Professional Documents
Culture Documents
Arapsko Proljeće
Arapsko Proljeće
FILOZOFSKI FAKULTET
Denis Buljat
ARAPSKO PROLJEE
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2013.
SVEUILITE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET
ARAPSKO PROLJEE
DIPLOMSKI RAD
SADRAJ:
1. UVOD ..................................................................................................................... 1
1.1. PREDMET, SVRHA I CILJ ISTRAIVANJA .................................................................. 1
1.2. PROBLEM ISTRAIVANJA ...................................................................................... 1
1.3. RADNA HIPOTEZA ................................................................................................ 3
1.4. ZNANSTVENE METODE ......................................................................................... 3
1.5. STRUKTURA RADA ............................................................................................... 3
2. TEORIJE REVOLUCIJE ......................................................................................... 4
2.1. UVOD ................................................................................................................ 4
2.2. UZROCI REVOLUCIJE ........................................................................................... 6
2.3. PREDVIDLJIVOST REVOLUCIJE .............................................................................. 8
2.4. ISHODI REVOLUCIJE ............................................................................................. 8
2.5. POLITIKA REVOLUCIJA I PROBLEM DEFINICIJE ..................................................... 10
2.6. ULOGA VOJSKE U REVOLUCIJAMA ....................................................................... 13
2.7. PREGLED VANIJIH TEORIJA REVOLUCIJE............................................................. 14
2.8. KULTURA I REVOLUCIJA ..................................................................................... 18
2.9. BUDUNOST REVOLUCIJE .................................................................................. 20
3. UZROCI ARAPSKOG PROLJEA ....................................................................... 23
3.1. UVODNA NAPOMENA HOMOGENOST ARAPSKOG SVIJETA? .................................. 23
3.2. POLITIKI UZROCI ............................................................................................. 24
3.3. EKONOMSKI UZROCI .......................................................................................... 28
3.4. DEMOGRAFSKI PRITISCI ..................................................................................... 35
3.5. UOI REVOLUCIJE ............................................................................................. 36
4. KRONIKA JEDNE REVOLUCIJE ......................................................................... 39
4.1. ARAPSKE REPUBLIKE ......................................................................................... 39
4.2. ARAPSKE MONARHIJE ........................................................................................ 44
4.3. ISLAMISTIKI POKRETI ....................................................................................... 48
4.4. DRANJE ORUANIH SNAGA ............................................................................... 50
4.5. MEUNARODNI KONTEKST ARAPSKOG PROLJEA ................................................ 53
4.6. MEDIJI I ARAPSKO PROLJEE ............................................................................. 56
5. KRITIKI OSVRT NA ARAPSKO PROLJEE ..................................................... 59
5.1. ISHODI ............................................................................................................. 59
5.2. KOMPARACIJA ARAPSKOG PROLJEA SA DRUGIM REVOLUCIJAMA .......................... 61
5.3. KOLIKO JE OPRAVDAN NAZIV 'ARAPSKO PROLJEE'? ............................................ 62
5.4. ARAPSKO PROLJEE REVOLUCIJA? .................................................................. 64
6. ZAKLJUAK ......................................................................................................... 70
POPIS LITERATURE ............................................................................................... 72
1. UVOD
1.1. Predmet, svrha i cilj istraivanja
Od uspostave prvih drava i klasnog drutva, pobune onih koji su siromani i potlaeni
protiv privilegiranih i monih periodina su pojava ljudske povijesti. U moderno doba takve
pobune, kojima je cilj da se promijeni postojei poredak, nazivamo revolucijama.
Skup dogaaja koji je uao u povijest pod nazivom Arapsko proljee jedna je takva
pobuna i ona je predmet prouavanja diplomskog rada. Svjestan kompleksnosti materije,
pokuavam kao svrhu diplomskog rada analizirati revolucije na konkretnom primjeru,
objasniti njihove uzroke, posljedice i faktore koji utjeu na njihov tok, a radi boljeg
razumijevanja revolucija kao takvih. Cilj diplomskog rada jest poblie upoznati itatelja sa
modernom politikom, ekonomskom i drutvenom problematikom regije Bliskog Istoka i
Sjeverne Afrike s jedne strane, a s druge strane sa problematikom revolucionarne promjene.
Kroz rad u pokuati odgovoriti na slijedea pitanja:
-
Moemo li rei da se radi o jednoj velikoj arapskoj revoluciji ili vie manjih
nacionalnih revolucija?
Koliko se toga stvarno promijenilo u pojedinim zemljama i u regiji openito nakon tih
dogaaja?
2. TEORIJE REVOLUCIJE
Da bi uope mogli odgovoriti na pitanja postavljena u uvodu i ocijeniti karakter
aktualnih zbivanja u arapskom svijetu potrebno je najprije definirati revoluciju, navesti i
opisati njene glavne uzroke, faktore i karakteristike, te pruiti pregled teorija revolucije, to je
zadatak ovog dijela rada.
2.1. Uvod
Pitanja 'to je revolucija?', 'koji su uzroci revolucije?' i 'po emu se revolucija razlikuje
od drugih slinih dogaaja?' centralna su pitanja teorije revolucije. Iako je i prije nje bilo
revolucionarnih dogaaja, Francuska revolucija je, zapoevi eru koju britanski povjesniar
Eric Hobsbawm naziva 'doba revolucije',1 nedvosmisleno postavila standarde za budunost
(barem za slijedeih 200 godina, do demokratskih promjena u Istonom bloku 1989. godine)
ne samo u smislu akademskog izuavanja revolucija, nego i kao primjer buduim
revolucionarnim pokretima. Sudjelovanje irokih narodnih masa u vanim zbivanjima,
zahtjevi za drutvenom pravdom, kidanje veza sa prolou, obraun sa pripadnicima starog
reima, kontrarevolucija, revolucionarna pravda, podjela revolucionara na 'umjerene' i
'radikalne', itd. obrazac je dogaaja koji e se mnogo puta u povijesti ponoviti. Zahtjevi
Arapa za 'kruhom, dostojanstvom i socijalnom pravdom' nisu nita novo nego ponavljanje
gesla Francuske revolucije 'Liberte, Egalite, Fraternite!'; dakako, izreeni u drugom vremenu i
kontekstu, ali univerzalni po svojoj naravi.
Revolucija kao pojam odie snanim emocionalnim nabojem, ona je kroz povijest bila
san potlaenih i uas povlatenih, esto predstavljena kao rjeenje za sve drutvene probleme.
'Revolucija postavlja u najvie mogue akutnoj i bolnoj formi dva fundamentalna politika
pitanja: koliko smo slobodni oblikovati vlastite ivote u okviru politike zajednice; i koliko
smo sposobni razumijeti posljedice vlastitih politikih inova, ili onoga to propustimo
uiniti, na ono to slijedi kao posljedica.'2 Vjera da smo slobodni i sposobni promijeniti
okolinu snaan je motiv za sudjelovanje u revoluciji; kao to je opservacija da smo neslobodni
i da ne moemo kontrolirati posljedice vlastitih djela argument drutvenih snaga koje tee
Hobsbawm, Eric: Doba revolucije, kolska knjiga & Stvarnost, Zagreb, 1987.
Dunn, John: Understanding revolution, u Foran, John; Lane, David; Zivkovic, Andreja (ur.): Revolution in the
Making of the Modern World, Routledge, London & New York, 2008., str. 19
2
ouvanju statusa quo i pored takvih shvaanja revolucija je 'potez oajnika' (eng. the most
desperate game), kako bi rekao Burke.
Razliiti autori dali su razliite definicije revolucije i njenih bitnih karakteristika.
Pored znanstvenih hipoteza i dokaza, ne samo iz podruja povijesti nego i drugih disciplina
koje su vane u prouavanju revolucija (ekonomija, sociologija, psihologija, politologija), pri
izuavanju u kalkulaciju ulaze i osobna politika uvjerenja i stavovi autora. Emocije,
ideologija i svjetonazor onoga tko o njima pie imaju vaan udio u donoenju konanih
zakljuaka. U tom pogledu ovaj rad ne odstupa od takve teze; dapae, miljenja sam da se o
neemu kao to je revolucija ne moe pisati bez osobne strasti, bilo za revoluciju ili protiv nje.
Postoje razne teorije i definicije, a meu klasinima je ona koju je pruila Theda
Skocpol: 'Socijalne revolucije su nagle, temeljite transformacije u dravnim i klasnim
strukturama drutva, praene i djelomice izvrene klasno utemeljenom pobunom odozdo.
Socijalne revolucije razlikuju se od drugih oblika konflikta i transformativnih procesa
ponajprije kombinacijom dviju koincidencija: koincidencijom drutvene strukturalne
promjene sa klasnim ustankom, te koincidencijom politike i socijalne transformacije.'3 Malo
je revolucija koje zadovoljavaju jasno i nedvosmisleno ovaj kriterij to su tzv. 'velike
revolucije': Francuska revolucija 1789., Oktobarska revolucija 1917., Kineska revolucija
1911.-1949., mnogi e navesti i Englesku revoluciju u 17. stoljeu, Kubu 1959. godine i
Nikaragvu 1979. Svako daljnje proirenje popisa sigurno e barem kod dijela povjesniara
izazvati otre rasprave.
Prema tom popisu moemo shvatiti da je revolucija izrazito moderan fenomen.
Socijalni i klasni sukobi stari su kao i civilizacija, ali u eri prije 17. stoljea govorimo o
pobuni robova ili seljakim i pukim bunama revolucija poinje tek sa nastankom modernih
nacionalnih drava.4 Strukturalna teorija u centar pozornosti stavlja dravu i njene
mehanizme, iako daje odreenu teinu i klasnoj borbi u marksistikom smislu. 'Revolucija u
sebi nuno ukljuuje nasilno preuzimanje vlasti nad dravom, te otuda svako plodno
objanjenje revolucije mora odgovoriti na pitanje na koji nain drave i upotreba sile variraju
u vremenu, prostoru i drutvenom kontekstu.'5 Ovakav dravno-centrini pristup ne negira
vanost subjektivnog elementa u revoluciji revolucionarnih pokreta, kao i odnosa meu
razliitim drutvenim skupinama ali ih ipak stavlja u drugi plan i njihov je uspjeh u osnovi
objanjen neuspjehom drave da ispuni svoje funkcije. Tako se kao razlozi iroke narodne
3
Skocpol, Theda: States and Social Revolutions, Cambridge University Press, New York, 1979., str. 4-5
Goodwin, Jeff: State-centered Approaches to Social Revolutions, u Foran, John (ur.): Theorizing Revolutions,
Routledge, London & New York, 1997., str. 9-35
5
Tilly, Charles: Evropske revolucije 1492-1992, Politika kultura, Zagreb, 2006., str. 16
4
Foran, John: The Comparative-Historical Sociology of Third World Social Revolutions, u: Foran:
Theorizing, str. 221-261
irokim slojevima stanovnitva jer rast i napredak ekonomije koristi samo vrlo uskom sloju
ljudi dok se istodobno ivotni uvjeti veine pogoravaju. Represivna, iskljuiva i
personalistika drava odlikuje se diktaturom i represijom te iskljuuje iz politike vlasti
srednje slojeve, pa ak i visoku poslovnu klasu. Napomenimo i da vojni reimi, tradicionalne
monarhije i diktature koje vladaju na etnikoj ili regionalnoj bazi, imaju neto manje
problema i vie legitimiteta meu podanicima,7 a takoer valja primijetiti da izrazito
autoritarne diktatorske drave, koje nisu personalistike, su slabo ranjive na revolucionarne
izazove zbog vrstoe kojima se na njih odgovara. Zbog svoje iskljuivosti represivna
personalistika drava omoguava nastanak irokih multi-klasnih koalicija protiv vlasti.
Ovdje dolazimo do treeg faktora, a to je politika kultura opozicije i pobune. Revolucije,
smatra Foran, ne moemo objasniti samo ukazivanjem na objektivne uzroke, ekonomsko
stanje ili strukturalne faktore. Politika kultura opozicije odnosi se na ideoloku dimenziju
pokreta protiv vlasti i ima izvor u etiri grupe faktora, a to su: ideologija, kulturalni idiomi,
subjektivna iskustva i drutvene organizacije.8 Slijedea dva faktora pretpostavljam da ne
treba detaljnije objanjavati. Ekonomska kriza nekog oblika najee dovodi, u kombinaciji sa
ostalim faktorima, do revolucionarne situacije. Posljednji faktor koji treba uzeti u obzir jest
meunarodna politika; uspjena revolucija e nastupiti samo kada postoji permisivna okolina
ili kada u svijetu postoji takav odnos snaga meu velikim silama koji nee ozbiljnije ugroziti
revolucionarna nastojanja.
Foran tvrdi da izostanak bilo kojeg od ovih pet faktora (dakle i objektivnih i
subjektivnih) e utjecati na neuspjeh revolucionarnog pokreta (ili njegov nedostatak) pri emu
posebnu teinu daje meunarodnoj situaciji i politikim kulturama opozicije. Revolucije
obino propadaju zbog ekonomskih potekoa, politikih podjela izmeu dojueranjih
saveznika ili strane intervencije; a nema ih obino tamo gdje postoji ekonomska situacija
povoljna za radniku i srednju klasu i gdje nie i srednje klase mogu kroz politiki sustav
izraziti svoje zahtjeve. Zdrav i ravnomjeran ekonomski razvoj, ini se, je najjai faktor
sprijeavanja revolucija.9
Ovo je naravno samo jedna mogua varijacija meuigre razliitih uzroka i faktora koji
doprinose nastanku revolucije. DeFronzo10 daje donekle slinu listu pet faktora, koja se sastoji
od: 1) masovnog nezadovoljstva koje rezultira politikom akcijom, 2) sukoba izmeu elita, 3)
7
Goldstone, Jack: Toward a Fourth Generation of Revolutionary Theory, Annual Review of Political Science,
Vol. 4, 2001., pp. 139-187 (1.6.2014.), str. 149-150
8
Foran, John: Discourses and Social Forces, u: Foran: Theorizing, str. 212
9
Foran, John: The Comparative-Historical Sociology of Third World Social Revolutions, u: Foran:
Theorizing, str. 249
10
DeFronzo, James: Revolutions and Revolutionary Movements, Westview Press, 2011.
jedinstvene, zajednike motivacije svih drutvenih slojeva za promjenu, 4) teke politike ili
ekonomske krize koja ometa dravu u vrenju svojih funkcija i konano tu je 5) tolerantni
meunarodni kontekst. Objasnimo elitni sukob, obzirom da ga Foran ne spominje eksplicitno.
