KULTURA GOVORA (MILAN IPKA)

UVOD
Potrebno je razgraniiti i definirati temeljne pojmove jezik i govor. To su dva razliita
fenomena koji su u nerazdvojivoj vezi, tako da je teko govoriti o jednom od njih ne uzimajui u obzir
i onaj drugi. budui da se bez osnovnih naunih saznanja o jeziku i govoru ne moe objasniti ni
shvatiti sutina kulture govora, bitna je i nauka koja se bavi tim fenomenima. To je zapravo itav niz
nauka koje jezik i govor prouavaju s posebnih aspekata, ali su zbog istog predmeta prouavanja
objedinjene pod zajednikim nazivom nauka o jeziku.

JEZIK I NAUKA O JEZIKU

Jezik (pojam i definicija)
Budui da je jezik u isto vrijeme i psiholoki, neuroloki, drutveni, etniki, semioloki,
komunikoloki i kulturoloki fenomen, predmet je zanimanja i izuavanja, osim lingvistike, i vie
razliitih nauka: psihologije, neurologije, sociologije, etnologije, politikologije, semiologije,
komunikologije, kulturologije, pa i filozofije. Zato se jezik moe definirati iz vie razliitih aspekata.
Ipak, nijedna definicija ne objanjava do kraja to najsavrenije dostignue ljudskog duha.
Najpotpunija definicija jezika polazi od 2 elementa, tj. odgovara na 2 bitna pitanja: ta je to
jezik po svojoj unutranjoj strukturi, kako funkcionira i emu uope slui.
Jezik je veoma sloen sistem znakova (sa pravilima za njihov izbor, kombinovanje i
upotrebu) pomou kojih se ljudi u odreenoj drutvenoj zajednici meusobno
sporazumijevaju, iskazuju jedni drugima svoje misli i osjeanja i obiljeavaju se kao
pripadnici upravo te zajednice, ili ove ili one drutvene grupe u okviru nje.
Sa stanovita uloge jezika u ivotu ovjeka i ljudskog drutva, jezik se definira i kao 'sistem znakova
koji ovjeku omoguava razvijen drutveni i duevni ivot, i koji se ostvaruje u openju meu ljudima'
(Bugarski).
Dakle, jezik je u opem smislu, odreen i ureen sistem znakova kojima je osnovna funkcija
sporazumijevanje meu lanovima jedne drutvene zajednice.
Kad je rije o prirodnom ljudskom jeziku, taj sistem znakova predstavljaju artikulirani glasovi i njihove
znaenjski relevantne kombinacije (morfeme, lekseme, sintakseme) ili pisani znakovi, slova, pomou
kojih se te jezike jedinice obiljeavaju. Postoje i drugi sistemi znakova za sporazumijevanje meu
ljudima, kao to su npr. gesti, mimika, dimni signali kod Indijanaca, saobraajni znaci na ulicama, i sl.,
ali se nijedan od thi sistema ne moe porediti s prirodnim ljudskim jezikom.
Jezik je u tom smislu daleko najsloeniji, ovjekovim drutvenim i duhovnim potrebama najprimjereniji
sistem znakova za iskazivanje misli i osjeanja i sporazumijevanja meu ljudima u jednoj drutvenoj
zajednici. Mogunosti izraavanja u jeziku i pomou jezika su neograniene, pa se moe rei da je to
najsavreniji sistem znakova u funkciji komunikacije.
Ne postoji univerzalan sistem znakova za sporazumijevanje meu svim ljudima na svijetu. Ima mnogo
razliitih prirodnih ljudskih jezika. Svaki normalan ovjek, kao svjesno bie, ima uroenu sposobnost
da naui bilo koji od jezika na svijetu, bez obzira na tip njegove strukture. Ta sposobnost se naziva
jezika sposobnost. Jeziko znanje, koje se usvaja od ranog djetinjstva pa do kraja ivota,
podrazumijeva kompetenciju (poznavanje) sistema znakova za sporazumijevanje - koda i
kompetenciju (poznavanje) pravila za njihov izbor, kombinovanje i upotrebu - komunikacije.
Postoje 3 bitna svojstva ovjeka u vezi s jezikom: jezika sposobnost, jeziko znanje (sa
kompetencijom koda i kompetencijom komunikacije) i jezika upotreba. Prvo sredstvo je uroeno, dok
se druga dva svojstva stiu i razvijaju u okviru drutvene zajednice.

Osnovne funkcije jezika
Jezik (pretoen u govor) ima 3 osnovne funkcije. One su meusobno povezane i nerazdvojive,
te utkane u svaki govorni in. To su:
1. komunikativna (sporazumijevanje);
2. ekspresivna (izraavanje);
3. simbolika (obiljeavanje).
Komunikativna funkcija jezika osnovna funkcija jezika je da omogui saopavanje, odnosno
prenoenje
poruka jednog lana govorne zajednice drugim lanovima te zajednice, ime se obezbjeuje njihovo
meusobno sporazumijevanje. Po tome je komunikativna funkcija jezika funkcija sporazumijevanja.
Ekspresivna funkcija jezika se ispoljava pri svakom izraavanju vlastitih misli i osjeanja, ali je
najvie izraena u knjievno-umjetnikom stvaralatvu, posebno u knjievnim vrstama u kojima je
zastupljena emocija. Poto ova funkcija jezika podrazumijeva upravo iskazivanje emocija, naziva se jo
i emotivnom, tj. emocionalnom i afektivnom. Ona se ogleda ne samo u knjievno-umjetnikom
stvaralatvu, nego i u interpretaciji umjetnikih tekstova: izraajnom itanju, prepriavanju,
recitovanju, pripovijedanju o nekom dogaaju i sl. To je znaajno sa stanovita izgradnje kulture
govora, kao elemenata ope kulture svakog obrazovanog ovjeka, a jo vie kao dijela profesionalne
osposobljenosti (glumaca, nastavnika, novinara, politiara i dr.). Svaki govorni iskaz je manje ili vie
emocionalno obojen, jer ovjek nije samo racionalno, nego i emocionalno bie.
Simbolika funkcija jezika o treoj osnovnoj funkciji jezika se rijetko govori, iako je i ona uvijek
prisutna i povezana s prethodne dvije. Ne moemo izgovoriti ni jednu rije i reenicu, a da se pri tome
ne obiljeimo kao predstavnici ove ili one govorne ili drutvene zajednice, da ne pokaemo stepen
svog obrazovanja, kulture, inteligencije, itd. ovjek se samim svojim govorom, i bez svoje volje,
obiljeava. Obiljeavati se moe i svjesno, namjerno, ovakvim ili onakvim izborom jezikih sredstava.
Najbolji primjer takvog obiljeavanja je jeziko ponaanje pripadnika pojedinih nacija u BiH. One
namjerno biraju i upotrebljavaju rijei i oblike i druga jezika sredstva karakteristina za njihov
nacionalni jeziki standard (srpski, hrvatski, bonjaki), insistirajui na onim obiljejima koja imaju
posebno simboliko znaenje.

Jezik ima i druge razliite funkcije, to znai da je funkcionalno polivalentan. Pomenuemo jo dvije
funkcije. To su kognitivna ili spoznajna funkcija, kojom jezik, povezan s miljenjem, doprinosi
irenju spoznaja o svijetu koji nas okruuje, i kulturna funkcija, po tome to jezik slui kao sredstvo
usmenih predanja u narodu i svekolikog knjievno-umjetnikog stvaralatva, za biljeenje i uvanje od
zaborava podataka o raznim kulturnim i drutvenim zbivanjima, itd.

Jezik i drutvo
Jezik je nastao zajedno s drutvom, u prvobitnim ljudskim zajednicama, kao rezultat
ovjekovih potreba da se u procesu rada i borbi za savladavanje sila prirode sporazumijeva s drugim
lanovima svog ueg ljudskog kolektiva. Jezik se zajedno sa drutvom razvija, trpei promjene koje se
u njemu zbivaju, ali i sam utjeui na drutveni razvoj. Tako su jezik i drutvo nerazdvojno povezani i
meusobno uslovljeni. Vezu i meusobnu zavisnost jezika i drutva pokazuju osnovne funkcije jezika,
posebno komunikacijska. Prirodnim ljudskim jezikom kao kodom mogue je komunicirati samo u
odreenom ljudskom kolektivu, dakle, u drutvu. Teorije o postanku jezika potvruju drutveni
karakter jezika (teoloka: da je jezik Boiji dar i materijalistika; da je jezik izraz potrebe ovjeka da u
procesu rada i ivota komunicira s drugim lanovima svoje zajednice). Ljudska zajednica bez jezika je
nezamisliva, jer takva zajednica ne postoji niti je postojala. Jezik je faktiki mrtav bez drutvene
zajednice u kojoj se jedino moe ostvarivati kao sredstvo komunikacije. S nestankom zajednice u kojoj
jezik slui kao komunikacijsko sredstvo, nestaje i sam jezik. Tako su iezli i mnogi stari narodi, i
zajedno s njima i njihovi jezici.

