" i koja se znade odrati u negativitetu. Kao praktino bie, potvruje ovjek u jo veoj mjeri svoj organizatorski poriv. Cijela je njegova djelatnost predvoena i usmjerena slikom Jednog. Kao to je materija postala zrcalo duha, kao to je bezbitnost postala materijom za bit i kao to je smrt pozvana u ivot, tako e sad mnoga tijela biti spojena Jednim Duhom. Ali i taj duh ima svoje pismo i svoje znakove, ima svoje biljege, svoje upisivanje u tijelo. To je pismo itljivo, razgovjetno: sve to nosi istinski p e a t l j u d s k o s t i ne moe a da ne bude prepoznato. Humanitet udara peate, kako bi ujedinio tijela u jedan duh, da bi mrtvu a neposlunu materiju preobrazio u jedinstvo Plana i ovjeanstva. U dvostrukoj otvorenosti razuma i srca primaju duhovi isti izljev ovog Jednog. Nije mogue ne prepoznati, nije mogue zatvoriti se, nije mogue ne posluati ovaj glas to iz smrti izmamljuje ivot. Prepoznaja, otvorenost, sluanje likovi velike tradicije zapadne filozofije organizirani ovaj put oko ovjeka i njegova glasa. Tu uvodi Fichte isto tako klasinu metaforu kruga. Svi se ljudi skupljaju u krug, krug s jednim, jedinim, aktivnim i slobodnim sreditem, u jednu otvorenu i dinaminu hijerarhiju gdje je onaj blii sreditu koji posjeduje humanost u najveoj mjeri". Ovaj krug organizira ono to se na razini konkretne zbilje dogaa kao povijest. Povijest nije nita drugo nego borba i nastojanja da se razbijeni, mnotveni, fragmentarni duhovi zbiju u jedan krug, postanu jedan duh, jedna Misao i jedna Volja. 1 Fichte kae s pravom: ak i onaj koji ne poznaje moj sustav, ne moe ove misli smatrati spinozistikima." Na mjesto Spinozine paralele duha i tijela dola je organizatorica volja duha da ujedini tijela. Ta tijela, koja u Spinozinoj slici svijeta lutaju podrujima sluajnog traei tijela poliformnih uitaka (zadovoljstvo je radost koja se sastoji u tome da su svi dijelovi tijela podjednako zahvaeni.. . ona je stoga u v i j e k d o b r a i u njoj se ne moe pretjerati" Etika, IV, dokaz postavke 42.) obiljeena su ovdje peatom humaniteta koji ih ujedinjuje u jedan duh i jednu povijest. Ta je povijest povijest razuma i volje, dakle povijest uma, povijest slobode i povijest ovjeka.