Elite se mogu podijeliti zbog razliitih razloga: ekonomskih, politikih, ideolokih, ukratko kada jedna elitna skupina ugroava postojanje druge skupine kao elite. Revolucija e uspjeti
samo onda kada mase sklope savez sa nekom od elitnih skupina, pri emu elite obino
formuliraju ideologiju pokreta.
ishodima, odnosno prema dubini transformacije drutva moemo ocijeniti koliko je neki
dogaaj bio revolucionaran. Revolucije esto vie proklamiraju nego to mogu ostvariti, dok
obeanja slobode, jednakosti i prosperiteta ostaju iznevjerena. S jedne strane gledano, nakon
revolucija se najee stvaraju autoritarni politiki sistemi, obino pod opravdanjem obrane
revolucionarnih dostignua od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a ekonomska postignua
drava koje su prole kroz revoluciju nia su od razvoja slinih drava koje nisu doivjele
revolucionarne epizode.13 Ipak, ne smijemo zanemarivati niti njihove ponekad zaista
nevjerojatne uspjehe iako oni nisu uvijek bili u skladu sa oekivanima. Rusija je u manje od
pola stoljea uspjela da od zaostale feudalne zemlje postane prva koja je lansirala ovjeka u
svemir. Sandiniste u Nikaragvi su pokrenuli brz ekonomski razvoj, kampanjom cijepljenja
umanjili broj oboljelih od zaraznih bolesti, te gotovo iskorijenili nepismenost. Uostalom,
revolucija je uvijek aktualna mogunost ve vie od dva stoljea i sama svijest o njenoj
mogunosti mijenjala je prirodu politike i odnose moi: 'Najvei uspjeh revolucije mogla bi
biti njena uloga u odigravanju politikih i drugih promjena u drutvu. Strah od revolucije sam
po sebi donio je vie promjene nego to smo spremni priznati.'14
Kada revolucija zavrava?15 Jedan mogui odgovor jest da revolucija zavrava kada se
uspostave nove institucije na vlasti koje nisu vie neposredno i ozbiljno izazvane od drugih
skupina. Prema neto jaoj definiciji, revolucija zavrava tek kada se nove politike i
ekonomske forme oblikuju i uvruju u drutvu na dui vremenski rok. Politika promjena
dolazak revolucionarnog pokreta na vlast se odvija relativno brzo, ali proces transformacije
drutva je dugotrajan i puno tei. Prema prvoj definiciji, Ruska revolucija zavrava sa krajem
graanskog rata 1921., Francuska revolucija sa Termidorom 1794. (ali moda i sa
Napoleonom 1799.), a Amerika revolucija nakon izborene nezavisnosti od Engleske. Prema
jaoj definiciji imamo vie problema. Ruska revolucija u toj varijanti zavrava tek sa
Staljinovom konsolidacijom na vlasti; Francuska revolucija teko je odgovoriti, jedno od
moguih rjeenja jest utemeljenje Tree Republike 1871.; Amerika revolucija moda
zavrava tek sa pobjedom pokreta za graanska prava Afro-amerikanaca. Tilly posebno
obraa pozornost na ovaj problem obzirom da je njegova teorija usko vezana uz
funkcioniranje drava i politikih sustava, pa tako navodi da je Engleska izgradila svoj
politiki sustav tijekom 17. stoljea, dok je Nizozemskoj za to trebalo vie od 250 godina
13
nakon njenih prvih revolucija.16 Oito je da revolucije jako dugo traju i teko je postaviti jasne
granice, pa moda ima neto istine u natpisu na jednom plakatu koji je najavljivao nekakav
kongres omladine socijalistike Jugoslavije iz 80-ih (!) na kojem je pisalo: 'Revolucija je
stalna borba!'.
2.5. Politika revolucija i problem definicije
Razlikovanje politike i socijalne revolucije jasno je artikulirala Hannah Arendt u radu
'O revoluciji',17 u kojem raspravlja o razlikama izmeu Amerike revolucije 1776. i Francuske
revolucije. Amerika revolucija je politika u smislu da ona za cilj ima promjene politikog
sustava, ali ne i dublje promjene u socijalnoj i ekonomskoj strukturi drutva. Koncept
revolucije u 17. stoljeu bio je uistinu blii promjeni politikog reima18 (po uzoru na Slavnu
revoluciju u Engleskoj), a tek sa jakobinskom epizodom Francuske revolucije je dobio
znaenje totalnog, radikalnog drutvenog preokreta, da bi se sa 1989., nakon tono 200
godina, rasprava ponovno vratila na poetak (iako se 1989. takoer radilo o totalnom
preokretu u politici i ekonomiji). U gotovo svakoj politikoj revoluciji ima radikalnih
elemenata i skupina koji se zalau za socijalnu revoluciju, ali do nje nee doi zbog, prema
Foranu, nedostataka u dva kljuna faktora: politikim kulturama opozicije (npr. ako se veina
sudionika revolucije okuplja oko umjerenih) i permisivnosti meunarodne situacije (kada
velike sile razliitim sredstvima podravaju ne-radikalne skupine).19
U zadnjih 25 godina esto se govori o demokratskim revolucijama; radi se o
demokratskim pokretima u diktatorskim dravama gdje su iroke multi-klasne koalicije
izborile, putem masovnih prosvjeda i drugih nenasilnih metoda, demokratske promjene u
politikim sustavima tih drava. Takvi masovni i iroki koalicijski pokreti, esto oslonjeni na
opozicijske stranke i politiare, nevladine organizacije (eng. NGO), pokrete za ljudska prava i
srodne grupe, izili su na ulice sa politikim zahtjevima (obino su to odlazak diktatora i
poteni izbori, uz zahtjev za potivanje ljudskih prava). Te su revolucije izrazito politike po
svome karakteru i ne postavljaju zahtjeve za dubljom promjenom drutvenog i ekonomskog
sustava; u nekom smislu ti pokreti su i 'anti-revolucionarni obzirom da oznaavaju kraj vjere u
tradiciju revolucionarnog socijalizma inspiriranog prosvjetiteljskom misli i eljom za
16
10
Wydra, Harald: Revolution and democracy, u Foran, Lane & Zivkovic: Revolution in the Making, str. 27
Callinicos, Alex: What does revolution mean in the twenty-first century, u Foran, Lane & Zivkovic:
Revolution in the Making, str. 151-152
22
vidi Thompson: Democratic Revolutions, str. 18-34
21
11
23
Wydra, Harald: Revolution and democracy, u Foran, Lane & Zivkovic: Revolution in the Making, str. 28
Goldstone: Toward a Fourth Generation, str. 142
25
Tilly: Evropske revolucije
24
12
26
Katz, Mark: Democratic Revolutions: Why Some Succed, Why Others Fail, World Affairs, Vol. 166, No. 3
(Winter 2004), pp. 163-170 (8.6.2013.), str. 163-164
27
Barany, Zoltan: Explaining Military Responses to Revolutions, Arab Center for Research and Policy Studies
(June 2013.), http://english.dohainstitute.org/file/get/e3e6e805-6f90-48c8-8f31-4aa92078aa7c.pdf (25.6.2014.)
28
Katz, Mark: Democratic Revolutions, str. 164
13
teorija revolucije i previe dobro poznata da bih sada troio vrijeme na njeno izlaganje pa
emo je preskoiti, ali uz tri vane opaske. Prvo, Marx i Engels nikada nisu sustavno izloili
jednu posebnu teoriju revolucije, nego je ona neodvojiva od drugih njihovih kljunih postavki
(ekonomskih, historijskih, drutvenih), i pojedini aspekti teorije su razasuti po razliitim
njihovim radovima, a doraeni kroz rad njihovih nastavljaa (Lenjin, Trocki, itd.). Drugo,
marksistika teorija znaajno je utjecala na strukturalistiku teoriju revolucije. Tree, elio bih
opovrgnuti poznati prigovor da je Marx strogi ekonomski determinist i da se kod njega sve
svodi na proizvodne snage i klasnu borbu buroazije i proletarijata. Marx i Engels govore i o
irokim multi-klasnim koalicijama,29 intraelitnom sukobu (i sami su bili pripadnici elite tog
doba), razlikuju politiku revoluciju od socijalne revolucije (koja, dodue, je 'ona prava'), 30 i
konano, ostavljaju prostor za slobodnu, voluntaristiku ljudsku akciju, jer 'ljudi sami stvaraju
svoju povijest, iako ne u okolnostima koje su sami izabrali.'31
Tzv. prva generacija revolucionarne teorije, iji je najpoznatiji predstavnik Crane
Brinton, izuavala je obrasce revolucionarnih dogaaja, ali bez dublje teoretske perspektive
pa su njihove teorije prvenstveno deskriptivne (tzv. natural history). Drugu generaciju ini
grupa razliitih i ne previe povezanih autora koji nastoje pruiti dublje razumijevanje
revolucije i njenih uzroka, a svoje teorije baziraju na psihologiji (Ted Gurr), sociologiji i
politikoj znanosti (Samuel Huntington i Charles Tilly). Ted Gurr zasniva svoju teoriju na
pojmu relativne deprivacije, a centralno mjesto teorije jest teza da do revolucije dolazi kada
vei broj ljudi osjea raskorak izmeu svog drutveno-ekonomskog poloaja i vlastitih
uvjerenja o tome koji poloaj i uvjete ivota su zasluili. Ova teorija danas se ne smatra
pretjerano uspjenom jer slabo uzima u obzir ostale faktore, a relativna deprivacija je koncept
koji se teko moe objektivno mjeriti.
Charles Tilly svoj pogled na revoluciju bazira na pluralistikoj teoriji u politikoj
znanosti, prema kojoj su politika zbivanja rezultat sukoba izmeu skupina sa razliitim
interesima.32 Do revolucije dolazi u situacijama multipliciranog suvereniteta: kada dvije ili
vie drutvenih skupina sa razliitim interesima posjeduju dovoljno resursa (ekonomskih,
politikih, vojnih, organizacijskih) da ulaze u natjecanje za suverenitet na odreenom
teritoriju uz mobilizaciju znaajnog segmenta populacije i nemogunost drave da efektivno
suzbije takve zahtjeve, pri emu su uzroci takve situacije najire definirani ('odreeni broj
29
Marx, Karl i Engels, Friedrich: Manifest komunistike partije, u Dragievi, Adolf; Mikecin, Vjekoslav;
Niki, Momir (ur.): Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb, 1979., str. 391-392
30
Marx, Karl: Klasne borbe u Francuskoj od 1848. do 1850., u Dragievi, Mikecin, Niki: Glavni radovi
31
Marx, Karl: Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, u Dragievi, Mikecin, Niki: Glavni radovi, str. 521
32
Goldstone, Jack: Theories of Revolution: The Third Generation, World Politics, Vol. 32, No. 3 (April 1980),
pp. 425-453 (1.4.2014.), str. 428-430
15
33
16
unutar drave, djelomice zanemarujui utjecaj ideologije ili kulture. Karakteristina je u tom
smislu izjava 'Revolucije nisu svjesno napravljene one dolaze'.36 Teorija Skocpol je primjer
iste strukturalne teorije, ali ini se da niti ona ne zastupa teze da su voljne akcije ili
motivacija pojedinaca potpuno nebitni, za to su je mnogi optuivali ona tek tvrdi da e
motivacija za drutvenu promjenu nastati kao reakcija na dublje promjene u dravnim
strukturama i na opadanje organizacijskih kapaciteta drave.
Ne elei se osvrtati na ostale prigovore, sa strukturalnim teorijama postoji jedan
veliki problem. U radovima strukturalista seljatvo je nositelj revolucije. To je naravno tono
u sluaju velikih revolucija u povijesti, ali obzirom da takva drutva danas u biti vie ne
postoje, osim u najnerazvijenijim dijelovima svijeta, takva teza implicira i podupire jednu
drugu a to je teza da je doba velikih socijalnih revolucija prolo. Uostalom, Iranska
revolucija, koja se esto nalazi blizu popisa 'velikih', preteito je urbana po svom karakteru, a
ne zaboravimo niti dogaaje iz 1989. (pustimo po strani pitanje jesu li to revolucije) koji su
takoer odigrani u modernim, urbanim sredinama.
Teorija Jacka Goldstonea37 spaja strukturalnu analizu sa demografskim ciklusima rasta
populacije, koji su u njegovoj teoriji prvi uzrok lanca zbivanja koji dovode do revolucije. Na
temelju pomne analize Goldstone dolazi do zakljuka da ciklusi demografskog rasta
korespondiraju sa revolucionarnim razdobljima, ali i da periodi bez revolucije odgovaraju
smanjenim takvim pritiscima. To ne znai da on sugerira tvrdnju da e populacijski pritisci
nuno uzrokovati revoluciju, ve da e do krize doi ako drava nije sposobna rijeiti
probleme koje taj prvi faktor izaziva. Porast stanovnitva dovodi do fiskalnih pritisaka na
dravu, intra-elitnog sukoba i olakava masovnu mobilizaciju. Rast populacije u kontekstu
stagnirajue ekonomije alocira resurse u korist elita koje ive od tueg rada, a takoer alocira
materijalna sredstva dalje od drave jer nastaje potreba za veom vojskom, policijom i
birokracijom. Broj korisnika socijalnih slubi raste bre od dravnih prihoda, a meu
obrazovanim srednjim slojevima stvaraju se zahtjevi za kreiranjem novih radnih mjesta koja
e biti adekvatno plaena u odnosu na njihovo visoko obrazovanje, to slabi legitimitet vlade i
njenu sposobnost da obavlja svoje funkcije. U takvoj situaciji vlada moe poveati prihode ili
putem oporezivanja ionako preoptereenih radnih slojeva stanovnitva ili moe pokuati
zagrabiti u prihode elita, to je podjednako rizian poduhvat, ili tiskati novac to dovodi do
inflacije. Dravni slubenici mogu pokuati mitom nadoknaditi prihode koji realno padaju,
nezaposleni migriraju u ekonomski sretnije krajeve, a vojska, ukoliko se nalazi meu
36
37
Selbin, Eric: Revolution in the Real World, u: Foran: Theorizing, str. 119
Goldstone, Jack: Population Growth and Revolutionary Crises, u: Foran: Theorizing, str. 99-116
17
oteenim elitama, poprijeko gleda na situaciju i postaje sve vie sklona promjeni. Obzirom
da se ivotni i zdravstveni standardi u pravilu poboljavaju, a stope smrtnosti dojenadi u
zemljama u razvoju su sve nie, to znai da mladi ine sve vei udio u ukupnoj populaciji;
kada poveemo taj podatak sa istodobnim nedostatkom posla za te iste mlade dolazimo do
injenice da se stvara armija mladih nezaposlenih koji nemaju nita za izgubiti stvara se
potencijal za masovnu politiku mobilizaciju koju dio nezadovoljnih elita ima interes
iskoristiti. Otprilike takav mehanizam za razumijevanje revolucionarnih kriza predlae
Goldstone, i slinost sa nedavnim dogaajima u Egiptu je uistinu nevjerojatna.
Dakle, u prouavanju interakcije demografskih i ekonomskih trendova sa strukturom
odreenog drutva, naravno uz dobro poznavanje te strukture i odnosa meu elitama i drugim
skupinama u drutvu, moemo paljivim prouavanjem jedne drave i drutva doi do
spoznaje o tome nalazi li se u predrevolucionarnoj situaciji. Jednom kada doe do sloma
drave drugi faktori, pored demografskih i ekonomskih pritisaka i odnosa meu elitama,
dolaze do izraaja (drutvene organizacije, ideologija, meunarodni odnosi). Goldstoneova
teorija izravno se nastavlja na strukturalizam, ali ga odvodi korak dalje, uvodi demografsku
analizu koja moe biti vrlo mono orue za predvianje buduih revolucionarnih kriza te
stvara model koji moemo primijeniti u irokom rasponu od klasinih 'velikih' revolucija do
modernih urbanih pobuna. Kasnije je Goldstone djelomice odmaknuo od ovakvog pristupa
prema prouavanju raznih drugih faktora bitnih za revolucije, uz nova objanjenja
revolucionarnih fenomena, kritizirajui neke osnovne postavke strukturalnih teorija.
