a

astronomije

Koprivnica, 2002., izdanje br. 20

SADRAJ
1. Zemlja i nebo ...................................................................................3
1.1. Uvod ................................................................................................ 3
1.1.1. Osnovno snalaenje na zvjezdanom nebu ..................................................5
1.1.2. Utjecaj optikih i drugih pojava na promatranja nebeskih tijela ............10
Literatura: ............................................................................................. 13
2. Astronomska pomagala ................................................................14
2.1. Uvod .............................................................................................. 14
2.2. Pojava teleskopa ............................................................................ 14
2.3. uma Striborova......................................................................... 15
2.3.1. Refraktori..................................................................................................16
2.3.2. Reflektori ..................................................................................................18
2.3.3. Katadioptrici ............................................................................................21
2.3.4. Osnovni pojmovi u teleskopskom svijetu..............................................23
2.3.4.1. Apertura ............................................................................................23
2.3.4.2. arina (fokalna) duljina ..................................................................23
2.3.4.3. Skala ploe (engl. focal ratio, f-broj) ...............................................23
2.3.4.4. Poveanje..........................................................................................23
2.3.4.5. Mo razluivanja ..............................................................................23
2.3.5. Stativi........................................................................................................24
2.3.5.1. Alt-azimutalni....................................................................................24
2.3.5.2. Ekvatorijalni .....................................................................................25
2.4. Na krajuto dodati?..................................................................... 25
Literatura: ............................................................................................. 25
3. Sunce i Sunev sustav ...................................................................26
3.1. Uvod .............................................................................................. 26
3.2. Sunce ............................................................................................. 26
3.3. Sva tijela Suneva sustava .............................................................. 29
3.3.1. Planeti na nebu.........................................................................................30
3.3.2. Keplerovi zakoni i privlana sila..............................................................30
3.3.3. Elementi planetnih staza ..........................................................................32
3.4. Zemljina skupina planeta................................................................ 32
3.4.1. Merkur ......................................................................................................32
3.4.2. Venera ......................................................................................................33
3.4.3. Zemlja.......................................................................................................33
3.4.3.1. Zemljin satelit Mjesec .......................................................................34
3.4.3.1.1. Mjeseeve faze (mijene).............................................................34
3.4.3.1.2. Pomrine ...................................................................................35
3.4.3.2. Gibanje Mjeseca u Sunevom sustavu ..............................................36
3.4.4. Mars..........................................................................................................37

3.4.5. Planetoidi .................................................................................................37

3.4.6. Meteoroidi ................................................................................................39
3.5. Jupiterova skupina planeta ............................................................. 43
3.5.1. Jupiter.......................................................................................................43
3.5.2. Saturn .......................................................................................................43
3.5.3. Uran..........................................................................................................44
3.5.4. Neptun ......................................................................................................44
3.5.5. Pluton .......................................................................................................44
3.6. Kometi ........................................................................................... 45
3.7. Planeti drugih zvijezda ................................................................... 48
3.8. Praktini rad .................................................................................. 49
Literatura: ............................................................................................. 49
4. Zvijezde ..........................................................................................50
4.1. Uvod ..............................................................................................
4.2. Tipovi zvijezda ...............................................................................
4.3. Vrste zvijezda .................................................................................
4.4. Nastanak zvijezda ...........................................................................
4.5. Promatranje zvijezda......................................................................
4.6. Sjaj zvijezda ...................................................................................
Literatura ...............................................................................................

50
50
52
54
56
58
59

5. Daleki Svemir ................................................................................61

5.1. Osnovna struktura i dinamika nae galaktike ..................................
5.2. Podjela galaktika i galaktika jata .................................................
5.3. Kozmoloko naelo, Hubbleov zakon ..............................................
5.4. Dinamiki modeli Svemira u okvirima Newtonove mehanike............
5.5. Teorija Velikog praska i fizikalni uvjeti tijekom razvoja Svemira
Literatura ...............................................................................................

61
62
67
69
71
74

1. ZEMLJA I NEBO
sastavio: Ivan Gapari
Astronomsko drutvo Koprivnica

1.1.

Uvod

Ljudi su od svojih poetaka iz iste

nude odranja uoavali bitne injenice o svijetu oko sebe i njegovim promjenama. Primijetili su da je svijet na
kojem ive, u odnosu na njih strahovito velik vjerojatno beskonaan; da se
iznad zemlje prostire veliki svod oblika polukugle - nebo po kojem putuje
sjajni, zasljepljujui disk Sunce, koje
daje svjetlost i toplinu; da se periodiki
izmjenjuju osvijetljena (dan) i tamna
razdoblja (no), a zatim i vremenski
dua, toplija i hladnija razdoblja (godinja doba); na vedrom nonom nebu uoili su
pojave Mjeseca i zvijezda. Shvatili su da tim svijetom vladaju nepojmljivo snane sile
(oluje, hladnoa, vulkani, poplave, sue ...), koje s lakoom mogu unititi ljude. Ljudi
su identificirali te sile s dobrim ili zlim duhovima (bogovima, odn. demonima) te ih
pokuavali odobrovoljiti razliitim ritualima u njihovu ast od njih su se razvile religije. S vremenom su pojedinci (vraevi, sveenici) sve vie sustavno promatrali i
pokuavali shvatiti i objasniti pojave ovog svijeta, od ega se razvila filozofija i znanost.
Vratimo se sada naem sadanjem vremenu i pokuajmo objasniti to vidimo kad
se suoimo sa svijetom u kojem ivimo, odnosno njegovim nebeskim okoliem:
n
ivimo na Zemlji, koja je u odnosu na nas ogromno tijelo, ali istovremeno u odnosu na svekoliki poznati prostor (svemir) strahovito sitno.
n
Zemlja priblino ima oblik kugle, koja se okree (rotira) oko pravca
koji prolazi njezinim polovima (Zemljina os).
n
Zemlja se jednom okrene oko svoje osi za jedan dan (tonije 23 sata
i 56 minuta u odnosu na zvijezde, a 24 sata u odnosu na Sunce), a na
nebeskom svodu to izgleda kao da Sunce, Mjesec i druga nebeska tijela
obiu oko Zemlje za jedan dan (prividno dnevno gibanje nebeskih
tijela).
n
pojave dana i noi nastaju takoer zbog zemljine rotacije (dan je na
onim dijelovima Zemlje koje trenutno Sunce obasjava).
n
Mjesec je nebesko tijelo manje od Zemlje, a koje putuje oko nje, tj.
prati je (prirodni satelit) te oko nje obie za priblino 28 dana.
n
Mjesec ne zrai vlastitu svjetlost svijetli samo zato jer ga Sunce obasjava (isto vrijedi i za Zemlju ako je gledamo s Mjeseca ili nekog

drugog nebeskog tijela, ali i za neka druga nebeska tijela: planete i njihove satelite, asteroide itd.).
n
Osim Mjeseca na nebu uoavamo i druga prividno manje sjajna tijela
zvijezde, planete, komete i meteore.
n
U svako doba godine, u isto vrijeme noi ne uoavamo na nebu iste
zvijezde to je zbog toga to Zemlja putuje oko Sunca za vrijeme
od priblino godinu dana (priblino 365 dana i 6 sati).
n
Gibanje Zemlje oko Sunca odraava se kao prividno godinje gibanje
Sunca u odnosu na zvjezdanu pozadinu.
n
Zvijezde nam praktino izgledaju kao tokasti izvori svjetlosti, prividno mnogo manjeg sjaja od Sunca, a vide se samo nou jer se danju gube u sunevu sjaju. Golim okom je nemogue primijetiti njihovo gibanje u odnosu na njihovu nebesku okolinu u vremenu kraem od nekoliko stotina godina, pa ih po tradiciji zovemo i zvijezde stajaice.
Danas znamo da su to tijela esto vea i sjajnija od Sunca, ali su jako
daleko u odnosu na Sunce. Zato izgledaju slabog sjaja, a njihovo stvarno gibanje se moe odrediti samo najpreciznijim instrumentima i metodama.
n
Neki nebeski objekti na prvi pogled izgledaju kao zvijezde, ali ako ih
paljivo promatramo iz noi u no vidjet emo da mijenjaju poloaj
(gibaju se) u odnosu na svoju nebesku okolinu. Stari narodi su ih nazvali zvijezde lutalice ili planeti. Danas znamo da se i planeti gibaju
oko Sunca, tj. da je Zemlja samo jedan od planeta u Sunevom sustavu.
n
Pri promatranjima, zvijezde razlikujemo od planeta po tome to one
trepere. O toj pojavi bit e rijei kasnije u dijelu o optikim pojavama
pri promatranjima nebeskih tijela.
n
Ponekad na nebu moemo vidjeti svijetli trag kao da pada zvijezda.
Ljudi su ih u davnini prozvali zvijezde padalice ili meteori. Danas
znamo da su to manji komadi kamenja ili zrnca praine koja takoer
putuju oko Sunca i na svom putu se priblie Zemlji toliko da ih ona zarobi i povue u svoj plinoviti omota (atmosferu) gdje se zbog trenja
zapale i izgore, to izgleda kao svijetli trag na nebu.
n
Ne suvie esto na nebu se mogu uoiti i udni objekti koje zovemo
zvijezde repatice ili kometi, a glavna im je karakteristika da iza sebe vuku esto vrlo dugaak i svijetli rep. Danas znamo da su to takoer lanovi Sunevog sustava, a koji osim vrste kamene jezgre sadre
i omota od leda, zamrznutih plinova i fine praine. Ako se komet dovoljno priblii Suncu, taj se omota pod utjecajem suneve topline i
tlaka estica izbaenih sa Sunca (sunev vjetar) raspruje u prostor
suprotno od smjera Sunca i formira rep.
Eto, za poetak smo nabrojili neke od pojava na nebu koje malo paljiviji promatra moe uoiti golim okom i ne previe sustavnim promatranjima. Detalje o snalae-

nju (orijentaciji) na nonom nebu, lanovima Suneve porodice, o zvijezdama i drugim objektima u dubokom svemiru ispriat emo kasnije.
Na kraju ovog razmatranja istaknimo samo da se znanstvena disciplina koja se
bavi prouavanjem nebeskih (svemirskih) objekata i njihovih gibanja zove astronomija, za razliku od neznanstvenih postupaka koji pokuavaju gibanje nebeskih
tijela dovesti u vezu s predvianjem budunosti pojedinaca ili grupa ljudi to zovemo astrologija.
1.1.1.

Osnovno snalaenje na zvjezdanom nebu

Pokuajmo sada objasniti kako odrediti trenutni poloaj nekog objekta na nebeskom svodu, odnosno kako prepoznati neke golim okom vidljive nebeske objekte
(Mjesec, planeti: Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, te prividno najsjajnije zvijezde stajaice).
Razmotrimo odreivanje poloaja nekog svemirskog objekta na vedrom nonom
nebu, jer se danju zbog zasljepljujueg Sunevog sjaja ne mogu vidjeti. Zemljin plinoviti omota (atmosfera) rasipa Sunevu svjetlost, zbog ega je nebo svjetlo plave
boje i presvijetlo da bi se na njemu uoili drugi svemirski objekti osim Sunca i Mjeseca. Poloaj nebeskog tijela odreuje se sa dvije kutne (lune) udaljenosti od odreenih
referentnih krunica koje formiraju odgovarajui nebeski koordinatni sustav.
Zamislimo da stojimo na velikoj ravnoj povrini na Zemlji (to je samo priblino
tono, jer je Zemlja zakrivljena) bez uzdignutih povrinskih objekata kojih nam zakrivaju pogled na nebeski svod (Slika 1.). Prvo emo primijetiti da se u daljini nebo i
Zemlja prividno spajaju u krunici koju zovemo horizont (obzor) i to e nam biti
prva referentna krunica. Nebo nam izgleda kao velika polukuglasta kupola, a najvia
toka te kupole tono iznad nae glave naziva se zenit. Ako u mislima spojimo neke dvije toke na suprotnim stranama horizonta kroz zenit dobit emo polukrunicu.
Znamo da Sunce dostie najveu visinu (kulminira) u smjeru juga prividno tono u
podne po lokalnom vremenu, koje prati rotaciju nae toke stajalita. Toka na horizontu u produetku Sunca zove se juna toka, a njoj nasuprotna je sjeverna toka.
Ako kroz zenit spojimo sjevernu i junu toku na horizontu dobit emo drugu
referentnu (polu)krunicu koja odgovara meridijanu mjesta promatranja. Poloaj svake toke na nebeskoj (polu)sferi moe se odrediti sa dva kuta (luka): zenitnom udaljenou koja odgovara kutnoj udaljenosti paralelnog kruga povuenog
kroz tu toku od zenita i azimutom koji odgovara kutnoj udaljenosti od meridijana
(po horizontali). Na taj nain dobili smo koordinatni sustav zvan horizontski ili azimutalni sustav (vidi Sliku 2.). Glavni nedostatak ovog sustava je to to u njemu svemirski objekti zbog zemljine rotacije neprestano i vrlo brzo mijenjaju poloaj tj. koordinate.
Da bi se izbjegla ovisnost koordinatnog sustava o gibanju Zemlje za odreivanje
poloaja nebeskih tijela najee se koristi tzv. nebeski ekvatorski (ekvatorijalni)
sustav koji je nastao tako da se zemaljski koordinatni sustav projicira na nebesku sferu (vidi Sliku 3.). Referentne crte ovog sustava su nebeski ekvator i nebeski nulti
meridijan s ishoditem u proljetnoj toki tj. toki u kojoj se Sunce prividno nalazi
na prvi dan proljea (proljetni ekvinocij), a koordinate u tom sustavu zovu se nebeska

irina ili deklinacija (mjeri se u kutnim jedinicama) i nebeska duina ili rektascenzija (mjeri se u vremenskim jedinicama, jer 1 sat odgovara 15). Juni nebeski pol
ima deklinaciju 90, ekvator 0, a sjeverni nebeski pol +90. Izgled zvjezdanog neba
mijenja se tijekom godine, ali poloaji (koordinate) dalekih objekata (zvijezde, maglice, galaktike) u njemu ostaju praktiki konstantni.
Naravno, planeti, Mjesec i drugi objekti Sunevog sustava stalno mijenjaju svoj
poloaj (koordinate) u ekvatorskom sustavu. Ravnina u kojoj se prividno giba Sunce (odraz stvarnog gibanja Zemlje oko Sunca) zove se ravnina ekliptike i nagnuta je
pod kutom od priblino 23.5 u odnosu na ravninu nebeskog ekvatora i sijee ga u
dvije toke u kojima se Sunce nalazi na dan proljetnog ekvinocija oko 21. oujka
(proljetna toka), te na dan jesenjeg ekvinocija oko 23. rujna (jesenja toka). Veina
planeta i mnogi drugi objekti Sunevog sustava gibaju se vrlo blizu te ravnine u
relativno uskom pojasu neba koji je podijeljen na dvanaest dijelova (zvijea), a
zove se Zodijak (ivotinjski krug). Jedina veza astronomije i astrologije (proricanje budunosti horoskopi) je upravo praenje stvarnih i prividnih gibanja Sunca,
Mjeseca i planeta pojasom zodijaka. Za praenje gibanja objekata u Sunevu sustavu moe se koristiti i ekliptiki koordinatni sustav kojem je osnova ravnina ekliptike, a ishodina toka upravo proljetna toka.
Za snalaenje na nebu dobro je odrediti junu i sjevernu toku na horizontu za
mjesto promatranja (produetak smjera Sunca tono u podne, kompas, ...). Na polukrunici koja spaja te dvije toke bit e i sjeverni nebeski pol iznad sjevernog horizonta pod kutom jednakim geografskoj irini mjesta promatranja. Blizu tog mjesta nalazi se prilino sjajna zvijezda Polarnica (ili Sjevernjaa). Tako je zvijezda
Sjevernjaa u zenitu ako se promatra nalazi na sjevernom zemaljskom polu, a za
promatraa na ekvatoru ona se poklapa sa sjevernom tokom na obzoru, dok je promatrai s june hemisfere nikada ne vide.
Pri snalaenju (orijentaciji) na nebu pomae nam to to su prividno sjajnije zvijezde stajaice rasporeene u odreene prepoznatljive oblike (likove) koje zovemo zvijea ili konstelacije. Ljudi su od najstarijih vremena pokuavali takve nakupine zvijezda identificirati s likovima ivotinja, ljudi (junaka), bogova ili stvari. Danas se zvijea koriste kao pomo u odreivanju poloaja objekata na nebu, a odgovaraju
odreenim podrujima neba koja obuhvaaju prije spomenute likove. Na obje
nebeske hemisfere smjeteno je 88 zvijea, a njihovi nazivi preuzeti su iz latinskog
jezika. Zvijezde koje ine pojedino zvijee povezujemo meusobno zamiljenim
linijama da bi si lake predoili njihovu meusobnu povezanost. Ponekad produujemo u mislima spojnicu dviju zvijezda do mjesta gdje se nalazi trea zvijezda ili
neki drugi objekt koji elimo nai. Ovaj dio astronomije predstavlja svojevrsni nebeski putopis, a naziva se astrognozija. Treba jo istaknuti da su nebeski objekti koji
izgledaju na nebu blizu jedan drugome najee vrlo udaljeni jedan od drugoga, a
sluajno lee u istom smjeru u odnosu na promatraa sa Zemlje.
Tako se Polarnica nalazi u zvijeu Mali Medvjed (Ursa Minor), na vrhu ruda
lika koji je u narodu poznat kao Mala kola. Kao pomo za pronalaenje Polarne zvijezde slui dio zvijea Veliki Medvjed (Ursa Major) u kojem se nalazi 7 zvijezda
priblino sjajnih kao i ona, a formiraju lik Velika kola sa zavinutim rudom. Dvije

vanjske zvijezde etverokuta Velikih kola pokazuju u smjeru Polarnice (3-4 duine
izmeu njih). Zbog zemljine dnevne vrtnje (rotacije) ini se kao da sve zvijezde krue
oko nebeskog pola (Polarnice) u smjeru od istoka prema zapadu. Sve zvijezde (zvijea) koje su od sjevernog nebeskog pola kutno udaljene manje od geografske irine mjesta promatranja nikada ne zalaze ispod horizonta i zovu se cirkumpolarne zvijezde (zvijea).
Sve ostale zvijezde izlaze na istonoj strani neba, a zalaze na zapadnoj.
Zbog promjene poloaja Zemlje u prostoru zbog njenog gibanja oko Sunca (revolucija), u isto doba noi u razliita doba godine vidimo razliite zvijezde (zvijea). Mjesec i objekti Sunevog sustava mijenjaju svoj poloaj (vidljivo golom oku) i zbog
svog vlastitog gibanja, a veina ih se giba blizu kruga nebeske ekliptike u pojasu od
12 zvijea koji zovemo Zodijak (Jarac Capricornus, Vodenjak Aquarius, Ribe
Pisces, Ovan Aries, Bik Taurus, Blizanci Gemini, Rak Cancer, Lav Leo,
Djevica Virgo, Vaga Libra, korpion Scorpius, Strijelac Sagittarius). U ovu
grupu trebalo bi jo svrstati i zvijee Zmijonosac (Ophiuchus).
Ovdje treba jo dodati da se na sjevernoj hemisferi mogu vidjeti sve zvijezde junog neba (ispod nebeskog ekvatora) s deklinacijom veom od razlike geografske irine i 90 (za Koprivnicu je g.. priblino 46 N, pa se vide zvijezde do deklinacije
priblino 44, a zvijezde i objekti blie junom nebeskom polu se nikada ne vide
kao npr. najblii trolani zvjezdani sustav Alfa Kentaura, te satelitske galaktike Veliki
i Mali Magljanov Oblak).
Neke zvijezde izgledaju vrlo sjajne, dok su neke jedva oku vidljive. Stvarno
sjajnije zvijezde mogu izgledati manje sjajne, ako su mnogo udaljenije od nas od onih
stvarno manjeg sjaja. Tako znamo da je Sunce jedva prosjena zvijezda, a osim njega
prividno najsjajnija zvijezda neba Sirius (u zvijeu Veliki pas) stvarno dvadesetak
puta sjajnija. Isto tako zvijezda Deneb (zvijee Labud) izgleda desetak puta slabija
od Siriusa, a stvarno je vie tisua puta sjajnija.
Pojedine zvijezde na nebu esto nam izgledaju blizu jedna drugoj, inei odreene likove (zvijea), a u stvarnosti mogu biti meusobno jako udaljene, ali se nalaze otprilike u istom smjeru u prostoru. Npr. zvijezde Sirius i Adhara u zvijeu Veliki
Pas izgledaju blizu, a stvarno je ova druga (prividno manje sjajna) gotovo pedeset puta udaljenija od nas. Postoje i fiziki zvjezdani sustavi (u kojima su dvije ili vie zvijezda u stvarnoj fizikoj vezi, tj. dovoljno su blizu da pod utjecajem gravitacijske sile
putuju oko jedne toke koju zovemo centar masa sustava). Naalost, golim okom uoavamo vrlo malih takvih sustava, kao npr. otvorene zvjezdane skupove Plejade (Vlaie) i Hijade u zvijeu Bika (Taurus). Ako se posluimo dalekozorom (dvogledom)
ili teleskopom, moi emo uoiti mnogo vie takovih sustava, a vidjet emo da se
mnoge zvijezde razdvajaju u dvije, tri ili vie zvijezda. To je zbog toga to mo kutnog razluivanja optikih instrumenata raste s veliinom njihovog objektiva, a isto
tako i mo sakupljanja svjetlosti tako da vidimo objekte mnogo slabijeg sjaja nego
golim okom. O tome e podrobnije biti govora u drugim temama ove kole.
Recimo jo neto i izboru mjesta za vrenje astronomskih promatranja. Poeljno je
da to bude negdje u prirodi gdje nema puno prepreka (zgrada, drvea itd.), gdje je to
manje umjetnih izvora svjetlosti (bez svjetlosnog zagaenja), gdje je zrak ist sa to

manje smoga. Tako za povoljnih vremenskih uvjeta (vrlo ista i prozirna atmosfera) i
na mjestima koja odgovaraju gornjem opisu ovjek moe golim okom uoiti vie od
tri tisue zvijezda, dok u gradovima taj broj pada na nekoliko desetaka do nekoliko
stotina.
Za precizniju orijentaciju na nebeskom svodu potrebno je koristiti zvjezdane
karte, najbolje vrteu kartu (planisferu) s pokretnom maskom koja otkriva vidljive
dijelove neba s obzirom na datum i vrijeme promatranja. Za bolje upoznavanje poloaja pojedinih objekata na nebu potrebna je dua praksa u promatranjima (usvajanje
iskustava starijih promatraa, poznavanje osnovnih likova nekih zvijea, te karakteristika i sjaja sjajnijih zvijezda itd.), koritenju nebeskih karata, dvogleda, teleskopa i
drugih pomagala za promatranje nebeskih tijela. Danas je, ukoliko posjedujete PC
kompatibilno elektroniko raunalo, mogue za pomo pri snalaenju na zvjezdanom
nebu, odn. odabiranju objekata i planiranju promatranja koristiti jedan od astronomskih softverskih paketa (Red Shift x, Starry Night, Home Planet, Distant Suns,... od
kojih se neki mogu slobodno skinuti s Interneta), te veliki broj site-ova za astronome amatere na Internetu (o tome vie u temi Astronomija na Internetu).
Slika 1. Kako promatra vidi gibanje objekata na nebeskom svodu.

Slika 2. Horizontski ili azimutalni sustav: astronomski azimut A je kut izmeu kruga mjesnog nebeskog meridijana i kruga vertikala nebeskog tijela , mjeren od smjera juga (june toke horizonta S)
po obzoru u smjeru dnevnog kretanja nebeskih tijela (u smjeru prema zapadu, 0 A 360 ). Zenitna daljina z je kut izmeu smjera zenita i smjera nebeskog tijela , mjeren od zenita Z po vertikalu
nebeskog tijela: 0 z 180 .

