SVEUILITE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET

Denis Buljat

ARAPSKO PROLJEE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUILITE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET

ARAPSKO PROLJEE
DIPLOMSKI RAD

Predmet: Povijest revolucija 19. i 20. stoljea

Mentor: dr.sc. Vjeran Pavlakovi
Student: Denis Buljat
Studijska grupa: povijest/filozofija

Rijeka, rujan 2014.

SADRAJ:
1. UVOD ..................................................................................................................... 1
1.1. PREDMET, SVRHA I CILJ ISTRAIVANJA .................................................................. 1
1.2. PROBLEM ISTRAIVANJA ...................................................................................... 1
1.3. RADNA HIPOTEZA ................................................................................................ 3
1.4. ZNANSTVENE METODE ......................................................................................... 3
1.5. STRUKTURA RADA ............................................................................................... 3
2. TEORIJE REVOLUCIJE ......................................................................................... 4
2.1. UVOD ................................................................................................................ 4
2.2. UZROCI REVOLUCIJE ........................................................................................... 6
2.3. PREDVIDLJIVOST REVOLUCIJE .............................................................................. 8
2.4. ISHODI REVOLUCIJE ............................................................................................. 8
2.5. POLITIKA REVOLUCIJA I PROBLEM DEFINICIJE ..................................................... 10
2.6. ULOGA VOJSKE U REVOLUCIJAMA ....................................................................... 13
2.7. PREGLED VANIJIH TEORIJA REVOLUCIJE............................................................. 14
2.8. KULTURA I REVOLUCIJA ..................................................................................... 18
2.9. BUDUNOST REVOLUCIJE .................................................................................. 20
3. UZROCI ARAPSKOG PROLJEA ....................................................................... 23
3.1. UVODNA NAPOMENA HOMOGENOST ARAPSKOG SVIJETA? .................................. 23
3.2. POLITIKI UZROCI ............................................................................................. 24
3.3. EKONOMSKI UZROCI .......................................................................................... 28
3.4. DEMOGRAFSKI PRITISCI ..................................................................................... 35
3.5. UOI REVOLUCIJE ............................................................................................. 36
4. KRONIKA JEDNE REVOLUCIJE ......................................................................... 39
4.1. ARAPSKE REPUBLIKE ......................................................................................... 39
4.2. ARAPSKE MONARHIJE ........................................................................................ 44
4.3. ISLAMISTIKI POKRETI ....................................................................................... 48
4.4. DRANJE ORUANIH SNAGA ............................................................................... 50
4.5. MEUNARODNI KONTEKST ARAPSKOG PROLJEA ................................................ 53
4.6. MEDIJI I ARAPSKO PROLJEE ............................................................................. 56
5. KRITIKI OSVRT NA ARAPSKO PROLJEE ..................................................... 59
5.1. ISHODI ............................................................................................................. 59
5.2. KOMPARACIJA ARAPSKOG PROLJEA SA DRUGIM REVOLUCIJAMA .......................... 61
5.3. KOLIKO JE OPRAVDAN NAZIV 'ARAPSKO PROLJEE'? ............................................ 62
5.4. ARAPSKO PROLJEE REVOLUCIJA? .................................................................. 64
6. ZAKLJUAK ......................................................................................................... 70
POPIS LITERATURE ............................................................................................... 72

1. UVOD
1.1. Predmet, svrha i cilj istraivanja
Od uspostave prvih drava i klasnog drutva, pobune onih koji su siromani i potlaeni
protiv privilegiranih i monih periodina su pojava ljudske povijesti. U moderno doba takve
pobune, kojima je cilj da se promijeni postojei poredak, nazivamo revolucijama.
Skup dogaaja koji je uao u povijest pod nazivom Arapsko proljee jedna je takva
pobuna i ona je predmet prouavanja diplomskog rada. Svjestan kompleksnosti materije,
pokuavam kao svrhu diplomskog rada analizirati revolucije na konkretnom primjeru,
objasniti njihove uzroke, posljedice i faktore koji utjeu na njihov tok, a radi boljeg
razumijevanja revolucija kao takvih. Cilj diplomskog rada jest poblie upoznati itatelja sa
modernom politikom, ekonomskom i drutvenom problematikom regije Bliskog Istoka i
Sjeverne Afrike s jedne strane, a s druge strane sa problematikom revolucionarne promjene.
Kroz rad u pokuati odgovoriti na slijedea pitanja:
-

to su revolucije, koji su njihovi uzroci i faktori?

Moemo li Arapsko proljee okaraktezirati kao revoluciju?

Koliko je opravdan naziv 'Arapsko proljee'?

Moemo li rei da se radi o jednoj velikoj arapskoj revoluciji ili vie manjih
nacionalnih revolucija?

Koji uzroci su doveli do pobune arapskih naroda?

Koja je uloga politikog islama i vojske u dogaajima?

Koje su posljedice Arapskog proljea?

Koliko se toga stvarno promijenilo u pojedinim zemljama i u regiji openito nakon tih
dogaaja?

S kojim revolucijama u povijesti moemo usporediti Arapsko proljee?

Kakva je bila reakcija meunarodne zajednice?

Kako su mediji utjecali na kreiranje dogaaja?

1.2. Problem istraivanja

Pored problematike koja je odreena predmetom, svrhom i ciljem istraivanja, elim
ukazati na jo jedan problem. Svjestan sam potekoa na koje nailazi povjesniar koji se u
radu iz svoje discipline bavi dogaajima koji su suvremeni, koji jo uvijek traju, a dugorone
1

posljedice im se jo ne mogu predvidjeti. Takav povjesniar moe upasti u zamku da,

pokuavajui predvidjeti budui razvoj dogaaja na temelju prijanjih povijesnih iskustava,
potpuno promai u svojoj analizi i ispadne lani prorok. S druge strane, takoer postoje
izgledi da povjesniar, pretjerano elei izbjei prvu pogreku, napie formalno ispravan rad
potpuno lien sadraja i konkretnih povijesnih procjena. Teko je, ali nije nemogue, i
miljenja sam da za povjesniara ima smisla pisati o aktualnim dogaajima iz vie razloga.
Kao prvo, povjesniar kao znanstvenik iz podruja drutveno-humanistikih znanosti
posjeduje odreen broj vjetina i metoda koje moe primijeniti pri objanjavanju aktualnih
dogaaja. Povjesniar je sposoban povezati zbir raznovrsnih dogaaja u jedinstveni narativ,
kao i uvidjeti uzroke i posljedice zbivanja koji su mnogo dalekoseniji i potpuniji od
neposrednih i dnevno-politikih. Povijesno objanjenje nekog dogaaja obino u sebi sadri i
reference na socioloka, ekonomska, politoloka i objanjenja drugih srodnih drutvenih
znanosti te stoga moemo rei da te discipline povjesniaru nisu posve nepoznate, a nuno ih
je barem donekle poznavati pri obradi revolucija obzirom na njihove raznovrsne uzroke. Da to
drugaije kaem, povijest kao znanost tei multidisciplinarnosti i jednoj vrsti objanjenja
dogaaja koji e sigurno nedostajati u dnevno-politikim i novinarskim analizama.
Naposlijetku, obzirom na poznavanje slinih dogaaja iz prolosti povjesniar je sposoban
ponuditi analogije i prema njima pokuati ukazati na mogue posljedice odreenih dogaaja.
Povjesniar moe na specifian nain doprinijeti razumijevanju dogaaja iz suvremene
povijesti, na nain koji moe biti zanimljiv i koristan i drugim drutvenim znanstvenicima i
obinim ljudima zainteresiranima za odreene teme. Iako, sa stajalita struke, postoje
problemi u pisanju o suvremenoj povijesti (nedostatak arhivskih zapisa, smanjena mogunost
objektivnog i bezinteresnog pristupa), postoje i neke prednosti kod takve vrste rada. One se
prvenstveno oituju u mogunosti promatranja zbivanja iz prve ruke, uz obilje informacija
koje dolaze putem suvremenih medija poput novina, televizije i pogotovo interneta.
'Sadanjost' postaje 'prolost' sve brim tempom i nema razloga vjerovati da se on nee
ubrzavati sve vie sa daljnjim napretkom drutva. Ovaj rad kao takav nastoji ukazati na
mogunost i potrebu pisanja o suvremenim dogaajima u povijesti. Na kraju u citirati jednog
od ranih velikih historiara Tukidida, kojega injenica da je sudjelovao u Peloponeskom
ratu nije sprijeila da nam ostavi izvanrednu analizu istog, a koju je pisao, kae, 'djelomice
prema onome to sam doivio, a djelomice prema onome to su drugi vidjeli za mene.'

1.3. Radna hipoteza

Predmet, svrha, cilj i problem istraivanja odredili su radnu hipotezu: skup dogaaja
koji e ui u povijest pod nazivom 'Arapsko proljee' je revolucionaran po svome karakteru i
ostavlja presudan trag na drutvena i politika kretanja u arapskim dravama. Svoju tezu
pokuat u objasniti i obraniti kroz ovaj diplomski rad. Revolucije, pa ak i onda kada ne
ispune svoje ciljeve, oznaavaju promjenu u ivotu nekog drutva.

1.4. Znanstvene metode

U izradi diplomskog rada koritene su slijedee znanstvene metode: metoda indukcije
i dedukcije, metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije, metoda generalizacije, metoda
dokazivanja, metoda deskripcije, komparativna metoda, povijesna metoda i empirijska
metoda.

1.5. Struktura rada

Nakon UVODA prikazujem vanije TEORIJE REVOLUCIJE. Predstavljam rad
teoretiara kao to su Charles Tilly, Theda Skocpol, John Foran, Jack Goldstone, Karl Marx, i
dr. Teorije e biti izloene na nain da se prikau kljune ideje pojedinih autora, bez elje da
se opredjeljujem za neku teoriju. One pruaju teoretsku pozadinu i osnovicu za razumijevanje
dogaaja Arapskog proljea. UZROCI ARAPSKOG PROLJEA su tree poglavlje koje
prua uvid u ekonomsku i politiku povijest arapskog svijeta u drugoj polovici 20. i poetkom
21. stoljea, s ciljem razumijevanja drutvenog konteksta, uvjeta i uzroka koji su doveli do
izbijanja masovne pobune protiv arapskih reima. etvrto poglavlje KRONIKA JEDNE
REVOLUCIJE razmatra sama dogaanja koja nazivamo Arapskim proljeem kroz jedan
openiti pregled, u kojem sam nastojao obuhvatiti im vie drava. Takoer se bavim i raznim
faktorima koji su utjecali na dogaaje u pojedinim dravama kao to su uloga oruanih snaga i
meunarodni kontekst. Naredno, peto poglavlje KRITIKI OSVRT NA ARAPSKO
PROLJEE predstavlja moj vlastiti pokuaj sinteze ranije navedenog i evaluaciju arapskih
pobuna u svijetlu teorija revolucija ranije navedenih autora i kroz komparaciju sa ranijim
revolucijama u povijesti. Drugim rijeima, pruit u svoj vlastiti sud o Arapskom proljeu i
dati ono to mislim da su ispravni odgovori na postavljena pitanja. Slijedi ZAKLJUAK kao
zavrna rije o Arapskom proljeu.
3

2. TEORIJE REVOLUCIJE
Da bi uope mogli odgovoriti na pitanja postavljena u uvodu i ocijeniti karakter
aktualnih zbivanja u arapskom svijetu potrebno je najprije definirati revoluciju, navesti i
opisati njene glavne uzroke, faktore i karakteristike, te pruiti pregled teorija revolucije, to je
zadatak ovog dijela rada.

2.1. Uvod
Pitanja 'to je revolucija?', 'koji su uzroci revolucije?' i 'po emu se revolucija razlikuje
od drugih slinih dogaaja?' centralna su pitanja teorije revolucije. Iako je i prije nje bilo
revolucionarnih dogaaja, Francuska revolucija je, zapoevi eru koju britanski povjesniar
Eric Hobsbawm naziva 'doba revolucije',1 nedvosmisleno postavila standarde za budunost
(barem za slijedeih 200 godina, do demokratskih promjena u Istonom bloku 1989. godine)
ne samo u smislu akademskog izuavanja revolucija, nego i kao primjer buduim
revolucionarnim pokretima. Sudjelovanje irokih narodnih masa u vanim zbivanjima,
zahtjevi za drutvenom pravdom, kidanje veza sa prolou, obraun sa pripadnicima starog
reima, kontrarevolucija, revolucionarna pravda, podjela revolucionara na 'umjerene' i
'radikalne', itd. obrazac je dogaaja koji e se mnogo puta u povijesti ponoviti. Zahtjevi
Arapa za 'kruhom, dostojanstvom i socijalnom pravdom' nisu nita novo nego ponavljanje
gesla Francuske revolucije 'Liberte, Egalite, Fraternite!'; dakako, izreeni u drugom vremenu i
kontekstu, ali univerzalni po svojoj naravi.
Revolucija kao pojam odie snanim emocionalnim nabojem, ona je kroz povijest bila
san potlaenih i uas povlatenih, esto predstavljena kao rjeenje za sve drutvene probleme.
'Revolucija postavlja u najvie mogue akutnoj i bolnoj formi dva fundamentalna politika
pitanja: koliko smo slobodni oblikovati vlastite ivote u okviru politike zajednice; i koliko
smo sposobni razumijeti posljedice vlastitih politikih inova, ili onoga to propustimo
uiniti, na ono to slijedi kao posljedica.'2 Vjera da smo slobodni i sposobni promijeniti
okolinu snaan je motiv za sudjelovanje u revoluciji; kao to je opservacija da smo neslobodni
i da ne moemo kontrolirati posljedice vlastitih djela argument drutvenih snaga koje tee

Hobsbawm, Eric: Doba revolucije, kolska knjiga & Stvarnost, Zagreb, 1987.
Dunn, John: Understanding revolution, u Foran, John; Lane, David; Zivkovic, Andreja (ur.): Revolution in the
Making of the Modern World, Routledge, London & New York, 2008., str. 19
2

ouvanju statusa quo i pored takvih shvaanja revolucija je 'potez oajnika' (eng. the most
desperate game), kako bi rekao Burke.
Razliiti autori dali su razliite definicije revolucije i njenih bitnih karakteristika.
Pored znanstvenih hipoteza i dokaza, ne samo iz podruja povijesti nego i drugih disciplina
koje su vane u prouavanju revolucija (ekonomija, sociologija, psihologija, politologija), pri
izuavanju u kalkulaciju ulaze i osobna politika uvjerenja i stavovi autora. Emocije,
ideologija i svjetonazor onoga tko o njima pie imaju vaan udio u donoenju konanih
zakljuaka. U tom pogledu ovaj rad ne odstupa od takve teze; dapae, miljenja sam da se o
neemu kao to je revolucija ne moe pisati bez osobne strasti, bilo za revoluciju ili protiv nje.
Postoje razne teorije i definicije, a meu klasinima je ona koju je pruila Theda
Skocpol: 'Socijalne revolucije su nagle, temeljite transformacije u dravnim i klasnim
strukturama drutva, praene i djelomice izvrene klasno utemeljenom pobunom odozdo.
Socijalne revolucije razlikuju se od drugih oblika konflikta i transformativnih procesa
ponajprije kombinacijom dviju koincidencija: koincidencijom drutvene strukturalne
promjene sa klasnim ustankom, te koincidencijom politike i socijalne transformacije.'3 Malo
je revolucija koje zadovoljavaju jasno i nedvosmisleno ovaj kriterij to su tzv. 'velike
revolucije': Francuska revolucija 1789., Oktobarska revolucija 1917., Kineska revolucija
1911.-1949., mnogi e navesti i Englesku revoluciju u 17. stoljeu, Kubu 1959. godine i
Nikaragvu 1979. Svako daljnje proirenje popisa sigurno e barem kod dijela povjesniara
izazvati otre rasprave.
Prema tom popisu moemo shvatiti da je revolucija izrazito moderan fenomen.
Socijalni i klasni sukobi stari su kao i civilizacija, ali u eri prije 17. stoljea govorimo o
pobuni robova ili seljakim i pukim bunama revolucija poinje tek sa nastankom modernih
nacionalnih drava.4 Strukturalna teorija u centar pozornosti stavlja dravu i njene
mehanizme, iako daje odreenu teinu i klasnoj borbi u marksistikom smislu. 'Revolucija u
sebi nuno ukljuuje nasilno preuzimanje vlasti nad dravom, te otuda svako plodno
objanjenje revolucije mora odgovoriti na pitanje na koji nain drave i upotreba sile variraju
u vremenu, prostoru i drutvenom kontekstu.'5 Ovakav dravno-centrini pristup ne negira
vanost subjektivnog elementa u revoluciji revolucionarnih pokreta, kao i odnosa meu
razliitim drutvenim skupinama ali ih ipak stavlja u drugi plan i njihov je uspjeh u osnovi
objanjen neuspjehom drave da ispuni svoje funkcije. Tako se kao razlozi iroke narodne
3

Skocpol, Theda: States and Social Revolutions, Cambridge University Press, New York, 1979., str. 4-5
Goodwin, Jeff: State-centered Approaches to Social Revolutions, u Foran, John (ur.): Theorizing Revolutions,
Routledge, London & New York, 1997., str. 9-35
5
Tilly, Charles: Evropske revolucije 1492-1992, Politika kultura, Zagreb, 2006., str. 16
4

mobilizacije za revolucionarne ciljeve od strane revolucionarnih skupina navode nepopularne

dravne ekonomske i socijalne mjere, infrastrukturalne slabosti drave, iskljuenost
pobunjenih slojeva stanovnitva iz politike vlasti, dravno nasilje, korumpirana i arbitrarna
personalistika vlast koja slabi ili razjedinjuje elite. Ovaj pristup takoer u jednoj mjeri
zanemaruje i druge aspekte revolucije kao to su materijalni, organizacijski, tehnoloki i
kulturalni i oni svakako moraju predstavljati vanu nadopunu dravno-centrinom pristupu
revolucijama.

2.2. Uzroci revolucije

Koji su uzroci revolucije i faktori koji omoguavaju njen uspjeh? Naravno, moemo
napraviti poduu listu: izraene klasne nejednakosti, siromatvo, etnike podjele, rairena
korupcija meu dravnim slubenicima, dranje vojske, elitni sukob, kulturalni faktori,
veliina drave i priroda terena (kada govorimo o gerilskim pokretima), itd.
Foran6 navodi pet meusobno povezanih kritinih faktora koji zajedno proizvode
uspjenu revolucionarnu situaciju: 1) zavisni razvoj, 2) represivna, personalistika dravna
organizacija, 3) politika kultura opozicije, 4) ekonomski nazadak, i 5) meunarodni kontekst
permisivan za uspjeh revolucije. Pojednostavljeno reeno, uzroke moemo podijeliti na
politike (2, 3, 5) i ekonomske (1 i 4), a jedni i drugi obuhvaaju unutarnju i meunarodnu
komponentu. Foran rabi tehniku Booleove analize, analize faktora povezanih sa pojavom
revolucija u kojoj za svako predloeno svojstvo revolucionarnog dogaaja se dodjeljuje
istinitosnu vrijednost, uz postojanje samo dviju vrijednosti: istina (1) i la (0). Nakon toga,
radi se algoritam da se odredi minimalni set nunih faktora za pojedine sluajeve (uspjela
revolucija, neuspjela revolucija, nedostatak revolucije, itd.). Problem ovakve analize je to
mnogo ovisi od toga koje e varijable i koji sluajevi uope biti odreeni da uu u analizu,
dok mogunost unoenja samo jedne vrijednosti sigurno ne moe uvijek zahvatiti pravilno
sve drutvene i politike nijanse unutar jedne drave.
Zavisni razvoj (eng. dependent development) ekonomski je koncept koji opisuje
ekonomije izvan razvijenog svijeta koje su u razvoju (poveanje BDP-a, poveanje
proizvodnje, pozitivna vanjsko-trgovinska bilanca), ali koje istodobno biljee negativne efekte
rasta, kao to su inflacija, vanjski dug, rastue drutvene nejednakosti, preoptereenost javnih
sustava (npr. zdravstvenog ili obrazovnog), itd. Takvo stanje uzrokuje nezadovoljstvo meu
6

Foran, John: The Comparative-Historical Sociology of Third World Social Revolutions, u: Foran:
Theorizing, str. 221-261

irokim slojevima stanovnitva jer rast i napredak ekonomije koristi samo vrlo uskom sloju
ljudi dok se istodobno ivotni uvjeti veine pogoravaju. Represivna, iskljuiva i
personalistika drava odlikuje se diktaturom i represijom te iskljuuje iz politike vlasti
srednje slojeve, pa ak i visoku poslovnu klasu. Napomenimo i da vojni reimi, tradicionalne
monarhije i diktature koje vladaju na etnikoj ili regionalnoj bazi, imaju neto manje
problema i vie legitimiteta meu podanicima,7 a takoer valja primijetiti da izrazito
autoritarne diktatorske drave, koje nisu personalistike, su slabo ranjive na revolucionarne
izazove zbog vrstoe kojima se na njih odgovara. Zbog svoje iskljuivosti represivna
personalistika drava omoguava nastanak irokih multi-klasnih koalicija protiv vlasti.
Ovdje dolazimo do treeg faktora, a to je politika kultura opozicije i pobune. Revolucije,
smatra Foran, ne moemo objasniti samo ukazivanjem na objektivne uzroke, ekonomsko
stanje ili strukturalne faktore. Politika kultura opozicije odnosi se na ideoloku dimenziju
pokreta protiv vlasti i ima izvor u etiri grupe faktora, a to su: ideologija, kulturalni idiomi,
subjektivna iskustva i drutvene organizacije.8 Slijedea dva faktora pretpostavljam da ne
treba detaljnije objanjavati. Ekonomska kriza nekog oblika najee dovodi, u kombinaciji sa
ostalim faktorima, do revolucionarne situacije. Posljednji faktor koji treba uzeti u obzir jest
meunarodna politika; uspjena revolucija e nastupiti samo kada postoji permisivna okolina
ili kada u svijetu postoji takav odnos snaga meu velikim silama koji nee ozbiljnije ugroziti
revolucionarna nastojanja.
Foran tvrdi da izostanak bilo kojeg od ovih pet faktora (dakle i objektivnih i
subjektivnih) e utjecati na neuspjeh revolucionarnog pokreta (ili njegov nedostatak) pri emu
posebnu teinu daje meunarodnoj situaciji i politikim kulturama opozicije. Revolucije
obino propadaju zbog ekonomskih potekoa, politikih podjela izmeu dojueranjih
saveznika ili strane intervencije; a nema ih obino tamo gdje postoji ekonomska situacija
povoljna za radniku i srednju klasu i gdje nie i srednje klase mogu kroz politiki sustav
izraziti svoje zahtjeve. Zdrav i ravnomjeran ekonomski razvoj, ini se, je najjai faktor
sprijeavanja revolucija.9
Ovo je naravno samo jedna mogua varijacija meuigre razliitih uzroka i faktora koji
doprinose nastanku revolucije. DeFronzo10 daje donekle slinu listu pet faktora, koja se sastoji
od: 1) masovnog nezadovoljstva koje rezultira politikom akcijom, 2) sukoba izmeu elita, 3)
7

Goldstone, Jack: Toward a Fourth Generation of Revolutionary Theory, Annual Review of Political Science,
Vol. 4, 2001., pp. 139-187 (1.6.2014.), str. 149-150
8
Foran, John: Discourses and Social Forces, u: Foran: Theorizing, str. 212
9
Foran, John: The Comparative-Historical Sociology of Third World Social Revolutions, u: Foran:
Theorizing, str. 249
10
DeFronzo, James: Revolutions and Revolutionary Movements, Westview Press, 2011.

jedinstvene, zajednike motivacije svih drutvenih slojeva za promjenu, 4) teke politike ili
ekonomske krize koja ometa dravu u vrenju svojih funkcija i konano tu je 5) tolerantni
meunarodni kontekst. Objasnimo elitni sukob, obzirom da ga Foran ne spominje eksplicitno.
Elite se mogu podijeliti zbog razliitih razloga: ekonomskih, politikih, ideolokih, ukratko kada jedna elitna skupina ugroava postojanje druge skupine kao elite. Revolucija e uspjeti
samo onda kada mase sklope savez sa nekom od elitnih skupina, pri emu elite obino
formuliraju ideologiju pokreta.

2.3. Predvidljivost revolucije

Predvianje budunosti u drutvenim znanostima, pogotovo na temelju prolih
iskustava, vrlo je nezahvalan posao. Revolucije su jedan od onih dogaaja koji se predviaju
najee retroaktivno i sa naknadnom pameti. Prema nekim autorima, predvidjeti revoluciju je
nemogue; prema drugima, mogue je predvidjeti do neke mjere, u probabilistikom smislu,
nikako deterministikom.11 Goldstone, na temelju kvantitativnog modela koji je razvila
amerika dravna agencija State Failure Task Force, razvija teoriju da je mogue u veini
sluajeva predvidjeti dravne krize i neki oblik konflikta za svaku pojedinu regiju i dravu.
Model je baziran na prouavanju triju varijabli, to su: intraelitno natjecanje, dravne financije
i materijalni poloaj populacije (u sluaju SFTF to su meunarodna trgovina, tip reima i
smrtnost dojenadi).12 Primijeniti odreeni model na aktualnu situaciju u nekoj dravi moe
nam pomoi da dravnu krizu predvidimo s visokom vjerojatnou, no to nam i dalje ne
govori o prirodi te krize. Dravna kriza u Rusiji 1917. odjednom je prerasla u Februarsku
revoluciju, razvoj dogaaja koji je zatekao ak i Lenjina. Dravne krize mogu se rijeiti na
vie naina, i dok moemo donekle predviati dravne (pred-revolucionarne) krize, sa
predvianjem samih revolucija je mnogo tee.