223

Vjerujemo da se u ovom opisu mogu prepoznati mnoge filozofije povijesti. Metafora kruga, ideja jedinstvenog plana, peata ovjenosti, povijesti s jednim sreditem, ideja da duh proizvodi ivot preko smrti I afirmaciju preko negativiteta, sve to oznauje jedno podruje miljenja dobro poznato i jo uvijek djelatno. Ipak, jedno pitanje se nadaje: moe li ova shema zatajiti? Pretpostavimo da materija ne doputa biti oblikovanom i organiziranom onako kako to hoe promatraka intelegencija. Da mete, zbrka i vrtlog (Gewuhl) nastave svoje kruenje, da poput Demokritovih inai" sami odreuju svoje gibanje. Pretpostavimo da proces raspadanja biti (Verwesung) dovede na povrinu sile i procese tvari koje je bit skrivala, potiskivala i bacala u zaborav. Da magma tvari odbije sluiti kao zrcalo. I zatim; da tijela preobraze, progutaju i probave peat to im je udario ovjek. Da odbiju ujediniti se u jedan duh i jednu volju. Da krug koji organizira povijest postane elipsa s jo jednim aritem, pominim, neuhvatljivim, kojeg tvore ove osloboene sile nereda. Da iza jedinstvenog plana ovjeanstva proviri vjetiji kotao slobodne tjelesnosti. Prva neposredna posljedica bila bi cijepanje jednog u dvoje, rascjep bia na proces i njegovu reprezentaciju. Iza svake reprezentacije, svakog poimanja otvorenosti, sluanja, znanja i dobre volje, kipio bi vrtlog zbiljskih, materijalnih gibanja koje ova reprezentacija uvijek pokuava prikriti, potisnuti, zatakati. Druga posljedica ticala bi se mjesta i incidencije pojma ovjeka na povijest. Za pretpostaviti je da bi slom jedinstva procesa i reprezentacije iznio na vidjelo predljudske, predsubjektne jedinke koje je ovaj pojam reprezentirao i potiskivao. Povijest bi postala povijest tih jedinki. 3) v. S. Leclaire: Demasquer le reel, Seuil, 1971. 4) Univerzalnost jezika je ope mjesto suvremenog miljenja. Heidegger: govor bitka u_kojem bitak uope jest kao povijest. Govor iskona, govor grkog miljenja, neprovodivog i nesvodljivog, lutanje kae, poetika istine kao otkrivanja u jeziku. Gaamer: hermeneutika i njezina univerzalnost. Svako je znanje tumaenje i svako je tumaenje upueno na jednu prethodnu i nesvodljivu supstanciju, na govor u njegovoj izraslosti iz tradicije, na povijesnom djelovanju koje se u njemu prelama. Lacan; ako je ono nesvjesno jezik, kakav mu subjekt pripisati? Subjekt koji se cijepa u poretku govora, koji nastaj e / nestaje u ulanavanju oznaitelja. Althusser: drutvo kao tekst. Svaka drutvena injenica funkcionira preko strukture ukazivanja, jest znak. Levi Strauss: ne prethodi drutvo jeziku nego jezik drutvu. Drutvo je organizirano kao sustav razmjena, sustav u kojem svaka stvar vrijedi" za neku drugu, drugim rijeima kao semiotiki sustav. Ne da se rei odakle dolazi semiotika struktura: ona je tu, cjelovita, savrena, totalitet mogueg smisla. Jedino je nae znanje nesavreno, jezik moe biti samo savren. Hjelmslev: ne postoji nikakav ne-jezik koji ne bi ulazio u jezik, nema niti jednog objekta kojeg se ne bi moglo razjasniti poam od kljune uloge jezika. 5) Marx je u Nacrtima za kritiku politike ekonomijeskica" nabacio elemente za teoriju stroja. Napose je vana teza o odnosu rada i stroja i o procesu u kojem stroj i postrojenje zamjenjuju rad. Zadovoljit emo se s kratkim rezimeom problematike: Na poetku onog naina proizvodnje koji se temelji na radu (svijet rada") stoji ovjekova potreba kao vrsti, odreeni i odred2 ) N i e t z s c h e : U m v v e r t u n g aller Werte (Wurzbach), I., br.

