Uvod

Energija je pokretac našeg života.

Koristimo ju da bismo radili. Ona osvjetljava naše gradove. Pokrece bicikle,
vlakove, avione i ostala motorna vozila. Grije naše domove, omogucava
kuhanje hrane i slušanje glazbe, daje nam sliku na televizoru. Pokrece
strojeve u tvornicama i traktore na farmama.
Energija dobivena od Sunca daje nam svjetlost tijekom dana, suši nam
odjecu, pomaže biljkama da rastu. Biljojedi jeduci biljke dobivaju energiju
potrebnu za preživljavanje. I mesojedi jeduci svoj plijen dobivaju energiju.
Sve što radimo na neki je nacin povezano s energijom.
Energija je definirana kao sposobnost obavljanja rada.
Kada jedemo, naša tijela pretvaraju energiju pohranjenu u hrani u energiju
potrebnu za rad. Kada trcimo ili hodamo u našem se tijelu troši energija koju
smo unijeli jeduci hranu. Kada mislimo, citamo ili pišemo - takoðer radimo.
U mnogo slucajeva to je težak rad!
Automobili, zrakoplovi, žarulje, brodovi i razni elektricni strojevi kada rade
takoðer pretvaraju energiju iz jednog oblika u drugi.
Rad znaci pokretanje necega, grijanje necega, osvjetljavanje necega. Sve
navedeno samo je dio razlicitih oblika energije. Ali odakle energija dolazi?
Postoji mnogo izvora energije. U "Školi energetike" uvjerit cemo se da
energija omogucuje rad, te da je važan dio našeg svakodnevnog života.
Promatrat cemo ove oblike energije:
• elektricitet i elektricnu energiju,
• energiju biomase,
• geotermalnu energiju,
• energiju fosilnih goriva,
• hidroenergiju (energiju vodenih masa) i energiju valova,
• nuklearnu energiju,
• energiju Sunceva zracenja,
• energiju vjetra i
• energiju potrebnu za prijevoz.
Takoðer cemo razmatrati kako rade generatori, što je elektricitet i elektricna
energija, kako prenijeti energiju do potrošaca i kako smanjiti kolicine
energije potrebne za naš život, odnosno kako uštedjeti dio energije kojom se
koristimo. Konacno, razmatrat cemo ½novije½ oblike energije i kako ih
iskorištavati u buducnosti. Što je energija?
Energija je uzrok svemu što se dogaða oko nas.
Pogledajte kroz prozor! Danju sa Sunca dolazi energija zracenja, a s njom
toplina i svjetlost. Nocu ulicne svjetiljke rabe elektricnu energiju za
osvjetljavanje. Auto koji prolazi pokraj nas koristi se energijom pohranjenom
u gorivu (benzinu, plinu, nafti) ili u akumulatorskoj bateriji. Hrana koju
jedemo sadrži energiju potrebnu za rad i igranje.
Definicija energije dana je u Uvodu:
Energija je sposobnost obavljanja rada.
Energija se pojavljuje u razlicitim oblicima. Postoji kemijska energija,
elektricna energija, toplinska energija, energija zracenja, mehanicka
energija i nuklearna energija. Važno je zapamtiti da se energija ne može
poništiti ni stvoriti, vec samo može promijeniti svoj oblik.
Nagomilani (pohranjeni) i prijelazni oblici energije
Oblike energije moguce je svrstati u razlicite skupine i podijeliti prema
razlicitim karakteristikama. Jedna od podjela je podjela na nagomilane
(skupljene, pohranjene) i prijelazne oblice energije.
Nagomilani se oblici energije mogu održati u svojem obliku kroz dulje
vremensko razdoblje, dok se prijelazni oblici javljaju kratkotrajno. Prijelazna
se energija pojavljuje kad nagomilana energija mijena svoj oblik ili kad
nagomilana energija prelazi s jednog sustava na drugi (s jednog tijela na
drugo).
Nagomilani oblici energije dijele se na mehanicku energiju i unutrašnju
energiju. U mehanicku energiju ubrajaju se energija mirovanja, potencijalna,
kineticka, elasticna i rotacijska energija. Energija mirovanja posljedica je
toga što tijelo mase m posjeduje energiju jednaku mc2koja je raspoloživa za
transformaciju u druge oblike energije. Unutrašnja energija dijeli se na
nuklearnu energiju, kemijsku energiju i unutrašnju kaloricku energiju. Za
kemijsku energiju se može reci da je zapravo elektromagnetska potencijalna
energija.
Prijelazni su oblici energije mehanicki rad, toplinska energija, elektricna
energija i energija koja se troši zbog trenja.
Pomocu olovke možete demonstrirati neke od preobrazbi oblika energije i
navedene dvije vrste energije.
Stavite olovku na rub stola i gurnite je preko ruba da padne na pod. U
odnosu na pod olovka posjeduje potencijalnu energiju. Za vrijeme pada
olovke potencijalna se energija olovke pretvara u njezinu kineticku energiju.
U trenutku kad olovka padne na pod, kineticka se energija pretvara u
unutrašnju kaloricku energiju koja se pohranjuje u olovci i podu. Zbog
malene mase olovke u odnosu na pod, temperatura olovke poraste u odnosu
na temperaturu poda, dok se, zbog velike mase poda, njegova temperatura
prakticki ne mijenja.
Razlika u temperaturi olovke i poda uzrokovat ce prijelaz toplinske energije s
olovke na pod. Buduci da se energija ne može stvoriti, toplinska energija
koja prelazi s olovke na pod dobivena je preobrazbom unutrašnje kaloricke
energije.
Naime, unutrašnja se kaloricka energije olovke pretvara u toplinsku energiju
koja prelazi s olovke na pod (s toplijeg tijela na hladnije) da bi se pretvorila
u unutrašnju kaloricku energiju poda. Prijelaz toplinske energije, odnosno
preobrazba unutrašnje kaloricke energije u toplinsku i zatim toplinske u
unutrašnju kaloricku energiju, odvija se tako dugo dok se ne izjednace
temperature olovke i poda. Temperatura ce se olovke pritom snižavati, a
poda rasti.
Uzmite sada olovku i vratite je natrag na stol. Da biste podigli olovku,
svladavali ste silu težu - gravitacijsku privlacnu silu kojom Zemlja djeluje na
olovku. Drugim rijecima, obavili ste mehanicki rad, "radili ste"! Za podizanje
olovke koristili ste se vlastitom nagomilanom kemijskom energijom koju ste
u tijelu pohranili unošenjem hrane.
Kako stalno isticemo, energija se ne može poništiti ni stvoriti, vec može
samo promijeniti oblik. Mehanicki rad koji ste uložili za podizanje olovke
dobiven je pretvorbom kemijske energije pohranjene u Vašem tijelu i zatim
pretvoren u potencijalnu energiju olovke u trenutku vracanja olovke na stol.
Drugim rijecima, kemijska se energija pohranjena u ljudskom tijelu,
posredstvom mehanickog rada, pretvorila u potencijalnu energiju olovke.
Posredstvom prijelaznog oblika energije jedan se od nagomilanih oblika
energije pretvorio u drugi i "prešao" s jednog na drugo tijelo.

Kako mjerimo energiju?

Energija se mjeri na mnoštvo nacina.

Osnovna jedinica za energiju je džul (joule), nazvana prema engleskom
fizicaru Jamesu Prescottu Jouleu (1818-1889). On je otkrio da je toplina
jedna vrsta (oblik) energije. Obilježava se slovom "J".
Jedan džul je energija potrebna za rad obavljen silom od jednog njutna
(newton, "N") kad se njezino hvatište pomakne za 1 metar u smjeru sile.
Jedan džul je takoðer i energija djelovanja snage od jednoga vata (wat,
kratica W) u trajanju od jedne sekunde: J = Ws.
Za vece se iznose energije upotrebljavaju jedinice kilodžul (kJ) i megadžul
(MJ). "Kilo" oznacava tisucu, a "mega" milijun. Izgaranjem jedne šibice
oslobodi se otprilike 1000 J toplinske energije, dok je za spravljanje jedne
šalice kave potrebno otprilike 2 milijuna džula (MJ) energije.
Energija se može izražavati i u drugim jedinicama, primjerice u kalorijama,
kilovat-satima ili britanskim toplinskim jedinicama. Omjer izmeðu razlicitih
jedinica za energiju je stalan: jedna kalorija (cal) je 4,18 J; jedan kilovat-sat
(kWh) odgovara 3,6 milijuna džula (3,6MJ); a 1055 džula odgovara jednoj
britanskoj toplinskoj jedinici (Btu). Jedna caša coca-cole (240 g) sadrži 170
kJ odnosno 40 kcal energije. Istu kolicinu energije sadrži i jedna jabuka (100
g).
Komad kruha namazanog maslacem sadrži oko 315 kJ energije. Ta energija
je dostatna za:
• 6 minuta trcanja ili
• 10 minuta vožnje biciklom ili
• 15 minuta šetnje ili
• vožnju auta 7 sekundi pri brzini od 80 kilometara na sat ili
• rad žarulje od 100 W tijekom jednog sata ili
• podizanje tereta od 50 kg na 1 m visine 650 puta.
Pretvorbe oblika energije
Jedan oblik energije može se pretvoriti u druge oblike energije. Primjerice,
dio kemijske energije pohranjene u bateriji pretvara se u svjetlost kada
ukljucimo baterijsku svjetiljku.
Hrana takoðer sadrži kemijsku energiju. Kada tijelo koristi tu pohranjenu
kemijsku energiju ona se, i opet samo dijelom, pretvara u mehanicku
energiju i/ili mehanicki rad.
Kada se prejedete, energija iz hrane se akumulira, tj. pohranjena je kao
kemijska energija u obliku masnih stanica.
Kada razgovaramo preko telefona zvuk se pretvara u elektricnu energiju,
koja se dalje prenosi preko žice (ili kroz zrak u obliku elektromagnetske
energije). Na drugoj strani telefon pretvara elektricnu energiju u zvuk preko
zvucnika.
Automobil se koristi pohranjenom kemijskom energijom goriva za kretanje.
Motor s unutrašnjim izgaranjem transformira kemijsku energiju u unutrašnju
kaloricku energiju, da bi se unutrašnja kaloricka energija pretvorila zatim u
toplinsku i mehanicki rad.
Slicno, u tosteru se elektricna energija transformira najprije u unutrašnju
kaloricku energiju, a ova zatim u toplinu i svjetlost. (Pogledate li u
unutrašnjost tostera vidjet cete užarene žice koje svijetle.).
Televizor transformira elektromagnetsku energiju u svjetlost i zvuk.
Toplinska energija
Toplina je prijelazni oblik energije. Koristimo je za puno toga, primjerice za
zagrijavanje prostorija i pripremanje hrane.
Prijelaz toplinske energije izmeðu tijela razlicitih temperatura odvija se na
dva fizikalno razlicita nacina: prvi je voðenjem i prenošenjem, a drugi
toplinskim zracenjem. Prvi je vezan za materiju, a drugi je posljedica
elektromagnetskog zracenja.
Voðenje se dogaða kada toplinska energija prelazi s jednog tijela na drugo
prilikom izravnog kontakta. Kada dotaknemo prstom vruci predmet toplina
prelazi na prst provoðenjem i zagrijava ga. Toplina prelazi s predmeta koji
ima višu temperaturu na predmet koji ima nižu temperaturu.
Metal je izvrstan vodic toplinske energije. Drvo i plastika nisu dobri vodici
topline. "Loši" vodici nazivaju se izolatorima. Zbog toga se kuhinjske posude
rade od metala a drške od plastike.
Prenošenje je gibanje plinova ili tekucina od toplijih prema hladnijim
mjestima. Ukoliko je posuda za juhu prozirna, moguce je vidjeti gibanje
struje prenošenja. Topli se dijelovi juhe gibaju prema gore, dalje od
zagrijavanog dijela posude na dnu, prema hladnijem dijelu posude na vrhu.
Hladniji dio juhe istovremeno se giba tako da zauzme mjesto toplijeg dijela
juhe. Gibanje je kružnog oblika unutar posude.
Strujanje zraka u atmosferi cesto je rezultat voðenja topline prenošenjem.
Dobar primjer je vjetar koji gotovo uvijek puše u blizini mora. Topli zrak je
lakši od hladnog zraka i stoga se diže. Kopno se zagrijava brže od mora, pa
je za vrijeme suncanog dana kopno toplije od mora. Topli zrak iznad kopna
se diže, a nadomješta ga hladniji zrak iznad mora. To gibanje zraka
osjecamo kao ljetni povjetarac.
Energija osloboðena na Suncu naziva se Suncevom energijom. To je energija
koja nastaje u unutrašnjosti Sunca termonuklearnom fuzijom. Spajanjem
cetiriju jezgara vodika u helij oslobaða se energija od 1,17?10-18 kWh za
svaku jezgru helija. Ta se energija prenosi kondukcijom prema površini
Sunca s koje se emitira u Svemir (3,3?1027kWh godišnje) u obliku
elektromagnetnih valova, odnosno, kako se još govori, zracenja: radiovalovi,
infracrveno, vidljivo, ultraljubicasto, rendgensko i gama zracenje.
Vecina energije sa Sunca, meðutim, što dopire do Zemlje je energija
ultraljubicastog i infracrvenog zracenja. Naime, ta se energija ne može
prenijeti do Zemlje provoðenjem ili prenošenjem topline zbog gotovo
praznog prostora izmeðu Sunca i Zemlje. Kako ne postoji materija koja bi
prenijela tu energiju, ona se prenosi zracenjem pomocu elektromagnetnih
valova odnosno pomocu elektromagnetnog zracenja razlicitih duljina.
Od energije emitirane sa Sunca do Zemlje dopire tek milijarditi dio (1,556
1018 kWh godišnje). Od te energije, koja dopire do vrha Zemljine
atmosfere, oko 30% reflektira se natrag u svemir, oko 47% pretvara se u
toplinu i emitira kao infracrveno zracenje, oko 23% troši se na isparavanje
vode i oborinski ciklus u atmosferi, a samo se mali dio pretvara u energiju
vjetra, troši na fotosintezu i sl.
Kada svjetlost doðe do Zemlje, tu se apsorbira ili reflektira. Tamnije
površine više apsorbiraju, a svjetlije površine više reflektiraju
elektromagnetsko zracenje. Dakle, ljeti ce nam biti manje vruce ukoliko se
odjenemo u svjetliju odjecu.
Energija hrane
Energija mijenja oblik u svakom koraku hranidbenog lanca. To cemo opisati
na primjeru jednog klipa kukuruza.
Fotosinteza je proces u kojem se svjetlosna energija pretvara u kemijsku
energiju pohranjenu u glukozi. Za fotosintezu je potrebna svjetlosna
energija, kloroplast, voda i ugljicni dioksid. Dok je izložena svjetlosti, biljka
apsorbira ugljicni dioksid, a ispušta kisik. Tijekom fotosinteze biljka kroz
korijen uzima hranjive tvari iz zemlje.
Kukuruz raste i razvija klipove ? vlastito sjeme. Energija svjetlosti,
posredstvom fotosinteze, pohranjena je u biljci. Zrna kukuruza puna su
energije u obliku šecera i škroba. Obrani kukuruz služi kao hrana pilicima i
drugim životinjama. Pilici koriste hranu da bi rasli i kretali se. Dio energije
spremaju kao tkivo mišica - proteine, i kao masno tkivo.
Da bi piletina stigla do trgovine potrebna je energija kod obrade, transporta i
zamrzavanja. Kod pripreme jela takoðer se troši energija.
Mi jedemo hranu za rast, pokretanje i pohranu. Kada se naše tijelo koristi
energijom iz hrane, potreban mu je kisik koji udiše iz zraka. Kao dio
produkata kemijskih procesa u našem tijelu izdišemo ugljicni dioksid. Ugljicni
dioksid opet mogu koristiti biljke za rast. Dakle, to je veliki krug života!
U ovom ste poglavlju naucili što je to energija i osnovne podjele oblika
energije. Iduci odlomak donosi više o posebnom obliku energije - elektricnoj
Što je to elektricna struja?