Narodni, knjievni i standardni jezik
Pod prirodnim ljudskim jezikom se podrazumijevaju 3 razliita fenomena. Prvi je jezik kojim
govori narod u svakodnevnoj komunikaciji (razliito u razliitim krajevima). To je narodni jezik. Drugi
je knjievni jezik, a trei standardni jezik.
Narodni jezik je skup svih narodnih govora ili dijalekata koji po svojim bitnim
karakteristikama predstavljaju cjelinu i razlikuju se od susjednih jezika. Osnovno obiljeje narodnog
jezika je njegova raznolikost i neujednaenost. Narod u razliitim krajevima na podruju jednog jezika
razliito govori. Ponekad su te razlike tolike da se pripadnici istog jezika teko meusobno mogu
razumjeti. To svakako oteava iru komunikaciju, pa se stoga, radi prevladavanja tekoa, formira
prvo knjievni jezik, a potom i standardni jezik.
Knjievni jezik je jezik knjige ili, ire shvaeno, jezik pismenosti pismeni jezik. Knjievni
jezik se javlja kad se neki narod opismeni, tj. kad stekne pismenost, kad dobije svoje pismo. Kod nas
je to bilo prije 1100 godina, kada smo zaslugom sljedbenika irila i Metodija dobili svoje prvo pismo
glagoljicu, a potom irilicu i latinicu, uz tzv. arebicu, koja se upotrebljavanja kod naih muslimana od
dolaska Turaka na ove prostore, do poetka 20. stoljea. Na osnovu toga moemo zakljuiti da je
knjievni jezik poseban, relativno homogen jeziki idom, koji slui kao instrument knjievnog i uope
kulturnog stvaralatva kao i pismene komunikacije na uem ili irem prostoru. Knjievni jezik se
razlikuje od jezika knjievnosti.
Standardni jezik se od knjievnog jezika razlikuje po tome to je obavezno normiran, to
znai da je ureen i ujednaen eksplicitnom normom, i ima razraene funkcije kojima se zadovoljavaju
kulturne i druge potrebe civiliziranog drutva. Standardni jezik je posebno odabran i normiran
(standardizovan) idiom koji je, zbog zadovoljavanja mnogostrukih drutvenih potreba, funkcionalno
polivalentan. I standardni jezik se razlikuje od jezika knjievnosti. Poto se normira, standardni jezik se
odvaja od svoje dijalekatske osnovice, i postaje autonoman vid jezika, koji se razvija po posebnim
zakonitostima i izgrauje kao naddijalekatski instrument civilizacije i kulture odreene drutvene
zajednice, najee ranga nacije, zbog ega mu je jedno od osnovnih obiljeja visok stepen
homogenosti i ujednaenosti. Izgraivanje standardnog jezika je vrlo sloen proces koji zapravo nikad
+
ne prestaje.
Kad se govori o jezikoj normi, postoji implicitna ili inherentna norma, koju ima svaki jeziki
idiom bilo kojeg ranga, kao to su narodni govori i dijalekti, pa ak i jezik pojedinca (idiolekt), i postoji
eksplicitna, preskriptivna, standardno-jezika norma, koja je rezultat normiranja, tj. propisivanja i
drutvenog nametanja irem jezikom kolektivu u procesu standardizacije. Norma je skup osobina
(fonetskih, morfolokih, sintakstikih i leksiko-semantikih) koje karakteriu neku jezik, dijalekt ili
idiolekt.

Raslojavanje jezika
Pod utjecajem drutvenih faktora, tj. zavisno od toga kakva mu je uloga u odreenom
drutvu i kulturi, tanije, u kojoj se funkciji javlja, na kojem prostoru i u kojoj situaciji se upotrebljava,
itd. jezik se raslojava. U lingvistikoj literaturi se navodi funkcionalno, socijalno, teritorijalno,
nacionalno, individualno raslojavanje, pa onda disciplinarno, situaciono, tematsko, a neki autori
pominju i spolno, starosno, vremensko raslojavanje i dr.
Razlike izmeu varijanti jednog standardnog jezika nisu svugdje iste: negdje su vee, negdje
su manje. Ali ono to je bitno je da te razlike ne ometaju normalnu jeziku i kulturnu komunikaciju
meu izvornim govornicima razliitih varijanti unutar jednog standardnog jezika.
Drugi vid raslojavanja standardnog jezika u upotrebi je funkcionalno-stilsko raslojavanje.
Rezultat tog raslojavanja su funkcionalni stilovi. Postoji 5 osnovnih funkcionalnih stilova:
knjievno-umjetniki, publicistiki, nauni, administrativni i razgovorni funkcionalni stil.
Stilovi se dalje razlau na podstilove, a oni se razlau na anrove.
Knjievno-umjetniki stil karakteristian je za knjievno-umjetniko stvaralatvo. To je
specifian stil koji po svojoj prirodi odstupa od standardnojezike norme. Poznato je postojanje
pjesnike slobode (licentia poetica), koja stvaraocu knjievno-umjetnikog djela omoguava i doputa
da, iz umjetnikih razloga, u manjoj ili veoj mjeri kri standardnojeziku normu. Insistiranje na
standardnojezikoj normi bi u umjetnikom djelu ito nautrb umjetnikog stvaralatva i vrijednosti
pjesnikog djela. Za ovaj stil su karakteristini ekspresivnost, slikovitost, emocionalnost, estetinost i
ritmika organizacija. Odlike knjievno-umjetnikog stila su i osobenost sintaksike strukture i
bogatstvo rjenika. Knjievno-umjetniki stil se razlae na podstilove: prozni, poetski i dramski, a oni
se dalje dijele na rodove i vrste (anrove), prije svega na lirski, epski i dramski rod, a svaki od njih ima
veliki broj vrsta i podvrsta.
Publicistiki stil je zastupljen u publicistici. Publicistika je vid intelektualne djelatnosti koja
se sastoji u argumentiranoj analizi aktuelnih pojava u razliitim oblastima drutvenog ivota
(ekonomiji, politici, nauci, kulturi i dr.), te objavljivanju takvih analiza u tampi i elektronskim
medijima, ili u glasilima (biltenima) dravnih organa i razliitih organizacija. Publicistika je specifina
djelatnost, pa zahtijeva poseban stil izraavanja i poseban izbor jezikih izraajnih sredstava.
Publicistiki radovi mogu biti informativni, analitiki, satiriki, polemiki ili diskusioni, a u njima se
najee obrauju politike, ekonomske, filozofske, moralne i knjievne teme. Publicistiki stil, kao i
knjievno-umjetniki, nije homogen. Razlae se na 2 podstila: ui publicistiki i novinarski
(urnalistiki), a oni se dalje dijele na vie anrova u pismenoj ili usmenoj komunikaciji (novinska vijest
ili informacija, zatim uglavnom u tampi: izvjetaj, lanak, uvodnik, komentar, pismo, otvoreno pismo,
intervju, pamflet, prikaz, feljton, dnevnik, zatim na javnom skupu ili radiju i televiziji govor, referat,
razgovor, uvodno izlaganje, uee u diskusiji i sl.). Specifinost ovog stila je da se javlja i u usmenoj i
u pismenoj formi.
Nauni stil funkcionie u oblasti nauke. I on se dijeli na 3 osnovna podstila. To su strogo
nauni (akademski), nauno-udbeniki (nauno-edukativni, jer se protee na razne vrste edukativnog
rada) i popularno-nauni. Ovi podstilovi su zastupljeni i u nauci i u jeziku: prvi u naunim raspravama i
lancima, drugi u udbenikoj i prirunoj literaturi, ali i u drugim vidovima edukativnih aktivnosti, a
trei u popularno-naunim radovima. Podstilovi naunog stila se granaju na vie razliitih vrsta radova.
Tako se u strogo naune vrste ubrajaju nauna monografija, nauna studija, nauna rasprava, nauni
lanak i izvjetaj o obavljenim naunim istraivanjima; u nauno-edukativne: udbenik, prirunik,
skripte, obrazovne emisije na radiju i televiziji i sl.; a u popularno-naune: prilozi u jezikim rubrikama
u tampi, popularno-naune emisije na radiju i telviziji, popularno-nauni filmovi, zbirke popularno-
naunih tekstova, popularnonaune knjige i sl.
Administrativni stil je po svojim osobinama na suprotnom polu od knjievno-umjetnikog
stila. Karakterie ga odsustvo estetske funkcije, ekspresivnosti i metaforinosti izraza, ustaljenost
strukture koja esto prelazi u stereotipnost, zatim oficijelnost, uklopljenost u standardnojeziku
normu, uz tenju ka uvanju arhainih formi, i zuzetno velika anrovska raznovrsnost. Administrativni
stil se javlja i u pismenoj (to je najee) i u usmenoj komunikaciji (politiki i drugi govori, uee u
diskusiji, poslovni razgovori, diplomatski pregovori i sl.). I ovaj stil se dijeli na vie podstilova:
zakonodavno-pravni (jeziki izraz zakonskih propisa, odluka, ukaza, direktiva, rezolucija, statuta, itd.),
poslovni (stil dogovora, sporazuma, ugovora, faktura, i sl.), diplomatski (jezik meunarodnih ugovora,
konvencija, memoranduma i sl.), individualno-potvrdni (stil diploma, svjedoanstava, uvjerenja,
potvrda i sl.), te korespondencijski (stil pisama, telegrama, molbi, albi, izvjetaja, zahtjeva, poziva,
punomoi i sl.).
Razgovorni stil je karakteristian za svakodnevnu verbalnu komunikaciju, uglavnom
usmenu, po emu se razlikuje od preteno 'knjikih' stilova (knjievno-umjetnikog, publicistikog,
naunog i administrativnog). Karakterie ga neoficijelnost, leernost, spontanost, privatnost,
dinaminost i sloboda izraavanja. I ovdje su esta odstupanja od standardnojezike norme, pa i esta
izlaenja van okvira standarnog jezika (govor u dijalektu, sociolektu, argonu i sl.). Takva odstupanja
su opravdana samo u neformalnim vidovima usmene komunikacije, koji su u ovom stilu i najei
(privatni razgovori, prianje viceva i sl.), dok u sferama gdje funkcionie jeziki standard (npr. u
razgovoru studenta s profesorom, u slubenoj komunikaciji izmeu nadreenih i podreenih), to
ukazuje na nizak stepen kulture govora i krenje osnovnih normi pristojnog ponaanja.
Individualno raslojavanje je karakteristino za sve stilove, to znai da svaki govorilac jednog
jezika govori i pie na svoj nain, svako ima svoj stil. Stil, to je ovjek sam.
Funkcionalni stil je vid govorne realizacije jezika uslovljen njegovom upotrebom u
razliitim podrujima ljudske djelatnosti, te ga karakterie odreeni specifian izbor
jezikih izraajnih sredstava na raznim nivoima jezike strukture.