Goldstone tako problematizira stabilnost dravnog sustava (to Skocpol uzima kao zadano);
prua irok popis uzroka revolucija; stavlja fokus i na ideologiju, kulturu i agenturu; te poziva
na stvaranje teorije koja spaja makro-razinu, mikro-razinu i kvantitativnu analizu.38
postavljajui
strukturalistiko-determinativne
voluntaristiko-kulturalne
elemente u interaktivni i dijalektiki odnos. Ovi autori ne ine neku jedinstvenu 'etvrtu
generaciju' revolucionarne teorije, ali uvode u analizu neke elemente zanemarene u
38
18
19
pria, prema Selbinu, primarna forma drutveno-politike borbe. Kroz naraciju posredujemo
vlastita iskustva potlaenosti, siromatva ili gladi drugim ljudima, pa je odatle naracija prvi
korak u pokretanju revolucionarne aktivnosti. Treba takoer uoiti simboliku snagu koju
sadre revolucionarne slike, simboli, pjesme ili narodna predaja. Fotografija Che Guevare,
pripovijest o kineskom Dugom maru, uzdignuta stisnuta aka Nelsona Mandele,
Internacionala sve su to simboli koji imaju snaan emocionalan naboj i mobilizacijski
potencijal i ne smijemo ih zanemariti pri prouavanju revolucija. Uostalom, napominje
Wickham-Crowley, ti simboli 'imaju veliku mo jer su oni mnogima od nas bili ono prvo to
nas je potaknulo da prouavamo revolucije.'45
2.9. Budunost revolucije
Nakon 1989. godine i demokratskih promjena u zemljama Istonog bloka neki su
autori proglasili 'kraj povijesti' i konanu pobjedu liberalne demokracije, nagovjetavajui
time ujedno i kraj revolucije u smislu ljudskih nastojanja za brzom i temeljitom preobrazbom
drutva u skladu sa odreenim idejama. Revolucija je u tom smislu proglaena za stvar
prolosti, 'ne vie sjeanje iva mogunost u umovima i ivotima ljudi ve obina povijest
predmet izuavanja i diskusije u znanstvenoj zajednici.'46
Danas, nakon ekonomske krize, globalnog vala prosvjeda protiv neoliberalizma,
interesantnih demokratsko-socijalistikih eksperimenata u Latinskoj Americi, Arapskog
proljea, i pored sve izraenijih klasnih nejednakosti unutar drutava te razlika izmeu
razvijenih i siromanih drava, ini se da budunost revolucije i nije toliko tmurna. 'Politika
zamisao osvete pravednih i potlaenih nad zlim i privilegiranim pripadnicima starog reima
nije nita manje privlana nego u bilo kojem ranijem momentu u povijesti.'47 Kako zamiljati
budunost revolucije? Ako svaka revolucija uvodi neto novo i uistinu originalno, vrei
potpuni raskid sa prolou, postoji li uope ikakva mogunost rasprave o buduim
revolucijama? Predvianja su krajnje nezahvalna, kao to sam ve raspravio, ali to ne znai da
ne moemo razmiljati o budunosti. 'Postoji revolucionarna tradicija, i poetna toka za
promiljanje budunosti revolucije mora biti pitanje: to ta tradicija jest i to je od nje
ostalo?... Budunost je po definiciji nepoznata i nespoznatljiva, prolost je sve to znamo.'48
45
20
Jednim dijelom klasina definicija sigurno vie nije odgovarajua. Ono to treba
sauvati, ako elimo izbjei terminoloku konfuziju kako u revolucionarnoj teoriji tako i u
praksi jest onaj vaniji dio definicije, koji govori o dubinskim promjenama socijalnih i
ekonomskih struktura, jer bez dubinskih promjena pojam revolucije naprosto nema sadraj.
Kako je navedeno, Tilly vee promjene u oblicima i karakteristikama revolucije sa
promjenama u organizaciji drave i meunarodnog dravnog sustava. 'Svaka era ili, bolje
reeno, svaki posebni sklop politikih, ekonomskih i kulturnih uvjeta proizvodi svoj tip
revolucije, svoje posebne revolucionarne aktere i svoje ishode revolucionarne akcije.'49
Revolucije koje e uslijediti treba vezati uz nove procese koji oblikuju svijet procese
globalizacije. Pod globalizacijom podrazumijevamo proces (ili skup procesa) koji ima
slijedee karakteristike: transnacionalna proizvodnja i razmjena materijalnih dobara,
slabljenje suverenog poloaja nacionalnih drava, razvoj novih tehnologija i medija, razvoj
svjetskih financijskih trita, produbljivanje klasnih i statusnih nejednakosti (unutar i izmeu
drava), brza urbanizacija na globalnoj razini, rast moi i utjecaja globalnih regulatornih
agencija (MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija), globalna ekoloka kriza,
pokuaj SAD-a da se nametne kao jedina globalna sila i odupiranje drugih sila tome. Koliko
je svijet u eri globalizacije otvoren za revolucije? To je naravno kljuno pitanje budunosti
revolucije; a suvremeni svijet sigurno nije pogodna pozornica za reprizu 'velikih' revolucija
19. i 20. stoljea koje mogu posluiti kao inspiracija, nikako kao primjer. Da parafraziram
Marxa, 'socijalna revolucija 21. stoljea ne moe crpiti svoju poeziju iz prolosti, nego samo
iz budunosti.'
Oblici revolucije (diskurs, metode, organizacijski aspekti) su se mijenjali sa razliitim
drutvenim i povijesnim okolnostima i mijenjat e se i dalje. Fokus se premjeta sa nasilnih
prema nenasilnim metodama (prosvjed, trajk) i sa 'revolucionarne partije' prema razliitim
alternativnim drutvenim pokretima i decentraliziranim aktivistikim mreama; nove
tehnologije pruaju nove mogunosti organizacije, a diskurs revolucije apelira na
demokraciju, ljudska prava, socijalnu pravdu i ouvanje ekolokog sustava (iako je taj diskurs
jo uvijek vrlo neprecizan). Promjena moda ne mora vie biti toliko nagla i nasilna; u
Latinskoj Americi revolucionari su doli na vlast demokratskim putem, to nam pokazuje
jednu novu smjernicu za moguu budunost istinskih demokratskih revolucija koje e biti i
demokratske i revolucije (mogunost koju je predviao i Marx, to se esto zaboravlja).
Revolucije u budunosti sigurno e morati odmaknuti od svoje karakteristike dravno-
49
21
22
50
Abecednim redom: Alir, Bahrain, ibuti, Egipat, Irak, Jemen, Jordan, Katar, Komori, Kuvajt, Libanon,
Libija, Maroko, Mauritanija, Oman, Palestina, Saudijska Arabija, Sirija, Somalija, Sudan, Tunis i Ujedinjeni
Arapski Emirati. Izvor: Arab Human Development Report 2002. (http://www.arab-hdr.org). Dalje u tekstu u
upotrebljavati skraeni izraz 'Bliski Istok' za cijelu regiju.
23
Noueihed, Lin; Warren, Alex: The Battle for the Arab Spring, Yale University Press, New Haven/London,
2013., str. 1
52
Ibid, str. 2
53
Gelvin, James: The Arab Uprisings What Everyone Needs to Know, Oxford University Press, New York,
2012., str. 39
54
Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, Centre for the Study of African
Economies, Oxford & Jeddah, 2011., http://www.csae.ox.ac.uk/workingpapers/pdfs/csae-wps-2011-23.pdf
(25.7.2014.) str. 11
25
Prvo, granice. Izuzmemo li Egipat, Tunis i Maroko niti jedna od dananjih arapskih
nacija nema neku duu i stabilnu tradiciju dravnosti u smislu moderne nacionalne drave na
odreenom teritoriju. Drave Arapskog poluotoka nastale su kao rezultat britanskih
imperijalnih planova u eri nakon raspada Otomanskog Carstva iza Prvog svjetskog rata i
najee na tribalnoj bazi, uz dogovor sa najjaim ili najuglednijim lokalnim eikom, dok su
na podruju sjeverno od poluotoka razgranienja izmeu Iraka, Jordana, Izraela, Sirije i
Libanona rezultat dogovora izmeu Velike Britanije i Francuske nakon Prvog svjetskog rata
(sporazum Sykes-Piccot). Samo po sebi to ne bi bio veliki problem da granica nekih drava
nisu obuhvaale vrlo razliite plemenske, etnike i vjerske skupine, razliitost koju su
imperijalne sile vrlo rado koristile u svojoj vladavini. Tako su Francuzi kreirali Libanon kao
dravu pod upravom bliskoistonih krana, a posljedica takvog sustava bio je dugogodinji
krvavi graanski rat koji je ondje izbio 70-ih. Slinu priu ima i Irak, stvoren kao drava
Kurda, ijita i sunita pod sunitskim monarhom, a kojem danas prijeti mogunost raspada.
Jemenu i Libiji prijeti slian scenarij, pri emu se kod ove dvije drave radi prvenstveno o
tribalnim podjelama.
Drugo, SAD su jo od doba Hladnog rata pa do danas aktivno traile saveznike u regiji
iz tri razloga, to su: bogati energetski izvori, sigurnost Izraela i rat protiv terorizma. Bliski
Istok i Sjeverna Afrika podmiruju 40% godinjih svjetskih potreba za naftom,55 a na njihovom
se teritoriju nalazi 46% svjetskih zaliha nafte i 25% svjetskih zaliha plina.56 Ove jednostavne
geopolitike injenice moraju biti polazite za shvaanje odnosa velikih sila prema regiji. Bilo
kakav politiki poremeaj u regiji moe imati drastine posljedice na globalna trita i SAD
su uvijek budno pazile da situacija ne izmakne granicama kontrole. Sigurnost Izraela je drugi
strateki interes koji SAD trajno nastoje osigurati, to nije bio nimalo lagan posao obzirom na
brojne ratove koje su arapski susjedi poduzimali protiv Izraela. Nakon to je Nasserov
nasljednik Sadat napravio zaokret u vanjskoj politici i ohladio odnose sa SSSR-om, Carterova
administracija je iskoristila priliku i posredovala u sklapanju sporazuma u Camp Davidu
1979. godine kojim se Egipat obvezao na mir sa Izraelom i priznao ga kao dravu u zamjenu
za godinju vojnu pomo od SAD-a u iznosu od 1.3 milijarde dolara, to Egipat ini drugim
najveim primateljem amerike vanjske pomoi nakon Izraela.57 Sporazum je Sadatu
priskrbio Nobelovu nagradu za mir u ijem posjedovanju nije dugo uivao jer su 1981. godine
radikalne egipatske islamistike skupine izvrile na njega atentat. Iako je sporazum naiao na
55
26
zgraanje arapskih dravnika s vremenom je veina njih pola pragmatinim putem suradnje
sa Izraelom i SAD-om, pa je kasnije i Jordan sklopio slian sporazum. Meu arapskim
stanovnitvom odnos prema palestinskom pitanju ostao je trajno nepromijenjen; osnivanje
Izraela, izgon arapskog stanovnitva i poraz arapskih vojski u ratovima koji su uslijedili
poznati su kao al-nakbah (katastrofa) radi se o centralnom mjestu arapskog kolektivnog
(politikog) identiteta.
Konano, nakon teroristikih napada 11. rujna i proglaenja 'rata protiv terorizma'
SAD su za ratove u Iraku i Afganistanu traile i dobile saveznike u regiji, ak i meu tako
neprijateljskim reimima kao to je bio Gaddafijev u Libiji, iako se ovdje nije radilo o nekoj
velikoj ljubavi ve obostranoj koristi: SAD je olakao logistike napore u ratu protiv
terorizma, a reimi Bliskog Istoka dobili su dodatna materijalna i politika sredstva za
obraun sa islamistikom oporbom. Arapski dravnici posluili su se ratom protiv terorizma i
na unutarnjem planu, legitimirajui svoju vladavinu pred meunarodnom javnou i svojim
graanima kao jedinu alternativu kaosu koji e uslijediti ukoliko islamisti preuzmu vlast.
Dakle, SAD su direktno ili indirektno, vie ili manje aktivno podupirale dravnike Bliskog
Istoka koji su mogli osigurati provedbu ta tri interesa bez obzira na nedemokratinost tih
reima, to je inae tobonji predmet velike brige onda kada je to korisno. SAD nisu po
Bliskom Istoku instalirale podobne reime kao to se to dogaalo u Africi i Latinskoj Americi
u doba Hladnog rata, ali su ih pomagale dok je to sluilo geopolitikim interesima i na taj
nain podravale status quo u regiji.
Vratimo se samo as na Tillya koji nas podsjea da je proces izgradnje nacija i
modernog politikog sustava u europskim dravama dugo trajao od njihovih prvih revolucija.
Ono to su danas stabilne demokracije nastajalo je stoljeima i stoga je arogantno oekivati od
arapskih nacija da preko noi preustroje svoje institucije po uzoru na zapadne, to znai
potpuno nerazumijevanje drugaije kulture, drutva, religije i historijskog konteksta.
'Demokracija ne nastaje u praznini, rastavljena od povijesti jedne zemlje i identiteta svojih
stanovnika. Novi politiki sustav moe biti instaliran u kratkom vremenu, ali drutveni obiaji
i predrasude mijenjaju se mnogo sporijim tempom.'58 Na Bliskom Istoku stvari su onakve
kakve jesu s nekim razlogom, a zapadne drave nisu mnogo pomogle u demokratizaciji regije
osim na retorikom nivou. Uostalom, jedna mala digresija, politike, drutvene i ekonomske
institucije kakve se nastoje sada nametnuti Bliskom Istoku ne funkcioniraju ba najbolje u
zadnje vrijeme niti u Europi i Americi.
58
27
59
'Arab revolutions and neoliberal illusions', Al Jazeera English, 13. sijeanj 2014.
http://www.aljazeera.com/indepth/opinion/2014/01/arab-revolutions-neoliberal-illusions2014126325719891.html (22.7.2014.)
28
Ono to sam pisao za politike sustave arapskih drava, vrijedi i za njihove ekonomije
radi se o razlikama u irokom rasponu od Katara, drave sa najviim BDP-om po
stanovniku na svijetu (ako raunamo samo graane Katara) do Jemena, jedne od
najsiromanijih drava svijeta. Najee se arapske drave u ekonomskom pogledu dijeli u
dvije skupine: one koje imaju bogata nalazita energenata i one koje nemaju. Prvoj skupini
pripadaju neke drave Arapskog poluotoka (Saudijska Arabija, Katar, UAE, Kuvajt, Oman) te
Irak, Libija i Alir. U njima velika veina dravnih prihoda proizlazi iz eksploatacije i prodaje
nafte i plina. Druge su drave zbog nedostatka izvora energije prisiljene diverzificirati svoje
ekonomije ili se osloniti na kredite meunarodnih financijskih institucija, priljev deviza od
radnika na privremenom radu u inozemstvu i 'bratsku' pomo bogatijih arapskih susjeda (pri
emu je Saudijska Arabija oduvijek funkcionirala kao vodei 'dobrotvor').