Elektricna struja je svugdje u našem svakodnevnom životu. Elektricna struja

osvjetljava naše domove, kuha hranu, omogucava rad kompjutera, TV
prijamnika i ostalih elektronickih ureðaja. Elektricna struja iz akumulatora
pokrece motore naših automobila i stvara svjetlost u tami.
Evo prijedloga, što možete uciniti da bi se uvjerili u važnost elektricne struje.
Prošetajte vašom školom, kucom ili stanom i zapišite sve razlicite kucanske
aparate, ureðaje i strojeve koji za svoj rad koriste elektricnu struju.
Iznenadit cete se koliko mnogo stvari koristimo svaki dan, a koje ovise o
elektricnoj struji.
Što je elektricna struja? Od kuda dolazi? Što radi? Prije nego li shvatimo sve
to, trebamo znati nešto o atomima i njihovoj strukturi.
Sva materija je graðena od atoma, a atomi su graðeni od manjih cestica. Tri
glavne cestice koje grade atom su proton, neutron i elektron.
Elektroni kruže oko središta ili nukleusa atoma na isti nacin kao što mjesec
kruži oko zemlje. Nukleus je graðen od neutrona i protona.
Elektroni imaju negativni naboj a protoni pozitivni naboj. Neutroni su
neutralni, to znaci nemaju niti pozitivni niti negativni naboj.
Postoji mnogo razlicitih atoma, jedan za svaki kemijski element. Atom je
dakle jedinicni dio koji gradi svaki element. Sve živo i neživo oko nas je
izgraðeno od 118 razlicitih poznatih elemenata. Neki elementi, kao kisik koji
udišemo, su kljucni za život.
Svaki atom ima specificni broj elektrona, protona i neutrona. Ali bez obzira
koliko cestica atom ima, broj elektrona obicno treba biti jednak broju
protona. Ako je taj broj jednak atom je u ravnoteži i veoma stabilan.
Ako atom ima šest protona treba imati takoðer i šest elektrona. Element s
šest elektrona i protona se zove ugljik. Ugljik se nalazi u izobilju na suncu,
zvijezdama, kometima, atmosferi vecine planeta i hrani koju jedemo. Ugljen
je graðen od ugljika, a takoðer i dijamanti.
Neke vrste atoma imaju labavo zakvacene elektrone. Atom koji izgubi
elektrone ima više protona nego elektrona i pozitivni naboj. Atom koji
prihvati elektrone ima više negativnih cestica i negativni naboj. "Nabijeni"
atom se zove "ion".
Elektroni se mogu gibati od jednog atoma do drugog. Kada se elektroni
gibaju izmeðu atoma nastaje elektricna struja. Elektroni se dakle gibaju od
jednog atoma do drugog u "struji". Atom prihvati jedan elektron a izgubi
drugi.
Ovaj lanac je slican kao što su u stara vremena vatrogasci gasili vatru
kantama. Umjesto dodavanja jedne kante od pocetka lanca ljudi do kraja,
svaki covjek bi trebao imati kantu vode koju bi pretakao u kantu iduceg u
lancu. Rezultat takvog nacina je mnogo prosute vode i nedovoljno vode za
gašenje vatre. Ova situacija je veoma slicna prolasku elektricne struje duž
vodica odnosno elektricnog kruga. Naboj je prešao od atoma do atoma,
dakle,elektricna struja je "prošla".
Znanstvenici i inženjeri su pronašli mnogo nacina za odvajanje elektrona od
atoma. To znaci, kada atomu uzimate elektron, atom ima jedan proton više
umjesto da je u ravnoteži.
Zato što atomi žele biti uravnoteženi, atom koji nije u ravnoteži traži
slobodan elektron za ispunjenje slobodnog mjesta odnosno da bi postao
uravnotežen. Kaže se da ovaj "neuravnoteženi" atom ima "pozitivni naboj"
(+) zato što ima previše protona.
Kada je otrgnut, slobodni elektron se giba tražeci neuravnoteženi atom gdje
bi se smjestio. Naboj slobodnog elektrona je negativan jer nema protona za
uravnoteženje, zato se kaže elektron ima "negativni naboj" (-).
U kakvoj vezi su pozitivni i negativni naboji s elektricnom strujom?
Znanstvenici i inženjeri su izumili nekoliko nacina za kreiranje velikog broja
pozitivnih atoma i slobodnih negativnih elektrona. Pozitivni atomi jako
privlace negativne elektrone jer se žele uravnotežiti. Elektroni takoðer žele
biti dio uravnoteženog atoma te imaju jaku privlacnost prema pozitivnim
atomima. Dakle pozitivni naboj privlaci negativni da bi se uravnotežio.
Što je više pozitivnih atoma ili negativnih elektrona to je jaca meðusobna
privlacnost. Kada postoje obje pozitivne i negativne grupe koje privlace
jedna drugu ukupna privlacnost se zove "naboj".
Ako se elektroni gibaju izmeðu atoma materijala stvara se elektricna struja.
Upravo to se dogaða u komadu žice. Elektroni prelaze od atoma do atoma
kreirajuci elektricnu struju od jednog kraja do drugog.
Pojedini materijali vode elektricnu struju bolje od drugih. Elektricna
otpornost je mjera kako dobro neki materijal vodi elektricnu struju. Neki
materijali veoma snažno vežu svoje elektrone. Kroz njih se elektroni skoro
uopce ne mogu gibati. Takvi materijali se nazivaju izolatori. Guma, plastika,
tkanina, staklo i suhi zrak su dobri izolatori i imaju vrlo veliku otpornost.
Drugi materijali imaju slabo vezane elektrone, koji se veoma lako gibaju
kroz materijal. Ovi materijali se zovu vodici. Vecina metala kao što su bakar,
aluminij ili celik su dobri vodici.
Od kuda dolazi rijec elektricitet (elektricna struja)? Elektricitet, elektroni,
elektricna (struja), elektronika i druge rijeci koje pocinju s "elektr..." potjecu
od grcke rijeci "elektor" što znaci "zraka sunca". U grckom "elektron" je rijec
za jantar. Jantar je veoma lijepa zlatno smeða "stijena" koja svjetluca
narancasto i žuto na zrakama sunca. Jantar je u stvari fosilizirani biljni sok.
Štap korišten u filmu "Jurassic Park" je u stvari jantar. Milijune godina ranije
insekti su uginuli u biljnom soku. Insekti koji su ugrizli dinosauruse, imali su
u krvi DNA dinosaurusa, koja je fosilizirana u jantaru. Anticki Grci su otkrili
da se jantar ima cudno svojstvo, privlaci perje, kada se protrlja o krzno ili
drugi slican materijal. Oni pak nisu znali što je prouzrocilo taj fenomen.
Dakle, Grci su otkrili jedan od prvih primjera statickog elektriciteta (Poglavlje
3). Latinska rijec "electricus" znaci proizveden od jantara trenjem. Tako smo
dobili naše rijeci koje pocinju s "elektr..." od grcke i latinske rijeci jantar.