Jezik i miljenje
Ekspresivna funkcija jezika, ija je sutina iskazivanje ovjekovih misli i osjeanja govorom,
sama po sebi ukazuje na vezu izmeu misli i jezika. injenica je da se misli iskazuju pomou jezika, da
se u njemu misli otjelovljuju, ali i injenica da miljenje ponekad moe biti nezavisno od jezika, kao to
se i jezik ponekad moe odvojiti od miljenja. Misao se ipak najee izraava putem jezika, tj.
govorom. Jezik i miljenje meusobno se dopunjuju i podstiu i ne mogu se odvojiti jedno od drugog.
Miljenje utjee na razvoj jezika, odnosno sposobnosti govora, i obratno jezik utjee na razvoj
miljenja. To znai i da se kultura govora razvija usavravanjem ovjekovog miljenja i osjeanja.

Nauka o jeziku i njene discipline
Nauka o jeziku je skup veeg broja nauka kojima je jezik osnovni predmet prouavanja.
Svaka od njih pristupa jeziku s posebnim istraivakim interesima i ciljevima. Nauka o jeziku naziva se
lingvistika (lat. lingua jezik). Lingvistika objedinjuje vie razliitih naunih disciplina: autonomnih i
onih koje su nastale u dodiru s drugim drutvenim naukama koje se zanimaju za jezik (sociologijom,
etnologijom, antropologijom, psihologijom, neurologijom, itd.). Lingvistika je relativno mlada nauka.
Razvijala se u 19. i 20. stoljeu, ali to ipak ne znai da se ljudi ranije nisu zanimali za jezik i da ga nisu
prouavali (u Kini, Indiji, staroj Grkoj i Rimu).
Tada je nastala posebna nauka o jeziku filologija (gr. bukvalno ljubav prema rijei, govoru),i
sprva nauka o jeziku, knjievnosti i kulturi starih Grka (potom i Rimljana). Druga klasina nauka o
jeziku, koja se takoer razvila u staroj Grkoj, je gramatika (doslovno: 'pismena', od gr. grammatike
techne 'pismena vjetina'), koja se bavi opisom, poreenjem, razvojem, ali i pravilnou elemenata
sistema pojedinih jezika ili skupina jezika. Za kulturu govora su bitne jo dvije normativne discipline:
ortografija ili pravopis (nauka o pravilnom pisanju i sistem normi koje utvruju pravilno pisanje) i
ortoepija ili pravogovor (nauka o pravilnom izgovoru rijei i reenica i sistem normi koji taj izgovor
reguliu).
Nauka o jeziku je veoma razgranata i multidisciplinarna, to svjedoi o svestranom
interesovanju za tako sloenu i slojevitu pojavu kao to je prirodni ljudski jezik.

GOVOR
Definicija govora
Jezik je sistem unakova, a govor je individualna realizacija tog sistema. To je 'djelatnost govorne
osobe, koja se sastoji u upotrebljavanju jezika ili ma kojeg njegovog dijela u svrhu uzajamnog
djelovanja s drugim lanovima govorne zajednice' (Bloch). Govor stoji u opoziciji prema jeziku, ali to
su dvije meusobno uslovljene pojave, te ih treba posmatrati u jedinstvu. Vano je imati na umu
nerazdvojivost jezika i govora. Govor je bez jezika nemogu, a jezik bez govora mrtav.
U vezi s govorom treba znati ta je govorni predstavnik, govorna zajednica, govorni dogaaj, govorni
in (akt), govorna situacija i govorne uloge.
Govorni predstavnik je ovjek koji ima jeziku sposobnost i znanje tog jezika, tj. kompetenciju koda
i kompetenciju komunikacije, to mu omoguuje da se njime uspjeno slui.
Govorna zajednica je skup govornih predstavnika jednog jezika, pomou kojeg se oni meusobno
sporazumijevaju u interakcijama svih vrsta.
Govorni dogaaj je ukupnost komunikacijskih aktivnosti u ostvarenom procesu sporazumijevanja
unutar jedne govorne zajednice. Jedan govorni dogaaj je ogranien poetkom i zavretkom
komunikacije.
Govorni in (akt) je iskaz ili saopenje u okviru govornog dogaaja.
Govorna situacija je nejeziki kontekst u kojem se ostvaruje proces sporazumijevanja, tj. govorni
dogaaj. Tu se podrazumijeva fiziki ambijent (mjesto gdje se govori, vrijeme kad se govori i okolnosti
u kojima se govori), institucionalizovani ambijent (domen, djelatnosti, drutvene uloge komunikatora),
zatim teme saopavanja i ukupno pragmatiko, socioloko i psiholoko okruenje komunikacije.
Govorne uloge su ispoljavanje razliitih drutvenih uloga u kojima se govorni predstavnik nekog
jezika nalazi dok govori. Govorne uloge npr. mogu biti profesor i student, komandant i potinjeni,
slubenik i stranka, ljekar i pacijent, itd.
Usmeni i pismeni govor
Govor se moe ostvarivati na 2 naina: akustikim znakovima, tj. artikulisanim glasovima
(fonemima) i pisanim, vizuelnim znakovima (signalima). Prema tome se govor dijeli na usmeni, koji se
ostvaruje fonemama, i pismeni, koji se ostvaruje grafemima. Iako je i jedno i drugo govor, esto se
pod govorom podrazumijeva samo usmeni govor, dok se pismeni govor smatra posebnom pojavom
vezanom za pismo i pisanje.
Razlike izmeu usmenog i pismenog govora
Iako su i usmeni i pismeni govor u sutini ista pojava, oni se ne mogu poistovjeivati. Kad se
usmeni iskaz prenese na papir, to nije potpuno vjerna slika izgovorenog poput odraza u ogledaju.
Razlike izmeu usmenog i pismenog govora mogu biti manje ili vee, ali apsolutne podudarnosti
nema.
Prva i osnovna razlika izmeu usmenog i pismenog govora iskazuje se u karakteru znakova
(signala) pomou kojih se ostvaruju. Usmeni se ostvaruje pomou akustikih signala (fonema) koji se
primaju auditivno, a pismeni se ostvaruje pomou vizuelnih sredstava (grafema) koji se primaju
optiki. Druga razlika je u tome to u usmenom govoru ima vie zvukova nego to ima znakova u
pismenom govoru, tako da se sve ono to se uje u govoru ne moe zabiljeiti i ne moe se predstaviti
pismenim znakovima, niti je takvo neto potrebno. U naem jeziku ima 30 glasova i 30 slova, i to znai
da imamo 30 fonema i 30 grafema. Glasova, koji su alofone, ima vie, ali one se ne biljee. Sljedea je
razlika u tome to nema apsolutne podudarnosti izmeu osnovnih strukturnih jedinica jednog i drugog
govora. Razlika je i u tome to se akcenti i duine vokala pri pisanju ne biljee, osim samo u nekim
sluajevima.
Usmeni govor ima svojstvo prateih vrednota: intonaciju, intenzitet, reenini tempo, pauzu,
gest, mimiku i stvarni kontekst. Te vrijednosti usmenog govora se teko mogu prenijeti na papir, pa se
praktino i ne registruju pri pisanju. Samo se djelimino reeninim znacima: takom, zarezom,
upitnikom, uzvinikom, dvotakom ili s tri take moe naznaiti ovakva ili onakva intonacija ili pauze,
ali se ostale vrednote nikako ne obiljeavaju, niti se mogu obiljeiti u pisanom tekstu.
S druge strane, pisani govor ima svojstvo razliitih fontova i razliitih vrsta slova unutar njih:
kapitale ili majuskule (velika slova), minuskule (mala slova), bold (masna ili polumasna slova), italic ili
kurziv (kosa slova), underline (podvuena slova), ukraeni inicijali, itd. Sve se to zanemaruje u
usmenom govoru, jer se ne moe akustiki izraziti.
Usmeni i pismeni govor se razlikuju i po brzini prenoenja poruka. Razliitom brzinom
saopavanja se postiu raznovrsni efekti. Po svojoj prirodi usmeni govor je iv i dinamian, a pismeni
statian.
ovjek 3 puta vie govori nego to pie. Suprotno tome, u nastavi maternjeg jezika i u
razvijanju kulture govora neuporedivo se vie panje poklanja pismenim, nego usmenim vjebama.
Poruku 'Pii kako govori, a itaj kako je napisano' treba zamijeniti porukom 'Ne pii uvijek
onako kako govori, i ne itaj uvijek onako kako je napisano', odnosno 'Pii onako kako nalae
pravopis, a itaj, izgovaraj i govori onako kako propisuje pravogovor!'.