Slika 3. Nebeski ekvatorski sustav: Rektascenzija je kut izmeu ekvinocijskog kruga i satnog kruga
nebeskog tijela mjeren od proljetne toke (proljetnog ekvinocija) po nebeskom ekvatoru u suprotnom smjeru dnevnog kretanja nebeskih tijela ( 0h 24h ). Deklinacija je kut izmeu kruga nebeskog ekvatora i smjera nebeskog tijela , mjeren po deklinacijskoj ili satnoj krunici
( 0 +90 , 0 90 ).

1.1.2.

Utjecaj optikih i drugih pojava na promatranja nebeskih tijela

Zemljin plinoviti omota (atmosfera) znatno oteava promatranje nebeskih tijela

jer utjee na njihovu svjetlost pri prolasku kroz nju:
n
kad u zraku ima mnogo vodene pare (oblaci) ili praine (smoga), donji
dio atmosfere postane neproziran i promatranje nebeskih tijela je nemogue.
n
Svjetlost Sunca, planeta i drugih nebeskih tijela je sastavljena od
mnogo pojedinanih frekvencija (razliite boje).
n
pri prolasku suneve svjetlosti kroz atmosferu dolazi do njezinog rasprenja (disperzije), razliito za razliite frekvencije (boje), a jae za
vie frekvencije (plavi dio spektra). Zbog toga vedro danje nebo izgleda svijetloplavo i njegov sjaj zasljepljuje sva nebeska tijela osim
Mjeseca. U svemiru (40 ili vie km iznad povrine Zemlje), nebo je i
danju crne boje, pa se na njemu vide i zvijezde i druga nebeska tijela.

u atmosferi dolazi i do pojave loma (refrakcije) svjetlosti to uzrokuje otklon prividnog poloaja nebeskih tijela (od 0 u blizini zenita, do
oko 35 lunih minuta u blizini horizonta). Zbog toga tijela vidimo i kad
su manje od 35' ispod horizonta (oko dvije minute prije stvarnog geometrijskog izlaska i oko 2 minute poslije zalaska).
Kod izlaska (zalaska) nebeska tijela izgledaju crvenija i poneto
deformirana zbog disperzije svjetlosti koja prolazi kroz deblji sloj
zraka nego kad su visoko iznad horizonta (blizu zenita), jer se plavi dio
spektra jae raspruje, tj. vie crvene boje dolazi do nas.

10

zbog rasprenja svjetlosti zemljina atmosfera svijetli jo neko vrijeme

nakon zalaska Sunca, a to razdoblje zovemo sumrak. Razlikujemo 3
vrste sumraka (prije izlaska i poslije zalaska Sunca): graanski sumrak (Sunce je do 6 ispod horizonta), nautiki sumrak (Sunce je od 6
do 12 ispod horizonta) i astronomski sumrak (Sunce je od 12 do
18 ispod horizonta). Trajanje sumraka ovisi o geografskoj irini (najkrae je u blizini ekvatora gdje dnevni krug Sunca stoji najmanje koso
u odnosu na horizont), te o razdoblju u godini (najkrae za proljetnog i
jesenskog ekvinocija, a najdue za ljetnog solsticija).
n
poznata je i pojava zvana halo (svijetao krug ili vie njih oko Mjeseca,
a mogu biti i viebojni) koja je posljedica loma i refleksije svjetlosti na
kristaliima leda u visokim oblacima (cirostratusi), a generalno predstavlja najavu promjene vremena.
n
u ovu kategoriju spada i pojava treperenja zvijezda. Pojava se jo
zove i scintilacija, a nastaje zbog toga to se praktiki tokaste slike
zvijezda malo pomiu zbog prolaska njihove svjetlosti kroz slojeve
atmosfere razliite temperature odn. gustoe, a koji tu svjetlost lome
pod razliitim kutovima. Zbog tromosti oka mi ne opaamo vie slika
iste zvijezde, nego to vidimo kao treperenje zvijezda. Planetske slike
nisu tokaste nego ploaste, pa iako se njihova svjetlost lomi i premjeta na sve strane, najvei dio planetske ploice ostaje na istom mjestu.
Trepere samo rubovi ploice, ali se to moe primijetiti samo teleskopom.
n
utjecaj atmosfere smanjuje efikasnost astronomskih opaanja ak i
najveim postojeim teleskopima, pa se danas sve vie koriste astronomski instrumenti na letjelicama u orbiti oko Zemlje, od koji je najpoznatiji Hubbleov svemirski teleskop reflektor promjera oko 2.5 m
pomou kojeg je napravljeno mnogo astronomskih otkria. Da bi se
smanjio utjecaj atmosfere i veliki zemaljski teleskopi se postavljaju na
mjesta vee nadmorske visine i gdje je vrlo rijetka pojava oborina, odnosno mala vlanost zraka.
Postoji jo nekoliko pojava koje utjeu na promjenu poloaja nebeskih tijela,
ali mnogo manje toliko da se golim okom mogu registrirati tek u periodima duim
od nekoliko desetaka godina, ali se moraju uzeti u obzir kod teleskopskih promatranja:
1) Promjena poloaja Zemljine osi rotacije (svjetske osi) zbog utjecaja
Sunca, Mjeseca i planeta:
n
precesija zbog gravitacijskih djelovanja Sunca, Mjeseca i planeta
svjetska os opisuje oko osi ravnine ekliptike stoac s nagibom od
23.5 u periodu od oko 25 800 godina zbog ega se mijenja mjesto
nebeskog pola (a time i polarna zvijezda), a proljetna toka pomie se u smjeru suprotnom od prividnog godinjeg gibanja Sunca
za priblino 50 lunih sekundi godinje.
n

11

nutacija - promjenama uzajamnih poloaja Sunca, Zemlje i Mjeseca mijenjaju se i gravitacijski utjecaji Mjeseca i Sunca na Zemlju.
Posljedica toga je periodiko gibanje prave svjetske osi oko njenog
srednjeg poloaja (definiranog precesijom) za ophodni period od
18.6 godina.
2) Prividni kutni pomak nebeskih tijela zbog gibanja Zemlje:
n

astronomska aberacija - pojava prividnog kutnog pomaka opaanog poloaja nebeskog tijela od njegovog geometrijskog poloaja,
koji nastaje uslijed toga to brzina kretanja motritelja nije zanemarivo mala prema brzini svjetlosti. Naime, mi nebeska tijela vidimo
u prividnim smjerovima, razliitim od smjerova kada bi motritelj
bio nepomian u prostoru ili
kada bi se svjetlost
prostirala trenutno.
Taj pomak iznosi
oko
20
lunih
sekundi.
paralaksa - razlika izmeu smjerova
prema
nebeskom
tijelu,
koje
vidimo s dva
razliita
mjesta,

12

stajalita i neke referentne toke. Zbog Zemljinog gibanja oko Sunca dolazi do vrlo malih prividnih pomaka zvijezda (manjih od 1 lune sekunde).
3) Vlastito (stvarno) gibanje zvijezda
zvijezde se i stvarno meusobno gibaju,
ali zbog njihovih velikih udaljenosti od
nas pomak na nebeskom svodu redovito
je vrlo sitan (samo kod nekoliko zvijezda je vei od 1 lune sekunde).

LITERATURA:
[1] Oton Kuera, Nae nebo, Consilium, Zagreb 1995.
[2] Vladis Vujnovi, Astronomija za uenike osnovne kole, Element, Zagreb
1997.
[3] Heather Couper, Nigel Henbest, Enciklopedija Svemira, Znanje, Zagreb 2000.
[4] Nebo nad nama (zbirka Korijeni znanja), Mozaik knjiga, Zagreb 1996.
[5] Dragan Roa, Opa astronomija (1. dio), Zvjezdarnica HPD, Zagreb 1999.
[6] eljko Andrei, Mala opaaka astronomija, Nakladnitvo Lumin, Zagreb 1994.
[7] Dragica Varat, eljko Andrei, Astronomska poetnica, Profil international,
Zagreb 2000.
[8] ovjek i Svemir, asopis zagrebake zvjezdarnice

13

2. ASTRONOMSKA POMAGALA
sastavio: Tomislav ic
Astronomsko drutvo Koprivnica

2.1.

Uvod

Pojavom teleskopa odagnali su se mnogi strahovi prema misterioznim pojavama na

nebeskom svodu. Stoljeima, pa ak i tisuljeima ljudi su im pripisivali nadnaravne
moi, odreenim postavama zvijezda davali boanska imena, smatrali da ih besmrtni
bogovi promatraju s dalekih nebeskih visina i da im o njihovoj volji ovise ivoti. Prinosili su im rtve, kako bih udobrovoljili, i mnogima je smisao ivota bila udovoljiti
boanskim zahtjevima. Ipak, godine su prolazile bez odgovora. to se tono tamo gore zbiva?
Teleskop je mnogima otvorio oi, potaknuo ih na novo shvaanje svijeta. Predivan Beskraj, iako prepun zanimljivih i do danas nerazjanjenih fenomena, prestao je
biti izvor straha i tjeskobe. Postao je predmet izuavanja, divljenja, mamljenja ushita.
Danas je mogue iz vlastitog dvorita (s odgovarajuom opremom) uoiti, to je
prije nekoliko desetljea bilo nezamislivo, udaljene objekte ili pojave (a time ujedno
gledati i u prolost,a zanimljivo, zar ne?). Naravno, na tome treba zahvaliti udu dananjice modernom amaterskom teleskopu.
Astronomima amaterima je na raspolaganju mnotvo raznih izvedbi teleskopa i pitanje je: to odabrati? Bitno je napomenuti da pravi odabir ovisi o pojedincu, odnosno kako namjerava upotrijebiti svoj budui teleskop, hoe li ga koristiti samo za vizualna opaanja, astrofotografiju i sl. Astronomu poetniku, na prvi pogled, uma
raznih strunih izraza ini se nepregledna, pomalo zastraujuom. Koji pravi put u toj
umi odabrati? U biti, to nije tako komplicirano, kako se u poetku ini, ali krenimo
redom
2.2.

Pojava teleskopa

Kada su se pojavili prvi teleskopi? Mnogi e vam odgovoriti da ast pripada Galileu
Galileiu (1564-1642), meutim, to je djelomino tono, moda ak i netono. Istina je
da je Galileo prvi promatrao kratere na Mjesecu, faze Venere, Suneve pjege, etiri
Jupiterova mjeseca, nejasno ugledao prsten Saturna, ali nije prvi izradio takvo pomagalo. Tko je onda? Zapravo, sa sigurnou nitko ne zna, mnogi povjesniari pripisuju
Janu Lippersheyu, optiaru iz Middelburga u Nizozemskoj. Zapisi ga spominju da je
1608. g. postavio dvije lee u liniju, to je donekle osnova teleskopa, i uoio da udaljeni prizori postaju vei.
Drugi dokazi upuuju da izum teleskopa moe sezati do starih vremena. Arheolozi su u Egiptu pronali ostatke stakla koje procjenjuju da potjeu iz 3500. g. pr. Kr.
Ujedno, su u Turskoj i Kreti pronaene primitivne lee za koje se smatra da su 4000
godina stare. ak je i Euklid u 3. st. pr. Kr. pisao o refleksiji i refrakciji (lomu) svjetlosti, da bi 400 godina kasnije rimljanin Seneka spominjao mo poveavanja staklene
a

zbog konanosti brzine svjetlosti.

14

sfere ispunjene vodom. Ipak, ostaje upitno da li je ijedan navedeni sluaj ujedno znaio prvu izradu teleskopa.
2.3.

uma Striborova

Osvrnimo se na umu udnih izraza s kojom se susreemo pri razgovorima o teleskopima. Bit teleskopa je to vie poveati mo sakupljanja svjetlosti i to iz jednostavnog razloga to su astronomski objekti opaanja vrlo malog sjaja te za razaznavanje
odreenih njihovih detalja potrebno je to vie svjetla prikupiti. Zadnjih godina pojavilo se mnogo razliitih izvedbi, meutim svi se mogu razvrstati u tri razliite kategorije, u zavisnosti kako prikupljaju i fokusiraju (usmjeravaju) svjetlost. Refraktori
(Slika 4) imaju veliku leu (objektiv) na poetku tubusa (cijevi), dok kod reflektora
ulogu sakupljaa svjetlosti obavlja veliko (primarno) zrcalo postavljeno na kraju tubusa (Slika 5). Trea vrsta su tzv. katadioptrici (Slika 6) koji imaju tzv. korekcijsku
plou na poetku tubusa ispred primarnog zrcala. Na neki nain su mjeavina refraktora i reflektora.
Slika 4. Refraktor (sustav s leom)

Slika 5. Reflektor (sustav sa zrcalom)

15

Slika 6. Katadioptrik (sustav s leom i zrcalom)

Zajedniko obiljeje svih kategorija teleskopa jest da glavni optiki dio (lea
objektiva ili primarno zrcalo) fokusira (usmjerava) svjetlost u jednu prostornu toku,
tzv. fokus, te se nadalje usmjerava, razliitim nainima, u okular, a nakon njega u oko
promatraa ili neki drugi ureaj (CCD kamera, fotografska ploa, spektrometar i sl.).
2.3.1.

Refraktori

Najjednostavniji meu njima je Galilejev ili jednostavni refraktor sastoji se od dvije

lee: konveksne (ispupene) lee kao objektiva i konkavne (udubljene) lee kao okulara (Slika 7).
Slika 7. Galilejev teleskop
Suvremenik Galilea, Johannes Kepler
(1571-1630) usavrio je prethodni teleskop jednostavno zamijenivi konkavni okular dvostrukom konveksnom leom iza primarnog fokusa
(Keplerov refraktor). Dananji refraktori se temelje na Keplerovom dizajnu.
Navedeni teleskopi imaju odreenih nedostataka. Poznato je da se obina bijela svjetlost
sastoji od mnotva svjetlosti razliitih bojaa
(Slika 8). Uoava se da zrake razliitih boja
se razliito i lome u lei-objektivu i ne fokusiraju se sve u istoj toki-fokusu. Posljedica je mutna slika okruena arolikim koncentrinim
krugovima, a takav efekt se naziva kromatska
aberacija (Slika 9).

moda bi tonije bilo govoriti o svjetlosti razliitih valnih duljina ili frekvencija u to se svatko moe
uvjeriti proputajui npr. sunevu svjetlost kroz prizmu, a slian efekt javlja se i u prirodi duga.

16

Slika 8. Lom bijele svjetlosti u prizmi

Slika 9. Kromatska aberacija nastaje zbog razliitog loma svjetlosti razliitih valnih duljina (boja).

Drugi problem koji se pojavljuje je tzv. sferna aberacija (Slika 10 i Slika 11) kada
zakrivljenost lee-objektiva uzrokuje da se zrake svjetlosti koje ulaze u leu na
razliitim mjestima (npr. sreditu i rubovima) razliito lome te se, opet, sve ne sijekufokusiraju u istoj toki-fokusu.
Slika 10. Sferna aberacija uzrokovana leom

17

Slika 11. Sferna aberacija uzrokovana zrcalom

Nepoeljni efekti se mogu umanjiti (ali ne i potpuno ukloniti) poveavanjem fokalne duljine objektiva ili uporabom dvokomponentne tzv. akromatke lee koja je napravljena od razliitih vrsta stakla. Takvi teleskopi se nazivaju akromatski refraktori
(Slika 12). Meutim, ak i akromatski refraktori pri rubovima slike promatranog objekta imaju plaviaste ili ljubiaste odsjaje, odnosno pojavljuje se tzv. sekundarni
spektar. Efekt sekundarnog spektra moe se umanjiti tako to se objektiv sastoji od
vie razliitih vrsta lea (dvije, tri ili ak etiri) i takvi teleskopi su apokromatski refraktori.
Slika 12. Akromatski refraktor

2.3.2.

Reflektori

Kategorija obuhvaa teleskope s udubljenim (konkavnim) zrcaloma koje prikuplja i

fokusira svjetlost (Slika 14). Prvog reflektora izradio je James Gregory 1663. g. (Gregorijev reflektor, Slika 13) kod kojeg ulazne zrake svjetlosti se odbijaju od primarnog
zrcala prema manjem konkavnom sekundarnom zrcalu te se usmjeravaju kroz sredinji otvor na primarnom do okulara.

naziva se primarno zrcalo.

18

Slika 13. Gregorijev reflektor

Vrlo popularna izvedba reflektora je Newtonovski reflektor (Slika 17) nazvana po

poznatom fiziaru Sir Isaacu Newtonu koje ga je konstruirao davne 1672. g. Razlikuje
se od Gregorijevog tako to je sekundarno zrcalo ravno i zakrenuto za 45 kako bi izlazne zrake bile otklonjene od osi tubusa prema okularu za 90 (Slika 15). Prednost
mu u jednostavnijoj izradi primarnog zrcala.
Slika 14. Usporedba tri zrcala s razliitom zakrivljenou povrine: (a) ravno zrcalo odbija svjetlost u
istom smjeru prema izvoru; (b) konveksno (ispupeno) raspruje; (c) konkavno (udubljeno) fokusira.

19

Iste godine francuski kipar Sieur Cassegrain predstavio je svoj model koji gotovo
izgleda kao i Gregorijev s razlikom to se umjesto konkavnog (udubljenog) sekundarnog zrcala koristi ispupeno (konveksno) blie primarnom zrcalu, unutar fokalne duljine primarnog zrcala (Slika 16).
Moda je zgodno iz povijesnih razloga spomenuti i Herschelov reflektor (iz 1722.
g. prema poznatom glazbeniku Williamu Herschelu koji se zanimao i za astronomiju).
Njegovo primarno zrcalo je bilo malo zakrenuto od osi teleskopa i usmjeravalo je zrake prema otvoru u stjenci tubusa, gdje se nalazio okular, slino kao i kod
Newtonovog. Prednosti su mu bile to ispred primarnog nema sekundarnog zrcala koje bi smanjivalo koliinu prikupljene svjetlosti, meutim najvei mu je nedostatak iskrivljena slika.

Slika 15. Newtonovski reflektor

Slika 16. Cassagrainov reflektor

Iako reflektori nemaju kromatske aberacije, ali daleko su od savrenstva i mogue

su pojave kome, odnosno slika tokastog objekta pri rubovima vidnog polja je razmazana u obliku malih kometa s repovima
usmjerenim od sredita vidnog polja, astigmatizma, deformacija tokastih slika koje
lee izvan osi teleskopa i oituju se razvuenoj slici tokastog izvora. Osim toga nedostatak je i vei gubitak intenziteta svjetlosti
zbog mnogih refleksija na zrcalima. Zrcala
se zato naparuju tankim antirefleksivnim slojevima, ali ipak time refleksivnost ne dosee
vrijednost od 100% (Slika 21).

20

Slika 17. Newtonov teleskop[13]

2.3.3.

Katadioptrici

Poetkom 20. stoljea pojavila se nova vrsta teleskopa (tzv. katadioptrici) koja je objedinila karakteristike reflektora i refraktora. Glavna osobina im je to imaju veliko
vidno polje s vrlo malo neeljenih aberacija.
Prvog je 1930. g. izradio njemaki astronom Bernard Schmidt. Schmidtov teleskop
(Slika 18) sastoji se od korekcijske ploe koja umanjuje sfernu aberaciju na primarnom zrcalu. Prvu svrhu je imao u fotografiranju velikih dijelova nonog neba pri sastavljanju kataloga zvijezda. Npr. GSC katalog (engl. General Star Catalogue) od
15 169 873 zvijezda koristi HST (engl. Hubble Space Telescope) u svome navoenju.
Slika 18. Schmidtov teleskop

Sljedei je bio Maksutov teleskop. Prvu zamisao o izvedbi, u veljai 1941. g., imao je A. Bouwers iz Amsterdama. Nakon osam mjeseci ruski fiziar (bavio se optikom) D. Maksutov nezavisno je doao na istu ideju i tek tada je takva izvedba postala
poznata. Glavno obiljeje Maskutova je korekcijska ploa u obliku meniskusa. Veina
Maksutova koristi karakteristike Cassagrainovog reflektora, pa se takvi mjeanci
nazivaju Maskutov-Cassagrainovim teleskopima (Slika 19). Takoer su mogue izvedbe Maksutova i Newtonovog reflektora i sl.
Slika 19. Maksutov-Cassagrainov teleskop

Konano, postoje i dva mjeanca Schmidtovog teleskopa: Schmidt-Newtonov i

Schmidt-Cassagrainov teleskop (Slika 20). Schmidt-Cassagrainov ima zrcalo kratke
arine duljine s eliptikim profilom sekundarnog zrcala, te se na poetku tubusa nalazi Schmidtova korekcijska ploa. Time se dobiva teleskop velike aperture i kratkog
tubusa to ga ini relativno jednostavnim za prenoenje i rukovanje. Astronomsko
drutvo Koprivnica (nadalje ADKc) koristi u svojim promatranjima SchmidtCassagrenov tip teleskopa.

21

Slika 20. Schmidt-Cassagrainov teleskop

Slika 21. Razliite deformacije slike-zvijezde u okularu nastale zbog: (a) optiki dijelovi nisu usklaeni (nekolimirani); (b) nemirna atmosfera; (c) stativ ili mehaniki dijelovi teleskopa pritiu optike
dijelove i deformiraju ih; (d) optika se nije prilagodila vanjskoj temperaturi (nije u termikoj ravnotei); loa izvedba optikih dijelova uzrokuje (e) astigmatizam; (f) sfernu aberaciju; (g) sliku zbog hrapavosti optikih povrina.

22

2.3.4.

Osnovni pojmovi u teleskopskom svijetu

2.3.4.1. Apertura
Openito apertura predstavlja efektivni promjer sakupljaa svjetlosti to kod teleskopa
je promjer objektiva (izraen u inima, cm ili mm), odnosno primarne lee (refraktori)
ili primarnog zrcala (reflektori). Npr. ADKc teleskop ima aperturu od 10" ili 254 mm.
to je apertura vea to e slika biti svjetlija i jasnija.
2.3.4.2. arina (fokalna) duljina
arina duljina je udaljenost od objektiva (lee ili zrcala) do arita (fokusa), toke
gdje se sve zrake svjetlosti sijeku. Ovisi o zakrivljenosti zrcala; to je zakrivljenost
vea manja je fokalna duljina ili vrsti stakla lee. Izraava se u inima, cm ili mm.
2.3.4.3.

Skala ploe (engl. focal ratio, f-broj)

Obino se zapisuje u obliku f/broj npr. kod ADKc teleskopa je f/10, i jednostavno
se izraunava tako da se podijeli arina duljina teleskopa s aperturom. Npr. na teleskop fokalne duljine od 100" (2540 mm) i aperture od 10" (254 mm) ima, kao to je
ve bilo napisano, f-broj jednak 10.
Bitan je u astrofotografiji jer teleskopi s malim f-brojem daju svjetlije slike na filmu ime se vrijeme ekspozicije skrauje. Meutim, pri vizualnim promatranjima slike
u okularu teleskopa istih apertura i poveanja, ali razliitih f-brojeva su iste svjetline.
2.3.4.4.

Poveanje

Openito vlada miljenje da to je vee poveanje teleskopa bolji je i teleskop. To nije

tono. Problem je kako poveanje raste, s istom aperturom, slika postaje vea, ali
tamnija i mutnija.
Poveanje se lako izraunava tako da se fokalna duljina objektiva podijeli s fokalnom duljinom okulara. Npr. za ADKc teleskop fokalne duljine objektiva od 2540 mm
i sa standardnim okularom od 26 mm poveanje iznosi oko 98.
2.3.4.5. Mo razluivanja
Predstavlja sposobnost uoavanja finih detalja na objektu promatranja, npr. pri promatranu Mjeseevih kratera, Jupiterovih pruga ili Saturnovih prstenova i sl. Uglavnom se
izraava u lunim sekundama. Npr. Mjesec ima promjer od 0.5 ili 30' (lunih minuta)
ili 1800" (lunih sekundi).
Ipak, bez obzira na veliinu, kvalitetu teleskopa i mjesto promatranja, zvijezde nikada nee biti savrene toke u okularu. Djelomian uzrok je u nemirnoj atmosferi i
djelomino u samoj prirodi svjetlostidualna osobina: kvanti i valovi, ali o tome emo
drugom prilikom. Slike zvijezda e uvijek imati neku malu, ali konanu dimenziju, a
granicu joj odreuje tzv. Airy-ev disk koji ujedno slui i kao mjera razluivanja.