Otpor i staticki elektricitet

Kao što smo naucili neki atomi imaju slobodne elektrone koji se mogu kretati
od jednog atoma do drugog. Kada se takvi elektroni krecu od atoma do
atoma nekog metala, kažemo da je potekla elektricna struja.
Uzmimo komad žice. Elektroni se krecu od atoma do atoma, stvarajuci time
elektricnu struju od jednog kraja žice do drugog. Elektroni su vrlo, vrlo mali.
Primjerice, jedan bakreni novcic od 5 lipa sadrži više od 10 000 000 000 000
000 000 000 elektrona.
Elektricna struja bolje tece kroz odreðene materijale nego kroz neke druge.
Mjera kako dobro odreðeni materijal vodi struju naziva se otpor.
Otpor žice ovisi o njenoj duljini, debljini i materijalu od kojeg je napravljena.
Razliciti materijali se koriste pri izradi žice za voðenje elektricne struje.
Postoje bakrene žice, aluminijske žice, pa cak i celicne žice. Svaki od
navedenih materijala ima razliciti otpor ovisno o tome koliko dobro provodi
elektricnu struju. Manji otpor žice znaci bolju vodljivost elektricne struje.
Najcešce se upotrebljava bakar zbog svojeg malog otpora u odnosu prema
drugim materijalima. Žice ugraðene u vaše zidove, unutar svjetiljki, te u
mnoge druge ureðaje, od bakra su.
Dio metala može se upotrijebiti kao grijac. Kada potece elektricna struja
stvara se trenje uslijed otpora, a trenje izaziva zagrijavanje. Što je veci
otpor to je zagrijavanje vece. Prema tome svitak žice velikog otpora, kao što
je to u sušilu za kosu, može se jako ugrijati kada kroz njega potece
elektricna struja.
Neki materijali vrlo slabo vode elektricnu struju. Takvi materijali se nazivaju
izolatori. Guma je dobar izolator, te se upotrebljava za izolaciju gole
elektricne žice. Staklo je još jedan dobar izolator. Tako se može uociti da je
svaki kraj dalekovoda zakacen za kvrgavi završetak. To su stakleni izolatori.
Oni odvajaju žice dalekovoda od metalnih stupova.
Staticki elektricitet Drugi tip elektricne energije je staticki elektricitet. Za
razliku od elektricne struje koja se krece, staticki elektricitet miruje.
Pokušajte provesti sljedeci pokus
Trljajte balon ispunjen zrakom o vašu vunenu vestu ili o kosu. Postavite ga
blizu zida. Balon ce ostati priljubljen uz zid.
Povežite dva kraja balona. Sada trljajte jedan i drugi balon, držite ih za vezu
i pustite da se približe jedan drugom. Nakon približavanja razdvojit ce se.
Trljanjem balona predaje im se staticki elektricitet. Kada se trlja balon on
preuzima na sebe dodatne elektrone s vunene veste ili kose, te postaje
blago negativno nabijen.
Negativno nabijeni balon privlaci pozitivni naboj u zidu.
Dva balona koja vise na svojoj vezi su oba negativno nabijena. Negativni
naboj uvijek odbija negativni naboj, kao i što pozitivni odbija pozitivni naboj.
Prema tome dva se negativno nabijena balona razdvajaju – odbijaju.
Staticki elektricitet može izazvati proboj, odnosno u nekim situacijama i
blagi šok. Ukoliko se krecete preko vunenog tepiha, povlaceci noge, te nakon
toga dodirnete neki metalni predmet, pojavit ce se iskra izmeðu vas i
metalnog predmeta. Povlacenjem nogu po tepihu preuzimate elektrone koji
se rašire po površini vašeg tijela. Kada dotaknete metalni predmet iskra
preskoci s vašeg tijela na metalni predmet nešto prije nego ga dodirnete.
Ukoliko hodate po tepihu na opisan nacin i dotaknete racunalo, možete ga
oštetiti.
Jedan je oblik statickog elektriciteta posebno spektakularan. To je munja.
Oblaci postaju negativno nabijeni kada se kristali leda u njima taru jedni o
druge. U meðuvremenu se površina zemlje sve više pozitivno nabija -
elektroni u oblacima odbijaju elektrone u zemlji. Oblaci postaju toliko jako
nabijeni da elektroni preskoce s oblaka na zemlju. To izaziva pojavu velike
iskre na nebu, odnosno pojavu munje.
Ali što je staticki elektricitet?
Sjetit cete se iz poglavlja 2 da rijec elektricitet dolazi od grcke rijeci
"elektor", za "sunceve zrake" i "elektron"; obje rijeci opisuju jantar. Jantar je
fosilna naslaga stvarana milijunima godina i cvrstoce poput kamena.
Oko 600 godina prije naše ere Grci su opazili neobicnu pojavu. Trljanjem
«elektron» o dio krzna, jantar pocinje privlaciti djelice prašine, perje i slamu.
Nitko nije obracao posebnu pozornost toj "cudnoj" pojavi sve do oko 1600
godine kada je dr. William Gilbert istražio meðudjelovanje magneta i jantara
i otkrio druge predmete koji mogu biti "elektricni".
Gilbert je rekao da jantar stice, kako se izrazio, "smolasti elektricitet" kada
se trlja o krzno. Staklo kada se trlja o svilu, stice, kako se izrazio, "stakleni
elektricitet".
Smatrao je da elektricitet privlaci istovrsni i odbija suprotni tip elektriciteta.
Gilbert i ostali znanstvenici toga doba smatrali su da trenje stvara elektricitet
(njihov naziv za elektricni naboj).
1747. Benjamin Franklin iz Amerike i William Watson iz Engleske dolaze do
zajednickog zakljucka. Izjavili su da svi materijali posjeduju odreðeni dio tzv.
elektricnog "fluida". Nisu ništa znali o elektronima i atomima, pa su ih
nazvali fluidom.
Oni su smatrali da taj fluid može slobodno ulaziti u materijal i da ne može
biti stvoren niti uništen. Njih dvojica su smatrali da trljanje (poput jantara o
krzno) pomice taj nevidljivi fluid s jednog predmeta na drugi, elektrizirajuci
ih oba.
Franklin je definirao fluid kao pozitivan, a manjak fluida kao negativan.
Stoga, prema Franklinu, smjer kretanja ½fluida½ je od pozitivnog prema
negativnom. Danas znademo da je istina suprotna. Elektricitet ide od
negativnog prema pozitivnom. Kad metalom tece elektricna struja, slobodni
se elektroni gibaju u smjeru od negativnog pola prema pozitivnom polu
izvora, a smjer elektricne struje definiran je suprotno: od pozitivnog pola
prema negativnom polu izvora. Definicija smjera elekricne struje, kao što to
sada znadete, takva je zbog povijesnih razloga. Ostali su preuzeli ideju i
razvili je dalje govoreci da postoje dva fluida. Rekli su da se predmeti s istim
fluidom privlace, dok se predmeti koji imaju razlicite fluide odbijaju.
Sve to je samo djelomicno ispravno. Meðutim, tako se razvija znanstvena
teorija. Ljudi razmišljaju, promatrajuci pojavu, predlažuci objašnjenja.
Ponekad su potrebna stoljeca kako bi se došlo do prave istine. Npr., umjesto
objašnjenja elektriciteta pomocu fluida, danas znademo da je to kretanje
nabijenih djelica izmeðu predmeta - dva predmeta zapravo izmjenjuju
elektrone. Strujni krugovi
Elektroni, kao negativni naboj, koje privlace pozitivno nabijeni atomi, ne
mogu samo jednostavno "preskociti" kroz zrak do njih. Da bi se pozitivni i
negativni naboji približili potrebna je veza ili most izmeðu podrucja gdje se
oni nalaze. Uobicajeno je taj "most" ili "vezu" nazivati strujnim krugom.
Kada se uspostavi veza svi se elektroni pocinju istodobno kretati. Nastoje na
najbrži moguci nacin prijeci put do pozitivnih atoma. Prijelaz, a to je
elektricna struja, ovisi o otporu kojeg pruža materijal veze. Kretanje velikog
broj elektrona vezom u jedinici vremena cak može uništiti vezu.U trecem
poglavlju naucili ste o elektronima i privlacenju izmeðu pozitivnih i
negativnih naboja, a u ovom smo poglavlju dosad naucili da je moguce
uspostaviti vezu ili strujni krug izmeðu tih naboja. Nadalje, važno je znati da
je moguce ograniciti broj elektrona koji u jedinici vremena prolaze strujnim
krugom, kao i «zaposliti» te elektrone da tijekom svog putovanja naprave
nešto korisno za nas. Na primjer, ako se strujni krug sastoji od žarulje onda
ce elektroni svojim prolaskom zagrijati njezinu žarnu nit zbog cega ce ona
svijetliti, proizvoditi svjetlosnu energiju. Kada ogranicavamo broj elektrona
koji u jedinici vremena prolazi strujnim krugom kažemo da pružamo otpor
njihovu kretanju - slicno kao što to cine naplatne kucice motornim vozilima
na autocestama. Bakrena žica samo je jedan od mogucih nacina da se
povežu komponente u strujnom krugom. U tom su slucaju elektroni (nositelji
negativnog naboja) "nositelji" struje. No pri voðenju struje, kroz tekucine na
primjer, nositelji struje mogu biti i pozitivno nabijene cestice. Tako su u
ljudskom tijelu nositelji elektricne struje pozitivni i negativni ioni u stanicnoj i
izvanstanicnoj tekucini. Radi li se o gibanju pozitivnih iona (na primjer iona
natrija, Na+, definirani se smjer struje podudara sa smjerom gibanja
pozitivnih iona). Prije no što elektroni stignu do svog odredišta može se
dogoditi da se sudare i povežu s atomima koje susrecu na svom putu. Na taj
nacin nastaju novi nosioci naboja koji su veci i tromiji buduci su nastali
povezivanjem atoma i elektrona. Osim toga oni mogu cak promijeniti i smjer
kretanja. Za ovu je pojavu karakteristicno pretvaranje elektricne energije u
unutrašnju kaloricku energiju koja se zatim pretvara u toplinu i prelazi u
okolicu. Znaci naucili smo da elektroni svojim kretanjem kroz strujni krug
mogu stvarati svjetlosnu i unutrašnju kaloricku (toplinsku) energiju.
Zamislite strujni krug kao crijevo za zalijevanje vrta. Tada tok naboja
odgovara toku vode kroz crijevo. Napon strujnog kruga odgovara tlaku u
crijevu, a promjer crijeva kljucan je parametar za odreðivanje otpora koji to
crijevo pruža toku vode.Kretanje naboja u strujnom krugom predstavlja
struju. U elektricnom strujnom krugu elektroni se krecu od negativnog
prema pozitivnom polu. Ako negativan i pozitivan pol odgovaraju nekom
izvoru elektricne struje dobili smo struji krug (zamislite to kao da se radi o
negativnom i pozitivno polu elektricne baterije). Dodajmo sada još u taj
strujni krug žarulju i sklopku. U žarulji se uslijed prolaska elektricne struje
transformira elektricna energija u unutrašnju kaloricku energiju i svjetlosnu
energiju.

Pokus sa strujnim krugom

Kada je Thomas Edison bio maleni djecak imao je na tavanu svoje kuce
laboratorij. Upravo su ga pokusi u tom laboratoriju ucinili genijalcem
"žednim" spoznaja o tome kako funkcioniraju prirodne pojave i kako to može
iskoristiti u svojim izumima. Žarulja i projektor filmova samo su neki od
njegovih otkrica. Možete (ako želite) i vi sami poput Edisona vrlo
jednostavno izraditi svoj prvi strujni krug i otkriti što ce se dogoditi kada je
krug otvoren odnosno kada je zatvoren.
Popis stvari koje su Vam potrebne:
1. Žaruljica
2. Džepna baterija
3. Tri izolirane žice (vodici)
4. Ljepljiva vrpca (kako biste povezali polove džepne baterije sa krajevima
žice)
5. Tanki komad metala (kontakt sklopke)
6. Komad drva
Pokus sa strujim krugom
Napomena: Koristite žaruljicu iz džepne svjetiljke a ne klasicnu žarulju
Izrada strujnog kruga:
1. Utisnite jedan metalni cavlic u drvo
2. Utisnite drugi metalni cavlic kroz tanki komad metala i onda u drvo ali
tako da taj metal ne dodiruje drugi cavlic
3. Povežite prvu izoliranu žicu (vodic) s jednim od cavlica, a drugi kraj s
žaruljicom
4. Povežite drugu izoliranu žicu (vodic) s žaruljicom a na njenom drugom
kraju je pomocu ljepljive vrpce pricvrstite za jedna od polova baterije
5. Preostali slobodni pol baterije povežite s trecom žicom koja završava na
drugom slobodnom cavlicu sklopke.
Strujni krug je sada spreman za eksperimente. Kada pritisnete metalni
kontakt koji povezuje dva cavlica strujni krug je zatvoren i njime tece
elektricna struja - žaruljica ce svijetliti. Kada metalni kontakt pomaknete
strujni krug je otvoren i struja više njime ne tece - žaruljica više ne svijetli.
Broj elektrona koji u jedinici vremena putuju strujnim krugom cini elektricnu
struju. Mjerna jedinica za elektricnu struju je Amper (A). Jedan Amper
odgovara 6 250 000 000 000 000 000 elektrona koji proðu strujnim krugom
u jednoj sekundi. Inace, taj se veliki broj naziva još i "coulomb" prema
znanstveniku Charlesu A. Coulombu koji je doprinio otkricu elektricne struje.
Ako se sjecate, u prvom smo poglavlju definirali energiju kao sposobnost
obavljanja rada. Da bismo odvojili elektrone od atoma (to se dogaða u
izvoru elektricne energije, generatoru i/ili bateriji primjerice) moramo obaviti
rad. Rad je energija, ne može biti izgubljen, ta energija ostaje sacuvana u
položajima (odvojenih) elektrona i atoma. Oni se meðusobno privlace,
posjeduju elektricnu potencijalnu energiju. Omogucimo li njihovo spajanje,
elektricnim krugom, elektroni na putu do atoma, kao što smo se uvjerili,
mogu obaviti rad. Taj se rad može izraziti na poseban, posredan nacin kao
omjer obavljenog rada i naboja (ukupnog broja elektrona koji su sudjelovali
u obavljanju rada). Tako odreðeni omjer naziva se naponom. Jedinica
napona jednaka je omjeru jedinice energije (rada) i jedinice naboja, dakle
džul po kulonu. Naziova se volt, prema znanstveniku Aleksandru Volti koji je
osmislio prvu bateriju, i ima znak V. 1 V (jedan volt) odgovara naponu koji
je potreban da bi 1 C (kulon, 6,25x1018 elektrona) obavio rad jednak 1 J
(džul).Napon, struja i otpor važne su velicine kojima se opisuju strujni
krugovi. Ukoliko su napon ili struja preveliki može doci do kvara u strujnom
krugu. No ako je neki od njih premali strujni krug ne ce funkcionirati na
zadovoljavajuci nacin. Na isti nacin, ako je otpor strujnog kruga prevelik,
elektroni nece moci stici do svojeg odredišta. Ako je pak otpor mali velik broj
elektrona ce pojuriti krugom i pritom ga razoriti. Paralelni strujni krugovi -
ako postoji samo jedan moguci put elektrona izmeðu polova izvora
elektricne energije onda govorimo o serijskom strujnom krugu. Ako postoji
više mogucih putova onda govorimo o paralelnim strujim krugovima.
Nazivamo ih paralelnim jer oni realno rade paralelno izmeðu istoga para
polova izvora elektricne energije. Sasvim opcenito moguc je neogranicen
broj takvih paralelnih strujnih krugova kojima pripada isti napon na njihovim
krajevima. No kako smo ugradnjom paralelnih krugova povecali broj putova
kojima može teci struja to znaci da ce broj elektrona a time i ukupna struja
u strujnom krugu narasti. Pri tome ne ce doci do razaranja strujnog kruga
jer se ta struja dijeli na paralelne krugove (grane).

Elektricni motori

Elektricni motori pretvaraju elektricnu energiju u mehanicku. Pretvorba se

temelji na pojavi koja se naziva elektromagnetizam. Motor se sastoji od
zavojnice (strujnog kruga koji ima puno zavoja) i koji je smješten izmeðu
sjevernog i južnog pola permanentnog (trajnog) magneta. Kada struja tece
zavojnicom ona proizvodi drugo magnetsko polje. Južni pol permanentnog
(fiksnog) magneta privlaci sjeverni pol zavojnice i obrnuto, dok se istoimeni
polovi odbijaju. Uslijed opisanih odbijanja i privlacenja polova zavojnice i
permanentnog magneta dolazi do okretanja zavojnice u polju permanentnog
magneta. Spremljena energija i baterije

Energija se ne može stvoriti ili uništiti, ali se može sacuvati u razlicitim

oblicima. Jedan od nacina spremanja je u obliku kemijske energije u bateriji.
Kada je spojena u strujnom krugu, baterija proizvodi struju.
Ako pozornije pogledate bateriju uocit cete dva pola - pozitivno i negativno
nabijeni. Ako spojite dva pola sa žicom stvara se strujni krug. Kroz žicu ce
poteci elektroni što ce rezultirati stvaranjem struje.
Unutar baterije odvija se reakcija meðu kemikalijama. Ali do reakcije ce doci
samo ako doðe do protoka elektrona. Baterije se mogu spremiti na duži
vremenski period i još uvijek biti valjane upravo zato jer kemijski proces
nece zapoceti sve dok se elektroni ne pokrenu od negativnog prema
pozitivnom polu strujnog kruga.
Kako dolazi do kemijske reakcije unutar baterije?
Vrlo jednostavna suvremena baterija je cink-ugljikova baterija, poznatija kao
karbonska (ugljikova) baterija. Ova baterija sadrži kiselinu s cinkovim
štapicem u sredini. Ovdje bi moglo pomoci nešto znanja iz kemije. Kada cink
doðe u dodir s kiselinom ona nagriza cink. Cink je metal, a svi se metali
(donekle) "tope" u kiselini; topivost razlicitih metala je razlicita. U procesu
topljenja pozitivni ioni (pozitivno nabijeni atomi) metala (u ovom slucaju
cinka) odlaze u otopinu, te buduci da elektroni tih atoma ostaju, metal (cink)
postaje negativno nabijen, a otopina (kiselina i ioni metala) pozitivno.
Drugim rijecima, cink je negativno nabijen spram otopine. Ako se sada u
kiselinu stavi štapic ugljika, on se ne otapa u kiselini, cink je u odnosu na
štapic ugljika isto tako negativno nabijen. Spojimo li izvana sa žicom štapic
cinka sa štapicem ugljika, stvorili smo strujni krug, elektroni ce se poceti
kretati kroz žicu i zatim u otopini spajati s pozitivnim ionima te ce se
zatvoriti strujni krug. Povežemo li serijski nekoliko, npr. deset, takvih
clanaka (opisani ureðaj koji sadrži štapice cinka, ugljika i kiselinu naziva se
clankom), dobit cemo višestruko (deseterostruko) veci napon, dakle, kako se
to govori, bateriju clanaka. Elektricna energija unutar tog kruga može sada
ne samo upaliti žaruljicu nego i pokrenuti manji motor, odnosno, ovisno o
velicini baterije, i automobil.
Umjesto cinka i ugljika možemo uzeti bilo koja dva metala A i B. Ucinak ce
se razlikovati samo po iznosu proizvedenog elektricnog napona. Naime,
jedan od metala bit ce slabije topiv od drugog, pa i manje negativan spram
otopine. Stoga ce s metala koji sadrži veci broj elektrona elektroni prelaziti
na metal s manjim brojem elektrona; poteci ce i opet elektricna struja. Kada
kiselina potpuno potroši cinkov štapic, baterija više nije valjana.
Više o baterijama: Energizer Learning Center.
Razlicite vrste baterija
Razlicite vrste baterija koriste se razlicitim vrstama kemikalija i kemijskim
reakcijama. Neke od najpoznatijih vrsta baterija su:
• Alkalijska baterija - baterije koje možete kupiti u svakoj samoposluzi ili na
kiosku. Elektrode su od cinka i magnezij-oksida. Elektrolit je u obliku
alkalijske paste.
• Baterija na bazi olovo-kiselina - upotrebljava se u automobilima. Elektrode
su napravljene od olova i olovo-oksida s jakom kiselinom kao elektrolitom.
• Litijska baterija - rabi se u foto aparatima. Napravljena je od litija, litij-
jodida i olovo-jodida. Daje energiju za foto blic.
• Litij-ionska baterija - nalazi se u prijenosnim racunalima, mobitelima i
drugim prijenosnim ureðajima.
• Nikal-kadmijska ili NiCad baterija - elektrode su od nikal-hidroksida i
kadmija. Elektrolit je potasium-hidroksid.
• Cink-karbon baterija (manganska) ili obicna karbonska baterija - cink i
ugljik koriste se u svim obicnim ili standardnim AA, C i D akumulatorima.
Elektrode su napravljene od cinka i ugljika s pastom od kiseline koja služi
kao elektrolit (vodic).
Hrana - još jedan nacin spremanja energije
Uz baterije koje cuvaju energiju uz pomoc kemijskih procesa, postoje i drugi
nacini spremanja energije. Uzmimo na primjer "prehrambeni lanac".
Biljke, kao što je npr. trava na livadi, procesom fotosinteze spremaju
suncevu energiju u obliku kemijske energije. Ova energija se sprema u
stanice i koristi se za rast, obnavljanje i razmnožavanje biljke.
Krave i ostale životinje uzimaju energiju (jeduci) sacuvanu u travi ili žitu i
spremaju je u tijelo. Kada jedemo meso ili druge životinjske proizvode,
zapravo spremamo tu energiju u naše tijelo. Tu spremljenu energiju
koristimo za hodanje, trcanje, vožnju biciklom ili cak za citanje stranice na
Internetu.

