Prvi tekst serijala: Crna Gora na Berlinskom kongresu

Autor: ivko Andrijaevi

Od 13. juna do 13. jula 1878. godine odran je u Berlinu kongres evropskih sila, sa ciljem da
se urede prilike na Balkanu poslije ratova Rusije, Crne Gore i Srbije protiv Osmanskog
carstva (1876-1878). Na Kongresu su uestvovali predstavnici Rusije, Austro-Ugarske,
Osmanskog carstva (Turske), Francuske, Njemake, Italije i Velike Britanije. Kongres je, u
sutini, trebalo da revidira odluke Sanstefanskog mirovnog ugovora, koji je, marta 1878.
godine, potpisan izmeu Rusije i Osmanskog carstva.
Ovim ugovorom Rusija je, nakon pobjede u ratu protiv Osmanskog carstva, uredila Balkan
po svojoj elji. Zahvaljujui ruskom diktatu u San Stefanu, Crna Gora, Srbija i Bugarska
dobile su ogromno teritorijalno proirenje, a Osmanskom carstvu su nametnute obaveze
koje su ga dovele u neizvjesnu poziciju.
Revizija sanstefanskog mirovnog sporazuma
Plaei se ruske dominacije na Balkanu, Britanija i Austro-Ugarska su zauzele jedinstven
stav o nepriznavanju odluka Sanstefanskog mirovnog ugovora, stavljajui Petrogradu do
znanja da su spremne da svoj stav podupru i vojnikim sredstvima. Shodno tome, britansko
ministarstvo spoljnih poslova saoptilo je da Sanstefanski mirovni sporazum mora biti
revidiran u cjelosti. Ovakav stav, kojemu su se kasnije pridruile i ostale evropske sile, bio
je jasan znak Rusiji da ona ne moe ureivati Balkan po svom nahoenju, niti da to moe
initi u nekakvom internom sporazumu sa Osmanskim carstvom. Rusija nije bila u stanju da
se ovom pritisku odupre, pa je maja 1878. godine pristala na prijedlog Britanije da se u
Berlinu sazove kongres na kome e se izvriti revizija Sanstefanskog mirovnog ugovora.
Strahovanje da primorje ne bude oduzeto
Na Cetinju su strahovali da im na kongresu u Berlinu, pod uticajem Austro-Ugarske, ne bude
oduzeto osvojeno primorje od Spia (Sutomore) do ua Bojane, sa gradovima Barom i
Ulcinjom, ali i teritorije u Hercegovini i Polimlju i Potarju. Neposredno prije kongresa,
austrougarski ministar spoljnih poslova, grof ula Andrai je iznio stav da Crnu Goru treba
odaljiti od Lima i oduzeti joj Primorje, kako ono ne bi postalo ruska baza na Jadranu. Zbog
toga je prije poetka kongresa i knjaz Nikola molio ruskog cara da pomogne u ouvanju
crnogorskih ratnih dobitaka:
Ova perspektiva jako me uznemirava, jer mi je iskustvo dokazalo da Evropa ne eli
poveanje Crne Gore i da bi ona htjela, ukoliko joj to bude mogue, zatvoriti ne u naim
brdima... Ja se usuujem jedino zamoliti Vae Velianstvo da dade Crnoj Gori jedan poloaj,
sa teritorijalne take gledita, da postane jedna mala zemlja sposobna za opstanak pomou
svojih sredstava...
Knjaz je caru Aleksandru II iznio i konkretan zahtjev - da se Crnoj Gori po svaku cijenu ostavi
Bar.