2.4. Ishodi revolucije

Teoretiari revolucija vie su se bavili uzrocima nego ishodima, djelomice iz razloga
to je lake utvrditi poetak revolucije, pa prouavati lanac dogaaja koji su doveli do
revolucije, nego se baviti ishodima koji su uvijek podloni promjenama, kompromisima,
unutarnjim i vanjskim pritiscima, ukratko realnim mogunostima. Pa ipak, upravo prema
11
12

Goldstone: Toward a Fourth Generation, str. 174-175

Ibid.

ishodima, odnosno prema dubini transformacije drutva moemo ocijeniti koliko je neki
dogaaj bio revolucionaran. Revolucije esto vie proklamiraju nego to mogu ostvariti, dok
obeanja slobode, jednakosti i prosperiteta ostaju iznevjerena. S jedne strane gledano, nakon
revolucija se najee stvaraju autoritarni politiki sistemi, obino pod opravdanjem obrane
revolucionarnih dostignua od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a ekonomska postignua
drava koje su prole kroz revoluciju nia su od razvoja slinih drava koje nisu doivjele
revolucionarne epizode.13 Ipak, ne smijemo zanemarivati niti njihove ponekad zaista
nevjerojatne uspjehe iako oni nisu uvijek bili u skladu sa oekivanima. Rusija je u manje od
pola stoljea uspjela da od zaostale feudalne zemlje postane prva koja je lansirala ovjeka u
svemir. Sandiniste u Nikaragvi su pokrenuli brz ekonomski razvoj, kampanjom cijepljenja
umanjili broj oboljelih od zaraznih bolesti, te gotovo iskorijenili nepismenost. Uostalom,
revolucija je uvijek aktualna mogunost ve vie od dva stoljea i sama svijest o njenoj
mogunosti mijenjala je prirodu politike i odnose moi: 'Najvei uspjeh revolucije mogla bi
biti njena uloga u odigravanju politikih i drugih promjena u drutvu. Strah od revolucije sam
po sebi donio je vie promjene nego to smo spremni priznati.'14
Kada revolucija zavrava?15 Jedan mogui odgovor jest da revolucija zavrava kada se
uspostave nove institucije na vlasti koje nisu vie neposredno i ozbiljno izazvane od drugih
skupina. Prema neto jaoj definiciji, revolucija zavrava tek kada se nove politike i
ekonomske forme oblikuju i uvruju u drutvu na dui vremenski rok. Politika promjena
dolazak revolucionarnog pokreta na vlast se odvija relativno brzo, ali proces transformacije
drutva je dugotrajan i puno tei. Prema prvoj definiciji, Ruska revolucija zavrava sa krajem
graanskog rata 1921., Francuska revolucija sa Termidorom 1794. (ali moda i sa
Napoleonom 1799.), a Amerika revolucija nakon izborene nezavisnosti od Engleske. Prema
jaoj definiciji imamo vie problema. Ruska revolucija u toj varijanti zavrava tek sa
Staljinovom konsolidacijom na vlasti; Francuska revolucija teko je odgovoriti, jedno od
moguih rjeenja jest utemeljenje Tree Republike 1871.; Amerika revolucija moda
zavrava tek sa pobjedom pokreta za graanska prava Afro-amerikanaca. Tilly posebno
obraa pozornost na ovaj problem obzirom da je njegova teorija usko vezana uz
funkcioniranje drava i politikih sustava, pa tako navodi da je Engleska izgradila svoj
politiki sustav tijekom 17. stoljea, dok je Nizozemskoj za to trebalo vie od 250 godina

13

Goldstone: Toward a Fourth Generation, str. 167-170

Richards, Michael: How to Succeed in Revolution Without Really Trying, Journal of Social History, Vol. 28,
No. 4 (Summer 1995), pp. 883-888 (8.6.2013.), str. 887
15
Goldstone: Toward a Fourth Generation, str. 167
14

nakon njenih prvih revolucija.16 Oito je da revolucije jako dugo traju i teko je postaviti jasne
granice, pa moda ima neto istine u natpisu na jednom plakatu koji je najavljivao nekakav
kongres omladine socijalistike Jugoslavije iz 80-ih (!) na kojem je pisalo: 'Revolucija je
stalna borba!'.
2.5. Politika revolucija i problem definicije
Razlikovanje politike i socijalne revolucije jasno je artikulirala Hannah Arendt u radu
'O revoluciji',17 u kojem raspravlja o razlikama izmeu Amerike revolucije 1776. i Francuske
revolucije. Amerika revolucija je politika u smislu da ona za cilj ima promjene politikog
sustava, ali ne i dublje promjene u socijalnoj i ekonomskoj strukturi drutva. Koncept
revolucije u 17. stoljeu bio je uistinu blii promjeni politikog reima18 (po uzoru na Slavnu
revoluciju u Engleskoj), a tek sa jakobinskom epizodom Francuske revolucije je dobio
znaenje totalnog, radikalnog drutvenog preokreta, da bi se sa 1989., nakon tono 200
godina, rasprava ponovno vratila na poetak (iako se 1989. takoer radilo o totalnom
preokretu u politici i ekonomiji). U gotovo svakoj politikoj revoluciji ima radikalnih
elemenata i skupina koji se zalau za socijalnu revoluciju, ali do nje nee doi zbog, prema
Foranu, nedostataka u dva kljuna faktora: politikim kulturama opozicije (npr. ako se veina
sudionika revolucije okuplja oko umjerenih) i permisivnosti meunarodne situacije (kada
velike sile razliitim sredstvima podravaju ne-radikalne skupine).19
U zadnjih 25 godina esto se govori o demokratskim revolucijama; radi se o
demokratskim pokretima u diktatorskim dravama gdje su iroke multi-klasne koalicije
izborile, putem masovnih prosvjeda i drugih nenasilnih metoda, demokratske promjene u
politikim sustavima tih drava. Takvi masovni i iroki koalicijski pokreti, esto oslonjeni na
opozicijske stranke i politiare, nevladine organizacije (eng. NGO), pokrete za ljudska prava i
srodne grupe, izili su na ulice sa politikim zahtjevima (obino su to odlazak diktatora i
poteni izbori, uz zahtjev za potivanje ljudskih prava). Te su revolucije izrazito politike po
svome karakteru i ne postavljaju zahtjeve za dubljom promjenom drutvenog i ekonomskog
sustava; u nekom smislu ti pokreti su i 'anti-revolucionarni obzirom da oznaavaju kraj vjere u
tradiciju revolucionarnog socijalizma inspiriranog prosvjetiteljskom misli i eljom za
16

Tilly: Evropske revolucije

Arendt, Hannah: On Revolution, Penguin Books, London, 1990.
18
Thompson, Mark: Democratic Revolutions Asia and Eastern Europe, Routledge, London & New York,
2004., str. 4
19
Foran, John: The Comparative-Historical Sociology of Third World Social Revolutions, u: Foran:
Theorizing, str. 245-249
17

10

ljudskom emancipacijom kroz in revolucije.'20 Tzv. 'obojene' revolucije tijekom zadnjih

godina se mjestom izbijanja poklapaju djelomice sa stratekim interesima SAD-a (Gruzija,
Ukrajina, Kirgistan), drave koja nije tajila svoju podrku pokretima protiv tamonjih reima,
to samo po sebi ne ini zahtjeve tih pokreta manje legitimnima, ali ishod takvih revolucija (a
ishodi se bazino mogu svesti na smjenu jedne elitne skupine drugom) svakako naruava
'revolucionarni legitimitet' tih pokreta. Interesantno je stoga primijetiti da su geopolitiki
imperijalizam i neoliberalna ekonomska teorija preuzeli terminologiju politike ljevice:
reforma danas oznaava mjere tednje i rezove u javnoj potronji (umjesto obuzdavanja
kapitalizma), a revolucija je postala dobro uvjeban instrument amerikih tajnih slubi u
irenju sfere interesa,21 pa vie niti nismo sigurni to pojam revolucije tono znai.
Uzmimo kao primjer demokratske revolucije Filipine 1986.22 Marcosova diktatura ima
sva svojstva koja neku dravu ine zrelom za revoluciju. Nerazvijena ekonomija u rukama
diktatora i njegove klike, oligarhijska vladavina, siromatvo, nedemokratinost, nepotivanje
politikih, socijalnih i ljudskih prava. Narod je na ulicama. Osim naroda, protiv Marcosa su i
vojska i elite, osim onih koje je on sam instalirao, a ak i njegovi inozemni pokrovitelji ga
naputaju. Diktator pada, a mijenja ga pluralistiki demokratski sustav, i otada se govori o
people's power revoluciji. Drugi dio prie jest to je vlast oligarhije nastavljena u drugoj
formi: suparniki klanovi su preuzeli dio politike i ekonomsku vlast. Oligarhija do danas
uspjeno blokira drutvene i ekonomske reforme u Filipinima, unato povremenim izazovima.
Demokratski sustav je preivio tijekom ovih trideset godina vojne udare, prosvjede i politike
krize, ali u formi oligarhijske demokracije. Moemo li stoga Filipine 1986. okarakterizirati
kao revoluciju? Moemo, ali onda se nalazimo u situaciji u kojoj terminoloki nered
zamagljuje smislenu raspravu. To ne znai da treba omalovaavati veliki uspjeh filipinskog
naroda u svrgavanju diktatora, ve jednostavno da se ne treba olako razbacivati sa pojmom
revolucije, jer tada pojam gubi svoj sadraj i znaenje.
S druge strane malo tko od zapadnih analitiara i strunjaka uri da glorificira nedavne
demokratske revolucije u Venezueli, Boliviji, Ekvadoru ili Urugvaju. Aktualni procesi u
Latinskoj Americi se puno prije mogu nazvati demokratskim revolucijama zato to tamonji
ljeviarski pokreti nastoje radikalno transformirati socijalnu i ekonomsku strukturu drutva,
ali mirnim i demokratskim putem. Definirati revoluciju prema strogom uzoru na velike
revolucije sigurno je pogrean pristup i nee nam pomoi u njenom razumijevanju, to znai
20

Wydra, Harald: Revolution and democracy, u Foran, Lane & Zivkovic: Revolution in the Making, str. 27
Callinicos, Alex: What does revolution mean in the twenty-first century, u Foran, Lane & Zivkovic:
Revolution in the Making, str. 151-152
22
vidi Thompson: Democratic Revolutions, str. 18-34
21

11

da je 'demokratizacija pojma revolucije'23 dobrodola; ali podjednako je pogreno proiriti

definiciju do te mjere da se revolucija ne moe razlikovati od drugih oblika politike pobune.
Danas izgleda da naginjemo upravo ovom drugom problemu jer je svaki iole vei protest
praen promjenom reima poeo da se naziva revolucijom.
ak i tako lucidni analitiari revolucija kao to su Tilly i Goldstone izgleda da vie ne
mogu razluiti revoluciju od nekih drugih oblika politikog nasilja i promjene. Goldstone tako
predlae novu definiciju revolucije: 'pokuaj da se transformiraju politike institucije i
opravdanja politikog autoriteta u drutvu, praeno formalnom ili neformalnom masovnom
mobilizacijom i neinstitucionaliziranim akcijama koje potkopavaju autoritet.'24 Charles Tilly
gotovo izjednauje revolucije sa bilo kakvim nasilnim preuzimanjem dravne vlasti:
'revolucija je nasilno preuzimanje vlasti nad dravom tijekom kojeg bar dva razliita bloka
pretendenata istiu meusobno nespojive zahtjeve za kontrolu nad dravom, pri emu svaki
blok ima podrku znatnog dijela populacije koja se nalazi pod jurisdikcijom te drave.'25
Ovakvim definicijama je granica izmeu revolucije i pobune (iskazivanja nezadovoljstva bez
zahtjeva da se preuzme dravna vlast), reforme (promjene u funkcioniranju politikih i
ekonomskih institucija mirnim putem) ili dravnog udara vrlo zamagljena. Nazivati
revolucijama razne dogaaje toliko razliite po uzrocima, ishodima i svojstvima znai da se
nalazimo u situaciji gdje vie ne znamo to tono pojam revolucije znai.
Miljenja sam da je definicija Thede Skocpol ili barem neka slina primjereno
polazite za prouavanje revolucija, jer usvajanjem nekih slabijih definicija postaje teko
razlikovati revoluciju od reforme, pobune ili promjene reima. Jasno, masovna mobilizacija
seljatva, crvene zastave na barikadama i romantiarski gerilski pohodi po brdima Treeg
svijeta pripadaju prolom dobu koje se vie nee vratiti to ne znai da revolucija vie nema,
ve da one mijenjaju svoju formu, to opet ne znai da sa formom treba baciti i njihov sadraj,
pri emu mislim na radikalnu promjenu drutvenih i ekonomskih struktura (itd., kako je
definirala Skocpol). Dakle, potrebna je demokratizacija teorije revolucije (i ne samo teorije),
ali i revolucionarizacija shvaanja demokracije ukoliko elimo shvatiti koncept revolucije u
suvremenom svijetu.

23

Wydra, Harald: Revolution and democracy, u Foran, Lane & Zivkovic: Revolution in the Making, str. 28
Goldstone: Toward a Fourth Generation, str. 142
25
Tilly: Evropske revolucije
24

12

2.6. Uloga vojske u revolucijama

Jo je Machiavelli u Vladaru utvrdio da samo naoruani proroci pobjeuju. Revolucije
e uspjeti samo u sluajevima kada vojska, ili barem jedan njezin bitan dio, otvoreno ili
preutno staje na stranu prosvjednika.26 Razni e faktori utjecati na odgovor vojske na
revolucionarnu situaciju, a vezujemo ih uz: ustroj i organizaciju oruanih snaga, dravu,
drutvo i vanjsko-politike okolnosti.27 Razmotrimo malo etiri navedena faktora.
Kada govorimo o ustroju i organizaciji oruanih snaga najvaniji element jest
unutarnja kohezija. Visoka kohezija u vojsci e u pravilu dovesti do jedinstvenog odgovora na
revolucionarnu situaciju, bilo za revoluciju ili protiv nje. U multi-konfesionalnim ili multietnikim dravama moe doi do podjela u vojsci po etnikim i religijskim linijama. Do
podjela meu oficirskim korpusom moe doi zbog itavog niza razloga: ideologija, razliito
porijeklo i kolovanje, oficirski in (nii oficiri obino su radikalniji od viih). Do podjela e
doi i po liniji razlikovanja izmeu regularnih i elitnih postrojbi, zatim izmeu razliitih
rodova vojske, izmeu vojske i drugih sigurnosnih slubi (tajna policija, obavjetajne slube).
Konano, na reakciju vojske presudno e utjecati nain na koji je organizirana: kao
profesionalna organizacija sa plaenim vojnicima ili kao 'narodna' vojska u kojoj postoji
obvezna vojna sluba, pri emu je ovaj drugi tip vojske skloniji pristati uz revolucije i
prosvjede obzirom da su vojnici obini ljudi koji dolaze iz tog istog naroda koji se pobunio
(iako postoji mogunost da se angairaju trupe iz jedne regije da suzbiju demonstracije u
drugom dijelu drave, kao u Kini 1989.). Multi-nacionalne i multi-konfesionalne autoritarne
drave poseban su sluaj kada govorimo o nainu na koji e ovaj drugi tip vojske reagirati na
revolucionarnu situaciju jer dolazi do podjela; ako je pak vojska u takvoj dravi
profesionalna, njeni elni ljudi i veina vojnika e biti regrutirani iz iste etnike ili vjerske
skupine kojoj pripadaju elni ljudi reima. Obzirom da je vojska tip institucije koja preferira
mir i red u dravi, ukoliko jedan manji dio kljunih oficira prijee na stranu prosvjednika sa
svojim trupama i postoji mogunost da doe do graanskog rata, vojni vrh je sklon izbjei
takvu mogunost i staviti svoje resurse u svrhu zatite prosvjednika, naravno u sklopu nekog
dogovora sa oporbenim voama.28

26

Katz, Mark: Democratic Revolutions: Why Some Succed, Why Others Fail, World Affairs, Vol. 166, No. 3
(Winter 2004), pp. 163-170 (8.6.2013.), str. 163-164
27
Barany, Zoltan: Explaining Military Responses to Revolutions, Arab Center for Research and Policy Studies
(June 2013.), http://english.dohainstitute.org/file/get/e3e6e805-6f90-48c8-8f31-4aa92078aa7c.pdf (25.6.2014.)
28
Katz, Mark: Democratic Revolutions, str. 164

13

Govorimo li o odnosima drave i vojske, faktori na koje treba obratiti pozornost su

plae vojnika i oficira, vojni budet, opremljenost modernim naoruanjem, autonomija vojnih
krugova da odluuju o vojnim i sigurnosnim pitanjima, dravne dozvole vojsci za ne-vojne
aktivnosti (najee ekonomske), zadovoljstvo vojske nainom na koji reim rjeava
drutvene, politike i vanjsko-politike probleme, kao i vojna percepcija legitimnosti i
popularnosti reima. Odnosi vojske i reima posebno su napeti zbog poraza u ratu, nakon
ega obino vojni oficiri optuuju politiare za izdaju, krive poteze i loe upravljanje ratnom
situacijom.
Trea skupina faktora koji e oblikovati vojni odgovor na prosvjede protiv reima jesu
drutveni faktori, u to ulaze karakteristike prosvjeda (brojnost prosvjednika, politike grupe
koje stoje iza prosvjeda i priroda prosvjeda) i generalni odnosi vojske i drutva. Ukoliko se
radi o velikim prosvjedima, koji ukljuuju mnogo sudionika iz raznih drutvenih i politikih
(kao i religijskih ili etnikih) skupina, i prosvjedi su mirni, vjerojatnije je da e vojska stati na
stranu prosvjednika i nee upotrebljavati silu. Vojska koja je u prolosti brutalno suzbijala
prosvjede, krila ljudska prava i bila ukljuena u korupciju, gotovo sigurno e nastaviti
podupirati reim (osim u sluaju kada vojni lideri sklope neku vrstu dogovora sa opozicijom
koji e im jamiti imunitet od kaznenog progona).
Zadnji set faktora koji e oblikovati vojni odgovor na kriznu politiku situaciju jesu
meunarodne okolnosti: mogunost strane intervencije, utjecaj stranih 'savjetnika' i
veleposlanika, dranje susjeda i velikih sila, te izbijanje revolucije u susjednim dravama
kada dolazi do revolucionarnih valova.
2.7. Pregled vanijih teorija revolucije
Generalno gledano, tri su razliita pristupa revolucionarnim fenomenima. Prvi, i
najraireniji jest pristup na makro-razini, kod kojega na temelju pojedinanih sluajeva (casestudy) se prouavaju makro-faktori meudravni odnosi, elitne skupine, politike partije,
ideologije, ekonomski faktori, itd. Drugi je pristup na mikro-razini, analiza motivacije
individua ukljuenih u revolucionarne aktivnosti, baziran na socijalnoj psihologiji i teorijama
racionalnog izbora. Trei pristup jest ve opisana kvantitativna analiza. Naravno, mogue su i
kombinacije ovih pristupa.
Razlikujemo tri generacije revolucionarne teorije, etvrta je u nastajanju, a u prikazima
se ponekad zaboravlja na marksizam koji je ne samo drutveno-ekonomska teorija i teorija
povijesti, nego i prva znaajna teorija revolucije. Pretpostavljam da je Marxova i Engelsova
14

teorija revolucije i previe dobro poznata da bih sada troio vrijeme na njeno izlaganje pa
emo je preskoiti, ali uz tri vane opaske. Prvo, Marx i Engels nikada nisu sustavno izloili
jednu posebnu teoriju revolucije, nego je ona neodvojiva od drugih njihovih kljunih postavki
(ekonomskih, historijskih, drutvenih), i pojedini aspekti teorije su razasuti po razliitim
njihovim radovima, a doraeni kroz rad njihovih nastavljaa (Lenjin, Trocki, itd.). Drugo,
marksistika teorija znaajno je utjecala na strukturalistiku teoriju revolucije. Tree, elio bih
opovrgnuti poznati prigovor da je Marx strogi ekonomski determinist i da se kod njega sve
svodi na proizvodne snage i klasnu borbu buroazije i proletarijata. Marx i Engels govore i o
irokim multi-klasnim koalicijama,29 intraelitnom sukobu (i sami su bili pripadnici elite tog
doba), razlikuju politiku revoluciju od socijalne revolucije (koja, dodue, je 'ona prava'), 30 i
konano, ostavljaju prostor za slobodnu, voluntaristiku ljudsku akciju, jer 'ljudi sami stvaraju
svoju povijest, iako ne u okolnostima koje su sami izabrali.'31
Tzv. prva generacija revolucionarne teorije, iji je najpoznatiji predstavnik Crane
Brinton, izuavala je obrasce revolucionarnih dogaaja, ali bez dublje teoretske perspektive
pa su njihove teorije prvenstveno deskriptivne (tzv. natural history). Drugu generaciju ini
grupa razliitih i ne previe povezanih autora koji nastoje pruiti dublje razumijevanje
revolucije i njenih uzroka, a svoje teorije baziraju na psihologiji (Ted Gurr), sociologiji i
politikoj znanosti (Samuel Huntington i Charles Tilly). Ted Gurr zasniva svoju teoriju na
pojmu relativne deprivacije, a centralno mjesto teorije jest teza da do revolucije dolazi kada
vei broj ljudi osjea raskorak izmeu svog drutveno-ekonomskog poloaja i vlastitih
uvjerenja o tome koji poloaj i uvjete ivota su zasluili. Ova teorija danas se ne smatra
pretjerano uspjenom jer slabo uzima u obzir ostale faktore, a relativna deprivacija je koncept
koji se teko moe objektivno mjeriti.
Charles Tilly svoj pogled na revoluciju bazira na pluralistikoj teoriji u politikoj
znanosti, prema kojoj su politika zbivanja rezultat sukoba izmeu skupina sa razliitim
interesima.32 Do revolucije dolazi u situacijama multipliciranog suvereniteta: kada dvije ili
vie drutvenih skupina sa razliitim interesima posjeduju dovoljno resursa (ekonomskih,
politikih, vojnih, organizacijskih) da ulaze u natjecanje za suverenitet na odreenom
teritoriju uz mobilizaciju znaajnog segmenta populacije i nemogunost drave da efektivno
suzbije takve zahtjeve, pri emu su uzroci takve situacije najire definirani ('odreeni broj
29

Marx, Karl i Engels, Friedrich: Manifest komunistike partije, u Dragievi, Adolf; Mikecin, Vjekoslav;
Niki, Momir (ur.): Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb, 1979., str. 391-392
30
Marx, Karl: Klasne borbe u Francuskoj od 1848. do 1850., u Dragievi, Mikecin, Niki: Glavni radovi
31
Marx, Karl: Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, u Dragievi, Mikecin, Niki: Glavni radovi, str. 521
32
Goldstone, Jack: Theories of Revolution: The Third Generation, World Politics, Vol. 32, No. 3 (April 1980),
pp. 425-453 (1.4.2014.), str. 428-430

15

razliitih konstelacija faktora, okolnosti i kauzalnih mehanizama proizvode kritian

rezultat').33 Posebno je korisno Tillyevo razlikovanje revolucionarnih situacija (pojava
koalicije koja pretendira na vlast) i revolucionarnih ishoda (pobjeda te koalicije).34
Revolucionarne situacije prema Tillyu u naelu moemo predvidjeti, dok ishod takve situacije
ne moemo znati unaprijed. Bitan aspekt njegove teorije jest izuavanje promjena u vanim
obiljejima revolucionarnih pokreta kroz povijest u odnosu na promjene u strukturama
drave, drutva i ekonomije. Tilly u svojoj teoriji kombinira razliite elemente iz marksistike
teorije i teorija prve i druge generacije, a zbog dravno-centrinog pogleda na revolucije
njegova teorija oznaava prijelaz prema teorijama tree generacije.
Teorije tree generacije poistovjeujemo sa strukturalnim teorijama. Strukturalna
teorija usmjerena je na funkcioniranje razliitih dravnih i meunarodnih struktura. Navedimo
neke: meunarodne strukture (ekonomske i politike), obrasci meu-dravnog natjecanja i
konflikta, odnosi drave i drutvenih klasa, obrasci drutvenog konflikta (klasni, rasni, rodni,
etniki, religijski) te odnosi razliitih drutvenih i dravnih organizacija.35 Theda Skocpol
najpoznatije je ime strukturalnih teorija revolucije. Ona revolucije smjeta u kontekst agrarne
kapitalistike ekonomije i takmienja drava na meunarodnom i politikom planu, a do njih
dolazi kada drava doivi teak udarac u obliku fiskalne krize ili poraza u ratu. Na krizu
reagira seljatvo koje, pritisnuto od drave, vri klasnu mobilizaciju uperenu protiv reima.
Kada pobjede, revolucije rade promjene ne samo u dravnim i politikim strukturama, nego i
u klasnim odnosima, drutvenim vrijednostima i drutvenim institucijama. Teoriju
potkrepljuje primjerima Francuske, Rusije i Kine. Dvije drave u istom dobu i sa slinim
problemima, Prusija i Japan, izbjegli su revolucionarne krize upravo zato to su se dravne
strukture uspjele reorganizirati u skladu sa zahtjevima vremena, odnosno postati konkurentne
vojno i ekonomski na meunarodnom politikom planu poto su provele reforme odozgo.
Drava ovdje vie nije samo pozornica klasnog, politikog ili openito drutvenog
sukoba, ve autonomni entitet sa vlastitim aparatom i interesima nezavisnim u odnosu na
drutvene skupine, a ije su glavne funkcije odranje reda i natjecanje sa drugim dravama na
meunarodnom planu, onako kako je dravu shvaao Thomas Hobbes. Drava stoga nije tek
instrument u slubi vladajue klase u marksistikom smislu, ve posebna organizacija koja
moe doi u sukob sa dominantnim klasama, najee oko pitanja preraspodjele drutvenog
vika vrijednosti. Skocpol inzistira na objektivnim odnosima izmeu drava i izmeu skupina

33

Tilly: Evropske revolucije

Ibid.
35
Wickham-Crowley, Timothy: Structural Theories of Revolution, u: Foran: Theorizing, str. 36-70
34

16

unutar drave, djelomice zanemarujui utjecaj ideologije ili kulture. Karakteristina je u tom
smislu izjava 'Revolucije nisu svjesno napravljene one dolaze'.36 Teorija Skocpol je primjer
iste strukturalne teorije, ali ini se da niti ona ne zastupa teze da su voljne akcije ili
motivacija pojedinaca potpuno nebitni, za to su je mnogi optuivali ona tek tvrdi da e
motivacija za drutvenu promjenu nastati kao reakcija na dublje promjene u dravnim
strukturama i na opadanje organizacijskih kapaciteta drave.
Ne elei se osvrtati na ostale prigovore, sa strukturalnim teorijama postoji jedan
veliki problem. U radovima strukturalista seljatvo je nositelj revolucije. To je naravno tono
u sluaju velikih revolucija u povijesti, ali obzirom da takva drutva danas u biti vie ne
postoje, osim u najnerazvijenijim dijelovima svijeta, takva teza implicira i podupire jednu
drugu a to je teza da je doba velikih socijalnih revolucija prolo. Uostalom, Iranska
revolucija, koja se esto nalazi blizu popisa 'velikih', preteito je urbana po svom karakteru, a
ne zaboravimo niti dogaaje iz 1989. (pustimo po strani pitanje jesu li to revolucije) koji su
takoer odigrani u modernim, urbanim sredinama.
Teorija Jacka Goldstonea37 spaja strukturalnu analizu sa demografskim ciklusima rasta
populacije, koji su u njegovoj teoriji prvi uzrok lanca zbivanja koji dovode do revolucije. Na
temelju pomne analize Goldstone dolazi do zakljuka da ciklusi demografskog rasta
korespondiraju sa revolucionarnim razdobljima, ali i da periodi bez revolucije odgovaraju
smanjenim takvim pritiscima. To ne znai da on sugerira tvrdnju da e populacijski pritisci
nuno uzrokovati revoluciju, ve da e do krize doi ako drava nije sposobna rijeiti
probleme koje taj prvi faktor izaziva. Porast stanovnitva dovodi do fiskalnih pritisaka na
dravu, intra-elitnog sukoba i olakava masovnu mobilizaciju. Rast populacije u kontekstu
stagnirajue ekonomije alocira resurse u korist elita koje ive od tueg rada, a takoer alocira
materijalna sredstva dalje od drave jer nastaje potreba za veom vojskom, policijom i
birokracijom. Broj korisnika socijalnih slubi raste bre od dravnih prihoda, a meu
obrazovanim srednjim slojevima stvaraju se zahtjevi za kreiranjem novih radnih mjesta koja
e biti adekvatno plaena u odnosu na njihovo visoko obrazovanje, to slabi legitimitet vlade i
njenu sposobnost da obavlja svoje funkcije. U takvoj situaciji vlada moe poveati prihode ili
putem oporezivanja ionako preoptereenih radnih slojeva stanovnitva ili moe pokuati
zagrabiti u prihode elita, to je podjednako rizian poduhvat, ili tiskati novac to dovodi do
inflacije. Dravni slubenici mogu pokuati mitom nadoknaditi prihode koji realno padaju,
nezaposleni migriraju u ekonomski sretnije krajeve, a vojska, ukoliko se nalazi meu
36
37

Selbin, Eric: Revolution in the Real World, u: Foran: Theorizing, str. 119
Goldstone, Jack: Population Growth and Revolutionary Crises, u: Foran: Theorizing, str. 99-116

17

oteenim elitama, poprijeko gleda na situaciju i postaje sve vie sklona promjeni. Obzirom
da se ivotni i zdravstveni standardi u pravilu poboljavaju, a stope smrtnosti dojenadi u
zemljama u razvoju su sve nie, to znai da mladi ine sve vei udio u ukupnoj populaciji;
kada poveemo taj podatak sa istodobnim nedostatkom posla za te iste mlade dolazimo do
injenice da se stvara armija mladih nezaposlenih koji nemaju nita za izgubiti stvara se
potencijal za masovnu politiku mobilizaciju koju dio nezadovoljnih elita ima interes
iskoristiti. Otprilike takav mehanizam za razumijevanje revolucionarnih kriza predlae
Goldstone, i slinost sa nedavnim dogaajima u Egiptu je uistinu nevjerojatna.
Dakle, u prouavanju interakcije demografskih i ekonomskih trendova sa strukturom
odreenog drutva, naravno uz dobro poznavanje te strukture i odnosa meu elitama i drugim
skupinama u drutvu, moemo paljivim prouavanjem jedne drave i drutva doi do
spoznaje o tome nalazi li se u predrevolucionarnoj situaciji. Jednom kada doe do sloma
drave drugi faktori, pored demografskih i ekonomskih pritisaka i odnosa meu elitama,
dolaze do izraaja (drutvene organizacije, ideologija, meunarodni odnosi). Goldstoneova
teorija izravno se nastavlja na strukturalizam, ali ga odvodi korak dalje, uvodi demografsku
analizu koja moe biti vrlo mono orue za predvianje buduih revolucionarnih kriza te
stvara model koji moemo primijeniti u irokom rasponu od klasinih 'velikih' revolucija do
modernih urbanih pobuna. Kasnije je Goldstone djelomice odmaknuo od ovakvog pristupa
prema prouavanju raznih drugih faktora bitnih za revolucije, uz nova objanjenja
revolucionarnih fenomena, kritizirajui neke osnovne postavke strukturalnih teorija.
Goldstone tako problematizira stabilnost dravnog sustava (to Skocpol uzima kao zadano);
prua irok popis uzroka revolucija; stavlja fokus i na ideologiju, kulturu i agenturu; te poziva
na stvaranje teorije koja spaja makro-razinu, mikro-razinu i kvantitativnu analizu.38