Turbine, Generatori i Elektrane

Kako smo naucili u poglavlju 2, elektricna struja tece kroz žice koje idu do
naših domova i na taj nacin omogucava svijetljenje žarulje, rad televizora,
osobnih racunala i rad drugih elektricnih aparata. Ali, postavlja se pitanje,
odakle dolazi elektricna struja?
U ovom cemo poglavlju nauciti kako se proizvodi elektricna struja u
"posebnim tvornicama" koje se nazivaju elektrane. U sljedecih nekoliko
poglavlja govorit cemo i o raznim nacinima dobavljanja topline koja se zatim
pretvara u elektricnu energiju. U poglavlju 7 naucit cemo kako se elektricna
struja doprema iz elektrana u naše domove, škole i poduzeca.
Termoelektrane imaju velike kotlove u kojima izgara gorivo i pritom se
oslobaða toplina (toplinska energija). Kotao se može zamisliti kao cajnik na
pecnici. Kada voda zakipi tada para izlazi kroz malu rupicu na vrhu cajnika.
Para se giba i prolazi kroz rupicu te stvara piskutavi zvuk koji nam daje do
znanja da je voda zakipjela. U elektrani voda zakipi u velikim kotlovima iz
kojih se tada para odvodi do turbine pomocu cijevi koje imaju debele
stjenke.
Vecina kotlova se zagrijava tako da se ispod njih nalazi ložište u kojem se
pali drvo, ugljen, nafta ili prirodni plin i tako se dobiva toplina. Kroz ložište i
iznad njega prolazi niz cijevi kroz koje tece voda. Toplinska energija
dobivena u ložištu prenosi se na cijevi koje tada zagrijavaju vodu koja tece
kroz njih sve do trenutka dok se ne dobije para. Temperatura na kojoj voda
prelazi u paru jako je visoka i ovisi o tlaku pod kojim se voda nalazi u kotlu;
što je viši tlak, to je viša temperatira na kojoj voda zapocinje isparavati
(kipjeti). Para visokog tlaka dovodi se do turbine i turbina se tada vrti.
Energija pohranjena u pari pretvara se u mehanicku energiju osovine
turbine. Kako je osovina turbine spojena s osovinom generatora, i on se vrti.
Generator tada pretvara mehanicku energiju vrtnje u elektricnu energiju.
Turbina ima na stotine lopatica koje su okrenute pod nekim kutom (kao
propeler kod broda). Kada se para dovodi do turbine ona klizi duž lopatica
koje djeluju silom na paru skrecuci je s pocetnog smjera strujanja. Istom
silom, no suprotnog smjera, para djeluje na lopatice koje su pak pricvršcene
na osovinu; zbog djelovanja pare na lopatice silom osovina se vrti.
Nakon što para proðe kroz turbinu odvodimo je cijevima u ureðaj za
hlaðenje (kondenzator) gdje joj se snizuje temperatura do trenutka kada se
ponovno pretvara u vodu. Kada vruce cijevi doðu u kontakt s hladnim
zrakom dolazi do zagrijavanja cestica vode koje se nalaze u zraku te se
pretvore u paru i tada izgleda kao da se ureðaj za hlaðenje dimi. To, dakle,
nije dim nego vodena para. Valja naglasiti da to nije ona para koja pokrece
turbinu. Ohlaðena voda se pumpom ponovno dovodi do kotla u kojem se
grije, pa se cijeli proces neprestano ponavlja.
Termoelektrane u Hrvatskoj koriste se ugljenom, naftom i plinom za grijanje
vode, a nuklearna elektrana Krško nuklearnim gorivom pomocu kojeg grije
vodu. Dakle, nuklearne elektrane su takoðer termoelektrane, ali umjesto
ugljena, nafte ili plina rabe drugu vrstu goriva (nuklearno gorivo) za
zagrijavanje vode. Postoje i elektrane koje se koriste geotermalnim izvorima
te samim time ne trebaju nikakvo gorivo. O tim cemo energetskim izvorima
saznati više u iducim poglavljima.
Kako radi generator
Osovina turbine je pricvršcena za osovinu generatora. Generator ima veliki
pomicni magnet (rotor) koji se nalazi unutar nepomicnog prstena (stator) na
koji je namotana dugacka žica.
Pošto je osovina turbine spojena s osovinom rotora, rotor se vrti kada se vrti
turbina. Zbog pomicanja (okretanja) rotora (koji je veliki magnet) u žicama
na prstenu (statoru) pocinje teci struja kao posljedica elektromagnetne
indukcije. Dakle, generator pretvara mehanicku energiju rotora u elektricnu
energiju.
Generator radi na principu elektromagnetne indukcije, što je otkrio britanski
znanstvenik Michael Faraday 1831. godine. On je ustanovio da kroz vodic,
na primjer bakrenu žicu, ako ga gibamo unutar magnetskog polja tece
elektricne struja: govorimo da se u vodicu inducirala elektricna struja. Vrijedi
i obratno. Gibamo li magnetno polje (tako da gibamo magnet - rotor) u
blizini vodica, žica na statoru, tada se u njima inducira elektricna struja. To
je upravo princip rada generatora. Želite li saznati više o elektromagnetnoj
indukciji posjetite ovu adresu.
Struja proizvedena pomocu generatora prenosi se pomocu velikih žica koje
se nazivaju dalekovodi do naših kuca, škola i poduzeca. Ako želite saznati
nešto više o dalekovodima pogledajte poglavlje 7.

Prijenos elektricne energije

Nakon što se elektricna energije proizvede u elektranama ona se predaje

potrošacima. Naselja, gradovi, županije i cijela država isprepleteni su
elektroenergetskim vodovima kojima se prenosi elektricna energija.
Tijekom vrtnje generatori proizvode elektricnu energiju napona i do 25 000
volti. Svejedno, nakon što je proizvedena u generatoru, elektricna energija
prolazi kroz transformator, smješten u elektrani, koji joj mijenja napon od
nižeg napona na ulazu u tranformator u napon iznosa i do 1 500 000 V (u
RH do 400 000 V, odn. 400 kV) na izlazu iz transformatora jer je prijenos
elektricne energije to ucinkovitiji što su viši naponi prijenosa.
Vodovi i kabeli za prijenos elektricne energije nacinjeni su od bakra ili
aluminija jer su to materijali koji imaju malen elektricni otpor. U poglavlju 3
je opisano da veci elektricni otpor uzrokuje vece zagrijavanje vodica. Dakle,
odreðena se kolicina elektricne energije izgubi kao posljedica "otpora"
prijenosnih vodova odnosno njene pretvorbe u toplinsku energiju.
Visokonaponskim prijenosnim vodovima elektricna se energija prenosi do
velikih, visokonaponskih transformatorskih stanica u kojima se transformira
s najviših na nešto niže napone i zatim odvodi do transformatorskih stanica
smještenih u blizini industrije i kucanstava. Te se transformatorske stanice
nazivaju distribucijske (razdjelne) transformatorske stanice i u njima se
elektricna energija i dalje transformira na još niže napone, na srednje
napone.
Iz distribucijskih transformatorskih stanica (poput prikazane na slici),
elektricna energija se, na razlicitim srednjonaponskim razinama, razvodi i
upotrebljava za pogon potrošaca u industriji, tramvaja i ostalih sredstava
javnog prijevoza, koja pogoni elektricna energija, za napajanje ulicne javne
rasvjete i prometne signalizacije, kao i za ostale potrošace. Konacno, u
našem susjedstvu, postoje maleni transformatori smješteni na stupove ili u
kucice u kojima se elektricna energija transformira na najniže naponske
razine koje se koriste u kucanstvima. Napon se trasformira s razina 10 000
ili 20 000 V na razinu 400 (trofazno) odn. 230 V (jednofazno odn.
monofazno).
Osim zracnih vodova za prijenos elektricne energije sve se više rabe i
kabelski vodovi koji se ukapaju u zemlju. Na taj se nacin vodovi štite od
vremenskih nepogoda koje mogu oštetiti ili prekinuti elektricni vod.
Nakon što se elektricna energija prenese do kucanstva da bi došla do
konacnog potrošaca, ona mora proci kroz brojilo. Brojila su smještena u
prikljucnom ormaricu, a zaposlenici elektroenergetskih kompanija ocitavaju
ih i na temelju tih ocitanja dostavljaju kucanstvima racune za potrošenu
elektricnu energiju.
Osim kroz brojilo elektricna energija prolazi i kroz osigurace koji su takoðer
smješteni u prikljucnom ormaricu. Osiguracima se štite elektricni ureðaji i
njihovi korisnici u slucaju kvarova. U slucaju da osigurac pregori ili izbaci
(ako je automatski) dogodio se kvar u instalaciji ili u nekom od trošila (kratki
spoj).

Energetska pravila sigurnosti!

• Nikada se ne igraj u blizi transformatora. U slucajevima kada lopta ili

igracka odleti u blizinu transformatora, reci roditeljima da pozovu djelatnike
elektroeneregetske kompanije. Elektricna energija iz transformatora je
opasna po život.
• Nikada ne puštaj zmaja u blizini elektroenegetskih vodova (dalekovoda).
Vezica kojom pridržavaš zmaja može se zapetljati za elektroenergetski vod.
Preko nje elektricna energija može doci do tebe.
• Nikada ne puštaj u nebo balone, posebno ako su metalizirani. Kako se helij
iz balona ispušta, balon pocinje gubiti visinu i padati. Balon može dodirnuti
elektroenergetsku opremu te uzrokovati probleme ili cak i požar.
• Nikada ne dodiruj elektricne instalacije i žice unutar i izvan kuce. U slucaju
potrebe uvijek pozovi elektricara koji poznaje pravila za siguran rad s
elektricnom energijom Fosilno gorivo - ugljen, nafta i prirodni plin

Postoje tri glavna oblika fosilnih goriva: ugljen, nafta i prirodni plin. Sva tri
su nastala prije stotine milijuna godina, prije vremena dinosaurusa – otuda
potice ime fosilna goriva. Period u kojemu su nastala fosilna goriva zove se
karbon, dio geološke ere paleozoika. Ime karbon nastalo je od ugljika (lat.
carbonus), osnovni element ugljena i ostalih fosilnih goriva.
Period karbon traje od 360 do 286 milijuna godina prije naše ere. U to
vrijeme, zemlja je bila prekrivena mocvarama s velikim drvecem, papratima
i ostalim velikim biljkama s lišcem, slicne slici gore. Voda i more je bilo puno
algi – zelena tvar koja se stvori na vodi stajacici. Alge su zapravo milijuni
sitnih biljaka.
Neki depoziti ugljena mogu se naci tijekom vremena dinosaurusa. Npr. tanki
slojevi ugljena se mogu naci kroz period krete (prije 65 milijuna godina) – za
vrijeme dinosaurusa Tyrannosaurus Rex. No glavni depoziti fosilnog goriva
su iz peroida karbona. Za više o razlicitim geološkim formacijama,
pogledajte ovdje.
Kako su drveca i biljke umirale, tonule su na dno mocvara i oceana. Stvorili
su slojeve spužvastog materijala zvanog treset. Tijekom više stotina godina
treset je prekrivena pijeskom, glinom i ostalim materijalom koji se pretvorio
u sedimentarne stijene.
Sve više i više stijena se gomilalo na vrh drugih stijena i težilo sve više i
više. Pocelo je pritiskati treset. Treset je bio stiskan i stiskan sve dok voda
nije izašla iz njega i napokon, nakon milijuna godina, pretvorio se u ugljen,
naftu i prirodni plin

Ugljen

Ugljen je tvrda tvar koja lici na crno obojani kamen. Sastavljen je od ugljika,
vodika, kisika, dušika i razlicitih udjela sumpora. Postoje tri vrste ugljena:
antracit, mrki ugljen i lignit. Antracit je najtvrði i ima najviše ugljika, što
daje veci energijski sadržaj. Lignit je najmekši i ima mali udio ugljika, no
puno vodika i kisika. Mrki ugljen je izmeðu. I danas se može naci
prethodnicu ugljena, treset se u mnogim zemljama upotrebljava kao izvor
energije.
Najranije poznato korištenje ugljena bilo je u Kini. Ugljen iz Fu-Shun rudnika
u sjeveroistocnoj Kini je možda bio korišten za taljenje bakra prije skoro
3000 godina. Kinezi su smatrali da je ugljen kamen koji može gorjeti.
Ugljen se može naci na mnogo mjesta u svijetu. Ugljen se iskopava iz zemlje
upotrebom mnogih metoda.. Neki su rudnici ugljena mreže okomitih i
vodoravnih okana duboko pod zemljom u koje rudari silaze pomocu dizala ili
vlakova kako bi kopali ugljen. Drugi nacin iskopavanja ugljena je površinski
kop. Tada se maknu slojevi zemlje iznad depozita ugljena i ugljen se iskopa.
Nakon što je iskopan sav ugljen slojevi zemlje se vracaju natrag.
Ugljen se zatim transportira vlakovima i brodovima, a takoðer i cijevima. U
cijevima ugljen je sameljen i pomiješan s vodom tako da je tekucem stanju.
Tada ga je pumpama moguce transportirati na velike udaljenosti. Na drugim
krajevima cijevi moguce je tada taj ugljen rabiti u termoelektranama ili
tvornicama.