Bez obzira na meusobne razliitosti i na podruju ekonomije emo meu arapskim
dravama nai mnogo zajednikih karakteristika. Obino se drave Bliskog Istoka definira
kao rentijerske ekonomije, gdje drava posjeduje kljune resurse kojih eksploatacija stvara
veinu dravnih prihoda. Ovaj tip organizacije ekonomske aktivnosti znai da je drava
dominantan ekonomski akter i najvei poslodavac. Eksploatacija energetskih izvora tvori
veinu dravnog prihoda u mnogim dravama regije, negdje i do 95% (Libija, Kuvajt i UAE;
Saudijska Arabija 90%, Jemen 75%, Katar 70%, Bahrain 60%),60 a ak i u dravama koje nisu
vani igrai na globalnom tritu energenata oni ine dobar dio dravnih prihoda i izvoza
(npr. Jemen ili Sirija).61 Obzirom na nedostatak tehnikog obrazovanja i radne snage
energetski izvori crpe se u kooperaciji sa pameu stranih kompanija i radom privremenih
radnika iz siromanih zemalja, od ega je oko 10 milijuna Arapa iz drava kao to su Egipat,
Sirija, Jordan ili Jemen. Jednom kada su nemiri poeli prijetiti nafta se pokazala kao znaajna
komparativna prednost reima u tim dravama jer su naftnim dolarima uspjeli primiriti
situaciju i poduzeti potrebne socijalne mjere (nastavak subvencija, poveanje plaa, stambeni
projekti) da se nezadovoljstvo ugasi u samom startu, to je taktika koju je Saudijska Arabija
uspjeno primijenila i na vanjskom planu kroz kredite i novanu pomo siromanijim
dravama (Jordan, Egipat, Bahrein, Jemen, Maroko), a sve u svrhu smirivanja situacije u
regiji i kod kue. Moemo stoga primijetiti na ovom mjestu da se tradicionalni legitimitet u
kombinaciji sa bogatim energetskim izvorima pokazao kao najbolje sredstvo prevencije
revolucije u arapskom svijetu 2011. godine.
60
61
29
62
30
31
32
navedenih razlikuje tek po tome to vlast nije utjelovljena u jednoj osobi ili obitelji ve se radi
o kolektivnom reimu vojnog tipa. Maroko i Jordan takoer, kada govorimo o dravama koje
su svjedoile nemirima i prosvjedima, imaju svoje ekonomske probleme koji podsjeaju na
one u navedenim republikama, ali u njima kampanja ekonomske privatizacije nije bila toliko
agresivna, niti se radi o personalistikim reimima u kojima su vladajua obitelj i njihovi
cronies oigledno pljakali i unitavali drutvenu imovinu. Novi pristup ekonomiji je dodue
donio, pored entuzijazma meunarodnih financijskih institucija, i ekonomski rast, ali on je
koristio samo uskom sloju ljudi oko vladajue skupine i nije bio dovoljan da zadovolji potrebe
brzorastueg broja stanovnika pa se broj siromanih poveao (u Egiptu je npr. 44% Egipana
uoi revolucije ivjelo u siromatvu),71 a posebno je nastradala srednja klasa i unutar nje
obrazovani mladi. Neoliberalizam nije donio nikakvo 'ekonomsko udo', ve samo umjeren
ekonomski rast uz otru klasnu polarizaciju drutva.
Regija Sjeverne Afike i Bliskog Istoka biljei najviu stopu nezaposlenosti od svih
regija svijeta.72 Slubene brojke od 10 do 15 postotaka nezaposlenih u onim dravama za koje
su podaci dostupni (Egipat, Jordan, Libanon, Sirija, Tunis) treba uzeti sa oprezom, jer je
realna nezaposlenost vjerojatno bila mnogo vea. Kako u statistiku ulaze samo oni koji trae
posao u broj nezaposlenih ne ulaze niti ene koje iz kulturalnih ili religijskih razloga ne
participiraju u tritu radne snage, a postotak ena koje obavljaju plaene poslove ekstremno
je nizak i kree se izmeu 8.6% u Omanu i 39.9% u Mauritaniji, ali za veinu arapskih drava
kree se izmeu 15 i 25 posto.73 Pri izuavanju statistike nezaposlenosti treba takoer uzeti u
obzir i meuregionalne razlike unutar drava; npr. u Tunisu je prema vladinoj statistici 2010.
godine bilo 14.8% nezaposlenih, ali na siromanijem jugu drave ta je brojka iznosila 25%, a
neslubeno i do 50% u najsiromanijim podrujima.74
Unato zajednikom jeziku i kulturi meusobna trina povezanost arapskih drava je
vrlo slaba pa unutarnji arapski izvoz u prosjeku ini oko 10% od ukupnog izvoza, emu su
uzroci slabo diverzificirane ekonomije, nedostatak kvalitetne transportne infrastrukture i
administrativne komplikacije.75 Gotovo 60% izvoza iz regije ide u Europu,76 a to se pokazalo
kao veliki problem tijekom nedavne ekonomske krize koja se na ovaj nain prenijela na Bliski
Istok. Globalna kriza se osjetila i kroz smanjene prihode u turizmu, ili ako govorimo o Egiptu
71
Ibid, str. 35
Hoffman, Michael i Jamal, Amaney: The Youth and the Arab Spring: Cohort Differences and Similarities,
Middle East Law and Governance, Vol. 4 (2012), pp. 168-188 (17.7.2014.), str. 170
73
Arab Human Development Report 2002, str. 169
74
Noueihed i Warren: The Battle, str. 37
75
Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, str. 8
76
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 11
72
33
smanjene prihode od transporta robe kroz Sueski kanal. Jo jedna endemina pojava za regiju
jest siva ekonomija koja se odvija u opsegu izmeu 26% BDP-a u Jordanu i ak 44% BDP-a u
Maroku.77 Faktor koji je dodatno pogorao ekonomsko stanje zadnjih godina jest nagli rast
cijena hrane. Tipino za drave nieg ivotnog standarda, u arapskim dravama meu
izdacima kunog budeta znaajna stavka jest potronja na hranu, izmeu 34 (Libanon) i 63
(Maroko) posto, to stanovnitvo tih drava ini osjetljivima na kretanje cijena hrane na
svjetskim tritima uzmemo li u obzir da te zemlje ne odravaju proizvodnju hrane na
samodostatnom nivou zbog prirodnih i klimatskih razloga.78 Sve arapske drave su uvoznici
hrane, a Egipat je najvei uvoznik itarica na svijetu, kao i najvei konzument kruha po
stanovniku,79 a subvencije na hranu pojele su iz egipatskog budeta tri milijarde dolara samo
2010. godine.80 Jedina je iznimka od bila Sirija koja je do 2006. bila izvoznik hrane, kada su
etiri uzastopne godine sue unitile njenu poljoprivrednu proizvodnju. Pomalo je ironino da
na podruju na kojem su nastali civilizacija, drava i poljoprivreda, dakle podruje rijeka Nil,
Eufrat i Tigris, danas nalazimo drave koje su najvei uvoznici hrane na svijetu, a dobar dio
njihovog stanovnitva pati od slabe prehrane (oko 40% u Egiptu i Jemenu).81
Vaan izdatak kunog budeta, pored trokova stanovanja i prehrane, ine izdvajanja
za energetske izvore, odnosno naftu i plin koji su dominantan izvor energije u veini
kuanstava. U Egiptu se 94% energije dobiva od nafte i plina,82 to znai da vlada ima jo
jedan znaajan izdatak zbog subvencioniranja cijena energenata konkretno govorei 18
milijardi dolara godinje u Egiptu, dok Jemen izdvaja godinje oko 6% BDP-a za subvencije
na gorivo, to je iznos vei od kombiniranih izdvajanja za zdravstvo i obrazovanje.83
Prosjean godinji izdatak za subvencije na gorivo u regiji iznosi 5% BDP-a, dok se za
subvencije na hranu izdvaja oko 0.7%.84 Iako subvencije na gorivo rastereuju kuni budet
prosjene obitelji najvie koristi od njih imaju bogati koji se bave industrijom.85 Problem sa
subvencijama, izmeu ostalog, jest stalno posuivanje ili tiskanje novca da se pokriju dravne
potrebe pa je galopirajua inflacija jo jedan od faktora propasti ekonomija drava Bliskog
Istoka.
77
Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, str. 22
'This will be the Arab world's next battle', The Guardian, 22. travanj 2011.
http://www.theguardian.com/commentisfree/2011/apr/22/water-the-next-arab-battle (12.8.2014.)
79
Noueihed i Warren: The Battle, str. 35
80
Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, str. 5
81
'Use your loaf: why food prices were crucial in the Arab spring', The Observer, 17. srpanj 2011.
http://www.theguardian.com/lifeandstyle/2011/jul/17/bread-food-arab-spring (12.8.2014.)
82
Noueihed i Warren: The Battle, str. 35
83
'The haves and the have-nots', The Economist
84
Ibid.
85
Ibid.
78
34
35
obrazovani, dok je u Tunisu polovina mladih sa sveuilinom diplomom uoi revolucije bila
nezaposlena.92 Regija je doivjela veliku ekspanziju broja visoko obrazovanih tijekom zadnjih
desetljea, a prema poveanju prosjenog broja godina kolovanja u razdoblju 1980.-2010.
drave regije, od kojih su neke kao Egipat, Tunis, Bahrain i Libija svjedoile velikim
politikim nemirima, se nalaze u samom vrhu.93 I ovdje moemo traiti jedan od uzroka
arapskih revolucija jer se kombinacija visoke obrazovanosti stanovnitva i rairene
nezaposlenosti manifestira u politikoj nestabilnosti i nemirima.94
3.5. Uoi revolucije
Politike neslobode, represivni dravni sustav, sveprisutna korupcija, nezaposlenost,
neoliberalno voenje ekonomije, velik broj mladih nezaposlenih; sve su to faktori koji su u
regiji Bliskog Istoka doprinijeli stvaranju klime pogodne za politika previranja i utjecali na
formiranje onoga to bi Foran nazvao 'politike kulture opozicije'. Pored objektivnih uzroka
revolucije nikako ne treba zaboraviti na ljudski faktor jer objektivne okolnosti nikada same po
sebi ne dovode do revolucije niti ljudi tek pasivno reagiraju na podraaje iz okoline;
revolucija je in koji zahtjeva kreativnost, promiljanje, traenje novih i originalnih rjeenja, a
prije svega izvjesno iskustvo. Stoga u na ovom mjestu samo ukratko pruiti pregled vanijih
protesta i pobuna koji su prethodili Arapskom proljeu kako bih pokazao da pobune protiv
sustava na Bliskom Istoku 2011. godine nisu dole posve neoekivano ve su rezultat dugih
godina iskustva politikih i ekonomskih borbi izmeu privilegiranih skupina i irih slojeva
stanovnitva.
Kada su 2008. godine cijene hrane naglo narasle na globalnoj razini kao rezultat
visokih cijena nafte, slabe etve u Rusiji (koja je najvei izvoznik penice za Egipat),
financijskih pekulacija na tritima hrane i zbog subvencioniranja proizvodnje penice za
bio-gorivo u SAD-u, a arapski dravnici su odluili da posluaju preporuke MMF-a o
ukidanju subvencija, diljem regije ponovno su nastupile pobune zbog visokih cijena kruha i
drugih elementarnih ivotnih potreptina, a posebno je estoko bilo u Maroku (300
ozlijeenih). Manje pobune sa istim prehrambenim motivima zabiljeene su u to doba i u
Jemenu, Bahrainu, Aliru, Jordanu i Libanonu.
92
36
'Egypt's revolution has been 10 years in the making', The Guardian, 2. oujak 2011.
http://www.theguardian.com/commentisfree/2011/mar/02/egypt-revolution-mubarak-wall-of-fear (12.8.2014.)
37
predvianja u drutvenim znanostima. 'Dravni udar moe biti planiran, ali revolucija
nikada. Njezino izbijanje, prvi trenutak, zatjee svakoga nespremnog, ak i one koji su je
dugo nastojali ostvariti. Svi stoje zaueni pred spontanou koja se iznenada pojavljuje i
unitava sve na svojem putu, i unitava toliko nemilosrdno da na kraju moe unititi i ideale
koji su je prizvali.'96 Uistinu, prvi trenutak mnoge je zatekao nespremne, a dugo vremena
potisnuta energija ulice poela je unitavati i one ideale i ciljeve koje je proklamirala. Pobuna
protiv sustava dogodila se iz odreenih razloga nastojao sam ih predoiti u ovom poglavlju
ali zbivanja su se, kao to to esto puta biva u povijesti, otela kontroli, nadila planove i
elje svojih sudionika, i otila u nepredvienom pravcu gdje su se sudarila sa drugim
interesima i planovima, to je moralo rezultirati kompromisom i povlaenjem. Zadaa je
slijedeeg poglavlja da prikae dogaaje koji su u povijest uli pod kolektivnim imenom
Arapsko proljee, te da ukae na naine na koje su na ta zbivanja utjecali razliiti akteri,
meunarodni i regionalni, a prije svega da objasni kako su komparativne razlike izmeu
drava utjecale na tokove kojima se kretala (nedovrena) revolucija.
96
38
39
generalni trajk 14. sijenja. Predsjednik Ben Ali pokuao je primiriti prosvjede obeanjem
odravanja parlamentarnih izbora i otvaranja novih radnih mjesta koja nisu poluila rezultate,
pa je poslao vojsku koja je odbila pucati na prosvjednike. Predsjedniku i njegovoj supruzi nije
preostalo nita drugo nego da 14. sijenja avionom pobjegnu u Saudijsku Arabiju. U roku od
nekoliko mjeseci rasputena je biva vladajua partija, ukinuta je cenzura, konfiscirana je
imovina pripadnika Ben Ali-Trabelsi klana i njihovih suradnika i odrani su izbori za
konstitutivnu skuptinu na kojima je pobijedila islamistika partija Ennahda. 99 Rasprave o
ulozi religije u drutvu zaele su novi krug prosvjeda i politikih nemira koji su kulminirali
nakon ubojstava dvojice ljeviarskih politiara poetkom 2013., koja su pripisana radikalnim
islamistima.100 Unato problemima konstitutivna skuptina je, uz probijanje vremenskih
rokova, napisala novi ustav koji je na kraju uspio zadovoljiti sve skupine drutva u Tunisu. Na
ekonomskom planu malo se toga promijenilo i to je zapravo najvei problem koji jo uvijek
nije rijeen, pa se sindikalne akcije i prosvjedi po dravi nastavljaju odvijati.101 S
nestrpljenjem oekujemo parlamentarne izbore koji e se odrati u listopadu 2014.
Uspjeh naroda u Tunisu bio je ohrabrujui poticaj za nezadovoljne diljem regije.
