Nedad Ibriimovi

1. Apsurd kao logos

Kad potkraj Magbeta saznajemo da je ivot pria koju idiot pria,/puna buke i besa, a ne
zna inita (V. ekspir, Magbet, V, 5), onda su to rei jednog zloinca koji je dolijao, potvrda
sveopteg moralnog smisla na kojem delo poiva: tako mu i treba. Ali kada ivot doista
postane pria koju idiot pria, kao u Foknerovom Kriku i besu, onda je re o rasulu i haosu,
drutvenom, moralnom i duhovnom, o onome to bismo mogli nazvati jednim poglavljem,
kako bi to Borhes rekao, sveopte istorije beaa. U tom pejzau stari poredak se rui i
razara, a elementi novoga koji se jo nije uspostavio ukazuju se kao nemani poput one
sfinge praznoga pogleda koja rasteruje gnevne ptice i vue se k Vitlejemu, da se u njemu
rodi u Jejtsovoj pesmi Drugi dolazak. U takvoj situaciji drutveni, moralni i duhovni
promisao je otuen od ovjeka: Najbolji ni u ta ne vjeruju, dok se Najgori nadimaju od
estine.
Glavnog junaka ivot sasluava i sudi ne predoavajui mu optubu kao kod Kafke, on
postaje sam sebi stranac kao kod Kamija; eka se nekakav Godo koji se nikad ne pojavljuje
kao kod Beketa; mu i ena, otueni od vastitog govora, obavetavaju jedno drugo o
savreno poznatim stvarima kao kod Joneska.
U pesmi nestaje uzvienih osjeanja, lepih slika i plemenitih misli, kao i odgovarajueg
pjesnikog tona. U drami se umesto radnje suoavamo s dijalozima gluvonemih; u romanu i
prii umesto epski razvijenih likova u odreenom drutvenom ambijentu i narativne okosnice,
nalazimo samo neke zaturene koske i od itaoca se oekuje da ih kao pas ieprka negde
ispod zemlje. Ali bolje biti i mi- a kamoli pas no ne biti nita; razbijeno ogledalo,
kocke sa slikama koje se nikada ne mogu sastaviti, mozaik po kome na sve strane zjape
praznine sve to postaje zalog umetnike autentinosti. Jer u odreenim situacijama, za
odreene umetnike, svet je beznadno fragmentaran oni ga tako doivljuju i samo tako ga
mogu i izraziti. Razume se, postoje i druge vrste umetnosti one koje govore da je ovek
odvajkada i da e uvek imati potreba da ideologizira svet oko sebe da bi u njemu mogao
opstati, da stvara mitove, da pria i slua bajke, da se udi i zgraa kad pravda izneveri ili
plemenitost omane. Postoji, razume se, velika umetnost reda i isto tako velika umetnost
haosa: umetnost Dantea i umetnost ekspira, umetnost Tolstoja i Dostojevskoga. Ali umetnost
se nikada ne meri svojim ideolokim predlokom, nego intenzitetom i isijanjem,
temperaturomsvesti o ivotu, o njegovim mogunostima i osujeenjima, koje ostvaruje ili
ne ostvaruje. U onoj umetnosti koja poiva na apsurdistikom predloku, na doivljaju
fragmentarnosti sveta i rasprenosti oveka u istoriji, svest o haosu i artikulacija haosa ostaju
poslednja linija odbrane ljudskog dostojanstva. A u umetnikoj alhemiji u kojoj uvek
dejstvuje i ono emu je jezik od pamtiveka teio, rei poinju da znae neto suprotno od
onoga o emu naizgleda govore. Jer ima li uvjerljivijeg krika za moralnim smislom i
duhovnim dostojanstvom od konstatacije da je ivot pria koju idot pria.
2. Karabeg
U ovoj velikoj pripovesti ili malom romanu ija je radnja smetena u mostarsku
muslimansku sredinu u vreme uoi ulaska austrougarskih trupa u BiH Ibriimovi se latio
neega to moda nikada ne moe do kraja i potpuno uspeti: da sazda jednu proznu, istorijsku
epsku formu u kojoj e anti-istorijska, svetaka linost biti glavni junak. Ali, kao to je