Nafta

Nafta je drugo fosilno gorivo. Nastala je takoðer prije više od 300 milijuna
godina. Neki znanstvenici tvrde da su mali diatomi izvor nastanka nafte.
Diatomi su morske životinje velicine glavice igle. One pretvaraju suncevu
svjetlost direktno u pohranjenu energiju.
Nakon što su ugionuli diatomi su padali na dno ondje su pokopani ispod
sedimenta i drugih stijena. Stijena stišce diatome i energija u njihovim
tijelima ne može izaci. Ugljik se pod velikim tlakom i visokom temperaturom
nakon nekog vremena pretvara u naftu. Kako se zemljina kora pomicala i
nabirala stvarali su se džepovi gdje se može naci nafta i prirodni plin.
Nafta se upotrebljavala vec prije više od 5-6 tisuca godina. Sumerani, Asirci i
Babilonci su se koristili sirovom naftom i asfaltom (bitumenom) sakupljenim
iz velikih izvora kod Tuttula (današnji Hit) na rijeci Eufrat. Izvor je mjesto na
zemlji gdje nafta izvire iz zemlje. Egipcani su rabili naftu kao lijek za rane, i
u svjetiljkama kao izvor svjetla.
Mrtvo more bilo je u stara vremena zvano Asfaltno jezero. Rijec asfalt je
nastala jer su nakupine ljepljivog petroleja bile naplavljene na obale jezera iz
podvodnih izvora nafte.
U sjevernoj Americi Indijanci su upotrebljavali deke da skinu ulje s površina
rijeka i jezera. Koristili su naftu kao lijek i da naprave kanue vodootpornima.
U tijeku Americkog rata za neovisnost Indijanci su naucili George
Washintonove trupe kako da upotrebljavaju naftu za lijecenje ozeblina.
Kako je gospodarstvo raslo, potražnja za naftom je rasla zbog rasta
potražnje za gorivom za svjetiljke. Petrolej je poceo zamjenjivati kitovo ulje
u svjetiljkama jer je cijena kitovog ulja bila visoka. U to vrijeme je vecina
petroleja dolazila iz destilacije ugljena u tekucinu ili skidanjem s površine
jezera, baš kako su to radili Indijanci.
27 kolovoza 1859 Edwin L. Drake je pronašao je na naftu u u blizini Titusville
u Pennsylvaniji. Otkrio je naftu ispod zemlje i nacin kako da ju pumpa
transportira na površinu. Iz izvora je pumpao naftu u drvene bacve. Ovakva
metoda još se uvijek koristi za crpljenje nafte koja je ispod površine.
Nafta i prirodni plin nalaze se ispod zemlje izmeðu nabora stijena i u
dijelovima stijena koji su porozni Nabori stijena su nastali kako se zemljina
kora pomicala. Slicno kako se mali tepih nabora na podu.
Da bi našle naftu i prirodni plin kompanije buše tlo do nalazišta smještenog
duboko ispod zemljine kore. Nafta i prirodni plin se zatim crpe iz zemlje
pomocu naftnih klackalica i prebacuju do potrošaca cijevima (naftovodi i
plinovodi) ili brodovima (tankeri).
Najveci svjetski proizvoðaci nafte su zemlje oko Perzijskog zaljeva, Sjeverna
Amerika i Rusija. Sirova nafta mora biti rafinirana (procišcena) da bi se
mogla koristiti.
Rafinerije
Nafta je smještena u velikim skladištima prije nego što se šalje dalje na
korištenje. U naftnim rafinerijama sirova nafta je, pomocu postupka
destiliranja sirove nafte, preraðena u razlicite vrste proizvoda.
Sirova nafta se preraðuje u razne proizvode: umjetno gnojivo, umjetne
tkanine, cetkice za zube, plasticne bocice, kemijske olovke. Sve to dolazi iz
nafte. Postoji tisuce drugih proizvoda koji dolaze iz nafte. Gotovo sva
plastika dolazi iz nafte.
Direktni proizvodi nastali u rafinerijama su benzin, dizel, kerozin (za
zrakoplove), lož ulje (za grijanje u kucanstvima), laki mazut (za brodove) i
teški mazut za termoelektrane.
U Kaliforniji tri cetvrtine nafte se rabi za transport: automobile, zrakoplove,
kamione, autobuse i motorkotace.
O transportu ce se više govoriti u 18. poglavlju.

Prirodni plin

Negdje izmeðu 6000 i 2000 godina prije Krista, naðeni su prvi izvori
prirodnog plina u Iranu. Radilo se na pocetku o izvorima u kojima je plin bio
zapaljen, vjerojatno munjom. Slicno, druge su izvore onda zapalili ljudi i
koristili se njima kao "vjecnim vatrama" za vrijeme religijskih obreda
obožavatelja vatre.
Prirodni plin je smjesa plinova lakših od zraka. Sadrži vecinom plin metan.
Metan je jednostavan kemijski spoj ugljika i vodika. Kemijska formula je
CH4 – jedan atom ugljika i oko njega cetiri atoma vodika. Ovaj plin je veoma
zapaljiv.
Prirodni plin je obicno smješten blizu naftnih polja. Ispumpava se i
transportira cijevima do skladišta i potrošaca. Sljedece poglavlje opisuje
plinski sustav.
Prirodni plin obicno nema mirisa i bezbojan je. Prije nego što se dostavi
potrošacima miješa se, zbog sigurnosnih razloga, s kemikalijama koje daju
jaki neugodan miris što podsjeca na pokvarena jaja. Taj neugodan miris
ukazuje na curenje plina.
OPREZ!
Ako osjetite miris pokvarenih jaja u kuci, recite ukucanima i iziðite brzo iz
kuce. Ne palite svjetla niti druge elektricne ureðaje. Iskra iz sklopke može
veoma lako zapaliti plin. Nazovite vatrogasce na 93 ili 112.

Štedite fosilna goriva!

Milijunima godina stvarala su se fosilna goriva. Mi se danas koristimo

gorivima koja su se stvarala više od 300 milijuna godina, prije doba
dinosaurusa. Jednom kada ih nestane, više ih nikada ne ce ponovno biti.
Zato štedite fosilna goriva. Ona nisu obnovljiva, nemoguce ih je ponovno
napraviti. Možemo uštediti fosilna goriva štedeci energiju

Razdjelni sustav prirodnog plina

U Poglavlju 8 spomenuto je da je prirodni plin vrsta fosilnog goriva. Sastoji

se, najvecim dijelom (90%), od metana, plina cija molekula sadrži jedan
atom ugljika i cetiri atoma vodika. Kemijska formula metana je CH4.
Slicno nafti, prirodni se plin nalazi, uglavnom, duboko ispod površine kopna
Zemlje, ali takoðer i ispod dna mora, oceana i jezera. Slicno kao kod nafte,
potrebno je bušotinama doprijeti do tih nalazišta. Nakon toga plin se kroz
cijevi, postavljene u bušotine, transportira na površinu i nakon toga do
korisnika (potrošaca). Da bi se i taj zadatak obavio, izmeðu nalazišta
(izvora) i potrošaca postavlja se puno velikih (i golemih) cijevi razlicitih
profila koje su meðusobno povezane, crpkama i ventilima, tako da formiraju
mrežu plinovoda ili plinsku mrežu. Prirodni se plin može transportirati i
velikim brodovima. U tom slucaju ukapljuje se, pri vrlo niskim
temperaturama (nižim od -160 C), i u tom slucaju povecava se udio metana
u prirodnom plinu – gotovo do 99%.
Velike cijevi, cijevi s velikim promjerom, odvode plin do gradova i naselja,
do termolektrana, onih u kojima se elektricna energija dobiva iz kemijske
energije pohranjene u prirodnom plinu, i do velikih industrijskih i tehnoloških
postrojenja (tvornice gnojiva, šecera, papira, cementa, najrazlicitijih
kemijskih proizvoda itd.), dakle, do onih korisnika prirodnog plina koji
potražuju taj plin u velikim kolicinama.
Za ostale male, odnosno manje, potrošace, plin se iz velikih cijevi odvaja u
gustu mrežu manjih i malih cijevi i njima dovodi do, danas vec prakticki,
svakog kucanstva u gradovima i vecim naseljima, razlicitih manjih
proizvodnih postrojenja, zanatskih radnji, restaurana, športskih dvorana, itd,
itd, kao i do nekih benzinskih stanica. Tamo plin služi za grijanje i hlaðenje
prostorija, za pripremu tople vode i za kuhanje hrane, a benzinske ga
stanice prodaju vlasnicima automobilima u kojima plin zamijenjuje benzin i
dizel gorivo.
Prije negoli se plin dovede do korisnika (potrošaca plina), prolazi kroz mjerni
ureðaj (plinsko brojilo) koji mjeri kolicinu upotrebljenog potrošenog plina. Na
temelju ocitavanja brojila naplacuje se potrošnja plina kako kucanstvima
tako i industriji.
U rjeðe naseljenim podrucjima države, gdje se ne bi isplatila izgradnja
plinske mreže, propan zamijenjuje prirodni plin. Propan, i još nekoliko slicnih
plinova (etan, butan, pentan,...), jedan je od sastojaka prirodnog plina
odnosno plinova koji prate dobivanje nafte. U tekucem stanju, cesto zajedno
s butanom, puni se u "plinske boce" i u njima dostavlja za potrebe kuhanja,
grijanja i za pogon motornih vozila. Takav se tekuci (ukapljeni) plin cesto
kratko naziva "el-pi-ði" prema kratici na engleskom jeziku: LPG (liquefied
petroleum gas). Za razliku od prirodnog plina, s velikim postotkom metana,
kojeg se mora ohladiti na vrlo nisku temperaturu kako bi ga se ukapljilo, za
ukapljivanje propana, odnosno smjese propana i butana, dostatno je, na
temperaturi okolice, tek malo povisiti tlak kojem je izložen.
Prirodni plin i "el-pi- ði" kada izgaraju (u procesu transformacije njihove
kemijske energije u korisne oblike energije) vrlo malo onecišcuju okoliš:
glavni su produkti izgaranja, naime, ugljicni dioksid (CO2) i vodena para. 1
litar tekuceg plina kada izgori "stvara" 250 litara vodene pare. Vrlo malo,
buduci da i oni sadrže sastojke koji onecišcuju zrak (poput sumpora i još
nekih kemijskih elemenata), ali mnogo manje negoli, primjerice, benzin.
Automoboli pogonjeni prirodnim plinom 90% su posto "cišci" negoli
automobili pogonjeni benzinom. I to je jedan od razloga zašto se sve više
popularizira prirodni plin kao gorivo za automobile.
Energija biomase

Biomasa je tvar koja se obicno smatra smecem. Biomase su stvari što leže
naokolo - granje, vrtni otpad, ostaci od usjeva, komadici drveta, kora i
piljevina iz pilana. Biomasa, meðutim, može cak obuhvacati i stare gume i
stajsko gnojivo.
Vaš otpad, papirnati proizvodi koji se ne mogu reciklirati u druge proizvode
od papira kao i drugi kucanski otpad, uobicajeno se šalje na deponij. Vaš
otpad sadrži pritom i neke vrste biomase koje se mogu opet iskoristiti.
Recikliranje biomase za gorivo i druge svrhe smanjuje potrebu za
odlagalištima smeca.
Stvari za koje izgleda da nikome ne trebaju mogu se upotrijebiti za
proizvodnju elektricne energije, topline, komposta ili goriva. Materijali za
kompost su istrunute biljke ili prehrambeni proizvodi pomiješani u
kompostnu hrpu i razasuti po tlu da pomognu rast biljaka.
Biomasa funkcionira vrlo jednostavno. Šumski otpad, granje drveca i drugi
otpaci sakupljaju se zajedno u velike kamione. Kamioni prevoze otpad iz
tvornica i farmi do elektrane na biomasu. Tu se biomasa ubacuje u velike
lijevke i zatim u pec gdje biomasa izgara. Toplinom koja se oslobaða
zagrijava se voda u kotlu, koja se pretvara u vodenu paru, da bi se energija
pohranjena u pari iskoristila za okretanje rotora turbine i generatora,
odnosno pretvorila u elektricnu energiju (vidi poglavlje 8).
Biomasa se takoðer može dobiti s odlagališta otpada. Kada se otpad
razgraðuje oslobaða se plin metan. Sjeti se, poglavlja 8 i 9, da je prirodni
plin nacinjen od metana. U odlagalište se postave cijevi te se metan može
sakupljati. Zatim se plin spaljuje u termoelektrani kako bi se proizvela
elektricna energija. Ova se vrsta biomase naziva deponijski plin.
Slicna stvar može se napraviti u stajama. Na mjestima gdje se uzgaja
mnogo životinja – stoke, pa cak i pilica - proizvodi se gnojivo. Kad se gnojivo
razgraðuje ono takoðer ispušta plin metan slicno kao i otpad. Taj se plin
može spaljivati na samoj farmi te tako proizvoditi energiju potrebnu za rad
farme.
Uporaba biomase ne doprinosi globalnom zatopljenju. Biljke rabe i
pohranjuju ugljicni dioksid (CO2) tijekom svog rasta. On se ispusti u
atmosferu kada se biljke spale. Druge biljke koje rastu iskorištavaju taj
otpušteni CO2 u svom rastu. Dakle, uporabom biomase, zatvara se krug
ocuvanja ugljicnog dioksida. Ugljicni dioksid je plin koji, kad ga ima previše,
može doprinijeti "ucinku staklenika" i globalnom zatopljenju.
Stoga je uporaba biomase u energetici prihvatljiva za okoliš jer se biomasa
smanjuje, reciklira i ponovno upotrebljava. Biomasa je i obnovljivi izvor
energije jer biljke koje stvaraju biomasu mogu rasti uvijek iznova.
Danas se još uvijek otkrivaju novi nacini uporabe biomase. Jedan je nacin
proizvodnja etanola, tekuceg alkoholnog goriva. Etanol se može koristiti u
specijalnim vrstama automobila koji rabe alkohol umjesto benzina i dizela.
Alkohol se može i kombinirati s benzinima. To takoðer smanjuje ovisnost o
nafti - neobnovljivom izvoru energije.