Desetak dana nakon Ben Alijevog posljednjeg predsjednikog leta u Egiptu su organizirani
veliki prosvjedi na trgu Tahrir u Kairu (koji e postati simbol arapskih revolucija openito i
neka vrsta 'mjesta sjeanja') koji su se brzo proirili po drugim gradovima Egipta. Mubarak se
tvrdoglavo drao svog poloaja do trenutka kada su sindikati proglasili opi trajk koji je
paralizirao dravu.102 Vojska je tada odluila preuzeti stvar u svoje ruke i 11. veljae je
svrgnula Mubaraka sa vlasti i utemeljila privremenu vladu pod nadzorom Vrhovnog vijea
oruanih snaga (eng. Supreme Council for the Armed Forces, SCAF). Tri skupine vojska,
Muslimansko bratstvo i manje formalna skupina sekularnih, liberalnih i ljeviarskih
aktivistikih organizacija postali su nositelji razliitih vizija ureenja drutva i odnos meu
njima odreuje dinamiku drutvenog sukoba u Egiptu nakon Mubarakovog pada. U poetku
se inilo da vojska i Muslimansko bratstvo sklapaju vrst savez.103 Islamisti su pobijedili na
parlamentarnim i predsjednikim izborima, za predsjednika je izabran pripadnik
Muslimanskog bratstva Muhamed Morsi, a vojska je diktirala ritam promjena u dravi
postavljajui ogranienja mogueg u politikom ivotu Egipta to znai da je osigurala za
99
40
sebe kontinuitet nedodirljivog statusa. Mladi aktivisti koji su pokrenuli ruenje Mubaraka
osjeali su da im je revolucija ukradena pa su se ciklusi prosvjeda i trajkova nastavili,
usmjereni najprije protiv vojnog reima s ime se vojska brutalno obraunala104 a zatim i
protiv islamista. U lipnju 2013. od strane aktivistikih skupina pripremljeni su novi prosvjedi
sa ciljem ruenja Morsija, koji je poput svog prethodnika tvrdoglavo odbijao popustiti pred
pritiskom ulice, ali ga je na kraju na to ipak prisilila vojska novim dravnim udarom i
preuzela apsolutnu vlast u dravi uz primjenu brutalne sile protiv kasnijih prosvjeda. Novi
predsjednik El-Sisi dolazi iz redova vojske i odluan je da nametne Egiptu period stabilnosti.
Na pitanje 'tko su bili prosvjednici u Tunisu i Egiptu?' najprecizniji odgovor bio bi:
narod. Pobuna nije bila inspirirana niti jednom posebnom ideologijom, iako nalazimo u njoj
elemente liberalizma, socijalizma, sekularizma i islamizma.105 U prosvjedima su sudjelovali
ljudi iz svih drutvenih skupina i organizacija; islamisti, sekularisti, liberali, drutvenopolitiki aktivisti, sindikati, nezaposleni, revolucionarni socijalisti, nogometni navijai; svi
ujedinjeni iza parole 'narod eli sruiti reim', to i jest bio jedini konkretan cilj prosvjeda oko
kojeg su se svi mogli sloiti. irina koalicija koje su sudjelovale u prosvjedima bile su najvea
snaga, ali i najvea slabost protestnih pokreta; snaga kad je trebalo ruiti diktatore, a slabost
kada je trebalo pomiriti meusobno suprostavljene vizije i izgraditi novi poredak, pa su se
koalicije lako raspale na dva dominantna bloka islamistiki i sekularni. Metode prosvjeda
bile su nenasilne, iako su prosvjednici u vie navrata u Egiptu pokazali da se znaju obraunati
sa omraenim elementima reima kada okolnosti zahtijevaju: u Kairu su spaljene prostorije
NDP-a i nekoliko policijskih postaja, a prosvjednici su napali zgradu dravne televizije i
Ministarstva unutranjih poslova.106
Nakon Egipta se u momentu oduevljenja na trenutak inilo da je sve mogue.
Nezadovoljnici u Libiji i Jemenu slijedili su primjer i organizirali prosvjede protiv svojih
diktatora. U Bahrainu, Maroku i Jordanu istaknuti su zahtjevi za konstitucionalnom
monarhijom. Prosvjedi su se poeli pripremati i u Siriji. Popularni slogan 'narod eli svrgnuti
reim' dobro je odjeknuo diljem Bliskog Istoka. Oduevljenje lako zavara, stvarajui kod ljudi
nerealne ambicije i elje koje se ne mogu ispuniti. Kada su nakon Egipta zapoeli novi
prosvjedi u drugim dravama unaprijed su se proglaavale pobjede demokracije i ruenje
diktatora, a da u raunicu nisu uzeti oni faktori koji mogu poremetiti proljetne snove i sudariti
ih sa stvarnou koja je na Bliskom Istoku oduvijek bila surova.
104
41
Jemen je velika enigma, drava koja se nalazi u kaotinom neredu borbi za prevlast
izmeu razliitih politikih, religijskih i tribalnih skupina. U Jemenu su aktivni Al-Qaeda i
dva separatistika pokreta (ijitski na sjevero-zapadu i regionalistiki na jugu drave),
kontrola centralne vlasti vrlo je slaba, infrastruktura izvan gradova jedva da i postoji, a ne zna
se hoe li se prije iscrpiti zalihe vode ili nafte. Oko 75% stanovnitva mlae je od 25
godina.107 Prosvjedi u Jemenu potaknuti su euforijom koja je zavladala regijom nakon ruenja
Mubaraka, organizirali su ih mladi aktivisti i studenti, a brzo su se proirili po veim
gradovima drave. Uvidjevi da je reim na izmaku snaga i opozicijske stranke predvoene
strankom Islah tada su zaotrile retoriku protiv Saleha, a unutar vojske je dolo do podjela to
je sve zajedno odraavalo i dugo godina stare tribalne animozitete.108 Od oujka do studenog
2011. je glavni grad Sana bio poprite estokih oruanih borbi izmeu pristaa i protivnika
reima. Agonija je donekle ublaena Salehovim podnoenjem ostavke u studenom poto je
pristao na dogovor koji su sroili predstavnici Saudijske Arabije i koji je zadovoljio SAD, to
znai da reim nije niti pao, pogotovo jer je na slijedeim izborima za predsjednika jedini
kandidat bio njegov dotadanji zamjenik. Mladi prosvjednici odbili su prihvatiti ovaj dogovor
te su s pravom osjeali da im je revolucija ukradena od politikih stranaka, pogotovo Islaha,
pa prije moemo govoriti da se radi o smjeni vladajuih elita jer je klan al-Ahmar sada
najmoniji u dravi. Jedina utjeha prosvjednicima moe biti ta da je Tawakkol Karman, mlada
jemenska novinarka i demokratska aktivistica, dobila Nobelovu nagradu za mir 2012. godine.
Zadnje vijesti, u trenutku pisanja rada, govore da je pobuna ijita sa sjevera zahvatila i glavni
grad Sanu gdje se vode estoke borbe.
Ovaj odlomak moda najbolje opisuje odnos svijeta prema Jemenu: 'svi ti
nagomilani problemi i ratovi nisu zasluili svjetsku panju, sve dok ljudima u Jemenu nije
dosadilo do te mjere da su se uz velike rtve i mjesece graanskog neposluha odluili pokuati
stvari uzeti u svoje ruke. I samo to su snimci demonstranata sa jemenskih ulica potisnuti sa
malih ekrana, Jemen ponovo klizi u zaborav svjetske javnosti. Vjerojatno dok se u njemu ne
desi neki novi napad koji e ugroziti interese neke od svjetskih ili regionalnih sila, ili dok se
nekome ne uini da moe nestabilnost iskoristiti za realizaciju vlastitih geostratekih
ambicija.'109
107
42
43
najvea grada, Damask i Aleppo, koji su u kasnijoj fazi uvueni u sukob. Brutalna sila kojom
je vlada odgovorila na prosvjede potaknula je opoziciju na naoruavanje u vrlo ranoj fazi
ustanka.114 Od poetka sukoba odravaju se i veliki prosvjedi podrke Assadu115 pa situacija u
Siriji nije tako crno-bijela kako se ponekad nastoji prikazati u zapadnim medijima.
Ponekad se rat u Siriji pokuava pojednostavljeno prikazati kao religijski sukob
izmeu veine (suniti) i manjine (alaviti, krani), to nije posve tono jer je sunitska
poslovna klasa stala uz reim, a na strani opozicije nai emo krane, alavite i pripadnike
drugih manjina.116 Ponekad je rat predstavljen kao sukob demokratskih snaga i autoritarnog
reima, to opet ne odgovara istini jer su pored opozicijske Slobodne sirijske vojske (Free
Syrian Army, FSA) radikalni islamisti najjaa anti-reimska snaga na terenu. Glavni je
problem FSA to se radi o vrlo labavo povezanim postrojbama kod kojih zapovjedni lanac i
jedinstveni operativni tab postoje samo fiktivno. Da stvar bude jo kompliciranija,
pobunjenike grupe ratuju meusobno (islamistike skupine protiv FSA), a ne smijemo
zaboraviti niti na Kurde koji imaju vlastite oruane snage i bore se prvenstveno protiv
islamista. Najvei problem sirijske politike opozicije, od studenog 2012. okupljene u
Nacionalnu koaliciju sirijskih revolucionarnih i opozicijskih snaga uz posredovanje Turske,
Katara i zapadnih saveznika, jest to se sastoji od velikog broja ideoloki razliitih skupina i
organizacija ije ciljeve nije lako meusobno uskladiti. Politika i vojna razjedinjenost
opozicije, uz ve spomenutu etniku i religijsku heterogenost stanovnitva, svakako ide na
ruku Assadovom reimu, kao to injenica da su meu vodeim opozicijskim grupama
teroristi daje Assadu odreeni legitimitet pred domaom i meunarodnom javnou.
Od arapskih republika koje nisam spomenuo manjim prosvjedima svjedoili su i Alir,
Irak, Sudan, ibuti, Mauritanija, Libanon, Somalija i Palestina, ali radilo se o prosvjedima
relativno zanemarivima po odazivu stanovnitva i njihovom trajanju.
114
44
nezadovoljstvo prosvjednika usmjeriti prema vladi i upravnom aparatu, a sebe predstaviti kao
reformista; moe raspustiti nepopularnu vladu i sastaviti novu ili raspisati izbore, a i dalje
zadrati mo unutar vladajue obitelji. 117
Od osam arapskih monarhija118 njih est bazira ekonomiju na crpljenju nafte to znai
da uvijek postoji novani fond za ekonomske ustupke stanovnitvu kao kratkorona mjera za
gaenje nezadovoljstva, iako to nije nita drugo nego gaenje nezadovoljstva naftom obzirom
da se tako ne rjeavaju dublji ekonomski i politiki problemi. est monarhija na Arapskom
poluotoku su ekonomski i politiki povezane u Vijee za suradnju zaljevskih zemalja119 (Gulf
Cooperation Council, GCC), u kojem je Saudijska Arabija kao najbogatija i najmnogoljudnija
drava dominantna lanica. Ova organizacija je neka vrsta arapske Svete alijanse i tijekom
2011. godine i kasnije je posvetila mnogo truda da demokratske promjene u arapskom svijetu
budu ponitene. lanice GCC intervenirale su u Bahrainu, a podrale su protivnike Gaddafija
u Libiji kao i pobunjenike protiv sirijske vlade, ali ne iz demokratskih pobuda ve iz interesa.
Treba ipak napomenuti da se ne radi o jedinstvenoj i monolitnoj organizaciji, ve postoje
napetosti izmeu Saudijske Arabije i Katara koji eli preuzeti mjesto lidera, pri emu su
Kuvajt i Oman diplomatski blii Kataru, a Bahrain i UAE Saudijskoj Arabiji.120 Suprotnosti
su iskazane kroz podrku razliitim frakcijama opozicije u pojedinim dravama: Katar
podrava Muslimansko bratstvo i srodne skupine, dok Saudijci pomau radikalnije salafiste.
Od 1.7 milijuna stanovnika Katara svega 15% su njegovi dravljani,121 dok veliku
veinu ine privremeni radnici koji rade u nemoguim uvjetima, bez potivanja sigurnosnih
propisa i za vrlo male plae (o emu se u zadnje vrijeme dosta pisalo u kontekstu organizacije
svjetskog nogometnog prvenstva koje e se odrati u Kataru 2022.), a slino je i u
Ujedinjenim Arapskim Emiratima (13% na populaciju od preko sedam milijuna).122 U tim
dravama drutvene i ekonomske nejednakosti proizlaze iz odnosa dravljana i ne-dravljana,
pa takvo ureenje vie podsjea na antike grke polise u kojima su mukarci uivali politika
prava za razliku od ena i doseljenika, dok su robovi radili. Ako emo ikada moi govoriti o
revolucijama u ovim dravama, a koje nisu svjedoile prosvjedima 2011. godine, to e biti u
kontekstu borbi stranih radnika za bolje uvjete rada.
117
45
Kamrava, Mehran: The Arab Spring and the Saudi-led Contra-revolution, Orbis, Vol. 56, No. 1 (Winter
2012.), pp. 96-104 (4.7.2014.), str. 98
124
Represija nad prosvjednicima izvanredno je prikazana u potresnom dokumentarnom filmu Bahrain: Shouting
in the Dark u produkciji Al-Jazeere.
46
ekonomiji. Odatle je lako zakljuiti da e svaki prosvjedni pokret u toj zemlji biti nuno
podijeljen zbog suprostavljenih politikih i ekonomskih interesa tih dviju skupina. Rezultat
prosvjeda i trajkova u Jordanu je odustajanje od nekih ranijih neoliberalnih reformi i najava
vee dravne potronje za socijalne programe, iako se ne zna odakle e jordanski kralj za to
nabaviti novana sredstva. Napravljena je takoer i polovina reforma izbornog
zakonodavstva koja nije zadovoljila opoziciju. Iako su islamisti najjaa opozicijska stranka ne
treba zaboraviti niti na omladinske aktiviste i radniki pokret, jer pitanje uloge religije u
drutvu samo je jedan od drutvenih, politikih, ekonomskih i demografskih problema s
kojima je suoena Haemitska Kraljevina. U Maroku nailazimo na sukob izmeu Arapa koji
su uglavnom koncentrirani u urbanim sredinama i Berbera koji ive u zabaenijim
podrujima. Berberi su pored ekonomskih i politikih ciljeva tijekom prosvjeda izrazili
zahtjev za kulturnom i jezinom jednakou. Kralj Maroka je iskoristio podijeljenost meu
prosvjednicima tako to je pristavi na kulturno-jezine zahtjeve Berbera otupio otricu
prosvjednog pokreta bez pruanja ustupaka po pitanju uspostavljanja konstitucionalne
monarhije to je bio glavni cilj prosvjeda. Umjereni politiki (novi ustav) i financijski ustupci
samo su privremeno umirili opoziciju u Maroku.
U Kuvajtu su prosvjednici arena koalicija islamista, liberala, omladine i tribalnih
elemenata traili uspostavljanje konstitucionalne monarhije. Kuvajtski emir je odluio
djelomice udovoljiti zahtjevima pa je raspisao izbore za parlament, ali se ipak predomislio i
promijenio izborni zakon nakon to su pobijedili islamisti, to je izazvalo novu rundu
prosvjeda pred kojima emir vie nije poputao osim u obliku ekonomskih koncesija novani
prilog od 3500 amerikih dolara po stanovniku i besplatna distribucija hrane tijekom
razdoblja od dvije godine.125 Sultan Omana takoer je morao pristati na neke ustupke pred
prosvjedima to ukljuuje izdvajanje 2.6 milijardi dolara za socijalne programe i obeanje da
e izabrani parlament biti izvor zakonodavne vlasti u dravi.126
Moemo zakljuiti da se monarhije nisu suoile sa radikalnijim izazovima (s
iznimkom Bahraina) jer su podanici uglavnom zahtijevali proirenje politikih i ekonomskih
prava unutar postojeeg sustava. eljene politike reforme nisu dobili, ali e stanovnitvo
svoje nezadovoljstvo makar ublaiti troenjem naftnih dolara za programe socijalne pomoi.