beni iskon kojeg kasnije mijene mogu samo zastrti ali ne i ukloniti. Potreba, manjak i negativitet organiziraju se u sistem, u zatvoreno, antropocentriki ureeno kruenje koje zadovoljava potrebu, zatrpava manjak, ali istodobno otvara novu i tako se perpetuira. Posredovanje da se partikulariziranim potrebama pripremi i stekne isto tako partikularizirano sredstvo jest r a d , koji od prirode neposredno isporueni rad specificira za te raznolike svrhe s pomou mnogostrukih procesa" (Hegel). Rad od poetka pripada situaciji oskudice, i potrebe. Ricardo pokazuje, govorei o zemljinoj renti, kako se potreba za radom javlja onda kad priroda prestane davati u izobilju svoje plodove, i kako on raste s porastom njene krtosti, progonjen mogunou krajnje bijede zbog iscrpljenja sirovina, u stalnoj trci s vremenom, obitavajui mobilni prostor negativiteta i smrti Roen iz oskudice, rad izgleda i sam neto negativno i negatorsko. U njemu se ovjek odnosi spram prirode kao sila koja negira, koja proizvodi Nita unutar bia i odrava se u kruenju tog Nieg. Tako je za klasinu ekonomiju privreivanje posredovano dvostrukim negativitetom: potrebom i radom. U potrebi i radu zbiva se napor, bol i muka negacije; nasuprot ljiljanima u polju" ovjek obitava na zemlji samo zahvaljujui ovoj muci, kao oivljeno Nita jedne instrumentalizirane prirode, njezin iskonski grijeh i stalna suprotnost, kao drava u dravi, nijeui svoj prirodni iskon ali obitavajui u jednoj konanosti koju mu je priroda preko oskudice nametnula. Preko ovog negativnog, otuenog lika rada razvija se njegova pozitivna" funkcija kao muka i trpnja rad je odgoj, izgradnja specifino ljudskog svijeta i specifino ljudskog neprirodnog naina opstojanja. Tako stoji rad u iskonu ovjekove samosvijestii-samodostojanstva, on zapoinje i zatvara onaj ontologijski ciklus u kojemu je ovjek postao vlasnikom bia i gospodarom samoga sebe. S radom je zatvoren veliki metafiziki Krug u kojemu se zapadno ovjeanstvo uzdiglo do svoje najvie odredbe". Stroj se s obzirom na tako odreeni rad pojavljuje kao neto sekundarno, kao instrument, sredstvo rada, dio prirode koji je neposredno preao u slubu negatorske radne funkcije i preko kojeg ovjek radei mijenja prirodu i sama sebe. Ovdje intervenira Marxov uvid. Marxovo je p i t a l e jednostavno - to se zbiva kad sredstvo za rad prestane funkcionirati kao instrument, kad se stroj ispostavi u svojoj samostalnosti i preraste u sustav strojeva, maineriju, koja vie nije jednostavna transmisija ovjekovog napora? Oblik u kome se to dogodilo jest oblik kapitala, koji je sam u sebi protuslovan, budui da vrijednost proizvoda odreuje preko ivog rada u situaciji u kojoj ivi rad prestaje igrati osnovnu ulogu u proizvodnji. Tako kapital arhaizira proizvodnju koju je prethodno modernizirao, premjetajui u beskonanost svoju.unutarnju granicu. Meutim, apstrahirano od ovog protuslovnog oblika preostaje pitanje statusa mainerije u odnosu na svijet rada. Mainerija je proizvod rada, ali je u njoj rad na specifian nain ukinut. Ne samo da je rad opredmetio, on je promijenio svoj status i sad se ovaj opredmeeni rad kao mainerija suprotstavlja ivom radu i razbija ga. Proizvodni proces prestao je biti radni proces u tom smislu da bi ga rad nadilazio kao jedinstvo koje njime gospodari". Pratimo ovo suprotstavljanje toku po toku: Nasuprot ljudskoj potrebi" u njezinoj funkciji utemeljivanje rada, strojna proizvodnja inzistira na indiferentnosti uporabne vri15