Berlinski kongres: Misija Boa Petrovia i Stanka Radonjia

Kongres u Berlinu poeo je 13. juna 1878. godine, u palati Radzivil. Kao predstavnici Crne
Gore na kongres su upueni vojvoda Boo Petrovi i vojvoda Stanko Radonji, ali oni, kao ni
ostali predstavnici drugih balkanskih drava, nijesu mogli uestvovati u radu kongresa.
Njemaki kancelar Bizmark, koji je predsjedavao Kongresom, obavijestio ih je da je njihova
sudbina u rukama grofa Andraija.
Misija Boa Petrovia i Stanka Radonjia
Prije nego je poela sesija o rjeavanju crnogorskog pitanja, vojvoda Boo Petrovi i
vojvoda Stanko Radonji pokuali su da uesnike kongresa upoznaju sa jednim
memorandumom, u kojemu su bile naznaene granice minimalnih teritorijalnih aspiracija
Crne Gore. Kako se u ovom memorandumu navodi, Crna Gora smatra da na strani
Hercegovine treba najmanje da dobije Gacko, Bileu, Pivu, Banjane i Nikiki kraj. To su
oblasti za koje se kae da nemaju naroiti privredni znaaj za Knjaevinu, ali da postoje
istorijski razlozi zbog kojih ovaj crnogorski minimum u Hercegovini treba uvaiti. Kao
sljedee ivotno vane oblasti koja treba da pripadnu Crnoj Gori, navode se doline Tare i
Lima. Kako se u memorandumu kae, dobijanjem ovih oblasti Crna Gora e se od vojnikog
logora odmah pretvoriti u zemlju sposobnu da ivi od vlastitih izvora. Iz istih razloga,
istie se i da Crnoj Gori treba ostaviti teritorije izmeu Skadarskog jezera, rijeke Bojane i
Jadranskog mora.
Skiciranje crnogorske granice
Nezavisno od crnogorskih teritorijalnih zahtjeva, Austro-Ugarska je, konsultujui se s
Rusijom, ve skicirala novu crnogorsko-osmansku granicu. Ona je uvaila ruski stav da
Crnoj Gori treba dati izlaz na more, a Rusi su prihvatili austrijsko traenje da se Knjaevina
udalji iz Hercegovine i doline Lima. Grof Andrai je predloio da se Crnoj Gori kao
nadoknada za potiskivanje iz Hercegovine pripoje Plav i Gusinje, te da joj pripadne
Podgorica, kao zamjena za Ulcinj. I kada je 1. jula odrana prva sjednica o rjeavanju
crnogorskog pitanja, stvar je, u sutini, ve bila rijeena dogovorom Austro-Ugarske i
Rusije. Prema zapisniku, sjednica je poela u 14 h i 30, a predsjedavajui je zapoeo sa
itanjem prvog lana Sanstefanskog mirovnog ugovora, koji se odnosi na granice Crne
Gore.
Kada je predsjedavajui proitao prvi lan, pitao je da li su se zainteresovane strane
saglasile kako bi trebalo da izgleda nova crnogorska granica. Predstavnici austrougarske su
odmah izjavili da e ovo pitanje rijeiti posebna komisija, dok je ruski delegat saoptio da su
se o svim stvarima oko razgranienja oni sporazumjeli sa kolegama iz Austro-Ugarske.
Predsjedavajui sjednice potom konstatuje da je postignut dogovor oko nove crnogorske
granice.

Crnu Goru priznala i Velika Porta

Nakon to je predsjedavajui sjednice konstatovao da je postignut dogovor oko nove

crnogorske granice, prelo se na drugi lan Sanstefanskog mirovnog ugovora, koji glasi:
Visoka Porta konano priznaje nezavisnost Knjaevine Crne Gore.
O raspravi povodom ovog pitanja, u zapisniku se navodi: Lord Solsberi (Velika Britanija)
izjavljuje da njegova vlada nikada nije priznala ovu nezavisnost i trai izostavljanje rijei
konano. Iz razmjene miljenja po ovom pitanju proistie da je Njemaka u principu
priznala nezavisnost Knjaevine i da ju je Austro-Ugarska ve formalno priznala. Na pitanje
koje je predsjednik postavio, predstavnik Francuske odgovara da je Francuska implicite
priznala. Opunomoeni predstavnici Rusije izjavljuju da njihova vlada nije nikada ni prestala
da je priznaje, budui da crnogorske knjaeve nije potvrivao sultan i da nijesu plaali
danak. Njihove ekselencije (misli se na predstavnike Austro-Ugarske, Francuske, Njemake i
Rusije) trae da se zadri postojei tekst lana... Nakon rasprave o nekim imovinskopravnim pitanjima, koja e se javiti prilikom pripajanja pojedinih oblasti Crnoj Gori, sjednica
je zavrena u 17 asova.
Opet o crnogorskom pitanju
Tri dana kasnije, odrana je druga sjednica posveena crnogorskom pitanju, na kojoj je
austrougarski predstavnik saoptio podatke o novoj crnogorskoj granici. Prema njegovim
rijeima, crnogorska granica prema Hercegovini mora ii est kilometara istono od linije
Bilea-Korita-Gacko, to znai da Crna Gora ostaje bez Bilee, Trebinja i Gacka, a dobija
samo Niki. Zatim, Crna Gora dobija Kolain, Plav i Gusinje, a Osmanskom carstvu ostaju
Berane. Granica dalje ide rijekom Tarom, tako da nita preko Tare ne pripada Crnoj Gori.
Podgorica sa Spuem i abljakom Crnojevia pripaja se Crnoj Gori, a na Primorju samo Bar
sa okolinom - od rijeke eljeznice do planine Vrsute, i od vrha planine Moure do zaliva
Krui. Ulcinj se vraa Osmanskom carstvu, a Spi posjeda Austro-Ugarska. Na ovoj sjednici
donijeto je i rjeenje o ograniavanju crnogorskog suvereniteta nad lukom Bar, tako da
Austro-Ugarska dobija pravo sanitarne i pomorske kontrole nad dijelom mora koje pripada
Crnoj Gori. Sve je ovo ozvanieno 13. jula, kada je i potpisan Berlinski ugovor.
Crnu Goru priznala i Velika Porta
Berlinski ugovor imao je 64 lana. Dvadesetesti, dvadesetsedmi, dvadesetosmi,
dvadesetdeveti, trideseti, tridesetprvi, tridesetdrugi i tridesettrei lan odnose se na Crnu
Goru. Dvadesetestim lanom definie se meunarodno-pravni poloaj Crne Gore: Crnoj
Gori priznaju nezavisnost Visoka Porta i sve one visoke ugovorne strane koje to dosad
nijesu uinile.