Geotermicka energija

Geotermalna energija postoji otkad je stvorena Zemlja i predstavlja

unutrašnju kaloricku energiju Zemlje. Zemlja se sastoji od jezgre, plašta i
kore. Plašt, sloj izmeðu jezgre i kore, sastoji se od užarenog tekuceg stijenja
koje se naziva magma. Zemljina kora pluta na tom tekucem plaštu. Kad se
magma probije kroz površinu zemlje, kroz vulkan, naziva se lava.
Na svakih 100 m dubine temperatura stijenja raste za 3 stupnja Celzijusa.
Ako bi se spustili na 3000 m, došli bismo do temperature kljucanja vode.
Duboko ispod površine voda ponekad dospije do vruce stijene i pretvori se u
kipucu vodu ili paru. Kipuca voda može dosegnuti temperaturu od preko 150
stupnjeva Celzijusa, a da se ne pretvori u paru jer je pod visokim tlakom.
Kad ta vruca voda dospije do površine kroz pukotinu u zemljinoj kori,
zovemo je vruci izvor, ili ako eksplodira u zrak, gejzir.
Vruci izvori se širom svijeta koriste kao toplice, u zdravstvene i rekreacijske
svrhe. Vrucom vodom iz dubine Zemlje mogu se grijati staklenici i zgrade.
Na Islandu, koji je poznat po gejzirima i aktivnim vulkanima, mnoge zgrade i
bazeni griju se geotermalnom vrucom vodom.
Proizvodnja elektricne energije pomocu geotermalne energije
Vruca voda i para iz dubine zemlje mogu se rabiti za proizvodnju elektricne
energije. Buše se rupe u zemlji i cijevi spuštaju u vrucu vodu. Vruca voda ili
para (pod nižim tlakom vruca voda pretvara se u paru) uspinje se tim
cijevima na površinu. Geotermalna elektrana je kao svaka druga elektrana,
osim što se para ne proizvodi izgaranjem goriva vec se crpi iz zemlje. Daljnji
je postupak s parom isti kao kod konvencionalne elektrane: para se dovodi
do turbine koja pokrece rotor elektricogi generatora. Nakon turbine para
odlazi u kondenzator, kondenzira se (ukapljuje) da bi se tako dobivena voda
injektirala natrag u geotermalni izvor.

Geotermalne pumpe

Iako je temperatura u dubini zemlje visoka, površinski sloj zemlje nije toliko
vruc. Na prva 3 m ispod površine, primjerice, temperatura je stalna i iznosi
izmeðu 10 i 16 stupnjeva Celzijusa. Geotermalna ili "površinska" toplinska
pumpa može iskoristiti razliku u temperaturi površine i unutrašnjosti Zemlje
za grijanje ili hlaðenje zgrada. U tlo u blizini zgrade polože se cijevikroz koje
struji tekucina i služi za izmjenjivanje topline izmeðu vode i tla, te se stoga
naziva izmjenjivac topline. Zimi toplina iz zemlje preko izmjenjivaca topline
zagrijava zrak koji struji u zgradu. Ljeti je proces obrnut: vruci zrak iz
unutrašnjosti zgrade preko izmjenjivaca topline prelazi na relativno hladnije
tlo. Toplina uklonjena ljeti iz zraka može se iskoristiti za grijanje vode.

Energija vode

Kad pada kiša u planinama, voda se slijeva u potoke i rijeke koji teku prema
morima. Voda koja se krece ili pada može se iskoristiti za razlicite svrhe, pa
tako i za rad. Energija je, kao što znate, sposobnost obavljanja rada, a voda
u pokretu ima kineticku energiju koja se može preobraziti i u mehanicki rad,
a time i u elektricnu energiju.
Vec stotinama godina voda u pokretu okrece drvene kotace (vodenicka kola)
u mlinovima. To se okretanje prenosi na žrvanj u kojem se zrna kukuruza i
pšenice drobe u brašno. Godine 1086. napisana je velika knjiga "Domesday
Book" u Engleskoj. U toj knjizi, napisanoj po zahtjevu Williama Osvajaca,
bila su popisana vlasništva nad zemljištima i nekretninama u svrhu ubiranja
poreza. Prema toj knjizi na jugu Engleske postojalo je 5 624 mlinica
(vodenica). Oko 400 ljudi koristilo se jednom mlinicom.
Voda može teci preko drvenog kotaca ili ispod kotaca. Ukoliko voda tece
preko drvenog kotaca, tada do izražaja dolazi potencijalna energija vode.
Drugim rijecima, iskorištava se mogucnost (potencijal) da voda tece s vece
visine naniže. Ukoliko voda trece ispod kotaca tada voda na kolo prenosi
svoju kineticku energiju.
Danas se voda u pokretu iskorištava i za proizvodnju elektricne energije u
hidroelektranama. Hidro znaci voda, prema grckoj rijeci hydor što znaci
voda. Dakle, hidroelektrane su elektrane koje energiju vode, njezinu
potencijalnu i kineticku energiju, pretvaraju u elektricnu energiju. Brana u
hidroelektrani omogucuje kontrolu tijeka rijeke. Brana stvara jezero,
akumulacijsko jezero, koje služi kao pricuva vode. Akumulirati znaci
skupljati. Brana ne mora nužno stvarati akumulacijsko jezero, vec može
samo preprijeciti tijek rijeke kako bi usmjerila vodu. U svakom slucaju voda
koja dotice rijekom usmjerava se kroz postrojenje hidroelektrane.
Voda iza brane tece kroz cjevovod i kroz sapnice (cijevi posebnog oblika)
meðu lopatice rotora turbine koji se zbog toga okrece. Turbina je slicna
propeleru, iako malo drugacije izgleda jer se pokrece vodom koja je znatno
gušca od zraka.
Rotor turbine okrece rotor generatora kako bi se proizvela elektricna
energija.
Proizvedena elektricna energija prenosi se na velike daljine kroz prijenosnu
elektroenergetsku mrežu do domova, tvornica, ureda, škola i drugih mjesta
gdje je potrebna.
Hidroelektrane se obicno nalaze na rijekama u brdovitim predjelima, iako se
hidroelektrane nekad grade na velikim rijekama koje teku kroz ravnije
predjele.

Nuklearna energija

Još jedan oblik energije je nuklearna energija, energija pohranjena unutar

atoma. Zakon o ocuvanju energije govori da tvar i energija ne mogu nastati
iz nicega niti nestati, vec se samo mogu pretvarati iz jednog oblika u drugi;
tvar i energija tvore materiju.
Tvar se može preobraziti u energiju, a energija u tvar. Poznati svjetski
znanstvenik Albert Einstein definirao je matematicki izraz koji objašnjava
ovaj fenomen: E = mc2. Energija E jednaka je produktu mase tvari m i
kvadrata brzine svjetlosti, c. Shvativši takav odnos izmeðu tvari i energije,
znanstvenici su omogucili izradu atomske bombe ali i pretvorbu nuklearne u
mehanicku, pogon brodova i podmornica, i elektricnu energiju.
Stari Grci smatrali su da je najmanja struktura u prirodi atom. No, za još
manje, subatomske cestice nisu znali prije 2000 godina.
Kako je vec opisano u drugom poglavlju, atomi su graðeni od manjih cestica
– jezgre, s protonima i neutronima, i elektrona koji kruže oko jezgre poput
Zemlje oko Sunca.

Nuklearna fisija

Atomsku jezgru moguce je raspoloviti što za posljedicu ima veliku kolicinu

osloboðene toplinske i svjetlosne energije. Vrlo mala kolicina tvari sadrži vrlo
veliku kolicinu energije. Ova se energija, nadzirano oslobaðana, može
upotrijebiti za proizvodnju elektricne energije. S druge strane, energija fisije
osloboðena odjednom (nenadzirano), izaziva veliku eksploziju u atomskoj
(nuklearnoj) bombi.
Nuklearna elektrana rabi uran (uranij) kao nuklearno gorivo. Uran je
kemijski element koji se vadi u obliku rudace u rudnicima diljem svijeta.
Potom se preraðuje u posebnim postrojenjima u konacan proizvod – gorivnu
tabletu. Dugacki metalni šuplji valjci pune se gorivnim tabletama tvoreci
gorivne šipke, nuklearno gorivo, koje se postavljaju u reaktor nuklearne
elektrane.
Pojam nuklearna fisija podrazumijeva dijeljenje izvornog atoma na dva
fisijska produkta. Atomi urana cijepaju se tijekom kontrolirane lancane
reakcije fisije.
U lancanoj reakciji cestice osloboðene cijepanjem atoma (neutroni) pogaðaju
druge atome urana koji se dalje cijepaju. U nuklearnim elektranama koriste
se posebne regulacijske šipke za kontrolu broja tako nastalih neutrona i time
kontrolu brzine odvijanja lancane reakcije.
U slucaju nekontrolirane lancane reakcije, valja naglasiti, nemoguca je
eksplozija nuklearne elektrane poput nuklearne bombe. Nuklearna se
bomba, naime, mora sastojati od gotovo 100% cistog urana-235, ili
plutonija-239, težak je i zahtjevan energetski, tehnicki i tehnološki zadatak
to ostvariti, precizno odreðenih masa i oblika, koje se moraju spojiti pod
velikim tlakom kako bi nastala nekontrolirana lancana reakcija - eksplozija.
Ovakvi uvjeti ne postoje u nuklearnom reaktoru nuklearne elektrane. Drugim
rijecima, ni u kojem slucaju, bez obzira na težinu kvara, nuklearna elektrana
(nuklearni reaktor) ne može eksplodirati poput nuklearne bombe.
Kontrolirana lancana reakcija u nuklearnim elektranama meðutim stvara
radioaktivni materijal koji potencijalno može štetiti ljudima u slucaju njegova
ispuštanja (oslobaðanja) i širenja u okolišu te ga se stoga mora zadržati
unutar nuklearne elektrane i kasnije pohraniti u nedostupna odlagališta.
Nuklearne elektrane imaju zato jaku betonsko-celicnu zaštitnu kupolu cija je
uloga zadržati radioaktivnost (radioaktivni materijal) unutar kupole u slucaju
kvara u nuklearnoj elektrani zbog kojeg bi radioaktivno zracenje moglo
prodrijeti u okolicu elektrane.
Posljedica je lancane reakcije osloboðena toplinska energija koja zagrijava
vodu u što struji kroz jezgru (nuklearno gorivo) nuklearnog reaktora. Stoga,
umjesto "klasicnog" izgaranja fosilnog goriva, nuklearne elektrane koriste
lancanu reakciju fisije za pretvorbu energije unutar atoma u toplinsku
energiju.
Ovako zagrijana voda u reaktorskoj jezgri prolazi zatim kroz izmjenjivac
topline (parogenerator) gdje zagrijava skup cijevi kroz koje protjece
sekundarna voda od koje nastaje vodena para. Tako nastala para pokrece
turbinu vezanu na sinkroni generator. Donja slika shematski prikazuje izgled
najraširenije vrste nuklearne elektrane.

Nuklearna fuzija

Drugi oblik nuklearne energija naziva se fuzija. Fuzija je proces spajanja

manjih (lakih) jezgara atoma u težu jezgru uz oslobaðanje toplinske
energije. Na Suncu se odvija proces nuklearne fuzije cetiri atoma vodika u
atom helija što daje toplinu, svjetlost i druge vrste zracenja.
Znanstvenici vec dulje vremena rade na kontroli nuklearne fuzije, nastojeci
napraviti fuzijski reaktor za proizvodnju elektricne energije. No, problemi su
se pojavljivali kod kontrole fuzijske reakcije u ogranicenom prostoru.
Prednosti su fuzije u odnosu na fisiju što nastaje manje radioaktivnog
materijala i što je "gorivo" za nuklearnu fuziju, vodik primjerice, prakticki
neiscrpljivo.

Energija mora

Svjetska ce nas mora i oceani možda jednog dana moci opskrbljivati sa

svom potrebnom energijom za život i rad. Danas postoji vrlo malo elektrana
koje se koriste energijom mora, a i postojece elektrane su uglavnom male.
Postoje tri osnovna nacina za iskorištavanje energije mora: korištenje
energije valova, korištenje energije plime i oseke te korištenje
temperaturnih razlika u vodi.
Energija valova

Energija valova, mehanicka energija, transformirana je Sunceva energija.