KULTURA GOVORA
O kulturi uope
Rije kultura potie iz latinskog jezika (izvorno cultura), a u vezi je sa glagolom colo, colui,
cultum s osnovnim znaenjem obraivati, gajiti, njegovati, a potom i brinuti se (o neemu),
usavravati, oplemenjivati, obrazovati. Po tome je kultura u osnovi sve ono to je obraeno,
odnjegovano, usavreno.
U najirem smislu, kultura je sve to je, u nastojanju da pokori prirodu i prilagodi je
svojim potrebama, stvorio ovjek svojim tjelesnim i umnim radom. Svijet koji nas okruuje
dijeli se na kulturu (materijalna dobra i duhovne vrijednosti koje je stvorio ovjek) i prirodu (sav ostali
ivi i neivi svijet koji se razvija spontano, netaknut ovjekovom rukom).
Kultura se u tom smislu dijeli na materijalnu kulturu (sredstva za proizvodnju i druge materijalne
vrijednosti, tj. materijalna dobra koja je stvorio ovjek) i duhovnu kulturu (skup rezultata ovjekovog
rada u duhovnoj sferi nauka, umjetnost, organizacija drutvenog ivota, politika, obiaji, moral, itd.).
Kultura nije statina, nego dinamina pojava. S razvojem drutva i usavravanjem procesa rada i
sredstava za proizvodnju, razvija se i sama kultura. Moe se govoriti o specifinosti kulture na svakom
stupnju drutvenog razvoja.
Kao dinamina pojava, kultura je u uem znaenju stepen usavrenosti postignut u ovladavanju
nekom oblau znanja ili umijea i uope drutvenog ivota (muzika kultura, likovna kultura,
fizika kultura, zdravstvena kultura, kultura ishrane, kultura rada, kultura odijevanja, kultura
komunikacije, pa i kultura govora). Kultura je jo i stepen obrazovanja, naitanost,
prosvijeenost, pristojnost u ponaanju, finoa, itd. ovjek se ne raa obrazovan, naitan,
prosvijeen, uglaen i sa razvijenim higijenskim, radnim i drugim navikama. To se postie postepeno,
od ranog djetinjstva, do zrelih ovjekovih godina.
Kulture nema bez rada, bez organizovanih i sistematskih nastojanja da se postigne odreeni stepen
usavrenosti nekoj oblasti drutvenog ivota. Kulture nema ni bez uenja i obrazovanja, bez
navikavanja na dobre obiaje i pristojnosti u ophoenju s drugim ljudima. Kulture nema bez napora.
Kultura govora (pojam i definicija)
Kultura govora je vid duhovne ovjekove kulture. To je stepen usavrenosti vlastitog
govora, tj. ovladavanja vjetinom pravilnog, tanog i tenog iskazivanja vlastitih misli i
osjeanja i uspjene komunikacije s drugim lanovima govorne zajednice. Tako definirana,
kultura govora je isto to i pismenost u najirem smislu te rijei.
Za onog ko ima odnjegovanu kulturu govora, ko ima razvijenu sposobnost usmenog i
pismenog izraavanja, moe se rei da je pismen u najirem smislu te rijei, ne samo kada pie, nego i
kada govori.
Potreba i znaaj kulture govora
Osnovni cilj ovjekove verbalne komunikacije s drugim lanovima govorne zajednice je
prenoenje poruka, tj. saopavanje vlastitih misli i osjeanja. Nema sumnje da e u tome biti
uspjeniji ovjek koji ima izgraenu kulturu govora, ko umije na pravi nain, potpuno i jasno,
obavijestiti, obrazloiti i ubijediti. U profesionalnom radu bilo koje vrste, kultura govora je od velikog
znaaja. Upravo stoga u poslovnom svijetu vjetina govorenja ima visoku cijenu.
Kultura govora je posebno vana za one kojima je govor osnovno sredstvo profesionalnog
rada, a to su, prije svih: nastavnici, glumci, spikeri, novinari, naroito voditelji radio i televizijskih
emisija, advokati, propovjednici, propagandisti, vojne starjeine i profesionalni politiari. Uspjeh
njihovog rada ili misije u velikoj mjeri zavisi od toga kako govore.
Jedan od prvih znaajnijih ljudi koji je shvatio mo govora u postizanju odreenih ciljeva u
ivotu bio je poznati grki govornik Demosten. Demosten je u svojoj osamnaestoj godini ivota
shvatio da su mu tutori rasturili imetak i prisvojili nasljedstvo. Jedini nain da ostvari svoje pravo bila
je rasprava pred sudom. Tada se svaki uesnik u raspravi sam branio, a mo govornitva je bila na
veoma visokoj cijeni, tako da je od snage, ljepote i ubjedljivosti govora zavisio uspjeh u raznim
poslovima, posebno sudskim. Demosten je bio goljav i nervozan, imao je govorne mane, pa ga je
publika u sudnici ismijala i izvidala. Razoarani Demosten je potraio savjet uitelja besjednitva i oni
su mu preporuili da vjebama uklanja mane u svom govoru i usavrava govorniku vjetinu. Kasnije
je i sam, kad bi ga upitali ta je najvanije u govornikoj vjetini, odgovarao 'Najvanije su 3 stvari:
kako se neto kae, kako se neto kae i kako se neto kae'. Nakon dugih i upornih vjebanja (ma
ispod ramena, kamenii u ustima, i sl.), Demosten je popravio izgovor, ojaao svoj glas i usavrio
govorniku vjetinu do te mjere da je postao najvei govornik stare Grke, a po svemu, uz Cicerona,
i najvei govornik svih vremena u svijetu. On se nije drao samo sudske rasprave. Poznate su i
njegove politike besjede, meu kojima se istiu tzv. filipike, govori protiv zavojevake politike Filipa
Makedonskog.
Demostenov primjer pokazuje da se u usavravanje govora mora uloiti veliki napor. Dobar
govornik se ne raa, nego se postaje, i to upornim vjebanjem i strastvenom eljom da se savlada
govornika vjetina. Pri tome su govorniki talent i druge predispozicije (zdravi i snani govorni organi
i ispravna artikulacija glasova) veoma vani. Ali, sam talent bez usavravanja ne znai mnogo. Treba
stalno imati na umu injenicu da bez rada na postizanju pravilnog i jasnog govora niko ne moe srei
toliko potrebnu i ivotno vanu kulturu govora.
Osnovna svojstva dobrog govora
Osnovna svojstva dobrog govora su pravilnost, jasnoa, jezgrovitost, tenost i svrsishodnost.
Sva ova svojstva posebno, i zajedno, su uslov uspjene verbalne komunikacije.
Pravilnost podrazumijeva ispravnu i jasnu, razgovijetnu artikulaciju svih glasova (fonema)
jednog jezika i njihovo pravilno biljeenje odgovarajuim znakovima (grafemima), kao i usklaivanje
vlastitog govora s vaeim ortoepskim, ortografskim, gramatikim i leksikim normama standardnog
jezika.
Ovdje se ukazuje na dvije vrste greaka: u izgovoru i pisanju nekih glasova, i u oblicima rijei.
Najee se grijei u izgovoru afrikatskih parova -, d-, zatim refleksa glasa jat u ijekavskom
izgovoru (mnogo rjee u ekavskom) i glasa h, koji je razliito zastupljen u 3 naa novotokavska
standarda: srpskom, hrvatskom i bosanskom.
Jasnoa je vana sa stanovita verbalne komunikacije. Da bi komunikacija bila uspjena, poruke koje
se upuuju ostalim uesnicima u procesu komunikacije moraju biti pravilne i jasne, inae ih primaoci
nee moi protumaiti i shvatiti.
Jasnoa govora se postie korektnim izgovorom i pravilnim pisanjem, odmjerenim tempom izlaganja,
loginim pauzama, odgovarajuim izborom rijei, uz izbjegavanje ambigviteta (dvosmislenosti,
neodreenosti, nejasnoa) i pretjerane upotrebe rijei stranog porijekl, posebno onih ija znaenja
nisu bliska irem krugu sagovornika. Svi su ovi faktori vani, ali najvanije mjesto ima umjesno
sluenje rijeima.
Rijei mogu imati razliita znaenja, i razliite meusobne veze i odnose. Tu je polisemija
(vieznanost rijei npr. imenica glava osim osnovnog znaenja ima i drugih znaenja), monosemija
(jednoznanost rijei npr. olovka i okolada imaju samo jedno znaenje), sinonimija (istoznanost,
tj. slinoznanost pojava kada razne rijei razliito zvue, a isto ili slino znae npr. sidro, kotva,
anker; put, cesta, drum; vatra i oganj, hljeb i kruh, i sl.), homonimija (podudaranje oblika rijei
razliitog porijekla i znaenja suprotno sinonimima, homonimi isto zvue, a razliito znae npr.
kosa vlasti na ovjejoj glavi i kosa alatka kojom se kosi trava, itd.), paronimija (pojava slina
homonimiji, koja se uzima u 3 znaenja: izvoenje rijei iz istog korijena npr. plesti plot, vrtjeti
vreteno vrat; podudaranje u glasovnom sistemu, isto to i homografija npr. kosa kosa, boca
boca; rijei sline po glasovnom sistemu npr. biti i bitisati, zekir i zveka, dubok i dubiozan i sl.),
antonimija (suprotnost znaenja razliitih rijei dobro zlo, svjetlost tama, velik malen, visok
nizak, gladan sit, itd.), enantiosemija (pojava da jedna rije ima dva razliita, meusobno
suprotstavljena znaenja npr. sankcionisati, sumnjati i sl.).
Rijei mogu biti deminutivi (znae neto umanjeno, 'umanjenice'), augmentativi (znae neto
uveano, 'uveanice'), pejorativi (znae neto pogrdno, pogrdne rijei) i hipokoristici (znae neto
drago, milo, rijei odmilja).
Slabo poznavanje stranih rijei esto dovodi do tzv. paronimske atrakcije, tj. paronimizama,
koji pokazuju nizak nivo obrazovanja (npr. buldoder umjesto buldoer, kvarijes umjesto karijes,
skakader umjesto kaskader). To je znak neobrazovanosti i veoma niskog nivoa pismenosti.
Jezgrovitost najkrau i najtaniju misao o jezgrovitosti kao osobini stila izrekao je veliki
ruski pisac, i sam vrstan stilist, Maksim Gorki. On je rekao 'Treba pisati tako da rijeima bude
tijesno, a mislima prostrano'. To znai da treba izbjegavati suvino gomilanje rijei, nego ih treba
upotrebljavati u mjeri u kojoj je to neophodno da bi se potpuno izrazila neka misao. Saetost i
preciznost kazivanja karakteristini su posebno za nauni i administrativni stil, a dobrim dijelom i za
publicistiki stil, dok u knjievno-umjetnikom i razgovornom stilu moe biti odstupanja. Misao
Maksima Gorkog se ne odnosi samo na pismeni, nego i na usmeni govor, iako ima stanovitih razlika.
Kad se govori o jezgrovitosti, treba imati na umu i redundanciju. To su zalihe jezikih
elemenata bez kojih se u uslovima neometane komunikacije moe (jer je i bez njih iskaz potpuno
jasan), a koje su ipak potrebne da se u sluaju umova (buke) u komunikacijskom kanalu ili samom
kodu, obezbijedi pun smisao poruke, tj. da se nadoknade oteenja koja nastaju usljed tih umova. U
nepotrebno i nefunkcionalno gomilanje jezikih izraajnih sredstava spadaju preopirnost u izlaganju,
ponavljanje ve reenog i pleonazam i tautologija.
Preopirnost je svojstvo loeg stila izlaganja i neprihvatljiva je prije svega iz komunikacijskih
razloga. Rakvo izlaganje je po pravilu monotono, izaziva slabljenje panje i dosadu kod sluatelja.
Ponavljanje ve reenog, pogotovo ako se odnosi na nebitne informacije, ima iste posljedice kao i
preopirno izlaganje. Pleonazam oznaava pojavu kada se nekoj rijei dodaje druga rije, koja je
suvina, jer se njeno znaenje ve sadri u prethodnoj (staklena vitrina, zajedniki dogovor, nedeljni
fikend, empirijsko iskustvo, eksplorativna istraivanja, morfoloki oblici, unutranji enterijer,
semantiko znaenje, investiciona ulaganja, izloeni eksponati, potencijalna mogunost, itd.).
Pleonastiki izrazi ipak imaju smisla ako slue za pojaavanje izraza u knjievnom djelu. Tautologija je
pojava slina pleonazmu, i to je redundantna konstrukcija koja se sastoji od dvije ili vie rijei, od
kojih svaka izraava isti pojam. To je prikazivanje neke injenice ili stanja pomou dvije sinonimne
rijei (pokloni i darovi, geneza i razvoj, krajolici i pejzai, moral i etika, patriotizam i rodoljublje,
prijatan i ugodan, miris i aroma, ugled i presti, principi i naela, dojam i utisak, kreativne i
stvaralake sposobnosti, stalno i permanentno, poljoprivreda i agrar, pljeskati i aplaudirati, itd.).
Tenost kao osobina dobrog stila, tenost u izlaganju se prije svega odnosi na usmeni
govor, ali se moe primijeniti i na pismeni. Govoriti teno znai govoriti 'bez zastoja, glatko, sreeno,
skladno'. Moe se i pisati teno, tj. izraavati se lako i bez tekoa, reenice su 'glatke', skladno slijede
jedna iza druge, te je ono o emu se pie povezano i jasno. Tenost izlaganja je povezana sa
misaono-emocionalnim sadrajem onoga to se izlae. Ko ima ta da kae, i zna kako to da kae,
govori i pie teno. Nasuprot tome, onaj ko nema ta da kae, ili nije uvjeren u ono to govori, zapinje
u izlaganju, prvi nepotrebne pauze, i slui se tzv. potapalicama.
Potapalice su rijei, pa ak i itave reenice, kojima se 'neko bez potrebe stalno slui u
govoru'. One se ne uklapaju u reeninu strukturu, nemaju nikakvu gramatiku funkciju u njoj, a same
za sebe su semantiki rapzne jedinice govora. Upotreba potapalica je obrnuto proporcionalna stepenu
razvijenosti kulture govora. Za potrebu potapalica nema opravdanja, bilo da je razlog neznanje ili
navika. One su ruan viak u govoru.
Svrsishodnost svrsishodnost je osobina onog to odgovara svrsi, to je podesno. Osnovna
svrha govora je iskazivanje i prenoenje misli i osjeaja. Po tome, govoriti svrsishodno znai govoriti s
jasnim ciljem ta elimo da kaemo, strogo se drati prdmeta o kojem se govori i podesiti svoj nain
govora datoj govornoj situaciji. Ova tri elementa trebaju biti zastupljena u svakom govornom inu, jer
od toga zavisi uspjena verbalna komunikacija.
U praksi se, meutim, esto odstupa od ovih zahtjeva. Mnogi od onih koji govore ne znaju ta da
kau, niti koja bi bila svrha njihovog govora. Oni se obino ne dre predmeta izlaganja ili razgovora.
Drugi vid nesvrsishodnog govora se odnosi na izbor stilskog koda. Istim izborom jezikih izraajnih
sredstava ne moe se govoriti u svakoj prilici. Od toga o emu se i s kojom svrhom govori zavisi i
nain kako treba govoriti.