Odredbe Berlinskog ugovora koje se odnose na Crnu Goru

U nastavku serijala o Berlinskom kongresu donosimo vam Odredbe Berlinskog ugovora koje
se odnose na Crnu Goru.
Crnoj Gori priznaju nezavisnost Visoka Porta i sve one visoke ugovorne strane koje to dosad
nijesu uinile.
Visoke ugovorne strane saglasne su u sledeim odredbama: u Crnoj Gori razlike u vjeri i
vjeroispovijesti nee moi da budu smetnja da neko iz tog razloga bude iskljuen ili
sprijeen da uiva svoja graanska i politika prava, da ne bude primljen u javne slube, na

poloaje, i da mu se ukazuju poasti ili da ne obavlja razne zanate i zanimanja, ma u kome

mjestu to bilo. Sloboda i j avno vrenje svih crkvenih obreda bie osigurani svim itelj ima
Crne Gore, kao i strancima, i nikakve smetnje nee se moi praviti bilo hijerarhijskom
ureenju raznih vjeroispovijesti ili njihovim odnosima sa svojim duhovnim starjeinama.
Nove granice Crne Gore utvrene su ovako: linija koja polazi od Ilijinog brda, sjeverno od
Klobuka, sputa se na Trebinjicu kod Granareva, koje ostaje Hercegovini, potom nastavlja
tokom ove rijeke od take koja se nalazi 1 km nizvodno od ua epelice, a odatle se,
najkraim putem, opet sastaje sa visovima koji oiviavaju Trebinjicu. Zatim produuju ka
Pilatovcima, preputajui to selo Crnoj Gori, onda nastavlja visovima u pravcu sjevera i dri
se, koliko je to mogue, na rastojanju od 6 km od puta Bilee-Korita-Gacko do klanca koji se
nalazi izmeu planine Somine i brda Kurila, odakle ide na istok prema Vratkoviu,
ostavljajui to selo Hercegovini, do brda Orline.
Polazei od ove take i ostavljajui Ravno Crnoj Gori, granica ide naprijed pravcem sjever
sjeveroistok, prelazei vrhove Lebrnik i Volujak, potom se najkraom linijom sputa u Pivu,
koju prelazi i pridruuje se Tari u prolazu izmeu Crkvice i Nedvine. Odatle se penju uz Taru
do Mojkovca, zatim ide grebenom ogranka do ikog jezera. Od ovog mjesta ona se spaja
sa starom granicom sve do sela ekulara. Odatle se nova granica prua vrhovima planine
Mokre, tako to selo Mokro ostaje Crnoj Gori, potom se penje do take 2166 na karti
austrijskog generaltaba, sledei glavni lanac i vododelnicu izmeu Lima s jedne strane i
Drima, kao i Cijevne, s druge strane. Ona se potom spaja sa sadanjom granicom izmeu
plemena Kui -Drekalovii, s jedne strane, i Kuka-Krajina i plemena Klementi i Grude, s
druge strane, i ide do Podgorike ravnice odakle se upuuje prema Plavnici, ostavljajui
Albaniji plemena Klemente, Grude i Hote.
Ovdje nova granica prelazi jezero kod ostrva Gorica -Tophale i poev od toga mjesta penje
se pravo do visova grebena, odakle prati vododelnicu izmeu Meureja i Kalimana,
ostavljajui Mrkovice Crnoj Gori i izbijajui na Jadransko more u uvali Krui. N a sj
everozapadu granica e biti povuena linijom koja prelazi taku izmeu sela unja i
Zubaca i dopire do krajnje jugoistone take sadanje granice Crne Gore na planini Vrsuti.
Bar i njegova obala bie pripojeni Crnoj Gori pod sledeim uslovima: krajevi koji lee juno
od ove oblasti, do Bojane, ukljuujui Ulcinj, bie, pod navedenom razgranienju, vraeni
Turskoj. Komuna Spi, do sjeverne granice oblasti koj a je podrobno opisana, bie pripojena
Dalmaciji. Crna Gora e imati potpunu slobodu plovidbe Bojanom.
Ne dozvoljava se gradnja utvrenja du tokova rijeke, izuzev onih koja su neophodna za
lokalnu odbranu Skadra, a koja nee biti blia od 6 km od ovog grada. Crna Gora nee moi
da dri ratne brodove ni ratnu zastavu. Luka Bar i sve vode Crne Gore bie zatvorena za
ratne brodove svih drava. Utvrenja koja se nalaze izmeu jezera i obale na crnogorskoj
teritoriji bie razorena i u toj zoni nee biti dozvoljena izgradnja novih. Vrenje pomorske i
sanitarne kontrole u Baru i du obale Crne Gore bie preputeno Austro-Ugarskoj, koja e to
obavljati lakim brodovima za obalsku plovidbu. Crna Gora e primjenjivati zakone o
pomorstvu koji su na snazi u Dalmaciji. Austrougarska se, sa svoje strane, obavezuje da e
pruiti konzularnu zatitu crnogorskoj trgovakoj zastavi. Crna Gora i Austro-Ugarska e
postii sporazum o pravu da se preko nove crnogorske teritorije izgrade i odravaju putevi i
eljeznika pruga. Na ovim putevima bie osigurana potpuna sloboda saobraaja.
Muslimani ili drugi posjednici nekretnina u oblastima pripojenim Crnoj Gori, koji odlue da
ive izvan granica Kneevine, moi e da zadre svoje posede tako to e ih dati u zakup ili