23

2.3.5.

Stativi

2.3.5.1. Alt-azimutalni
Najee koriten kod jednostavnih malih amaterskih teleskopa. Omoguuje okretanje
teleskopa oko dvije okomite osi, kao to je i u samom nazivu, u horizontalnom (azimutalnom) i vertikalnom (visinskom, odmakom od obzora, engl. altitude) smjeru.
Njime je kompliciranije pratiti gibanje zvijezda na nebeskom svodu zbog Zemljine
rotacije. Potrebno je teleskop pomicati oko obje osi. Meu astronomima amaterima je
dosta popularan Dobsonian stativ. Jednostavan je za izradu i uporabu i dosta je stabilan za vee teleskope.
Postoje dvije vrste: tzv. njemaka i viliasta (engl. fork mount) izvedba. ADKc teleskop ima mogunost vrtnje pomou alt-azimutalnog i viliastog ekvatorijalnog naina. Slika 22. Stativi: (a) jednostavan alt-azimutalni malog refraktora; (b) Dobsonian alt-azimutalni Newtonovskog teleskopa; (c) njemaka izvedba ekvatorskog stativa za refraktor; (d) njemaka izvedba ekvatorskog stativa za
Newtonovski reflektor; (e) viliasta izvedba ekvatorskog stativa Schmidt-Cassagrainovog teleskopaa[14]

takav stativ koristi i AD Koprivnica

24

2.3.5.2. Ekvatorijalni
Moe se rei da je to alt-azimutalni stativ ija je azimutalna os nagnuta za kut koji je
jednak geografskoj irini mjesta promatranja. Time je os usporedna s Zemljinoj osi
vrtnje. Poboljanje je u tome to je lake pratiti gibanje zvijezda pomicanjem teleskopa samo oko jedne osi (tzv. polarne osi) ime je praenje preciznije.
2.4.

Na krajuto dodati?

U ovome kratkome pregledu osnovnih pojmova, nadamo se da smo Vam pribliili

ari astronomskih pomagala i zainteresirali Vas da nam se pridruite u otkrivanju ljepota nebeskog svoda.

LITERATURA:
[9] Philip S. Harrington, Star ware, John Wiley & Sons, Inc., New York, etc., 1998.
[10] B. W. Carroll, D. A. Ostlie, An Introduction to Modern Astrophysics, AddisonWesley Publishing Co., Inc., Massachusetts, etc., 1996.
[11] Vladis Vujnovi, Astronomija 2, kolska knjiga, Zagreb, 1990.
[12] Dragan Roa, Opa astronomija, 2. dio, kolska knjiga, Zagreb, 1991.
[13] Sir Robert S. Ball, Great Astronomers, London, 1912.
[14] Ian Ridtpath, Nortons 2000.0 Star Atlas and Reference Handbook, Longman
Scientific & Technical

25

3. SUNCE I SUNEV SUSTAV

sastavila: eljka Kralji
Astronomsko drutvo Koprivnica

3.1.

Uvod

Svemir je ispunjen bogatim sadrajima. Izmeu milijuna galaksija naa je Galaksija

Kumovska slama ili Mlijeni put, sasvim obina spiralna galaksija. U njoj sja isto tako obina, i u svemirskim okvirima neugledna zvijezda nae Sunce. Oko Sunca krue planeti, njegovi prirodni pratioci, a na jednom od tih planeta postoji ivot. Upoznati
emo Sunev sustav, tj. podruje svemira u kojem skupina svemirskih tijela obilazi
oko Sunca. Najvei Sunevi pratioci su planeti. Upoznat emo svaki planet pojedinano kao i njihove prirodne pratioce satelite. Isto tako upoznat emo i druge lanove
Suneva sustava: asteroide, meteore, komete. Upoznat emo i neke pojave vezane uz
lanove Suneva sustava: pomrine i okultacije, mijene ili faze, plimna djelovanja,
polarnu svjetlost. Spomenut emo i planetske sustave drugih zvijezda. Na kraju emo
promatrati planet Jupiter i Saturn, te njihove satelite.Sunev sustav nastao je zajedno
sa Suncem, a kako je nastao jedno je od najzagonetnijih pitanja.
3.2.

Sunce

Nae je Sunce zvijezda. Ni po veliini, ni po sjaju, ni po ostalim fizikim svojstvima

Sunce se ne istie meu zvijezdama. Ipak, o njemu kao o jednoj od zvijezda znamo
najvie. Za ovjeka je ona najposebnija. To je naa najblia i najvanija zvijezda. Ona
nam daje svjetlost i toplinu. Zbog nje je mogu ivot na naem planetu, Zemlji.
Pogledamo li u nono nebo vidjet emo mnotvo zvijezda, iskrica koje sjaje iz
mrklog mraka. Kada li su zaiskrile, otkuda su stigle i hoe li izgorjeti? Pitanja su to
koja si ovjek odavna postavlja, a tumaenja nalazi prema tome kako mu ih stanje
znanosti prua. U antiko doba zvijezde su bile zamiljene pribodene na kruti nebeski
svod odmah iza Saturna. Zemlja je bila zamiljena u sreditu sasvim malena svijeta.
Otkada se prilo mjerenjima, svemir je narastao. Mjerenje snage Suneva zraenja,
veliina Zemlje koje ono obasjava, brzina kojom se iri svjetlost podaci su koji trae
sasvim drugaiji svemir, mnogo vei, s mnogo jaim izvorima topline, svemir velikih
zvjezdanih i galaktikih katastrofa.
Sunce svake sekunde izrai energiju jednaku 4 1026 J. To znai da je snaga zraenja Sunca 4 1026 W. Snaga zraenja zvijezda vano je zvjezdano svojstvo. Sunce
je 109 vee od Zemlje, a temperatura na povrini iznosi 5500C. Suneva svjetlost
do nas pristie za 8 minuta. Kad bi svjetlost do nas putovala godinu dana, prevaljujui
udaljenost jednaku godini svjetlosti, Sunce bi nam sliilo obinoj zvjezdici na ijoj
bismo se svjetlosti mogli samo smrznuti. Ono ime se Sunce najoitije razlikuje od
planeta jesu njegove dimenzije, masa i gravitacijsko polje, temperatura te snaga svjetlosti koja se sa Sunca odljeva u prostor. Sunce posjeduje termonuklearni izvor energije.

26

Sunce je kugla od jako vrueg plina koji privlana sila dri na okupu. Polumjer
mu iznosi 696 000 km, to je jednako 109 Zemljinih polumjera. Sunev promjer vidimo pod kutom od 0.50 to je njegov prividni promjer. Zbog toga to i Mjesec ima
jednak prividni promjer, javlja se predivna, ali i zastraujua prirodna pojava pomrina Sunca. Promatra li se omjer volumena, nalazi se da je Sunev volumen 1.3 milijuna puta vei od Zemljina.
Kao i svako drugo svemirsko tijelo, Sunce se okree oko osi. Za jedan okret treba
mu mnogo vie nego Zemlji. Sunce se oko svoje osi okrene jednom u 25 do 30 dana:
ekvatorski krajevi okrenu se u krae vrijeme u 25 dana (sideriki period okreta ekvatora); dok je u polarnim podrujima Sunca potrebno vie vremena, 30 dana. Ovako se
mogu okretati plinovite kugle. Os rotacije nagnuta je prema okomici na ekliptiku za
7.20. Zbog tog nagiba Suneva se kugla ne vidi sa Zemlje stalno u jednoj projekciji.
Zbog kretanja Zemlje oko Sunca vidljiv period ekvatora ne iznosi 25 ve 27 dana to
je sinodiki period rotacije. Znai, plinoviti slojevi zvijezde nemaju svuda jednak
dan. Kako Zemlja neprestano obilazi oko Sunca, ono se mora vrtjeti jo dva dana da
bi mu se toka na ekvatoru postavila na
isti poloaj prema zemlji zato sinodiki
Presjek Sunca i prijenos energije
period okreta Suneva ekvatora iznosi 27
dana. U toku tog perioda ponavlja se utjecaj Suneve aktivnosti na Zemlju.
Masa Sunca iznosi 1.99 1030 kg. To
je otprilike 333 000 vie od mase Zemlje. U usporedbi s Jupiterovom masom
Suneva je 1050 puta vea, a masa svih
planeta zajedno iznosi 750-i dio mase
Sunca. Kad bismo mogli stajati na Sunevoj povrini teili bi 28 vie. Masa i volumen svemirskog tijela odreuju njegovu
vanu fiziku osobinu prosjenu gustou. Pojedini dijelovi svemirskog tijela imaju gustou razliitu od prosjene, no
prosjena gustoa upuuje na stanje tvari
nekog svemirskog objekta u cjelini. Prosjena gustoa Sunca neto je vea od gustoe vode, 1400 kg/m3 (1.4 puta). No to ne
znai da je Sunce izgraeno od vode koja je stijenjena pod znatnim tlakom. Izvanjski
su slojevi Sunca rjei od zemljine atmosfere, no s dubinom im gustoa raste tako da u
samom sreditu premauju gustou nama poznatih plinova. Tvar Sunca svrstavamo u
etvrto agregatno stanje, ionizirani plin ili plazmu. Ionizirani plin moe biti vrlo gust.
Ionizirani atomi imaju nedostatak elektrona. Sunce je izgraeno od usijanog, visokotemperaturnog plina, koji se sastoji uglavnom od vodika i helija. Na vodik praktiki
otpadaju , a na helij mase Sunca, no u sreditu Sunca vodika ima manje na raun
helija jer se tamo vodik fuzionira u helij. Uee ostalih elemenata je oko 1 %.U ioniziranom plinu u sreditu zvijezda ili pak u njihovoj neposrednoj okolini, temperatura
dostie vie milijuna stupnjeva, u sreditima nekih zvijezda i milijardu stupnjeva. Io-

27

nizirani atomi manji su od neutralnih (jezgra atoma jae privlai manji broj elektrona)-mogu se gue poredati i time tvar postie veu gustou.
Neutralni atomi mogu se najgue poslagati tako da se zbiju jedan do drugoga.
Poprena dimenzija atoma iznosi 1010 m pa njegov obujam, kao obujam kocke s jednakim bridom iznosi: V = a3 = 1030 m3. U jednom kubnom metru stane 1030 atoma:
tako posloena tvar ima gustou jednaku gustoi vode. Uzmimo da su atomi posve
ionizirani, tj. rastavljeni na jezgru i pojedine elektrone. Svaki ovaj dio ima mnogo
manje poprene dimenzije i moe se slobodno gibati na mnogo manjem prostoru. Gustoa je tvari tada puno vea. U sreditu su Sunca atomi vrlo zbijeni i jezgre odvojene
od elektrona, gustoa plina premauje gustou vode. Visoku temperaturu podravaju
termonuklearne reakcije. Temperatura u centru iznosi 14 milijuna kelvina. Prostor u
kojemu se odvijaju termonuklearne reakcije ogranien je na treinu polumjera. Proizvedena toplina prenosi se do vidljivog povrinskog sloja, fotosfere (svjetlosna sfera).Energija se kroz Sunce prenosi na dva naina, zraenjem (radijativno) i mijeanjem (konvekcijom).Unutar prostora gdje se odvijaju termonuklearne reakcije energija se prenosi zraenjem. I u drugoj treini Sunca energija se prenosi zraenjem (radijativna zona), a u posljednjoj treini dubine Sunca mijeanjem (konvektivna zona). U
dubinu Sunca ne vidimo, no otuda struji snana energija i zagrijava itavo Sunce. Izvor energije nalazi se u sreditu Sunca gdje se temperatura penje na 15 milijuna stupnjeva (zona nuklearnih reakcija). Dobivena toplina prenosi se putem zraenja- rendgenskih, UV i vidljivih (radijativna zona). Zbog velike gustoe suneve tvari toplina
se ne rasprostire brzinom svjetlosti, ve vrlo sporo- toplina proizvedena u sreditu stigne do povrine tek nakon vie milijuna godina. Blie povrini toplinu prenose vrui
plinoviti mjehuri- ovdje Suneva tvar vrije, mijea se (konvektivna zona). Znak mijeanja su mjehuri koji stiu do povrine, a vidimo ih u obliku sitnih zrnaca - granula.
Na samoj povrini obilje je pojava. Na nekim udaljenostima od ekvatora- niti na samom ekvatoru, niti dalje od 45. paralele, esto se vide Suneve pjege. Pjege se okupljaju u grupe. Obina pjega vea je od Zemlje. estina pjega ukazuje na aktivnost
Sunca. Oko pjega prostiru se svjetlije plohe poviene temperature-baklje. Iz pjega izviru vrlo snana magnetska polja. U tim se poljima znadu pojaviti jarki bljeskovi otkuda prema Zemlji i ostalim planetima struje oblaci ioniziranog plina. Najbre izbaene estice zovemo Sunevim kozmikim zrakama. Prodru li ionizirani plin i Suneve kozmike zrake u Zemljinu atmosferu, ugledat emo polarnu svjetlost, a potom e
Zemlju snai razne posljedice kao nagle promjene Zemljinog magnetskog polja. U
polarnim krajevima jakost magnetskog polja je najvea, a silnice prilaze izravno tlu.
To je vano zato to se elektriki nabijene estice lako gibaju u smjeru magnetskog
polja. Stoga one i najlake stignu u nie dijelove atmosfere ba u polarnim podrujima. Struja estica sudara se s atomima zraka i zrak zasvijetli. To je polarna svjetlost.
Iznad fotosfere diu se bodlje-spikule, te prominencije (protuberancije). Prominencija ima raznih - petljastih, eruptivnih, mirnih. Po Sunevom krugu pruaju se u
obliku tamnih traka, filamenti, a izvan ruba viaju se nalik velikim vodoskocima. Koronine kondenzacije- oblaci visokotemperaturnog plina u koroni (s temperaturom od
1-10 milijuna stupnjeva), najbolje se vide u rendgenskoj svjetlosti, a tako i neke
svjetlije toke. Prominencije izvan ruba dadu se vidjeti okom u vrijeme potpune pom-

28

rine, kada se zapaa i slaba bljedunjava svjetlost korone. Iz dijelova korone u izvanjski prostor struji Sunev vjetar. Pojave na Suncu nisu uvijek jednako este. Brojnost
pjega, npr., se jako mijenja, a takoer i drugih pojava. Govorimo o Sunevoj aktivnosti koja se odvija u jedanaestogodinjim ciklusima.
Sudbina Sunca: Sunce je uti patuljak. Ono e nakon nekog vremena prerasti u
crvenog diva. Nakon to je nastalo, Sunce u jednakom stanju preivljava gotovo 10
milijardi godina, a potom postaje crvenim divom; budui da je ve staro 5 milijardi
godina, preostaje mu od danas jo 5 milijardi godina. Postat e drukije grae, s povrine e mu se odlijevati mnogo jai zvjezdani vjetar no to je dananji, Sunev vjetar,
i on e kao ve mnoge zvijezde do sada, otpuhnuti dio plina. Od Sunca e nastati planetarna maglica. Mali ostatak Sunca ostat e u sreditu maglice, ali nee biti slian
dananjem Suncu. Sunce e postati bijeli patuljak- zvijezda ne mnogo manje mase, ali
veliine Zemlje i bez termonuklearnog izvora energije. Ovakve zvijezde sastoje se od
jako guste tvari, jako su malog sjaja, a budui da su ostali bez izvora energije, hlade
se- povrina im zrai i postaje sve hladnija.
3.3.

Sva tijela Suneva sustava

Sunce svojom privlanom silom dri na okupu razna tijela. To su: planeti, njihovi pratioci- sateliti, zatim kometi, planetoidi i meteoroidi. Tijela obilaze oko Sunca u prostoru koji nije sasvim prazan ve sadri veoma rijedak plin i prah- to je meuplanetarno sredstvo. Suncu najblii planet je Merkur. Na sljedeoj stazi oko Sunca giba se
Venera, pa Zemlja. Zemljina je staza gotovo kruna. Jedan i po puta dalje nalazi se
Mars. Ova etiri planeta zovemo unutarnjim. Od Marsa do Jupitera razmak je neuobiajeno velik. Do Jupitera je Saturn, zatim Uran, Neptun i na jako izduenoj stazi je
Pluton. Ove planete nazivamo vanjskim.
Primjereno je da se udaljenosti meu tijelima Suneva sustava mjere astronomskom jedinicom (astr. jed. ili aj). Ona iznosi koliko i srednja udaljenost Zemlje od
Sunca: 149.6 milijuna kilometara.
Planetske staze nisu jako izduene, osim staza Merkura i Plutona. Plutonova je
staza ak toliko izduena da Suncu mjestimice prilazi blie od Neptuna. Ravnine u
kojima se planeti gibaju gotovo su podudarne; jedino je ravnina u kojoj se giba Pluton
poloena neto ukoso.
Kometi se veinom gibaju izvan planetskih staza i kreu se doslovno do najbliih
zvijezda. Mali broj kometa okuplja se u podruju od Jupitera do Plutona. Staze su im
jako izduene. Kad komet stigne u Sunevu blizinu razvija mu se raskoan rep. Otuda
i naziv-repatica.
Pojas izmeu Marsa i Jupitera, unutarnjih i vanjskih planeta, nije pust. Naseljen je
planetoidima, tijelima nalik planetima. Svi su oni manji od ijednog planeta. Najvei
meu njima je Ceres.
Meteroidima nazivamo estice koje plutaju u svom prostoru Sunevog sustava.
Meu njima su sitni odlomci kometa i krhotine planetoida. Kada ih Zemlja privue,
zapaamo ih u letu kroz atmosferu kao meteore- oni i njihov trag su usijani. Ukoliko
padnu na tlo, zovemo ih meteoritima.

29

Gibanje tijela Suneva sustava podlijee pravilnostima. Svi planeti gibaju se oko
Sunca naokolo kao vrtlog koji tee u krug, u jednom smjeru; on je suprotan gibanju
kazaljke na satu.
3.3.1.

Planeti na nebu

Planeti se lako zapaaju jer ih meu zvijezdama vidimo pokretne i sjajne. Planet je,
inae, grka rije za lutalicu. U starini se nisu poznavala fizika svojstva zvijezda i
planeta, ve su planeti smatrani zvijezdama lutalicama, dok su zvijezde od njih razlikovane kao zvijezde stajaice. Na nebu ih razlikujemo po jakosti sjaja i po tome
to planeti ne titraju kao zvijezde. Staza planeta meu zvijezdama esto je vrlo sloena, zato jer dok promatramo kako se planet giba oko Sunca, i sami se sa Zemljom pokreemo. Zemlja i planet gibaju se oko Sunca razliitim brzinama, pa jedan pretjee
drugoga. Gledajui s pokretne Zemlje moramo vidjeti da stiemo neki planet, pretjeemo ga pa se on vraa ili opet ide naprijed, a sve to u polju zvijezda koje su jako, jako daleko. Staze Zemlje i planeta nisu u istoj ravnini, pa promjenu smjera vidimo u obliku petlje.
Faze planeta: etiri Mjeseeve faze ili mijene nose nazive: mlaak, prva etvrt,
utap (pun Mjesec) i zadnja etvrt. Za promatranje faza planeta potreban nam je dalekozor. Ako ga uperimo u Veneru, zadivit e nas izgled planeta. U roku od 584 dana,
Venera prolazi kroz sve faze kao i Mjesec u mjesec dana. Ali postoji vana razlika:
kada je Venera utap, tada je malena. Kada dio Venere postaje mraan, ona raste i
najvea je u fazi mlaaka. Mjesec se tako ne ponaa. On nam se ini stalno jednak.
Venera mijenja veliinu zato to ona nije Zemljin pratilac, nego Sunev. Veneru vidimo posve osvijetljenu onda kada nam je najdalje, s druge strane Sunca. Vidimo je
veu kad je blie, pa je u prvoj ili posljednjoj etvrti dva i po puta vea. Sasvim u blizini, veim je dijelom tamna; najtanji srp vidimo onda kada je najblie. Naravno, tada
je vidimo najveu- ak est puta veu nego kada je bila puna.
Donji planeti, Merkur i Venera, prolaze sve faze. Sjaj im se pritom mijenja drukije no u Mjeseca. Mjeseev sjaj najvei je u vrijeme utapa. Najvei sjaj Venera postie izmeu etvrti i mlaaka. U vanjskih planeta faze se vide samo djelomice zato to
je njihova staza poloena izvan Zemljine staze. Faza se moe uoiti kod Marsa i jedva
kod Jupitera, dok kod ostalih planeta nije uoljiva.
3.3.2.

Keplerovi zakoni i privlana sila

Johannes Kepler, njemaki matematiar i astronom, ustanovio je neke pravilnosti u

gibanjima planeta, poznate pod imenom Keplerovih zakona. Isti zakoni vrijede za sve
pratioce svemirskih tijela.
n
1. ZAKON: Planeti se oko Sunca gibaju po elipsama, a Sunce je u zajednikom aritu (fokusu). Svaki Sunev pratilac ima svoju eliptinu
putanju; elipse su raznih veliina, izduenosti i prostornog poloaja, ali
svim elipsama jedno je arite zajedniko- ono u kojemu je Sunce.
n
2. ZAKON: Radijus- vektor planeta (spojnica Sunce- planet) pree u
jednakim vremenima jednake povrine. Kad je Sunev pratilac Suncu
blie, stazom se giba veom brzinom, a kad je dalje, manjom.

30

3. ZAKON: Kvadrati siderikih ophodnih vremena (siderikih godina)

planeta odnose se kao kubovi njihovih srednjih udaljenosti od Sunca.
T12 a13
=
T22 a23

Vrijeme potrebno da planet obie oko Sunca ovisi o njegovoj udaljenosti od Sunca. Pri veim udaljenostima, obilazak traje due.
Zato se planeti tako ponaaju rastumaio je Isaac Newton djelovanjem privlane
sile izmeu svemirskih tijela. Znamo da Zemlja privlai tijela. Kad toga ne bi bilo, svi
ljudi i sve stvari, ma gdje na Zemlji bili, odletjeli bi sa Zemlje. Tijela su teka jer ih
Zemlja privlai. Zbog toga se ova privlana sila zove gravitacijskom silom. Gravitacijska sila djeluje izmeu dva tijela uzajamno, a to znai da djeluje od jednog tijela
drugome, a od drugog tijela prvome. Posljedica sile je ubrzanje tijela; svako se od tijela koja se meusobno privlae, silom i ubrzava, ali vidljive posljedice ovise o masi
tijela. Zbog toga tijelo koje je manje mase krui oko tijela koje je vee mase. Prouavajui gibanja tijela pod djelovanjem sila te uz pomo Keplerovih zakona i podataka o
svemirskim tijelima, Newton je ustanovio zakon privlaenja: Gravitacijska (privlana)
sila izmeu dva tijela razmjerna je umnoku njihovih masa, a obrnuto razmjerna kvadratu udaljenosti:
mM
F =G 2 .
r
Sila jako opada s udaljenosti. To je svojstvo vrlo vano za razumijevanje meusobnih gibanja svemirskih tijela. Ima zvijezda koje su mnogo vee od Sunca, ali na tijela
Suneva sustava praktiki ne djeluju. Sunevo je djelovanje tako jako zbog toga to je
Sunce mnogo blie od svih drugih zvijezda. Iako gravitacijska sila djeluje izmeu
svih tijela, atoma i atomskih estica, djelotvorna postaje tek kod velikih masa. Sila
gravitacije je u biti slaba sila, pa je nuno da se nakupi velika masa kako bismo je zapazili. Gibanje svemirskih tijela upravljano je gravitacijskom silom. Njezino se
djelovanje ne da zaustaviti nikakvim zaprekama.
Povrina morske vode podie se obino dva puta na dan. Pojavu nazivamo morskim mijenama. Kada je voda najvia kaemo da je plima, kada je najnia - oseka.
Promjena razine ovisi o poloaju Mjeseca nad horizontom. Plime su jae kad su Zemlja, Mjesec i Sunce na jednom pravcu, a manje su kad su Mjeseci Sunce razmaknuti.
Razlog je oito u tome to je Mjesec djelotvorniji od Sunca. Stoga su plimni valovi
uvijek na Mjeseevu pravcu. Za vrijeme Zemljina okretanja, plimni se val kree raznim geografskim podrujima. Plima i oseka se izmjenjuju. Vana je znaajka morskih
mijena da se javljaju istodobno sa suprotnih strana Zemlje; i s one strane s koje je
Mjesec, ali i sa suprotne. To se tumai time to gravitacijska sila opada s udaljenosti.
Bliu morsku stranu Mjesec jae privlai nego onu obrnutu, pa se obje strane razmiu
od Zemljina sredita.
Energija plimnog vala vrlo je velika i utjee na Zemljinu vrtnju. Mjesec se oko
Zemlje giba sporije nego to se Zemlja vrti, a plimni je val uvijek na spojnici s Mjesecom, stoga plimni val ini otpor Zemljinoj vrtnji i ona se usporava. Prije vie stotina milijuna godina, dan je trajao nekoliko sati krae. Zbog morskih mijena Zemlja se
vrti sve sporije.