BIROKRATIZACIJA JEZIKA I KULTURA GOVORA
Birokratizacija jezika je pojava koja se zasniva na odsustvu promjene koda, tj. na
automatskom prenoenju i irenju osobenosti jednog stila (u ovom sluaju administrativnog) na ostale
stilove. Potrebno je upozoriti na tetnost te pojave, jer je povezana s govornim aktivnostima i sa
kulturom govora.
Birokratski jezik, njegovi izvori i karakter
Izvori birokratskog jezika se nalaze u samom drutvu. Jezik odraava sve drutvene
promjene, pa se utjecaj birokratio ispoljio, pored ostalog, i u stvaranju posebnog tipa jezika koji se
naziva birokratskim. Birokratski jezik nije isto to i obini administrativni stil. To je specifian jeziki
varijetet kojim se slui birokratska kasta, ne toliko u komunikativnoj, koliko u ritualno-ideolokoj
funkciji izraavanja vjernosti odreenim politikim dogmama, koje preko takvog jezika treba nametnuti
i drugima.
Razvoj birokratskog jezika kod nas
Iako je postojao i ranije (jer je birokratije uvijek bilo, i bie je), kod nas se birokratski jezik
ozbiljnije ispoljava poslije Drugog svjetskog rata, a naroito u vrijeme tzv. 'samoupravnog socijalizma'
(70-ih i 80-ih godina 20. stoljea). Taj sistem je doprinio naglom mnoenju administracije, pa je
birokratija dola do punog izraza. Taj jezik je bio potpomognut monim tampanim i elektronskim
medijima, i irio se vrtoglavom brzinom sve do 1990. godine, kada nestaje samoupravni socijalizam,
ali sam birokratski jezik ne iezava, pa su njegovi tragovi vidljivi i danas. Uz to je stvorena nova
birokratija, koja takoer proizvodi birokratski jezik.
Obiljeja birokratskog jezika
Klajn izdvaja 4 karakteristina obiljeja birokratskog jezika: preopirnost,
komplikovanost, neodreenost i stereotipnost.
Preopirnost i komplikovanost se ispoljavaju upotrebom glomaznih reeninih konstrukcija i
zamjenom jednostavnih rijei sloenim izrazima, po geslu 'Zato jednostavno, kad moe
komplikovano?'. Birokratski jezik iz upotrebe potiskuje obine, u narodu poznate rijei, a umjesto njih
stvara i iri nepotrebno sloene, izvjetaene i rogobatne izraze. Time se, uz duge i zamrene
reenice, jo vie doprinosi preopirnosti i komplikovanosti takvog stila izraavanja.
Mimikrijska funkcija jezika, izraena u tenji da se neto kae, a da se pritom nita ne kae, jer svako
konkretno izraavanje u totalitarnim sistemima moe biti opasno, dovela je do stvaranja frazerskog
stila, sa neodreenou kao osnovnom osobinom (neki problemi, izvjesni drugovi (izvjesna gospoda),
subjektivne snage, objektivne tekoe, odreeni krugovi, pojedinci sve impersonalno).
Ima i dosta primjera koji ilustruju stereotipnost birokratskog jezika (narodi i narodnosti, radni ljudi i
graani, ulagati napore, preduzimati mjere i aktivnosti i sl.).
Birokratski jezik i kultivisanje govora
Sve ove osobine birokratskog govora su u direktnoj suprotnosti sa svojstvima dobrog govora:
pravilnou, jasnoom, jezgrovitou, tenou i svrsishodnou. Zbog toga se u razvijanju kulture
govora posebna panja mora obratiti na uklanjanje elemenata takvog jezika i spreavanje njihovog
daljeg prenoenja iz administrativnog i djelomino publicistikog (i to politikog) stila u ostale stilove
standardnog jezika, ali i na kultivisanje administrativnog i publicistikog stila kako bi se oslobodili
'birokratizama' i normalno sluili svojoj svrsi. Bez debirokratizacije drutva, meutim, sva ta nastojanja
nee uroditi plodom, jer je birokratizovano drutvo osnovni izvor stalnog odravanja i obnavljanja
birokratskog jezika.