e njima upravljati preko treih lica. Ni jednom licu nee biti oduzeta imanja, izuzev
sudskim putem u dravnom interesu i sa plaanjem prethodnog obeteenja. Turskocrnogorska komisija bie zaduena da za raun Visoke Porte, u roku od tri godine, rei sva
pitanja u vezi sa otuivanjem, korienjem i upotrebom dravnih imanja i vjerskih
zadubina (vakufa) kao i druga pitanja koja se odnose na interese pojedinaca.
Kneevina Crna Gora e se neposredno sporazumjeti sa Otomanskom Portom o
ustanovljenju crnogorskog agenta u Carigradu, kad se za to ukae potreba. Crnogorci koji
putuju ili borave u Otomanskom Carstvu moraju se potinjavati otomanskim zakonima i
vlastima, u skladu sa optim naelima meunarodnog prava i obiajima utvrenim u
pogledu Crne Gore.
U roku od dvadeset dana od razmjene ratifikacija ovog ugovora ili ranije, ako bude mogue,
crnogorske trupe e napustiti oblasti koje zauzimaju u ovom trenutku, a koje nisu
obuhvaene novim granicama Kneevine.
Turske trupe e u roku od dvadeset dana napustiti krajeve ustupljene Crnoj Gori. Bie im
dozvoljeno da ostanu jo petnaest dana da bi ispraznile utvrenja i prenijele hranu i ratni
materijal, kao i da bi izvrile popis opreme i predmeta koje ne mogu odmah prenijeti.
Poto Crna Gora mora da prihvati isplatu dijela dravnog duga Otomanskog Carstva za nove
oblasti koje su joj mirovnim ugovorom dodijeljene, predstavnici Sila u Carigradu e, u
dogovoru s Visokom Portom, odrediti njihov iznos na pravednoj osnovi.

Krupne promjene u Crnoj Gori nakon Berlinskog kongresa

Da su na Berlinskom kongresu za Crnu Goru donijeta rjeenja koja mogu proizvesti
konfliktne situacije, potvrdilo se i prije nego su na Cetinju pretpostavljali. Naime, skupina
albanskih prvaka, koja se bila organizovala u okviru tzv. Albanske lige protestovala je
polovinom 1878. protiv predaje Plava i Gusinja Crnoj Gori. Naravno, to njihovo protivljenje
ne bi bilo toliko znaajno da iza njega, kao i iza same Albanske lige nije stajala Porta.
Preuzimanje Plava i Gusinja
Pogovoreni od Porte, oni su zahtjevali da se Crnoj Gori ne ustupi ova oblast, jer je, navodno,
rije o njihovoj istorijskoj teritoriji. Uz pomo turskih vlasti, dio albanskog stanovnitva, iako
ovdje malobrojan, vojniki je organizovan, ime je jasno stavljeno do znanja da moe doi
do oruanog konflikta na ovom dijelu Balkana. Sve je to uzrokovalo da ustupanje teritorija i
gradova koji su odlukama kongresa pripali Crnoj Gori, a koje crnogorska vojska nije bila
posjela, potraje due vrijeme. Tragajui za rjeenjem kojim bi se okonani nastali sporovi,
predstavnici evropskih sila su odluili da se izvi korekcija odluka kongresa o teritorijalnim
dobicima Crne Gore.
Korekcije odluka Berlinskog kongresa
Iako je bilo nesporno da se radi o teritoriji koja istorijski pripada Crnoj Gori, evropska
komisija je, nakon due diplomatske akcije, aprila 1880. donijela odluku da Plav i Gusinje
ostanu u sastavu Osmanskog carstva, a da zauzvrat Ulcinj pripadne Crnoj Gori. Nakon
brojnih diplomatskih komplikacija i otpora ovoj odluci sa osmanske strane, crnogorske trupe
ule su Ulcinj krajem novembra 1880. godine. Prije toga, Crnoj Gori su, nakon izvjesnih
odlaganja, predati Kolain (oktobra 1878), Spu, abljk Crnojevia i Podgorica (februara
1879). No, proces razgranienja, odnosno utvrivanja granine linije izmeu Crne Gore i