125
126
47
Miller, Aaron David: For America, An Arab Winter, The Wilson Quarterly, Vol. 35, No. 3 (Summer 2011),
pp. 36-42 (23.11.2013.)
48
e veina biti sklona glasovati za stranke koje nedostatak sadraja uspjeno prikrivaju iza
religiozne forme. Broj glasova za islamiste dakle nije znaio i stvarnu posveenost veine
stanovnitva za njihov drutveni, politiki i ekonomski program. To se vrlo brzo vidjelo u
Egiptu gdje je Muslimanskom bratstvu nakon meteorskog uspona na politikoj sceni slijedio
jednako spektakularan pad kada su Egipani u ljeto 2013. u velikom broju izali na ulice i
prosvjedovali protiv predsjednika Mursija.
Obzirom da niti islamistike niti sekularne stranke nemaju jasnu viziju koja e donijeti
konkretna rjeenja goruih ekonomskih problema javna rasprava vodi se oko relativno
sporednih problema kao to su konzumacija alkohola ili pitanje obveze noenja vela za ene i
slinih moralnih pitanja oko kojih suprostavljene drutvene skupine imaju vrlo jasne pozicije.
Ali, religija nije bila poetni uzrok Arapskog proljea pa ne moe biti ni rjeenje ekonomskih,
demografskih i politikih problema. Ekonomski planovi islamistikih stranaka se nadovezuju
na neoliberalizam to znai reforme sa ciljem liberalizacije trita i dogovore sa MMF-om, ali
i nastavak subvencija na ciljane proizvode jer nitko nije spreman riskirati politike poene i
gubitak glasova.128 Niti jedna islamistika stranka ne poziva na re-nacionalizaciju
privatiziranih objekata i dobara, planovi za razvoj ekonomije uglavnom su utemeljeni na
stranim investicijama,129 a sve takve stranke podravaju potivanje meunarodnih dogovora
(tzv. 'Washingtonski konsenzus') to znai kontinuitet dosadanje ekonomske politike, iako uz
izraene namjere za postizanje vee efikasnosti i bolje upravljanje ekonomskih poslova.130
Odatle moemo zakljuiti da problem sa umjerenim islamistima nije erijat, ve
neoliberalizam.131
Arapski diktatori ucjenjivali su svoje podanike i svjetsku javnost islamistikim
kaosom koji e uslijediti nakon njihovog pada u Libiji i Siriji nisu bili u krivu. Najjaa
oporba Assadu dolazi od radikalnih islamista, a Libija jo nije izila iz kaosa graanskog rata
u kojem islamistike milicije imaju svoj udio. Uranili su oni analitiari koji su ohrabreni
uspjesima nenasilnih pokreta u ruenju reima i pobjedama umjerenih islamista na slobodnim
izborima a to je trebalo pokazati muslimanima da je promjenu mogue postii mirnim
128
49
50
Reim u Egiptu nastao je vojnim udarom skupine tzv. 'Slobodnih oficira' iz 1952.
godine i vojska je najvanija dravna institucija, koja zapoljava 450 000 vojnika i oficira i
kontrolira izmeu 5 i 40 posto dravne ekonomije obzirom na tajnost podataka, nitko ne zna
pouzdano.135 U Egiptu je sluenje vojnog roka obvezno, to pojaava povezanost vojske i
naroda; vojska je u Egiptu istinski popularna institucija, visoko profesionalna i bazirana na
meritokratskim naelima. Zato se vojska u Egiptu odluila podrati prosvjede protiv
Mubaraka? Kasniji razvoj dogaaja guenje prosvjeda protiv vojne vlade tijekom 2011. i
udar iz 2013. pokazat e da to sigurno nije zbog istinske potpore demokratskim reformama,
ve se prije radi o konkretnim interesima i intra-elitnom sukobu. U Egiptu je vladao
animozitet na relaciji izmeu vojske i nove klase poslovnih ljudi okupljene oko Gamala
Mubaraka, sina i nesuenog nasljednika Hosnija Mubaraka, kojega su visoko rangirani vojni
oficiri prezirali.136 Gamalovi planovi da se privatiziraju neki ekonomski kapaciteti u
vlasnitvu vojske rezultirali su elitnim konfliktom, a kada su izbili prosvjedi vojska je imala
konkretan motiv da podri prosvjede i preuzme vlast u dravi, rtvujui Mubaraka za
opstanak vlastitog poloaja, to je tip situacije kakve je opisao Goldstone u svojoj
demografskoj teoriji revolucije.137 Vojska u Egiptu nije nedvosmisleno i od samog poetka
pruila podrku prosvjednicima ve je usvojila ambivalentan odnos koji je odraavao podjele
i neodlunosti meu viim oficirima koji nisu bili posve sigurni koje korake treba poduzeti.138
Vojska nikada nije otvorila vatru na prosvjednike, ali ih niti nije titila od policijskog nasilja.
Vojska je usred predsjednikih izbora u lipnju 2012. raspustila egipatski parlament i donijela
izmjene ustava koje su efektivno znaile da vojska zadrava svoj nedodirljivi poloaj i ostaje
stvarni izvor suvereniteta u Egiptu.139 Nakon to je svrgnut Mubarak vojni vrh je sa kasnijim
prosvjedima obraunao silom osim kada su prosvjedi mogli koristiti politikim ciljevima
oruanih snaga, to se dogodilo u ljeto 2013. kada je svrgnut Mursi, a Muslimansko bratstvo
stavljeno izvan zakona. Vojska dakle nije stala niti uz Mubaraka niti uz prosvjednike, ve uz
sebe radi se o instituciji koja je drava u dravi i istinski vladar Egipta.
U Libiji je vojska visoko politizirana i fragmentirana institucija utemeljena prije svega
na tribalnim i obiteljskim vezama predsjednika Gadafija. Pored regularnih postrojbi
utemeljene su dobro plaene i naoruane elitne jedinice ija je zadaa da djeluju kao protutea
regularnoj vojsci u sluaju vojnog udara ili pobune. Njima su zapovijedali bliski roaci
135
51
52
144
Lynch, Marc: The Arab Uprising - The Unfinished Revolutions of the New Middle East, PublicAffairs, New
York, 2012., str. 81
145
Kitchen, Nicholas: The Contradictions of Hegemony: The United States and the Arab Spring, u: Kitchen
(ur.): After the Arab Spring str. 54-55
146
'Obama, hands off our spring', The Guardian, 26. svibanj 2011.,
http://www.theguardian.com/commentisfree/2011/may/26/obama-hands-off-arab-spring (13.7.2014.)
147
Lynch: The Arab Uprising - The Unfinished Revolutions, str. 113
53
Jemen i Bahrain dvije su drave previe blizu Saudijskoj Arabiji da bi ona dopustila
ikakvu politiku nestabilnost, a previe vane u amerikim geopolitikim shemama da bi SAD
mogle dopustiti demokratsku promjenu u kojoj nee imati svoje prste. Jemen je vaan kao
saveznik u ratu protiv terorizma, dok je u Bahrainu, na strateki vanoj poziciji prema Iraku i
Iranu, stacionirana Peta amerika flota. SAD jesu poduzele diplomatske korake u smjeru
uvjeravanja kralja i vlade Bahraina da se prestane sa represijom nad prosvjednicima i
poduzmu odreene reforme,148 ali opstanak reima nije doveden u pitanje. Saudijska Arabija
bila je manje suptilna u podravanju reima u Bahrainu i poslala je vojnu i policijsku pomo
za guenje prosvjeda. Saudijska Arabija je istinski centar kontra-revolucije, drava koja
pruajui financijsku i politiku podrku konzervativnim reimima u regiji nastoji sprijeiti
demokratske revolucionarne promjene.149 Saudijci velikoduno dijele naftne dolare sa manje
sretnom arapskom braom, pa su u svrhu kupovanja mira u susjedstvu obeali po 10 milijardi
dolara Omanu i Bahrainu u slijedeih deset godina,150 uz novanu pomo i zajmove Tunisu,
Egiptu i Jemenu koji su takoer izraeni u milijardama.
Kada govorimo o Libiji tada se treba prisjetiti da su SAD podravale intervenciju iz
pozadine, dok su Francuska, Italija i Katar bili mnogo vie otvoreni u prizivanju zranih
udara. Katar je pomagao pobunjenike u sklopu svoje ambiciozne vanjsko-politike agende
kojom eli postati diplomatski lider arapskog svijeta, a Francuska i Italija zbog konkretnih
interesa. Prvo, ove dvije drave zbog malih trokova transporta velike koliine nafte
nabavljaju od Libije, a tamonja nafta je vrlo kvalitetna i ne zahtijeva dugotrajan i skup proces
prerade u gorivo. Radi se o najveim zalihama nafte u Africi, a u Libiji takoer nalazimo i
vrlo velike zalihe prirodnog plina.151 Nakon svrgavanja reima poela je utrka za libijskim
energetskim resursima; drave koje su od starta pomagale pobunu dobile su jako povoljne
ugovore, a Rusija i Kina su s druge strane kanjeni zbog svoje suzdranosti.152 Iako se esto
puta i danas tvrdi da libijska intervencija nije bila motivirana pristupom nafti, nisam posve
uvjeren u takve tvrdnje. Jasno, nafta sigurno nije bila jedina motivacija i takve bi tvrdnje bile
pretjerane, ali jednako je pretjerano tvrditi da nafta nema ba nikakve veze sa dogaajima u
Libiji, pogotovo uzmemo li u obzir povei broj zapadnih i bliskoistonih kompanija koje se
preko diplomatskih kontakata nastoje dograbiti povoljnih ugovora. Drugo, Italija ima veliki
problem sa ilegalnim imigrantima koji iz Afrike dolaze preko Sredozemnog mora, a kako e u
148
54
periodu rata i nemira takvi imigranti biti brojniji bilo joj je u interesu da se situacija im prije
stabilizira, iako je bez elje proizveden kontra-efekt jer se Libija danas nalazi u puno gorem
stanju pa oajni Afrikanci u jo veem broju na loim plovilima pokuavaju doi do obeane
zemlje. Zadnjih godina previe esto do nas dolaze vijesti o utapljanju brodova sa
imigrantima iz Sjeverne Afrike pa mislim da i po tome moemo zakljuiti neto o razmjerima
politike i ekonomske krize u tom dijelu svijeta.
Rezolucija 1973 Vijea sigurnosti UN-a odobrila je intervenciju NATO-a iz
humanitarnih razloga i radi prevencije zloina protiv ovjenosti koje bi poinila Gaddafijeva
vojska. Iako je rezolucijom odobreno tek uspostavljanje zone zabrane leta za avijaciju libijske
vojske radi zatite civilnog stanovnitva, tumaenje rezolucije na terenu je proireno
otvorenim zranim vojnim angamanom na strani pobunjenika, to je presudilo ishod rata.
ak i ako pretpostavimo da je NATO-va intervencija proizila iz najplemenitijih namjera, u
to ipak sumnjam, sjetimo se da je i put do pakla pokriven najboljim namjerama. Stotinjak
dobro naoruanih milicija, regularna vojska, islamisti i razni drugi teroristi meusobno se
bore za mo u dravi koja sve vie podsjea na Somaliju ili Irak.
Sirija je pria o graanskom ratu u kojem brojne globalne i regionalne sile love u
mutnom. SAD, EU, Rusija, Turska, Katar, Iran, Izrael, Saudijska Arabija, Irak i Libanon
stvorili su ondje vojnu i diplomatsku petlju meusobno suprostavljenih planova i ambicija.
Pojednostavljeno reeno, Rusija, Iran, ijitski reim u Iraku i libanonski Hezbollah podravaju
Assada, Izrael oprezno prati razvoj situacije, dok ostali pomau oporbu. Veliki su interesi u
igri. Sirija je od doba Hladnog rata ruski saveznik i veliki kupac ruskog oruja, a Tartus je
jedina luka na Mediteranskom moru kojoj Rusija ima slobodan pristup.153 Iran dijeli sa
Sirijom zajednike stavove prema Izraelu i religiju (alaviti su ogranak ijita), a obje drave
sponzoriraju Hezbollah. Saudijska Arabija prezire Assada zbog veza sa Iranom koji je njen
glavni protivnik u borbama za prevlast u regiji; ponekad se u kontekstu rata u Siriji govori o
posrednom ratu (proxy war) izmeu Irana i Saudijske Arabije. Turska i Katar u Siriji ire
svoje sfere utjecaja u regiji preko lokalnih podrunica Muslimanskog bratstva i slinih
'umjerenih' islamistikih skupina. Za SAD je ruenje Assadovog neprijateljskog reima
izgledalo vrlo poeljno, ali voenjem politike u tom smjeru Obamina administracija se nala u
nebranom grou jer je neizravno podrala jaanje radikalnih islamistikih skupina koje su
prenijele nasilje u susjedni Irak i proglasile Islamski Kalifat na osvojenom teritoriju. Ovo je
samo kratka skica sloenih odnosa i rivalstava koji se prelamaju na leima sirijskog naroda
153
55
koji ve vie od tri godine gine za tue interese i ambicije, i kojega unaprijed moemo
proglasiti za sigurnog gubitnika jednom kada doe do raspleta ove situacije.
to moemo zakljuiti na temu permisivnosti meunarodnog konteksta za arapske
revolucije 2011. godine? Ukupno gledano, meunarodni odnosi nisu u tom trenutku bili
najbolje posloeni za revolucionarni uspjeh. Postoje razlike izmeu drava i razliiti
meunarodni faktori imali su razliite uloge ovisno o kojoj dravi priamo. ini se da je
jedino Tunis bio poteen snanijeg vanjskog uplitanja (ali nikako ne u potpunosti) pa
moemo obzirom na geopolitiki kontekst zakljuiti da drava koja nema granicu sa Izraelom
ili Saudijskom Arabijom ima vee anse da revolucija uspije.
Uoavamo takoer da globalne sile polako preputaju ureenje odnosa u regiji
lokalnim hegemonima. Desetljeima je Zapad govorio o potrebi demokratizacije Bliskog
istoka, a sada kada su ti procesi krenuli, vidimo da se Zapad okree od te prie, kalkulira i u
prvi plan istie svoje interese, dovodei u opasnost da procesi krenu sasvim drugim tokom.154
SAD i druge zapadne drave imaju interes u demokratizaciji regije, ali takvoj demokratizaciji
koja je pripravljena po njihovim mjerilima i njihovom ukusu, to je mnogo manje od onoga
to su prosvjednici na ulicama i trgovima arapskih gradova traili ('narod eli svrgnuti reim').