31

3.3.3.

Elementi planetnih staza

Podaci o elementima planetnih staza ukazuju nam na geometrijske osobitosti gibanja

planeta. Na temelju njih zakljuujemo o veliini staza planeta, o prostornoj orijentaciji
planetnih staza, o vremenu ophoda planeta oko Sunca i u odnosu na Zemlju.
Tablica 1. Elementi planetnih staza
velika poluos.
Planet

a.j.

Merkur 0.387097
Venera 0.723345
Zemlja 1.000003
Mars
1.523684
Jupiter 5.20337
Saturn 9.51618
Uran 19.1548
Neptun 29.9997
Pluton 39.4424

3.4.

106 km
57.909
108.211
149.598
227.939
778.413
1423.600
2865.517
4487.891
5900.499

numeriki inklinacija
ekscentricitet
()
0.205640
0.006780
0.016701
0.093460
0.048207
0.055384
0.047565
0.010263
0.248122

7.0047
3.3945
0
1.8497
1.3050
2.4879
0.7718
1.7716
17.1510

sideriki
period
(jul. godina)
0.24085
0.61521
1.00002
1.88083
11.86392
29.3521
83.8331
164.3135
247.7157

srednja
srednji
brzina
sinodiki
period revolucije
(dana)
(km/s)
115.88
47.86
583.92
35.01
29.78
779.98
24.14
398.88
13.07
378.03
9.63
369.61
6.78
367.46
5.41
366.72
4.73

Zemljina skupina planeta

Prva etiri planeta- Merkur, Venera, Zemlja i Mars, nalikuju jedan drugome. Neveliki
su, imaju vrstu povrinu, a osim Merkura imaju i atmosferu. Merkur je najmanji, a
Zemlja je najvea.
3.4.1.

Merkur

Planet Merkur je teko opaati. Najvea elongacija Merkura je

28. Istraen je pomou letjelica (Mariner 10). Reljef Merkura vrlo
je slian Mjeseevom. Uz kratere, na njegovoj povrini nalaze se
kruna brda (koja doseu visine do 4 km), velike krune ravnice i
rasjedi. Radarskim mjerenjima (koja su prvi put provedena 1965.
godine) pouzdano je utvren period rotacije Merkura. Pomicanje
Merkurova perihela jedan je od prvih dokaza ope teorije relativnosti. Relativno esto moemo opaati prividne Merkurove prolaze preko Suneve ploe (slijedei prolazi su 1999., 2003., 2006.).
Merkur praktino nema atmosfere. Naime, atmosferski tlak na
njegovoj povrini je oko milijardu puta manji od onog na povrini
Zemlje. Tlak potjee od veoma malih koliina plina iji je glavni sastojak helij (96%),
a jo su zastupljeni vodik, argon, neon, ksenon, ugljik-dioksid i kisik. Temperatura
povrine mijenja se od 170C (nou) do 420C (danju). Sideriki period rotacije
Merkura iznosi priblino 59 dana, to je otprilike 2 3 vremena Merkurova ophoda
oko Sunca (~88 dana). To ima za posljedicu da Sunev dan na Merkuru traje
2 88 = 176 zemaljskih dana. Merkurovo magnetsko polje znatno je slabije od
Zemljinog (oko 150 puta manje jakosti nego Zemljino). Os Merkurova magnetskog
polja priklonjena je za 12 prema osi vrtnje. Magnetsko polje je posljedica unutarnje

32

grae Merkura. Pretpostavlja se da jezgra planeta sadri teke elemente i da se protee

do 3 4 Merkurova polumjera.
3.4.2.

Venera

Venera ima gustu atmosferu, koju je otkrio Mihail Vasilievi

Lomonosov 1761. za vrijeme prolaza Venere preko Suneve
ploe. Naredni prolazi Venere preko Suneve ploe nastupaju 8.VI 2004. i 6.VI 2012. Radarska opaanja(koja su otpoela jo 1958. godine) pokazala su da Venera rotira retrogradno. Temperatura povrine dostie vrijednost od 480C pri
emu se, uslijed guste atmosfere (tj. uinka staklenika i gibanja atmosfere), temperatura osvijetljenog i neosvijetljenog
dijela znaajno ne mijenja. Venera je istraivana s vie od
dvadeset letjelica (misije Venera , Mariner, Vega). Ustanovljeno je da Venerina atmosfera ima najvie ugljik-dioksida (96%), duika (3.5%), a od primjesa ima sumpornog
dioksida, ugljik-monoksida, fluorovodika, vodene pare i plemenitih plinova. Atmosferski tlak na povrini je oko 90 puta vei od tlaka na povrini naeg planeta. Oblaci u
atmosferi Venere sastoje se od aerosola sulfatne kiseline. Vjetar dostie brzine od stotinjak metara u sekundi. Mogu se javljati oborine od sulfatne, klorovodine i fluorovodine kiseline. Reljefom Venere dominiraju velike ravnice, planinski masivi (koji
imaju razmjere manjih zemaljskih kontinenata) te udarni i vulkanski krateri. Na povrini se nalazi pijesak, magmatsko stijenje i kamenje otrih rubova. U usporedbi sa
Zemljom, znatan je udio sumpornih spojeva na tlu i u atmosferi Venere. Magnetsko
polje je oko 10 000 puta slabije od Zemljinog, to se moe protumaiti Venerinom
sporom rotacijom.
3.4.3.

Zemlja

Trei planet po udaljenosti od Sunca. Zemlju esto nazivamo vodeni ili plavi planet. Oko 71% Zemljine povrine
prekrivaju mora i oceani. Zemljina atmosfera je preteno
graena od duika (77%), kisika (21%) i vodene pare
(1%). Kontinentalne i oceanske ploe gibaju se brzinama
od nekoliko centimetara u godini dana. Unutranjost Zemlje razdijeljena je u nekoliko slojeva (jezgra, plat i kora),
ija su svojstva istraena uglavnom seizmolokim metodama. Granicu izmeu plata i kore, (tzv. Mohoroviiev
diskontinuitet), razotkrio je na znameniti znanstvenik Andrija Mohorovii iz analize
irenja valova potresa koji se zbio 1909. godine u Pokuplju juno od Zagreba. Magnetsko polje Zemlje u blizini polova iznosi 0.63 104 T. Magnetska je os priklonjena
za 11 u odnosu na rotacijsku. Juni magnetski pol smjeten je u blizini Hudsonovog
zaljeva na sjeveru Kanade, oko 1 600 km od sjevernog geografskog pola. Paleomagnetska istraivanja pokazala su da se smjer magnetskog polja mijenjao (nekoliko puta
u milijun godina). Zemljino magnetsko polje posljedica je dinamike itke metalne jezgre (graene od eljeza i nikla). Tlak u sreditu naeg planeta procjenjuje se na neko-

33

liko milijuna bara, a temperatura na nekoliko tisua stupnjeva. Magnetsko polje prua
se u okolni prostor Zemlje, tvorei tzv. magnetosferu koja ima poseban oblik uslijed
djelovanja Suneva vjetra. Zemlja ima jedan, relativno veliki satelit (Mjesec) i to je
do sada jedino svemirsko tijelo na koje se spustila letjelica s ljudskom posadom.
3.4.3.1. Zemljin satelit Mjesec
Zemljin satelit Mjesec je najblii svemirski objekt.
Stoga je on, po prividnom sjaju i kutnoj veliini, dominantno tijelo na nonom nebu. Ve prvi promatrai
neba pomno su pratili Mjeseevo gibanje i izmjene
njegovih faza, pa se izmeu ostalog i do dananjih
dana u javnom ivotu odrala mjerna jedinica vremena jedan mjesec koja priblino odgovara vremenu
izmjene Mjeseevih faza. Upoznat emo osobitosti
Mjeseevih gibanja, izmjene Mjeseevih faza, nastajanje pomrina Sunca i Mjeseca, te neke posljedice
dinamike sustava Sunce- Zemlja- Mjesec.
Sa Zemlje gledamo uvijek istu MjeseGlavne fizike karakteristike Mjeseca
evu stranu. Mjesec se oko Zemlje giba ulijevo, suprotno od kazaljke na satu, a jednako i oko svoje osi.
Mjesec se okrene oko svoje osi u istom
smjeru i u isto vrijeme, u koje se okrene
oko Zemlje. Zato mu vidimo uvijek istu
stranu.
Vrtnja Mjeseca usklaena je s njegovim
obilaenjem oko Zemlje. Vrtnja i obilaenje
su dva naina gibanja. Vrtnja se jo zove
rotacija, a obilaenje revolucija.
Mjesec i Zemlja su dvojni sustav u kojem je kao i kod nekih drugih sustava, vrtnja pratioca vremenski izjednaena s obilaenjem. Govorimo o sinkronoj vrtnji.
3.4.3.1.1. Mjeseeve faze (mijene)
U naim krajevima Mjesec gledamo na junom dijelu obzorja. Izlazi na istonom horizontu, najvie izdigne kad je u smjeru juga, a potom zalazi na zapadu. No, u danu se
ne giba jednakim tempom kao Sunce, ve zaostaje. Gibanje Mjeseca nebom prividno
je gibanje, slino tome kako se nebom gibaju, putuju zvijezde i Sunce. Mjeseeve
faze ili mijene su: prva etvrt, pun mjesec ili utap, druga ili zadnja etvrt i mlaak.
Prilikom promjene izgleda kaemo da Mjesec raste ili pada. Kad mu se tanak srp
popunjuje, on je sve iri, puniji i dobiva oblik slova D dobiva. Nakon punog Mjeseca, postaje sve tanjeg srpa, slii na slovo G gubi. Pogled na Mjesec ne otkriva
samo oblik faze, ve i vidljive naznake na povrini, pa tako i pomou njih prepozna-

34

jemo u kojoj se fazi Mjesec

nalazi. Granica svjetlosti i
sjene na Mjesecu je granica
izmeu dana i noi, pa je zovemo sumranica.
Zemlja se vrti oko svoje
osi i oko Sunca. Mjesec se
vrti oko svoje osi, obilazi oko
Zemlje, a zajedno sa Zemljom
i oko Sunca. Nastanak faza
ovisi o odnosu Mjeseca i
Sunca prema Zemlji. Sunce
osvjetljava Mjesec i mi to vidimo iz razliitih poloaja.
Kada se u smjeru Sunca postavi Mjesec, osvijetljena mu je udaljenija strana, a
strana koja je nama okrenuta, tamna je; to je mlaak. Sljedeih dana uoava se tanak
srp koji s vremenom raste. Nakon etvrtine obilaska, blia mu je strana osvijetljena
napola; to je prva etvrt. Blia Mjeseeva strana osvijetljena je posve kada se Mjesec
nalazi na suprotnoj strani od Sunca; tada je pun ili utap. Prijee li Mjesec oko Zemlje
jo etvrtinu kruga, nastupa druga ili zadnja etvrt. Faza se ponavlja kada Mjesec stie
u poloaj u kojemu je razmjetaj Sunca, Zemlje i Mjeseca jednak. Vrijeme obilaska
Mjeseca oko Zemlje obzirom na Suneve zrake, tj. period izmjene faza zove se sinodiki mjesec. On traje 29 d 12 h 44 min 3 s.
U vrijeme neposredno oko mlaaka osim tankog svijetlog srpa, moe se vidjeti
kako je i tamni Mjeseev dio blago osvijetljen. To je svjetlost koju odrazuje Zemlja,
pa nam se jako oslabljena vraa. Svjetlost zovemo pepeljastom, a kae se da je stari Mjesec u naruju mladoga.
3.4.3.1.2. Pomrine
Izmeu Mjeseevih faza i pomrina postoji veza: do Mjeseeve pomrine dolazi samo
u vrijeme utapa, a do Suneve u vrijeme mlaaka. Iako Mjesec obilazi oko Zemlje
svakih mjesec dana, ne upada uvijek u tim fazama u Zemljinu sjenu, niti svaki put baci sjenu na Zemlju. Razlog je u tome to se njegova staza na nebu ne podudara sa
Sunevom stazom. Dok o veliini Mjeseca nimalo ne ovisi njegova pomrina, pomrina Sunca ovisi o tome koliko je Mjesec velik. Da je samo malo manji, do pomrina
Sunca ne bi dolo. Mjesec se giba 400 puta blie Zemlji u odnosu na Sunce, a upravo
je toliko puta Mjesec manji od Sunca. Stoga na nebeskom svodu Mjeseevo tijelo zauzima isti kut kao i Sunevo tijelo. Pomrina Mjeseca nastaje zato jer je Mjesec zaao
u Zemljinu sjenu. Sjena je podruje gdje Suneve zrake ne stiu izravno. Rub sjene
ima oblik kruga. Sjena nije sasvim crna. Mjesec je i za vrijeme potpune pomrine lagano osvijetljen jer postoji svjetlost koja se rasprila u Zemljinoj atmosferi. Zemljina
atmosfera na sve strane razasipa, raspruje modru svjetlost mnogo vie nego crvenu
pa osvijetljena atmosfera proputa iza Zemlje najvie crvena svjetlosti. Stoga nam se
pomraena Mjeseeva povrina pokazuje zagasito- crvenkastom. Ako je Mjeseevo

35

tijelo samo dijelom ulo u sjenu, pomrina je djelomina, a ako je Mjesec itav u sjeni, pomrina je potpuna. Pomrina se vidi jednako iz svih mjesta none Zemljine polutke.
Do pomrine Sunca dolazi ako se Mjesec nae izmeu Sunca i Zemlje. Ona moe
biti djelomina, potpuna i prstenasta. Do prstenaste pomrine dolazi zato to Mjesec
nije stalno na jednakoj udaljenosti od Zemlje; kada je dalji, vidimo ga manjeg, pa ako
se u tom trenutku nae na putu Sunevih zraka, nee moi svojim tijelom posve prekriti daleko Sunce. Pomrinu Sunca vide samo stanovnici malog dijela dnevne Zemljine polutke. Stoac Mjeseeve sjene nije tako dug niti prostran da bi mogao pokriti
znatniju povrinu. Sjena pokriva kojih stotinjak kilometara i kree se nadzvunom
brzinom.

3.4.3.2.

Gibanje Mjeseca u Sunevom sustavu

Mjesec, Zemlja i Sunce povezani su meusobnom privlanom silom. Gibaju se zajedno u svemirskom prostoru. Mjesec je manji od Zemlje i manje je mase; Zemljina masa je 81 puta vea od Mjeseeve mase. Zato kaemo da se Mjesec giba oko Zemlje, a
ne obratno. No, njih dvoje zajedno obilaze oko Sunca. Zbog Zemljine gravitacije
(privlane sile) Mjesec se giba po krunici i nikako ne moe pasti na Zemlju. On pada prema Zemlji zbog uzajamnog privlaenja Zemlja Mjesec, ali da li e uistinu
pasti, ovisi o tome kojom se brzinom i u kojem se smjeru Mjesec giba. Kad bismo
promatrali sa zvijezda, vidjeli bismo da Mjesecu za obilazak oko Zemlje treba neto
vie od 27.3 dana, tonije 27 d 7 h 43 min 11 s. To vrijeme obilaenja zovemo zvjezdanim ili siderikim mjesecom. Sideriki je mjesec krai od sinodikog mjeseca (perioda ponavljanja faza) koji traje 29.5 dana. Razlika nastaje zato to se Zemlja zajedno sa Mjesecom giba oko Sunca, pa dok se sve faze izmijene, promijeni se i poloaj
prema zvijezdama.
Ako pogledamo Mjeseevu stazu vidimo da u jednom poloaju Zemljina sjena ne
dira njegovu stazu, a u drugom poloaju dira. Zato Mjesec pri svakom svom obilasku
oko Zemlje ne ulazi u njezinu sjenu; ravnina u kojoj se Mjesec kree, ukoena je prema smjeru u kojem je sjena. Sjena je u ravnini Sunce Zemlja. Mjesec je stoga katkad malo iznad sjene, malo ispod sjene. U godini nema toliko pomrina koliko ima
punih Mjeseca.

36

3.4.4.

Mars

Poznat kao crveni planet (uslijed prisustva kemijskih spojeva koji sadre eljezo, pokazuje crvenkastu boju). Relativno
rijetka Marsova atmosfera je preteno graena od ugljik-dioksida (95.32%), duika (2.7%), argona (1.6%), kisika (0.13%), ugljik-monoksida (0.07%) i vodene pare
(0.03%). Prosjena temperatura na Marsu je 23C. Nou
pada ispod temperature od 123C na kojoj ugljik dioksid
prelazi u vrsto stanje (suhi led), a u polarnim podrujima
sputa se i do 150C pa nastaju poznate polarne kape. Posljedica prijelaza ugljik-dioksida u vrsto stanje je pad tlak u polarnim podrujima to dovodi do strujanja
zranih masa prema polovima. Uslijed nagiba Marsove osi rotacije prema ravnini staze po kojoj ovaj planet krui oko Sunca, dolazi do izmjene godinjih doba.
este su pojave pjeanih oluja. U reljefu Marsa prepoznaju se udarni krateri i ugasli vulkanski krateri (najvei je Olympus Mons visok 26 km, koji je ujedno najvia
planina u Sunevom sustavu), zatim kanjoni te vijugavi kanali u ekvatorskom podruju koji slie
na presuena rijena korita. Opsena istraivanja
Marsa provedena su letjelicama (Mariner, Mars,
Viking). Magnetsko polje
Marsa je tisuu do deset
tisua puta slabije od Zemljinog. Mars ima dva satelita nepravilnog oblika.
Otkrio ih je ameriki astronom Asaph Hall 1877.
godine i nazvani su Fobos
(Strah) i Deimos (Uas).
3.4.5.

Planetoidi

Jo u 16. stoljeu J. Kepler

je zamijetio da su staze
Marsa i Jupitera, u odnosu
na staze ostalih planeta,
vie razmaknute, pa je pretpostavio da unutar njih vjerojatno postoji jo neotkriveni
planet. J.D. Titius (1772.g.) i J.E. Bode (1776.g.) pronali su jednostavnu zakonitost
prema kojoj se mogu raunati udaljenosti planeta od Sunca. Premda Titius-Bodeovo
pravilo nije pouzdano fizikalno rastumaeno, a takoer ne daje dobre rezultate za daleke planete, ipak je nagovijestilo da se u udaljenosti izmeu Marsa i Jupitera treba
nalaziti neki planet. Spomenimo da je problem raspodijele planetnih staza opseno

37

istraivan, a danas je posebno aktualan zahvaljujui otkriu Jupiteru slinih planeta

koji krue oko drugih zvijezda. Titius-Bodeovo pravilo se moe prikazati izrazom:
r (a.j.) = 0.4 + 0.15 2n 1
gdje je r udaljenost planeta od Sunca u astronomskim jedinicama, a n je redni broj
planeta po udaljenosti od Sunca. Za Merkur
se uzima da je n beskonano, pa za udaljenost dobivamo 0.4 a.j. Slijedi Venera
( n = 1 ), Zemlja ( n = 2 ) itd. Ovu zakonitost
moda je lake pamtiti na sljedei nain:
planetima redom pridruimo brojeve 0, 3, 6,
12, 24, 48, 96, 192, 384 (svaki sljedei broj
je dvostruko vei od prethodnog, pri emu se
kao prvi i drugi lan u nizu odabiru brojevi 0
i 3). Svakom od ovih brojeva pribrajamo
broj 4 i rezultat dijelimo s 10. Tako dobivamo udaljenost planeta od Sunca u astronomskim jedinicama. Kada, prema ovom pravilu, izraunamo redom udaljenosti planeta od Sunca i usporedimo ih sa stvarnim vrijednostima, lako zakljuujemo da pravilo predvia postojanje planeta u udaljenosti
2.8 astronomskih jedinica od Sunca. Zanimljiva je svojevremena tvrdnja znamenitog
filozofa G.W.F. Hegela kako je uzaludno troiti vrijeme u traenju novog planeta, jer
je broj sedam najvei mogui broj planeta. Potraga za nedostajuim planetom prvi
je rezultat dala u noi od 31. prosinca 1800. na 1. sijenja 1801. godine kada je Giuseppe Piazzi u Palermu otkrio tijelo Suneva sustava koje je nazvano Ceres. Iste je
godine znameniti njemaki matematiar i astronom Karl Friedrich Gauss (koji je tada
imao svega 24 godine) proraunao elemente staze ovog tijela i pokazao da bi se moglo raditi o nedostajuem planetu. No, ve nakon dvije godine otkriveno je drugo slino tijelo, Pallas (otkrio ga je H.W.M.Olbers). Ubrzo se pokazalo da je u Sunevu sustavu veliki broj takvih malih planeta. Nazvani su planetoidi ili asteroidi. Ukupna masa
planetoida reda je veliine desetine mase Mjeseca. Veina ih je udaljena od Sunca od
2.2 do 3.5 a.j. Ovo podruje nazvano je asteroidni pojas. Meutim, ima planetoida
koji svojim stazama znatno odstupaju od asteroidnog pojasa. Donedavno je primat
najvee staze (koja se protee do Saturna) imao Hidalgo. Najveu stazu ima planetoid
Hiron koji je otkriven 1977. godine. Period njegova ophoda je 50 godina, numeriki
ekscentricitet staze je 0.38 i inklinacija 7 i uz to je veoma sjajan objekt. Afel mu dosee do staze Urana. Postoji i nekoliko skupina planetoida s izrazito malim stazama.
Primjeri su Apolon, Adonis i Ikar iji je perihel staze najblii Suncu (nalazi se u manjoj udaljenosti od Sunca nego planet Merkur). Ovi se asteroidi mogu nai veoma blizu naeg planeta (npr. Ikar i Eros). Posebnu skupinu ine planetoidi koji su razmjeteni u tzv. Lagrangeovim tokama. Tako npr. Trojanci lee na Jupiterovoj stazi i to, u
odnosu na Sunce, 60 ispred i 60 iza Jupitera. Slino tome, postoji i skupina planetoida Aten, koja zauzima jednaku konfiguraciju u odnosu na na planet.
lanetoidi kojima je odreena staza dobivaju svoj broj i ime. Najsjajniji i najvei je
1 Ceres, promjera neto veeg od 1000 km. Relativne dimenzije nekih veih planetoi-

38

da prikazane su na slici desno. Godine 1992. otkriven je prvi planetoid u tzv. Kuiperovom pojasu, smjetenom iza Plutonove staze. Do danas je pronaeno nekoliko desetaka tisua planetoida od kojih je oko 6000 dobilo ime i broj.
Imena nekih planetoida vezana su i uz nau domovinu. Astronom Johann Palisa
otkrio je 28 planetoida iz pulske zvjezdarnice (spomenimo 142 Polana, 143 Adria,
183 Istria). Godine 1906. njemaki astronom Gustav Kopf otkrio je sa Zvjezdarnice u
Heidelbergu planetoid, koji je, u ast otvaranja Zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnog drutva u Zagrebu, nazvan 589 Croatia. Veliki uspjeh u otkrivanju novih planetoida postignut je sa zvjezdarnice u Vinjanu. Otkriveno je desetak novih malih planeta.
Nekoliko prvih otkrili su Korado Korlevi i Vanja Bri u listopadu 1995. godine.
3.4.6.