Osmanskog carstva, tekao je dosta sporo. Ozbiljniji rad na tom planu zapoeo je nakon
predaje Ulcinja, a definitivno je okonan na svim sektorima - od Bojane do Mokre planine i
Tare - u avgustu 1887. godine.
Broj stanovnika Crne Gore porastao za 30.000
Nakon teritorijalnih kompenzacija koje su poslije Berlinskog kongresa izvrene, povrina
Crne Gore iznosila je 9.475 km2. Crnoj Gori je pripao dio Hercegovine sa Nikikim krajem i
okolnim plemenskim oblastima (Drobnjak, Piva, Uskoci, aranci, Jezera), te Duga i Oputna
Rudina, zatim Kolainski kraj i dio Gornjih Vasojevia, Zeta s Podgoricom, Spu, abljak,
priobalje Skadarskog jezera od Godinja do ostrva Tophala, odnosno masiv planine Rumije, i
primorje od Bojane do rijeke eljeznice. Iako preciznih podataka nema, pretpostavlja se da
je sa ovim novim oblastima broj stanovnika Crne Gore, od blizu 140.000 neposredno pred
rat 1876, porastao za otprilike trideset hiljada. To znai da su stanovnici novopripojenih
oblasti mogli initi neto preko 20% crnogorske populacije.
Nakon Berlinskog kongresa i regulisanja svih ovih pitanja dolo je do najkrupnijih promjena
u novovjekovnoj istoriji Crne Gore. Crna Gora je, najprije, bila vie nego dvostruko uveana,
a zatim dobila je stanovnitvo koje se po mnogo emu - i po svijesti, kulturi, vjeri razlikovalo od onoga koje je do tada u njoj ivjelo. Uz to, dolo je i do kurpnih promjena u
njenoj ekonomskoj fizionomiji.
Krupne promjene u ekonomskoj fizionomiji
Crna Gora je dobila je izlaz na more, nekoliko gradova sa razvijenom zanatsko-trgovakom
djelatnou i mnoge plodne oblasti, u kojima je inae oskudijevala. Za dravu e to biti
podsticaj da veu panju posveti privrednim djelatnostima, razvoju komunikacija,
obrazovanju, ali i stvaranju neratnike svijesti svojih podanika. Bio je to definitivni
poetak kraja herojske, plemensko-patrijarhalne Crne Gore. Onaj istorijski okvir,
zahvaljujui kojemu se bila izgradila njena epska prepoznatljivost, njena socijalna i duhovna
osobenost, prestao je da postoji. Poeo je njen izlazak iz epa.
Berlinski kongres nije samo ukinuo Crnu Goru kao ratniku dravu. Njegovim odlukama,
tj. odlukama evropskih sila, ukinuta je i Crna Gora kao vjerski homogena, odnosno, Crna
Gora kao nacionalna drava. Naime, poslije 1878. godine dravni podanici Crne Gore postali
su u veem broju i nepravoslavci - katolici i muslimani. Bez obzira to je njihova svijest o
identitetu mogla imati i slovenskih tonova, konfesionalna posebnost i svijest koja se na
tome zasnivala, bila je dominantna u njihovom samoodreivanju. Time se izgubila jo jedna
od vanih osobenosti crnogorskog drutva koja je do 1878. godine postojala i bila uoljiva.
Crne Gora postala subjekt meunarodnog prava
Odlukama Berlinskog kongresa Crna Gora je definitivno prestala da figurira kao, formalnopravno, odmetnuti dio Osmanskog carstva. Odlukom evropskih sila na Berlinskom kongresu
ona je postala subjekt meunarodnog prava, to do tada, bez obzira na neformalno
uvaavanje njene dravne nezavisnosti od strane nekih zemalja, ona nije bila. U prvom
redu, stekla je jus legationis - pravo primanja i slanja diplomatskih predstavnika. No, pored
steenih prava, Crna Gora je dobila i odreene obaveze, to se ogledalo - kako u
uvaavanju dravnog subjektiviteta lanica meunarodne zajednice, tako i u potovanju
svih principa meunarodnog prava. Zbog takve njene nove pozcije, i zbog nametnute

obaveze uvaavanja dravnog subjektiviteta drugih zemalja, nacionalno-politiku djelatnost