Valove, naime, uzrokuju vjetrovi, koji nastaju kao posljedica razlika u tlaku
zraka, a te pak razlike razlike nastaju zbog razlicitog zagrijavanja pojedinih
dijelova Zemljine površine. Stalni (planetarni) vjetrovi uzrokuju stalnu
valovitost na odreðenim podrucjima i to su mjesta na kojima je moguce
iskorištavanje njihove energije za pokretanje turbine povoljno. Jedan od
nacina je da val ulazi u prostoriju te istiskuje zrak iz nje. Taj zrak pokrece
turbinu koja onda može pokretati generator. Kada val izlazi iz prostorije,
zrak ulazi u prostoriju kroz prolaz koji je inace zatvoren. Drugi nacin
upotrijebiti vertikalno kretanje valova (gore - dolje) za pokretanje klipa
unutar cilindra. Taj klip takoðer može pokretati generator.
Vecina sustava koji rabe energiju valova male su snage, ali se mogu koristiti
za, na primjer, napajanje signalne plutace ili manjeg svjetionika.
Energija plime i oseke
Energija plime i oseke ne potjece od Sunceve energije, nego od gravitacijske
sile (privlacne sile) Mjeseca i Sunca koja djeluje na vodu u oceanima. U
osnovi, korištenje energije plime i oseke slicno je korištenju energije
vodotoka rijeka: energija vode pokrece turbinu, koja pokrece generator, i
tako se proizvodi elektricna energija. Za energijsko iskorištavanje plime i
oseke potrebno je odabrati pogodno mjesto na obali, na kojem je visoka
plima, uz mogucnost - izgradnjom pregrade (brane) - izolacije dijela morske
površine radi stvaranja akumulacijskog bazena. Za vrijeme plime, naime,
voda ulazi u akumulacijski bazen, koji se zatim zatvara branom. S
nastupanjem oseke, zbog nastale visinske razlike izmeðu razina vode u
bazenu i moru (voda u bazenu ostaje na maksimalnoj koti, a razina mora
opada), potencijalna se energija vode u bazenu može iskoristiti kao i u
obicnoj hidroelektrani: iz bazena voda se ispušta kroz turbinu u more na
padu koji je jednak razlici izmeðu razine vode u bazenu i morske razine.
Propuštanjem vode kroz turbine snizuje se razina vode u bazenu sve dok
razlika razina ne postigne neki minimum uz koji turbina još može raditi. Kad
je taj minimum postignut, obustavlja se pogon turbine - do iduce plime. Ako
su turbine, meðutim, dvosmjerne (turbine kroz koje voda može strujati kako
u jednom tako i u drugom, suprotnom smjeru), slican postupak ostvaruje se
i prigodom nadolaženja (podizanja razine) mora za vrijeme plime: u tom
slucaju brana sprijecava ulaz vode u bazen sve do trenutka nastajanja
visinske razlike izmeðu razina vode mora i one u bazenu. Nakon toga
dopušta se da voda iz mora kroz turbine struji u bazen. Dakako, ni
uporabom dvosmjernih turbina, proizvodnja elektricne energije ne ce biti
neprekidna (kontinuirana): ritmicki se prekida u razdobljima postizanja
visinke razlike izmeðu razina vode u bazenu i moru.
Energija plime i oseke pocela se iskorištavati vec u 11. stoljecu kada su
graðene male brane na estaurijima (ljevkasto prošireno rijecno ušce u koje
ulazi more za vrijeme plime) i malim potocima. Voda sakupljena iza brana
pokretala je kotace mlinova u razdobljima oseke.
Da bi se isplatilo iskorištavanje energije plime i oseke, potrebno je barem 5
metara visinske razlike izmeðu plime i oseke. U svijetu postoji mali broj
mjesta gdje je razlika izmeðu plime i oseke toliko velika. Neke su elektrane
koje koriste tu energiju vec u pogonu. Najveca je u Francuskoj, elektrana La
Rance, snage 240 MW.
Elektrana je pocela raditi 1966. g. Njena snaga je otprilike 1/5 snage
nuklearne elektrane ili elektrane na ugljen. To je jedina veca elektrana u
svijetu koja se koristi energijom plime i oseke. Sljedeca po snazi je elektrana
Annapolis u Kanadi, snage 17 MW.
Unutrašnja kaloricka energija mora
Ideja nije nova. Francuski inženjer Jacques D'Arsonval još je 1881. godine
iznio ideju za pretvorbu unutrašnje kaloricke energije mora u korisni oblik
energije iskorištavanjem razlike u temperaturama mora na površini i dubini.
Površina mora naime topla je jer ju zagrijava sunce, dok je more ispod
površine hladnije. Zato ronioci koriste ronilacka odjela, ona im cuvaju
tjelesnu toplinu.
Moguce je izgraditi elektrane koje ce iskorištavati tu razliku u temperaturi za
proizvodnju elektricne energije. Potrebno je, meðutim, najmanje 20°C
razlike izmeðu tople površine i hladne dubine da bi se proizvodila elektricna
energija. Prva i jedina (zasad) takva elektrana, snage 22 kW, izgraðena je
1919. godine uz obalu Kube. Pokazala je tehnicku mogucnost iskorištavanja
unutrašnje kaloricke energije mora, ali se odustalo od daljnje gradnje takvih
postrojenja zbog visokih troškova izgradnje.

Sunceva energija

Energijom Sunca koristimo se oduvijek, od kad postoji ljudski rod. Sunce je

nebesko tijelo, zvijezda najbliža Zemlji, bez nje je opstanak života na našem
planetu nemoguc. Na razlicite nacine rabimo Suncevu energiju svakodnevno;
primjerice, kad sušimo rublje.
Biljke uz pomoc Suncevog zracenja rastu i na taj nacin proizvode hranu koju
jedu životinje. Kao što je opisano u poglavlju o fosilnim gorivima, iz biljaka i
životinja, koje su se prije više stotina milijuna godina raspadale bez
prisustva zraka, nastali su nafta, plin i ugljen. Drugim rijecima, fosilna goriva
koja danas rabimo u stvari predstavljaju davno uskladištenu Suncevu
energiju.
Izravno ili neizravno, sva energija koju iskorištavamo potjece od Sunca ili
drugih zvijezda. Ni nuklearna energija nije iznimka: atomi urana koji se
koriste u nuklearnoj energetici nastali su prilikom eksplozije zvijezde - nove.
Pogledajmo na koje se nacine koristimo Suncevom energijom.
Zagrijavanje vode
U prošlosti se energija Sunca naveliko koristila za zagrijavanje vode
potrebne u kucanstvu. Meðutim, kad su se na tržištu pojavila fosilna goriva
pristupacne cijene, zagrijavanje vode plinom ili lož-uljem istisnulo je
tradicionalnu uporabu Sunceve energije.
Danas interes za korištenje Sunceve energije u pripremi potrošne tople vode
ponovno raste zbog rastuce cijene fosilnih goriva kao i zbog jacanja svijesti
o potrebi ocuvanja okoliša. Suvremena oprema za proizvodnju tople vode -
kolektori Sunceve topline -montira se na krov kuce. U njima se nalaze cijevi
s vodom koja se zagrijava pod utjecajem Suncevih zraka.
Sunceve termoelektrane
Sunceva energija može se iskoristiti i za proizvodnju elektricne energije.
Neke Sunceve termoelektrane upotrebljavaju zakrivljena ogledala koja
usmjeravaju Suncevo zracenje na cijev u žarištu ogledala. Kroz cijev
protjece voda koja se pod utjecajem fokusiranog zracenja zagrijava i
pretvara u paru. Ta se para koristi za pokretanje turbine i proizvodnju
elektricne energije.
Osnovni problem kod solarnih elektrana je taj da one rade samo dok sja
Sunce, dok za oblacnih dana ili tijekom noci ne mogu proizvoditi elektricnu
energiju. Zbog toga se u nekim postrojenjima koristi tzv. hibridna
tehnologija - tijekom suncanih razdoblja u njima se koristi energija Sunca, a
u ostalo vrijeme para se proizvodi uporabom fosilnih goriva, pa elektrana
može biti stalno u pogonu. Druga izvedba Sunceve termoelektrane je
elektrana sa središnjim tornjem. U ovom se slucaju oko velikog spremnika
fluida, središnjeg tornja, postavlja polje zrcala koja reflektiraju Suncevo
zracenje i usmjeravaju ga prema spremniku. Ugrijani fluid koristi se za
proizvodnju pare koja pokrece turbinu i generator. Tijekom dana zrcala prate
položaj Sunca, pa ih nazivamo heliostatima.

Fotonaponska energija

Uporabom Suncevih celija energija Sunceva zracenja izravno se pretvara u

elektricnu energiju. Sunceve celije nazivaju se i fotonaponskim celijama
(skraceno: FN), a cesto se koriste na potrošacima malih snaga, primjerice na
džepnim racunalima. Prve FN celije razvijene su pedesetih godina prošlog
stoljeca za potrebe istraživanja svemira. Izraðuju se od silikona.
Kad Suncevo zracenje obasja FN celiju, dio njegove energije predaje se
elektronima i oni se oslobaðaju i pomicu prema površini celije, zbog cega se
javlja neravnoteža u broju elektrona izmeðu gornje i donje strane celije. Kad
se strane celije spoje vodicem, kroz njega ce poteci struja. Pojedinacne celije
spajaju se u fotonaponske panele, a oni u polja. Neka polja smještaju se na
ureðaje koji prate pomak Sunca, pa se nagibom prilagoðavaju kutu upadnog
Suncevog zracenja. Elektricna energija iz FN celija može se upotrijebiti za
rasvjetu, za rad kucanskih aparata, ili se skladišti u akumulatorima. U
razvoju su i automobili koji za pogon koriste FN celije. Ipak, kad se spomene
uporaba FN celija, vecina ljudi pomisli na svemirske satelite.

Energija vjetra

Vjetrovi imaju mnoga lica - znaju biti topli, veseli, hladni, mrzovoljni, vlažni,
tmurni, snažni, pa i bešcutni i nemilosrdni. Vjetar znamo i iskoristiti i
upregnuti - tako da radi nešto korisno. Drugim rijecima, kineticka energija
vjetra može se pretvoriti u druge oblike energije - mehanicku ili elektricnu
energiju.
Na primjer, kad jedrenjak razvije jedra, iskorištava energiju vjetra kako bi
se kretao po moru. Takav se nacin korištenja energije vjetra koristio
godinama. Vjetar je pomogao i u otkrivanju Amerike - i Kolumbovi brodovi
bili su jedrenjaci. Energija vjetra koristi se i u vjetrenjacama. U Nizozemskoj
se vjetrenjace stoljecima rabe za pokretanje pumpi za vodu u nizinskim
predjelima. Vjetar takoðer pogoni i mlinove za mljevenje brašna ili kukuruza,
na slican nacin na koji u vodenicama mlinove pogoni potencijalna energija
vode.
Vjetar danas znamo koristiti i za proizvodnju elektricne energije u
vjetroelektranama. Ureðaj za proizvodnju elektricne energije iz kineticke
energije vjetra ne zovemo vjetrenjaca nego vjetroturbina. Znaci, vjetrenjace
pogone mlinove za brašno ili kukuruz, odnosno pumpe za vodu, a
vjetroturbine nam služe u vjetroelektranama za proizvodnju elektricne
energije.

Kako rade vjetroelektrane?

Vjetar okrece lopatice vjetroturbine pricvršcene na osovinu povezanu s

mjenjackom kutijom. U mjenjackoj kutiji se pomocu mehanizma s
zupcanicima povecava brzina vrtnje osovine. Mjenjacka je kutija s jedne
strane spojena na osovinu turbine, a s druge na osovinu velike brzine vrtnje.
Ta osovina okrece rotor generatora te se tako proizvodi elektricna energija.
Svaki se vjetar ne može na ovaj nacin iskoristiti za proizvodnju elektricne
energije. Ponekad je brzina vjetra prevelika - stoga turbina ima kocnicu.
Kocnica ne dozvoljava turbini vrtnju s prevelikim brojem okretaja.
Iako se to cini mnogo, da bi se na jednom mjestu proizvelo što više
elektricne energije, vjetroturbine se grade u velikim grupama. Takve se
grupe zovu vjetroelektrane. Vjetroelektrane se, naravno, grade u predjelima
gdje vjetrovi najcešce pušu i gdje je brzina puhanja pogodna. Mnogo je
vjetrovitih podrucja u Hrvatskoj. Veliki problem s njima je što vjetar ne puše
stalno. Osim toga, preslab i prejak vjetar ne može se iskoristiti u
vjetroelektrani, a vjetrovi što pušu u Hrvatskoj cesto su upravo takvi. Bura u
Senju i Karlobagu je primjer takvog vjetra - vrlo neredovitog i cesto
prejakog. Od 2004. na otoku Pagu puštena je u pogon prva vjetroelektrana
u Hrvatskoj. Ona se sastoji od 10 vjetroturbina. Da bi vjetroturbina uspješno
radila, brzina vjetra mora biti veca od dvadesetak kilometara na sat. Tek
vjetar takve brzine može pokretati lopatice turbina dovoljno brzo da bi se
elektricna energija proizvodila.
Tri najvece vjetroelektrane u Kaliforniji su dovoljne za napajanje cijelog
grada velicine San Francisca. To su Atamont Pass, San Gorgonio Pass, i
Tehachapi. Od ukupne svjetske elektricne energije proizvedene vjetrom,
11% se proizvodi u Kaliforniji. Zemlje koje takoðer koriste puno energije
dobivene iz vjetroelektrana su Danska i Njemacka.
Obnovljivi i neobnovljivi oblici energije