4.6. Mediji i Arapsko proljee
Nakon to su poeli prosvjedi u Tunisu i Egiptu u medijima se esto govorilo o
prosvjednicima kao urbanim i mladim ljudima, koji se razumiju u modernu tehnologiju i
koriste Facebook. Djelomice s pravom, jer su se internet i mobitel s kamerom pokazali kao
vrlo korisno orue tijekom prosvjeda. Suvremene tehnologije prosvjednici su uspjeno
koristili da komuniciraju meusobno i sa svijetom, to ne bi bilo mogue bez postojanja
jednog zajednikog jezinog, kulturnog i medijskog prostora. Al-Jazeera kao najpopularnija
arapska TV-postaja je prenijela poruku prosvjednika diljem regije i svijeta i napravila uistinu
odlian posao u prvim danima prosvjeda kada zapadni mediji jo nisu bili svjesni vanosti
dogaaja u Tunisu, ali se kasnije kompromitirala tijekom prosvjeda u Bahrainu o kojima se
slabo izvjetavalo.155 Al-Jazeera je u dravnom vlasnitvu i slui kao produetak vanjske
politike Katara to se odrazilo na prikazivanje dogaaja.156 Zbog umijeanosti politike u
154
'Hoe li biti novog rata na Bliskom istoku?', Al Jazeera Balkans, 24. studeni 2011.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/hoce-li-biti-novog-rata-na-bliskom-istoku (22.7.2014.)
155
'The Arab spring has shaken Arab TV's credibility', The Guardian, 3. travanj 2012.,
http://www.theguardian.com/commentisfree/2012/apr/03/arab-spring-arab-tv-credibility (15.7.2014.)
156
Lynch: The Arab Uprising - The Unfinished Revolutions, str. 155
56
program nekoliko je novinara i urednika dalo otkaze u znak protesta.157 Bahrain nije bio jedini
fijasko svjetskih televizijskih postaja. Na poetku sukoba u Libiji je Al-Arabiyya, saudijska
televizijska kua sa centrom u Dubaiju, na temelju podataka dobivenih od visokopozicioniranog prebjega izvijestila o 10 000 rtava Gaddafijevog reima, to su zatim prenijeli
svjetski mediji.158 Brojka je oito bila pretjerana Human Rights Watch je 20. veljae objavio
brojku od 233 poginula, to ukljuuje i ubijene Gaddafijeve vojnike.159 Al-Jazeera proirila je
prie o enama silovanima od strane Gaddafijevih vojnika, koje ipak nisu posve odgovarale
istini Amnesty International koji je proveo opseno istraivanje o zloinima nad enama
nikada nije mogao potvrditi navode o masovnim silovanjima.160 Pria o genocidu koji Gaddafi
priprema vlastitom narodu irila se svjetskim medijima uz napuhavanje brojki do
nevjerojatnih razmjera. Mnogo manje se spekuliralo o civilnim rtvama NATO-vih zranih
napada161 ili zloinima pobunjenika nad imigrantima iz sub-saharske Afrike.162
Kao i svi drugi ratovi, rat u Siriji vodi se na informacijskom i medijskom frontu. Ve
sam pisao o krupnim interesima koje razne drave imaju ondje pa ne treba uditi to su se ti
interesi odrazili i u medijskom izvjetavanju. Zapadni mediji su od poetka sukoba nastojali
uklopiti sirijsku pobunu u narativ Arapskog proljea 'narod protiv diktatora' ali su
propustili uoiti da se ne radi iskljuivo o tome jer su od samog poetka radikalne islamistike
skupine imale svoju ulogu u dogaajima. Dio podataka o ratu u Siriji, a koje svjetski mediji
nekritiki prenose, doznali smo preko raznih opozicijskih skupina i 'opservatorija za ljudska
prava' smjetenih u Londonu ili Parizu, na sigurnoj udaljenosti od 'srca tame' Bliskog
Istoka.163 U sluaju amerikih medija, izvori veine medijskih reportaa u jeku rasprave o
moguoj intervenciji u sirijskom ratu u kolovozu 2013. bili su Bijela kua, Kongres i
vojska,164 dok su u istom periodu mnogi gosti u politikim i informativnim emisijama,
predstavljani kao nezavisni eksperti za pitanja naoruanja, vanjske politike ili dravne
sigurnosti, zapravo bili interesno povezani sa vojnom industrijom ili lobijima koji je
157
57
zastupaju, a u javnosti su stvarali sliku o potrebi vojne intervencije u Siriji od koje bi vojna
industrija imala oite koristi.165 Izgleda da ne moemo zakljuiti drugo nego da su mediji
zrcalo i izraz meunarodne zajednice i njenog cinizma spram Sirije.166
No, vratimo se na internet. Broj korisnika interneta se uetverostruio u arapskim
dravama izmeu 2005. i 2011. na 100 milijuna, a isto toliko puta poveao se i broj korisnika
mobitela.167 Ne treba ipak smetnuti s uma da su mobiteli, internet i televizija tek orue,
sredstvo komunikacije. Nije pronaena znaajnija povezanost izmeu koritenja interneta i
politikog aktivizma: u Egiptu se 20% stanovnika slui internetom, a od toga broja samo 8%
korisnika je posjeivalo stranice politikog sadraja.168 to se tie drugih drava, brojke
korisnika interneta nam govore o 12% u Jemenu, 14% u Libiji i oko 35% u Tunisu. 169 Pet
arapskih zemalja za najveim postotkom korisnika Facebooka su UAE, Bahrain, Katar,
Libanon i Kuvajt;170 od njih je samo u Bahrainu bilo velikih protesta, pa je oito da uzroke
revolucije treba traiti drugdje. Pria o 'Facebook revolucijama' nije nita drugo nego medijski
pokuaj amerikanizacije prosvjeda i njihovo prevoenje na afinitete zapadne publike, pa bi
jednako tako imalo smisla prozvati ih npr. 'McDonalds revolucijama'. Prave politike borbe
vodile su se na ulicama i trgovima, a ne na Facebooku, i krajnje je uvredljivo prema onima
koji su izgubili glavu tijekom prosvjeda nazivati te dogaaje 'Facebook revolucijom'. Ne
smijemo na kraju zaboraviti i da su se reimi koristili internetom za svoje ciljeve, pogotovo u
Bahrainu gdje se preko Facebooka pokuavalo ui u trag prosvjednicima, i Siriji gdje reim
ima svoju 'vojsku' hakera.171
165
Armstrong, Gin; Yax, Whitney; Connor, Kevin: Conflicts of interest in the Syria debate, Public
Accountability Initiative, 11. 10. 2013., http://public-accountability.org/2013/10/conflicts-of-interest-in-thesyria-debate (3.9.2014.)
166
'In Aleppo'
167
Noueihed i Warren: The Battle, str. 53
168
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 51
169
Noueihed i Warren: The Battle, str. 54
170
Ibid.
171
Ibid, str. 56
58
5.1. Ishodi
Prije nego to prijeem na evaluativni dio razmatram neke posljedice dogaaja iz
2011. koje ve sada moemo uoiti, i prema kojima moemo vrednovati karakter Arapskog
proljea. Koliko se toga promijenilo na Bliskom Istoku nakon Arapskog proljea? Puno i
malo. Istina, svjedoili smo dramatinim zbivanjima, politikim potresima, neki vladari su
otili, drugi su ostali. Ono to je ve sada jasno jest da se radi o uistinu historijskim
dogaajima koji e mnogo toga promijeniti u regiji, iako jo uvijek nije posve jasno na kojoj
razini i u kojem pravcu. Bez obzira na sve mogue negativne posljedice i neeljene nuspojave
smatram pretjeranima ocjene da se sutinski nita nije promijenilo u regiji. Takav cinizam
nee nam pomoi u dubljem razumijevanju problema sa kojima se Bliski Istok sada suoava.
Iz velikih oekivanja proizalo je malo eljenih ishoda. Tunis je u politikom smislu
proao najtemeljitiju preobrazbu i danas se radi o politiki uistinu slobodnoj dravi. Egipat od
sijenja 2011. prolazi kroz jedan veliki val prosvjeda, tu i tamo prekinut nunim predahom
kada akteri sakupljaju snage za novu rundu socijalnog sukoba. Rezultati prosvjeda vrlo su
krhki, podjele oko uloge religije u drutvu sada su ve nepremostive, ekonomska rjeenja nisu
pronaena, a vojska upravlja politikim sustavom. U ove dvije drave, koje su nedvojbeno
najljepi izlog proljea, proces ienja politikih i ekonomskih struktura koje su ostavile
vladajue elite ipak jedva da je i poeo, a ostaci starog reima vrlo su moni, pogotovo u
Egiptu ak i ako izostavimo vojsku iz analize. Drave Sirija, Libija i Jemen nalaze se svaka
usred svog graanskog rata, a u svakom od tih ratova zaraeno je vie od dviju strana, pa
moemo rei da su nemiri 2011. izvukli na povrinu desetljeima stare religijske, politike,
59
tribalne i drutvene sukobe. Sve tri drave nalaze se na rubu raspada. Arapske monarhije su iz
dogaaja izale politiki neokrznute, ali su zato u njima pokrenuti socijalni i ekonomski
programi velikih razmjera, to je dovelo do paradoksalne posljedice da e oni koji su
najmanje prosvjedovali moda osjetiti najvie pozitivnih posljedica Arapskog proljea, jer
iako arapski monarsi ne pokazuju previe elje da provedu politike reforme voljni su troiti
naftne dolare na ekonomske ustupke stanovnitvu.
Ekonomski gledano ini se da za sada nisu pronaena nikakva nova smislena i
dugorona rjeenja, a prema ekonomskim programima koji su do sada predstavljeni od
stranaka koje pretendiraju na vlast drave regije e se teko maknuti mnogo dalje od
dosadanjeg puta liberalnog kapitalizma i zavisnog razvoja. Sudei po brzini kojom je
Morsi uspio postati jedna od najnepopularnijih osoba u Egiptu, pitanje zadovoljenja
ekonomskih potreba stanovnitva pokazat e se centralnim pitanjem opstanka bilo koje
budue demokratski izabrane vlade na Bliskom Istoku.
Pitanje uloge religije u drutvenom ivotu, iako nije bilo uzrok prosvjeda, postalo je
jedna od najvanijih tema u politikom ivotu regije; pitanje koje ostaje bez jasnog odgovora,
ali jasno je da je nepovjerenje izmeu islamista i sekularista vrlo duboko. Islamistiki pokreti
zabiljeili su privremen uzlet i uspjeh na izborima u mnogim dravama regije, ali ondje gdje
su osvojili vlast brzo su zabiljeili i pad popularnosti. Dok su islamistiki i sekularni
opozicijski pokreti i politiari prije 2011. povremeno uspostavljali suradnju u oporbenim
aktivnostima protiv reima, bilo kakva budua suradnja bit e puno tee uspostavljena
obzirom na sekularno-islamistiki jaz koji se otvorio diljem regije.
Ameriki poredak na Bliskom Istoku nije propao, ali je ozbiljno uzdrman, kao to sam
opisao u prethodnom poglavlju. Sa geopolitikog aspekta kao posljedicu takoer moemo
uoiti uspon regionalnih sila na raun globalnih, pri emu se Saudijska Arabija nametnula kao
trenutno neprikosnoveni lider regije, pomalo ironino obzirom da su dogaaji poeli kao
prosvjed protiv svega to ta drava predstavlja. Hladni rat izmeu Saudijske Arabije i Irana u
Siriji se opasno zagrijao, a religijski i politiki raskol izmeu sunita i ijita se dodatno
produbio kao posljedica sukoba u Siriji, Jemenu i Bahrainu. Arapsko proljee je za
kolateralnu posljedicu imalo i uspon radikalnih islamistikih skupina koje su vrlo vjeto
iskoristile kaos koji je nastao u Siriji, Jemenu i Libiji. Nasilje se iz Sirije preselilo u Irak i ta
drava se sada nalazi na rubu raspada. Na marginama Arapskog proljea politiki i
diplomatski su osnaili Kurdi koji po prvi puta u modernoj povijesti imaju ozbiljne temelje za
stvaranje vlastite drave.
60
172
Lawson, George: The Arab Uprisings: Revolution or Protests?, u: Kitchen, Nicholas (ur.): After the Arab
Spring, str. 16
173
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 156
61
174
Ibid.
62
socijalistikoj ehoslovakoj liberaliziran, dok nije slomljen pod sovjetskim tenkovima. Izraz
je od prije bio u uporabi zapadnih medija: 'prvo Arapsko proljee' dogodilo se 2005. godine,
kada se nakon Revolucije cedrova u Libanonu, ruenja Sadama Husseina u Iraku i odravanja
prvih lokalnih izbora u Saudijskoj Arabiji inilo da se dogaaju pozitivne promjene u
arapskom svijetu, ali je izraz brzo naputen jer nisu slijedile daljnje i dublje promjene. 175 Na
poetku 2011. kada su se pobudile uistinu velike, ali nerealne nade da se vei broj arapskih
drava moe demokratizirati u kratkom roku, vratila se sintagma Arapsko proljee. Gotovo
etiri godine kasnije jedino Tunis je na putu prema uspostavljanju demokratskog politikog
sustava, a kao to stara mudrost govori, jedna lasta ne ini proljee, pa s te strane gledano
naziv nije opravdan. Ipak, demokratski procesi mogu trajati jako dugo od svojih poetaka do
uspostavljanja uspjenih i stabilnih drava, a obzirom na sve sile regionalne i globalne
koje su se urotile da proljee ne donese plodove nije niti udno da je taj proces na Bliskom
Istoku nakon dobrog poetka zastao.
Jo su dva aspekta radi kojih moemo biti kritini prema ovom nazivu. Prvo, u
veinski arapskim dravama Bliskog Istoka ne ive samo Arapi, nego i drugi narodi kao to
su Berberi i Kurdi, pa se radi o nazivu koji ih iskljuuje iz ovih dogaaja i procesa. Drugo,
postavlja se pitanje moemo li upotrebljavati takav kolektivan naziv za razliite prosvjede u
razliitim dravama. Pisao sam u treem poglavlju o faktorima razliitosti i faktorima
zajednitva u arapskom svijetu i doao sam do zakljuka da Arape od Atlantskog Oceana do
Perzijskog zaljeva mnogo vie toga spaja nego to ih razdvaja. Razdvojeni granicama i
geografijom, Arapi su ipak dio jedne 'zamiljene zajednice'; zajednice jezika, kulture,
medijskog prostora, religije, povijesnog iskustva. Razlike naravno postoje i one su utjecale na
ritam i orijentaciju pobune u pojedinim dravama, ali koja je ipak zapoela iz vrlo slinih
politikih i ekonomskih uzroka. Svaka pobuna se odvijala na nivou jedne drave, ali je
odraavala probleme koji nisu samo lokalni i specifini. Kako drugaije objasniti toliki
utjecaj Tunisa na Egipat, a onda Egipta na ostale drave? Kako objasniti komunikaciju i
solidarnost meu prosvjednicima iz udaljenih zemalja? Kako objasniti da su gotovo sve
arapske drave bile u veoj ili manjoj mjeri pozornica sukoba izmeu njihovih reima i
nezadovoljnog stanovnitva i da su posvuda bili prisutni slini zahtjevi i iste parole? Smatram
da ovaj skup odvojenih prosvjeda i pobuna treba gledati kroz prizmu jedinstva problema s
kojima su Arapi suoeni i istovjetnosti njihovih zahtjeva i ciljeva, uz nunu ogradu postojanja
meusobnih razlika koje meutim ne nadmauju slinosti.
175
Ibid, 32-33
63
svijeta i stranim investicijama. Mladi aktivisti diljem regije koji su zapoeli cijelu ovu priu i
koji su imali elju za promjenom, ali ne i viziju kako bi ta promjena trebala izgledati, gurnuti
su u stranu te i dalje imaju vrlo slabu ivotnu perspektivu, to znai da razloga za nastavak
prosvjeda i pobuna u arapskom svijetu nee nedostajati.