USMENI GOVOR
Fizioloke osnove i akustika svojstva usmenog govora
Usmeni govor (govorenje), za razliku od pismenog govora (pisanja), proizvod je
funkcionisanja govornih organa i to je njegova fizioloka osnova. Po svojoj prirodi je govor akustiko-
auditivna pojava ostvaruje se pomou akustikih znakova (signala), tj. glasova ili fonema.
Glas i(li) fonema
U gramatikama se glas obino definie kao najmanja jedinica ljudskog govora. Uzevi u obzir
akustika, fizioloka i funkcionalna svojstva te jedinice, moe se rei da je glas zvuk koji je proizvod
govornih organa i ima sposobnost da razluuje znaenja. Glas se kao jedinica ljudskog govora u
lingvistici naziva fonem ili fonema. Fonema ima svoju diferencijalno-semantiku funkciju, i svaki zvuk
koji je proizvod govornih organa i uje se kao glas, a nema nikakve funkcije, nije fonema. U naem
jeziku ima ukupno 30 fonema, koje se pri pisanju oznaavaju slovima ili grafemama, dok zvunih
pojava u govoru ima mnogo vie.
Funkcija govornih organa i tvorba glasova
Glasovi prirodnog ljudskog jezika su proizvod rada govornih organa, to ini njihovu fizioloku
osnovu. Ovi organi imaju svoje primarne fizioloke funkcije, ali su se u procesu nastanka ljudskog
govora prilagodili za proizvodnju artikulisanih glasova, i to je njihova sekundarna funkcija.
Prema poloaju i ulozi govornih organa pri artikulaciji, svi se glasovi dijele u 2 skupine: prvi su
samoglasnici (vokali), a drugi su suglasnici (konsonanti). Razlika izmeu samoglasnika i suglasnika je
u tome to pri tvorbi samoglasnika fonaciona struja slobodno prolazi kroz usnu upljinu, dok pri tvorbi
suglasnika nailazi na razliite prepreke koje ine govorni organi i savladava ih.
(tvorbe preskoene)
Govor i proces disanja
Govor je povezan i uslovljen procesom disanja, jer se glasovi stvaraju uz pomo izdisanja. Od
naina i kvaliteta disanja zavisi i pravilnost, jasnoa, punoa, jaina i sonornost izgovorenih glasova.
Disanje punim pluima je najbolje i najkvalitetnije za artikulaciju glasova, jer se tako obezbjeuje
dovoljna koliina vazduha za izgovor duih govornih sekvenci u jednom dahu. Kad ne govori, ovjek
die u odreenom ritmu, sporijem ili brem. Pri tome jednako vremena troi na udisanje koliko i na
izdisanje, to znai da su mu udisajni i izdisajni krak jednaki. Meutim, u govoru se ritam disanja
remeti, pa se duina udisajnog i izdisajnog kraka mijenja. To se deava zbog potrebe da se ritam
disanja uskladi sa govornim ritmom, koji zavisi od duine govornih jedinica koje se izgovaraju u
jednom dahu. To je dosta veliko optereenje za disajne organe, pa ih stoga za taj napor treba
osposobljavati posebnim vjebama.
Melodioznost govora
Melodioznost ili muzikalnost je jedna od osobina prirodnog ljudskog jezika pretoenog u
govor. Jezici mogu biti manje ili vie melodiozni ili muzikalni, to se u govoru ispoljava kao posebna
akustika vrijednost. Prema odnosu vokala i konsonanata, na jezik je jedan od 'najmekih' i
najzvunijih jezika na svijetu, to znai da se ubraja u melodiozne jezike. Meu ivim jezicima,
muzikalniji od naeg je italijanski, a od izumrlih staroslavenski. I po prirodi akcenata se na jezik
ubraja meu muzikalne jezike. Nai ljudi vladaju standardnom, novotokavskom akcentuacijom. Da bi
na govor bio melodiozan i prijatan za sluanje, potrebno je savladati i ritmiko-melodijsku strukturu
usmenog iskaza, koju ine akcenatski takvoi, blokovi i druge dikcijske jedinice. Svaki jezik ima
karakteristiku ritmiko-melodijsku organizaciju usmenog govora, pa tako i na. Sve dok se ne usvoji
melodija nekog jezika, ne moe se smatrati da je taj jezik do kraja savladan. Upravo se po tome i
osjea da neko ko je nauio tui jezik ima 'strani akcent'.
Govorni poremeaji i njihovo uklanjanje
Da bi se postigao dobar govor, potrebno je, prije svega, imati normalan i zdrav organizam i
normalne i zdrave govorne organe. Vano je i psihiko zdravlje i uravnoteenost govornika. Uroene ili
steene fizike mane i psihika oboljenja, labilnost ili napregnutost, izazivaju razliite anomalije,
potekoe i greke u govoru, koje se moraju uklanjati.
Rad na uklanjanju potekoa i greaka u govoru zdravih osoba, a i na poboljanju akustikih kvaliteta
glasa i kvaliteta govora uope kod onih koji potekoa nemaju, obuhvata 3 oblasti: to su impostacija,
artikulacija i dikcija. Impostacija je postavljanje, namjetanje, ugaanje glasa. Artikulacija je
funkcionalno povezivanje i podeavanje govornih organa u oblikovanju glasova, ili jednostavno, nain
izgovora glasova. Dikcija je nain izraavanja, nain govorenja, i u smislu ritmiko-melodijske
organizacije govora i u pogledu izbora jezikih izraajnih sredstava.
U otklanjanju greaka u izgovoru mogu se koristiti razliite metode, od kojih su najpoznatije i
najdjelotvornije metoda oponaanja ili imitativna metoda, vizuelna metoda i osjetilna metoda. Nijedna
od ovih metoda sama za sebe ne daje potpuno odgovarajue rezultate. Zato ih je najbolje
kombinovati.
Govorne vjebe
Da bi se proizveli akustiki isti i ozvueni glasovi i time postigao prijatan i poeljan govor,
moraju se otkloniti negativna svojstva glasa u pogledu njegove kakvoe, visine i jaine, kao i greke u
artikulaciji i predaji. Sve se to moe postii jedino upornim, dugotrajnim i sistematskim vjebama. To
su vjebe oputanja, vjebe dranja tijela, vjebe jaanja respiratornih organa, mimike vjebe, vjebe
artikulacije i vjebe akcentuacije. Ove vjebe treba izvoditi svakodnevno, u odreeno vrijeme, i to u
nezagaenim prostorijama.

STRUKTURA GOVORNOG ISKAZA
Govorni iskaz se razlikuje od pisanog teksta po karakteru signala (u govoru su akustiki, a u
pisanju vizuelni), po nainu recepcije (govorni iskaz se prima ulom sluha, a pisani ulom vida), pa
onda i po strukturi, koja se bitno razlikuje od strukture onoga to je napisano, ak i kad je sadraj
potpuno isti. Struktura usmenog iskaza se izraava akustikim vrijednostima (ritmiko-melodijskom
organizacijom), ali se u isto vrijeme oslanja i na misaono-emocionalne sadraje. Najmanja jedinica
usmenog iskaza je akcenatski takt. Via jedinica usmenog iskaza je blok. ire strukturne jedinice su
pasa i pasani krug. Usmeni iskaz ima svoju posebnu strukturu, koju treba dobro upoznati da bi se
ona iskazala u govoru.
VREDNOTE USMENOG GOVORA
Usmeni govor, u poreenju s pismenim, ima neke vrijednosti koje se prilikom zapisivanja
verbalnog iskaza ne prenose u pisani tekst, ili se tek signaliziraju odreenim znacima. Te su vrijednosti
intonacija, intenzitet, pauza, reenini tempo, gest i mimika i stvari kontekst.
Intonacija je visina tona, koja moe biti razliita u izgovoru pojedinih glasova i rijei. ona ima
posebne semantike i afektivne vrijednosti, pa je veoma vana u oblikovanju govornog iskaza.
Intenzitet je jaina glasa kojom se izgovaraju pojedine rijei i reenice. U tijesnoj je vezi s intonacijom,
i obino se oba elementa ostvaruju naporedo. I intenzitet utjee na smisao i afektivnu vrijednost
izgovorene rijei. Pojaanim intenzitetom tona se izraavaju razliiti misaono-emocionalni sadraj.
Pauza ima slinu funkciju kao intonacija i intenzitet, i njome se mogu izraavati razliita znaenja i
emocije. U pisanom tekstu se pauze oznaavaju razliitim reeninim znacima: zarezom, takom,
upitnikom, uzvinikom, dvotakom, s tri take, ili uvuenim redom, tj. prelaskom na novi pasus i sl. Ti
znaci upuuju i na duinu pauze. Pauza (kraa ili dua, pa i potpuna utnja) u govornom je iskazu
vaan signal, kojim se razluuju znaenja i izraavaju razliita emotivna stanja i afekti.
Reenini tempo je brzina kojom se izgovaraju pojedine reenice ili njihovi dijelovi. Ova vrednota
usmenog govora se niim ne obiljeava u pisanom tekstu, ali proizilazi iz njegovog misaono-
emocionalnog sadraja. Smirenim mislima i uravnoteenim emocijama odgovara normalan reenini
tempo. Opisima uzbudljivih dogaaja i uzburkanim emocijama odgovara ubrzan reenini tempo. Ako
se u tekstu smjenjuju razliita razmiljanja i emocije, reenini tempo se stalno mnijenja, usporava ili
ubrzava. Time se postie dinaminost usmenog iskaza, koja prati i izraava dinamiku misaono-
emocionalnih sadraja.
Gest (pokreti ruku i tijela) i mimika (promjena izraza lica) vaen su pratei element verbalnog iskaza.
Ta vrednota usmenog govora pojaava verbalni iskaz, ini ga ekspresivnijim i upeatljivijim. Zato su
gest i mimika gotovo redovno prisutni u verbalnoj komunikaciji. Gest i mimika niim nisu oznaeni u
pisanom tekstu. Ti se pokreti, s razliitim znaenjem i afektivnim vrijednostima, usklauju s misaono-
emocionalnim sadrajima najee kao spontante reakcije. Gestovi i mimika moraju uvijek biti
odmjereni i primjereni onome o emu se govori. Pretjerano gestikuliranje ili pravljenje nenormalnih
grimasa ne doprinosi izraajnosti govornog iskaza.
Stvarni kontekst je skup predmeta i lica koji okruuju govornika u trenutku govora i koji se ukljuuju u
govorni iskaz. I ovu je vrednotu nemogue direktno prenijeti u pisani tekst. U pisanom tekstu nema
stvarnog konteksta. Kad s nekim usmeno komuniciramo, on je prisutan, pa ve samim tim postaje
vaan element govornog iskaza.