2.8. Kultura i revolucija

Kao reakcija na strukturalne teorije pojavljuje se grupa razliitih autora koji,
nezadovoljni inzistiranjem iskljuivo na strukturama, pokuavaju nai nove naine
objanjenja revolucije, esto se ipak nadovezujui na strukturalizam dopunjen sa novim
elementima,

postavljajui

strukturalistiko-determinativne

voluntaristiko-kulturalne

elemente u interaktivni i dijalektiki odnos. Ovi autori ne ine neku jedinstvenu 'etvrtu
generaciju' revolucionarne teorije, ali uvode u analizu neke elemente zanemarene u

38

Goldstone: Toward a Fourth Generation, str. 171-176

18

prethodnim teorijama uz zadravanje analitikog znanstvenog aparata. Teoretiari kulturalnog

modela revolucije inzistiraju na kulturalnom i voluntaristikom faktoru kao kljunom za
razumijevanje revolucije, stavljajui kulturu u kontekst strukturalnih faktora. Kultura je iroko
shvaena kao skup zajednikih vjerovanja i materijalnih praksi na nekom podruju, to
obuhvaa i religiju, politike ideologije, drutvene obiaje, narodnu predaju, kolektivno
sjeanje, kulturalne simbole. Zaokret prema kulturi u teoriji revolucije uzrokovan je Iranskom
islamskom revolucijom u kojoj su revolucionari, osim ekonomskih i politikih motiva, isticali
i zahtjeve za preureenjem drave u skladu sa uenjem ijitskog islama.
Foran je artikulirao kulturalni element kroz pojam 'politike kulture otpora i opozicije'
koji prua kulturno-ideoloku podlogu koja ujedinjuje razliite opozicijske skupine kojima je
cilj sruiti reim. Revolucije ne donose samo promjene u politikim i ekonomskim
strukturama, nego i promjene u kulturi kroz nove simbole, rituale, komemoracije i stvaranje
javne svijesti. Neki autori su razvili pojam 'pobunjenikih kultura', odnosno onih kultura koje
iskazuju veu sklonost prema nasilnoj pobuni.39 Treba primijetiti da strukturalni faktori bolje
objanjavaju uzroke revolucija i mehanizme koji do njih dovode. S druge strane, kulturalna
objanjenja mogu biti veoma korisna pri prouavanju procesa uspostavljanja novih dravnih i
drutvenih praksi jednom kada revolucionari osvoje vlast. Tada se iroka koalicija raspada
upravo zbog razliitih pogleda na ideologiju, naravno pored ostalih faktora kao to su
ekonomski i vanjski pritisci. U revoluciji se ne radi samo o borbi za dravnu vlast, strukture i
resurse ve i za 'osvajanje srca i umova ljudi'.40 Eric Selbin tvrdi da su 'ideje i akteri a ne
strukture kljuni faktori revolucije Stoga fokus treba biti na ljudima, ne na strukturama;
na voljnom izboru, ne determinizmu; na transformaciji drutva, ne na tranziciji'.41 'Ljudi nisu
samo nosioci struktura, nego i njihovi stvaratelji'42 i ne moemo ih svesti na puki odraz
materijalnih snaga, ve treba dovesti u korelaciju strukturalne uvjete, ljudsku djelatnost i
strukturalne ishode. Ili, kako je rekao Che Guevara: 'Revolucija nije jabuka koja e sama od
sebe pasti. Netko treba uiniti da ona padne.'
'Prie su nuni dio revolucije'.43 'Narativ o pravdi i slobodi koje svi zasluuju vaan su
poticaj, individualno i kolektivno, za borbu protiv aktualnog stanja; to je narativ koji
rekonstruira prolost, posreduje sadanjost i proizvodi budunost. Pria o revoluciji.'44 Ta je
39

Wickham-Crowley, Timothy: Structural Theories of Revolution, u: Foran: Theorizing, str. 47

Selbin, Eric: Revolution in the Real World, u: Foran: Theorizing, str. 126
41
Ibid, 118
42
Ibid, 119
43
Selbin, Eric: Stories of Revolution in the Periphery, u Foran, Lane & Zivkovic: Revolution in the Making,
str. 131
44
Ibid, str. 144
40

19

pria, prema Selbinu, primarna forma drutveno-politike borbe. Kroz naraciju posredujemo
vlastita iskustva potlaenosti, siromatva ili gladi drugim ljudima, pa je odatle naracija prvi
korak u pokretanju revolucionarne aktivnosti. Treba takoer uoiti simboliku snagu koju
sadre revolucionarne slike, simboli, pjesme ili narodna predaja. Fotografija Che Guevare,
pripovijest o kineskom Dugom maru, uzdignuta stisnuta aka Nelsona Mandele,
Internacionala sve su to simboli koji imaju snaan emocionalan naboj i mobilizacijski
potencijal i ne smijemo ih zanemariti pri prouavanju revolucija. Uostalom, napominje
Wickham-Crowley, ti simboli 'imaju veliku mo jer su oni mnogima od nas bili ono prvo to
nas je potaknulo da prouavamo revolucije.'45
2.9. Budunost revolucije
Nakon 1989. godine i demokratskih promjena u zemljama Istonog bloka neki su
autori proglasili 'kraj povijesti' i konanu pobjedu liberalne demokracije, nagovjetavajui
time ujedno i kraj revolucije u smislu ljudskih nastojanja za brzom i temeljitom preobrazbom
drutva u skladu sa odreenim idejama. Revolucija je u tom smislu proglaena za stvar
prolosti, 'ne vie sjeanje iva mogunost u umovima i ivotima ljudi ve obina povijest
predmet izuavanja i diskusije u znanstvenoj zajednici.'46
Danas, nakon ekonomske krize, globalnog vala prosvjeda protiv neoliberalizma,
interesantnih demokratsko-socijalistikih eksperimenata u Latinskoj Americi, Arapskog
proljea, i pored sve izraenijih klasnih nejednakosti unutar drutava te razlika izmeu
razvijenih i siromanih drava, ini se da budunost revolucije i nije toliko tmurna. 'Politika
zamisao osvete pravednih i potlaenih nad zlim i privilegiranim pripadnicima starog reima
nije nita manje privlana nego u bilo kojem ranijem momentu u povijesti.'47 Kako zamiljati
budunost revolucije? Ako svaka revolucija uvodi neto novo i uistinu originalno, vrei
potpuni raskid sa prolou, postoji li uope ikakva mogunost rasprave o buduim
revolucijama? Predvianja su krajnje nezahvalna, kao to sam ve raspravio, ali to ne znai da
ne moemo razmiljati o budunosti. 'Postoji revolucionarna tradicija, i poetna toka za
promiljanje budunosti revolucije mora biti pitanje: to ta tradicija jest i to je od nje
ostalo?... Budunost je po definiciji nepoznata i nespoznatljiva, prolost je sve to znamo.'48

45

Wickham-Crowley, Timothy: Structural Theories of Revolution, u: Foran: Theorizing, str. 57

Kumar, Krishan: The future of revolution, u Foran, Lane & Zivkovic: Revolution in the Making, str. 224
47
Dunn, John: Understanding revolution, u u Foran, Lane & Zivkovic: Revolution in the Making, str. 21
48
Kumar, Krishan: The future of revolution, u Foran, Lane & Zivkovic: Revolution in the Making, str. 224
46

20

Jednim dijelom klasina definicija sigurno vie nije odgovarajua. Ono to treba
sauvati, ako elimo izbjei terminoloku konfuziju kako u revolucionarnoj teoriji tako i u
praksi jest onaj vaniji dio definicije, koji govori o dubinskim promjenama socijalnih i
ekonomskih struktura, jer bez dubinskih promjena pojam revolucije naprosto nema sadraj.
Kako je navedeno, Tilly vee promjene u oblicima i karakteristikama revolucije sa
promjenama u organizaciji drave i meunarodnog dravnog sustava. 'Svaka era ili, bolje
reeno, svaki posebni sklop politikih, ekonomskih i kulturnih uvjeta proizvodi svoj tip
revolucije, svoje posebne revolucionarne aktere i svoje ishode revolucionarne akcije.'49
Revolucije koje e uslijediti treba vezati uz nove procese koji oblikuju svijet procese
globalizacije. Pod globalizacijom podrazumijevamo proces (ili skup procesa) koji ima
slijedee karakteristike: transnacionalna proizvodnja i razmjena materijalnih dobara,
slabljenje suverenog poloaja nacionalnih drava, razvoj novih tehnologija i medija, razvoj
svjetskih financijskih trita, produbljivanje klasnih i statusnih nejednakosti (unutar i izmeu
drava), brza urbanizacija na globalnoj razini, rast moi i utjecaja globalnih regulatornih
agencija (MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija), globalna ekoloka kriza,
pokuaj SAD-a da se nametne kao jedina globalna sila i odupiranje drugih sila tome. Koliko
je svijet u eri globalizacije otvoren za revolucije? To je naravno kljuno pitanje budunosti
revolucije; a suvremeni svijet sigurno nije pogodna pozornica za reprizu 'velikih' revolucija
19. i 20. stoljea koje mogu posluiti kao inspiracija, nikako kao primjer. Da parafraziram
Marxa, 'socijalna revolucija 21. stoljea ne moe crpiti svoju poeziju iz prolosti, nego samo
iz budunosti.'
Oblici revolucije (diskurs, metode, organizacijski aspekti) su se mijenjali sa razliitim
drutvenim i povijesnim okolnostima i mijenjat e se i dalje. Fokus se premjeta sa nasilnih
prema nenasilnim metodama (prosvjed, trajk) i sa 'revolucionarne partije' prema razliitim
alternativnim drutvenim pokretima i decentraliziranim aktivistikim mreama; nove
tehnologije pruaju nove mogunosti organizacije, a diskurs revolucije apelira na
demokraciju, ljudska prava, socijalnu pravdu i ouvanje ekolokog sustava (iako je taj diskurs
jo uvijek vrlo neprecizan). Promjena moda ne mora vie biti toliko nagla i nasilna; u
Latinskoj Americi revolucionari su doli na vlast demokratskim putem, to nam pokazuje
jednu novu smjernicu za moguu budunost istinskih demokratskih revolucija koje e biti i
demokratske i revolucije (mogunost koju je predviao i Marx, to se esto zaboravlja).
Revolucije u budunosti sigurno e morati odmaknuti od svoje karakteristike dravno-

49

Tilly: Evropske revolucije, str. 44

21

centrinosti i zadobiti globalniji apel. Ono to je zadaa svakog budueg revolucionarnog

pokreta jest osmiljavanje politikih i ekonomskih modela koji mogu biti suprostavljeni kao
realna alternativa postojeem sustavu, a to je daleko tee od ruenja reima, emu smo
svjedoili i na Bliskom Istoku nedavno. Dokle god obeanja demokracije i trine ekonomije,
za kojima su se toliki pomamili od 1989. do danas, ostaju iznevjerena, motiva za pobunu,
prosvjed, socijalni konflikt pa i revoluciju nee nedostajati.
Sjetimo se zato ponovo Marxa: 'Revolucija je mrtva, ivjela revolucija!'

22

3. UZROCI ARAPSKOG PROLJEA

Poto smo u prethodnom poglavlju iznijeli teorije revolucije i pruili pregled uzroka i
faktora koji doprinose njihovom nastajanju, i time pruili teorijsku, znanstvenu i analitiku
bazu za daljnji tijek rada i kasniju ocjenu karaktera zbivanja koja su ula u povijest pod
imenom 'Arapsko proljee', okreem se u ovom i slijedeem poglavlju nedavnim dogaajima
u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku. U ovom poglavlju obradit u uzroke tih dogaaja u
uopenoj formi, dakle tako da zahvatim ono to je zajedniko arapskim dravama, dok u u
pregledu samih dogaaja u narednom poglavlju neto vei naglasak staviti na ono to je
razliito.
3.1. Uvodna napomena homogenost arapskog svijeta?
Arapski narodi naseljavaju 22 drave (ukoliko ukljuimo Palestinu) u regiji Sjeverne
Afrike i Bliskog Istoka;50 drave koje imaju razliitu povijest, geografski poloaj, politike
sustave i odnos drutveno-politikih snaga, organizaciju oruanih snaga, ekonomske sustave,
energetske resurse, odnos prema religiji, broj stanovnika, religiozni (ponegdje i etniki) sastav
stanovnitva, vanjsko-politike odnose i saveznitva, itd. To znai snanu napomenu da pored
svih meusobnih slinosti postoje i velike razlike koje su presudno utjecale na razliite ishode
revolucionarnih situacija (i na nastanak revolucionarnih situacija uope) u razliitim
dravama. U tom se smislu pokazalo da je revolucija kao fenomen i dalje usko vezana za
nacionalnu dravu. Opet, postoji i mnogo faktora koji nam omoguavaju da razliite nacije
analitiki uklopimo u jednu cjelinu. Zajedniko etniko porijeklo (s iznimkom manjina kao
to su Kurdi ili Berberi), islamska religija (sa iznimkom krana i razliitih drugih sekti i uz
podjele unutar islama izmeu sunita i ijita), arapsko pismo i jezik, arapska kultura (ega je
dio i zajedniki medijski prostor), zajednike organizacije (Arapska liga), odnos prema
palestinskom pitanju (barem na razini javnih simpatija, ako ne stvarnog politikog djelovanja)
i ono to je zajedniko u povijesnom iskustvu ('arapsko kolektivno sjeanje'?); sve to stvara
neki osjeaj povezanosti meu Arapima koji ive na prostoru od Atlantskog Oceana do
Perzijskog zaljeva, osjeaj koji je bio najjae prisutan u eri dekolonizacije i arapskog

50

Abecednim redom: Alir, Bahrain, ibuti, Egipat, Irak, Jemen, Jordan, Katar, Komori, Kuvajt, Libanon,
Libija, Maroko, Mauritanija, Oman, Palestina, Saudijska Arabija, Sirija, Somalija, Sudan, Tunis i Ujedinjeni
Arapski Emirati. Izvor: Arab Human Development Report 2002. (http://www.arab-hdr.org). Dalje u tekstu u
upotrebljavati skraeni izraz 'Bliski Istok' za cijelu regiju.

23

nacionalizma 50-ih i 60-ih godina te manifestiran kroz planove za stvaranje Ujedinjene

Arapske Republike koji dodue nikad nisu trajno zaivjeli.
Nadalje, sve ili gotovo sve arapske drave u eri uoi revolucije iskazuju autoritarne
odlike neovisno o dravnom ureenju, u svima je ekonomija ureena prema naelima
neoliberalnog kapitalizma, a u itavoj regiji nalazimo vrlo visok postotak mladog
stanovnitva. Dakle, kada govorimo o uzrocima Arapskog proljea pored razliitosti postoje
ipak i neke slinosti koje nam omoguavaju da govorimo o jedinstvenom fenomenu tijekom
kojega su se posredstvom medija i drutvenih mrea meu Arapima komunicirala iskustva
potlaenosti, pobune i zahtjeva za promjenom. Moda bi najpreciznije bilo rei da su poetni
uzroci nezadovoljstva u dobroj mjeri zajedniki, a faktori razliitosti su zatim dalje oblikovali
naine manifestacije tog nezadovoljstva unutar drava i usmjerili ga u razliitim pravcima.
Uzroke moemo ugrubo podijeliti u tri kategorije: ekonomski, politiki i demografski; iako su
oni toliko meusobno isprepleteni da je teko izmeu njih postavljati jasne granice. Opiimo
ih malo detaljnije.
3.2. Politiki uzroci
Drave naseljene Arapima bile su do 2011. godine ili autoritarne drave ili vrlo slabe i
nestabilne demokracije, neovisno o njihovom dravnom ureenju (monarhija ili republika), sa
svim atributima koje takve drave inae imaju. Govorimo o krenju ljudskih prava, guenju
politikih prava i sloboda, namjetenim izborima, cenzuri medija, korupciji na svim razinama
vlasti, zatvaranju politikih protivnika, irokim ovlastima policije i svemoi tajne policije,
nepostojanju nezavisnog sudstva i jednostranaju, uz povremenu kooptaciju sindikata i
umjerenog dijela opozicije. Sve u svemu, radi se o arbitrarnoj i nedemokratskoj vladavini u
kojoj su dravnici dugovjeni i svemoni, a naslijedne krize se prevladavaju 'dvorskim
udarima', imenovanjem nasljednika u republikama ili tradicionalnom sukcesijom kada
govorimo o monarhijama.
Jedina svrha postojanja politikih stranaka jest uspostava mree za raspodjelu
privilegija lojalnim pojedincima kada govorimo o vladajuim strankama kao to su NeoDestour u Tunisu ili Nacionalna demokratska partija (NDP) u Egiptu, dok je svrha postojanja
slubenih opozicijskih stranaka da budu ukras reimu pomou kojega se sustav mogao pred
meunarodnom zajednicom legitimirati kao viestranaki. Te 'opozicijske' stranke nisu imale
nikakvu stvarnu mo ili su im granice djelovanja vrlo jasno odreene od strane vladajue
skupine. Izbori su u pravilu bili namjeteni; potkraj 2010., NDP je u Egiptu osvojio 80%
24

zastupnikih mjesta na izborima obiljeenima nasiljem, uhienjima politikih protivnika i

optubama za manipulaciju glasovima.51 Godinu dana ranije u Tunisu je predsjednik Ben Ali
potvrdio na izborima svoj peti predsjedniki mandat nadmonom pobjedom od 89%
glasova.52 Onda kada su izbori bili neto poteniji, a rezultati nisu bili po volji vladajuima,
primjenjivale su se drastinije metode obrauna sa politikim protivnicima: nakon izbora u
Aliru poetkom 90-ih na kojima su pobijedili islamisti vojna vlada ponitila je rezultate
izbora to je dovelo do izbijanja krvavog graanskog rata.
Pristup politikoj moi, dravnim slubama i drugim privilegijama ogranien je na
dokazano lojalne pojedince, dok kod onih drava koje su podijeljene po etnikim, vjerskim i
tribalnim linijama te povlastice vladar dijeli unutar skupine kojoj pripada ili voama drugih
skupina u zamjenu za lojalnost. Sigurnosni aparat, sastavljen od vojske, policije, tajne
policije, predsjednike garde i drugih vie ili manje formalnih organizacija imao je iroke
ovlasti i bio sveprisutan u ivotu graana stvarajui atmosferu paranoje, straha i nepovjerenja.
Predsjednik Tunisa Ben Ali uspostavio je vlastitu tajnu policiju paralelnu sa onom koja je
odgovarala ministru unutarnjih poslova, dok je u Egiptu u jednom trenutku oko dva milijuna
ljudi sudjelovalo u radu sigurnosnih slubi, od ministra unutarnjih poslova do sitnih
dounika.53 Siromatvu i krizi unato, na organima odravanja reda i mira nikad se nije
tedjelo, pa se u razdoblju 2008.-2009. godine u arapskim dravama prosjeno oko 6% od
BDP-a izdvajalo za oruane snage, to moemo usporediti sa svjetskim prosjekom od oko
2.5%.54 Neke od drava arapskog svijeta ve desetljeima ive pod reimom izvanrednog
stanja (Sirija od 1963., Egipat 1981., Alir 1992.) u kojem se ustavna prava suspendiraju, a
organi represivnog aparata dobivaju dodatne ovlasti.
Opisano stanje regije uoi 2011. godine nije posljedica toga to su arapski mentalitet
ili islam inherentno inkompatibilni sa liberalnom demokracijom ve rezultat povijesnog i
politikog razvoja regije oblikovanog, izmeu ostalog, imperijalistikim igrama velikih sila, u
prvom redu Francuske i Engleske u razdoblju od 19. stoljea do Drugog svjetskog rata, SADa i SSSR-a u eri Hladnog rata, te konano SAD-a u zadnjih 25 godina. Ne elei ulaziti u
detaljne povijesne rasprave elim ukazati na dva aspekta u kojima pristup velikih sila sigurno
nije pomogao demokratskom politikom razvoju u regiji.
51

Noueihed, Lin; Warren, Alex: The Battle for the Arab Spring, Yale University Press, New Haven/London,
2013., str. 1
52
Ibid, str. 2
53
Gelvin, James: The Arab Uprisings What Everyone Needs to Know, Oxford University Press, New York,
2012., str. 39
54
Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, Centre for the Study of African
Economies, Oxford & Jeddah, 2011., http://www.csae.ox.ac.uk/workingpapers/pdfs/csae-wps-2011-23.pdf
(25.7.2014.) str. 11

25

Prvo, granice. Izuzmemo li Egipat, Tunis i Maroko niti jedna od dananjih arapskih
nacija nema neku duu i stabilnu tradiciju dravnosti u smislu moderne nacionalne drave na
odreenom teritoriju. Drave Arapskog poluotoka nastale su kao rezultat britanskih
imperijalnih planova u eri nakon raspada Otomanskog Carstva iza Prvog svjetskog rata i
najee na tribalnoj bazi, uz dogovor sa najjaim ili najuglednijim lokalnim eikom, dok su
na podruju sjeverno od poluotoka razgranienja izmeu Iraka, Jordana, Izraela, Sirije i
Libanona rezultat dogovora izmeu Velike Britanije i Francuske nakon Prvog svjetskog rata
(sporazum Sykes-Piccot). Samo po sebi to ne bi bio veliki problem da granica nekih drava
nisu obuhvaale vrlo razliite plemenske, etnike i vjerske skupine, razliitost koju su
imperijalne sile vrlo rado koristile u svojoj vladavini. Tako su Francuzi kreirali Libanon kao
dravu pod upravom bliskoistonih krana, a posljedica takvog sustava bio je dugogodinji
krvavi graanski rat koji je ondje izbio 70-ih. Slinu priu ima i Irak, stvoren kao drava
Kurda, ijita i sunita pod sunitskim monarhom, a kojem danas prijeti mogunost raspada.
Jemenu i Libiji prijeti slian scenarij, pri emu se kod ove dvije drave radi prvenstveno o
tribalnim podjelama.
Drugo, SAD su jo od doba Hladnog rata pa do danas aktivno traile saveznike u regiji
iz tri razloga, to su: bogati energetski izvori, sigurnost Izraela i rat protiv terorizma. Bliski
Istok i Sjeverna Afrika podmiruju 40% godinjih svjetskih potreba za naftom,55 a na njihovom
se teritoriju nalazi 46% svjetskih zaliha nafte i 25% svjetskih zaliha plina.56 Ove jednostavne
geopolitike injenice moraju biti polazite za shvaanje odnosa velikih sila prema regiji. Bilo
kakav politiki poremeaj u regiji moe imati drastine posljedice na globalna trita i SAD
su uvijek budno pazile da situacija ne izmakne granicama kontrole. Sigurnost Izraela je drugi
strateki interes koji SAD trajno nastoje osigurati, to nije bio nimalo lagan posao obzirom na
brojne ratove koje su arapski susjedi poduzimali protiv Izraela. Nakon to je Nasserov
nasljednik Sadat napravio zaokret u vanjskoj politici i ohladio odnose sa SSSR-om, Carterova
administracija je iskoristila priliku i posredovala u sklapanju sporazuma u Camp Davidu
1979. godine kojim se Egipat obvezao na mir sa Izraelom i priznao ga kao dravu u zamjenu
za godinju vojnu pomo od SAD-a u iznosu od 1.3 milijarde dolara, to Egipat ini drugim
najveim primateljem amerike vanjske pomoi nakon Izraela.57 Sporazum je Sadatu
priskrbio Nobelovu nagradu za mir u ijem posjedovanju nije dugo uivao jer su 1981. godine
radikalne egipatske islamistike skupine izvrile na njega atentat. Iako je sporazum naiao na
55

Noueihed i Warren: The Battle, str. 18. Podaci iz 2010.

'The haves and the have-nots', The Economist, 13. srpanj 2013., http://www.economist.com/news/specialreport/21580630-even-rich-arab-countries-cannot-squander-their-resources-indefinitely-haves-and (25.7.2014.)
57
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 61
56

26

zgraanje arapskih dravnika s vremenom je veina njih pola pragmatinim putem suradnje
sa Izraelom i SAD-om, pa je kasnije i Jordan sklopio slian sporazum. Meu arapskim
stanovnitvom odnos prema palestinskom pitanju ostao je trajno nepromijenjen; osnivanje
Izraela, izgon arapskog stanovnitva i poraz arapskih vojski u ratovima koji su uslijedili
poznati su kao al-nakbah (katastrofa) radi se o centralnom mjestu arapskog kolektivnog
(politikog) identiteta.
Konano, nakon teroristikih napada 11. rujna i proglaenja 'rata protiv terorizma'
SAD su za ratove u Iraku i Afganistanu traile i dobile saveznike u regiji, ak i meu tako
neprijateljskim reimima kao to je bio Gaddafijev u Libiji, iako se ovdje nije radilo o nekoj
velikoj ljubavi ve obostranoj koristi: SAD je olakao logistike napore u ratu protiv
terorizma, a reimi Bliskog Istoka dobili su dodatna materijalna i politika sredstva za
obraun sa islamistikom oporbom. Arapski dravnici posluili su se ratom protiv terorizma i
na unutarnjem planu, legitimirajui svoju vladavinu pred meunarodnom javnou i svojim
graanima kao jedinu alternativu kaosu koji e uslijediti ukoliko islamisti preuzmu vlast.
Dakle, SAD su direktno ili indirektno, vie ili manje aktivno podupirale dravnike Bliskog
Istoka koji su mogli osigurati provedbu ta tri interesa bez obzira na nedemokratinost tih
reima, to je inae tobonji predmet velike brige onda kada je to korisno. SAD nisu po
Bliskom Istoku instalirale podobne reime kao to se to dogaalo u Africi i Latinskoj Americi
u doba Hladnog rata, ali su ih pomagale dok je to sluilo geopolitikim interesima i na taj
nain podravale status quo u regiji.
Vratimo se samo as na Tillya koji nas podsjea da je proces izgradnje nacija i
modernog politikog sustava u europskim dravama dugo trajao od njihovih prvih revolucija.
Ono to su danas stabilne demokracije nastajalo je stoljeima i stoga je arogantno oekivati od
arapskih nacija da preko noi preustroje svoje institucije po uzoru na zapadne, to znai
potpuno nerazumijevanje drugaije kulture, drutva, religije i historijskog konteksta.
'Demokracija ne nastaje u praznini, rastavljena od povijesti jedne zemlje i identiteta svojih
stanovnika. Novi politiki sustav moe biti instaliran u kratkom vremenu, ali drutveni obiaji
i predrasude mijenjaju se mnogo sporijim tempom.'58 Na Bliskom Istoku stvari su onakve
kakve jesu s nekim razlogom, a zapadne drave nisu mnogo pomogle u demokratizaciji regije
osim na retorikom nivou. Uostalom, jedna mala digresija, politike, drutvene i ekonomske
institucije kakve se nastoje sada nametnuti Bliskom Istoku ne funkcioniraju ba najbolje u
zadnje vrijeme niti u Europi i Americi.

58

Noueihed i Warren: The Battle, str. 278

27

Kao to sam napomenuo u uvodu ovog poglavlja, to to slinosti izmeu arapskih

drava moemo iznositi u uopenoj formi ne znai da meu njima nema znaajnih razlika.
Razliite drave iskazuju autoritarne odlike na razliitim razinama, od nestabilnih sektakih
demokracija u Libanonu i Iraku, preko sekularnih diktatura u Tunisu i Egiptu, pa do neto
umjerenijih tradicionalnih monarhija kao to su Jordan i Maroko. Upada u oi injenica da su
arapske monarhije uspjeno izdrale revolucionarne izazove, pa izgleda da tradicionalni
legitimitet tamonjih monarha jo uvijek uiva dovoljno velik ugled u oima podanika da se
ne istiu radikalniji zahtjevi (osim u sluaju Bahreina). Uostalom, monarsi u Jordanu i
Maroku tvrde da vuku porijeklo izravno od Proroka Muhameda, pa bi njihovo svrgnue
uistinu predstavljalo teak grijeh protiv islama. Postoje naravno i drugi, ozbiljniji razlozi zbog
kojih su arapski monarsi preivjeli 'proljee', a oni e biti izloeni kasnije. Arapsko proljee
podupire gore navedenu Foranovu tezu da su personalistiki autoritarni reimi posebno ranjivi
na revolucije za razliku od tradicionalnih monarhija ili vie kolektivnih autoritarnih reima
kao to je vojna hunta u Aliru.