Meteoroidi

Na zvjezdanom nebu esto moemo opaziti zvijezdu padalicu. Radi se o siunom

nebeskom tijelu koje ulijee u atmosferu Zemlje gdje izgara. Opaana pojava se naziva meteor (to dolazi od grke rijei meteoros to znai pojava u zraku), dok se naziv meteoroid koristi za tijelo koje
U jutarnjim se satima moe opaati vie meteora nego
ulazi u atmosferu Zemlje i izaziva
u veernjim satima. Razlog je Zemljino gibanje. Nasvjetlosnu pojavu. Padne li meteoime, veernji meteoroidi trebaju prestii brzinu
roid na Zemlju tada obino dobiva
Zemljine revolucije i rotacije. Tako oni ulaze u Zemljinu atmosferu u manjem broju i gibaju se u atmosime meteorit. Meteoroidi su brojferi u prosjeku sporije nego jutarnji meteori.
nija tijela Suneva sustava. Malih
su dimenzija- promjera su od 106
m do nekoliko metara. Meteoroidi
u atmosferi Zemlje dostiu brzine
od 12 do 72 km/s. Meteori koje
viamo naveer dostiu Zemlju i u
njenu atmosferu ulaze znatno manjim brzinama i u manjem broju,
nego jutarnji meteori, to je posljedica rotacije i revolucije Zemlje
pa je stoga, openito, vie meteora
vidljivo u jutarnjim satima. Premda je veina meteoroida male mase(najmanji su tzv. mikrometeoroidi, koji su veliine zrnca pijeska,
promjera do 104 cm), ova tijela
imaju, uslijed svoje velike brzine,
znaajnu kinetiku energiju. Naglim usporavanjem meteoroida u Zemljinoj atmosferi,
kinetika energija prelazi u toplinsku (zagrijavanje meteoroida, uslijed ega on moe i
potpuno izgorjeti) i svjetlosnu (uslijed velike brzine meteoroida u prostoru ispred njega zrak se zgunjava i grije do temperature od nekoliko tisua stupnjeva, to dovodi
do ionizacije. Rekombinacijom, u kojoj ionizirani atom prihvaa izgubljeni elektron, a
takoer i prelaskom pobuenih atoma u nie energetsko stanje, nastaje svjetlost). Proces je energetski vrlo izdaan; usporavanje meteoroida u Zemljinoj atmosferi i pret-

39

vorba kinetike energije u toplinsku, odvijaju se vrlo brzo pa se nastala svjetlost moe
opaati iz velikih udaljenosti (veina meteoroida sagorijeva u visinama od 80 do 100
km). Uslijed ionizacije okolnog plina, meteore je mogue i detektirati radarski (radio-valovima). Najee opaani meteori imaju trajanje do nekoliko sekundi. Tipini
sjajniji meteori imaju sjaj usporediv sa sjajnijim zvijezdama, a duljina im je obino
vie desetaka stupnjeva. Posebno su impresivne pojave vrlo sjajnih meteora, koji se
nazivaju bolidi. Prividnog su sjaja veeg od Venere, a poneki mogu biti sjajniji od punog Mjeseca pa se ponekad opaze i danju. Kako se radi o veim tijelima, ona obino
ne uspiju potpuno sagorjeti u atmosferi pa padnu na Zemlju. Stoga je opaanjem bolida mogue odrediti mjesto njegova eventualnog pada. Mikrometeoroidi, zbog svojih
malih dimenzija, ne sagorijevaju u atmosferi, nego se uspore i taloe na Zemlju poput praine.
Ovisno o tipu tla meteorit moe, udari li u tvrdu stijenu, napraviti krater i ispariti,
dok u sluaju mekeg tla (sloj zemlje) dolazi do ukapanja meteorita (manji meteoriti
pri tome se mogu ukopati nekoliko metara, a da na povrini ostave jedva primjetnu
rupu). Vei meteoriti stvaraju kratere poput onih na Mjesecu. Jedan od najpoznatijih
zemaljskih kratera meteoritskog porijekla je Barringerov krater u Arizoni (Diablov
kanjon). Promjera je 1300 m i dubine 173 m, a rubovi se izdiu 40-50 m iznad platoa.
Geoloka ispitivanja su pokazala da je nastao padom meteorita od 2 milijuna tona i to
prije 25 000 godina (kinetika energija ovog posljednjeg velikog meteoroida odgovarala je energiji 30-megatonske hidrogenske bombe!). Pretpostavlja se da je Zemlja
tijekom svog razvitka (a posebno u svojoj ranijoj povijesti) doivjela brojne udare meteoroidnih i planetoidnih tijela. Udarima masivnijih tijela Zemlja je bila izloena u
svojoj veoma ranoj povijesti, prije nekih etiri milijarde godina. U tim procesima najvjerojatnije su nastali udarni bazeni ispunjeni lavom, a koje su kasnije prekrili oceani. Geoloka aktivnost prekrila je kratere i karakteristine reljefne oblike koje su udari meteoroida ostavili na Zemljinoj povrini. Stoga je danas teko prepoznati i otkriti mjesta pada velikih meteorita. Veliki krater promjera 100 km nalazi se nedaleko od
jugoistonog dijela poluotoka Tajmir (u Sibiru). U Njemakoj, pokraj grada
Nrdlingena otkriven je krater promjera 24 km. U razotkrivanju karakteristinih udarnih reljefa pomau satelitski snimci Zemljine povrine. Poznat je satelitski snimak (iz
Landsat-satelita) jezera krunog oblika koje obiljeava obrise Manicuagan kratera u
Kanadi nastalog udarom meteorita pred 210 milijuna godina. Promjer kratera je oko
60 kilometara. Najpoznatiji recentni sluaj svakako je Sibirski meteorit, koji je 30.
lipnja 1908. godine u silovitom udaru potpuno unitio tajgu u polumjeru od 80km.
Ostaci Sibirskog meteorita jo nisu pronaeni, tako da je ovaj dogaaj jo uvijek
tajna i izazov brojnim istraivaima. Udari veih meteorita ili ak planetoida u na
planet mogui su i danas. Spomenimo npr. da je planetoid Hermes 1937. godine proao na svega 600 000 km od naeg planeta. Godine 1989. pored Zemlje na udaljenosti
od 800 000 km proao je kamen promjera 1km i mase milijardu tona. primijeen je
tek dan nakon to je projurio pored Zemlje brzinom od 21 km/s. Najvei sauvani meteorit je Hoba West u Namibiji (ima masu 50 tona). U New Yorku se uva meteorit
mase 34 tone koji je pronaen na Greenlandu. Meteoroidi na Zemlju padaju svakodnevno. Veina ih je male mase, no ipak Zemlja dnevno dobije na masi 1 000 do

40

10 000 tona. Premda ova brojka izgleda ogromna, usporeena s masom Zemlje, ona je
gotovo zanemariva (za milijun godina masa Zemlje se na ovaj nain povea za svega
0.00000004%). Premda su padovi veih meteoroida na povrinu Zemlje relativno rijetki, bilo je nekoliko sluajeva da meteorit pogodi ovjeka. Tako je 16. veljae 1827.
godine u Mhow-u (Indija) meteorit pogodio jednog mukarca, a 30. studenog 1954.
godine meteorit je u Sylacaugi (Alabama) ranio jednu enu dok je spavala u krevetu.
Svake godine u prosjeku desetak kua je oteeno udarom meteorita prosjene mase
od 1 kg, a zabiljeeni su sluajevi udara meteorita u ivotinje, automobile pa ak i u
potanski sandui (10. prosinca 1984, Claxton, Georgia)!
Za nas je zanimljiv sluaj meteorita poznatog kao Zagrebako eljezo, koji je 26.
svibnja 1751. godine pao kod mjesta Hraine u Hrvatskom Zagorju. Meteorit se zabio u zemlju i izvaena su dva metalna komada, jedan mase oko 40 kg, a drugi mase
oko 9 kg. uvaju se u bekom Prirodoslovnom muzeju. Polirana ploica od tog meteorita (mase svega 0.56 g) nalazi se i u zagrebakom Prirodoslovnom muzeju. Tadanji
ravnatelj tvornice porculana u Beu A. Widmannsttten ispitao je Zagrebako eljezo
(ili tzv. Hrainski meteorit) na nain da je izbrusio i polirao jednu ploicu meteorita i
podvrgao je visokoj temperaturi. Tada su nastale pravilne are (tzv.
Widmannstttenove linije) koje i danas predstavljaju jedan od naina dokazivanja meteoritskog porijekla eljeznih meteorita. Prema porijeklu meteoroidi se openito mogu
svrstati u dvije skupine. Prvu ine oni nastali raspadom kometa. Sastoje se od sitnih
estica i leda pa ne mogu stii do povrine Zemlje - ispare u atmosferi. Druga skupina je asteroidnog porijekla. Kompaktniji su i mogu biti veih dimenzija. Meteoriti
se mogu razvrstati i prema strukturi i sastavu, a takoer i prema starosti (koja se odreuje radioaktivnim metodama). Premda u strukturu meteorita neemo detaljnije ulaziti, vano je naglasiti da su meteoriti jedina svemirska tijela (uz kamenje doneseno s
Mjeseca) koja se neposredno analiziraju na Zemlji. Istraivanje njihove strukture izuzetno je znaajno za postavljanje kozmolokih modela Suneva sustava.
Promatranje meteora posebno je zanimljivo za astronome amatere. Opaanja se
obavljaju obino vizualno - prostim okom, a ponekad se, radi promatranja slabo sjajnih meteora, moe koristiti i teleskop (veeg vidnog polja). Fotografskim tehnikama,
pri emu se ispred objektiva aparata postavlja rotirajui zatvara poznate kutne brzine,
mogue je mjeriti brzine meteora. Obavljaju li se istovremeno opaanja iz dvaju mjesta (udaljenih od 50 do 100 km), mogue je odrediti i visine meteora. Upotrebom optike prizme snimaju se i spektri sjajnijih meteora, na temelju ega zakljuujemo o
mehanizmu zraenja svjetlosti. Posebno su korisna radarska promatranja meteora. U
posljednje vrijeme, zastupljenost meteoroida u okolini Zemlje istrauje se i pomou
letjelica. Iz poznate zastupljenosti mogue je izraunati vjerojatnost staza letjelice s
meteoroidom. Tako je npr., prema jednom raunu, vjerojatnost staza sonde Apolla za
desetodnevnog putovanja sa meteoroidom jednaka jedinici, za sluaj kada je masa
meteoroida 0.01 mg; trag od udara na aluminijskoj oplati bio bi dubok pola milimetra.
Meteoroidi potoka, koji se gibaju uzajamno paralelno, za opaaa na Zemlji prividno izlaze iz jedne toke neba (radijanta).
Kod amaterskih opaanja sustavno se istrauju meteorski potoci. Oni su vezani uz
raspad kometa. Naime, pri raspadu kometa prvo se formira meteoroidski oblak, koji

41

se sastoji od zgusnutih estica koje zauzimaju mjesto gdje se nalazila ili jo uvijek
nalazi glava kometa. Kada Zemlja, u svom gibanju oko Sunca, ue u takav oblak opaa se pojava meteorskog pljuska. Vremenom se meteoroidski oblak raspruje po stazi
kometa, zauzimajui prostor debeo oko milijun kilometara (meteoroidsko vlakno).
Prolaz Zemlje kroz meteoroidsko vlakno traje manje od jednog dana. Uslijed gravitacijskih utjecaja planeta i Suneva zraenja, meteoroidsko vlakno se poveava, stvarajui meteoroidski potok. Prolaz Zemlje kroz meteoroidski potok traje nekoliko dana.
Tablica 2. Najaktivniji meteorski potoci
satna
koordinate radijanta
datum
maksimuma frekvencija
a ()
d ()
QUADRANTIDI
232
50
3.I
35
LYRIDI
272
34
22.IV
12
ETA AQUARIDI
336
1
5.V
15
DELTA AQUARIDI
339
16
28.VII
20
PERSEIDI
46
58
12.VIII
50
ORIONIDI
95
15
22.X
25
S TAURIDI
53
14
6.XI
15
N TAURIDI
57
22
10.XI
5
LEONIDI
153
22
17.XI
12
GEMINIDI
113
33
13.XII
60
URSIDI
217
76
22.XII
5
Ime potoka

Za amaterska opaanja upravo su interesantni meteoroidski potoci, ije staze Zemlja svake godine sijee u isto vrijeme, pa se unaprijed zna vrijeme za njihovo opaanje. Uslijed perspektive, meteori potoka prividno izlaze iz jedne toke nebeske sfere
(naime, meteoroidi pripadaju jednoj skupini i gibaju se paralelno), koja se naziva radijant. Meteor, koji se giba prema opaau, naziva se stacionarni i izgleda poput zvijezde koja je na trenutak zasjala. Ime potoka i roja vezano je uz zvijee gdje se nalazi
radijant. Za razliku od meteoroida, koji se gibaju u skupinama, postoje usamljeni
meteori koji se nazivaju sporadini (pri opaanju meteorskih potoka njih emo razlikovati po tome to openito prividno ne izlaze iz radijanta). U priloenoj tablici dan je
popis poznatijih potoka s njihovim osnovnim karakteristikama.
3.5.
3.5.1.

Jupiterova skupina planeta

Jupiter

Najvei planet Suneva sustava. Ima gustu atmosferu s izraenim prugama paralelnim
ekvatoru. Uoava se i velika crvena pjega. Kao i kod ostalih vanjskih planeta i Jupiterova je atmosfera preteno graena od vodika i helija, a zastupljeni su i spojevi poput
metana, amonijaka, vodene pare i sl. Prosjena temperatura je oko 130C. Jupiter
zrai vie energije nego to prima od Sunca, to je uvjetovano gravitacijskim saimanjem kao izvorom energije (potencijalna energija gravitacijskog polja saimanjem
prelazi u unutarnju energiju). Tlak u unutranjosti Jupitera dostie vie od desetaka
milijuna bara. Stoga se pretpostavlja da najvei dio Jupiterove unutranjosti ini tekui metalni vodik. Jako magnetsko polje potjee od strujanja u tekuem metalnom vo-

42

diku. U atmosferi iznosi oko 103 T. Magnetska je os priklonjena za 11 prema rotacijskoj.

Jupiter ima 28 poznatih satelita i slabo sjajni prsten. Io,
Europa, Ganimed i Kalisto vide se obinim dalekozorom.
Otkrio ih je Galilei. Ganimed (s dijametrom od 5262 km)
je najvei planetni satelit u Sunevom sustavu. Od satelita
je osobit Io koji pokazuje najintenzivniju vulkansku aktivnost od svih tijela u Sunevom sustavu. Istraivanja iz
blizine Jupitera (kao i Saturna, Urana i Neptuna) provedena su letjelicama (Pioneer, Voyager). Jupiter je istraivan i pomou svemirske sonde Galileo.
3.5.2.

Saturn

Osobit po svom sjajnom prstenu koji se vidi manjim

teleskopom. Prsten je otkrio C. Huygens 1659. godine. Brzina rotacije Saturnovih prstena odreena je
Dopplerovim efektom (prvi je to uinio ameriki
astronom James Edward Keeler, 1895.g.) na temelju
ega je pokazano da je vrtnja u skladu s Keplerovim
zakonima, to znai da se radi o skupu nezavisnih
estica. U prstenu se uoavaju pukotine, od kojih je
najvea vidljiva osrednjim teleskopima (Cassinijeva
pukotina). Prosjena temperatura na Saturnu iznosi oko 170C. Saturn zrai neto
vie energije nego to je prima od Sunca. Jezgra ovog planeta najvjerojatnije je sainjena od stijenja i leda, dok je plat vjerojatno graen od molekulskog tekueg vodika. Pretpostavlja se da je prostor izmeu plata i jezgre ispunjen tekuim metalnim
vodikom. Magnetsko polje Saturna neto je slabije od Zemljinog, ali je dosta prostrano. Magnetska os praktiki se podudara s rotacijskom. Otkriveno je 30 Saturnovih
satelita. Titan je jedan od rijetkih planetnih satelita koji (uz Jupiterov Io i Neptunov
Triton) ima relativno gustu atmosferu. Dijametra je 5 150 km. Saturnovi sateliti, kao i
veina ostalih satelita vanjskih planeta, preteito su prekriveni ledom.
3.5.3.

Uran

Planet Uran otkrio je W. Herschel 1781. godine. Atmosferu Urana ine smrznute tvari (led, amonijak, metan) i plinovi. Atmosfera je prozirna do veih dubina, gdje se opaaju oblaci s kristalima metana. Uslijed rasprenja i apsorpcije Suneve svjetlosti
na metanu, Uran pokazuje zelenkasto-modrikastu boju. Temperatura u vanjskim slojevima atmosfere opada do 220C, dok je
u nekim slojevima izmjerena via temperatura (173C). Jezgra
Urana je najvjerojatnije stjenovita. Magnetsko je polje po jakosti slino Zemljinom,
ali je znatno nakoeno u odnosu na os rotacije. Slino je i Neptunovo magnetsko polje. Poznato je 20 Uranovih satelita, a otkriven je i sustav prstena. Od satelita se istie

43

Miranda, na kojoj su zastupljene najraznolikije geoloke strukture koje postoje u Sunevom sustavu.
3.5.4.

Neptun

Postojanje Neptuna predvieno je raunskim putem.

Neptun je opaaki otkriven 1846. godine (Johann
Gottfried Galle i Heinrich d'Arrest), premda je opaan i nekoliko puta prije nego to je prepoznat kao
planet. Tako je poloaj Neptuna (ne znajui da se
radi o planetu) zabiljeio jo Galileo, 27.01.1613.
godine za vrijeme motrenja Jupiterovih satelita. Tada
su Jupiter i Neptun bili u konjunkciji. Kutna udaljenost izmeu njih iznosila je svega 17 prividnih Jupiterovih polumjera. Neptun zrai 2.4 puta vie energije nego to je prima od Sunca. Atmosfera je plavkaste boje (uslijed rasprenja Suneve svjetlosti i apsorpcije crvene komponente u plinu metanu). Uoava se velika tamna
pjega i visoki srebrnasti cirusi, oblaci od ledenih kristala metana. Neptun ima veoma dinaminu atmosferu s najveim brzinama vjetrova od svih planeta (brzine dostiu
400m/s). Magnetsko polje Neptuna je relativno slabo (najvjerojatnije je potaknuto
potpovrinskim strujama) i priklonjeno je pod kutem od oko 50 u odnosu na os rotacije planeta. Poznato je 8 Neptunovih satelita i nekoliko prstena. Sateliti Triton i Nereid otkriveni su teleskopom. Temperatura povrine Tritona dostie vrijednost od svega 236C. Na Tritonovoj junoj polutki uoava se polarna kapa od smrznutog duika
i metana na kojoj se vide tamne pjege najvjerojatnije nastale od erupcija tekueg duika iz unutranjosti satelita.
3.5.5.

Pluton

Postojanje Plutona predviano je prije njegova otkria. Opaaki je otkriven 1930.

godine (C.W. Tombaugh). Poznat je samo jedan Plutonov satelit, koji je nazvan Haron (Charon). S obzirom na veliinu, Haron i Pluton predstavljaju pravi dvostruki
planetni sustav. Temperatura oba tijela je oko 220C. Svojom graom Pluton i Haron su sliniji satelitima vanjskih planeta (sadre mnogo leda i smrznutog metana)
nego li jovijanskim planetima. S obzirom na specifinost njihove staze u gibanju oko
Sunca te veliinu i fiziki sastav, sustav Pluton-Haron mnogi astronomi ne smatraju
planetom Suneva sustava. U novije vrijeme mnogi ga smatraju divovskim kometom.
3.6.

Kometi

Pojava kometa na nebu oduvijek je pobuivala posebnu panju. Zapisi o kometima

stari su gotovo etiri tisuljea. U antiko doba vjerovalo se da su kometi atmosferske
pojave. Takvo tumaenje nalazimo npr. kod Aristotela i Ptolemeja. Godine 1577. T.
Brahe navodi da su kometi u najmanje tri puta veoj udaljenosti od Zemlje, nego to
je Mjesec. Zakljuak je izveo iz injenice da se promatranim kometima nije uspjela
izmjeriti paralaksa. Kada se nalazi u blizini Sunca, komet razvija rep (suprotno usmjeren u odnosu na Sunce) koji se za neke komete moe pruati na nebu u duljini i do

44

vie desetaka stupnjeva. Glava kometa sastoji se od razmjerno guste jezgre(graene

od tzv. prljavog leda , gustoe oko 2 103 kg/m3) i kome (plinovitog omotaa iz
kojeg se razvija rep), a oko kometa nalazi se vodikova koma (tzv. halo). Kada su daleko od Sunca, kometi nemaju rep. Vide se kao siuni magliasti ovalni oblaci, ije
se gibanje, u odnosu na zvjezdanu pozadinu, lako ustanovljava uzastopnim nonim
promatranjima. Pomou svemirske letjelice Giotto snimljena je 1986. godine jezgra
Halleyeva kometa. Povrina jezgre je potpuno tamna (led u jezgri sadri ugljik-dioksid, amonijak i metan). Pribliavanjem Suncu jezgra kometa se zagrijava, led
prelazi u plinovito stanje (nastaje koma) i uslijed ionizacije poinje zraiti svjetlost.
Pod utjecajem Suneva zraenja lake estice plina tvore kometski rep poloen nasuprot Suncu, dok tee estice praine zaostaju na stazi kometa (stoga se mogu ponekad
opaziti dvostruki ili viestruki kometski repovi). Hipotezu o strukturi kometskih jezgara kao aglomerata smrznute praine i kamenja postavio je jo 1949. godine ameriki
astronom Fred Lawrence Whipple.
Odreivanjem kometskih staza prvi se praktino bavio E. Halley. Godine 1705.,
odredio je staze nekolicine kometa, iz podataka dobivenih opaanjima (pri tome se
koristio metodom koju mu je ustupio I. Newton). Pokazao je da su staze kometa, opaanih 1531, 1607 i 1682, gotovo identine pa
Komet Hale-Bopp iz 1997. godine
je zakljuio da se radi o istom nebeskom tijelu i predvidio da bi se sljedei put trebalo vidjeti 1758. godine. Sjajan komet stvarno se
pojavio te godine (16 godina nakon
Halleyeve smrti) i nazvan je Halleyev komet.
Danas je poznat relativno veliki broj kometa.
Kometi nose imena otkrivaa (prvog koji ga
je vidio, ili imena nekoliko ljudi, ukoliko je
otkrie uslijedilo nezavisno i vremenski priblino istodobno). Na poetku, komet uz ime
potencijalnog otkrivaa nosi i oznaku godine
otkria, te malo slovo koje ukazuje koji je to
po redu otkriveni komet dotine godine (npr.
komet Levy 1990c znai da je komet otkriven 1990. godine i da se radi o treem po
redu otkrivenom kometu te godine). Nakon to se odredi staza kometa i pokae da
komet nije od ranije poznat, dobiva, uz ime opaaa i godinu otkria, rimski broj koji
oznaava godinji redoslijed prolaza perihelom. Npr. 1974 XII znai da je to dvanaesti po redu komet, koji je te godine proao perihelom. Ima kometa koji ne nose imena
svojih otkrivaa. Radi se o openito poznatim kometima koji su dobili imena prema
osobama koje su odredile njihove staze ili dole do znanstvenih otkria vezanih uz
istraivanje kometa (npr. Halleyev komet, Enckeov komet).
Mnogo kometa otkrili su (i jo uvijek otkrivaju!) astronomi amateri. Legendaran
je Jean Louis Pons, portir zvjezdarnice u Marseilleu, koji je poetkom 19. stoljea otkrio 37 kometa i do danas dri rekord u broju otkrivenih kometa. Za astronome-amatere potraga za novim kometima svakako je zanimljiva i moe biti vrlo uspjena, pogotovo ako su atmosferski uvjeti i poloaj mjesta opaanja povoljni. Jasno,

45

treba imati i odgovarajuu, ali ne i pretjerano skupu, opremu. Meutim, mnoge komete otkrili su profesionalni astronomi i to obino sluajno, snimajui velikim teleskopima pojedina podruja neba, u svrhu nekih drugih istraivanja.
Jezgre kometa su tijela male mase i malih dimenzija (promjera do 10 km), dok su
koma i rep mnogo veih dimenzija (prosjena je veliina kome od 50 do 100 000 km,
dok je rep reda veliine 10 milijuna kilometara), ali znatno manje gustoe. Stoga i
prolaz Zemlje kroz rep kometa ne ostavlja posljedice.
Relativno mala masa, koju imaju kometi, razlogom je to na staze ovih tijela jako
utjeu veliki planeti. Pod gravitacijskim utjecajem velikih planeta, staze kometa mogu
se znatno promijeniti. Komet moe prijei iz vee u znatno manju stazu i obrnuto.
Staze nekih kometa zarobljene su gravitacijskim utjecajem velikih planeta. Tako
imamo npr. Jupiterovu porodicu kometa (koja je najbrojnija), Saturnovu, Neptunovu
(kojoj pripada Halleyev komet) itd. Poneki od kometa prelaze iz jedne porodice u
drugu. Godine 1994. bili smo svjedoci spektakularnog dogaaja - udara kometa Shoemaker-Levy9 u planet Jupiter. Zarobljen gravitacijskim poljem masivnog Jupitera,
komet se prije pada raspao u 21 fragment, koji su brzinom od 60 km/s udarili u Jupiter
izazvavi veoma jake eksplozije. Tragovi kometskog udara u atmosferi Jupitera mogli
su se vidjeti i manjim teleskopima.
Premda su staze kometa vrlo raznolike (raznih ekscentriciteta, perioda ophoda, inklinacija i smjerova gibanja - direktnih i retrogradnih), ipak postoji klasifikacija kometa prema elementima njihovih staza. Danas se kometi openito dijele u etiri skupine:
1) Kratkoperiodini kometi s periodom manjim od 200 godina. Veinom se gibaju u istom smjeru kao i planeti Suneva sustava. Staze su
im relativno malo otklonjene od ravnine ekliptike ( i ? 15 ), s afelima
u blizini velikih planeta (porodice kometa) ili ak u neVeina kometa dolazi iz Oortovog oblaka ija je
posrednoj blizini Sunca.
udaljenost od Sunca reda veliine jedne svjetlosne godine.
2) Dugoperiodini kometi s
periodom veim od 200 godina. Openito imaju razne
vrijednosti inklinacija. Priblino je jednaka zastupljenost kometa s direktnim i retrogradnim gibanjima. Ekscentricitet staza im je relativno velik.
3) Kometi kojima je ekscentricitet staze blizak jedinici.
Staze ovih kometa vrlo su
izduene elipse. U graninom sluaju e = 1 , radi se o
parabolama.
4) Kometi s hiperbolinim sta-

46

zama . Za e > 1 staza je hiperbola.