poznato, sveci ne prolaze ba najbolje u prozi: ili ostaju bledi i neuverljivi u svojoj estitosti
kao Ljevinovi u Ani Karenjini, ili su pak pomalo podozrivi kao knez Mikin, ili se moraju
predstavljati u snanoj komikoj svetlosti kao Don Kihot ili Alihoda da ne bi bili lani, ili
pak moraju biti vrlo utljivi i sasvim skromno zraiti iz pozadine kao Bruno rontini u
Hakslijevom romanu Vreme mora jednom stati.
Ibriimoviev Karabeg (Delaludin Taib) izrasta na tlu jedne mostarske karamazovtine:
kao mlad muslimanski teolog ista uma i pogleda, kao ovjek srcem i duom odan istini, i to
ne da bi paradirao svoju moralnu superiornost nego zato to zna da je istina jedini mogui
simbol smisla ivota i reda u svijetu. Stoga on nije spreman ni za ta na svijetu da titi
grabeljivog ubicu (Halim Derzija), kao to nije spreman ni po cijenu vlastitoga ivota da
da saglasnost za bezumno prolivanje krvi prilikom austro-ugarskih trupa u Mostar. Sav
sagledan u nekoj onostranoj svijetlosti, on ve na samom poetku prima blagoslov svog
anela uvara koji nam pria priu: Neka mu, kao kod rijetko koga, kroz avliju protie bistar
i hladan potok. Snaga ovog simbolikog iskaza potie iz bogatih asocijacija bistre vode: od
onoga to je ona predstavljala u Muzaferovoj svijesti u Ugursuzu do onoga to ona znai kao
simboliki izvor istote u islamskoj religiji i ivotu. Pa i Karabegov put u Carigrad i njegovo
obrazovanje su takoe prst boji: Poalji sina, Ahmede, vidi li bojih znakova, vremena se
mijenjaju, trebae nam ueni, kako to kae mualim Omer, ne slutei dramsku ironiju svojih
rijei, jer u tekim vremenima, kao to e se pokazati u romanu, trai se rtveni jarac a uen i
estiti ovjek je uvijek najprirodniji izbor. Opasnost se javlja ve kad, pod dejstvom
Karabegove estitosti i magnetizma, zlikovac koji je potplatio cijelo sudsko vijee priznaje
svoj zloin, a kad se jo dostave koje alju mostarske i sarajevske glaveine protiv Karabega u
Carigrad njima samima obiju o glavu, taj trijumf pravde postaje zaista zloslutan. Upravo zato
to Karabeg postaje omiljen, to dejstvo njegove linosti izlazi iz isto duhovne sfere u zbilju
ljudskog ivota, neminovno se raa zlo, pakost i mrnja protiv njega koja ga mora stati glave.
To zlo oliava mutesarif (gradonaelnik) Kuduz-beg elebi s iskolaenim oima koje
imaju kolut neke razvodnjene blagosti i kolut neke pakosti, oima koje za ege gotovo
pobijele. Da li Kuduzbegov sin Kasim-beg uhodi Karabega kao to nas neki glasovi
navode da pomislimo? Ili je on istinski prijatelj s izvijesnim erosom koji se takoe ponegdje
nagovjetava? I da li to uopte iskljuuje jedno drugo? Ili on moda poinje kao uhoda, a
onda, ozaren, ljubavlju, opet kao u prii Ljepotica i zvijer, dobija peat i oblije ljudskosti?
U svakom sluaju, uoi traginog raspleta, on donosi Karabegu spis iz koga se vidi da se
njegov otac, zajedno s drugima, zakleo da e ga ubiti zato to nee da ratuje i brani grad. Ali
to nita ne pomae; uostalom, i sam Karabeg shvata, kada ga po posljednji put zovu u rat, da
mi nikadfa nisu oprostili ne neku moju pogreku, nego to to misle da nikada nisam
pogrijeio. to misle da nije pogrijeio a ta se i stranije moe misliti o onome koga
slijepo mrzimo? Zar nisu njegovi grijesi jedina ansa da racionalizujemo svoju mrnju? I zato
ne uprkos svojoj estitosti, svojoj mladalakoj dui koja je bistra kao suza, nego upravo stoga
to je takav, Karabeg mora da padne od noa raspojasanih silnika i krvnika. Njegova
posljednja rije je mjera njegove prirode i njihove sudbine, jer on zna da su no i krvnici tek
medijum nekih manje oiglednih sila: Uviam da sam te osluhnuo ivote, a ovome to sada
ini sa mnom rugam se ... uplaeni da e me bosti kada vie nita ne budem osjeao?
Dakako, u straha su velike oi ali ni delatska zadovoljstva, kao ni bilo koje druge drai
ivota, nisu vjena.
Surova zbilja krvavih obrauna dostojan je izazov za Karabegov svijetli lik i zato je
njegov mele, aneo uvar, kao metafiziko naelo bistrine due i pogleda, idealan oblik
sveznajueg pripovjedaa za ovu priu. Ali taj ugao pripovijedanja je umjetniko otkrie ne
samo stoga to je tako prirodno i duboko saobraen temi, sudbini iste due u istorijskoj zbilji,
nego i stoga to se pripovjedaev sagovornik, onaj kome se on obraa, znaajno mijenja. Tako
pripovijeda katkad govori itaocu u bezumnoj nadi da e ga uvesti u svoju, onostranu

ravan gledanja na stvari. Katkad se opet ini da on govori sam sebi, a ponekad izdaje upustva
likovima i dogaajima kako da se uspostave za jubav njegove prie. Ima mjesta, meutim, i
kada on govori kroz Karabegova usta obraajui se ivotu krvniku dok mirno gleda aru
potresne ljudske sudbine na apsurdnom ilimu istorijske zbilje. Neki svemudri, lucidni
pripovijeda govori kao da ita iz neke svete knjige udesne prie o zahirenjima i
nastranostima ivota. Te prie su, po pravilu, istaknute od naturalistikih pojedinosti meu
kojima zjape praznine i ponori apsurda one pukotine i otvori meu rijeima i reenicama,
koje prema rijeima Midhata Begia, obiljeavaju Ibriimovievo mozaino graenje slika
koje ne srastaju jedna uz drugu nego se, razmaknute, samo ovla izdaleka dokuuju.
Karabega na kraju ubija itaoev duh kojeg prilikom materijaliziranja u pravog ovjeka
oivljava nagon za ivotom. itaoev duh je zaljubljen u Karabegovu enu Umihanu, koja je
nesretna, sama, ena sofkijanskog tipa. U trenutku dodira roenja itaoca u djelu, deava
se neprijatna situacija. Umihanu zatiu u sobi sa nepoznatim ovjekom (itaocem), Karabega
ubijaju, i to upravo itaoc, a nju razgolienu vuku po podu (autizam). S time prestaje da
postoji i sam narator, aneo, melek. A ustanika vojska jedva da je pripucala na kaure, a
voe su se odmah priklonule austrougarskom generalu.
Dr. Svetozar Koljevi