3.3. Ekonomski uzroci

Mnogi od zahtjeva prosvjednika bili su sroeni prema ukusu liberalnog human rights
diskursa: viestranaje, slobodni izbori, sloboda medija, itd., ali su prisutni i zahtjevi, koliko
god openito artikulirani, za ekonomskom promjenom. Politiki tirani u arapskom svijetu jesu
problem, ali nisu glavni problem; oni su tek predstavnici saveza lokalnih i globalnih elitnih
skupina koji podsjea na kolonijalizam u njegovim zlatnim vremenima, i liberalna
demokracija nee rijeiti probleme koji su doveli do pobune ukoliko se ne preispitaju temeljne
drutvene i ekonomske postavke na kojima zadnjih 30 godina poiva nerazvijenost arapskih
drava.59 Siromatvo, nezaposlenost, slabo funkcioniranje javnih slubi i korupcija stvarni su
problemi diljem regije koji imaju svoje politike i ekonomske uzroke zahtjev za politikom
promjenom otuda znai i zahtjev za ekonomskom promjenom. Kada su prosvjednici u
Bahrainu poetkom oujka 2011. okupirali podruje oko financijskog centra u glavnom gradu
Manami svojim su inom poslali snanu poruku o tome gdje lee problemi arapskog svijeta.
Jedan od popularnih slogana za vrijeme prosvjeda bio je 'kruh, sloboda i socijalna pravda' i
nije sluajnost da je kruh bio jedan od simbola protestnog pokreta.

59

'Arab revolutions and neoliberal illusions', Al Jazeera English, 13. sijeanj 2014.
http://www.aljazeera.com/indepth/opinion/2014/01/arab-revolutions-neoliberal-illusions2014126325719891.html (22.7.2014.)

28

Ono to sam pisao za politike sustave arapskih drava, vrijedi i za njihove ekonomije
radi se o razlikama u irokom rasponu od Katara, drave sa najviim BDP-om po
stanovniku na svijetu (ako raunamo samo graane Katara) do Jemena, jedne od
najsiromanijih drava svijeta. Najee se arapske drave u ekonomskom pogledu dijeli u
dvije skupine: one koje imaju bogata nalazita energenata i one koje nemaju. Prvoj skupini
pripadaju neke drave Arapskog poluotoka (Saudijska Arabija, Katar, UAE, Kuvajt, Oman) te
Irak, Libija i Alir. U njima velika veina dravnih prihoda proizlazi iz eksploatacije i prodaje
nafte i plina. Druge su drave zbog nedostatka izvora energije prisiljene diverzificirati svoje
ekonomije ili se osloniti na kredite meunarodnih financijskih institucija, priljev deviza od
radnika na privremenom radu u inozemstvu i 'bratsku' pomo bogatijih arapskih susjeda (pri
emu je Saudijska Arabija oduvijek funkcionirala kao vodei 'dobrotvor').
Bez obzira na meusobne razliitosti i na podruju ekonomije emo meu arapskim
dravama nai mnogo zajednikih karakteristika. Obino se drave Bliskog Istoka definira
kao rentijerske ekonomije, gdje drava posjeduje kljune resurse kojih eksploatacija stvara
veinu dravnih prihoda. Ovaj tip organizacije ekonomske aktivnosti znai da je drava
dominantan ekonomski akter i najvei poslodavac. Eksploatacija energetskih izvora tvori
veinu dravnog prihoda u mnogim dravama regije, negdje i do 95% (Libija, Kuvajt i UAE;
Saudijska Arabija 90%, Jemen 75%, Katar 70%, Bahrain 60%),60 a ak i u dravama koje nisu
vani igrai na globalnom tritu energenata oni ine dobar dio dravnih prihoda i izvoza
(npr. Jemen ili Sirija).61 Obzirom na nedostatak tehnikog obrazovanja i radne snage
energetski izvori crpe se u kooperaciji sa pameu stranih kompanija i radom privremenih
radnika iz siromanih zemalja, od ega je oko 10 milijuna Arapa iz drava kao to su Egipat,
Sirija, Jordan ili Jemen. Jednom kada su nemiri poeli prijetiti nafta se pokazala kao znaajna
komparativna prednost reima u tim dravama jer su naftnim dolarima uspjeli primiriti
situaciju i poduzeti potrebne socijalne mjere (nastavak subvencija, poveanje plaa, stambeni
projekti) da se nezadovoljstvo ugasi u samom startu, to je taktika koju je Saudijska Arabija
uspjeno primijenila i na vanjskom planu kroz kredite i novanu pomo siromanijim
dravama (Jordan, Egipat, Bahrein, Jemen, Maroko), a sve u svrhu smirivanja situacije u
regiji i kod kue. Moemo stoga primijetiti na ovom mjestu da se tradicionalni legitimitet u
kombinaciji sa bogatim energetskim izvorima pokazao kao najbolje sredstvo prevencije
revolucije u arapskom svijetu 2011. godine.

60
61

Gelvin: The Arab Uprisings, str. 126

Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring str. 5

29

Devize poslane iz zaljevskih zemalja u Egipat tijekom 2008.-2009. godine iznosile su

oko etiri milijarde dolara, dok su radnici iz Jordana poslali kui 3.2 milijarde dolara tijekom
2008., to je ekvivalent jedne petine nacionalnog BDP-a.62 Obzirom da je vodei ekonomski
motiv iza odlaska na privremeni rad elja da se sakupi dovoljno novca kako bi se stekli
preduvjeti za sklapanje braka i uzdravanje obitelji, a to u prvo redu znai kupovinu vlastite
nekretnine, u drugoj polovini prolog desetljea nastao je boom na tritu nekretnina u
arapskim dravama koji je rezultirao dizanjem cijena kua, stanova i rente.
U dravama koje nisu bogate naftom kljuni resursi takoer su u rukama vladajue
skupine, pa dobit od rente i ondje ini znaajnu stavku dravnih prihoda (2010. godine
rentijerski prihodi inili su 40% egipatskih i 50% sirijskih ukupnih prihoda).63 Ostali bitni
izvori dravnog prihoda su spomenute devize radnika na privremenom radu i strana novana
pomo, uglavnom motivirana geopolitikim razlozima, koja je 2008. godine za regiju iznosila
per capita 73 dolara, znatno vie od iznosa pomoi koju prima sub-saharska Afrika.64
Diverzifikacija ekonomije koja u velikoj mjeri poiva na energentima kao jedinom izvoznom
proizvodu oito e jo dugo biti jedan od glavnih ekonomskih problema arapskih drava.
Od ere dekolonizacije pa do kasnih 70-ih u arapskim je dravama na snazi bila neka
vrsta preutnog drutvenog ugovora izmeu vladajuih i podanika: u zamjenu za politiku
vlast i upravljanje ekonomskim resursima vladari su se obvezali da e te resurse koristiti za
dobrobit svojih graana, to je ukljuivalo subvencije na ciljane proizvode (kruh, elektrina
energija, benzin), razvoj javnih slubi (obrazovni i zdravstveni sustav) i tendenciju prema
punoj zaposlenosti. U prvim godinama, na valu radikalne retorike arapskog socijalizma u
republikama i visokih cijena nafte od kojih su koristi imale ne samo zaljevske monarhije nego
i energetski siromane drave (kroz programe pomoi, kreditiranja i mogunosti zaposlenja na
naftnim postrojenjima), ta je pogodba uistinu funkcionirala: npr. Egipat je 50-ih doivio
ubrzanu modernizaciju i biljeio vrlo visoke stope ekonomskog rasta, uz nacionalizaciju
tvornica i Sueskog kanala kao i provedbu zemljine reforme. Projekt socijalne drave potroio
se iz vie razloga. Poraz u ratu sa Izraelom 1967. godine zadao je teak udarac Nasserovom
projektu panarapskog socijalizma. Cijene nafte pale su poetkom osamdesetih pa se vie nije
moglo u tolikom opsegu troiti na javne potrebe niti pomagati siromanije drave. U
energetski siromanim dravama posebno u Egiptu, Jordanu, Siriji, Maroku i Jemenu
ekonomski rast bio je dijelom utemeljen na stranim kreditima koji su poeli stizati na naplatu.

62

Noueihed i Warren: The Battle, str. 33

Gelvin: The Arab Uprisings, str. 8
64
Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring str. 5
63

30

Istovremeno je broj stanovnika naglo rastao zbog postignutih uspjeha na podruju

kvalitete ivota, zdravstvene zatite i smanjenja stope smrtnosti kod dojenadi. Jednostavno
reeno, vie nije bilo novca za financiranje dravnog aparata i sustava socijalne skrbi. Dolo
je vrijeme za nova rjeenja u ekonomiji. Uostalom, to ne vrijedi samo za arapske drave u
Europi i SAD-u stvoreno je krajem sedamdesetih jedno novo drutveno ozraje, polako se
poeo rasipati sustav socijalne drave, a novo dominantno ekonomsko miljenje je postala
kola neoliberalizma, kako se taj pravac u ekonomiji ponekad naziva makar je akademski
preciznije govoriti o (neo)klasinom liberalizmu i monetarizmu (teorija koju je razvio
ameriki ekonomist i nobelovac Milton Friedman). Ne elei ulaziti u detaljne rasprave o
funkcioniranju i rezultatima neoliberalizma u ekonomiji openito pokazat u kako je utjecao
na ekonomiju i drutvo arapskih drava.
Kada se socijalna drava umorila, a krediti stigli na naplatu, energetski siromane
drave nisu imale drugog izlaza nego traiti olakanje otplate duga i dodatne kredite koji su
ovaj put od strane meunarodnih financijskih institucija (MMF i Svjetska banka) bili
uvjetovani onime to je danas velikom dijelu svijeta poznato kao 'strukturni rezovi' i 'mjere
tednje'. U zamjenu za nove kredite arapske drave trebale su poduzeti mjere za stabilizaciju
ekonomije i fiskalnog sustava to je konkretno znailo ukidanje subvencija, deregulaciju
cijena, liberalizaciju trgovine i poslovnog sektora te privatizaciju dravnih i javnih poduzea.
Drava koja je do tada imala najradikalniju retoriku i prednjaila u socijalizmu, Egipat, prva
je prepoznala novu stvarnost. Predsjednik Anwar al-Sadat napravio je preokret ne samo u
vanjskoj politici kao to je ve opisano, nego i u ekonomiji, to se na arapskom naziva infitah
(otvaranje). Godine 1976. Egipat je kod MMF-a podigao kredit od 450 milijuna dolara,
ispregovarao produenje roka za otplatu do tada ve prispjelih dugova od 12 milijardi, a
zauzvrat su rezane subvencije na domau proizvodnju i cijene u ukupnom iznosu od 187
milijuna dolara.65 Prirodna reakcija stanovnitva bila je pobuna, tzv. bread riots ili pobuna za
kruh, u kojoj je stotinjak ljudi tijekom dva dana krvavih obrauna prosvjednika i policije
izgubilo glavu. Sline pobune su zabiljeene u Maroku (1983.), Tunisu (1984.), Aliru
(1988.) i Jordanu (1989.),66 svaki put kada su vlade tih drava pokuale ui u sline
aranmane sa MMF-om. To je natjeralo arapske dravnike da malo bolje razmisle, pa se sa
brzih i otrih ekonomskih reformi prelo na postupniju liberalizaciju ekonomije koja je
ozbiljno zapoela poetkom milenija, ali nikad nije provedena potpuno u skladu sa
preporukama meunarodnih institucija: npr. u Egiptu su 2008. kombinirani izdaci za
65
66

Gelvin: The Arab Uprisings, str. 17

Ibid.

31

zdravstveni i obrazovni sustav i subvencije na ciljane proizvode sainjavali blizu 42%

ukupnih vladinih trokova.67
Od neke vrste socijalne drave dominantan sustav postao je oblik kapitalizma koji se u
stranoj literaturi obino naziva crony capitalism (to moemo prevesti kao 'klijentelistiki'
kapitalizam), a koji predstavlja fuziju politike i ekonomske moi. To je oblik kapitalizma u
kojem je vladajua skupina podijelila meu sobom i svojim roacima, prijateljima ili
'poslovnim partnerima' do tada dravna poduzea ili koncesije i licence za obavljanje neke
djelatnosti, jasno uz odreenu naknadu koja ide u ruke politiara koji je odobrio koncesiju.
Privatizacija javnih i dravnih poduzea praena je daljnjim smanjivanjem socijalnih prava,
rezanjem subvencija, rastom nezaposlenosti, smanjenjem radnikih prava i pogoranjem
uvjeta rada, uz erodiranje standarda u javnim slubama. Prirodna pojava za takvo drutveno,
politiko i ekonomsko ureenje je korupcija, koja je na Bliskom Istoku dosegla mitske
razmjere i bila dio svakodnevnog ivota; prilikom dobivanja vozake dozvole, u sluaju
poinjenja prometnog prekraja, pri ispunjavanju porezne prijave ili prilikom odlaska
lijeniku odreenim novanim iznosom bilo je mogue srediti svaki problem. Javni
slubenici na taj su nain bili u mogunosti da realni pad prihoda nadoknade iz drugih izvora.
Pravi su problem ipak korupcija i nepotizam na visokom nivou gdje su se sklapali
veliki i mutni poslovi. Ovaj model vrijedi prvenstveno za arapske republike: Egipat, Tunis,
Sirija, Jemen i Libija vjerno predoavaju kako izgleda spajanje personalistike vlasti i
podrazvijenosti u ekonomiji, uz privatizacije u kojima je vladajua obitelj meu rodbinom i
prijateljima podijelila dravnu imovinu i koncesije. Da navedemo samo neke primjere, u
Egiptu je Ahmad Ezz, prijatelj sina predsjednika Mubaraka dobio 60% udjela eline
industrije,68 a predsjednik Mubarak je u 30 godina mandata zajedno sa svojom obitelji
navodno akumulirao bogatstvo u iznosu izmeu dvije do tri milijarde dolara. U Siriji je Rami
Makhlouf, roak predsjednika Assada ije je poslovno carstvo naraslo na tri milijarde dolara
za manje od desetljea, dobio kontrolu nad mobilnim operaterom Syriatel,69 dok su u Tunisu
ena predsjednika Ben Alija, Leila Trabelsi, i njezina obitelj posjedovali privatnu radiostanicu, privatne kole, vie hotelskih lanaca, najveeg zrakoplovnog prijevoznika, znaajan
udio u trgovini nekretninama, itd.;70 zapravo je oko polovice sveg biznisa u dravi pripalo
ljudima koji su enidbenim i rodbinskim vezama bili povezani sa predsjednikim branim
parom, to vie podsjea na obitelj Corleone nego na ozbiljnu dravu. Alirski model se od
67

Ibid, str. 14-15

Ibid, str. 18
69
Noueihed i Warren: The Battle, str. 221
70
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 41
68

32

navedenih razlikuje tek po tome to vlast nije utjelovljena u jednoj osobi ili obitelji ve se radi
o kolektivnom reimu vojnog tipa. Maroko i Jordan takoer, kada govorimo o dravama koje
su svjedoile nemirima i prosvjedima, imaju svoje ekonomske probleme koji podsjeaju na
one u navedenim republikama, ali u njima kampanja ekonomske privatizacije nije bila toliko
agresivna, niti se radi o personalistikim reimima u kojima su vladajua obitelj i njihovi
cronies oigledno pljakali i unitavali drutvenu imovinu. Novi pristup ekonomiji je dodue
donio, pored entuzijazma meunarodnih financijskih institucija, i ekonomski rast, ali on je
koristio samo uskom sloju ljudi oko vladajue skupine i nije bio dovoljan da zadovolji potrebe
brzorastueg broja stanovnika pa se broj siromanih poveao (u Egiptu je npr. 44% Egipana
uoi revolucije ivjelo u siromatvu),71 a posebno je nastradala srednja klasa i unutar nje
obrazovani mladi. Neoliberalizam nije donio nikakvo 'ekonomsko udo', ve samo umjeren
ekonomski rast uz otru klasnu polarizaciju drutva.
Regija Sjeverne Afike i Bliskog Istoka biljei najviu stopu nezaposlenosti od svih
regija svijeta.72 Slubene brojke od 10 do 15 postotaka nezaposlenih u onim dravama za koje
su podaci dostupni (Egipat, Jordan, Libanon, Sirija, Tunis) treba uzeti sa oprezom, jer je
realna nezaposlenost vjerojatno bila mnogo vea. Kako u statistiku ulaze samo oni koji trae
posao u broj nezaposlenih ne ulaze niti ene koje iz kulturalnih ili religijskih razloga ne
participiraju u tritu radne snage, a postotak ena koje obavljaju plaene poslove ekstremno
je nizak i kree se izmeu 8.6% u Omanu i 39.9% u Mauritaniji, ali za veinu arapskih drava
kree se izmeu 15 i 25 posto.73 Pri izuavanju statistike nezaposlenosti treba takoer uzeti u
obzir i meuregionalne razlike unutar drava; npr. u Tunisu je prema vladinoj statistici 2010.
godine bilo 14.8% nezaposlenih, ali na siromanijem jugu drave ta je brojka iznosila 25%, a
neslubeno i do 50% u najsiromanijim podrujima.74
Unato zajednikom jeziku i kulturi meusobna trina povezanost arapskih drava je
vrlo slaba pa unutarnji arapski izvoz u prosjeku ini oko 10% od ukupnog izvoza, emu su
uzroci slabo diverzificirane ekonomije, nedostatak kvalitetne transportne infrastrukture i
administrativne komplikacije.75 Gotovo 60% izvoza iz regije ide u Europu,76 a to se pokazalo
kao veliki problem tijekom nedavne ekonomske krize koja se na ovaj nain prenijela na Bliski
Istok. Globalna kriza se osjetila i kroz smanjene prihode u turizmu, ili ako govorimo o Egiptu
71

Ibid, str. 35
Hoffman, Michael i Jamal, Amaney: The Youth and the Arab Spring: Cohort Differences and Similarities,
Middle East Law and Governance, Vol. 4 (2012), pp. 168-188 (17.7.2014.), str. 170
73
Arab Human Development Report 2002, str. 169
74
Noueihed i Warren: The Battle, str. 37
75
Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, str. 8
76
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 11
72

33

smanjene prihode od transporta robe kroz Sueski kanal. Jo jedna endemina pojava za regiju
jest siva ekonomija koja se odvija u opsegu izmeu 26% BDP-a u Jordanu i ak 44% BDP-a u
Maroku.77 Faktor koji je dodatno pogorao ekonomsko stanje zadnjih godina jest nagli rast
cijena hrane. Tipino za drave nieg ivotnog standarda, u arapskim dravama meu
izdacima kunog budeta znaajna stavka jest potronja na hranu, izmeu 34 (Libanon) i 63
(Maroko) posto, to stanovnitvo tih drava ini osjetljivima na kretanje cijena hrane na
svjetskim tritima uzmemo li u obzir da te zemlje ne odravaju proizvodnju hrane na
samodostatnom nivou zbog prirodnih i klimatskih razloga.78 Sve arapske drave su uvoznici
hrane, a Egipat je najvei uvoznik itarica na svijetu, kao i najvei konzument kruha po
stanovniku,79 a subvencije na hranu pojele su iz egipatskog budeta tri milijarde dolara samo
2010. godine.80 Jedina je iznimka od bila Sirija koja je do 2006. bila izvoznik hrane, kada su
etiri uzastopne godine sue unitile njenu poljoprivrednu proizvodnju. Pomalo je ironino da
na podruju na kojem su nastali civilizacija, drava i poljoprivreda, dakle podruje rijeka Nil,
Eufrat i Tigris, danas nalazimo drave koje su najvei uvoznici hrane na svijetu, a dobar dio
njihovog stanovnitva pati od slabe prehrane (oko 40% u Egiptu i Jemenu).81
Vaan izdatak kunog budeta, pored trokova stanovanja i prehrane, ine izdvajanja
za energetske izvore, odnosno naftu i plin koji su dominantan izvor energije u veini
kuanstava. U Egiptu se 94% energije dobiva od nafte i plina,82 to znai da vlada ima jo
jedan znaajan izdatak zbog subvencioniranja cijena energenata konkretno govorei 18
milijardi dolara godinje u Egiptu, dok Jemen izdvaja godinje oko 6% BDP-a za subvencije
na gorivo, to je iznos vei od kombiniranih izdvajanja za zdravstvo i obrazovanje.83
Prosjean godinji izdatak za subvencije na gorivo u regiji iznosi 5% BDP-a, dok se za
subvencije na hranu izdvaja oko 0.7%.84 Iako subvencije na gorivo rastereuju kuni budet
prosjene obitelji najvie koristi od njih imaju bogati koji se bave industrijom.85 Problem sa
subvencijama, izmeu ostalog, jest stalno posuivanje ili tiskanje novca da se pokriju dravne
potrebe pa je galopirajua inflacija jo jedan od faktora propasti ekonomija drava Bliskog
Istoka.
77

Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, str. 22
'This will be the Arab world's next battle', The Guardian, 22. travanj 2011.
http://www.theguardian.com/commentisfree/2011/apr/22/water-the-next-arab-battle (12.8.2014.)
79
Noueihed i Warren: The Battle, str. 35
80
Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, str. 5
81
'Use your loaf: why food prices were crucial in the Arab spring', The Observer, 17. srpanj 2011.
http://www.theguardian.com/lifeandstyle/2011/jul/17/bread-food-arab-spring (12.8.2014.)
82
Noueihed i Warren: The Battle, str. 35
83
'The haves and the have-nots', The Economist
84
Ibid.
85
Ibid.
78

34

3.4. Demografski pritisci

U prethodnom sam poglavlju izloio Goldstoneovu teoriju revolucije koja posebnu
pozornost obraa na demografske uzroke revolucija, pa emo ovdje ukratko pokuati objasniti
zato se u kontekstu Arapskog proljea govori o 'revolucijama mladih'.
Broj Arapa se od 1970. godine do danas utrostruio na oko 350 milijuna, a oko 60%
arapskog stanovnitva mlae je od 25 godina.86 Rezultat je to uspjeha u modernizaciji
arapskih drava u eri nakon dekolonizacije kada su znatno podignuti kvaliteta i dostupnost
zdravstvene skrbi, sanitarni standardi i razina obrazovanja, to je utjecalo na smanjenje stope
mortaliteta, pogotovo kod dojenadi, dok je rastui ivotni standard omoguavao podizanje
obitelji, to znai da se stope fertiliteta nisu znaajno smanjivale. Rast populacije je dakle
vrhunac doivio tijekom 80-ih, kada su generacije roene 60-ih, u doba relativnog
prosperiteta, ule u godine u kojima se zasniva obitelj. Od 90-ih stopa fertiliteta u regiji
znaajno opada to se poklapa sa razdobljem u kojem se agresivnije uvode liberalne reforme u
ekonomiji i opada ivotni standard, kako je gore opisano, pa je zasnivanje obitelji postalo tee
nego ranijim generacijama. Stopa rasta populacije sada iznosi dva posto godinje za arapske
zemlje.87 Generacije roene 80-ih su ti mladi koji su bili nositelj elje za revolucionarnom
promjenom 2011. godine; to su mladi koji su uli na trite rada i uzaludno trae posao kako
bi doli do ivotnih sredstava za uzdravanje obitelji. Nezaposlenost mladih do 29 godina u
regiji Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike, prema podacima Svjetske banke iz sijenja 2011.,
iznosi 25%, ali u samom izvjetaju upozoravaju da je ta brojka zapravo mnogo vea jer je dio
mladih davno odustao od traenja posla, pa nisu niti uvedeni u statistiku.88
Po dravama, nezaposlenost mladih prema podacima iz 2006. u Siriji iznosi 20%, u
Egiptu, Tunisu, Libiji i Jemenu prelazi 25%, dok je Alir zabiljeio nevjerojatnih 45%. 89
Nezaposlenost mladih utjee na odgaanje braka i zasnivanja obitelji pa je prosjena dob
ulaska mukarca u brak u regiji najvia na svijetu.90 Karakteristino je pri tome da se anse
mlade osobe da postane nezaposlena poveavaju sa godinama kolovanja i viim akademskim
postignuem, pa najvei problem sa pronalaenjem posla imaju visoko-obrazovani mladi.91
Od 2.4 milijuna nezaposlenih u Egiptu 2009. godine vie od jedne treine su sveuilino
86

Arab Human Development Report 2009, str. 36 (http://www.arab-hdr.org)

Arab Human Development Report 2009, str. 35
88
prema: Callinicos, Alex: The Return of the Arab Revolution, International Socialism, No. 130, 1. 4. 2011.,
http://www.isj.org.uk/?id=717 (15.8.2014.)
89
Arab Human Development Report 2009, str. 109
90
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 20
91
'Youth - give us a chance', The Economist, 13. srpanj 2013. http://www.economist.com/news/specialreport/21580627-lots-young-people-and-few-decent-jobs-are-recipe-trouble-give-us-chance (25.7.2014.)
87

35

obrazovani, dok je u Tunisu polovina mladih sa sveuilinom diplomom uoi revolucije bila
nezaposlena.92 Regija je doivjela veliku ekspanziju broja visoko obrazovanih tijekom zadnjih
desetljea, a prema poveanju prosjenog broja godina kolovanja u razdoblju 1980.-2010.
drave regije, od kojih su neke kao Egipat, Tunis, Bahrain i Libija svjedoile velikim
politikim nemirima, se nalaze u samom vrhu.93 I ovdje moemo traiti jedan od uzroka
arapskih revolucija jer se kombinacija visoke obrazovanosti stanovnitva i rairene
nezaposlenosti manifestira u politikoj nestabilnosti i nemirima.94
3.5. Uoi revolucije
Politike neslobode, represivni dravni sustav, sveprisutna korupcija, nezaposlenost,
neoliberalno voenje ekonomije, velik broj mladih nezaposlenih; sve su to faktori koji su u
regiji Bliskog Istoka doprinijeli stvaranju klime pogodne za politika previranja i utjecali na
formiranje onoga to bi Foran nazvao 'politike kulture opozicije'. Pored objektivnih uzroka
revolucije nikako ne treba zaboraviti na ljudski faktor jer objektivne okolnosti nikada same po
sebi ne dovode do revolucije niti ljudi tek pasivno reagiraju na podraaje iz okoline;
revolucija je in koji zahtjeva kreativnost, promiljanje, traenje novih i originalnih rjeenja, a
prije svega izvjesno iskustvo. Stoga u na ovom mjestu samo ukratko pruiti pregled vanijih
protesta i pobuna koji su prethodili Arapskom proljeu kako bih pokazao da pobune protiv
sustava na Bliskom Istoku 2011. godine nisu dole posve neoekivano ve su rezultat dugih
godina iskustva politikih i ekonomskih borbi izmeu privilegiranih skupina i irih slojeva
stanovnitva.
Kada su 2008. godine cijene hrane naglo narasle na globalnoj razini kao rezultat
visokih cijena nafte, slabe etve u Rusiji (koja je najvei izvoznik penice za Egipat),
financijskih pekulacija na tritima hrane i zbog subvencioniranja proizvodnje penice za
bio-gorivo u SAD-u, a arapski dravnici su odluili da posluaju preporuke MMF-a o
ukidanju subvencija, diljem regije ponovno su nastupile pobune zbog visokih cijena kruha i
drugih elementarnih ivotnih potreptina, a posebno je estoko bilo u Maroku (300
ozlijeenih). Manje pobune sa istim prehrambenim motivima zabiljeene su u to doba i u
Jemenu, Bahrainu, Aliru, Jordanu i Libanonu.