u okruenju, odnosno izvoz revolucije, ona vie nije mogla sprovoditi sa stepenom
neobaveznosti sa kojim je to mogla raditi prije 1878. godine.
Pored toga to je vrijeme nakon Berlinskog kongresa obiljeeno znatnim promjenama u
ekonomskoj strukturi Crne Gore, novostvoreni uslovi uticali su i na zapoinjanje procesa
mijenjanja njenih glavnih socijalnih karakteristika.
Naseljavanje novih crnogorskih teritorija
Migracijama, tj. naseljavanjem domicilnog stanovnitva u novodobijene oblasti (posebno
Nikiki, Kolainski i Podgoriki kraj), izvreno je, ipak, njihovo izvanplemensko grupisanje,
bez obzira to se prilikom podjele zemlje uvaavao princip plemenske homogenosti.
Socijalizacijom tih ljudi u novodobijenim oblastima, daleko od centra plemena, i njihovim
ukljuivanjem u intenzivnije ekonomske tokove u tim oblastima, bez sumnje je oznaen
poetak stvaranja zajednica u kojima plemenska svijest postepeno prestaje da bude
dominantni faktor integracije. Taj novi sloj, ma kako u poetku bio malobrojan, predstavljao
je pandan onoj Crnoj Gori koja je, istorijski gledano, bila savez plemena. Izlazak izvan tog
plemenskih okvira, i socijalno grupisanje i egzistiranje koje nije dominantno zasnovano na
plemenskoj osnovi, predstavljae krupan korak u izgraivanju graanskog drutva u Crnoj
Gori i u oblikovanju jedne nove drutvene svijesti.
Ravnopravnost muslimana i katolika
Velika promjena u dravnom i politikom ivotu Crne Gore nakon Berlinskog kongresa bila je
i ta to su dravljani Crne Gore postali muslimani i katolici koji su ivjeli u novodobijenim
oblastima. Njihova ravnopravnost u novoj dravi, nepovredivost imovime i garantovanje
graanskih, politikih, ekonomskih i vjerskih prava utvrena je bila posebnim lanom
Berlinskog ugovora. Evropske sile nametnule su tako obavezu Crnoj Gori da uvaava
zateeno stanje i da inovjercima obezbijedi sva prava u novoj dravi.
Gotovo apsolutna vjerska (i nacionalna) homogenost koja je do tada karakterisala Crnu
Goru, prestala je da postoji. Iako su ciljevi dravne politike Crne Gore u velikoj mjeri bili
odreeni nacionalnim interesima, mogunost da dravljani Crne Gore nakon eventualnog
teritorijalnog proirenja postanu i inovjerci, nije uopte doivljavana kao problem. Knjaz
Nikola je jo krajem ezdesetih godina 19. vijeka smatrao neminovnou da inovjerci,
posebno muslimani, postanu crnogorski podanici. Uviajui tu realnost, knjaz je i u toku
rata 1876-1878. i neposredno prije njega, garantovao muslimanima sva prava u
crnogorskoj dravi i potpunu zatitu njihovog vjerskog identiteta.
Nije samo odlukama Berlinskog kongresa stvoreno novo stanje i novi unutranji odnosi u
Crnoj Gori, ve je proklamovanim rjeenjima kongresa u znatnoj mjeri izmjenjen i okvir
spoljnopolitikog djelovanja Knjaevine.
Ravnotea nemoi izmeu balkanskih drava
Berlinski kongres je, to je sasvim oigledno, imao za cilj da politiki uredi balkanski prostor
u skladu sa stratekim interesima evropskih sila, prvenstveno Austro-Ugarske i Britanije,
koje su ponajvie brinule za budunost Osmanskog carstva. Na kongresu su, nema sumnje,
evropske sile, izuzev Rusije, eljele postii nekoliko stvari: uspostaviti harmoniju
dominacije nad onim to je ostalo od Osmanskog carstva, obezbijediti ravnoteu nemoi

izmeu balkanskih drava i uspostaviti apsolutnu kontrolu nad moguim aritima

revolucije. U sklopu tih namjera, treba posmatrati usvojena rjeenja, iako se na kongresu
govorilo da je njegov cilj konsolidacija Otomanskog carstva u skladu sa optim interesima
Evrope.
No, iako se o sutinskim namjerama Kongresa razliito misli, van sumnje je da su njegova
rjeenja imale i jednu prepoznatljivu poruku - balkanski prostor se ne moe ureivati
internim sporazumima uesnika balkanskih sukoba. O Balkanu, dakle, odluuju sve one sile
kojima prilike na ovom prostoru utiu na strateke interese, i koje, naravno, imaju politiki
kapacitet da te svoje interese zatite. Upravo zbog toga je Berlinski kongres najprije i
zapoeo kao institut revizije San Stefanskog mira.
Promjene na Balkanu po dikatatu velikih sila
Ukoliko danas pokuamo da damo istorijsko tumaenje odluka i znaaja Berlinskog
kongresa za Crnu Goru, onda emo, bez sumnje, lako spoznati nekoliko stvari: Najprije,
Berlinski kongres je pokazao da ni Crna Gora, niti koja druga balkanska drava, ne odluuje
sama o promjenama u svom okruenju. Sve promjene na Balkanu mogue su samo ukoliko
ih odobre sile koje su za Balkan strateki zainteresovane, a ne samo jedna od njih, bez
obzira koliko ona mona bila. Berlinski kongres je zatim pokazao da je diplomatija velikih
sila iznad svih ratnih ciljeva i vojnikih uspjeha. Balkanske drave mogu ratovati, krvariti i
osvajati, ali e zadrati samo ono to im velike sile odobre. To se najoitije pokazalo u
sluaju Crne Gore. I napokon, Berlinski kongres je ozvaniio legalnost mijeanja velikih sila
u unutranje odnose balkanskih drava. U sluaju Crne Gore, to se ogleda u garantovanju
ravnopravnog statusa i obezbjeivanju prava nepravoslavcima koji postaju crnogorski
dravljani. Za narode koji svoj istorijski hod hoe da temelje na racionalnim porukama
prolosti, ovo nije nevano saznanje.
Dometi odluka Berlinskog kongresa
Berlinskom kongresu i odlukama koje se odnose na Crnu Goru, crnogorska istoriografija je
decenijama posveivala znatnu panju, uglavnom ga tretirajui kao in politikog nasilja,
kojim je ona uskraena u ostvarivanju svojih pravednih zahtjeva. Crnogorski istoriar koji
slovi za najboljeg poznavaoca ove problematike, tvrdi u jednom radu da je Crna Gora na
Berlinskom kongresu nepravedno potiskivana i da je ostvarila minimum koji joj je
potreban za dravnu egzistenciju. Neki su istoriari ak smatrali i da je poslije Kongresa
Crna Gora bila u loijem poloaju nego prije njega.