Brojne etikete su se priivale dogaajima na Bliskom Istoku 2011. godine: prosvjed,
revolucija, pobuna, protest, ustanak, tranzicija, reforma, politika revolucija, itd. Jasno je,
obzirom na prethodno izneseno, da se stupanj radikalizacije dogaaja razlikovao od jedne do
druge drave u odnosu na specifine unutarnje uvjete, pa negdje moemo govoriti o
prosvjedima (Alir, Jordan), drugdje o graanskim ratovima (Libija, Sirija, Jemen), u nekim
monarhijama su provedene odreene reforme (Maroko, Oman), dok za barem jednu zemlju,
Tunis, moda moemo tvrditi da se radi o politikoj revoluciji. Odgovor na pitanje 'je li
Arapsko proljee revolucija?' ovisi o tome kako definiramo revoluciju, kao to sam naznaio
u drugom poglavlju. Prema Skocpol to sigurno ne bi bile revolucije jer nije bilo brzih i
radikalnih promjena u dravnim i klasnim strukturama drutva. Tilly i Goldstone bi sigurno
(barem djalomice) prihvatili Tunis, Libiju, Egipat i Jemen, obzirom da su njihove definicije
daleko labilnije i u principu je za revoluciju dovoljna smjena vladajue elite; ali kao to sam
upozorio u drugom poglavlju, takve su definicije liene sadraja.
Foran ne daje izravno definiciju revolucije, ali kada usvojimo njegovih pet kljunih
faktora i apliciramo ih na pojedinane primjere meu arapskim dravama lako moemo
vidjeti da nema drave koja zadovoljava svih pet uvjeta. Pokuajmo sada prikazati Arapsko
proljee u svijetlu Booleove analize, onako kako je na revolucije primjenjuje Foran, to je
objanjeno u drugom poglavlju. Analiza je upotrijebljena na onim dravama za koje imam
najvie podataka i predznanja da je primijenim; dakle nekolicina drava je iskljuena, ali to su
one koje ionako nisu svjedoile veim politikim potresima (makar su naravno neke takve
drave ukljuene da se pokae razlika sa onim dravama u kojima je bilo veih prosvjeda).
Pored Foranovih pet faktora dodajem jo dva koji su se pokazali bitnima na Bliskom Istoku, a
to su izvori energenata i dravno ureenje.
65
Faktor
Ishodi
Maroko
1/0
1/0
1/0
P i UR
Alir
1/0
1/0
P i UR
Tunis
1/0
PR
Libija
1/0
1/0
1/0
PR i GR
Egipat
1/0
PR
Libanon
BP
Sirija
1/0
GR
Jordan
1/0
1/0
P i UR
S. Arabija
1/0
P i UR
Katar
BP
Bahrain
P i UR
UAE
1/0
BP
Jemen
1/0
PR i GR
Oman
1/0
1/0
P i UR
Kuvajt
P i UR
Drava
Iako je veina drava Bliskog Istoka pokazivala rast BDP-a u godinama uoi
revolucije, a globalna kriza nije previe pogodila regiju, taj razvoj nije bio ravnomjerno
rasporeen i od njega je koristi imao tek uzak krug ljudi, a istodobno su se poveali
nezaposlenost, cijene osnovnih namirnica i siromatvo openito, dok su plae stagnirale.
Odatle su ak i drave poput Saudijske Arabije zavrijedile da ocijenimo kako u njima
nalazimo neki oblik ekonomskog nazatka ili stagnacije, unato velikim prihodima od nafte.
Neke manje zaljevske drave su izuzete iz ove kategorije iz razloga o kojima sam ve
raspravljao (velik broj stranih radnika, a vrlo lagodan ivot za veinu dravljana), a Libija se u
analizi pokazala kao granian sluaj. to se tie energetskih izvora uzeo sam vrlo strogi
kriterij da oni moraju biti vrlo obilni i dovoljni za financiranje dravnih potreba, stoga su
Jemen i Bahrain procijenjeni sa 0 zbog oskudnih izvora ili ovisnosti o tuim naftnim poljima,
a Oman je rubni sluaj.
Konano, treba objasniti zato su drave Sjeverne Afrike dobile 1/0 za faktor
permisivnog meunarodnog konteksta. Velikim dijelom sam to objasnio ve u etvrtom
poglavlju, pa ovdje samo kratko ponavljam da nema drave regije u kojoj globalne ili
regionalne sile nemaju svoje interese, i koje su nastojale zatititi u veoj ili manjoj mjeri, pa
stoga nema drave za koju moemo rei da je meunarodni kontekst bio posve permisivan.
Iako znam da bi mnogi ovdje naveli Libiju kao iznimku, ja sam vrlo skeptian prema takvom
stavu kontekst je bio permisivan za ruenje Gaddafija, posve oito, ali meunarodni faktori
bili su toliko upetljani u tamonju 'revoluciju' da se jako teko moe tvrditi da libijski
revolucionari sami mogu upravljati izgradnjom novog politikog sustava, pa odatle procjena
da je kontekst tek djelomino permisivan za pravu revoluciju (Foran ovu analizu primjenjuje
upravo za drutvene revolucije, ne politike). Slino vrijedi i za Egipat i Tunis kontekst je
bio permisivan za politiku promjenu, ali ne za drutvenu revoluciju. Za ostale drave je
situacija u ovom smislu ve ranije objanjena.
Koje zakljuke moemo izvui na temelju Booleove analize? Drave koje su prole
kroz politiku revoluciju Tunis i Egipat pokazuju obrazac ABCDefR, to znai da
izostanak drutvene revolucije i radikalnije promjene treba objasniti meunarodnim faktorima
koji nisu dovoljno permisivni, a moemo dodati i slabostima u politikim kulturama opozicije
jer se opozicija podijelila nakon ruenja reima u obje drave, a radikalniji elementi nisu
pokazali dovoljnu snagu da iznesu dublje drutvene promjene. Tri drave koje se nalaze u
stanju graanskog rata Libija, Sirija i Jemen iskazuju takoer meusobno sline
karakteristike, a ako interpretiramo faktore na jedan mogui nain (obzirom da postoje dvojbe
glede nekih faktora, pogotovo za Libiju) dobivamo zajedniki obrazac AbCDeR, pri emu
67
razvijenost
politike opozicije), nije dolo do veih politikih promjena. Odatle zajedniki uzorak ABCe
treba shvatiti vrlo uvjetno i razumljiv je tek uz poznavanje konteksta koji je iznesen u
prethodna dva poglavlja. Moda moemo na ovom mjestu parafrazirati Tolstoja i rei da su
sve uspjene revolucije meusobno sline (ukoliko politike revolucije prihvatimo kao
uspjeh), dok je svaka neuspjena na svoj nain i iz posebnih razloga. Konano, za tri drave u
kojima nije bilo gotovo nikakvih prosvjeda (Katar, UAE, Libanon) moemo nai malo
zajednikih karakteristika, ali kada usporeujemo samo Katar i UAE nalazimo velike slinosti
iskazane u uzorku AbedfM. Libanon je naravno posebna pria i jedina arapska demokracija u
regiji (pored Iraka), pa se radi o dravi koja nije personalistika i autoritarna, a politiki sustav
je podijeljen po sektakim linijama to je izvor drutvenih napetosti koje su ve jednom
uzrokovale graanski rat.
Iz svega navedenog zakljuujem da ovakvu tablicu treba shvatiti vrlo uvjetno, samo
kao nadopunu jedne opsenije deskriptivne analize kakvu sam nastojao pruiti u treem i
etvrtom poglavlju nikako kao zamjenu za takvu analizu ili brzi preac za poniranje u
slojevitost problema i kompleksnost regije Bliskog Istoka. Bez opirnijeg komentara i
predoavanja konteksta ovakva analiza je slabo informativna i nema neku eksplanatornu
snagu. Obzirom da, kao to moemo vidjeti iz tablice, nekolicina drava (Egipat, Tunis, Libija
i moda Jemen) mogu biti predstavljeni jedino kao politike revolucije, dok ja usvajam stav
da je kriterij da dogaaj proglasimo revolucijom, barem sa znanstvenog stajalita, radikalna
promjena politikih i klasnih struktura drutva, za Arapsko proljee ne moemo rei da je
revolucija.
Pa ipak. Sjetimo se Tillya i njegove razlike izmeu revolucionarnih situacija i
revolucionarnih ishoda. Iako ishodi Arapskog proljea niti u jednoj dravi nisu toliko
markantni da ih moemo nazvati revolucijom, od 2011. godine pa nadalje neke drave koje su
68
promjene.
Tunis,
Egipat
Bahrain
svjedoili
su
velikim
pobunama,
69
6. ZAKLJUAK
Predmet i tema diplomskog rada bili su dogaaji iz suvremene povijesti Bliskog Istoka
poznati kao Arapsko proljee. Radi se o nizu prosvjeda i pobuna koji su 2011. godine sa
razliitim intenzitetom izbili u gotovo svim dravama regije. Razmatrao sam te dogaaje u
kontekstu teorija revolucije, koje sam izloio u drugom poglavlju, i pokuao odgovoriti na
pitanje moemo li te dogaaje nazivati revolucijom. To je vrlo problematino pitanje koje
ovisi o tome koju definiciju revolucije emo usvojiti kao ispravnu, pa je potvreno jo jednom
kako su objektivnost i egzaktnost u drutvenim znanostima ciljevi koje je jako teko, ako ne i
nemogue dostii. Iako se nisam opredijelio da prihvatim bilo koju specifinu teoriju
revolucije vidjeli smo da dogaaji vezani uz Arapsko proljee potvruju neke zakljuke o
kljunim faktorima koji moraju biti zadovoljeni da bi revolucija uspjela. Konkretno, pokazalo
se da revolucije koje nemaju podrku vojske i meunarodnog konteksta imaju slabe anse da
uspiju. Potvrena je jo jednom stara mudrost da su revolucije dogaaji koji su tako
neizbjeni, a tako nepredvidivi. Iako je svaka pobuna bila lokalna i vezana uz nacionalnu
dravu Arapsko proljee demonstriralo je jo jednom koliko je snano povezana arapska
'zamiljena zajednica', unato svim politikim, drutvenim i geografskim suprotnostima
izmeu razliitih drava. U etvrtom poglavlju pisao sam o samim dogaajima koji su
odjeknuli diljem regije i izvukli na povrinu mnoge politike, ekonomske, demografske i
drutvene probleme koji e morati biti uskoro rijeeni.
Prisjetit emo se, u uvodnom dijelu rada pisao sam o problemima koji se postavljaju
pred povjesniara koji pie o nedavnim ili aktualnim dogaajima iji dugoroni ishodi nisu
posve izvjesni. O kratkoronim ishodima moemo govoriti ve sada obzirom da je prvi val
prosvjeda ve davno proao, poetna euforija se ispuhala, a situacija se donekle, uvjetno
reeno, stabilizirala, jasno izumemo li iz analize one drave koje trenutano prolaze kroz
graanski rat. Na temelju tih ishoda moemo donesti uz nuni oprez i neke dugoronije
analize o buduim politikim kretanjima u dravama regije. Jasno je da povjesniar nije
prorok, nit bi zapravo trebao to biti, ali je isto tako jasno da na temelju povijesti regije te
analize uzroka koji su doveli do revolucija te naina na koji su se one odigrale, uz poznavanje
arapske kulture, drutva i politikog odnosa snaga u regiji i na meunarodnom planu, moemo
si dopustiti neka predvianja i analize. Ostatak treba pripisati osobnim stavovima,
svjetonazorima i ideologiji koji u izuavanju revolucija, kao to je napomenuto ranije, imaju
svoju nemalu ulogu.
70
71
POPIS LITERATURE
Knjige:
72
lanci i izvjetaji:
17. Armstrong, Gin; Yax, Whitney; Connor, Kevin: Conflicts of interest in the Syria
debate, Public Accountability Initiative, 11. 10. 2013., http://publicaccountability.org/2013/10/conflicts-of-interest-in-the-syria-debate (3.9.2014.)
18. Barany, Zoltan: The role of the Military, Journal of Democracy, Vol. 22, No. 4
(October 2011), pp. 28-39, (25.6.2014.)
19. Barany, Zoltan: Explaining Military Responses to Revolutions, Arab Center for
Research and Policy Studies (June 2013),
http://english.dohainstitute.org/file/get/e3e6e805-6f90-48c8-8f31-4aa92078aa7c.pdf
(25.6.2014.)
20. Callinicos, Alex: The Return of the Arab Revolution, International Socialism, No.
130, 1. 4. 2011., http://www.isj.org.uk/?id=717 (15.8.2014.)
21. Campante, Filipe i Chor, Davin: Why was the Arab World Poised for Revolution?,
The Journal of Economic Perspectives, Vol. 26, No. 2 (Spring 2012), pp. 167-187
(11.10.2013.)
22. Goldstone, Jack: Theories of Revolution: The Third Generation, World Politics, Vol.
32, No. 3 (April 1980), pp. 425-453 (1.4.2014.)
23. Goldstone, Jack: Toward a Fourth Generation of Revolutionary Theory, Annual
Review of Political Science, Vol. 4, 2001., pp. 139-187 (1.6.2014.)
24. Hoffman, Michael i Jamal, Amaney: The Youth and the Arab Spring: Cohort
Differences and Similarities, Middle East Law and Governance, Vol. 4 (2012), pp.
168-188 (17.7.2014.)
25. Kamrava, Mehran: The Arab Spring and the Saudi-led Contra-revolution, Orbis, Vol.
56, No. 1 (Winter 2012.), pp. 96-104, (4.7.2014.)
26. Katz, Mark: Democratic Revolutions: Why Some Succed, Why Others Fail, World
Affairs, Vol. 166, No. 3 (Winter 2004), pp. 163-170 (8.6.2013.)
27. Lutterbeck, Derek: Arab Uprisings, Armed Forces, and Civil-Military Relations,
Armed Forces & Society, Vol. 39, No. 1 (2013.), pp. 28-52, (27.6.2014.)
28. Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, Centre for the
Study of African Economies, Oxford & Jeddah, 2011.
http://www.csae.ox.ac.uk/workingpapers/pdfs/csae-wps-2011-23.pdf (25.7.2014.)
29. Miller, Aaron David: For America, An Arab Winter, The Wilson Quarterly, Vol. 35,
No. 3 (Summer 2011), pp. 36-42 (23.11.2013.)
73
30. Richards, Michael: How to Succeed in Revolution Without Really Trying, Journal of
Social History, Vol. 28, No. 4 (Summer 1995), pp. 883-888 (8.6.2013.)
31. Saif, Ibrahim i Abu Rumman, Muhammad: The Economic Agenda of the Islamist
Parties, Carnegie Endowment for International Peace, 29. 5. 2012., http://carnegiemec.org/2012/05/29/economic-agenda-of-islamist-parties (12.9.2014.)
32. *** A BBC Trust report on the impartiality and accuracy of the BBC's coverage of the
events known as 'Arab Spring', BBC Trust, 2012.,
http://downloads.bbc.co.uk/bbctrust/assets/files/pdf/our_work/arabspring_impartiality/
arab_spring.pdf (27.10.2013.)
33. *** Arab Human Development Report (2002.; 2009.) http://www.arab-hdr.org
Jaddaliya: http://www.jadaliyya.com/
74