Parabole i hiperbole su za razliku od elipse, otvorene krivulje. Tijelo koje se giba
po paraboli ili hiperboli naputa Sunev sustav. Staze kometa prelaze u parabole ili
hiperbole uslijed gravitacijskih utjecaja velikih planeta Suneva sustava. Kometi ije
su staze parabole ili hiperbole moemo nazvati neperiodinim kometima.
Ipak, bitno je naglasiti da nisu otkriveni kometi s ekscentricitetom staza znatno
veim od jedinice (najvei danas poznati ekscentricitet ima komet Sandage 1972 IX,
( e = 1.006 ). Podatke o elementima staza kratkoperiodinih kometa donose astronomski godinjaci, dok se podaci o novootkrivenim kometima objavljuju u astronomskim
cirkularima ili asopisima. Moemo spomenuti da postoji i klasifikacija kometa (u
petnaest skupina) prema slinosti elemenata njihovih staza. Tako npr. kometi iz skupine koja nosi oznaku M, imaju toliko izduene staze da im se perihel nalazi u samoj blizini Sunca, dok im je afel nekoliko stotina astronomskih jedinica daleko od
Sunca. Poznati predstavnik ove skupine je komet Ikeya-Seki. Nasuprot tome, ima
kometa ija je staza malo izduena. Npr. komet Schwassmann-Wachmann 1 ima gotovo krunu stazu ( e = 0.1 ; a = 6.1 a.j.), vrlo slinu stazama asteroida. Komet s najkraim do sada poznatim periodom od 3.3 godine je Enckeov komet.
Na svom putu oko Sunca kometi gube masu, to se uoava u slabljenju sjaja u narednim pojavljivanjima periodikih kometa (primjer je Enckeov komet kod kojeg je
primijeen pad prividne veliine za jednu zvjezdanu veliinu tijekom jednog stoljea).
Opaani su i raspadi kometa. Prvi raspad je primijeen kod kometa Biella 1846 II, koji se raspao na dva dijela. Godine 1872. raspadnuti komet je trebao proi tokom, u
kojoj se njegova staza kria sa stazom Zemlje. Pri prolazu Zemlje tom tokom opaan
je veliki broj meteora pa je pretpostavljeno da se dio sadraja kometa razasuo njegovom stazom, tvorei sitne meteoroidske estice. Kasnije je pokazano da su mnogi meteorski potoci povezani s raspadom odreenih kometa (talijanski astronom Giovanni
Virgino Schiaparelli izraunao je stazu kojom se giba meteorski potok Perzeidi i pokazao da istu stazu ima komet 1862 III; slina je veza meteorskog roja Leonidi i
Tempelova kometa). Do danas je primijeeno oko dvadesetak raspada kometa. Oito
je da periodiki kometi stalno gube dio svoje mase i da je za oekivati da oni vremenom nestaju (od kometa preostane kruta i mala jezgra, koja se ne moe uoiti sa
Zemlje). Pretpostavlja se da kometi ne ive due od desetak tisua godina. Stoga je
pretpostavljeno da postoji podruje iz kojeg dolaze novi kometi. Prema hipotezi koju
je postavio John Hendrik Oort veina kometa giba se u kometskom oblaku (tzv. Oortov oblak) koji je na udaljenosti reda veliine jedne svjetlosne godine. Uslijed izvjesnih poremeaja (utjecaj bliih zvijezda, prolaz Suneva sustava kroz oblak meuzvjezdane materije i sl.), poneki od kometa oslobaaju se od Oortova oblaka i zalaze
duboko u Sunev sustav, gdje mogu biti zarobljeni gravitacijskim poljem tijela
Suneva sustava ili pak izbaeni daleko u svemir. Oortova hipoteza o oblaku kometa nala je potvrdu u nedavnim otkriima slinih kometskih oblaka oko nekih bliih
zvijezda (npr. Vege).

47

3.7.

Planeti drugih zvijezda

U svom djelu De linfinito universo e mondi, objavljenom 1584. godine, Giordano

Bruno je napisao: Postoji bezbroj sunaca i bezbroj zemalja koje obilaze oko njih na
isti nain kao to ini sedam planeta naeg sustava. Mi vidimo samo sunca zato to su
vea tijela i sjajnija, dok njihovi planeti ostaju nevidljivi zbog njihove male veliine i
slabog sjaja. Bezbrojni svjetovi u svemiru nisu nita loiji i slabije nastanjeni nego li
naa Zemlja.
Te su zamisli potvrene tek etiri stoljea kasnije. Otkrivanje planeta drugih zvijezda (ekstrasolarnih planeta) veinom se temelji na posrednim metodama. Mnogo
prije nego to su otkriveni ekstrasolarni planeti, astronomi su primjenjivali astrometrijska, spektroskopska ili fotometrijska mjerenja u pronalaenju dvostrukih sustava
zvijezda kod kojih se jedna (slabije sjajna) komponenta sustava ne moe neposredno
vidjeti. Neke od metoda koje se danas koriste i koje se temelje na posrednom opaanju su: astrometrijska metoda, metoda radijalnih brzina, pomrinska (fotometrijska)
metoda, metoda mikrofokusiranja, te metoda detekcije planeta temeljena na pravilnosti pulseva pulsara. No, najzanimljivija i znanstveno najvrednija metoda otkrivanja ekstrasolarnih planeta je njihovo neposredno opaaUmjetnika vizija zore na ledenoj planeti sistema Lalande 21185
nje. Metodom radijalnih
brzina, npr., znanstvenici
su otkrili da zvijezda 51
Pegaza ima nevidljivog
pratioca mase reda veliine mase Jupitera. Taj planet obilazi oko zvijezde za
svega 4.2 dana i nalazi se
na udaljenosti od zvijezde
jednakoj 0.05 astronomskih jedinica. Planet je blii zvijezdi nego li je Merkur Suncu.
Prvi ekstrasolarni planeti koji krue oko zvijezda slinih Suncu, otkriveni su prije est godina. Otada je otkriveno 80 novih ekstrasolarnih planeta. Nakon otkria prvog sustava slinog naem Sunevom sustavu, astronomi su otkrili jo tri nova planeta. Sva tri planeta okreu se oko svojih roditeljskih
zvijezda po priblino krunim orbitama i na udaljenostima usporedivim sa udaljenostima Zemlje i Marsa od Sunca. Veina planetarnih sistema koji su otkriveni, izgledaju
poput vrlo dalekih roaka naeg Sunevog sustava. U novije vrijeme su otkriveni
takvi planetarni sustavi koje bi se moglo nazvati bratiima ili sestrinama naeg
Sunevog sustava, a za nekoliko godina, astronomi se nadaju da e pronai sustave
koji bi mogli biti brat ili sestra naeg Sunevog sustava.

48

Jedan od planeta, koji e eventualno biti otkriven u zoni prebivanja, tj. ivotnoj
zoni u kojoj je mogua stabilnost tekue vode, moda e u dalekoj budunosti naoj
civilizaciji biti samo jedno od moguih odrivih ivotnih utoita.
3.8.

Praktini rad

Promatranje planeta Jupitera i Saturna, te njihovih satelita (mjeseci).

LITERATURA:
[15] Vladis Vujnovi, Astronomija za uenike osnovne kole, ELEMENT, Zagreb,
1997.
[16] Vladis Vujnovi, Astronomija 1, kolska knjiga, Zagreb, 1994.
[17] Vladis Vujnovi, Astronomija 2, kolska knjiga, Zagreb, 1994.
[18] ovjek i svemir, Zvjezdarnica Zagreb, Zagrebaki astronomski savez, 2000/2001,
br. 3
[19] Astronomy, 2002., February

49

4. ZVIJEZDE
sastavio: Draen Kupec
Astronomsko drutvo Koprivnica

4.1.

Uvod

Svaki put kad za vedre noi pogled podignemo prema nebu, gotovo sve, manje ili vie
svijetle tokice koje vidimo, jesu zvijezde. Od davnih vremena one su privlaile pogled ljudi, fascinirale ih i navodile na razmiljanje.
Plijenile su panju svojom postojanou te stoga
Osnovni oblik zvijea Orion
(snimka)
smatrane nedostinom i neshvatljivom boanskom
sferom.
Razvojem znanosti, pa tako i astronomije, ljudi
su sustavnim promatranjem nauili mnogo o prividnom kretanju nebeskog svoda sa zvijezdama. Primjeujui njihov stalni, nepromjenjivi raspored, svrstali su ih u zvijea. Time su olakali snalaenje u
tom zvjezdanom gradu, tijekom itave godine. Uglavnom su zvijea dobila nazive ivotinjskih likova
ili likova iz pria i mitova, a zadrala su se sve do
dananjih vremena.
Meu mnogobrojnim, prividno nepominim zvijezdama, odavno su vrijedni astronomi primijetili
nekoliko njih koje se naoko nasumino kreu, nekad
bre, a katkad sporije. Sustavnim promatranjem i biljeenjem njihovog putovanja tijekom godine, zakljuili su da je takvih zvijezda pet. Nazvali su ih planetima, a to
znai lutalice. Danas znamo da planeta u Sunevom sustavu ima devet, ali golim ih
je okom mogue vidjeti upravo onih pet odavno poznatih. Stoga njih ne smijemo brkati sa zvijezdama, iako golim okom gledani izgledaju upravo kao zvijezde.
Ukupan broj zvijezda koje za vrlo vedrih noi i podalje od gradskih svjetala moemo golim okom vidjeti iznosi nekoliko tisua. Koritenjem nekog optikog pomagala, odnosno teleskopa, broj je vidljivih zvijezda neusporedivo vei. No one su toliko
udaljene da ih ak i velikim teleskopima moemo vidjeti samo kao manje ili vie sjajne tokaste izvore svjetla. Ve i letiminim, nasuminim pregledom nonog neba zamijetit emo da se osim svojim sjajem, zvijezde razlikuju i po boji. Ako promatramo
golim okom, boje emo razabrati samo kod sjajnijih zvijezda, ali kad uporabimo teleskop ili promotrimo fotografije nainjene dugim ekspozicijama, vidjet emo da je veliki broj zvijezda raznovrsnih boja. Ovo nas dovodi do sustava klasificiranja svih poznatih zvijezda.
4.2.

Tipovi zvijezda

Znamo da su sve zvijezde vrlo masivne plinovite kugle, koje zrae vlastitom svjetlou. Svima je zajedniko da im je izvor energije u nuklearnim reakcijama koje se odvi-

50

jaju uglavnom u njihovom sreditu. No iza ovako ture definicije krije se raznoliko
drutvo pojedinih tipova zvijezda. Openito moemo rei da je osnovna klasifikacija
zvijezda nainjena prema temperaturi njihove povrine. Pri tom je njihova vidljiva
boja direktno vezana upravo uz temperaturu, to nam omoguuje da razabravi boju
neke zvijezde brzo moemo zakljuiti o njezinoj povrinskoj temperaturi. Da bismo to
poblie objasnili, pomoi e nam analogija sa zagrijavanjem nekog metala. Kad nekom takvom tijelu dovodimo toplinu, ono e se prvotno zagrijavati bez vidljive promjene boje jer tada emitira u okolinu elektromagnetsko zraenje veih valnih duljina.
Daljnjim zagrijavanjem prvo e se na povrini javiti crvena boja, koja od svih boja iz
vidljivog spektra ima najveu valnu duljinu te dakle i najmanju energiju. Nakon ovog
poetnog crvenog usijanja, boje e se nastavljanjem dovoenja topline mijenjati redom preko ute i plave sve do tzv. bijelog usijanja. Slino dakle vrijedi i pri utvrivanju veze izmeu boje i povrinske temperature neke zvijezde. Tako kad vidimo da je
neka zvijezda crvena, odmah moemo zakljuiti da se ubraja u one hladnije. S druge
pak strane, bijele ili plave zvijezde su one s visokom povrinskom temperaturom, odnosno takve zvijezde zrae najvee koliine energije po jedinici povrine.
Razmotrimo sada podjelu zvijezda koja uzima u obzir upravo njihovu povrinsku
temperaturu. Pojedini tipovi oznaavaju se tako zbog tradicionalnih razloga velikim
slovom abecede. U poetku klasifikacije, zvijezde su razvrstane u samo nekoliko skupina pa je koriteno i nekoliko slova. Tada se to inilo prikladnim. Kako se proirivalo
znanje o zvijezdama i njihovim razlikama, uvoene su dodatne skupine pa tako i nova
slova za njihovo oznaavanje. Tako se dolo do slijedeih osnovnih skupina odnosno
tipova zvijezda:
Tablica 3. Tipovi zvijezda
Tip povrinska temperatura C zvijezda tipian primjer
W
> 80 000
O
40 00035 000
Puppis
B
25 00012 000
Spica (Spika)
A
10 0008 000
Sirius
F
7 5006 000
Polaris (Sjevernjaa)
divovi: 5 5004 200
Capella (Kapela)
G
patuljci: 6 0005 000
Sunce
Arcturus (Arktur)
divovi: 4 0003 000
K
Ceti (tau Ceti, tau Kipatuljci: 5 0004 000
ta)
divovi: 3 400
Betelgeuse (Betelgez)
M
patuljci: 3 000
Proxima Centauri
R
2 600
N
2 500
S
2 600

Danas se ve i svaka od ovih osnovnih skupina dijeli na podskupine tako da im se

uz slovnu oznaku pridodaje i znamenka od 0 do 9.
Iz tablice je vidljivo kako je nae Sunce sasvim obina, prosjena zvijezda patuljak. Openito se moe rei da je upravo takvih zvijezda najvie u naoj galaksiji.

51

4.3.

Vrste zvijezda

Razmotrimo sada to znai kad kaemo da je Sunce zvijezda patuljak. Da bismo to

objasnili krenimo prvo s openitim upoznavanjem stvarne prirode zvijezda. Prva i
najvanija karakteristika im je da su sve one plinovite kugle koje sjaje vlastitim sjajem. Izvor energije su im nuklearne reakcije koje se odvijaju u njihovim dubljim slojevima, blie sreditu. Tamo vladaju tlakovi od vie milijuna bara, odnosno tlakovi
koji su milijunima puta vei od atmosferskog tlaka na povrini Zemlje. Pri tom i temperature dosiu i po nekoliko desetaka milijuna C. U tako drastinim uvjetima idealna je prilika za odvijanje nuklearnih reakcija fuzije. Najkrae reeno fuzija je meusobno spajanje atoma nekog elementa, odnosno njihovih jezgara, pri emu nastaju
atomi novog elementa. Kod toga se oslobaa velika koliina energije, jer se dio mase
atoma koji ulaze u interakciju direktno pretvara u energiju. Najjednostavnija, ali i najea fuzija kod zvijezda, jest ona u kojoj spajanjem jezgara vodika
nastaje jezgra atoma helija. U toj nuklearnoj reakciji priblino oko
Nae Sunce u
0.7% ulazne mase pretvori se u energiju. Upravo se to stalno, ve
usporedbi sa
nekoliko milijardi godina, dogaa na naem Suncu. U ovom trenutku
crvenim patuljkom
procijenjeni je sastav Sunca takav da ak oko 71% predstavlja vodik,
gotovo 27% helij, a samo oko 2% svi ostali prisutni elementi. Svake
pak sekunde negdje u unutranjosti Sunca u nuklearne fuzijske reakcije ulazi oko 600 milijuna tona vodika, od kojih se u energiju pretvori oko 4 milijuna tona. Koliko god nam se ove brojke inile velikima, ipak nema opasnosti da bi Suncu uskoro moglo ponestati goriva. Moe se proraunati da e jednako postojano sjajiti jo nekih 5
milijardi godina, troei svoje velike zalihe vodika. No i kad vodik u
dalekoj budunosti konano bude gotovo sasvim potroen, Sunce se nee ugasiti. Fuzija e se nastaviti, a gorivo e postati helij. Nakon njega, fuzija e se nastaviti sa sve
teim elementima i tako sve do eljeza, ali sa sve manje osloboene energije. Nakon
toga fuzija e se zaustaviti, jer za daljnje nuklearne reakcije u kojima bi se spajale jezgre atoma eljeza bilo bi potrebno dovoditi energiju. Kako se budu izmjenjivale faze
u kojima e nuklearno gorivo biti sve tei i tei elementi, tako e Sunce pulsirati u sve
kraim razdobljima, kao zvijezda crveni div. Pri tom bi se njegov obujam mogao toliko poveati da se Merkur, Venera i Zemlja, a moda ak i Mars, nau unutar njega.
Na kraju svojeg aktivnog ivota Sunce e u Svemir odbaciti veliki dio svoje mase, a
preostala e masa formirati tijelo relativno malog volumena no velike mase, odnosno
gustoe. Bit e to tzv. zvijezda bijeli patuljak, koja e se polako hladiti. Sjaj e joj
pri tom polako postajati sve slabiji te e vjerojatno zavriti kao hladna i teko zamjetljiva zvijezda smei patuljak. Pretpostavlja se da u galaksiji postoji veliki broj ovakvih smeih patuljaka, a neki od njih otkriveni su pomou velikih teleskopa.
Sunce je jedna obina i prosjena zvijezda u naoj galaksiji - Mlijenoj stazi. Svrstano je u skupinu tzv. utih patuljaka i niim se posebno ne razlikuje od velikog
mnotva slinih zvijezda u galaksiji. Karakteristika im je upravo da su to tzv. zvijezde
glavnog niza, koje relativno mirno i postojano sjaje vie milijardi godina. Pored ovih
postoji jo nekoliko tipova zvijezda, koje su ponekad vrlo specifine. Tako su tu ve
spomenuti bijeli i smei patuljci, a njima moemo pridodati i crvene patuljke. Sve

52

su ovo male i ne odvie atraktivne zvijezde, koje uglavnom ivot zavravaju tako da
se postupno mirno ugase i ohlade.
No to rei o zvijezdama divovima koje mogu biti uistinu spekUsporedba
Sunca i platakularne. Takvi su divovi najee bijele ili plave boje. Masom navog diva
dmauju nae Sunce od nekoliko puta pa ak i do vie desetaka puta.
U njihovom sreditu vladaju nezamislivo veliki tlakovi i temperature. Zanimljivo je pri tom da je upravo to razlogom to takve zvijezde
svoje zalihe nuklearnog goriva troe neusporedivo bre od prosjenih zvijezda te im sjaj moe biti i do nekoliko stotina tisua puta vei od sjaja naeg Sunca. Posljedica je meutim da je njihov ivotni
vijek vrlo kratak u usporedbi s obinim zvijezdama, tako da najmasivnije zvijezde potraju samo nekoliko milijuna godina. No zavretak njihovog aktivnog postojanja esto je vrlo atraktivan pa i spektakularan, u eksplozijama nezamislivo velikih energija.
Eksplozija supernove moe sjajem nadjaati itavu galaktiku
Tako e zvijezde ija je masa do nekoliko puta vea
od Suneve, zavriti u eksploziji koja e ih uiniti
neusporedivo sjajnijima za kratko vrijeme, a nazivamo ih nove (novae) zvijezde. Ovakvo su ime dobile zato to se astronomima u prolosti inilo kao
da je na nebu zasjala nova zvijezda na mjestu gdje je
prije nije bilo. Tek je u novije vrijeme razjanjeno
da se radi o eksploziji zvijezda koje su esto toliko
udaljene da ih se ne zamjeuje za njihovog normalnog sjaja. No svakako je jo dojmljivija sudbina onih najmasivnijih zvijezda. Nakon
njihovog vrlo kratkog i burnog ivota, tlakovi koji nastaju zavrnim gravitacijskim
kolapsom izazovu gigantsku eksploziju pri kojoj takva jedna zvijezda moe kratkotrajno zasjati sjajem usporedivim sa sjajem itavih galaksija. Stoga su one dobile sasvim opravdano ime supernove. U eksploziji one u svemir odbacuju veliki dio svoje
mase, no ono to od njih ostane esto zavrava na neobian nain. Zavrno gravitacijsko saimanje proizvodi tlakove dovoljne da elektrone utisne u jezgre atoma pa tako
nastane tzv. neutronska zvijezda. Ona je vrlo malog volumena, npr. svega desetak
kilometara u promjeru. No zbog i dalje velike mase, gustoa materijala od kojeg se
sastoji je toliko velika da bi omanja alica ispunjena njime teila i do nekoliko milijardi tona. Zbog velike brzine rotacije neutronska zvijezda esto je izvor vrlo brzih bljeskova radio valova.
Umjetnika vizija crne jame
Frekvencija im moe biti vie tisua puta u sekundi,
to znai da se toliko puta okrenu oko svoje osi. Ovakvi svojevrsni svemirski svjetionici nazivaju se pulsari.
U nekim sluajevima masa zvijezde preostale nakon eksplozije supernove toliko je velika da se gravitacijsko saimanje nastavlja tako snano da dolazi i
do uruavanja strukture jezgre atoma, odnosno neutrona. Gravitacijsko djelovanje takvog masivnog ob-

53

jekta, saetog u izuzetno mali volumen, tako je snano da ak ni svjetlo vie ne moe
s njega pobjei. Zato on praktino postane nevidljiv za vanjskog promatraa pa je dobio naziv crna jama ili crna rupa. Ovi su zagonetni objekti vrlo zanimljivi piscima
znanstvene fantastike, pogotovo zato to jo nismo sigurni kakvi fizikalni zakoni vladaju unutar prostora djelovanja neke crne jame. Znanstvenici njihovo postojanje pokuavaju otkriti posredno, jer su crne jame snani izvor visokoenergetskog zraenja.
Radi se o X- ili Rntgenskom zraenju koje ustvari odailje snano ubrzana i ionizirana materija koja upada u crnu jamu. Stoga se smatra da se u sreditu galaksija kriju
crne jame, a pretpostavlja se da je jedna smjetena i u sreditu nae galaksije, Mlijene staze. Procjenjuje se da bi ona mogla imati masu od nekoliko desetaka milijuna
Sunevih masa.
Pored plavih i bijelih divova, postoje i zvijezde crveni divovi. To su esto divovi
u pravom smislu te rijei. Neki od njih u promjeru su stotinama puta vei od Sunca, a
najee su ustvari faza koja prethodi njihovom eksplozivnom zavretku postojanja,
npr. kao supernova. Takva njihova veliina razlog je to su toliko
Odnos veliisjajne, unato relativno niskoj povrinskoj temperaturi. Na naem
ne Sunca i
nonom nebu mogue je vidjeti nekoliko takvih crvenih divova,
crvenog diva
koji oito prolaze kroz posljednje faze svojeg ivota. Predstoji im
eksplozivni zavretak, a kad bi neka od relativno bliskih takvih zvijezda sada doivjela takvu sudbinu, njezin bi sjaj kao supernove bio
tolik da bi bila vidljiva i usred dana.
Ono to je zanimljivo jest da e u dalekoj budunosti, tj. za nekoliko milijardi godina, donekle slinu sudbinu doivjeti i Sunce,
premda znatno manje spektakularnu. Naime kad zvijezda prosjene
mase potroi glavninu svojeg nuklearnog goriva, tada ulazi u posljednju fazu svojeg ivota. Volumen joj se viestruko povea, tako
da e promjer Sunca u toj fazi vjerojatno biti toliki da obuhvati Zemljinu, a moda ak
i Marsovu orbitu. Zemlja e se tada praktino nalaziti unutar vrlo razrijeene plinovite
mase Sunca. Povrinska temperatura takve zvijezde
znatno je nia u usporedbi s onom kod normalne zviJedna od stotina milijardi galakjezde, no ukupna joj je povrina sada toliko velika da
sija u Svemiru
zrai enormne koliine energije. Pri tom cikliki pulsira u svojem promjeru, u sve kraim razdobljima. U
zavrnoj erupciji energije osloboene u sreditu, ona
odbacuje veliki dio svoje mase u okolni prostor.
Primjer za to su neke od tzv. planetnih maglica, koje
su ustvari upravo takav jedan plinovit oblak odbaen
od umirue zvijezde. Ono to je od nje preostalo nastavit e mirno postojati kao bijeli, crveni ili na kraju
smei patuljak.
4.4.