92

Noueihed i Warren: The Battle, str. 67

Campante, Filipe i Chor, Davin: Why was the Arab World Poised for Revolution?, The Journal of Economic
Perspectives, Vol. 26, No. 2 (Spring 2012), pp. 167-187 (11.10.2013.), str. 169
94
Ibid, str. 168
93

36

U Egiptu se estoko prosvjedovalo tijekom desetljea uoi revolucije.95 Godine 2000.

prosvjedovalo se u znak potpore Drugoj palestinskoj intifadi, i bili su to prvi veliki prosvjedi
nakon 1977.; 2003. prosvjedovalo se protiv amerike intervencije u Iraku, a godinu poslije
protiv referenduma koji bi omoguio Mubaraku da se natjee za peti predsjedniki mandat. U
ovom zadnjem prosvjedu nastala je opozicijska grupa Kefaya, arena koalicija antimubarakovskih snaga koja je, iako se uskoro raspala, najavila svojim zahtjevima i oblicima
djelovanja skupine koje e nekoliko godina kasnije sruiti Mubaraka. Dva trajka (2006. i
2008.) tekstilnih radnika u gradu Al-Mahalla nadili su uske okvire sindikalne pobune i
prerasli u veliki politiki izazov Mubarakovoj vlasti. U ovim trajkovima treba i traiti
konkretne zaetke protestnog pokreta koji e sruiti Mubaraka; bili su to najvei i najbolje
organizirani trajkovi u Egiptu u razdoblju 2006.-2011. kada ih je zabiljeeno preko 3000, a
koji su rezultirali stvaranjem nezavisnih sindikata i aktivistike skupine Pokret mladih 6.
travnja, koja e se prometnuti u jednog od organizatora protesta 2011. godine. U prvoj
polovini 2008. godine i Tunis je svjedoio najavi Arapskog proljea u obliku trajka rudara u
Gafsi, koji je pokrenuo niz trajkova i demonstracija na jugo-zapadu zemlje. Sirija je 2000.
godine svjedoila veim politikim nemirima (tzv. Damascus Spring), nakon smrti
predsjednika Hafeza al-Assada i naslijedne krize koja je uslijedila, a iz koje je njegov sin
Bashar iziao kao neprikosnoveni nacionalni voa to je pozicija koju niti danas ne puta bez
borbe. Bahrain, drava sa dugom tradicijom politikog i sindikalnog aktivizma, od 90-ih
svjedoi trajkovima i prosvjedima. Revolucija cedrova u Libanonu iz 2005. godine zavrila
je odlaskom sirijskih vojnih postrojbi iz zemlje, a koje su se tamo nalazile jo od ere
graanskog rata. Prosvjedi, trajkovi i demonstracije u Aliru normalna su pojava jo od kraja
80-ih, uz period graanskog rata vlade i islamista tijekom 90-ih. Sve nam to svjedoi o vrlo
ivahnim drutvenim i politikim kretanjima na Bliskom Istoku tijekom dueg razdoblja, koja
su kulminirala 2011. godine.
U ovom poglavlju pokuao sam ukazati na zajednike politike i ekonomske
karakteristike drava u regiji. Upada u oi injenica da, iako su poznavatelji imali dobar uvid
u drutvena i politika previranja u regiji, nitko nije predviao pobune i proteste ovolikih
razmjera i da je Arapsko proljee uhvatilo na krivoj nozi ne samo dravnike i vlade arapskih
zemalja, kao i meunarodnu zajednicu (pogotovo SAD), ve i eksperte za Bliski Istok kao i
teoretiare revolucije. Kao to bi rekao Tocqueville, 'nikad niti jedan dogaaj nije bio toliko
neizbjean, a opet potpuno nepredvien', ime se jo jednom potvruje nemogunost
95

'Egypt's revolution has been 10 years in the making', The Guardian, 2. oujak 2011.
http://www.theguardian.com/commentisfree/2011/mar/02/egypt-revolution-mubarak-wall-of-fear (12.8.2014.)

37

predvianja u drutvenim znanostima. 'Dravni udar moe biti planiran, ali revolucija
nikada. Njezino izbijanje, prvi trenutak, zatjee svakoga nespremnog, ak i one koji su je
dugo nastojali ostvariti. Svi stoje zaueni pred spontanou koja se iznenada pojavljuje i
unitava sve na svojem putu, i unitava toliko nemilosrdno da na kraju moe unititi i ideale
koji su je prizvali.'96 Uistinu, prvi trenutak mnoge je zatekao nespremne, a dugo vremena
potisnuta energija ulice poela je unitavati i one ideale i ciljeve koje je proklamirala. Pobuna
protiv sustava dogodila se iz odreenih razloga nastojao sam ih predoiti u ovom poglavlju
ali zbivanja su se, kao to to esto puta biva u povijesti, otela kontroli, nadila planove i
elje svojih sudionika, i otila u nepredvienom pravcu gdje su se sudarila sa drugim
interesima i planovima, to je moralo rezultirati kompromisom i povlaenjem. Zadaa je
slijedeeg poglavlja da prikae dogaaje koji su u povijest uli pod kolektivnim imenom
Arapsko proljee, te da ukae na naine na koje su na ta zbivanja utjecali razliiti akteri,
meunarodni i regionalni, a prije svega da objasni kako su komparativne razlike izmeu
drava utjecale na tokove kojima se kretala (nedovrena) revolucija.

96

Kapuscinski, Ryszard: Shah of Shahs, Quartet Books, London, 1985., str. 86

38

4. KRONIKA JEDNE REVOLUCIJE

U prethodnom poglavlju predstavio sam u vrlo kratkim crtama drutvenu, politiku i
ekonomsku sliku arapskog svijeta uoi 2011. godine. Zadaa je ovoga poglavlja da opie
dogaaje koji su uslijedili. Najprije u izloiti dogaaje ukratko po dravama, a u slijedeim
podpoglavljima u ukazati na neke aspekte koji su na razliite naine u arapskim dravama
oblikovali ishode politikih borbi i tako ukazati na faktore razliitosti meu arapskim
pobunama (oruane snage, politiki islam, utjecaj vanjskih faktora).

4.1. Arapske republike

Bliski Istok vrlo je osjetljivo podruje i najmanja iskra dovoljna je da uzrokuje poar
kataklizminih razmjera u bilo kojem trenutku. Kada je 17. prosinca 2010. 26-godinji ulini
prodava Mohamed Bouazizi stao ispred gradske vijenice sivog provincijskog grada Sidi
Bouzida u Tunisu, polio se benzinom i upalio ibicu u znak protesta to mu je ranije toga
dana policija zaplijenila robu svojim je inom oslobodio eksploziju nezadovoljstva koje su
osjeali milijuni diljem regije, postavi simbol jedne izgubljene generacije. Dva aspekta ovog
dogaaja koje su prenijeli svjetski mediji kasnije su se pokazali krivim informacijama. Prvo,
medijima se proulo da je Bouazizi sveuilino obrazovani mladi koji ne moe nai posao,
to je bilo injenino netono, ali vrlo indikativno za dravu koja ima problema sa
nezaposlenou obrazovanih mladih. Drugi podatak jest da je policajka koja je zaplijenila
robu oamarila Bouzizija, time ga ponizivi, to je opet indikativno za dravu u kojoj su
organi reda svemoni; policajka je kasnije na sudu osloboena optubi.97 Ovo jesu relativno
nevani detalji, ali htio sam njima pokazati da je pria Arapskog proljea od samog poetka
okruena raznim polu-informacijama i kontra-informacijama koje oteavaju istraivanje i
razumijevanje onoga to se na Bliskom Istoku dogaa od 2011. godine.
Tunis je imao dobre preduvjete za izbijanje popularnog revolta. Pored politikih i
ekonomskih karakteristika drutva opisanih u prethodnom poglavlju, Tunis je imao brojnu i
obrazovanu srednju klasu, tradiciju politikog i sindikalnog aktivizma, relativno razvijeno
civilno drutvo, apolitinu vojsku i etno-religijski homogen sastav stanovnitva.98
Bouazizijevo samospaljivanje pokrenulo je proteste na lokalnoj razini koji su se tijekom
slijedeih tjedana rairili po itavoj dravi, a prosvjedima se pridruio i sindikalni poziv na
97
98

Gelvin: The Arab Uprisings, str. 42

Noueihed i Warren: The Battle, str. 65

39

generalni trajk 14. sijenja. Predsjednik Ben Ali pokuao je primiriti prosvjede obeanjem
odravanja parlamentarnih izbora i otvaranja novih radnih mjesta koja nisu poluila rezultate,
pa je poslao vojsku koja je odbila pucati na prosvjednike. Predsjedniku i njegovoj supruzi nije
preostalo nita drugo nego da 14. sijenja avionom pobjegnu u Saudijsku Arabiju. U roku od
nekoliko mjeseci rasputena je biva vladajua partija, ukinuta je cenzura, konfiscirana je
imovina pripadnika Ben Ali-Trabelsi klana i njihovih suradnika i odrani su izbori za
konstitutivnu skuptinu na kojima je pobijedila islamistika partija Ennahda. 99 Rasprave o
ulozi religije u drutvu zaele su novi krug prosvjeda i politikih nemira koji su kulminirali
nakon ubojstava dvojice ljeviarskih politiara poetkom 2013., koja su pripisana radikalnim
islamistima.100 Unato problemima konstitutivna skuptina je, uz probijanje vremenskih
rokova, napisala novi ustav koji je na kraju uspio zadovoljiti sve skupine drutva u Tunisu. Na
ekonomskom planu malo se toga promijenilo i to je zapravo najvei problem koji jo uvijek
nije rijeen, pa se sindikalne akcije i prosvjedi po dravi nastavljaju odvijati.101 S
nestrpljenjem oekujemo parlamentarne izbore koji e se odrati u listopadu 2014.
Uspjeh naroda u Tunisu bio je ohrabrujui poticaj za nezadovoljne diljem regije.
Desetak dana nakon Ben Alijevog posljednjeg predsjednikog leta u Egiptu su organizirani
veliki prosvjedi na trgu Tahrir u Kairu (koji e postati simbol arapskih revolucija openito i
neka vrsta 'mjesta sjeanja') koji su se brzo proirili po drugim gradovima Egipta. Mubarak se
tvrdoglavo drao svog poloaja do trenutka kada su sindikati proglasili opi trajk koji je
paralizirao dravu.102 Vojska je tada odluila preuzeti stvar u svoje ruke i 11. veljae je
svrgnula Mubaraka sa vlasti i utemeljila privremenu vladu pod nadzorom Vrhovnog vijea
oruanih snaga (eng. Supreme Council for the Armed Forces, SCAF). Tri skupine vojska,
Muslimansko bratstvo i manje formalna skupina sekularnih, liberalnih i ljeviarskih
aktivistikih organizacija postali su nositelji razliitih vizija ureenja drutva i odnos meu
njima odreuje dinamiku drutvenog sukoba u Egiptu nakon Mubarakovog pada. U poetku
se inilo da vojska i Muslimansko bratstvo sklapaju vrst savez.103 Islamisti su pobijedili na
parlamentarnim i predsjednikim izborima, za predsjednika je izabran pripadnik
Muslimanskog bratstva Muhamed Morsi, a vojska je diktirala ritam promjena u dravi
postavljajui ogranienja mogueg u politikom ivotu Egipta to znai da je osigurala za
99

Gelvin: The Arab Uprisings, str. 63

'Tunisia and the 'Arab Spring' Reversal', Jaddaliya, 27. srpanj 2013.,
http://www.jadaliyya.com/pages/index/13212/tunisia-and-the-arab-spring-reversal (3.8.2014.)
101
Ibid.
102
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 56
103
Danahar, Paul: The New Middle East - The World After the Arab Spring, Bloomsbury Press, New York,
2013., str. 117
100

40

sebe kontinuitet nedodirljivog statusa. Mladi aktivisti koji su pokrenuli ruenje Mubaraka
osjeali su da im je revolucija ukradena pa su se ciklusi prosvjeda i trajkova nastavili,
usmjereni najprije protiv vojnog reima s ime se vojska brutalno obraunala104 a zatim i
protiv islamista. U lipnju 2013. od strane aktivistikih skupina pripremljeni su novi prosvjedi
sa ciljem ruenja Morsija, koji je poput svog prethodnika tvrdoglavo odbijao popustiti pred
pritiskom ulice, ali ga je na kraju na to ipak prisilila vojska novim dravnim udarom i
preuzela apsolutnu vlast u dravi uz primjenu brutalne sile protiv kasnijih prosvjeda. Novi
predsjednik El-Sisi dolazi iz redova vojske i odluan je da nametne Egiptu period stabilnosti.
Na pitanje 'tko su bili prosvjednici u Tunisu i Egiptu?' najprecizniji odgovor bio bi:
narod. Pobuna nije bila inspirirana niti jednom posebnom ideologijom, iako nalazimo u njoj
elemente liberalizma, socijalizma, sekularizma i islamizma.105 U prosvjedima su sudjelovali
ljudi iz svih drutvenih skupina i organizacija; islamisti, sekularisti, liberali, drutvenopolitiki aktivisti, sindikati, nezaposleni, revolucionarni socijalisti, nogometni navijai; svi
ujedinjeni iza parole 'narod eli sruiti reim', to i jest bio jedini konkretan cilj prosvjeda oko
kojeg su se svi mogli sloiti. irina koalicija koje su sudjelovale u prosvjedima bile su najvea
snaga, ali i najvea slabost protestnih pokreta; snaga kad je trebalo ruiti diktatore, a slabost
kada je trebalo pomiriti meusobno suprostavljene vizije i izgraditi novi poredak, pa su se
koalicije lako raspale na dva dominantna bloka islamistiki i sekularni. Metode prosvjeda
bile su nenasilne, iako su prosvjednici u vie navrata u Egiptu pokazali da se znaju obraunati
sa omraenim elementima reima kada okolnosti zahtijevaju: u Kairu su spaljene prostorije
NDP-a i nekoliko policijskih postaja, a prosvjednici su napali zgradu dravne televizije i
Ministarstva unutranjih poslova.106
Nakon Egipta se u momentu oduevljenja na trenutak inilo da je sve mogue.
Nezadovoljnici u Libiji i Jemenu slijedili su primjer i organizirali prosvjede protiv svojih
diktatora. U Bahrainu, Maroku i Jordanu istaknuti su zahtjevi za konstitucionalnom
monarhijom. Prosvjedi su se poeli pripremati i u Siriji. Popularni slogan 'narod eli svrgnuti
reim' dobro je odjeknuo diljem Bliskog Istoka. Oduevljenje lako zavara, stvarajui kod ljudi
nerealne ambicije i elje koje se ne mogu ispuniti. Kada su nakon Egipta zapoeli novi
prosvjedi u drugim dravama unaprijed su se proglaavale pobjede demokracije i ruenje
diktatora, a da u raunicu nisu uzeti oni faktori koji mogu poremetiti proljetne snove i sudariti
ih sa stvarnou koja je na Bliskom Istoku oduvijek bila surova.
104

Danahar: The New Middle East, str. 116

'Reflections on Ideology After the Arab Uprisings', Jaddaliya, 21. oujak 2012.,
http://www.jadaliyya.com/pages/index/4764/reflections-on-ideology-after-the-arab-uprisings (3.8.2014.)
106
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 45
105

41

Jemen je velika enigma, drava koja se nalazi u kaotinom neredu borbi za prevlast
izmeu razliitih politikih, religijskih i tribalnih skupina. U Jemenu su aktivni Al-Qaeda i
dva separatistika pokreta (ijitski na sjevero-zapadu i regionalistiki na jugu drave),
kontrola centralne vlasti vrlo je slaba, infrastruktura izvan gradova jedva da i postoji, a ne zna
se hoe li se prije iscrpiti zalihe vode ili nafte. Oko 75% stanovnitva mlae je od 25
godina.107 Prosvjedi u Jemenu potaknuti su euforijom koja je zavladala regijom nakon ruenja
Mubaraka, organizirali su ih mladi aktivisti i studenti, a brzo su se proirili po veim
gradovima drave. Uvidjevi da je reim na izmaku snaga i opozicijske stranke predvoene
strankom Islah tada su zaotrile retoriku protiv Saleha, a unutar vojske je dolo do podjela to
je sve zajedno odraavalo i dugo godina stare tribalne animozitete.108 Od oujka do studenog
2011. je glavni grad Sana bio poprite estokih oruanih borbi izmeu pristaa i protivnika
reima. Agonija je donekle ublaena Salehovim podnoenjem ostavke u studenom poto je
pristao na dogovor koji su sroili predstavnici Saudijske Arabije i koji je zadovoljio SAD, to
znai da reim nije niti pao, pogotovo jer je na slijedeim izborima za predsjednika jedini
kandidat bio njegov dotadanji zamjenik. Mladi prosvjednici odbili su prihvatiti ovaj dogovor
te su s pravom osjeali da im je revolucija ukradena od politikih stranaka, pogotovo Islaha,
pa prije moemo govoriti da se radi o smjeni vladajuih elita jer je klan al-Ahmar sada
najmoniji u dravi. Jedina utjeha prosvjednicima moe biti ta da je Tawakkol Karman, mlada
jemenska novinarka i demokratska aktivistica, dobila Nobelovu nagradu za mir 2012. godine.
Zadnje vijesti, u trenutku pisanja rada, govore da je pobuna ijita sa sjevera zahvatila i glavni
grad Sanu gdje se vode estoke borbe.
Ovaj odlomak moda najbolje opisuje odnos svijeta prema Jemenu: 'svi ti
nagomilani problemi i ratovi nisu zasluili svjetsku panju, sve dok ljudima u Jemenu nije
dosadilo do te mjere da su se uz velike rtve i mjesece graanskog neposluha odluili pokuati
stvari uzeti u svoje ruke. I samo to su snimci demonstranata sa jemenskih ulica potisnuti sa
malih ekrana, Jemen ponovo klizi u zaborav svjetske javnosti. Vjerojatno dok se u njemu ne
desi neki novi napad koji e ugroziti interese neke od svjetskih ili regionalnih sila, ili dok se
nekome ne uini da moe nestabilnost iskoristiti za realizaciju vlastitih geostratekih
ambicija.'109

107

'Jemen - zemlja na ivici kolapsa', Al Jazeera Balkans, 31. kolovoz 2012.,

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/jemen-zemlja-na-ivici-kolapsa (26.6.2014.)
108
Voa Islaha, Hamid al-Ahmar, parlamentarni je zastupnik i najkrupniji kapitalist u Jemenu, koji dolazi iz
Salehu suparnikog klana.
109
'Jemen - zemlja na ivici kolapsa'

42

Prosvjedi u Libiji krenuli su 15. veljae iz istonog grada Bengazija. Uskoro su

demonstracije izbile i na zapadu drave i u glavnom gradu Tripoliju, a odgovor reima od
samog poetka je bio jasan i brutalan, ali treba napomenuti i da su se prosvjednici od samog
poetka koristili nasilnim sredstvima.110 Oruane snage i suparniki klanovi su se podijelili i
prosvjedi su brzo postali graanski rat u koji su se umijeale zapadne sile zranom
intervencijom u korist pobunjenika. U listopadu 2011. kada je Gaddafi ubijen zavrena je prva
faza libijskog sukoba u kojem je poginulo izmeu 30 i 50 tisua ljudi.111 Uslijedio je kaos.
Libija je drava sa vrlo izraenim tribalnim podjelama koje su eksplodirale sa poetkom rata i
jo se nisu smirile. Od Gaddafijeve smrti Libija se nalazi u situaciji vakuuma moi kojeg
parlament i vlada, uspostavljeni 2012. nakon uspjeno odranih izbora, nisu uspjeli ispuniti.
Suverenitet je podijeljen na stotinjak vie ili manje operativno nezavisnih i dobro naoruanih
tribalnih i islamistikih milicija koje zajedno imaju oko 125 000 boraca koji nisu spremni
poloiti oruje.112 Da kaos bude potpun treba dodati i regularnu vojsku. U ljeto 2014. dijelovi
vojske izvrili su dravni udar i raspustili parlament na to su se pobunili islamistiki
revolucionari iz Bengazija, pa se sada ve govori o novom graanskom ratu. Tri godine nakon
pada diktatora malo je razloga za slavlje u dravi koja je na rubu raspada.
Prosvjedi u Siriji su doli posve neoekivano, a prerasli su u najveu katastrofu koja je
proizila iz Arapskog proljea. Graanski rat traje vie od tri godine, a broj mrtvih preao je
150 000. Sirija je religijski i etniki vrlo heterogena drava, u kojoj pored veinskih arapskih
sunita (oko 60%) ive i Kurdi (10-15%), krani (oko 10% raznih denominacija) i druge
manjine, a izmeu 10 i 15 posto stanovnitva pripada islamskoj sekti alavita koja je bliska
ijitskom ogranku islama i kojoj pripada sirijski predsjednik Bashar al-Assad. Sirijski reim
uspjeno je koristio ovu raznolikost dijelei privilegije manjinama kako bi ih pridobio na
svoju stranu; reim je takoer uspostavio veze sa monim poslovnim ljudima koji dolaze
uglavnom iz redova sunita. Problemi su poeli poetkom oujka kada je policija uhitila
skupinu tinejdera koji su sprejem ispisivali anti-reimske parole u provincijskom gradu
Daraa.113 Roditelji tinejdera organizirali su prosvjed tijekom kojeg su policijske snage ubile
nekolicinu prosvjednika, a pogrebna procesija ubijenih pretvorila se u novi veliki prosvjed
protiv reima. Nemiri su se do ljeta proirili po drugim podrujima drave, zaobilazei dva
110

Gelvin: The Arab Uprisings, str. 83

Noueihed i Warren: The Battle, str. 184
112
Dodge, Toby: Conclusion: the Middle East After the Arab Spring, u: Kitchen, Nicholas (ur.): After the Arab
Spring: Power Shift in the Middle East?, LSE IDEAS, 2012., str. 68
113
'Journey Through Divided Syria', Spiegel International, 22. lipanj 2011.,
http://www.spiegel.de/international/world/they-can-only-kill-and-hope-journey-through-a-divided-syria-a769618.html (13.9.2014.)
111

43

najvea grada, Damask i Aleppo, koji su u kasnijoj fazi uvueni u sukob. Brutalna sila kojom
je vlada odgovorila na prosvjede potaknula je opoziciju na naoruavanje u vrlo ranoj fazi
ustanka.114 Od poetka sukoba odravaju se i veliki prosvjedi podrke Assadu115 pa situacija u
Siriji nije tako crno-bijela kako se ponekad nastoji prikazati u zapadnim medijima.
Ponekad se rat u Siriji pokuava pojednostavljeno prikazati kao religijski sukob
izmeu veine (suniti) i manjine (alaviti, krani), to nije posve tono jer je sunitska
poslovna klasa stala uz reim, a na strani opozicije nai emo krane, alavite i pripadnike
drugih manjina.116 Ponekad je rat predstavljen kao sukob demokratskih snaga i autoritarnog
reima, to opet ne odgovara istini jer su pored opozicijske Slobodne sirijske vojske (Free
Syrian Army, FSA) radikalni islamisti najjaa anti-reimska snaga na terenu. Glavni je
problem FSA to se radi o vrlo labavo povezanim postrojbama kod kojih zapovjedni lanac i
jedinstveni operativni tab postoje samo fiktivno. Da stvar bude jo kompliciranija,
pobunjenike grupe ratuju meusobno (islamistike skupine protiv FSA), a ne smijemo
zaboraviti niti na Kurde koji imaju vlastite oruane snage i bore se prvenstveno protiv
islamista. Najvei problem sirijske politike opozicije, od studenog 2012. okupljene u
Nacionalnu koaliciju sirijskih revolucionarnih i opozicijskih snaga uz posredovanje Turske,
Katara i zapadnih saveznika, jest to se sastoji od velikog broja ideoloki razliitih skupina i
organizacija ije ciljeve nije lako meusobno uskladiti. Politika i vojna razjedinjenost
opozicije, uz ve spomenutu etniku i religijsku heterogenost stanovnitva, svakako ide na
ruku Assadovom reimu, kao to injenica da su meu vodeim opozicijskim grupama
teroristi daje Assadu odreeni legitimitet pred domaom i meunarodnom javnou.
Od arapskih republika koje nisam spomenuo manjim prosvjedima svjedoili su i Alir,
Irak, Sudan, ibuti, Mauritanija, Libanon, Somalija i Palestina, ali radilo se o prosvjedima
relativno zanemarivima po odazivu stanovnitva i njihovom trajanju.

4.2. Arapske monarhije

Arapske monarhije su iz 'proljetnih' dogaaja izile gotovo neokrznute. Dodue,
opozicijski pokret u Bahrainu predstavio je ozbiljan izazov vladajuoj obitelji, veliki
prosvjedi odrani su u Jordanu i Maroku, ali nijedna okrunjena glava nije pala. Monarhije
imaju prednost pred republikama u kooptaciji prosvjednika jer vladar uvijek moe

114

Noueihed i Warren: The Battle, str. 227

Ibid, str. 228
116
Ibid, str. 230-231
115

44

nezadovoljstvo prosvjednika usmjeriti prema vladi i upravnom aparatu, a sebe predstaviti kao
reformista; moe raspustiti nepopularnu vladu i sastaviti novu ili raspisati izbore, a i dalje
zadrati mo unutar vladajue obitelji. 117
Od osam arapskih monarhija118 njih est bazira ekonomiju na crpljenju nafte to znai
da uvijek postoji novani fond za ekonomske ustupke stanovnitvu kao kratkorona mjera za
gaenje nezadovoljstva, iako to nije nita drugo nego gaenje nezadovoljstva naftom obzirom
da se tako ne rjeavaju dublji ekonomski i politiki problemi. est monarhija na Arapskom
poluotoku su ekonomski i politiki povezane u Vijee za suradnju zaljevskih zemalja119 (Gulf
Cooperation Council, GCC), u kojem je Saudijska Arabija kao najbogatija i najmnogoljudnija
drava dominantna lanica. Ova organizacija je neka vrsta arapske Svete alijanse i tijekom
2011. godine i kasnije je posvetila mnogo truda da demokratske promjene u arapskom svijetu
budu ponitene. lanice GCC intervenirale su u Bahrainu, a podrale su protivnike Gaddafija
u Libiji kao i pobunjenike protiv sirijske vlade, ali ne iz demokratskih pobuda ve iz interesa.
Treba ipak napomenuti da se ne radi o jedinstvenoj i monolitnoj organizaciji, ve postoje
napetosti izmeu Saudijske Arabije i Katara koji eli preuzeti mjesto lidera, pri emu su
Kuvajt i Oman diplomatski blii Kataru, a Bahrain i UAE Saudijskoj Arabiji.120 Suprotnosti
su iskazane kroz podrku razliitim frakcijama opozicije u pojedinim dravama: Katar
podrava Muslimansko bratstvo i srodne skupine, dok Saudijci pomau radikalnije salafiste.
Od 1.7 milijuna stanovnika Katara svega 15% su njegovi dravljani,121 dok veliku
veinu ine privremeni radnici koji rade u nemoguim uvjetima, bez potivanja sigurnosnih
propisa i za vrlo male plae (o emu se u zadnje vrijeme dosta pisalo u kontekstu organizacije
svjetskog nogometnog prvenstva koje e se odrati u Kataru 2022.), a slino je i u
Ujedinjenim Arapskim Emiratima (13% na populaciju od preko sedam milijuna).122 U tim
dravama drutvene i ekonomske nejednakosti proizlaze iz odnosa dravljana i ne-dravljana,
pa takvo ureenje vie podsjea na antike grke polise u kojima su mukarci uivali politika
prava za razliku od ena i doseljenika, dok su robovi radili. Ako emo ikada moi govoriti o
revolucijama u ovim dravama, a koje nisu svjedoile prosvjedima 2011. godine, to e biti u
kontekstu borbi stranih radnika za bolje uvjete rada.