225

jednosti vise se p r o i z v o d i p o t r e b a da b i m a i n e r i j a f u n k c i o n i r a l a . Jedna od uloga mainerije je ova p r o d u k c i j a e l j e ; ona je vana u tolikoj mjeri da energija stroja postaje neposredno e n e r g i j a poeljne proizvodnje. Nasuprot negatorskog izgleda rada, mainerija ne negira nita, ona proizvodi Priroda zadobiva jedno novo tijelo stroja, koje vie nije drava u dravi, iji rad nije vie bol, trpnja, muka ve jedan postojani hod, uraten u prirodne procese da bi oni urasli u njega. Mainerija ukida isto tako odgojnu funkciju rada, njegovu civilizatorsku misiju i na njezino mjesta postavlja s jedne strane z n a n o s t kao ukupnu drutvenu produktivnost pod ije je djelovanje supsumiran rad", a s druge strane uitak (Genuss): istinska tednja j e t e d n j a r a d a a nipoto tednja novca ili stroja, dakle nikako o d u s t a j a n j e , od u i t k a ve razvitak powera, sposobnosti produkcije i s time sposobnosti kao sredstva za uitak." Istodobno, uitak b i v a s a m u l o e n u produkciju kao to je u nju direktno uloena elja. Opredmeeni rad postaje njegovo tijelo. Mainerija svodi ivi rad na iezavajui minimum, infinitezimira ga: na mjesto negacije, mjesto ne A, stupa jedno x, jedan diferencijal koji otvara slobodne tijekove elje i uitka tamo gdje je rad odravao muku i odgoj, Na problem glasi: ako je ova analiza tona, ako je naime mainerija, u svojem najviem obliku (koji je u kapitalizmu nemogu, ali koji se dade izvesti iz znanstvene analize naina proizvodnje) ukidanje negacije u korist procesa, ukidanje odgoja i. njegove metafizike povijesti u korist produkcije/uitka, ukidanje rada u korist slobode, moe li se jo uvijek govoriti o maineriji k a o d i j e l u svij e t a r a d a ili o n a , naprotiv, z n a i n j e g o v kraj? Mainska produkcija ne zatvara krug, kao rad i sustav potreba, ona oslobaa stalno nove energije proizvodnje i elje. Hegel je pokazao da je rad uvijek i u biti rad pojma. Mainerija je neto drugo: pogon onog bespojmovnog. 6) U proznom prijevodu: Moje neopipljivo odranje (to dolazi) od svih stvari i u sve sate dana /jednostavno, vrsto, dobro sloen ustroj (gdje sa) je razuen, svi razueni, inei ipak dio ustroja/ slinosti prolog i slinosti budueg . . ." GOVOR, ARHEOLOGIJA I POLITIKA (1) Veina naih navoda potjee iz ,,L" archeologie du savoir", Gallimard, 1969 - oznaujemo ih slovom A " uz broj stranice, i iz knjiice ,,L' ordre du discours", Gallimard, 1971. - oznaujemo ih slovom O " . (2) Odluku da objavi dosje P. Rivierea, koji sadri autobiografiju, izvjea psihijatrijskih vjetaka, i pravne i sudske spise, Foucault obrazlae slijedeim rijeima: Preciznije, inilo nam se da bi iscrpno objavljivanje ovog dosjea moglo dati primjer materijala kakvih ima u arhivima i koji se nude moguoj analizi: a) Budui da zakon njihove opstojnosti i njihove koherencije nije ni zakon djela, ni zakon jednog teksta, njihovo bi prouavanje

226

trebalo omoguiti da se odstrani stare akademske metode analize teksta i sve pojmove koji potjeu od monotonog i kolnikog prestia teksta. b ) Dokumenti, kao i t o je ovaj, o aferi Rivire trebaju omoguiti da se analizira stvaranje i igra odreenog znanja (npr. medicinskog, psihijatrijskog i psihopatologijskog), u svojim odnosima s ustanovama i ulogama koje su u njima propisane (npr. sudska ustanova, s vjetakom, optuenim, umobolnikom kriminalcem itd.). c) Oni omoguuju da se deifriraju odnosi moi, vlasti i borbe unutar kojih se diskursi ispostavljaju i funkcioniraju; oni dakle omoguuju analizu diskursa (ili ak diskursi znanosti) koja bi bila istodobno dogaajna i politika, dakle strategijska. d) U njima se, na kraju, moe zahvatiti navlastita mo subverzije diskursa kao to je Riviereov i skup taktika kojima ga se pokuava pokriti, inkorporirati i dati mu statut diskursa umobolnika Hi zloinca" (,,Moi, Fierre Riviere", Gallimard, 1973., str. 13.)