Nastanak zvijezda

Znamo da su zvijezde smjetene u svojevrsnim svemirskim gradovima galaksijama

ili galaktikama. U vidljivom dijelu svemira njihov se broj mjeri u milijardama, kao i

54

broj zvijezda unutar svake od njih. Tako i u naoj galaksiji Mlijenoj stazi ima vjerojatno izmeu 100 i 200 milijardi zvijezda. Velika veina njih smjetena je u sreditu te
u spiralnim krakovima galaksije u obliku diska, koji se stalno okree oko svoje osi.
Oko ovog osnovnog diska razbacani su brojni tzv. kuglasti skupovi zvijezda. Dio
ukupne mase galaksije predstavlja tzv. nevidljiva masa, odnosno ona koju ne moemo
zapaziti promatranjem u vidljivom i bliskim dijelovima spektra zraenja. U meuzvjezdanom prostoru jo uvijek je mnogo oblaka plinova i praine, nejednoliko rasporeenih.
Upravo iz takvih oblaka plinova i praine nastaju zvijezde, dakle i nae Sunce. U
takvom velikom oblaku plina najee znatno prevladava vodik, ima neto helija i vrlo malo teih eleM 80, primjer kuglastog zvjezmenata. Kad u njegovoj relativnoj blizini proe neka
danog skupa
masivna zvijezda ili se npr. dogodi eksplozija supernove, ovaj plinoviti oblak navede se na okretanje i
postupno saimanje. Kako se sve vie mase nakuplja
u manjem volumenu, tako raste gravitacijsko privlaenje pa dolazi do sve breg saimanja materije. Pri
tom naravno rastu temperatura i tlakovi, sve do razine kada zaponu nuklearne reakcije izmeu jezgara
vodika, odnosno zapoinje fuzija. Kaemo da je zvijezda roena! Vidjeli smo ve da e njezin ivotni
vijek ovisiti direktno o ukupnoj raspoloivoj koliini
nuklearnog goriva, a koja pak ovisi o poetnoj masi
plinovitog oblaka iz kojeg je nastala. Kad zvijezda
U gustim oblacima meuzvjezprosvijetli, velika je mogunost da e oko nje preosdane tvari zvijezde nastaju i
danas.
tati dovoljno materijala za nastanak veeg ili manjeg
broja planeta. Barem je tako bilo u sluaju naeg
Sunca, a sva je prilika da je to uobiajeno i kod drugih zvijezda. Ako za promatranje uporabimo ve i
mali astronomski teleskop moemo vidjeti upravo
neka od mjesta na kojima u oblaku plina i praine
nastaju mlade zvijezde, kao to je to npr. Orionova
maglica.
Ako pri svojem nastanku zvijezda utroi veliku
veinu plina i praine koji je bio na raspolaganju, od
preostalog materijala mogu se formirati samo neki
manji ili vei planeti. Oni vei, kao to je to u Sunevom sustavu Jupiter, mogli bi se
ustvari smatrati neuspjelom zvijezdom. Da je bilo dovoljno materijala na raspolaganju, mogue je da bi i Jupiter zasjao vlastitom svjetlou i postao zvijezdom. Da to
nije samo zanimljiva mogunost, dokazuje veliki broj dvostrukih zvijezda u naoj galaksiji, a nisu rijetkost niti trostruki i viestruki sustavi zvijezda. U njima su zvijezde
zarobljene meusobnim gravitacijskim utjecajem te se okreu oko nekog zajednikog
centra gravitacije. Dvostruke zvijezde esto su vrlo atraktivne za promatranje astronomskim teleskopom, posebice kad se radi o onima veeg sjaja i kada su vrlo razlii-

55

tih boja. Spomenimo neke od poznatijih dvostrukih zvijezda: Sirius u zvijeu Veliki
pas, Mizar u Velikom medvjedu, Castor u Blizancima, Albireo u Labudu, Izar u zvijeu Volar, Rigel u Orionu.
4.5.

Promatranje zvijezda

Za poetak, zvijezde se naravno mogu promatrati golim okom. Uostalom na taj nain
su ljudi promatrali tijekom najveeg dijela povijesti. U idealnim uvjetima, dakle za
potpuno bistre i vedre noi te daleko od ikakvog izvora svjetlosti, golim je okom mogue vidjeti otprilike tri tisue zvijezda. No meutim, u nae moderno doba, gradska
svjetla uvelike osvjetljavaju nono nebo, tako da je u tim uvjetima vidljivo samo nekoliko stotina najsjajnijih zvijezda.
Izgled sjevernog neba 15. srpnja krajem sumraka (oko 23 sata po
ljetnom vremenu). Dno karte odgovara horizontu a vrh podruju
zenita. Tokicama je oznaena sredina Kumove Slame (tzv. galaktiki ekvator).

Promatranje nonog neba golim okom najbolji je nain za uenje poloaja pojedinih sjajnijih zvijezda, a takoer i zvijea. Pri tom e od velike pomoi biti neka od
zvjezdanih karata ili pak neki astronomski asopis ili prirunik. Tako uz malo dobro
volje i vrlo malo napora, svatko moe nauiti surfanje nebeskim svodom te prepoznati pojedina zvijea, kao to su npr. svima dobro poznati Veliki i Mali medvjed ili
pak zvijea zodijaka.

56

Zvijezde koje sainjavaju neko zvijee, samo su prividno meusobno relativno

blizu. Upravo zato su ih ljudi u prolosti u mislima povezivali, te uz dosta mate zamiljali razne likove po kojima su zvijea dobila imena. No mi danas znamo da su
zvijezde na vrlo razliitim udaljenostima od nas, a uz to i znatno razliitog sjaja. Kad
za promatranje uporabimo neko optiko pomagalo, dakle teleskop, zamijetit emo veliko mnotvo zvijezda koje golim okom nisu vidljive. Na taj nain ustvari vidimo udaljenije i manje sjajne zvijezde. Osnovno pravilo pri tom je to vei promjer teleskopa, to vei broj zvijezda u njegovom vidnom polju. No koliko god veliki teleskop bio
i uz koje god poveanje promatrali, sve zvijezde e uvijek biti samo tokasti izvor
svjetla. To nam zorno dokazuje koliko su one zaista udaljene pa ak i one koje su nam
najblii susjedi.
A koje su to nama stvarno najblie zvijezde? Koliko god se to pitanje inilo jednostavnim, nije bilo
Skup zvijezda Plejade ili Vlaii
lako nai odgovor na njega. Sve zvijezde na nebeskom svodu promatrau sa Zemlje se ine nepominima, odnosno njihov meusobni raspored postojanim tijekom vrlo dugog razdoblja. Razlog za to je
dakako njihova velika udaljenost od nas, ali kolika je
ona stvarno i moe li se nekako izmjeriti? Ovo je
pitanje dugo vremena muilo mnoge astronome u
prolosti. Rjeenje je pronaeno kad su teleskopi postali dovoljno snani da mogu izmjeriti paralaksu
bliih zvijezda. Jednostavno reeno, paralaksa je kut
pod kojim vidimo neki objekt s dva, meusobno dovoljno udaljena mjesta promatranja. Znamo da se Zemlja okree oko Sunca na prosjenoj udaljenosti od 150 milijuna kilometara. To znai da su nasuprotne toke Zemljine putanje meusobno udaljene oko 300 milijuna kilometara. Ovo je ve dovoljna udaljenost da se kod nekih bliskih zvijezda moe izmjeriti mali prividni pomak njihovog poloaja u odnosu na ostale pozadinske zvijezde. Tako astronomi mogu zabiljeiti toni poloaj promatranih zvijezda npr. u proljee, a zatim ponoviti promatranje 6
mjeseci kasnije. Ako meu njima ima onih koje su dovoljno bliske, kut njihovog prividnog pomaka u odnosu na udaljenije pozadinske zvijezde bit e mogue izmjeriti.
Pri tom su potrebni vrlo precizni instrumenti jer se radi o kutovima koji se izraavaju
u kutnim ili lunim sekundama oznaka , a jedna kutna sekunda je 3600 puta manja
od jednog kutnog stupnja. Na osnovu ovako provedenih mjerenja lako je izraunati
udaljenost zvijezde. Zna se da paralaksu od 1 kutne sekunde pokazuje zvijezda udaljena 1 parsek odnosno 3.26 godina svjetlosti. Tako je npr. za najbliu zvijezdu,
Proxima Centauri, izmjerena paralaksa od 0.79. Iz tog podatka izraunamo njenu udaljenost na slijedei nain:
1
= 1.28 parsek = 1.28 3.26 godina svjetlosti = 4.2 godina svjetlosti .
0.78
Neke od nama najbliih zvijezda su slijedee:

57

Tablica 4. Najblie zvijezde

Zvijezda
Proxima Centauri
Alpha Centauri
Barnardova zvijezda
Wolf 359
Lalande 21185
Sirius

Udaljenost
4.2 godine svjetlosti
4.3 gs
5.8 gs
7.6 gs
8.1 gs
8.7 gs

Znamo da su sva tijela u svemiru u gibanju, ali zvijezde su toliko udaljene da nam
se ini da ne mijenjaju svoj poloaj niti kroz vrlo dugo vremensko razdoblje. No u
novije vrijeme za neke bliske zvijezde preciznim mjerenjima odreeno je i njihovo
stvarno kretanje. Tako je npr. izmjereno da ve spomenuta Barnardova zvijezda godinje prividno prevali put od 10.3 kutne sekunde. Moe se izraunati da ova, jedna od
prividno najbrih zvijezda na naem nebu, za otprilike 180 godina prevali put koji je
gledano sa Zemlje jednak prividnom promjeru Mjeseca. U meuvremenu otkrivene su
jo neke zvijezde brzanci, a redom su to one bliske nama. One udaljenije jednostavno
su predaleko da bi se njihovo kretanje moglo zabiljeiti.
4.6.

Sjaj zvijezda

Iz prethodne male tablice vidljivo je da su meu najbliim zvijezdama samo dvije poznate i znatnog sjaja, dok su ostale prilino neugledne. To nam pokazuje da blizina
neke zvijezde ne odreuje direktno njen prividni sjaj. Neke su bliske zvijezde slabog
sjaja, dok su pak neke posebno sjajne, premda na vrlo velikim udaljenostima. Znamo
otprije da to osim o udaljenosti, ovisi takoer o njihovoj veliini i stvarnom sjaju, odnosno povrinskoj temperaturi.
Dananji astronomi pokuali su sistematizirati zvijezde koje su vidjeli golim okom, tako da su im pridruili brojane vrijednosti kao opis njihovog sjaja. Ovaj sistem
zadrao se do danas, tako da zvijezde prema njihovom prividnom sjaju oznaavamo
kao zvijezde 0 (nulte) magnitude (sjaja) i dalje redom magnitude 1, 2, 3, 4, 5, 6 itd.
Pri tom uvijek manji broj oznaava sjajniju zvijezdu, a magnituda se moe izraziti i
decimalnim brojem, npr. 1.5 ili 3.8 i sl. Nekoliko najsjajnijih zvijezda ima magnitudu
koja je nia od nulte pa se one oznaavaju s negativnim predznakom, npr. 1.46 za
Sirius, koji je upravo i najsjajnija zvijezda na naem nebu. Naravno, osim Sunca, koje
ima magnitudu 26.8! Puni Mjesec npr. moe dosei magnitudu od 12, a planet Venera 4.4. Na drugoj su strani jedva zamjetljive zvijezde, a najslabije od njih koje su
zabiljeene na fotografijama pomou profesionalnih teleskopa, imaju magnitude od
npr. ak 28. Pri tom treba imati na umu da je svaka slijedea magnituda idui prema
veim brojevima, za oko 2.5 puta slabijeg sjaja od prethodne. Tako je npr. zvijezda
magnitude 1 oko 100 puta sjajnija od zvijezde magnitude 6. Nekadanje subjektivne
procjene prividnog sjaja zvijezda zamijenilo je egzaktno odreivanje magnituda preciznim instrumentima. Tako su danas tono poznate magnitude velikog broja zvijezda, a ovdje emo navesti dvadesetak najsjajnijih.

58

Tablica 5. Najsjajnije zvijezde

Magnituda

Ukupni sjaj

Udaljenost

(prividni sjaj)

(Sunce = 1)

(u godinama svjetlosti)

Sirius

1.46

26

8.7

Canopus (Kanopus)

0.72

~200000

~1200

Alfa Centauri

0.27

1.5

4.3

Arcturus (Arktur)

0.04

115

36

Vega

0.03

52

26

Capella (Kapela)

0.08

70

42

Rigel

0.12

~60000

~900

Procyon

0.38

11

11.4

Achernar

0.46

780

85

Betelgeuze

promjenljiva
(crveni div)

~15000

~310

Agena

0.61

~10500

~460

Altair

0.77

10

16.6

Acrux

0.83

~3200

~360

Aldebaran

0.85

100

68

Antares

0.96

~7500

~330

Spica (Spika)

0.98

~2100

~260

Pollux (Poluks)

1.14

60

36

Fomalhaut

1.16

13

22

Deneb

1.25

~70000

~1800

Zvijezda

Iz prethodne tablice lako je zapaziti da meu najsjajnijim zvijezdama ima onih koje su prividno tako sjajne samo zbog njihove relativne blizine, a njihov stvarni ukupni
sjaj nije znatno vei od prosjenog. Druge su pak prividno slinog sjaja, premda na
velikim udaljenostima, a ipak ih tako dobro vidimo jer im je stvarni ukupni sjaj neusporedivo vei od npr. Sunevog.

LITERATURA
[20] Oton Kuera, Nae nebo, Consilium, Zagreb 1995.
[21] Patrick Moore, A - Z of astronomy, Patrick Stevens Ltd., Wellingborough 1986.
[22] Nigel Henbest, Eksplozija Svemira, Globus, Zagreb 1983.

59

[23] Philippe Henarejos, Guide to the night sky, Knemann VGmbH, Kln, 2000.
[24] Sky & Telescope, Sky Publishing Corporation, Cambridge USA, 2000.-2002.
[25] ovjek i Svemir, asopis zagrebake zvjezdarnice

60

5. DALEKI SVEMIR
sastavio: Dario Galinec
Astronomsko drutvo Koprivnica

5.1.

Osnovna struktura i dinamika nae galaktike

Mlijena Staze je skup od vie stotina milijardi zvijezda meu kojima je i naa zvijezda Sunce. Uz zvijezde i mnogobrojna zvjezdana jata, u meuzvjezdanom prostoru prisutni su oblaci plina i praine. Uvijek prisutna potekoa kod istraivanja ustrojstva
nae galaktike posljedica je injenice da se nalazimo unutar sustava kojeg istraujemo. Tako je npr. istraivanje spiralne strukture Mlijene Staze znatno sloenije od
slinih istraivanja kod nekih drugih galaktika, kod kojih se spiralna struktura lako
razotkriva ve samo jednim pogledom kroz veliki teleskop. Openito se rezultati
istraivanja nae galaktike i drugih slinih galaktika obostrano nadopunjuju i obogauju.
Satelitska istraivanja u infracrvenom i ultraljubiastom zraenju znatno su doprinijela novim spoznajama o prirodi meuzvjezdane materije koja je sainjena od plina
i praine. Naime, uslijed niske temperature, meuzvjezdana praina najvie zrai u
infracrvenom podruju spektra elektromagnetskih valova. Stoga standardne metode
optike astronomije nisu pogodne kod istraivanja Svemirske praine i tamnih maglica. Premda meuzvjezdana praina ini tek 1% ukupne mase meuzvjezdane materije,
ona znaajno raspruje, apsorbira i polarizira svjetlost zvijezda, stvarajui opaake
potekoe kod astrofizikih istraivanja zvjezdanih atmosfera. Iznos meuzvjezdane
ekstinkcije openito je vrlo promjenjiv. Za vidljivu svjetlost prosjeno iznosi jednu
prividnu veliinu po kiloparseku (kpc). Iznos meuzvjezdane ekstinkcije poveava se
smanjivanjem valne duljine i dovodi do tzv. crvenjenja svjetlosti zvijezda. Opaanjem
dalekih zvijezda, ija svjetlost na svom putu do opaaa prolazi kroz meuzvjezdanu
prainu, nalazi se ovisnost meuzvjezdane ekstinkcije o valnoj duljini. Tako podaci
dobiveni u vidljivom i ultraljubiastom zraenju ukazuju da meuzvjezdana praina
sadri estice (zrnca) razliitih veliina. Openito su zrnca u obliku leda, silikata, grafita i metala, dok neka sadre i organske spojeve. Spomenimo da se sline metode istraivanja primjenjuju i kod meugalaktike materije, dok se meuplanetna materija
moe istraivati i neposredno, pomou letjelica.
Meuzvjezdana ekstinkcija ograniava pogled prema sredinjim podrujima nae
galaktike. Optikim opaanjima vidljivo je do gotovo jednakih udaljenosti u raznim
smjerovima ravnine Mlijene Staze. Upravo ova injenica zavarala je Herschela (18.
stoljee) kada je zakljuio da se Sunce nalazi u sredinjem dijelu Mlijene Staze.
Na temelju raspodjele kuglastih jata zvijezda, godine 1920. Shapley je doao do
zakljuka da se sredite nae galaktike nalazi daleko od Sunca, prividno u smjeru zvijea Strijelca.
Sredinji dio Mlijene Staze je oblika elipsoida s velikim dijametrom od 3.7 kpc i
malim dijametrom veliine 3 kpc (Slika 23.). U njemu se nalazi veliki broj zvijezda i
oblaka meuzvjezdanog plina i praine. U samom sreditu je galaktika jezgra. Radiointerferometrijska opaanja ukazuju da je galaktika jezgra vrlo male veliine, dija-

61

metra svega 13 a.j. Sredinji dio Mlijene Staze je snani izvor infracrvenog zraenja.
U prostoru oko same galaktike jezgre dogaaju se vrlo izdani i dinamiki energetski
procesi. Zraenje jezgre ini desetinu ukupnog zraenja Mlijene Staze. Opaa se
snano i promjenjivo rendgensko zraenje, kao i -zraenje. Pretpostavlja se da je u
galaktikoj jezgri masivna crna jama, ije postojanje moe objasniti velike brzine kruenja materije oko galaktike jezgre i emitirano elektromagnetsko zraenje.
Sredinji dio Mlijene Staze ne pokazuje spiralnu strukturu. Spiralnu strukturu
pokazuje galaktiki disk, koji se protee izvan galaktikog sredita i dijametra je nekih 37 kpc. U njemu se nalazi Sunce, koje je od galaktikog sredita daleko oko 9
kpc. Prosjena debljina galaktikog diska iznosi nekoliko stotina parseka. Galaktiki
disk sadri mlade zvijezde.
Starije zvijezde i kuglasta jata ine galaktiki halo. Za razliku od galaktikog diska, halo se protee daleko iznad i ispod ravnine Mlijene Staze (Slika 23.).
Slika 23. Osnovna struktura Mlijene Staze.

Slika 24. Mlijena Staza kako ju vidi COBE

5.2.