U poglavlju 8 razmatrali smo opskrbu Svijeta fosilnim gorivima - naftom,

ugljenom i prirodnim plinom te kako se oni zbog stalne uporabe polako
iscrpljuju. Fosilna goriva nisu obnovljivi oblik energije: ona se ne mogu
nanovo iskorištavati, kad se jednom potroše, nema ih više.
U poglavljima 11 do 16 naucili smo da je Sunce toliko golem izvor energije
da ga, s obzirom na naše, ljudske potrebe, smatramo beskonacno velikim.
Zbog toga energiju koju Sunce stalno odašilje u Svemir i koje, mali djelic,
neprekidno dolazi do Zemlje, nazivamo obnovljivim oblikom energije.
Obnovljivim oblicima energije nazivamo i sve one oblike energije koji su
neposredna posljedica Sunceve aktivnosti (Suncevog zracenja): energija
vode (vodotoka), energija vjetra, energija valova, plime i oseke i unutrašnja
kaloricka energija mora. Svi su drugi oblici energije, kojima se covjecanstvo
služi, neobnovljivi: fosilana goriva (ugljen, nafta i prirodni plin), nuklearna
goriva, Zemljina unutrašnja kaloricka energija koja se pojavljuje na površini
(topli izvori), unutrašnja kaloricka energija u Zemljinoj unutrašnjosti (koja
se obnavlja radioaktivnim raspadanjem urana i torija, koje Zemlja sadrži u
velikim kolicinama, i unutrašnja kaloricka energija još uvijek pohranjena u
Zemlji od trenutka postanka Zemlje), te laki atomi potrebni za fuziju. Ti su
oblici energije, ma kako bila velika kolicina energije pohranjena u njima,
ograniceni: jednog ce dana biti iscrpljeni. Dakako, njihovo trajanje ovisi o
intenzivnosti njihovog iskorištavanja.
Obnovljivi izvori energije nazivaju se cesto «cistim» buduci da se njihovim
iskorištavanjem u postupcima pretvorbe u korisne oblike energije
(mehanicku, toplinsku, kemijsku i rasvjetnu) manje onecišcuje okoliš negoli
pretvorbama neobnovljivih oblika energije. Primjerice, emisije iz automobila
koji upotrebljavaju benzinska i dizel goriva te tvornice i postrojenja koja
sagorijevaju naftu, više (negativno) utjecu na okoliš. Onecišcen zrak pritom
sadrži i takozvane staklenicne plinove.
Stalna istraživanja ucinila su obnovljive izvore mnogo pristupacnijim danas
nego prije 25 godina. Troškovi energije iz vjetra pali su s 40 US centi na 5
US centi po kilovatsatu. Trošak elektricne energije dobivene fotonaponskim
sustavima pao je s preko 1 US dolara po kilovatsatu u 1980. na gotovo 20
centi po kilovatsatu danas. Troškovi etanolskog goriva smanjeni su s 4 US
dolara po galonu u ranim 1980-im na 1,20 US dolara danas.
Ali postoje i prepreke razvoju obnovljivih izvora energije. Na primjer, solarna
toplinska energija, dobivena skupljanjem Suncevih zraka kolektorima (cesto
preko velikih zrcala), zauzima velike površine zemljišta za takvo postojanje.
To utjece na prirodna staništa biljka i životinja koje tamo žive. Na okoliš
takoðer utjecu zgrade, ceste, dalekovodi i transformatori koji se trebaju
izgraditi. Tekucina koja se najcešce koristi kod proizvodnje elektricne
energije iz solarnih sustava vrlo je toksicna i može doci do izlijevanja.
Solarne ili fotonaponske celije koriste isti tip tehnologije kao proizvodnja
silicijskih cipova za racunala. U procesu proizvodnje koriste se toksicni
kemikalije. Toksicne kemikalije upotrebljavaju se i u proizvodnji baterija koje
cuvaju elektricnu energiju proizvedenu iz sunca preko noci ili za oblacnih
dana. Proizvodnja ove opreme takoðer utjece na okoliš. Dakle, iako
obnovljivi izvori energije ne ispuštaju štetne plinove u zrak niti koriste
dragocjeno fosilno gorivo, oni ipak imaju odreðeni utjecaj na okoliš.
Razvoj energije iz vjetra takoðer nailazi na prepreke prvenstveno zbog
korištenja zemljišta. Prosjecna vjetroelektrana zauzima 7 ha zemlje za
proizvodnju jednog megavata elektricne energije što je dovoljno za opskrbu
750 do 1000 kucanstava. Ipak farme i pašnjaci mogu koristiti isto zemljište
ispod vjetroturbina. Vjetroelektrane mogu izazvati i eroziju tla u nekim
podrucjima. Najcešce vjetroelektrane ometaju prirodni vidik jer se obicno
lociraju na rubu ili upravo ispod ruba horizonta. Dogaðaju se i usmrcenja
ptica zbog sudara s vjetroturbinama. Ta su pitanja predmet daljnjih
istraživanja.
Proizvodnja geotermicke energije iz Zemljine kore je uglavnom prostorno
ogranicena. To znaci da se postrojenja moraju izgraditi na mjestima
bogatima geotermickom energijom. Para koja izlazi iz zemlje ponekad može
biti jako agresivna i izazvati koroziju i puknuce cjevovoda. Elektrana na
geotermicku energiju ponekad košta nešto više od elektrane na plin jer se u
troškove moraju ukljuciti i troškovi bušenja.
Kod hidroelektrana postoji zabrinutost glede utjecaja brana na okoliš. Ljudi
se raseljavaju, a najbolje poljoprivredne površine i šume se poplavljuju.
Nizvodno od brane mijenjaju se kemijske, fizicke i biološke karakteristike
rijeke i porjecja.
Za razliku od fosilnih goriva koja onecišcuju atmosferu, obnovljivi izvori
imaju manji utjecaj na okoliš. Proizvodnja iz obnovljivih izvora ima odreðene
nedostatke uglavnom povezane s uporabom velikih površina zemljišta koje
utjece na životinjska staništa i krajolik. Štednja i spremanje energije
Jedan je od oblika energije kojim se možemo koristiti obnovljiva energija.
Ona ukljucuje Suncevu energiju, energiju vjetra, geotermalnu i hidroenergiju
(energiju valova, morskih struja, plime i oseke, vodotoka). Ti se oblici
energije neprestano obnavljaju, odnosno nece se "potrošiti" dok postoji
Sunce. Meðutim, mnogi se drugi oblici energije koje rabimo u našim
domovima i automobilima ne mogu obnoviti. Na primjer, za stvaranje
fosilnih goriva bili su potrebni milijuni godina. Kolicina tih neobnovljivih
izvora energije je konacna, odnosno ogranicena. To znaci da se oni ne mogu
obnoviti. Jednom kada se potroše, više se ne mogu koristiti. Zbog toga svi
mi moramo pridonijeti u štednji energije koliko god to možemo. U svojoj
kuci možeš štedjeti energiju iskljucivanjem ureðaja, te gašenjem televizora i
radio-prijemnika koji se više ne koriste, odnosno koji se više ne gledaju ili
slušaju. Možeš ugasiti svjetla kada nitko nije u sobi. Stavljanjem izolacije u
zidove i stropove možemo smanjiti kolicinu energije koja je potrebna da grije
ili hladi naše domove. Izoliranje kuce je slicno oblacenju džempera ili jakne
kada nam je hladno, umjesto da ukljucujemo grijanje. Vanjski slojevi
zarobljavaju toplinu unutra, omogucujuci da bude lijepo i toplo. Danas se
razvijaju novi materijali svemirskog doba koji izoliraju još bolje.
Recikliranje
Da bi se proizvele sve naše novine, limenke, plasticne boce i ostala dobra
potrebno je mnogo energije. Za recikliranje tih predmeta - njihovo mljevenje
i ponovno korištenje istih materijala - potrebno je manje energije nego da se
oni izraðuju od potpuno novih, sirovih materijala. Prema tome, svi moramo
reciklirati koliko god to možemo. Takoðer možemo štedjeti energiju u našim
automobilima i kamionima. Mora se paziti da su gume ispravno napumpane.
Automobil koji je dobro servisiran, ima filtre za procišcavanje zraka i ulja, i
koji je dobro održavan, trošit ce manje goriva. Nemojte pretjerano
opterecirati automobil. Za svakih dodatnih 100 kg tereta smanjit cete broj
prijeðenih kilometara za jedan kilometar po litri goriva. Pri kupnji automobila
potrebno je obratiti pozornost na one koji imaju manju potrošnju goriva po
prijeðenom kilometru.
Stoga je vrlo važno odvajati otpad u posebne kante kako bi se reciklirali i
time ponovno iskoristili!
Vodik i buduci izvori energije

U poglavlju 8 naucili smo da su fosilna goriva nastala prije i u doba

dinosaurusa, iz uginulih biljaka i životinja. Njihovim raspadom postupno su
nastajali ugljen, nafta i prirodni plin. Taj je proces trajao milijunima godina.
Danas se koristimo fosilnim gorivima starim više od 65 milijuna godina. Ona
se ne mogu obnoviti niti ponovno stvoriti. Zato ih moramo štedjeti i
pronalaziti nove nacine opskrbe energijom - iz neiscrpnih izvora kao što su
Sunce i vjetar primjerice. Neki predlažu da pocnemo upotrebljavati vodik.
Vodik je plin bez boje i mirisa, koji cini 75% ukupne mase svemira. Vodik se
na Zemlji nalazi samo u kombinaciji s drugim elementima kao što su kisik,
ugljik i dušik. Da bi se mogao upotrebljavati kao izvor energije, treba ga
odvojiti od tih elemenata. Vodik se može izdvojiti iz spojeva, koji se nazivaju
ugljikovodici, primjenom topline - taj proces naziva se "reformiranje" vodika.
Tako nastaje vodik iz prirodnog plina. Vodik se može dobiti i elektrolizom
vode, tj. razdvajanjem vode na njene sastavne dijelove, vodik i kisik,
pomocu elektricne energije. Takoðer neke alge i bakterije mogu uz prisustvo
sunceve svjetlosti u odreðenim uvjetima "stvarati" vodik. Danas se vodik
najviše upotrebljava u proizvodnji amonijaka, procišcavanju nafte i
proizvodnji metanola. Takoðer se rabi kao gorivo za svemirske letjelice i u
gorivnim celijama koje astronaute opskrbljuju toplinom, elektricnom
energijom i pitkom vodom. Gorivna celija je ureðaj koji izravno pretvara
kemijsku u elektricnu energiju. Možemo je zamisliti kao bateriju koja se
stalno nadopunjuje novim "gorivom" (vodikom i kisikom) tako da nikad ne
"gubi" naboj. Vodik je gorivo visoke ogrjevne moci s bitnom povoljnošcu u
odnosu na fosilna goriva: njegovim izgaranjem ne onecišcuje se okoliš -
jedini nusproizvod izgaranja cista je voda. U buducnosti bi se stoga vodik
trebao u vecim kolicinama od današnjih upotrebljavati za pogon vozila i
zrakoplova, kao i opskrbu energijom domova i ureda.
Uporaba vodika u gorivnim celijama
Gorivne celije mogu služiti kao izvor topline i elektricne energije u zgradama,
te kao izvor elektricne energije za vozila. Automobilske kompanije razvijaju
vozila s gorivnim celijama. U takvom vozilu gorivna celija pretvara kemijsku
energiju vodika (uskladištenog u vozilu) i kisik iz zraka u elektricnu energiju
koja pogoni elektricni motor. Iako gorivne celije idealno rade na cisti vodik,
u bliskoj buducnosti najvjerojatnije ce biti punjene prirodnim plinom,
metanolom ili cak benzinom. Reformiranje tih goriva omogucit ce postojeca
energetska postrojenja - benzinske crpke, plinovodi i sl. U buducnosti bi se
vodik mogao rabiti i kao nositelj energije, slicno kao elektricna energija.
Pomocu nositelja energije energija se pohranjuje, transportira i dostavlja
potrošacima u upotrebljivom obliku. Na primjer, obnovljivi izvori energije ne
mogu stalno proizvoditi energiju. Sunce ne sja uvijek. Energija Sunca,
meðutim, može se pohraniti u vodik, do trenutka dok ne bude potrebna, te
se putem vodika prenijeti na mjesto potrošnje. Neki strucnjaci smatraju da
je vodik gorivo na kojem ce se u buducnosti temeljiti cijela gospodarstva,
slicno kao što su to fosilna goriva danas. Smatraju da ce vodik uspješno
zamijeniti fosilna goriva, pa cak i elektricnu energiju kao danas najpogodniji
oblik energije u slucajevima kada energiju treba prenositi na velike
udaljenosti. No takav je scenarij vrlo daleka buducnost.
Sateliti na Suncevu energiju
Jedan prijedlog za dobivanje energije u buducnosti je da se u orbitu oko
Zemlje postave golemi sateliti. Oni bi skupljali energiju Sunca, pretvarali je u
elektricnu energiju i odašiljali je na Zemlju putem mikrovalova ili nekako
drugacije. Iako takva energija ne bi proizvodila staklenicne plinove,
mikrovalne zrake mogle bi loše utjecati na zdravlje. Cesto lansiranje raketa
takoðer može štetiti gornjoj atmosferi. Tako da ideja sa satelitima po svoj
prilici ne dolazi u obzir.
Ostale ideje
Neki ljude tvrde da su izumili ureðaje za proizvodnju energije koji ce "spasiti
planet". No ni jedan od tih ureðaja nije dokazan, niti teoretski niti fizikalno.
Zapravo se radi o perpetuum mobile ureðajima koji se kose s uvriježenim
zakonima fizike. Prema današnjim znanstvenim spoznajama, energija ne
može biti stvorena ni iz cega, dakle ne postoji "besplatna energija".
Što je s antimaterijom? Što je s energijom koju rabe u Zvjezdanim stazama i
drugim djelima znanstvene fantastike? Ideje su zanimljive i dijelom cak
imaju znanstvenu podlogu, ali su još uvijek fikcija. Ipak, možda jednog dana
netko smisli energetski sustav, zasnovan na materiji i antimateriji, koji ce iz
temelja izmijeniti nacin na koji shvacamo energiju i svemir. Zakljucak

Mudro korištenje energije je odgovornost svih nas radi osiguravanja

dovoljnih kolicina energije za buducnost.
Ucinkovito korištenje i cuvanje energije je na svima nama, a pogotovo na
onima koji osmišljavaju nove energetske tehnologije za buduce korištenje.
Svi energetski izvori izazivaju nekakve ucinke na okoliš od kojih su
najpoznatiji efekt staklenika, globalno zagrijavanje i zagaðenje zraka.
Zabrinutost zbog tih ucinaka i sigurnosti opskrbe energijom dovela je do
povecanog zanimanja i ulaganja u razvoj obnovljivih energetskih izvora
poput sunceve, geotermalne, vodika, energije vjetra i energije valova.
Korištenje fosilnih goriva i nuklearne energije morat ce se nastaviti sve dok
ih nove i cišce tehnologije ne budu u mogucnosti zamijeniti. Možda je vec
neki citac ovog teksta buduci Albert Einstein ili Marie Currie koji ce pronaci
novi izvor energije. Do tada, sve je na nama.
Buducnost je naša, ali moramo imati energije da bi stigli do nje.
Imaginacija je važnija od znanja jer je znanje ograniceno, dok imaginacija
obuhvaca citav svijet -stimulirajuci napredak, raðajuci evoluciju.
Albert Einstein.