GOVORNI RELJEF
Govorni reljef je skup svih (razliitih) govornih sredstava: strukturnih jedinica i prateih
vrednota usmenog govora, kojim se ostvaruje odreeni govorni iskaz kao izraz misaono-emocionalnih
sadraja onoga o emu se govori.
Uspostavljanje govornog reljefa
Da bi iskazao i prenio sluatelju, to je mogue vjernije, svoje misli i osjeaja, ili misaono-
emocionalni sadraj nekog teksta, govornik oblikuje svoj iskaz koristei se svim sredstvima koja mu
stoje na raspolaganju. Tu su, prije svega, jasno artikulisani glasovi, koji se niu u rijei i reenice,
potom razliite strukturne jedinice tog govora, pratee vrednote, itd. Sve su to elementi pomou kojih
se uspostavlja govorni reljef. Na usmeni govor, ma kakve sadraje njime prenosili, nije uvijek isti:
ravan, monoton i statian, nego je promjenljiv i dinamian; as je usporen, as je ubrzan; neke rijei i
reenice se izgovaraju povienim ili pojaanim glasom, a neke u niskom tonu i tie, smjenjuju se krae
ili due pauze, reenini tempo se mijenja, ukljuuju se ili iskljuuju elementi pokreta koji prate
verbalni iskaz.
Govorni reljef i misaono-emocionalni signali
Govorni reljef se ne uspostavlja sluajno, niti je sam sebi svrha. On je odraz i izraz misaono-
emocionalnih sadraja onoga o emu govorimo. Kad itamo neki tekst, mi ustvari pretaemo pismenu
formu govora u usmeni iskaz. Gotovo niim nam nije signalizirano kako emo od svih elemenata
konstituisati govorni reljef. Signali za uspostavljanje govornog reljefa dolaze iz samog sadraja. Zato je
analiza misaono-emocionalnih sadraja teksta bitna pretpostavka formiranja odgovarajueg govornog
reljefa. Izmeu misli i osjeanja sadranih u tekstu i govornog reljefa mora postojati puni sklad.
Preko reljefa govornik ponekad na sluaoca prenosi i snane emocije, posebno kada je u
pitanju interpretacija knjievno-umjetnikog teksta ili neka besjeda politiko-patriotskog sadraja. To
se postie snagom glasa, odgovarajuim gestovima i drugim vrednotama usmenog govora. Dobar
interpretator ili govornik mora paziti da u upotrebi tih sredstava ne pretjera, i mora nastojati da
njegov govor djeluje to prirodnije, i da ne bude 'teatralan'.
Izmeu misaono-emocionalnog sadraja i govornog reljefa treba pronai pravu mjeru, jer emo jedino
tako sluaocu vjerno prenijeti ono o emu govorimo, pokrenuti ga na razmiljanje i taknuti njegova
osjeanja.

VIDOVI USMENOG IZRAAVANJA
Postoje mnogi i razliiti vidovi usmenog izraavanja. Svi se po karakteru i funkciji mogu
podijeliti na dvije vrste diskursa: komunikativne i ekspresivne (interpretativne i kreativne).
Komunikativni i ekspresivni diskursi
U komunikativne diskurse se ubrajaju govorni dogaaji koji imaju ustaljenu formu u
svakodnevnoj komunikaciji, kao to su pozdravljanje, obraanje i oslovljavanje, estitanja, privatni
(slubeni ili poslovni) telefonski razgovor, ili oni koji se odnose na verbalnu komunikaciju na javnom
skupu: diskusija na sastancima i konferencijama, rasprava na radiju i televiziji, parlamentarna debata,
itd.
Pozdravljanje prije ostvarivanja bilo kojeg drugog vida komunikacije, ljudi se meusobno
susreu i tom prilikom pozdravljaju na razliite naine, koristei se pritom verbalnim i neverbalnim
sredstvima, ili i jednim i drugim u isto vrijeme. Najea su neverbalna sredstva pozdravljanja:
rukovanje, zagrljaj, poljubac, klimanje glavom, naklon, podizanje ruke ili mahanje, skidanje eira, i sl.
Njima se izraavaju prijateljstvo, potovanje, odanost, simpatija, bliskost, i sl. Verbalnim sredstvima,
tj. posebnim rijeima i izrazima koje ljudi upuuju jedeni drugima u znak pozdrava takoer se iskazuju
razliite elje: za dobro zdravlje, mir, sreu, dug ivot, potovanje, pokornost, itd.
Obraanje i oslovljavanje izbor jezikih sredstava u meusobnom verbalnom saobraanju i
oslovljavanju unutar jedne govorne zajednice je drutveno i kulturoloki uslovljen. Taj izbor zavisi od
vanjezikih (drutvenih) faktora, pa ga stoga ne reguliu standardno-jeziki prirunici. Prvo to se
moe zapaziti u vezi s tim je upotreba linih zamjenica za drugo lice jednine (ti) i drugo lice mnoine
(vi) u obraanju jednoj osobi. Tu se radi o funkciji isticanja prirode odnosa meu govornicima, kao i
ulozi upuivanja na drutveni status komunikatora, tj. na status jednog uesnika u govornom
dogaaju u poreenju sa statusom drugog. Meusobno oslovljavanje komunikatora sa ti sugerie
njihovu bliskost i ravnopravnost. Oslovljavanje sa vi upuuje na drutvenu i emocinalnu distancu
komunikatora, na slubeni odnos bez bliskosti i intimnosti, ak i na odreenu rezerviranost. Razliito
oslovljavanje komunikatora (ti vi, tj. vi ti) pokazuje njihovu neravnopravnost i nejednakost
generacijsku, drutvenu, ili neku drugu. Remeenje ovih pravila izraava promjenu odnosa govornih
lica u komunikaciji, a ponekad pokazuje i nepotovanje i potcjenjivanje onog s kojim se komuniciranja,
i uspostavljanje odnosa nadreenosti i podreenosti, to upuuje na neuljudnost i odsustvo ne samo
kulture verbalne komunikacije, nego i kulture komunikacije uope.
estitanja neverbalnim i verbalnim sredstvima ljudi jedni drugima upuuju estitke
povodom razliitih radosnih dogaaja u ivotu: postignutih uspjeha (polaganja ispita, diplomiranja,
obavljenih poslova, napredovanja u karijeri, useljenja u novi stan, itd.), a posebno povodom raznih
raznika, dravnih ili vjerskih. U takvim prilikama, uz stisak ruke, kod nas se najee izgovara:
estitam! Bravo!, a negdje se dodaje i Aferim!. Neki od izraza kojima se upuuju estitke u naem
jeziku, konfesionalno su ogranieni, posebno oni povodom vjerskih praznika, dok su drugi
karakteristini za sve nae ljude, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. estitanja su izraz
drutvenih odnosa, i drutvenog su karaktera, pa stoga postoje pravila njihovog izbora i upotrebe, ije
je poznavanje i pravilna primjena takoer znak kulture govora.
Telefonski razgovor diskurs telefonskih razgovora odavno izaziva panju komunikologa i
lingvista. Danas je telefonski razgovor vjerovatno najei vid usmene komunikacije, ei i od
direktnih svakodnevnih razgovora 'oi u oi'. Ne postoje utvrena ili uobiajena pravila voenja
telefonskog razgovora koja bi bila jednaka u cijelom svijetu. Od tipa kulture u pojedinim zemljama,
ivotnih shvatanja, a i odnosa prema telefonu kao sredstvu komunikacije, zavisi nain ostvarivanja
ovog verbalnog dogaaja, pa se tu zapaaju znatne razlike. Jedino to je svima zajedniko je opa
struktura telefonskog razgovora. Ta struktura obuhvata tri faze: otvaranje, sadraj i zatvaranje
telefonskog razgovora.
Verbalna komunikacija na javnom skupu u verbalnoj komunikaciji na javnom skupu
uestvuje vie govornika, pa je struktura takvih diskursa sloenije, i tea sa stanovita same
organizacije i voenja.
Diskusija na sastancima i konferencijama diskusija na razliitim skupovima (sastancima,
konferencijama, kongresima i sl.), sazvanim radi razmatranja aktuelnih problema i usvajanja
odreenih zakljuaka, vodi se prema unaprijed utvrenom dnevnom redu i na osnovu uvodnih
napomena predsjedavajueg. Vano je obezbijediti da se rasprava koncentrie na predmet definisan
takom dnevnog reda o kojoj se raspravlja. Uspjeh zavisi i od sljedeih zahtjeva: da se svi prisutni
ukljue u proces komunikacije, da se uloge komunikatora pravilno smjenjuju i ne preklapaju, da svi
uesnici u svojim izlaganjima budu kratki, jasni i konkretni, te da se uspostavi apsolutni mir i red kako
bi se komunikacija mogla obavljati nesmetano. Uz rijetke izuzetke, diskusije na naim javnim
skupovima karakterie nezainteresiranost jednog dijela ili veine uesnika rasprave.
Razgovor na radiju i televiziji sve to je reeno o diskusiji na sastancima i konferencijama, u
pozitivnom i negativnom smislu, vrijedi i za razgovor na radiju i televiziji. Razlika je jedino u tome to
radio i televiziju slua i gleda veliki broj ljudi, pa su utoliko mane tog vida verbalne komunikacije kod
nas vidljivije i uoljivije. Tu se radi o trostrukoj komunikaciji: prvo, voditelja i pozvanih uesnika, zatim
uesnika meu sobom, i na kraju svih njih sa sluateljima i gledateljima, koji se takoer ukljuuju u
razgovor putem telefona. Negativnom utisku o razgovorima na radiju i televiziji jednako doprinosi
ponaanje voditelja, koliko i ponaanje uesnika, pri emu ne treba zanemariti ni neumjesna pitanja
sluatelja, tj. gledatelja. I u ovoj oblasti treba mnogo ta mijenjati, usavravati i kultivisati kako bi se
kultura verbalne komunikacije na javnom skupu podigla na vii nivo. To bi u tampanim i elektronskim
medijima trebao biti poseban zadatak lektora, a oni izgleda svoju ulogu svode samo na ispravljanje
gramatikih, ortografskih i ortoepskih greaka.
Parlamentarna debata iako u parlamentarnim debatama, koje se prenose preko radija ili
televizije, ima osmiljenih, jezgrovitih, elokventnih i uvjerljivih izlaganja, pa i sadrajnih polemika, u
dosta sluajeva nae skuptinske debate lie na sueljavanje uesnika u kontakt-emisijama na radiju i
televizije, ili na diskusije na naim raznim sastancima. I tu se mogu zapaziti odstupanja od pravila
verbalne komunikacije. Ne ukljuuju se svi jednako u raspravu, a neki ak i ne sluaju o emu se
raspravlja (pa itaju novine ili razgovaraju s kolegama pred kamerama i milionskim gledalitem). Oni
koji prate raspravu, kad se ne slau sa stavovima govornika iz protivnikog tabora, buno reaguju,
upadaju mu u rije, pa u sali nastaje mete, i rasprava se mora ponekad i prekinuti dok se duhovi ne
smire. U izlaganju naih narodnih zastupnika se ponavljaju jezike greke, ne govori se jasno, kratko,
teno i svrsishodno. Uz sve to se ponekad poteu i teke rijei i uvrede.
Interpretativni i kreativni diskursi
Za uee u verbalnoj komunikaciji se potrebno temeljito i sistematski pripremiti. To zahtijeva
svaki ozbiljan nastup u takvoj vrsti govornog dogaaja. Jo vie truda i napora treba uloiti u pripreme
za kreativno, stvaralako izraavanje u okviru ekspresivnih diskursa, kao to su izraajno itanje,
prepriavanje, recitovanje i dranje razliitih besjeda. To je posebno vano za one kojima je
umjetnika interpretacija tekstova, knjievno-umjetnikih i drugih, sastavi dio profesionalnih aktivnosti
(glumci, spikeri, nastavnici maternjeg jezika).
Izraajno itanje izraajno itanje je umjetnika interpretacija teksta sredstvima usmenog
govora ili konkretnije, pretakanje pisanog teksta u odgovarajui govorni reljef kojim se sluateljima
vjerno i ekspresivno prenose njegovi misaono-emocionalni sadraji kako bi ih oni do kraja shvatili i
doivjeli. Izraajno proitan tekst uvijek podstie na razmiljanja i pokree emocije sluatelja, a to
moe biti i snaan umjetniki doivljaj. Upravo tu vjetina govorenja prelazi u umjetniko izraavanje.
Da bi se neki tekst izraajno proitao, potrebno se prethodno za to ozbiljno pripremiti. Pripreme za
izraajno itanje obuhvataju 3 faze: izbor teksta, obrada teksta za izraajno itanje i uvjebavanje
izraajnog itanja.
Prepriavanje prepriavanje je vie kreativni, stvaralaki in. Tu se interpretator odvaja od
teksta i svojim rijeima, uz upotrebu raspoloivih sredstava usmenog govora, oblikuje poseban govorni
reljef pomou kojeg saopava novu priu, koja s tekstom na koji se oslanja ima zajedniko samo
faktografske detalje. Stoga prepriavanje, ako je dobro, moe biti i zanimljivije, i uzbudljivije od
itanja samog teksta. Prilikom prepriavanja se uvijek neto dodaje, razvijaju se opisi, obogauje se
naracija, a kazivanje se moe podesiti i prema reagovanju sluatelja. Omoguena je slobodnija
gestikulacija i mimika kojima se prati pria, to doprinosi ekspresivnosti i uvjerljivosti pripovijedanja.
Prepriavanje je tea forma usmenog izraavanja, koja osim talenta zahtijeva jo temeljitije pripreme i
jo upornija vjebanja. Priprema teksta za prepriavanje u osnovnim fazama se podudara sa
pripremom teksta za izraajno itanje, a proiruje se izradom siea teksta i izdvajanjem
karakteristinih detalja (slikovitih opisa, dijaloga, itd.).
Recitovanje ili (deklamovanje) je govorna interpretacija knjievnog djela u stihu, najee
neke pjesme. Stihovi se mogu interpretirati ili itanjem ili govorenjem napamet, u oba sluaja pred
publikom. Priprema teksta za recitovanje se sastoji iz istih faza kao i za izraajno itanje i
prepriavanje. Obrada teksta za recitovanje je dvojaka: sadrinska i dikcijska. Sadrinska
podrazumijeva utvrivanje pjesnike vrste, a u dikcijskoj se utvruje i naznaava govorni reljef koji
najbolje izraava misaono-emocionalne sadraje pjesme koja e se recitovati. Ukoliko e se izabrana
pjesma govoriti napamet, potrebno ju je i nauiti.
Besjeda (govor) besjednika vjetina je vrhunac svih interpretativnih ili kreativnih formi
usmenog izraavanja. Po sadraju i namjeni besjede mogu biti razliite. To moe biti propovijed
(vjerska besjeda), politika besjeda, vojnika besjeda, sudska besjeda, itd. Svaka od tih besjeda ima
svoju karakteristinu dikciju, koje se govornik mora drati, bilo da reprodukuje neiji ve napisani
tekst, ili sam kreira sadraj besjede. Drei govor na veem ili manjem skupu, govornik se, osim
verbalnim, slui i neverbalnim sredstvima (gest i mimika, ponaanje u prostoru, za govornicom ili na
podijumu), koja su u besjednitvu vana i za privlaenje panje sluatelja, ali i kao sredstvo
pojaavanja ekspresivnosti govornog izraza. Osnovni cilj svake besjede je da se okupljenim
sluateljima uvjerljivo obrazloi neka ideja kako bi se oni ubijedili u njenu ispravnost. Za svaku
besjedu, kao i za svaki javni nastup, potrebno se dobro pripremiti. Besjeda ne smije biti preduga. Kod
nas se vjetini govora uope, i posebno besjednitvu, ne posveuje gotovo nikakva panja, iako su te
vjetine izuzetno vane.