117

Gelvin: The Arab Uprisings, str. 134

Bahrain, Jordan, Katar, Kuvajt, Maroko, Oman, Saudijska Arabija i UAE.
119
lanice su Bahrain, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija i UAE.
120
'Zato se velika Saudija boji malog Katara', Al Jazeera Balkans, 11. oujak 2014.,
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zasto-se-velika-saudija-boji-malog-katara (27.6.2014.)
121
Noueihed i Warren: The Battle, str. 247
122
Ibid.
118

45

U Saudijskoj Arabiji prosvjedovalo se iz dva razloga jedan je vezan uz religiju, a

drugi uz socio-ekonomske uzroke o kojima sam raspravljao. Izmeu 15 i 20 posto
stanovnitva ine politiki i ekonomski marginalizirani ijiti, uglavnom koncentrirani na
istoku drave uz Perzijski zaljev gdje se nalaze glavni energetski izvori tog kraljevstva, a koji
su prosvjedovali za vea prava. Nije se prosvjedovalo samo iz religijskih razloga saudijska
opozicija istaknula je i zahtjeve za socijalnom i ekonomskom pravdom, konstitucionalnom
monarhijom, a takoer su se zahtijevala vea prava za ene. Snage sigurnosti su prosvjed koji
se odrao u Rijadu u oujku 2011. lako razbile, a saudijski monarh odluio je budui mir
kupiti ekonomskim ustupcima za koje je izdvojena velikoduna svota od 130 milijardi dolara
koja e biti uloena u otvaranje novih radnih mjesta, poveanje plaa u javnoj slubi i
izgradnju novih stambenih objekata.123
U Bahrainu nailazimo na sukob veinskih ijita i manjinskih sunita kojima pripada i
vladajua obitelj Al-Khalifa. Sektake podjele odraene su i u klasnim podjelama: suniti su
politiki i ekonomski privilegirani, a ijiti su uglavnom siromani, iako ima iznimaka. Uz tako
izraene drutvene napetosti nije udno da su prosvjedi u Bahrainu uobiajena pojava, pa su
se prosvjednici inspirirani Tunisom i Egiptom odluili na novu rundu ulinog iskazivanja
nezadovoljstva. Protesti 2011. su zapoeli 14. veljae sa umjerenim zahtjevima za
uspostavljanje konstitucionalne monarhije i odravanjem slobodnih izbora. U prvoj fazi nije
bio naglasak na sektakim podjelama izmeu sunita i ijita, da bi se nakon estokog odgovora
represivnog aparata drave prosvjednici radikalizirali te je istaknut zahtjev za svrgavanjem
obitelji Al-Khalifa sa vlasti. Obzirom da su se vojska i policija teko nosili sa prosvjednicima
u pomo su priskoila vladarska braa iz Saudijske Arabije, Kuvajta i UAE sa dodatnim
vojnim i policijskim snagama. Prosvjedi su ugueni brutalnom silom,124 ali prosvjedni pokret
nije uniten pa su se povremeni prosvjedi i kasnije nastavljeni. Jedna vana posljedica po
drutvo u Bahrainu jest otvaranje sektakog bezdana izmeu sunita i ijita koji e se teko
moi premostiti nakon svega to se dogodilo u toj maloj, ali duboko podijeljenoj dravi.
Etniki problemi izraeni su takoer u Jordanu i Maroku, ali bez toliko dubokih
podjela i animoziteta. U Jordanu drutvene suprotnosti proizlaze iz podijeljenosti stanovnitva
na starosjedilake beduine i palestinske doseljenike koji su doli nakon ratova sa Izraelom.
Beduini su politiki povlateni i zastupljeni u vladi, vojsci i javnom sektoru, a mnogi istaknuti
lanovi poslovne zajednice su Palestinci koji su imali koristi od liberalnih reformi u
123

Kamrava, Mehran: The Arab Spring and the Saudi-led Contra-revolution, Orbis, Vol. 56, No. 1 (Winter
2012.), pp. 96-104 (4.7.2014.), str. 98
124
Represija nad prosvjednicima izvanredno je prikazana u potresnom dokumentarnom filmu Bahrain: Shouting
in the Dark u produkciji Al-Jazeere.

46

ekonomiji. Odatle je lako zakljuiti da e svaki prosvjedni pokret u toj zemlji biti nuno
podijeljen zbog suprostavljenih politikih i ekonomskih interesa tih dviju skupina. Rezultat
prosvjeda i trajkova u Jordanu je odustajanje od nekih ranijih neoliberalnih reformi i najava
vee dravne potronje za socijalne programe, iako se ne zna odakle e jordanski kralj za to
nabaviti novana sredstva. Napravljena je takoer i polovina reforma izbornog
zakonodavstva koja nije zadovoljila opoziciju. Iako su islamisti najjaa opozicijska stranka ne
treba zaboraviti niti na omladinske aktiviste i radniki pokret, jer pitanje uloge religije u
drutvu samo je jedan od drutvenih, politikih, ekonomskih i demografskih problema s
kojima je suoena Haemitska Kraljevina. U Maroku nailazimo na sukob izmeu Arapa koji
su uglavnom koncentrirani u urbanim sredinama i Berbera koji ive u zabaenijim
podrujima. Berberi su pored ekonomskih i politikih ciljeva tijekom prosvjeda izrazili
zahtjev za kulturnom i jezinom jednakou. Kralj Maroka je iskoristio podijeljenost meu
prosvjednicima tako to je pristavi na kulturno-jezine zahtjeve Berbera otupio otricu
prosvjednog pokreta bez pruanja ustupaka po pitanju uspostavljanja konstitucionalne
monarhije to je bio glavni cilj prosvjeda. Umjereni politiki (novi ustav) i financijski ustupci
samo su privremeno umirili opoziciju u Maroku.
U Kuvajtu su prosvjednici arena koalicija islamista, liberala, omladine i tribalnih
elemenata traili uspostavljanje konstitucionalne monarhije. Kuvajtski emir je odluio
djelomice udovoljiti zahtjevima pa je raspisao izbore za parlament, ali se ipak predomislio i
promijenio izborni zakon nakon to su pobijedili islamisti, to je izazvalo novu rundu
prosvjeda pred kojima emir vie nije poputao osim u obliku ekonomskih koncesija novani
prilog od 3500 amerikih dolara po stanovniku i besplatna distribucija hrane tijekom
razdoblja od dvije godine.125 Sultan Omana takoer je morao pristati na neke ustupke pred
prosvjedima to ukljuuje izdvajanje 2.6 milijardi dolara za socijalne programe i obeanje da
e izabrani parlament biti izvor zakonodavne vlasti u dravi.126
Moemo zakljuiti da se monarhije nisu suoile sa radikalnijim izazovima (s
iznimkom Bahraina) jer su podanici uglavnom zahtijevali proirenje politikih i ekonomskih
prava unutar postojeeg sustava. eljene politike reforme nisu dobili, ali e stanovnitvo
svoje nezadovoljstvo makar ublaiti troenjem naftnih dolara za programe socijalne pomoi.

125
126

Noueihed i Warren: The Battle, str. 247

Ibid, str. 250-251

47

4.3. Islamistiki pokreti

Porijeklo Arapskih revolucija treba traiti u politikim i ekonomskim uzrocima, dok
odnos drutva, drave i religije nije imao neku ulogu kao uzroni faktor prosvjeda. Ipak,
religija uvijek pronae put do srca i umova siromanih i obespravljenih, pa e religija postati
vana komponenta dogaaja na Bliskom Istoku zadnjih godina, a odnos drutva koje tei da
bude moderno i islamske tradicije pitanje je koje odreuje unutarnju politiku dinamiku u vie
drava regije. Islamistike stranke i pokreti prije Arapskog proljea smatrani su za vodeu
opozicijsku snagu i jedinu realnu alternativu arapskim diktatorima to su i sami diktatori rado
isticali ucjenjujui domau i meunarodnu javnost kaosom i religijskim fundamentalizmom
koji e uslijediti ukoliko se provedu demokratske reforme i odre izbori nakon kojih e
islamisti doi na vlast.
Islamisti se nisu oduevljeno priklonili prosvjedima. U Tunisu Ennahda u prosvjedima
nije niti sudjelovala kao organizacija, a u Egiptu se Muslimansko bratstvo u poetku
distanciralo od prosvjeda, da bi im se kasnije ipak pridruilo. Na prvim izborima nakon vala
protesta islamistike stranke su ubiljeile pobjede u Maroku, Tunisu i Egiptu, uz zapaen
nastup u Libiji, dok su vodee opozicijske stranke u Jordanu, Bahrainu, Jemenu i Kuvajtu
takoer u nekoj mjeri islamistike. Nagli uspon islamistikih pokreta uplaio je neke
analitiare koji su poeli govoriti o 'arapskoj zimi'127 umjesto proljea. Pomalo neopravdano
jer islamistiki pokreti koji su doli na vlast Ennahda i Muslimansko bratstvo uglavnom
su se drali ranijeg obeanja da e potivati demokratske procese i vrijednosti jednom kada
dou na vlast, s tim da se Muslimansko bratstvo pokazalo kao sklonije uvoenju islamskih
zakona i principa u javnu sferu.
Birai su glasovali za islamistike stranke djelomice zato to im je to bila jedina
poznata opcija obzirom da je nakon pada reima nastao velik broj novih stranaka koje nisu
uspjele u dovoljno brzom roku osmisliti i predstaviti javnosti konkretne programe
ekonomskog i politikog razvoja svojih zemalja. Egipatsko Muslimansko bratstvo kao
organizacija stara vie od 80 godina, dobro poznata egipatskom stanovnitvu, sa mreom
humanitarnih organizacija i damija preko kojih je mogla vriti izbornu promidbu, imala je
oitu prednost pred drugim strankama i pokretima koji su se kandidirali na izborima. Niti
islamistike partije nisu predstavile neke strano kvalitetne programe glasakom tijelu, ali u
drutvu u kojem religija zauzima toliko bitno mjesto u svakodnevnom ivotu normalno je da
127

Miller, Aaron David: For America, An Arab Winter, The Wilson Quarterly, Vol. 35, No. 3 (Summer 2011),
pp. 36-42 (23.11.2013.)

48

e veina biti sklona glasovati za stranke koje nedostatak sadraja uspjeno prikrivaju iza
religiozne forme. Broj glasova za islamiste dakle nije znaio i stvarnu posveenost veine
stanovnitva za njihov drutveni, politiki i ekonomski program. To se vrlo brzo vidjelo u
Egiptu gdje je Muslimanskom bratstvu nakon meteorskog uspona na politikoj sceni slijedio
jednako spektakularan pad kada su Egipani u ljeto 2013. u velikom broju izali na ulice i
prosvjedovali protiv predsjednika Mursija.
Obzirom da niti islamistike niti sekularne stranke nemaju jasnu viziju koja e donijeti
konkretna rjeenja goruih ekonomskih problema javna rasprava vodi se oko relativno
sporednih problema kao to su konzumacija alkohola ili pitanje obveze noenja vela za ene i
slinih moralnih pitanja oko kojih suprostavljene drutvene skupine imaju vrlo jasne pozicije.
Ali, religija nije bila poetni uzrok Arapskog proljea pa ne moe biti ni rjeenje ekonomskih,
demografskih i politikih problema. Ekonomski planovi islamistikih stranaka se nadovezuju
na neoliberalizam to znai reforme sa ciljem liberalizacije trita i dogovore sa MMF-om, ali
i nastavak subvencija na ciljane proizvode jer nitko nije spreman riskirati politike poene i
gubitak glasova.128 Niti jedna islamistika stranka ne poziva na re-nacionalizaciju
privatiziranih objekata i dobara, planovi za razvoj ekonomije uglavnom su utemeljeni na
stranim investicijama,129 a sve takve stranke podravaju potivanje meunarodnih dogovora
(tzv. 'Washingtonski konsenzus') to znai kontinuitet dosadanje ekonomske politike, iako uz
izraene namjere za postizanje vee efikasnosti i bolje upravljanje ekonomskih poslova.130
Odatle moemo zakljuiti da problem sa umjerenim islamistima nije erijat, ve
neoliberalizam.131
Arapski diktatori ucjenjivali su svoje podanike i svjetsku javnost islamistikim
kaosom koji e uslijediti nakon njihovog pada u Libiji i Siriji nisu bili u krivu. Najjaa
oporba Assadu dolazi od radikalnih islamista, a Libija jo nije izila iz kaosa graanskog rata
u kojem islamistike milicije imaju svoj udio. Uranili su oni analitiari koji su ohrabreni
uspjesima nenasilnih pokreta u ruenju reima i pobjedama umjerenih islamista na slobodnim
izborima a to je trebalo pokazati muslimanima da je promjenu mogue postii mirnim

128

'Egypt's hopes betrayed by Morsi', The Guardian, 9. prosinac 2012.,

http://www.theguardian.com/commentisfree/2012/dec/09/egypt-hopes-betrayed-mohamed-morsi (12.7.2014.)
129
Saif, Ibrahim i Abu Rumman, Muhammad: The Economic Agenda of the Islamist Parties, Carnegie
Endowment for International Peace, 29. 5. 2012., http://carnegie-mec.org/2012/05/29/economic-agenda-ofislamist-parties (12.9.2014.)
130
'Egyptians are being held back by neoliberalism, not religions', The Guardian, 29. prosinac 2012.,
http://www.theguardian.com/commentisfree/2012/dec/21/egyptians-held-back-neoliberalism-not-religion
(12.7.2014.)
131
'Neoliberals, not Islamists, are the real threat to Tunisia', The Guardian, 31. oujak, 2012.,
http://www.theguardian.com/commentisfree/2012/mar/31/neoliberal-islamist-tunisia-economy (12.7.2014.)

49

putem najavljivali slabljenje radikalnih islamistikih skupina.132 Upravo suprotno, ini se da

su u trenutku pisanja ovih redaka islamski fundamentalisti jai nego ikad, a organizacija ISIL
(Islamska drava u Iraku i Levantu) se za vrijeme rata u Siriji prometnula u prvo ime
meunarodnog terorizma. ISIL kontrolira velike dijelove Sirije, a nedavno je sjever Iraka
'aptom pao' pred naletom njegovih boraca. Arapsko proljee je u nekoliko drava, neovisno
od elja i namjera onih koji su prosvjedovali, oslobodilo sile nereda i kaosa kojima su se
teroristi oduvijek znali sluiti. Ako promjene reima na Bliskom Istoku ne budu popraene
istinskim promjenama u politici i ekonomiji nema razloga sumnjati da e poruka radikalnih
islamista i dalje nalaziti put do novih slijedbenika.
4.4. Dranje oruanih snaga
Dranje oruanih snaga varijabla je revolucionarnog dogaaja koja presudno utjee na
konani uspjeh ili neuspjeh revolucije, barem kada govorimo o situaciji u kojoj su se
revolucionari odluili mirnim putem postii svoje ciljeve. Vojska je u Sjevernoj Africi i
Bliskom Istoku tradicionalno vana institucija koja ima kljunu ulogu u politikom sustavu i
sklona je intervenirati u donoenje odluka u doba velikih kriza. U ovome kontekstu moemo
upotrijebiti koncept 'pretorijanske drave' koji se odnosi na drave u kojima je vojska oslonac
reima i ima arbitranu mo koja joj omoguuje da dominira nad izvrnom vlasti ili sudjeluje
u njenim odlukama to drugim rijeima znai da politiko vodstvo dolazi iz redova vojske ili
njoj bliskih skupina.133 U Tunisu i Egiptu vojska je jedinstveno odgovorila na situaciju tako
to je stala iza prosvjednika. U Libiji i Jemenu dolo je do podjela unutar oruanih snaga. U
Siriji je vojska uglavnom stala uz reim, iako su neki oficiri sa postrojbama prebjegli na
stranu pobunjenika. U Bahrainu vojska je jedinstveno nastupila protiv prosvjeda.
Vojska u Tunisu je od nezavisnosti apolitina institucija, relativno malena po ljudstvu
svega 35 000134 vojnika i oficira. Tijekom perioda stjecanja nezavisnosti, pa niti kasnije,
vojska nije igrala veliku ulogu. Radi se o visoko profesionaliziranoj instituciji, u kojoj je
napredovanje u slubi temeljeno na zaslugama, a ne na korupciji ili tribalnim i sektakim
vezama, koja nije organski dio reima i stoga nije imala nikakvog interesa u njegovom
opstanku. Kada su poeli nemiri, vojne postrojbe su aktivno titile prosvjednike od
policijskog nasilja, i na koncu bile faktor koji je primorao Ben Alija na odlazak.
132

Gelvin: The Arab Uprisings, str. 147-150

Lutterbeck, Derek: Arab Uprisings, Armed Forces, and Civil-Military Relations, Armed Forces & Society,
Vol. 39, No. 1 (2013.), pp. 28-52, (27.6.2014.) str. 30
134
Ibid, str. 34
133

50

Reim u Egiptu nastao je vojnim udarom skupine tzv. 'Slobodnih oficira' iz 1952.
godine i vojska je najvanija dravna institucija, koja zapoljava 450 000 vojnika i oficira i
kontrolira izmeu 5 i 40 posto dravne ekonomije obzirom na tajnost podataka, nitko ne zna
pouzdano.135 U Egiptu je sluenje vojnog roka obvezno, to pojaava povezanost vojske i
naroda; vojska je u Egiptu istinski popularna institucija, visoko profesionalna i bazirana na
meritokratskim naelima. Zato se vojska u Egiptu odluila podrati prosvjede protiv
Mubaraka? Kasniji razvoj dogaaja guenje prosvjeda protiv vojne vlade tijekom 2011. i
udar iz 2013. pokazat e da to sigurno nije zbog istinske potpore demokratskim reformama,
ve se prije radi o konkretnim interesima i intra-elitnom sukobu. U Egiptu je vladao
animozitet na relaciji izmeu vojske i nove klase poslovnih ljudi okupljene oko Gamala
Mubaraka, sina i nesuenog nasljednika Hosnija Mubaraka, kojega su visoko rangirani vojni
oficiri prezirali.136 Gamalovi planovi da se privatiziraju neki ekonomski kapaciteti u
vlasnitvu vojske rezultirali su elitnim konfliktom, a kada su izbili prosvjedi vojska je imala
konkretan motiv da podri prosvjede i preuzme vlast u dravi, rtvujui Mubaraka za
opstanak vlastitog poloaja, to je tip situacije kakve je opisao Goldstone u svojoj
demografskoj teoriji revolucije.137 Vojska u Egiptu nije nedvosmisleno i od samog poetka
pruila podrku prosvjednicima ve je usvojila ambivalentan odnos koji je odraavao podjele
i neodlunosti meu viim oficirima koji nisu bili posve sigurni koje korake treba poduzeti.138
Vojska nikada nije otvorila vatru na prosvjednike, ali ih niti nije titila od policijskog nasilja.
Vojska je usred predsjednikih izbora u lipnju 2012. raspustila egipatski parlament i donijela
izmjene ustava koje su efektivno znaile da vojska zadrava svoj nedodirljivi poloaj i ostaje
stvarni izvor suvereniteta u Egiptu.139 Nakon to je svrgnut Mubarak vojni vrh je sa kasnijim
prosvjedima obraunao silom osim kada su prosvjedi mogli koristiti politikim ciljevima
oruanih snaga, to se dogodilo u ljeto 2013. kada je svrgnut Mursi, a Muslimansko bratstvo
stavljeno izvan zakona. Vojska dakle nije stala niti uz Mubaraka niti uz prosvjednike, ve uz
sebe radi se o instituciji koja je drava u dravi i istinski vladar Egipta.
U Libiji je vojska visoko politizirana i fragmentirana institucija utemeljena prije svega
na tribalnim i obiteljskim vezama predsjednika Gadafija. Pored regularnih postrojbi
utemeljene su dobro plaene i naoruane elitne jedinice ija je zadaa da djeluju kao protutea
regularnoj vojsci u sluaju vojnog udara ili pobune. Njima su zapovijedali bliski roaci
135

Noueihed i Warren: The Battle, str. 110

Barany, Zoltan: The role of the Military, Journal of Democracy, Vol. 22, No. 4 (October 2011), pp. 28-39,
(25.6.2014.) str. 32
137
Vidjeti drugo poglavlje.
138
Prashad, Vijay: Arab Spring, Libyan Winter, AK Press, Oakland/Baltimore/Edinburgh, 2012., str. 36
139
Danahar: The New Middle East, str. 127
136

51

pukovnika Gaddafija, od kojih je najpoznatija tzv. 'Khamis brigada' nazvana po njegovom

sinu koji je bio i zapovjednik postrojbe. Nakon to su prosvjedi poeli je dolo do podjela
unutar vojske po tribalnim linijama i prelaska nekih generala sa postrojbama na stranu
pobunjenika, uglavnom onih koji su bili stacionirani na istoku drave, a elitne jedinice ostale
su vjerne reimu s kojim su bile usko povezane.
U Siriji su politika vladajua klasa i represivni aparat usko povezani. Hafez al-Assad,
otac sadanjeg predsjednika Bashara, koji je doao na vlast vojnim udarom 1970. godine,
uspjeno je poduzeo korake da izbjegne postati rtva istoga: na visoke vojne i politike
poloaje postavio je pouzdane ljude iz svoje obitelji i religijske sekte, uz uspostavu paralelnih
visoko odanih elitnih postrojbi. To znai da je sudbina oruanih snaga usko vezana uz sudbinu
reima pa od poetka nemira nije bilo mnogo prebjega iz redova visokih oficira na stranu
pobunjenika, iako su sunitske postrojbe u neto veem broju prile pobunjenicima i formirale
Slobodnu sirijsku vojsku. Religijske podjele u oruanim snagama jo su vie izraene u
Bahrainu gdje je ijitima zabranjeno sluiti vojni rok,140 a nedostatak ljudstva se popunjava
imigrantima, odnosno plaenicima, iz drugih sunitskih drava (Jordan, Pakistan, Sirija,
Jemen).141 To nam govori da je u Bahrainu sudbina vojske usko vezana uz opstanak reima,
to nam objanjava zato je vojska jednoduno stala uz reim i uguila prosvjede.
U Jemenu je do podjela unutar vojske dolo na temelju animoziteta izmeu razliitih
vojnih jedinica i njihovih zapovjednika.142 Popularni general Ali Mohsin al-Ahmar bio je u
loim odnosima sa Salehovim najstarijim sinom koji je zapovijedao elitnom Republikanskom
gardom; navodno je Saleh 2009. izveo pokuaj atentata na generala kojeg je ovaj sluajno
izbjegao.143 Mohsinu oito nije nedostajalo razloga da se pridrui oporbi pa je sa svojim
trupama preao na stranu prosvjednika nakon to su reimu odane vojne snage pobile 54
prosvjednika u oujku; situacija je vrlo slina onoj u Libiji gdje je takoer dolo do podjela
unutar vojske ne samo na temelju tribalnih lojalnosti, nego i animoziteta izmeu regularnih i
elitnih postrojbi.
Generalno moemo zakljuiti da e oruane snage u etniki ili religijski podijeljenim
dravama uvijek stati uz skupinu koja je na vlasti obzirom da e i visoki oficiri u pravilu
dolaziti iz te skupine; u tribalnim je dravama dolo do podjela unutar oruanih snaga, dok je
u dravama koje imaju homogen sastav stanovnitva i gdje je vojska visoko
institucionalizirana organizacija ona nastupila kao 'zatitnik naroda' i 'uvar revolucije'.
140

Lutterbeck: Arab Uprisings, Armed Forces, str. 42

Noueihed i Warren: The Battle, str. 149
142
Ibid, str. 197
143
Prashad: Libyan Winter, str. 70
141

52

4.5. Meunarodni kontekst Arapskog proljea

Sudbina svake revolucije ne ovisi samo o unutarnjim drutvenim i politikim borbama,
nego i o meunarodnom kontekstu ija je permisivnost za revoluciju jedan od kritinih faktora
njenog uspjeha. To vrijedi za sve revolucije u povijesti, a pogotovo na Bliskom Istoku gdje su
velike sile oduvijek imale svoje interese i gdje su ulozi veliki, a potencijalni dobici i gubici jo
vei. Povijest nas ui da je popularna mobilizacija u arapskom svijetu oduvijek bila
isprepletena sa borbama za prevlast izmeu regionalnih sila monije drave uvijek su traile
nain da iskoriste nemire kod slabijih susjeda.144 Veliki planovi i globalne strategije umijeali
su se u ciljeve prosvjednika. Na ovom mjestu ukratko analiziram geopolitiku situaciju i
odnos snaga na Bliskom Istoku za vrijeme Arapskog proljea i nain na koji su ti odnosi
oblikovali dogaaje.
Ameriki odgovor na dogaaje u regiji bio je oprezan i kontradiktoran, i naslijee je
ranije usvojenog pristupa Bliskom Istoku. Suprostavljenost interesa (nafta, Izrael, rat protiv
terorizma) i onoga to se predstavlja kao posveenost SAD-a demokraciji i ljudskim pravima
rezultiralo je usvajanjem vanjske politike kojoj nedostaje strateka koordinacija, a koja
djelomice proizlazi i iz suprostavljenosti razliitih frakcija u Obaminom kabinetu.145 Ameriki
odgovor se razlikovao od jedne do druge drave. Prosvjede u Bahrainu i Jemenu pokualo se
usmjeriti prema 'nacionalnom dijalogu' izmeu reima i oporbe, i tako istodobno odrati
stabilnost, diskvalificirati radikalne elemente unutar reima i oporbe i promicati
demokratizaciju; drugim rijeima, to znai postii promjenu koja e ostaviti stvari istima. To
znai model Istone Europe 1989. ili 'obojenih' revolucija: smjena elita na vlasti, liberalna
demokracija, primjena naela MMF-a u ekonomiji, otvorenost stranim investitorima i dobri
odnosi sa SAD-om.146 Ondje gdje je ruenje reima moglo biti korisno, kao u Libiji, nije bilo
poziva na 'nacionalni dijalog', a u Siriji su takvi pozivi nakon poetne faze naputeni u korist
ruenja Assada. U Egiptu je amerika administracija odravala stalne kontakte sa oficirima
egipatske vojske, to je sigurno bio jedan od razloga zbog kojih je vojska odbila otvoriti vatru
na prosvjednike.147

144

Lynch, Marc: The Arab Uprising - The Unfinished Revolutions of the New Middle East, PublicAffairs, New
York, 2012., str. 81
145
Kitchen, Nicholas: The Contradictions of Hegemony: The United States and the Arab Spring, u: Kitchen
(ur.): After the Arab Spring str. 54-55
146
'Obama, hands off our spring', The Guardian, 26. svibanj 2011.,
http://www.theguardian.com/commentisfree/2011/may/26/obama-hands-off-arab-spring (13.7.2014.)
147
Lynch: The Arab Uprising - The Unfinished Revolutions, str. 113

53

Jemen i Bahrain dvije su drave previe blizu Saudijskoj Arabiji da bi ona dopustila
ikakvu politiku nestabilnost, a previe vane u amerikim geopolitikim shemama da bi SAD
mogle dopustiti demokratsku promjenu u kojoj nee imati svoje prste. Jemen je vaan kao
saveznik u ratu protiv terorizma, dok je u Bahrainu, na strateki vanoj poziciji prema Iraku i
Iranu, stacionirana Peta amerika flota. SAD jesu poduzele diplomatske korake u smjeru
uvjeravanja kralja i vlade Bahraina da se prestane sa represijom nad prosvjednicima i
poduzmu odreene reforme,148 ali opstanak reima nije doveden u pitanje. Saudijska Arabija
bila je manje suptilna u podravanju reima u Bahrainu i poslala je vojnu i policijsku pomo
za guenje prosvjeda. Saudijska Arabija je istinski centar kontra-revolucije, drava koja
pruajui financijsku i politiku podrku konzervativnim reimima u regiji nastoji sprijeiti
demokratske revolucionarne promjene.149 Saudijci velikoduno dijele naftne dolare sa manje
sretnom arapskom braom, pa su u svrhu kupovanja mira u susjedstvu obeali po 10 milijardi
dolara Omanu i Bahrainu u slijedeih deset godina,150 uz novanu pomo i zajmove Tunisu,
Egiptu i Jemenu koji su takoer izraeni u milijardama.
Kada govorimo o Libiji tada se treba prisjetiti da su SAD podravale intervenciju iz
pozadine, dok su Francuska, Italija i Katar bili mnogo vie otvoreni u prizivanju zranih
udara. Katar je pomagao pobunjenike u sklopu svoje ambiciozne vanjsko-politike agende
kojom eli postati diplomatski lider arapskog svijeta, a Francuska i Italija zbog konkretnih
interesa. Prvo, ove dvije drave zbog malih trokova transporta velike koliine nafte
nabavljaju od Libije, a tamonja nafta je vrlo kvalitetna i ne zahtijeva dugotrajan i skup proces
prerade u gorivo. Radi se o najveim zalihama nafte u Africi, a u Libiji takoer nalazimo i
vrlo velike zalihe prirodnog plina.151 Nakon svrgavanja reima poela je utrka za libijskim
energetskim resursima; drave koje su od starta pomagale pobunu dobile su jako povoljne
ugovore, a Rusija i Kina su s druge strane kanjeni zbog svoje suzdranosti.152 Iako se esto
puta i danas tvrdi da libijska intervencija nije bila motivirana pristupom nafti, nisam posve
uvjeren u takve tvrdnje. Jasno, nafta sigurno nije bila jedina motivacija i takve bi tvrdnje bile
pretjerane, ali jednako je pretjerano tvrditi da nafta nema ba nikakve veze sa dogaajima u
Libiji, pogotovo uzmemo li u obzir povei broj zapadnih i bliskoistonih kompanija koje se
preko diplomatskih kontakata nastoje dograbiti povoljnih ugovora. Drugo, Italija ima veliki
problem sa ilegalnim imigrantima koji iz Afrike dolaze preko Sredozemnog mora, a kako e u
148

Ibid, str. 168-169

Ibid, str. 14
150
Prashad: Libyan Winter, str. 79
151
Ibid, str. 240
152
Ibid, str. 238-239
149

54

periodu rata i nemira takvi imigranti biti brojniji bilo joj je u interesu da se situacija im prije
stabilizira, iako je bez elje proizveden kontra-efekt jer se Libija danas nalazi u puno gorem
stanju pa oajni Afrikanci u jo veem broju na loim plovilima pokuavaju doi do obeane
zemlje. Zadnjih godina previe esto do nas dolaze vijesti o utapljanju brodova sa
imigrantima iz Sjeverne Afrike pa mislim da i po tome moemo zakljuiti neto o razmjerima
politike i ekonomske krize u tom dijelu svijeta.
Rezolucija 1973 Vijea sigurnosti UN-a odobrila je intervenciju NATO-a iz
humanitarnih razloga i radi prevencije zloina protiv ovjenosti koje bi poinila Gaddafijeva
vojska. Iako je rezolucijom odobreno tek uspostavljanje zone zabrane leta za avijaciju libijske
vojske radi zatite civilnog stanovnitva, tumaenje rezolucije na terenu je proireno
otvorenim zranim vojnim angamanom na strani pobunjenika, to je presudilo ishod rata.
ak i ako pretpostavimo da je NATO-va intervencija proizila iz najplemenitijih namjera, u
to ipak sumnjam, sjetimo se da je i put do pakla pokriven najboljim namjerama. Stotinjak
dobro naoruanih milicija, regularna vojska, islamisti i razni drugi teroristi meusobno se
bore za mo u dravi koja sve vie podsjea na Somaliju ili Irak.
Sirija je pria o graanskom ratu u kojem brojne globalne i regionalne sile love u
mutnom. SAD, EU, Rusija, Turska, Katar, Iran, Izrael, Saudijska Arabija, Irak i Libanon
stvorili su ondje vojnu i diplomatsku petlju meusobno suprostavljenih planova i ambicija.
Pojednostavljeno reeno, Rusija, Iran, ijitski reim u Iraku i libanonski Hezbollah podravaju
Assada, Izrael oprezno prati razvoj situacije, dok ostali pomau oporbu. Veliki su interesi u
igri. Sirija je od doba Hladnog rata ruski saveznik i veliki kupac ruskog oruja, a Tartus je
jedina luka na Mediteranskom moru kojoj Rusija ima slobodan pristup.153 Iran dijeli sa
Sirijom zajednike stavove prema Izraelu i religiju (alaviti su ogranak ijita), a obje drave
sponzoriraju Hezbollah. Saudijska Arabija prezire Assada zbog veza sa Iranom koji je njen
glavni protivnik u borbama za prevlast u regiji; ponekad se u kontekstu rata u Siriji govori o
posrednom ratu (proxy war) izmeu Irana i Saudijske Arabije. Turska i Katar u Siriji ire
svoje sfere utjecaja u regiji preko lokalnih podrunica Muslimanskog bratstva i slinih
'umjerenih' islamistikih skupina. Za SAD je ruenje Assadovog neprijateljskog reima
izgledalo vrlo poeljno, ali voenjem politike u tom smjeru Obamina administracija se nala u
nebranom grou jer je neizravno podrala jaanje radikalnih islamistikih skupina koje su
prenijele nasilje u susjedni Irak i proglasile Islamski Kalifat na osvojenom teritoriju. Ovo je
samo kratka skica sloenih odnosa i rivalstava koji se prelamaju na leima sirijskog naroda
153

'Rusija na pogrenoj strani historije', Al Jazeera Balkans, 5. kolovoz 2012.,

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/rusija-na-pogresnoj-strani-historije (22.7.2014.)