Berlinski kongres: Teritorijalni dobici, lobiranje...

Da li je Berlinskim kongresom Crna Gora ba toliko ukraena i oteena? Analizirajmo
nekoliko nespornih injenica. Najprije, udovoljeno je zahtjevu Crne Gore da se ona, u pitanju
meunarodnog priznanja, ne izjednai sa Srbijom i Rumunijom, koje su bile drave pod
formalnim sultanovim suverenitetom.
Teritorijalni dobici
Uesnici Kongresa su, kao to je ve navedeno, napravili u ovom sluaju uoljivu razliku
izmeu njih. Drugo, teritorijalni dobici Crne Gore uopte nijesu bili neznatni, kao to se

tvrdi. Prije Kongresa teritorija Crne Gore je iznosila 4.400 km2, a poslije odluka Kongresa
gotovo 10.000 km2. To znai da je dravna oblast Crne Gore vie nego dvostruko uveana.
Matematiki gledano, to ne izgleda malo. Tree, da li su na Berlinskom kongresu Crnoj Gori
oduzete oblasti koje je vojniki osvojila? Osim jednog dijela u Primorju od rijeke eljeznice
do Kufina, sve ostalo to je vojniki zauzela, Crna Gora je i dobila. A da li je Crnoj Gori
pripalo i ono to nije vojniki zaposjela, odnosno, oblasti za koje nije krv prolijevala?
Odgovor na ovo pitanje je potvrdan. Odlukom velikih sila Crna Gora je, recimo, dobila
Podgoricu, a za osvajanje ovog grada njena vojska nije ispalila ni jedan metak. Uostalom, u
mnoge oblasti koje je na Kongresu dobila, njena vojska nikada nogom nije stupila.
Da je bilo drugaije...
Odluke Berlinskog kongresa koje se odnose na Crnu Goru moemo posmatrati na jo jedan
nain. Zamislimo da Crna Gora nije odlukama Kongresa uskraena u svojim teritorijalnim
pretenzijama, ve da je dobila sve to je smatrala da treba da dobije. Crna Gora bi na taj
nain bila petorostruko uveana, a broj stanovnika porastao bi za oko 400.000! Kako bi
izgledala ova nova Crna Gora?
Vlast Cetinja prostirala bi se izmeu Neretve i Bijelog Drima, a to znai da bi obuhvatala ne
samo oblasti razliitog kulturolokog i ekonomskog profila, ve i civilizacijski suprotstavljene
krajeve. U takvim okolnostima dravne institucije bi dobile zadatak koji, imajui u vidu
njihov karakter, zasigurno ne bi mogle da izvre. Takoe, ovim proirenjem Crna Gora bi
dobila vie od 300.000 stanovnika nepravoslavne vjeroispovijesti, to bi dravu dovelo u
suprotnost sa politikim i nacionalnim identitetom na kojem je vjekovima poivala. Tadanji
Crnogorci bi iz rata izali kao pobjednici, ali bi u mirno doba uli kao nacionalna manjina.
Bio bi to jedinstven rezultat ratne pobjede u istoriji ratovanja.
Ali, ak i ako bi se u toj novoj dravi sve bilo idealno, da li bi za 30 godina crnogorski
identitet imao isti karakter kao i prije Berlinskog kongresa? Nijedna elaboracija ne dovodi do
pozitivnog odgovora. Sve to navodi na zakljuak da bi Crna Gora, da su joj ispunjeni
maksimalni zahtjevi na Berlinskom kongresu, samo dobila niz problema koje ne bi mogla,
niti umjela da rijei. Posmatrano sa te strane, velike sile koje Crnoj Gori tada nijesu bile
naklonjene, uinile su joj uslugu.
Lobiranje
U Berlin poslao je i knjaz Nikola svoje zastupnike, vojvodu Boa Petrovia i vojvodu Stanka
Radonjia. Prvi je doao iz Bea, a drugi iz Petrograda. Odmah po zakljuenju
svetostefanskog mira, tek je knjaz vidio da sile hoe da svetostefanski ugovor obore, poslao
je vojvodu Boa Petrovi U Be, da zadobijepristanak austrijske vlade na ono, to je
svetostefanski ugovor odredio Crnoj Gori. On je oduzimao svaku nadu Crnoj Gori i na dio
Hercegovine i na primorje. Vojvoda Radonji uputio se odmah iz Sv.Stefana u Petrograd,
zajedno sa velikim knjazom Nikolom, po naredbi knjaevoj, da kod cara i ruske vlade
nastoji, da Rusija na kongresu ne poputa nita od ugovorenoga za Crnu Goru, a vii dobici
od kongresa nijesu se mogli ni oekivati.
Dolazak Radonjiev u Petrograd bio je taman u vrijeme, kad je bila najvea napetost izmeu
Rusije i Engleske. 1.maja javio je knjazu dag a je primio car Aleksandar i rekao mu: Daj
Boe, da odrimo to smo zadobili s tolikijem rtvama, ali ako bude potrebe ponovo ratite,
ja sam uvjeren da e se Crnogorci kao vazda pokazati. Preporuujui interese Crne Gore