MARKSIZAM
I POST-STRUKTURALIZAM

(1) Konzekvencije za teoriju politike su mnogostruke. Marcuse npr. kritizira odbacivanje negacije i izjednauje ga s pozitivizmom" i politikom reakcionarnou. Post-strukturalisti su, naprotiv, pokazali da kritika globalnog poj ama negacije moe biti spregnuta s vrlo radikalnom politikom teorijom. Ona izbjegava glavnu zamku negacije": zrcalnu sliku negiranog koja se kao avet nadvija nad pokuaje negacije. Osim toga, ona vodi d o ispitivanja diferencijalnog, Mreastog sklopa borbe, gdje se integriranje i pripitomljavanje revolucije spreava upravo povezanost u, relejnom organizacijom" pojedinih fronta borbe. To je utoliko znaajnije to su sovjetsko i kinesko iskustvo pokazali, na suprotnim kolosijecima, da j e ekonomska i ak politika revolucija podlona vrlo opasnim okovima ako nije spregnuta s revolucijom u ideologijskoj sferi, u teorijskoj i umjetnikoj praksi. Radi se o tomu da na mjesto jedne sloene i artikulirane strukture doe druga, isto tako sloena, to se ne da postii nikakvim globalnim negacijama". Gramsci je vjerojatno imao neto slino u vidu kad j e tvrdio da se politika organizacija radnike klase, kao i uvjeti za njezinu ideologijsku hegemoniju, moraju stvarati, razvijati i organizirati u okvirima kapitalistikog naina proizvodnje da bi konano te organizacije preuzele vlast u ruke kao sloeni i visokoorganizirani sustav upravljanja, izdiferenciran i elastian, sposoban uistinu pokrenuti i odrati u pokretu mase. Ne treba, meutim, potcjenjivati ideologijski smisao pojma negacije, gdje on slui, u specifinoj politikoj i teorijskoj konjunkturi kao kritiko oruje i kao djelomini projekt samo to se taj ideologijski smisao ne smije poopavati. (2) najbolji uvod u pitanje odnosa udnje i jezika je Freudom rasprava Dosjetka i njezin odnos spram nesvjesnog". (3) v. Sollers: Program" i Baudry: Jezikoslovlje i tekstualni, proizvodnja", Kulturni radnik b r . 4 / 1 9 7 2 .

BILJEKA 0 PISCU

Nenad Mievi roen je 1950. u Zagrebu. Gimnaziju je pohaao na Rijeci. Studirao je filozofiju i sociologiju u Zagrebu i Chicagu, diplomirao 1972, u Zagrebu. Radi kao asistent iz Teorijskih osnova marksizma na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Urednik je teorijskih rubrika u asopisima Dometi" i Pitanja". Objavio je niz eseja i studija o hermeneutici i filozofiji jezika.

229

SADRAJ

STR. PREDGOVOR UVOD I STRUKTURALIZAM I MARKSIZAM (Althusser) Dijalektika i nadodredenost Produkcija Marksistika dijalektika i kritika totaliteta Drutvena i jezina struktura Marxova teorijska praksa a) Marx nakon Freuda b) Proizvodnja, itanje i pristup strukturi b. 1. forma Marxove kritike politike ekonomije b.2.) sadraj Marxove kritike klasine politike ekonomije c) Strukturalni theatriirn minuli" i pitanje povijesti d) Provizorne teze za jednu diskusiju Teorija filozofije 1) Misao i njezina sjena l.a.) Proizvodnja i reprezentacija l.b.) Prijelom 5 7 13 16 22 27 31 35 35 40 41 46 51 56 58 61 61 65 231

STR. 2) Filozofija i znanost 3) Tragom filozofije 3.a.) Althusser i Lacan 3.b.) Gnoseologija 3.e.) Prazna povijest 4) Umjesto zakljuka II PROIZVODNJA, RAZLIKA, GOVOR (Deleuze/Foucault) Uvod Negacija i razlika Postavljanje problema Negacija razlike 1) Likovi Drugog 2) Odluka razlike 3) K miljenju razlike 4) Odgoeni iskon Problem vremena u djelu G. Deleuzea Ponavljanje razlike Crta i labirint vremena Prva sinteza Druga sinteza Trea sinteza Slobodno nesvjesno Opa povijest i kraj kapitalizma I Postrojenje tijela i jezika 1) Od tijela do skupine 2) Tijelo i znak 3) Tijelo bez organa i poudna proizvodnja II Od zemlje do kapitala 1) Zemlja kao tijelo drutva (divljatvo) 2) Dravni aparat (barbarstvo) 3) Puno tijelo kapitala (civilizacija) 232 66 71 71 77 79 83

85 87 91 91 96 96 100 107 108 112 113 117 117 121 125 131 136 138 138 142 146 151 151 154 157

STR. I I I Problemi ope historije Govor, arheologija i politika Definicija, predmet i struktura arheologije Logos i praksis
III ZAKLJUAK:

160 163 166 178

MARKSIZAM I POST - STRUKTURALIZAM BILJEKE BILJEKE 0 PISCU

190 213 229

233