Professional Documents
Culture Documents
Ali, u modi je sadran element koji modernost ne eli da prihvati kao svoj deo.
Modernost podrazumeva promenu koja dovodi do sve racionalnijeg samoodreenja,
dok je moda iracionalna. Moda ne tei promeni da bi poboljala objekat, npr. tako
to e ga uiniti funkcionalnijim.
Osnovni princip mode je novo. Naime, modernost je epoha u kojoj je biti moderan
osnovna vrednost na koju sve druge vrednosti ukazuju, a biti moderan istoznano je
sa biti nov. Moemo slobodno rei da moderan ovek ima sklonost ka neofiliji.
Rolan Bart konstatuje: Nae tumaenje sveta ne zavisi vie od suprotnosti izmeu
uzvienog i niskog, ve od suprotnosti izmeu Starog i Novog. U izvesnom smislu
postoji prisila za inovacijom. Filozof Boris Grojs pie:
Realnost nae kulture se manifestuje u tenji ka novom upravo kada je ona osloboena svih
ideolokih motivacija i opravdanja, a razlika izmeu istinite, autentine inovacije i lane,
neautentine inovacije otpada.
Temporalitet mode je nekada izgledao vie linearan, dok je danas u veoj meri
postao ciklian. Ovde Svensen ukazuje da je u modi uvek postojao ciklian elemenat
(jo u XV veku su ljudi ponavljali stilove iz XIV veka). Meutim, moda se kretala
uopteno unapred, dok danas izgleda da je u potpunosti zaokupljena recirkulisanjem
same sebe (igranje sa starijim modama).
U prolosti jedan ciklus trajao je due. Ciklusi mode su se silovito ubrzali od XIX
veka, a posebno u poslednjih 50 godina. Pri takvom tempu niko ne uspeva da napravi
radikalno nove stilove, te recirkulisanje postaje norma u modi:
-
haute couture 1970-tih u sutini nije sadravala nikakve novine, ve se pre svega
sastojala iz daljeg razvoja mode 1960-tih, ali sa veim naglaavanjem
prirodnosti;
moda 1980-tih potpuno eksplicitno citira i recirkulie, ali bez osnovnih
nostalginih tonova iz 1970-tih (npr. haremske pantalone ili naglaena ramena);
od 1990-tih moda je nita drugo osim beskrajni niz recirkulisanja, mada sa
spektakularnim varijantama (npr. potkulturni ili etno stilovi)
il Lipovecki kae: Nema sumnje da poslednji modni krik i dalje postoji, ali on se drutveno nejasnije
opaa onako izgubljen u zbrkanoj pretrpanosti kreatora i razliitih look-ova. Prolo je ono vreme kad se
jedna preovlaujua tendencija nametnula svima pod okriljem Visoke mode, magazina i starova; danas, za
ono must (to mora biti, prev.) zna samo publika sastavljena od strunjaka i upuenih, a najvei deo
javnosti ne zna vie tano ta je najvea novina, ta je u vrhu, a moda se sve vie povezuje s izvesnom
maglovitom celinom ije je poznavanje daleko i neizvesno. U isti mah, ono to je demodirano gubi svoju
radikalnost; ako ne nestane, postaje neodreenije, usporenije, manje smeno (vidi opirnije u Lipovecki,
. Carstvo prolaznog. Moda i njena sudbina u modernim drutvima, Sremski Karlovci, 1992, s. 138-139).
Na kraju La Svensen citira Benjamina, koji postavlja pitanje da li moda umire zato
to ne uspeva da odri brzinu. Svensen postavlja drugo pitanje: da li je uzrok smrti
mode to to je moda dostigla kritinu brzinu koja joj je promenila celu logiku.