RETORIKA
Retorika (pojam i definicija)
Rije retorika potie iz grkog jezika i znai 'govornika vjetina'. Ve u staroj Grkoj je ta rije dobila
znaenje koje danas ima. To je 1. nauka o besjednitvu, odnosno teorija besjednitva, 2. skup pravila
besjednike vjetine koju ta nauka utvruje i 3. sama besjednika vjetina, tj. sposobnost lijepog,
slikovitog, dinaminog i ubjedljivog izraavanja.
Retorika i besjednitvo
Mada se ta dva pojma kod nas esto izjednaavaju, retorika i besjednitvo nemaju isto
znaenje. Retorika je teorija, tj. nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivom govoru, a
besjednitvo ili govornitvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju. Jedno je teorijska, a
drugo praktina disciplina, koje su meusobno tijesno povezane i uslovljene.
Da postoji razlika izmeu retorike i besjednitva, prvi su uoili grki filozofi sofisti (Protagora,
Gorgija, i dr.). Oni su zapravo utemeljitelji retorike kao nauke, poto su na osnovu svoje govornike
prakse izveli prva pravila govornike vjetine. Stara Grka je bila kolijevka retorike, kao i mnogih
drugih nauka. Retoriku treba uiti, jer se besjednitvo kao vjetina uz pomo odreenih pravila moe
nauiti i zanatski savladati.
Znaaj besjednitva
U besjednitvu kultura govora dolazi do punog izraza. Besjednitvo zauzima posebno mjesto i
po zahtjevima koji se postavljaju pred govornika, i po ciljevima koje treba postii dobro smiljenom i
lijepo kazanom besjedom, i po broju raznovrsnosti onih na koje se besjedom utie. Besjednitvo je
znaajan faktor demokratskog drutva i moan regulator njegovog funkcionisanja. Meutim,
besjednitvo se moe i zloupotrijebiti, moe biti instrument demagogije i zavoenja naroda (Mussolini,
Hitler).
Uloga retorike u razvijanju besjednike vjetine
Retorika kao teorija besjednitva ima vanu ulogu u razvijanju besjednike vjetine. I najvei
govornici uili su retorika pravila, a za to su postojali i uitelji govornitva. Uenje i poznavanje
retorike potrebno je svima: i talentovanim i netalentovanim ljudima prvima da postignu savrenstvo
govornikog umijea, a drugima da savladaju govorniku vjetinu do te mjere da postanu dobri i za
sluaoce prihvatljivi govornici. U razvijanju govornike vjetine nije dovoljno samo savladati odreena
pravila koja nudi retorika. Vanije od toga je sistematsko vjebanje u govornitvu, uz stalna
provjeravanja kako se na govor doima onih kojima se obraamo.


Vrste besjeda
Postoje razliite klasifikacije besjeda. Aristotel je sve besjede podijeli na 3 skupine: forenzine
(sudske), deliberativne (politike) i epideiktike (prigodne pohvalne ili pogrdne). Danas se mnogo
ee besjede dijele prema sadraju i namjeni na vie vrsta: vjerske, sudske, politike, vojnike,
filozofsko-predavake i prigodne, ili prema historijskim razdobljima na pretholensko, helensko,
starorimsko, srednjevjekovno, novovjekovno, te savremeno besjednitvo. Svaka od navedenih vrsta
besjeda ima svoj historijat i posebna obiljeja.
Osnovni elementi besjednitva
Tri su osnovna elementa koja ine besjednitvo. To su besjednik (govornik), auditorijum
(ambijent, sluaoci), i besjeda (govor). Svi su vani, jer bez bilo kojeg od njih se ne moe ostvariti
nijedna besjeda. Uspjeh besjede zavisi, prije svega, od same linosti besjednika, a nju odreuje vie
razliitih komponenti: pojava (izgled, stav, gest i mimika), ugled (ili imid), inteligencija, mudrost,
znanje (obrazovanost), karakter, temperament, motivisanost, uvjebanost, stil, glas, dikcija i druge
osobine, od kojih zavisi hoe li ili nee publika prihvatiti i sasluati govornika, pa i to kakav e biti
njegov govor, to je u tijesnoj vezi s prijemom kod publike i u krajnjoj liniji uspjehom besjede.