javlja Radonji u istoj depei izrazio sam caru da je Vae Visoanstvo gotovo i poljednju
kap krvi rtvovati, a ne pustiti nove granice, a osobito morsku obalu. Car mu je odgovorio,
da ne moe nako dobro biti za Crnu Goru.
Vojvoda Boo Petrovi izvijestio je knjaza jo iz Bea o raspoloenju austrijske vlade i da mu
je grof Andrai otvoreno izjavio, da Austrija nee nikada pustiti Crnoj Gori more, s toga da je
knjazu ljepe da ne eka kongres, nio da odmah povue vojsku iz Barskoga primorja i
napusti ga. Knjaz naredi depeom od 13. Maja vojvodi Radonjiu, da sve ovo saopti
Gorakovu i Girsu. Jasno im i odsudno reci, da emo mi i onda kada bi nam i sami kongres
oduzeo Primorje, krvavo se pobiti za Bar, pa poslije to nam Bog da.
Pismo Kralja Nikole ruskom caru Aleksandra II
Top je prestao da grmi na Balkanskom poluostrvu. Blagodarei pobjedama V.Velianstva
hriani u Turskoj dobili su slobodu, a Crna Gora poslije vjekovnih borba i neprestanih patnji,
vidi naposljetku da se pred njom otvara perspektiva jednog novog novog ivota i
mogunost da izae iz njenih stijena, da otvara jednu epohu mirnog rada i da dobije
mogunost da ubere plodove njene krvave istorije. Mi smo izali sreom iz jedne strane
krize i mi moemo ostaviti naem potomstvu da se sjea asnih podviga na bojnim poljima.
Mi emo na kraju postanuti jedna mala drava, sposobna da ostane i, moe biti, i da
prosperira, ali sve ovo mi dugujemo dobroinstvu V.Velianstva i Crna Gora to nee nigda
zaboraviti.
I ove potonje godine bez pomoi Vaeg Velianstva mi smo morali propanuti: polovina
zemlje opustoena invazijom; nae gole stijene poplavljene hiljadama nesrenih izbjeglica;
nae neobraene njive u toku od dvije godine jednog krvavog rata u kojem su hiljade
hrabrih panuli. Sve ovo predstavljalo bi danas jedan straan haos da Vae Velianstvo nije
ni pruilo njegovu oinsku ruku. U potonje vrijeme pored ostalog, Vae Velianstvo izvoljelo
je dati jednu veliku pomo da bi crnogorski narod mogao doi do hljeba i bez ove pomoi
poslije jednog dugog ratovanja, on je morao trpljeti uas gladi.
Poto sam se povratio iz vojnikog logora, prvo to sam uradio to je to sam zahvalio
svevinjem za pomo koju nam je pruio te smo sreno prebrodili jedno strano iskuenje, a
poslije ovoga dunost mi nalae da izrazim Vaem Velianstvu moju blagorodnost. Neka mi
bog dade sloge i razuma da ubudue radim za sreu moje zemlje, to u vie od svih
izraajazahvalnost obradovati Vae Velianstvo i to u dati Rusiji dokaza da njene rtve
nijesu bile uzaludne.
Ja ovo pismo povjeravam baronu Vrangelu koji je kod mene doao u njegovoj misiji da dade
hleba koji je Vae VCelianstvo dalo crnogorskom narodu. I ako Vae velianstvoizvoli
odobriti da g. baron imade sreu izai pred vae Velianstvo, on e mu rei to je vidio u
naoj zemlji, i trako isto kazae mu i naa osjeanja koja gajimo naspram Vaeg Velianstva
i naspram Rusije.
Austrougarski ministar saoptio mi je da e se moe biti jedan kongres obrazovati da
rjeava o definitivnoj sudbini Turske koju je Vae Velianstvo pobijedilo.Regulisanje
crnogorskog pitanja bie sigurno pretresano i izloeno kritici ovog evropskog aeropaga. Ova
perspektiva jako me uznemirava, jer mi je iskustvo dokazalo da Evropa ne eli poveanje
Crne Gore i da bi ona htjela, ukoliko joj to mude mogue, zatvoriti ne u naim brdima.
Ali ja ipak gledam sa povjerenjem na ovo politiko iskuenja usljed toga to mi je Vae
Velianstvo izvoljelo telegrafisati da e se ono starati o crnogorskim interesima.

Naa sudbina i sudbina itavog Istoka u rukama je Vaeg Velilanstva i mi emo strpljivo
ekati na ono to e ni zatitnik odluiti u pogledu naih interesa.
Ja se usuujem jedinom zamoliti Vae Velianstvo da dade Crnoj Gori jedan poloaj sa
teritorijalne take gledita da postane jedan mala zemlja sposobna za opstanak pomou
svojih sredstava. Budite uvjereni, Sire da e ova mala zemlja biti jedno vjerno dijete Rusije,
tako isto vjerno kao to je bila i stara Crna Gora koju je u njenimn stijenama drala nada da
e jednog dana vidjeti monog pravoslavnog cara kako lomi sindir sa kojim je nju Turska
bila uobruila.