55

koji ve vie od tri godine gine za tue interese i ambicije, i kojega unaprijed moemo
proglasiti za sigurnog gubitnika jednom kada doe do raspleta ove situacije.
to moemo zakljuiti na temu permisivnosti meunarodnog konteksta za arapske
revolucije 2011. godine? Ukupno gledano, meunarodni odnosi nisu u tom trenutku bili
najbolje posloeni za revolucionarni uspjeh. Postoje razlike izmeu drava i razliiti
meunarodni faktori imali su razliite uloge ovisno o kojoj dravi priamo. ini se da je
jedino Tunis bio poteen snanijeg vanjskog uplitanja (ali nikako ne u potpunosti) pa
moemo obzirom na geopolitiki kontekst zakljuiti da drava koja nema granicu sa Izraelom
ili Saudijskom Arabijom ima vee anse da revolucija uspije.
Uoavamo takoer da globalne sile polako preputaju ureenje odnosa u regiji
lokalnim hegemonima. Desetljeima je Zapad govorio o potrebi demokratizacije Bliskog
istoka, a sada kada su ti procesi krenuli, vidimo da se Zapad okree od te prie, kalkulira i u
prvi plan istie svoje interese, dovodei u opasnost da procesi krenu sasvim drugim tokom.154
SAD i druge zapadne drave imaju interes u demokratizaciji regije, ali takvoj demokratizaciji
koja je pripravljena po njihovim mjerilima i njihovom ukusu, to je mnogo manje od onoga
to su prosvjednici na ulicama i trgovima arapskih gradova traili ('narod eli svrgnuti reim').
4.6. Mediji i Arapsko proljee
Nakon to su poeli prosvjedi u Tunisu i Egiptu u medijima se esto govorilo o
prosvjednicima kao urbanim i mladim ljudima, koji se razumiju u modernu tehnologiju i
koriste Facebook. Djelomice s pravom, jer su se internet i mobitel s kamerom pokazali kao
vrlo korisno orue tijekom prosvjeda. Suvremene tehnologije prosvjednici su uspjeno
koristili da komuniciraju meusobno i sa svijetom, to ne bi bilo mogue bez postojanja
jednog zajednikog jezinog, kulturnog i medijskog prostora. Al-Jazeera kao najpopularnija
arapska TV-postaja je prenijela poruku prosvjednika diljem regije i svijeta i napravila uistinu
odlian posao u prvim danima prosvjeda kada zapadni mediji jo nisu bili svjesni vanosti
dogaaja u Tunisu, ali se kasnije kompromitirala tijekom prosvjeda u Bahrainu o kojima se
slabo izvjetavalo.155 Al-Jazeera je u dravnom vlasnitvu i slui kao produetak vanjske
politike Katara to se odrazilo na prikazivanje dogaaja.156 Zbog umijeanosti politike u
154

'Hoe li biti novog rata na Bliskom istoku?', Al Jazeera Balkans, 24. studeni 2011.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/hoce-li-biti-novog-rata-na-bliskom-istoku (22.7.2014.)
155
'The Arab spring has shaken Arab TV's credibility', The Guardian, 3. travanj 2012.,
http://www.theguardian.com/commentisfree/2012/apr/03/arab-spring-arab-tv-credibility (15.7.2014.)
156
Lynch: The Arab Uprising - The Unfinished Revolutions, str. 155

56

program nekoliko je novinara i urednika dalo otkaze u znak protesta.157 Bahrain nije bio jedini
fijasko svjetskih televizijskih postaja. Na poetku sukoba u Libiji je Al-Arabiyya, saudijska
televizijska kua sa centrom u Dubaiju, na temelju podataka dobivenih od visokopozicioniranog prebjega izvijestila o 10 000 rtava Gaddafijevog reima, to su zatim prenijeli
svjetski mediji.158 Brojka je oito bila pretjerana Human Rights Watch je 20. veljae objavio
brojku od 233 poginula, to ukljuuje i ubijene Gaddafijeve vojnike.159 Al-Jazeera proirila je
prie o enama silovanima od strane Gaddafijevih vojnika, koje ipak nisu posve odgovarale
istini Amnesty International koji je proveo opseno istraivanje o zloinima nad enama
nikada nije mogao potvrditi navode o masovnim silovanjima.160 Pria o genocidu koji Gaddafi
priprema vlastitom narodu irila se svjetskim medijima uz napuhavanje brojki do
nevjerojatnih razmjera. Mnogo manje se spekuliralo o civilnim rtvama NATO-vih zranih
napada161 ili zloinima pobunjenika nad imigrantima iz sub-saharske Afrike.162
Kao i svi drugi ratovi, rat u Siriji vodi se na informacijskom i medijskom frontu. Ve
sam pisao o krupnim interesima koje razne drave imaju ondje pa ne treba uditi to su se ti
interesi odrazili i u medijskom izvjetavanju. Zapadni mediji su od poetka sukoba nastojali
uklopiti sirijsku pobunu u narativ Arapskog proljea 'narod protiv diktatora' ali su
propustili uoiti da se ne radi iskljuivo o tome jer su od samog poetka radikalne islamistike
skupine imale svoju ulogu u dogaajima. Dio podataka o ratu u Siriji, a koje svjetski mediji
nekritiki prenose, doznali smo preko raznih opozicijskih skupina i 'opservatorija za ljudska
prava' smjetenih u Londonu ili Parizu, na sigurnoj udaljenosti od 'srca tame' Bliskog
Istoka.163 U sluaju amerikih medija, izvori veine medijskih reportaa u jeku rasprave o
moguoj intervenciji u sirijskom ratu u kolovozu 2013. bili su Bijela kua, Kongres i
vojska,164 dok su u istom periodu mnogi gosti u politikim i informativnim emisijama,
predstavljani kao nezavisni eksperti za pitanja naoruanja, vanjske politike ili dravne
sigurnosti, zapravo bili interesno povezani sa vojnom industrijom ili lobijima koji je
157

Danahar: The New Middle East, str. 33

Prashad: Libyan Winter, str. 157
159
Ibid.
160
Ibid, str. 218
161
Ibid, str. 158,
162
A BBC Trust report on the impartiality and accuracy of the BBC's coverage of the events known as 'Arab
Spring', BBC Trust, 2012.,
http://downloads.bbc.co.uk/bbctrust/assets/files/pdf/our_work/arabspring_impartiality/arab_spring.pdf
(27.10.2013.), str. 26-31
163
'In Aleppo I only survive by looking Syrian', The Guardian, 12. studeni 2013.,
http://www.theguardian.com/commentisfree/2013/nov/12/only-survive-by-looking-syrian-hunted-by-islamists
(15.7.2014.)
164
'Media Disinformation and the Framing of the Syrian War', Global Research, 22. prosinac 2013.
http://www.globalresearch.ca/media-disinformation-and-the-framing-of-the-syrian-war/5362069 (3.9. 2014.)
158

57

zastupaju, a u javnosti su stvarali sliku o potrebi vojne intervencije u Siriji od koje bi vojna
industrija imala oite koristi.165 Izgleda da ne moemo zakljuiti drugo nego da su mediji
zrcalo i izraz meunarodne zajednice i njenog cinizma spram Sirije.166
No, vratimo se na internet. Broj korisnika interneta se uetverostruio u arapskim
dravama izmeu 2005. i 2011. na 100 milijuna, a isto toliko puta poveao se i broj korisnika
mobitela.167 Ne treba ipak smetnuti s uma da su mobiteli, internet i televizija tek orue,
sredstvo komunikacije. Nije pronaena znaajnija povezanost izmeu koritenja interneta i
politikog aktivizma: u Egiptu se 20% stanovnika slui internetom, a od toga broja samo 8%
korisnika je posjeivalo stranice politikog sadraja.168 to se tie drugih drava, brojke
korisnika interneta nam govore o 12% u Jemenu, 14% u Libiji i oko 35% u Tunisu. 169 Pet
arapskih zemalja za najveim postotkom korisnika Facebooka su UAE, Bahrain, Katar,
Libanon i Kuvajt;170 od njih je samo u Bahrainu bilo velikih protesta, pa je oito da uzroke
revolucije treba traiti drugdje. Pria o 'Facebook revolucijama' nije nita drugo nego medijski
pokuaj amerikanizacije prosvjeda i njihovo prevoenje na afinitete zapadne publike, pa bi
jednako tako imalo smisla prozvati ih npr. 'McDonalds revolucijama'. Prave politike borbe
vodile su se na ulicama i trgovima, a ne na Facebooku, i krajnje je uvredljivo prema onima
koji su izgubili glavu tijekom prosvjeda nazivati te dogaaje 'Facebook revolucijom'. Ne
smijemo na kraju zaboraviti i da su se reimi koristili internetom za svoje ciljeve, pogotovo u
Bahrainu gdje se preko Facebooka pokuavalo ui u trag prosvjednicima, i Siriji gdje reim
ima svoju 'vojsku' hakera.171

165

Armstrong, Gin; Yax, Whitney; Connor, Kevin: Conflicts of interest in the Syria debate, Public
Accountability Initiative, 11. 10. 2013., http://public-accountability.org/2013/10/conflicts-of-interest-in-thesyria-debate (3.9.2014.)
166
'In Aleppo'
167
Noueihed i Warren: The Battle, str. 53
168
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 51
169
Noueihed i Warren: The Battle, str. 54
170
Ibid.
171
Ibid, str. 56

58

5. KRITIKI OSVRT NA ARAPSKO PROLJEE

Poto smo izloili teorije revolucije u drugom poglavlju, uzroke Arapskog proljea u
treem, a u prethodnom pregled dogaaja i faktora koji su ih oblikovali, vrijeme je da
odgovorimo na bitna pitanja postavljena u uvodnom dijelu rada. Najprije u na poetku
poglavlja navesti neke ishode Arapskog proljea, zatim usporeujem Arapsko proljee sa
drugim revolucijama u povijesti; slijedi kraa rasprava o opravdanosti naziva Arapsko
proljee i jedinstvenosti dogaaja u arapskom svijetu 2011., a na kraju konano ocjenjujem
karakter Arapskog proljea kao revolucije. Ovo poglavlje piem kao vlastiti osvrt na dogaaje
i svojevrsnu sintezu temeljenu na ukupnom fondu izvora (knjige, znanstveni lanci, novinski
lanci, filmovi, video-isjeci, intervjui) koje sam koristio.

5.1. Ishodi
Prije nego to prijeem na evaluativni dio razmatram neke posljedice dogaaja iz
2011. koje ve sada moemo uoiti, i prema kojima moemo vrednovati karakter Arapskog
proljea. Koliko se toga promijenilo na Bliskom Istoku nakon Arapskog proljea? Puno i
malo. Istina, svjedoili smo dramatinim zbivanjima, politikim potresima, neki vladari su
otili, drugi su ostali. Ono to je ve sada jasno jest da se radi o uistinu historijskim
dogaajima koji e mnogo toga promijeniti u regiji, iako jo uvijek nije posve jasno na kojoj
razini i u kojem pravcu. Bez obzira na sve mogue negativne posljedice i neeljene nuspojave
smatram pretjeranima ocjene da se sutinski nita nije promijenilo u regiji. Takav cinizam
nee nam pomoi u dubljem razumijevanju problema sa kojima se Bliski Istok sada suoava.
Iz velikih oekivanja proizalo je malo eljenih ishoda. Tunis je u politikom smislu
proao najtemeljitiju preobrazbu i danas se radi o politiki uistinu slobodnoj dravi. Egipat od
sijenja 2011. prolazi kroz jedan veliki val prosvjeda, tu i tamo prekinut nunim predahom
kada akteri sakupljaju snage za novu rundu socijalnog sukoba. Rezultati prosvjeda vrlo su
krhki, podjele oko uloge religije u drutvu sada su ve nepremostive, ekonomska rjeenja nisu
pronaena, a vojska upravlja politikim sustavom. U ove dvije drave, koje su nedvojbeno
najljepi izlog proljea, proces ienja politikih i ekonomskih struktura koje su ostavile
vladajue elite ipak jedva da je i poeo, a ostaci starog reima vrlo su moni, pogotovo u
Egiptu ak i ako izostavimo vojsku iz analize. Drave Sirija, Libija i Jemen nalaze se svaka
usred svog graanskog rata, a u svakom od tih ratova zaraeno je vie od dviju strana, pa
moemo rei da su nemiri 2011. izvukli na povrinu desetljeima stare religijske, politike,
59

tribalne i drutvene sukobe. Sve tri drave nalaze se na rubu raspada. Arapske monarhije su iz
dogaaja izale politiki neokrznute, ali su zato u njima pokrenuti socijalni i ekonomski
programi velikih razmjera, to je dovelo do paradoksalne posljedice da e oni koji su
najmanje prosvjedovali moda osjetiti najvie pozitivnih posljedica Arapskog proljea, jer
iako arapski monarsi ne pokazuju previe elje da provedu politike reforme voljni su troiti
naftne dolare na ekonomske ustupke stanovnitvu.
Ekonomski gledano ini se da za sada nisu pronaena nikakva nova smislena i
dugorona rjeenja, a prema ekonomskim programima koji su do sada predstavljeni od
stranaka koje pretendiraju na vlast drave regije e se teko maknuti mnogo dalje od
dosadanjeg puta liberalnog kapitalizma i zavisnog razvoja. Sudei po brzini kojom je
Morsi uspio postati jedna od najnepopularnijih osoba u Egiptu, pitanje zadovoljenja
ekonomskih potreba stanovnitva pokazat e se centralnim pitanjem opstanka bilo koje
budue demokratski izabrane vlade na Bliskom Istoku.
Pitanje uloge religije u drutvenom ivotu, iako nije bilo uzrok prosvjeda, postalo je
jedna od najvanijih tema u politikom ivotu regije; pitanje koje ostaje bez jasnog odgovora,
ali jasno je da je nepovjerenje izmeu islamista i sekularista vrlo duboko. Islamistiki pokreti
zabiljeili su privremen uzlet i uspjeh na izborima u mnogim dravama regije, ali ondje gdje
su osvojili vlast brzo su zabiljeili i pad popularnosti. Dok su islamistiki i sekularni
opozicijski pokreti i politiari prije 2011. povremeno uspostavljali suradnju u oporbenim
aktivnostima protiv reima, bilo kakva budua suradnja bit e puno tee uspostavljena
obzirom na sekularno-islamistiki jaz koji se otvorio diljem regije.
Ameriki poredak na Bliskom Istoku nije propao, ali je ozbiljno uzdrman, kao to sam
opisao u prethodnom poglavlju. Sa geopolitikog aspekta kao posljedicu takoer moemo
uoiti uspon regionalnih sila na raun globalnih, pri emu se Saudijska Arabija nametnula kao
trenutno neprikosnoveni lider regije, pomalo ironino obzirom da su dogaaji poeli kao
prosvjed protiv svega to ta drava predstavlja. Hladni rat izmeu Saudijske Arabije i Irana u
Siriji se opasno zagrijao, a religijski i politiki raskol izmeu sunita i ijita se dodatno
produbio kao posljedica sukoba u Siriji, Jemenu i Bahrainu. Arapsko proljee je za
kolateralnu posljedicu imalo i uspon radikalnih islamistikih skupina koje su vrlo vjeto
iskoristile kaos koji je nastao u Siriji, Jemenu i Libiji. Nasilje se iz Sirije preselilo u Irak i ta
drava se sada nalazi na rubu raspada. Na marginama Arapskog proljea politiki i
diplomatski su osnaili Kurdi koji po prvi puta u modernoj povijesti imaju ozbiljne temelje za
stvaranje vlastite drave.

60

5.2. Komparacija Arapskog proljea sa drugim revolucijama

Moe li nas povijest revolucija u ovom kontekstu neemu nauiti? Iskreno sumnjam,
ali usporedimo ipak Arapsko proljee sa nekim ranijim revolucijama u povijesti. Iako time
neemo saznati puno o moguim rjeenjima problema na Bliskom Istoku ipak moemo
pokuati uvidjeti neke ranije greke koje su akteri zbivanja poinili u slinim situacijama, a
takva nam usporedba uostalom moe biti korisna u smislu ocjene karaktera dogaaja. Slijede
najee analogije.
Revolucije 1848. odigrale su se u posve drugaijem kontekstu, ali ipak pruaju
zanimljiv materijal za komparaciju. Pobune su izbile u kratkom roku u vie europskih drava,
ukljuivale su iroke koalicije koje su za cilj imale uspostavu demokratskog politikog
poretka koji e potivati graanska prava. Iako su revolucije bile neuspjene, a konzervativne
snage su privremeno uvrstile svoje redove, 1848. godina je zaetak liberalno-demokratskih
politikih sustava u dravama Zapadne Europe. Jedan autor napravio je vrlo zanimljive
paralele revolucionarnih protagonista izmeu 1848. i 2011. godine: Francuska i Egipat su
'revolucionarna avangarda', Rusija i Saudijska Arabija 'centar kontra-revolucije', Engleska i
Turska su 'model uspjeha', Poljska i Palestina su 'romantine unaprijed izgubljene borbe', a
Srbija i ijitske skupine 'bijesni autsajderi'. 172
Komparacija koja nosi negativne konotacije je usporedba Arapskog proljea sa
Islamskom revolucijom u Iranu 1979. godine. Iran je bio autoritarna sekularna monarhija u
saveznitvu sa SAD-om. Nepopularan reim popustio je pod serijom trajkova i
demonstracija, a nakon revolucije islamisti ajatolaha Homeinija izigrali su druge politike
skupine (liberali, marksisti, umjereni islamisti) i uspostavili teokratsku republiku. Ova
komparacija sluila je na poetku dogaaja u dnevno-politike svrhe, pozivajui na oprez
prema islamistima, izraavajui strah da bi islamistike stranke mogle izigrati druge politike
skupine i preuzeti vlast to bi Arapsko proljee pretvorilo u 'islamistiku zimu'. Prema
dosadanjem tijeku dogaaja ini se da taj scenarij ipak neemo vidjeti.
Optimisti e 2011. usporediti sa 1989. godinom, padom socijalizma i demokratskim
promjenama u istonoj Europi,173 makar se vjerojatno radi o onima koji se nadaju da e
Arapsko proljee rezultirati reimima koji e biti prijateljski nastrojeni prema amerikoj
vanjskoj politici i meunarodnom kapitalu. Slinosti nalazimo u zahtjevima za demokraciju i

172

Lawson, George: The Arab Uprisings: Revolution or Protests?, u: Kitchen, Nicholas (ur.): After the Arab
Spring, str. 16
173
Gelvin: The Arab Uprisings, str. 156

61

potivanje ljudskih prava i masovnim nenasilnim prosvjedima u kojima su sudjelovale

razliite drutvene skupine. Razlike su ipak vrlo oite. Pad socijalizma odigrao se u
drugaijem meunarodnom i ideolokom kontekstu: Zapad je spremno doekao promjene u
istonoj Europi dok je prema promjenama u arapskom svijetu bio neto suzdraniji.
Prosvjednici u istonoj Europi traili su liberalni kapitalizam; arapski prosvjedi su djelomino
reakcija na kapitalizam, pa odatle smatram da ne treba u 1989. traiti neki pozitivan model za
arapske prosvjednike kojima je sigurno dosta kapitalizma.
Prema nekoj logici najvee slinosti nai emo u usporedbi sa dogaajima koji su
vremenski blii. Konkretno govorim o tzv. 'obojenim revolucijama', kako se kolektivno
nazivaju pro-demokratski prosvjedi koji su se odigrali u razliitim autoritarnim dravama
(Srbija, Ukrajina, Gruzija, Kirgistan, itd.) tijekom zadnjih 15 godina. Ondje se takoer radilo
o nenasilnim prosvjedima u kojima su sudjelovale koalicije sastavljene od raznih drutvenih i
politikih skupina. Ipak, mnogo je razlika: u organizaciju prosvjeda bili su od poetka
najee ukljueni lideri opozicijskih stranaka, a koji u arapskim prosvjedima nisu bili toliko
vani; treba dodati da su u nekim dravama koje su prole kroz 'demokratske revolucije' SAD
imale snane vanjsko-politike i strateke interese u svrgavanju reima, to meu arapskim
dravama esto nije bio sluaj. 'Obojene revolucije' uglavnom su rezultirale samo smjenom
elita na vlasti i bez radikalne drutvene, politike i ekonomske promjene, pa je takva
usporedba vrlo pesimistina.
Moemo napraviti brojne druge analogije; sve ovisi o ishodima i karakteristikama
revolucije koje netko eli naglasiti u smislu pozitivnog primjera ili u smislu upozorenja.174 Iz
prouavanja povijesti revolucija moemo nauiti malo gotovih recepata za shvaanje novih
revolucija, ali jedna stvar nam je poznata revolucije esto zavravaju uspostavljanjem novih
diktatura i openito kaosom. Moda je jo jednom potvrena poznata izreka Kornelija Tacita
koja kae: 'Nakon perioda zle vladavine, najljepi je prvi dan.'
5.3. Koliko je opravdan naziv 'Arapsko proljee'?
Proljee kao pojam jasno asocira na neto poeljno, na buenje ivota; odatle sam
naziv 'Arapsko proljee' sugerira da se radi o nekakvom pozitivnom dogaaju koji zasluuje
simpatije i podrku. U povijesti pojam proljee asociramo uz Proljee naroda revolucije
1848., i Prako proljee 1968. kratki period kada je drutveni i politiki ivot u

174

Ibid.

62

socijalistikoj ehoslovakoj liberaliziran, dok nije slomljen pod sovjetskim tenkovima. Izraz
je od prije bio u uporabi zapadnih medija: 'prvo Arapsko proljee' dogodilo se 2005. godine,
kada se nakon Revolucije cedrova u Libanonu, ruenja Sadama Husseina u Iraku i odravanja
prvih lokalnih izbora u Saudijskoj Arabiji inilo da se dogaaju pozitivne promjene u
arapskom svijetu, ali je izraz brzo naputen jer nisu slijedile daljnje i dublje promjene. 175 Na
poetku 2011. kada su se pobudile uistinu velike, ali nerealne nade da se vei broj arapskih
drava moe demokratizirati u kratkom roku, vratila se sintagma Arapsko proljee. Gotovo
etiri godine kasnije jedino Tunis je na putu prema uspostavljanju demokratskog politikog
sustava, a kao to stara mudrost govori, jedna lasta ne ini proljee, pa s te strane gledano
naziv nije opravdan. Ipak, demokratski procesi mogu trajati jako dugo od svojih poetaka do
uspostavljanja uspjenih i stabilnih drava, a obzirom na sve sile regionalne i globalne
koje su se urotile da proljee ne donese plodove nije niti udno da je taj proces na Bliskom
Istoku nakon dobrog poetka zastao.
Jo su dva aspekta radi kojih moemo biti kritini prema ovom nazivu. Prvo, u
veinski arapskim dravama Bliskog Istoka ne ive samo Arapi, nego i drugi narodi kao to
su Berberi i Kurdi, pa se radi o nazivu koji ih iskljuuje iz ovih dogaaja i procesa. Drugo,
postavlja se pitanje moemo li upotrebljavati takav kolektivan naziv za razliite prosvjede u
razliitim dravama. Pisao sam u treem poglavlju o faktorima razliitosti i faktorima
zajednitva u arapskom svijetu i doao sam do zakljuka da Arape od Atlantskog Oceana do
Perzijskog zaljeva mnogo vie toga spaja nego to ih razdvaja. Razdvojeni granicama i
geografijom, Arapi su ipak dio jedne 'zamiljene zajednice'; zajednice jezika, kulture,
medijskog prostora, religije, povijesnog iskustva. Razlike naravno postoje i one su utjecale na
ritam i orijentaciju pobune u pojedinim dravama, ali koja je ipak zapoela iz vrlo slinih
politikih i ekonomskih uzroka. Svaka pobuna se odvijala na nivou jedne drave, ali je
odraavala probleme koji nisu samo lokalni i specifini. Kako drugaije objasniti toliki
utjecaj Tunisa na Egipat, a onda Egipta na ostale drave? Kako objasniti komunikaciju i
solidarnost meu prosvjednicima iz udaljenih zemalja? Kako objasniti da su gotovo sve
arapske drave bile u veoj ili manjoj mjeri pozornica sukoba izmeu njihovih reima i
nezadovoljnog stanovnitva i da su posvuda bili prisutni slini zahtjevi i iste parole? Smatram
da ovaj skup odvojenih prosvjeda i pobuna treba gledati kroz prizmu jedinstva problema s
kojima su Arapi suoeni i istovjetnosti njihovih zahtjeva i ciljeva, uz nunu ogradu postojanja
meusobnih razlika koje meutim ne nadmauju slinosti.

175

Ibid, 32-33

63

Vratimo se sada na analogije sa 1848. i 1968. koje su inspirirale naziv Arapskog

proljea. U oba sluaja radilo se o kratkim periodima revolucije ili liberalizacije javnog ivota
koji su brzo slomljeni pred naletom represije. Pojam 'proljee' u povijesti zapravo asocira na
dogaaje koji oznaavaju trijumf nedemokratskih snaga, ali koji su postavili temelje za
budue oslobaanje i uspostavu demokratskog sustava; na poraze koji su postavili temelje za
budue pobjede. Pogotovo to vrijedi u usporedbi sa 1848. godinom i kasnijim razvojem
Europe (poveznica izmeu 1968. i 1989. u ehoslovakoj neto je manje izravna). Dakle, u
tom smislu je upotreba pojma Arapsko proljee optimistina na dui rok. Uostalom radi se o
pojmu kojim lako obuhvaamo irok raspon dogaaja i procesa koji sam opisao u ovom radu
pa je vrlo praktian za drutvene znanstvenike. Odatle smatram da je uporaba pojma
opravdana. Radi se takoer o pojmu koji je neutralan u odnosu na pitanje koje sada elim
odgovoriti: je li Arapsko proljee bila revolucija?
5.4. Arapsko proljee revolucija?
to moemo u smislu revolucionarnosti dogaaja rei danas, 2014. godine, o
Arapskom proljeu? Arapsko proljee pobuna je protiv postojeeg sustava koja ipak nije
ispunila oekivanja i nade svojih sudionika. Pobune su na poetku izgledale kao revolucije
protiv drutvenog, politikog i ekonomskog stanja, a na kraju su oslobodile sile koje aktivisti
koji su zapoeli revolucije vie nisu mogli kontrolirati. Geopolitiki interes i surova sila
meunarodnih odnosa zamijenili su priu o demokratskim revolucijama, a drutvene snage
koje su htjele pokrenuti promjene jo su jednom, ne prvi put u arapskoj povijesti, iskoritene
za tue ciljeve i interese. Nekoliko predsjednika je palo, ali malo gdje je pao i reim, to je bio
originalni zahtjev. Obino mijenjanje diktatora i autoritarnog poretka nije dovoljno da se
uspostavi demokracija. Ono to je zapoelo kao revolucija protiv sustava na kraju nije uspjelo
ili e moda zavriti u najoptimistinijoj varijanti kao liberalna demokracija prema
zapadnom receptu, dakle demokracija koja ne propituje temelje drutvene i ekonomske moi.
Demokracija koja ne rjeava probleme drutvene nejednakosti na kraju je samo sredstvo za
prijenos moi sa jedne elite na drugu, umjesto da bude sredstvo rjeavanja dubinskih socioekonomskih uzroka koji su do pobune doveli. Nadalje, u ekonomskom smislu je Arapsko
proljee bilo nedvojbeno pobuna protiv neoliberalnog kapitalizma i njegovih posljedica.
Zapadne drave i meunarodne financijske institucije s druge strane predlau slobodno trite
kao rjeenje arapskih problema, to je prijedlog koji moe izazvati samo skepsu obzirom da to
znai da se nastavlja ekonomsko stanje zavisnog razvoja arapskih drava o bogatijem dijelu
64

svijeta i stranim investicijama. Mladi aktivisti diljem regije koji su zapoeli cijelu ovu priu i
koji su imali elju za promjenom, ali ne i viziju kako bi ta promjena trebala izgledati, gurnuti
su u stranu te i dalje imaju vrlo slabu ivotnu perspektivu, to znai da razloga za nastavak
prosvjeda i pobuna u arapskom svijetu nee nedostajati.
Brojne etikete su se priivale dogaajima na Bliskom Istoku 2011. godine: prosvjed,
revolucija, pobuna, protest, ustanak, tranzicija, reforma, politika revolucija, itd. Jasno je,
obzirom na prethodno izneseno, da se stupanj radikalizacije dogaaja razlikovao od jedne do
druge drave u odnosu na specifine unutarnje uvjete, pa negdje moemo govoriti o
prosvjedima (Alir, Jordan), drugdje o graanskim ratovima (Libija, Sirija, Jemen), u nekim
monarhijama su provedene odreene reforme (Maroko, Oman), dok za barem jednu zemlju,
Tunis, moda moemo tvrditi da se radi o politikoj revoluciji. Odgovor na pitanje 'je li
Arapsko proljee revolucija?' ovisi o tome kako definiramo revoluciju, kao to sam naznaio
u drugom poglavlju. Prema Skocpol to sigurno ne bi bile revolucije jer nije bilo brzih i
radikalnih promjena u dravnim i klasnim strukturama drutva. Tilly i Goldstone bi sigurno
(barem djalomice) prihvatili Tunis, Libiju, Egipat i Jemen, obzirom da su njihove definicije
daleko labilnije i u principu je za revoluciju dovoljna smjena vladajue elite; ali kao to sam
upozorio u drugom poglavlju, takve su definicije liene sadraja.
Foran ne daje izravno definiciju revolucije, ali kada usvojimo njegovih pet kljunih
faktora i apliciramo ih na pojedinane primjere meu arapskim dravama lako moemo
vidjeti da nema drave koja zadovoljava svih pet uvjeta. Pokuajmo sada prikazati Arapsko
proljee u svijetlu Booleove analize, onako kako je na revolucije primjenjuje Foran, to je
objanjeno u drugom poglavlju. Analiza je upotrijebljena na onim dravama za koje imam
najvie podataka i predznanja da je primijenim; dakle nekolicina drava je iskljuena, ali to su
one koje ionako nisu svjedoile veim politikim potresima (makar su naravno neke takve
drave ukljuene da se pokae razlika sa onim dravama u kojima je bilo veih prosvjeda).
Pored Foranovih pet faktora dodajem jo dva koji su se pokazali bitnima na Bliskom Istoku, a
to su izvori energenata i dravno ureenje.

65

Faktor

Ishodi

Maroko

1/0

1/0

1/0

P i UR

Alir

1/0

1/0

P i UR

Tunis

1/0

PR

Libija

1/0

1/0

1/0

PR i GR

Egipat

1/0

PR

Libanon

BP

Sirija

1/0

GR

Jordan

1/0

1/0

P i UR

S. Arabija

1/0

P i UR

Katar

BP

Bahrain

P i UR

UAE

1/0

BP

Jemen

1/0

PR i GR

Oman

1/0

1/0

P i UR

Kuvajt

P i UR

Drava

Tablica 1.: Faktori revolucija u Booleovoj analizi

Faktori: A zavisni razvoj, B politika kultura opozicije, C represivna i personalistika drava, D
ekonomski nazadak, E permisivni meunarodni kontekst, F izvori energenata, G dravno ureenje (R
republika, M monarhija). Ishodi: P prosvjedi, GR graanski rat, UR umjerene reforme (politike ili
ekonomske), PR politika revolucija, BP bez prosvjeda.

Najprije se namee zakljuak da je neke kategorije koje Foran upotrebljava u svojoj

analizi vrlo teko iskazati kroz binarnu opoziciju (10) koja ne moe uvijek zahvatiti sve
nijanse koje nalazimo unutar jednog drutva i drave. Npr., represija reima nad drutvom
sigurno nije bila jednakog intenziteta u Libiji i Tunisu ili Kuvajtu. Za neke faktore u nekim
dravama sam zato stavljao oznaku 1/0 kako bih iskazao dvojbe oko jaine prisutnosti toga
faktora. Za politike kulture opozicije oznaka 1/0 oznaava drave u kojima su snage
opozicije bile tek u nastajanju uoi 2011. (Saudijska Arabija, Libija) ili su bile snano
podijeljene po etnikim, religijskim ili ideolokim linijama ve prije prosvjeda; iako se
opozicija u svim dravama sastoji od razliitih skupina koje imaju posve oprene vizije
ureenja drutva, u npr. Egiptu ili Tunisu je taj problem doao do izraaja tek nakon ruenja
reima, dok je u Jordanu ili Maroku taj problem bio prisutan i ranije te predstavljao teret
organizacije protestnog pokreta. Za faktor represivne i personalistike drave oznaka 1/0 stoji
kod onih drava koje represiju iskazuju u neto manjoj mjeri ili u kojima kult linosti vladara
i vladajue obitelji nije toliko jako izraen. Vano je i razlikovanje izmeu republika i
monarhija, a ove druge su imale mnogo manje politikih problema 2011. i kasnije, o emu
sam ve pisao.
66

Iako je veina drava Bliskog Istoka pokazivala rast BDP-a u godinama uoi
revolucije, a globalna kriza nije previe pogodila regiju, taj razvoj nije bio ravnomjerno
rasporeen i od njega je koristi imao tek uzak krug ljudi, a istodobno su se poveali
nezaposlenost, cijene osnovnih namirnica i siromatvo openito, dok su plae stagnirale.
Odatle su ak i drave poput Saudijske Arabije zavrijedile da ocijenimo kako u njima
nalazimo neki oblik ekonomskog nazatka ili stagnacije, unato velikim prihodima od nafte.
Neke manje zaljevske drave su izuzete iz ove kategorije iz razloga o kojima sam ve
raspravljao (velik broj stranih radnika, a vrlo lagodan ivot za veinu dravljana), a Libija se u
analizi pokazala kao granian sluaj. to se tie energetskih izvora uzeo sam vrlo strogi
kriterij da oni moraju biti vrlo obilni i dovoljni za financiranje dravnih potreba, stoga su
Jemen i Bahrain procijenjeni sa 0 zbog oskudnih izvora ili ovisnosti o tuim naftnim poljima,
a Oman je rubni sluaj.
Konano, treba objasniti zato su drave Sjeverne Afrike dobile 1/0 za faktor
permisivnog meunarodnog konteksta. Velikim dijelom sam to objasnio ve u etvrtom
poglavlju, pa ovdje samo kratko ponavljam da nema drave regije u kojoj globalne ili
regionalne sile nemaju svoje interese, i koje su nastojale zatititi u veoj ili manjoj mjeri, pa
stoga nema drave za koju moemo rei da je meunarodni kontekst bio posve permisivan.
Iako znam da bi mnogi ovdje naveli Libiju kao iznimku, ja sam vrlo skeptian prema takvom
stavu kontekst je bio permisivan za ruenje Gaddafija, posve oito, ali meunarodni faktori
bili su toliko upetljani u tamonju 'revoluciju' da se jako teko moe tvrditi da libijski
revolucionari sami mogu upravljati izgradnjom novog politikog sustava, pa odatle procjena
da je kontekst tek djelomino permisivan za pravu revoluciju (Foran ovu analizu primjenjuje
upravo za drutvene revolucije, ne politike). Slino vrijedi i za Egipat i Tunis kontekst je
bio permisivan za politiku promjenu, ali ne za drutvenu revoluciju. Za ostale drave je
situacija u ovom smislu ve ranije objanjena.
Koje zakljuke moemo izvui na temelju Booleove analize? Drave koje su prole
kroz politiku revoluciju Tunis i Egipat pokazuju obrazac ABCDefR, to znai da
izostanak drutvene revolucije i radikalnije promjene treba objasniti meunarodnim faktorima
koji nisu dovoljno permisivni, a moemo dodati i slabostima u politikim kulturama opozicije
jer se opozicija podijelila nakon ruenja reima u obje drave, a radikalniji elementi nisu
pokazali dovoljnu snagu da iznesu dublje drutvene promjene. Tri drave koje se nalaze u
stanju graanskog rata Libija, Sirija i Jemen iskazuju takoer meusobno sline
karakteristike, a ako interpretiramo faktore na jedan mogui nain (obzirom da postoje dvojbe
glede nekih faktora, pogotovo za Libiju) dobivamo zajedniki obrazac AbCDeR, pri emu
67

uzroke graanskih ratova treba traiti u podijeljenosti opozicije po tribalnim i religijskim

linijama (b) i meunarodnom kontekstu koji je dopustio da se ta neprijateljstva rasplamsaju
(e). Ovdje treba napomenuti i da je Libija jedina drava Bliskog Istoka koja nije iskoristila
komparativnu prednost bogatih energetskih izvora za stiavanje politikog nezadovoljstva.
Glede drava koje su svjedoile prosvjedima koji su urodili odreenim politikim i(li)
ekonomskim reformama treba primijetiti da se radi uglavnom o monarhijama (Maroko,
Jordan, Saudijska Arabija, Oman, Bahrain, Kuvajt), uz Alir koji nije represivna
personalistika drava ve represivni reim vojnog kolektivnog tipa. Upravo u toj injenici
dravnog ureenja treba traiti razlog zato u ovoj skupini drava, koje se inae vrlo razlikuju
meusobno po svojim karakteristikama (izvori energenata, stupanj represije,

razvijenost

politike opozicije), nije dolo do veih politikih promjena. Odatle zajedniki uzorak ABCe
treba shvatiti vrlo uvjetno i razumljiv je tek uz poznavanje konteksta koji je iznesen u
prethodna dva poglavlja. Moda moemo na ovom mjestu parafrazirati Tolstoja i rei da su
sve uspjene revolucije meusobno sline (ukoliko politike revolucije prihvatimo kao
uspjeh), dok je svaka neuspjena na svoj nain i iz posebnih razloga. Konano, za tri drave u
kojima nije bilo gotovo nikakvih prosvjeda (Katar, UAE, Libanon) moemo nai malo
zajednikih karakteristika, ali kada usporeujemo samo Katar i UAE nalazimo velike slinosti
iskazane u uzorku AbedfM. Libanon je naravno posebna pria i jedina arapska demokracija u
regiji (pored Iraka), pa se radi o dravi koja nije personalistika i autoritarna, a politiki sustav
je podijeljen po sektakim linijama to je izvor drutvenih napetosti koje su ve jednom
uzrokovale graanski rat.
Iz svega navedenog zakljuujem da ovakvu tablicu treba shvatiti vrlo uvjetno, samo
kao nadopunu jedne opsenije deskriptivne analize kakvu sam nastojao pruiti u treem i
etvrtom poglavlju nikako kao zamjenu za takvu analizu ili brzi preac za poniranje u
slojevitost problema i kompleksnost regije Bliskog Istoka. Bez opirnijeg komentara i
predoavanja konteksta ovakva analiza je slabo informativna i nema neku eksplanatornu
snagu. Obzirom da, kao to moemo vidjeti iz tablice, nekolicina drava (Egipat, Tunis, Libija
i moda Jemen) mogu biti predstavljeni jedino kao politike revolucije, dok ja usvajam stav
da je kriterij da dogaaj proglasimo revolucijom, barem sa znanstvenog stajalita, radikalna
promjena politikih i klasnih struktura drutva, za Arapsko proljee ne moemo rei da je
revolucija.
Pa ipak. Sjetimo se Tillya i njegove razlike izmeu revolucionarnih situacija i
revolucionarnih ishoda. Iako ishodi Arapskog proljea niti u jednoj dravi nisu toliko
markantni da ih moemo nazvati revolucijom, od 2011. godine pa nadalje neke drave koje su
68

svjedoile prosvjedima velikih razmjera sigurno se nalaze u revolucionarnim situacijama, pri

emu revolucionarnu situaciju shvaam kao situaciju koja vodi prema revoluciji u smislu
radikalne

promjene.

Tunis,

Egipat

Bahrain

svjedoili

su

velikim

pobunama,

demonstracijama i radnikim trajkovima, a situacija jedva da se smirila u bilo kojoj od ovih

drava, a ako i jest trenutno, eksplozivna smjesa drutvenih, politikih i klasnih nejednakosti
samo eka da se ponovo upali fitilj. Spomenuo sam samo ove tri drave jer su u njima ti
procesi najdalje otili, ali sigurno je da i druge arapske nacije imaju potencijala. Daleko smo
od toga da su stvari gotove i zato mislim da je najprikladnije govoriti o nedovrenim
revolucijama revolucijama koje nisu uspjele, ali koje sigurno nisu definitivno poraene.
Trocki je jednom rekao da revolucija nastupa kada iroke narodne mase ulaze na
pozornicu povijesti, i po tom kriteriju 2011. sigurno je bila revolucija. Kao pozitivna injenica
prosvjeda ostaje da su obini ljudi makar na kratko vrijeme uzeli povijest u svoje ruke i
postigli, ako nita drugo, da vladajue klase i velike sile drhte pred njima, a to je sigurno
jedan novi element u povijesti regije koji je revolucionaran sam po sebi. U tome se krije
najvanija i najdalekosenija posljedica Arapskog proljea Arapi su sada spremni aktivno
sudjelovati u politikom ivotu svojih drava i znaju na koji nain to mogu najbolje napraviti.
Godina 2011. postavila je presedan u politikom ivotu regije i svaki put kada budu
nezadovoljni arapski narodi mogu izai na iroke i prostrane trgove svojih gradova i traiti
ono to im pripada kruh, slobodu i socijalnu pravdu. Da parafraziram Marxa, Arapi u ovoj
revoluciji nisu postigli svoje osloboenje, ali su se izborili za teren na kojem e izboriti svoje
revolucionarno osloboenje. Za mene je to dovoljno dobar kriterij da dogaaj nazovem
revolucionarnim. Revolucija je tek poela i njena prva faza zavrila je porazom, ali to je samo
privremeno stanje, oajniki pokuaj kontrarevolucije da zaustavi promjenu. Parafrazirao bih
na kraju Metternicha: stari arapski poredak nalazi se na poetku svoga kraja, ali novi arapski
poredak jo nije zapoeo svoje postojanje, a izmeu kraja i poetka nastat e kaos. Arapi su
uli u svoje doba revolucija. To je jedino izvjesno to moemo rei za arapski svijet u ovom
trenutku.

69

6. ZAKLJUAK
Predmet i tema diplomskog rada bili su dogaaji iz suvremene povijesti Bliskog Istoka
poznati kao Arapsko proljee. Radi se o nizu prosvjeda i pobuna koji su 2011. godine sa
razliitim intenzitetom izbili u gotovo svim dravama regije. Razmatrao sam te dogaaje u
kontekstu teorija revolucije, koje sam izloio u drugom poglavlju, i pokuao odgovoriti na
pitanje moemo li te dogaaje nazivati revolucijom. To je vrlo problematino pitanje koje
ovisi o tome koju definiciju revolucije emo usvojiti kao ispravnu, pa je potvreno jo jednom
kako su objektivnost i egzaktnost u drutvenim znanostima ciljevi koje je jako teko, ako ne i
nemogue dostii. Iako se nisam opredijelio da prihvatim bilo koju specifinu teoriju
revolucije vidjeli smo da dogaaji vezani uz Arapsko proljee potvruju neke zakljuke o
kljunim faktorima koji moraju biti zadovoljeni da bi revolucija uspjela. Konkretno, pokazalo
se da revolucije koje nemaju podrku vojske i meunarodnog konteksta imaju slabe anse da
uspiju. Potvrena je jo jednom stara mudrost da su revolucije dogaaji koji su tako
neizbjeni, a tako nepredvidivi. Iako je svaka pobuna bila lokalna i vezana uz nacionalnu
dravu Arapsko proljee demonstriralo je jo jednom koliko je snano povezana arapska
'zamiljena zajednica', unato svim politikim, drutvenim i geografskim suprotnostima
izmeu razliitih drava. U etvrtom poglavlju pisao sam o samim dogaajima koji su
odjeknuli diljem regije i izvukli na povrinu mnoge politike, ekonomske, demografske i
drutvene probleme koji e morati biti uskoro rijeeni.
Prisjetit emo se, u uvodnom dijelu rada pisao sam o problemima koji se postavljaju
pred povjesniara koji pie o nedavnim ili aktualnim dogaajima iji dugoroni ishodi nisu
posve izvjesni. O kratkoronim ishodima moemo govoriti ve sada obzirom da je prvi val
prosvjeda ve davno proao, poetna euforija se ispuhala, a situacija se donekle, uvjetno
reeno, stabilizirala, jasno izumemo li iz analize one drave koje trenutano prolaze kroz
graanski rat. Na temelju tih ishoda moemo donesti uz nuni oprez i neke dugoronije
analize o buduim politikim kretanjima u dravama regije. Jasno je da povjesniar nije
prorok, nit bi zapravo trebao to biti, ali je isto tako jasno da na temelju povijesti regije te
analize uzroka koji su doveli do revolucija te naina na koji su se one odigrale, uz poznavanje
arapske kulture, drutva i politikog odnosa snaga u regiji i na meunarodnom planu, moemo
si dopustiti neka predvianja i analize. Ostatak treba pripisati osobnim stavovima,
svjetonazorima i ideologiji koji u izuavanju revolucija, kao to je napomenuto ranije, imaju
svoju nemalu ulogu.

70

Konaan sud o jednoj revoluciji i njenim posljedicama i rezultatima moda i nikada ne

moe biti u potpunosti donesen obzirom na mogunosti njene reinterpretacije koje se
poveavaju sa drutvenim promjenama kroz vrijeme. Povijest je narativna disciplina u kojoj je
relativno jednostavno uhvatiti poetak, ali je gotovo nemogue odrediti kraj barem kad su
revolucije u pitanju, jer njihovo trajanje u smislu ruenja stare vlasti i ratova koje pokreu je
ogranieno, ali procesi koje one pokreu su dugotrajni i podlijeu stalno novim
interpretacijama sa novim promjenama. Stoga je ovo bila jedna neposredna, poetna analiza
revolucije u kojoj je iz razumljivih razloga i obzirom na disciplinu neto vei naglasak bio na
teoretskom shvaanju dogaaja i analizi njihovih uzroka. Oekivano je da e sa buduim
razvojem dogaaja ova analiza zahtijevati ispravke i promjene, ali nadam se da sam uspio u
svom cilju, a to je bilo upoznati itatelja sa aktualnom problematikom regije Bliskog Istoka
kroz konkretan primjer jedne revolucije. Arapsko proljee je skup dogaaja i procesa koji
moda ne zadovoljava znanstvene kriterije da ga proglasimo revolucijom, ali je svakako
revolucionaran po svome karakteru. Ono u emu je najvea vanost Arapskog proljea jest da
je njime obnovljen revolucionarni mit iako su revoluciju kao koncept neki davno otpisali. Po
metodama i taktici, djelomino i zahtjevima, Arapsko proljee se nastavlja na demokratske
revolucije kakve gledamo zadnjih etvrt stoljea, ali se takoer nadovezuje i na radikalniju
retoriku koja trai ostvarenje socijalnih i ekonomskih zahtjeva. Iako su prosvjedi imali razliit
intenzitet, trajanje i rezultate u razliitim dravama ve sada je jasno da su ipak pokrenuli
brojne drutvene i politike promjene i ostavili vaan trag u povijesti regije. U tom smislu na
Arapsko proljee gledam kao poetak nove ere Bliskog Istoka, samo to nije posve jasno u
kojem pravcu e ta nova era krenuti. Sigurno je samo jedno revolucija se nastavlja.

71

POPIS LITERATURE

Knjige:

1. Arendt, Hannah: On Revolution, Penguin Books, London, 1990.

2. Danahar, Paul: The New Middle East - The World After the Arab Spring, Bloomsbury
Press, New York, 2013.
3. DeFronzo, James: Revolutions and Revolutionary Movements, Westview Press, 2011.
4. Dragievi, Adolf; Mikecin, Vjekoslav; Niki, Momir (ur.): Glavni radovi Marxa i
Engelsa, Stvarnost, Zagreb, 1979.
5. Foran, John (ur.): Theorizing Revolutions, Routledge, London & New York, 1997.
6. Foran, John; Lane, David; Zivkovic, Andreja (ur.): Revolution in the Making of the
Modern World, Routledge, London & New York, 2008.
7. Gelvin, James: The Arab Uprisings What Everyone Needs to Know, Oxford
University Press, New York, 2012.
8. Hobsbawm, Eric: Doba revolucije, kolska knjiga & Stvarnost, Zagreb, 1987.
9. Kapuscinski, Ryszard: Shah of Shahs, Quartet Books, London, 1985.
10. Kitchen, Nicholas (ur.): After the Arab Spring: Power Shift in the Middle East?, LSE
IDEAS, 2012.
11. Lynch, Marc: The Arab Uprising - The Unfinished Revolutions of the New Middle
East, PublicAffairs, New York, 2012.
12. Noueihed, Lin; Warren, Alex: The Battle for the Arab Spring, Yale University Press,
New Haven/London, 2013.
13. Prashad, Vijay: Arab Spring, Libyan Winter, AK Press,
Oakland/Baltimore/Edinburgh, 2012.
14. Skocpol, Theda: States and Social Revolutions, Cambridge University Press, New
York, 1979.
15. Thompson, Mark: Democratic Revolutions Asia and Eastern Europe, Routledge,
London & New York, 2004.
16. Tilly, Charles: Evropske revolucije 1492-1992, Politika kultura, Zagreb, 2006.

72

lanci i izvjetaji:

17. Armstrong, Gin; Yax, Whitney; Connor, Kevin: Conflicts of interest in the Syria
debate, Public Accountability Initiative, 11. 10. 2013., http://publicaccountability.org/2013/10/conflicts-of-interest-in-the-syria-debate (3.9.2014.)
18. Barany, Zoltan: The role of the Military, Journal of Democracy, Vol. 22, No. 4
(October 2011), pp. 28-39, (25.6.2014.)
19. Barany, Zoltan: Explaining Military Responses to Revolutions, Arab Center for
Research and Policy Studies (June 2013),
http://english.dohainstitute.org/file/get/e3e6e805-6f90-48c8-8f31-4aa92078aa7c.pdf
(25.6.2014.)
20. Callinicos, Alex: The Return of the Arab Revolution, International Socialism, No.
130, 1. 4. 2011., http://www.isj.org.uk/?id=717 (15.8.2014.)
21. Campante, Filipe i Chor, Davin: Why was the Arab World Poised for Revolution?,
The Journal of Economic Perspectives, Vol. 26, No. 2 (Spring 2012), pp. 167-187
(11.10.2013.)
22. Goldstone, Jack: Theories of Revolution: The Third Generation, World Politics, Vol.
32, No. 3 (April 1980), pp. 425-453 (1.4.2014.)
23. Goldstone, Jack: Toward a Fourth Generation of Revolutionary Theory, Annual
Review of Political Science, Vol. 4, 2001., pp. 139-187 (1.6.2014.)
24. Hoffman, Michael i Jamal, Amaney: The Youth and the Arab Spring: Cohort
Differences and Similarities, Middle East Law and Governance, Vol. 4 (2012), pp.
168-188 (17.7.2014.)
25. Kamrava, Mehran: The Arab Spring and the Saudi-led Contra-revolution, Orbis, Vol.
56, No. 1 (Winter 2012.), pp. 96-104, (4.7.2014.)
26. Katz, Mark: Democratic Revolutions: Why Some Succed, Why Others Fail, World
Affairs, Vol. 166, No. 3 (Winter 2004), pp. 163-170 (8.6.2013.)
27. Lutterbeck, Derek: Arab Uprisings, Armed Forces, and Civil-Military Relations,
Armed Forces & Society, Vol. 39, No. 1 (2013.), pp. 28-52, (27.6.2014.)
28. Malik, Adeel i Awadallah, Bassem: The economics of the Arab Spring, Centre for the
Study of African Economies, Oxford & Jeddah, 2011.
http://www.csae.ox.ac.uk/workingpapers/pdfs/csae-wps-2011-23.pdf (25.7.2014.)
29. Miller, Aaron David: For America, An Arab Winter, The Wilson Quarterly, Vol. 35,
No. 3 (Summer 2011), pp. 36-42 (23.11.2013.)
73

30. Richards, Michael: How to Succeed in Revolution Without Really Trying, Journal of
Social History, Vol. 28, No. 4 (Summer 1995), pp. 883-888 (8.6.2013.)
31. Saif, Ibrahim i Abu Rumman, Muhammad: The Economic Agenda of the Islamist
Parties, Carnegie Endowment for International Peace, 29. 5. 2012., http://carnegiemec.org/2012/05/29/economic-agenda-of-islamist-parties (12.9.2014.)
32. *** A BBC Trust report on the impartiality and accuracy of the BBC's coverage of the
events known as 'Arab Spring', BBC Trust, 2012.,
http://downloads.bbc.co.uk/bbctrust/assets/files/pdf/our_work/arabspring_impartiality/
arab_spring.pdf (27.10.2013.)
33. *** Arab Human Development Report (2002.; 2009.) http://www.arab-hdr.org

Internetske news stranice:

Al-Jazeera Balkans: http://balkans.aljazeera.net/

Al-Jazeera English: http://www.aljazeera.com/

The Economist: http://www.economist.com/

Global Research: http://www.globalresearch.ca/

The Guardian: http://www.theguardian.com/uk

Jaddaliya: http://www.jadaliyya.com/

Spiegel International: http://www.spiegel.de/international/

74