Podjela galaktika i galaktika jata

Mlijena Staza samo je jedna od mnogobrojnih galaktika u Svemiru. Dvadesetih godina prolog stoljea zapoela su sustavna istraivanja galaktika. Veliki teleskopi omoguili su opaanja unutarnje strukture nama bliih galaktika. Godine 1926. Hubble
je predloio prvu klasifikaciju galaktika. Hubbleova klasifikacija obuhvaa osnovne
morfoloke tipove galaktika: eliptine, spiralne i nepravilne galaktike (Slika 25.).
Eliptine galaktike ne pokazuju spiralnu strukturu. Kao to i sam naziv kae, ove
su galaktike eliptinog, jajastog oblika. Podijeljene su u podtipove E0, E1, E2..., E7

62

i to u ovisnosti o spljotenosti njihova izgleda (galaktike tipa E0 pokazuju sferni oblik). Najvie ih je patuljastih (mase od oko 106 masa Sunca i dijametra oko 2 kpc).
Velike (divovske i naddivovske) eliptine galaktike imaju masu i do 1013 masa Sunca
i dijametra su oko 106 pc. Eliptine galaktike uglavnom ne sadre meuzvjezdani plin
i prainu. Sainjene su od starih zvijezda (poput onih u kuglastim jatima), pa openito
imaju slab luminozitet.
S obzirom na nain pruanja spiralnih krakova iz sredinjeg dijela galaktike, spiralne se galaktike dijele u dva tipa: obine i prekaste. Oznaavaju se simbolima S,
odnosno SB. Svaki od tipova spiralnih galaktika (S i SB) dijeli se (s obzirom na uvijenost krakova i relativnu veliinu sredinjeg dijela galaktike) u tri podtipa koji se oznaavaju dodatnim simbolima a, b ili c. Kod nekih galaktika opaa se disk, ali bez spiralnih krakova (tzv. S0 tip). Mase spiralnih galaktika obino su u rasponu od 109 do
1011 Sunevih masa, dok im je dijametar preteno od 10 kpc do 30 kpc. Mlijena Staza pripada prekastim spiralnim galaktikama.
Treu skupinu galaktika u Hubbleovoj klasifikaciji ine nepravilne galaktike. One
nemaju pravu jezgru ili spiralne krakove. Istodobno, nisu niti simetrinog oblika. Poznati primjeri su Veliki i Mali Magellanov oblak.
Slika 25. Hubbleova klasifikacija galaktika

Hubbleovom klasifikacijom nisu obuhvaeni svi tipovi galaktika. Spomenimo npr.

pekulijarne galaktike, koje se ne mogu svrstati niti u jedan od tipova Hubbleove klasifikacije. Neke od pekulijarnih galaktika imaju prsten oko jezgre (tzv. prstenaste galaktike), dok je kod nekih oblik znaajno izmijenjen uslijed plimnih sila susjedne bliske
galaktike. Od ukupnog broja opaanih galaktika veinu ine spiralne (preko 70%),
oko 20% su eliptine, dok je svega oko 3% nepravilnih galaktika. Meutim, to je samo posljedica injenice da spiralne galaktike imaju veliki luminozitet. Stvarna zastupljenost je potpuno drukija. Tako npr. u volumenu Svemira do udaljenosti od 10 Mpc
ima oko 34% spiralnih galaktika, 13% eliptinih, dok je najvie (preko 50%) nepravilnih. Slino kao i zvijezde, galaktike se dijele u pet klasa, prema luminozitetu. Relacija masa-luminozitet koristi se i u galaktikoj astronomiji. Mase galaktika neposredno se mogu odrediti iz dinamike dvostrukih galaktikih sustava.
Galaktike nisu nasumce rasporeene po Svemirskom prostoru. Veina ih je udruena u skupove koje nazivamo galaktikim jatima. Tako i Mlijena Staza pripada Lokalnom galaktikom jatu koje sainjava tridesetak (veinom eliptinih) galaktika, rasporeenih u volumen od priblino jednog kubnog megaparseka. Najmasivniji lanovi
Lokalnog jata su spiralne galaktike Mlijena Staza i Andromedina galaktika M31. Na-

63

laze se na gotovo suprotnim krajevima Lokalnog jata i svojim gravitacijskim poljem

dominiraju unutarnjom dinamikom Lokalnog jata. Moemo kazati da nama bliske nepravilne galaktike, Veliki i Mali Magellanov oblak, krue oko Mlijene Staze. Izmeu
Mlijene Staze i Magellanovih oblaka opaaju se struje vodikova plina. Udaljenost
Velikog Magellanovog oblaka je oko 50 kpc, a Malog Magellanovog oblaka oko 60
kpc. Tu je i nekoliko patuljastih eliptinih galaktika, koje su zarobljene gravitacijskim poljem Mlijene Staze. Spiralne galaktike M31 i M33 lanice Lokalnog jata,
zbog blizine Mlijenoj Stazi, pogodne su za istraivanje spiralnog ustrojstva galaktika.
Slika 26. Spiralne galaktike - tipini predstavnici Hubbleove klasifikacije: NGC 1201 - S0, NGC 2811
- Sa, NGC 2841 - Sb, NGC 3031 (M81) - Sb, NGC 628 (M74) - Sc, NGC 2859 - SBO, NGC 488 Sba, NGC 2523 - SBb(r), NGC 175 - SBab(s), NGC 2525 - SBc(s), NGC 1300 - SBb(s), NGC 1073 SBc(sr)

64

Slika 27. Veliki i Mali Magellanovi oblaci

U okolini Lokalnog jata postoji vie manjih galaktikih jata. Nama najblie veliko
galaktiko jato opaa se u smjeru zvijea Djevice (jato Virgo). Sadri vie tisua galaktika koje prividno na nebu obuhvaaju prostor dijametra oko 7. Jato Virgo nalazi
se u udaljenosti od oko 15 Mpc. Ono je toliko masivno da svojim gravitacijskim poljem utjee na gibanje Lokalnog jata. Poznato galaktiko jato, koje sadri tisue galaktika opaa se i u zvijeu Berenikina Kosa.

65

Galaktika jata udruena su u skupove koje nazivamo galaktikim superjatima.

Superjata su strukture elija. Jata su povezana nizovima (tzv. mostovima) galaktika, a
pronaene su i strukture zidova. Radi se o relativno tankim plohama koje su nastanjene velikim brojem galaktika. Ustrojstva superjata znaajna su sa stanovita kozmologije. Suvremene kozmoloke teorije nastoje objasniti razloge grupiranja materije u
strukture kakve danas opaamo. Naglasimo da je trodimenzionalno kartografiranje
Svemira dugotrajan i sloen opaaki problem. Nae Lokalno jato, zajedno s jatom
Virgo i jatom u Berenikinoj Kosi, ine tzv. Lokalno superjato. Ono je dijametra oko
30 Mpc i ima masu oko 1015 Sunevih masa. Centar masa Lokalnog superjata je u (ili
u blizini) jata Virgo. Nama najblie superjato je tzv. Juno superjato. Veliki most galaktika, koji se opaa u smjeru zvijea Perzeja i Pegaza, najvjerojatnije povezuje Juno superjato sa superjatom u Perzeju. Pretpostavlja se da je dinamika Lokalnog superjata posljedica gravitacijskog utjecaja Velikog privlaitelja - ogromne skupine galaktika koja prekriva gotovo treinu june nebeske polukugle (superjato HydraCentaur).
Uzajamni razmak galaktika u jatima je relativno malen. Galaktike su u prosjeku
razmaknute za samo 100 puta veu udaljenost od njihovih dijametara. Radi usporedbe
spomenimo da su planeti Suneva sustava u 100000 puta veim uzajamnim udaljenostima od njihovih dijametara, dok je prosjena udaljenost zvijezda Mlijene Staze gotovo 1000000 puta vea od veliine zvjezdanih dijametara. Bliskost galaktika (posebno u sredinjim podrujima jata), moe dovesti i do sudara galaktika. Izraz sudar
ne opisuje dobro proces koji se tada dogaa. Naime, galaktike, koje sadre zvijezde i
meuzvjezdani plin i prainu, mogu proi jedna kroz drugu, a da se pri tome niti jedna
od zvijezda ne sudari. Sraz se dogaa izmeu plina i praine. To potvruju i kompjutorske simulacije koje ukazuju da u ovim procesima nastaju nove galaktike. Naime,
poetne brzine galaktika nisu dovoljne da otrgnu jednu galaktiku od druge. Galaktike
jedno vrijeme prolaze jedna kroz drugu, a zatim se stope u jednu galaktiku. Stoga ovaj
proces bolje opisuje pojam stapanje galaktika. Postojei kompjutorski algoritmi pokazuju da je stapanjem mogua transformacija spiralnih galaktika u eliptine. Jedan od
najpoznatijih primjera stapanja dviju galaktika su galaktike NGC4038 i NGC4039,
koje se nalaze u zvijeu Gavran. Zbog dva dugaka vanjska kraka nazvane su Antena galaktike. Kompjutorski modeli potvruju da je opaana struktura nastala stapanjem dviju spiralnih galaktika.

66

Slika 28. Kompjutorski model galaktika NGC4038 i NGC 4039 to su ga sainili A. Toomre i J. Toomre 1972. godine. Stapanjem dviju spiralnih galaktika (gornji crte) nastaje tzv. Antena galaktika
(donji crte) kakvu danas opaamo. Opaane galaktike NGC4038 i 4039 trenutano se udaljavaju jedna od druge. Pretpostavlja se da je proces stapanja zapoeo prije vie stotina milijuna godina.

Slika 29. Galaktike NGC4038 i NGC 4039.

5.3.

Kozmoloko naelo, Hubbleov zakon

Kozmologija je grana astronomije koja prouava ope ustrojstvo Svemira i njegov

razvoj. Teoretska kozmologija zasniva se na matematiko-fizikalnim modelima Svemira. Provjera teoretskih modela temelji se na svojstvima Svemira izvedenim iz opaanja (opaaka kozmologija).

67

Nekoliko je temeljnih teoretskih pretpostavki u postavljanju kozmolokih modela

Svemira:
1) U itavom Svemiru (tj. u svakom njegovom dijelu),vrijede jednaki
fizikalni zakoni.
2) U cjelini je Svemir homogen (materija i zraenje jednoliko su rasporeeni). Pri tome smatramo da su dimenzije grupiranja materije (veliine
galaktika ili galaktikih jata), znatno manje od dimenzija Svemira.
3) Svemir je izotropan - prostor ima jednaka svojstva u svim smjerovima.
Posljednje dvije pretpostavke sadrane su u tzv. kozmolokom naelu, hipotezi
koja predstavlja polaznu toku gotovo svih kozmolokim teorijama. Prema kozmolokom naelu Svemir je izotropan za opaaa smjetenog u bilo kojoj galaktici. To znai da bi opaa, koji bi se nalazio u bilo kojoj drugoj galaktici, ustanovio da se sve
druge galaktike udaljavaju brzinama opisanim Hubbleovim zakonom. Pri tome se uzima u obzir gibanje galaktika koje je posljedica irenja Svemira, dok se zanemaruju
vlastita gibanja galaktika u jatima.
Hubbleov zakon obino se pie u obliku:
v = H0 r
(1)
gdje je v brzina udaljavanja promatranog (izvangalaktikog) objekta, r njegova udaljenost i H0, Hubbleova konstanta. Da bismo odredili vrijednost Hubbleove konstante
potrebno je za to vei broj galaktika odrediti njihove brzine udaljavanja i udaljenosti.
Brzina udaljavanja se relativno jednostavno odreuje iz Dopplerova efekta u spektru
izvora, dok je nalaenje udaljenosti znatno sloeniji problem. Stoga pouzdanost u odreivanju Hubbleove konstante neposredno ovisi o tonosti metoda koje se primjenjuju u mjerenju udaljenosti galaktika. Primjera radi, Hubble je za vrijednost konstante
H0 dobio oko 10 puta vei iznos od dananjih procjena (podcijenio je udaljenosti
promatranih galaktika). Suvremena odreivanja vrijednosti Hubbleove konstante koriste razliite metode mjerenja udaljenosti galaktika.
Prema teoriji Velikog praska irenje Svemira zapoelo je prije konanog vremena, kada je itav Svemir bio saet u vrlo veliku gustou. Vrijeme prije kojeg je zapoelo irenje (starost Svemira), moe se procijeniti iz vrijednosti Hubbleove
konstante. Pretpostavimo li jednoliko irenje, tada je ono zapoelo prije vremena t0,
koje, prema Hubbleovom zakonu (1), odgovara recipronoj vrijednosti konstante H0:
1
t0 =
(2)
H0
Vrijeme t0 (tzv. Hubbleovo vrijeme), vee je od stvarne starosti Svemira. Naime,
uslijed usporavanja irenja Svemira,(to je posljedica gravitacijskog meudjelovanja
galaktika), dananja vrijednost Hubbleove konstante (H0), manja je od vrijednosti u
ranijim trenucima razvoja Svemira. U svakom sluaju, Hubbleovo vrijeme trebalo bi
biti u skladu sa starou Svemira koja se izvodi drugim metodama (npr. iz teorije
zvjezdane evolucije, ili omjera zastupljenosti radioaktivnih elemenata), to ujedno
omoguuje procjenu pouzdanosti u odreivanju Hubbleove konstante.

68

5.4.

Dinamiki modeli Svemira u okvirima Newtonove mehanike

Dinamiku irenja Svemira razmotrit emo analitiki u okvirima klasine Newtonove

mehanike. No, bez obzira to emo zanemariti predvianja ope teorije relativnosti,
veina dobivenih rezultata bit e u skladu s onima koji slijede iz Einsteinove teorije
gravitacije. Pod pojmom irenja Svemira podrazumijeva se stalno poveavanje uzajamnih udaljenosti galaktika (odnosno galaktikih jata).
Slika 30.

Kozmoloko naelo o izotropnosti i homogenosti Svemira, kazuje nam da je opaana kinematika irenja Svemira (udaljavanje galaktika), jednaka za opaaa u bilo
kojoj galaktici u Svemiru. Stoga dinamiku Svemira moemo opisati razmatranjem
gibanja galaktika u odnosu na Mlijenu Stazu. Dinamiku analizu znaajno pojednostavljuje svojstvo gravitacijske sile, prema kojem je gravitacijska sila u unutranjosti
uplje kugle jednaka nuli. Naime, kuglina povrina (za koju pretpostavljamo da je
homogena), djeluje izvjesnom silom na svaku toku u njenoj unutranjosti, ali je ukupna (rezultantna) sila na svaku od unutarnjih toaka jednaka nuli. Na ovo svojstvo
gravitacijske sile prvi je ukazao Newton. Ono slijedi i iz Einsteinove teorije gravitacije, to je dokazao matematiar G. D. Birkhoff 1923. godine. Kod razmatranja dinamike irenja Svemira moemo odabrati zamiljenu kuglu, iji je polumjer (r), dovoljno
velik da gustou unutar kugle moemo smatrati jednolikom. Preostali dio Svemira
predstavlja povrinu odabrane kugle. Uvaavajui kozmoloko naelo i upravo opisano svojstvo gravitacijske sile, oito je da materija (galaktike) iz preostalog dijela
Svemira nee imati gravitacijskog utjecaja na galaktike unutar odabrane kugle. tovie, iz kozmolokog naela slijedi da moemo odabrati bilo koju kuglu u Svemiru i na
temelju njene dinamike zakljuiti od dinamici Svemira u cjelini. Dakle, zakljuci koje
emo izvesti iz razmatranja kinematike galaktika u odnosu na motritelja (Mlijenu

69

Stazu), vrijedit e i za Svemir u cjelini. Na galaktiku A (Slika 30.) na povrini odabrane kugle djelovat e konana gravitacijska sila samo od materije iz kugline unutranjosti. Kako je materija rasporeena priblino jednoliko (homogenost Svemira), na
promatranu galaktiku djelovat e rezultantna sila kao da je cjelokupna kuglina masa
saeta u materijalnu toku u kuglinom sreditu. Situacija je slina onoj kod izraunavanja druge kozmike brzine (brzine oslobaanja). Iznos gravitacijske potencijalne
energije galaktike na kuglinoj povrini dan je izrazom:
Mm
Ep = G
(3)
r
pri emu je m, masa galaktike, r, njena udaljenost od opaaa (kuglin polumjer), M,
kuglina masa i G, gravitacijska konstanta. Kinetika energija galaktike dana je izrazom:
mv2
Ek =
(4)
2
gdje je v, brzina gibanja galaktike u odnosu na motritelja.
U sluaju da je kinetika energija galaktike vea od njene potencijalne energije,
gravitacijska sila ne moe sprijeiti udaljavanje galaktike, koje e se nastaviti u budunosti. U suprotnom, ako je kinetika energija manja od potencijalne, udaljavanje galaktike e jednom prestati, da bi nakon toga dolo do pribliavanja galaktike. Granini
uvjet (kada je kinetika energija jednaka potencijalnoj) iskazat emo preko tzv. kritine gustoe Svemira (c). Masu unutar kugle moemo napisati kao umnoak kugline
gustoe i volumena. Za granini sluaj je:
4
M c = c r 3
(5)
3
Brzina galaktike dana je Hubbleovim zakonom:
v = H0 r
(6)
Izjednaavanjem kinetike i potencijalne energije (izrazi (3) i (4)), za granini sluaj dobivamo:
v2
M
=G c
(7)
2
r
pa iz posljednja tri izraza ((5), (6) i (7)) nalazimo:
3H 02
c =
(8)
8 G
Ako je stvarna srednja gustoa Svemira () manja od kritine (c), gravitacijska
sila nee zaustaviti irenje Svemira (promatrana galaktika ima brzinu veu od brzine
oslobaanja). U tom je sluaju Svemir otvoren. Suprotno, ako je srednja gustoa
Svemira vea od kritine, Svemir se nee zauvijek iriti (zatvoreni Svemir).
Kritina gustoa Svemira ovisi o vrijednosti Hubbleove konstante. Npr. za vrijednost H 0 = 20 106 km/s gs slijedi (izraz (8)), da je kritina gustoa Svemira:
c = 5 1027 kg/m3 .
(9)

70

Saznanja o stvarnoj srednjoj gustoi Svemira zasada su jo nepotpuna. Srednja gustoa svjetlee materije, koja se izvodi iz relacije masa-luminozitet za galaktike, manja je od 1027 kg/m3, to bi znailo da je Svemir otvoren. Meutim, dinamika unutar
galaktikih jata ukazuje na vee galaktike mase. Pitanje je u kojoj mjeri skrivena
(nevidljiva) materija poveava srednju gustou Svemira. Prije nekoliko godina ukazano je na mogunost da neutrini (i antineutrini) imaju masu mirovanja. Teoretski modeli Svemira(teorija Velikog praska), predviaju velike koliine neutrina u Svemirskom prostoru (radi se o tzv. fosilnim neutrinima, nastalim u ranom Svemiru), ali njihovo postojanje jo nije zabiljeeno (vjerojatan razlog je to ovi neutrini imaju vrlo
malu energiju). Kada bi neutrini imali masu od svega 1 20000 mase elektrona, njihov
doprinos ukupnoj srednjoj gustoi Svemira bio bi dovoljan da srednja gustoa Svemira bude vea od kritine.
Podatak o srednjoj gustoi Svemira moe se posredno izvesti i iz teorije Velikog
praska. Naime, matematiko-fizikalni modeli teorije Velikog praska za ulazne
veliine koriste sadanju vrijednost Hubbleove konstante, temperature zraenja i srednje gustoe Svemira. Na temelju ovih podataka, teoretski se proraunava zastupljenost
lakih elemenata u Svemiru. Prorauni pokazuju da je zastupljenost deuterija vrlo osjetljiva o srednjoj gustoi Svemira. Dakle, mjerei stvarnu gustou deuterija, mogue je
dobiti informaciju o srednjoj gustoi Svemira. Eksperimentalna odreivanja zastupljenosti deuterija u meuzvjezdanim molekularnim oblacima i teoretska procjena koliina deuterija zarobljenog zvijezdama, ukazuju da je srednja gustoa Svemira najvjerojatnije manja od kritine.
Bez obzira kakav je Svemir (otvoren ili zatvoren), gravitacijsko djelovanje ima za
posljedicu usporavanje irenja. Stoga su brzine galaktika u ranijim trenucima razvoja
Svemira bile vee nego danas. Zbog konanosti i konstantnosti brzine svjetlosti, to je
galaktika udaljenija opaamo je u sve ranijim trenucima razvoja Svemira (svjetlost
galaktike koju opaamo napustila je galaktiku prije onoliko vremena koliko je potrebno svjetlosti da doe do nas). Zbog usporavanja irenja Svemira i injenice da udaljenije objekte vidimo u ranijim trenucima razvoja Svemira, omjer brzine udaljavanja i
udaljenosti za udaljenije e objekti biti vei nego za one koji su nam blii.
5.5.

Teorija Velikog praska i fizikalni uvjeti tijekom razvoja Svemira

Prema teoriji Velikog praska Svemir nastao iz gustog i toplog stanja prije konanog
vremena. irenjem Svemira njegova temperatura i gustoa se smanjuju. Na temelju
opaakih podataka, prema teoriji Velikog praska, mogue je izraunati kako se
gustoa i temperatura Svemira mijenjala tijekom njegove povijesti. Premda teorija
Velikog praska nije jedini kozmoloki model (spomenimo npr. teoriju Stalnog stanja), ipak moemo kazati da je ona danas openito prihvaena. Znaajno je istaknuti
da teorija Velikog praska ne predstavlja konano rjeenje pitanja nastanka i razvoja
Svemira. Primjera radi o samom trenutku nula zasad nita ne moemo kazati. Istodobno, teorija pokazuje neke nedostatke. Njihovo tumaenje dovelo je do nadopunjavanja i izmjena same teorije. Tako je posljednjih godina aktualan inflacijski model
Svemira, koji je nadopunio standardnu teoriju Velikog praska.

71

Za razumijevanje fizikalnih uvjeta tijekom razvoja Svemira, pogotovo onih koji su

vladali u ranim trenucima Svemira, presudno znaenje imaju nae spoznaje o svijetu
elementarnih estica. Kao to smo kazali, sam trenutak nula jo uvijek je potpuna
zagonetka. Meutim, suvremenim fizikalnim teorijama nastoje se rastumaiti zbivanja
u Svemiru, ve od trenutka kada je on bio star svega 1043 sekundi. Pretpostavlja se da
je tada temperatura Svemira bila 1032 K i da se jedinstvena sila meu esticama (supergravitacija) razdvojila na dvije sile gravitacijsku i veliku ujedinjenu silu. irenje i
hlaenje Svemira do temperature od 1028 K (starost Svemira tada je bila 1035 sekundi), dovelo je do razdvajanja velike ujedinjene sile na jaku nuklearnu i elektroslabu
silu. Obino se kae da je tada dolo do zamrzavanja jake nuklearne sile. Kada je
temperatura Svemira opala na 1015 K,(to odgovara starosti Svemira od 1010 sekundi), elektroslaba sila razdvojila se na elektromagnetsku i slabu nuklearnu silu.
Dakle, jedinstvena sila (supergravitacija) vrlo brzo se razdvojila na etiri danas
nam poznate sile. Usporedno su nastajale elementarne estice. Od jednostavnijih, postupno su stvorene one koje danas poznajemo.
U grubom, povijest Svemira moe se, s obzirom na omjer gustoe zraenja i materije, razdijeliti na dva razdoblja: razdoblje zraenja, koje je trajalo od trenutka separacije prirodnih sila u ranom Svemiru, pa do vremena od 3 105 godina, kada je zapoelo razdoblje materije. Porijeklo elementarnih estica povezano je procesom suprotnim
od procesa anihilacije materije i antimaterije. Poznato je da pri srazu estice i antiestice nastaje energija (E), koja se moe izraunati prema znamenitoj Einsteinovoj relaciji:
E = mc2
(10)
pri emu je m, ukupna masa (anihiliranih) estica, dok je c, brzina svjetlosti. Primjera
radi, anihilacijom elektrona i njegove antiestice pozitrona nastaju dva visokoenergetska -fotona. U suprotnom postupku dva -fotona mogu stvoriti elektron i pozitron.
Meutim, za to su potrebni odreeni uvjeti. Nuno je da fotoni imaju dovoljno veliku
energiju, odnosno temperaturu zraenja. Tako je za nastanak elektrona i pozitrona potrebna temperatura od najmanje 1010 K, a za nastanak parova proton-antiproton potrebna je temperatura od najmanje 1013 K. Visoke temperature vladale su u ranom Svemiru kada su se i dogaali ovakvi procesi. S obzirom na to koje su estice dominirale,
rani Svemir (koji pripada razdoblju zraenja), razdijeljen je u nekoliko podrazdoblja:
n
Hadronsko podrazdoblje ( t = 108 s 104 s , T = 1014 K 1012 K ): dominacija masivnih estica i antiestica, kao to su protoni i antiprotoni,
kvarkovi i antikvarkovi.
n
Leptonsko podrazdoblje ( t = 104 s 10 s , T 1012 K ): nastanak lakih
estica i antiestica, kao to su elektroni i pozitroni.
n
Podrazdoblje nukleosinteze ( t = 10 s 300 s , T = 1011 K 1010 K ):
protoni i elektroni formiraju neutrone. U Svemiru su uglavnom zastupljeni elektroni i neutrini (i njihove antiestice) te protoni i neutroni.
Kada je temperatura Svemira opala na 109 K, protoni i neutroni stvarali su jezgre
deuterija i helija i male koliine jezgara berilija i litija. Postupnim hlaenjem Svemira
nastajali su atomi vodika i helija. Nakon to je temperatura poprimila vrijednost od
oko 3000 K, (to odgovara starosti Svemira od priblino 3 105 godina), gustoa zra-

72

enja izjednaila se s gustoom materije. Svemir od tog trenutka postaje propustan za

zraenje. Pozadinsko zraenje, koje opaamo, potjee upravo iz tog doba. Uslijed irenja Svemira ono je danas ohlaeno na svega 2.7 K. Pozadinsko zraenje predstavlja doseg naeg motrenja u Svemir. To su najstariji fotoni koje opaamo. Nakon to je
Svemir postao propustan za zraenje, zapoinje razdoblje materije, u kojem nastaju
protogalaktike, kvazari, galaktika jata, zvijezde...
Prema inflacijskoj teoriji naglo irenje Svemira zapoelo je u trenutku odvajanja
elektroslabe i jake nuklearne sile, dakle kada je starost Svemira iznosila svega 1035
sekundi. Moemo kazati da je u tom trenutku dolo do zamrzavanja jake nuklearne
sile. Slino kao to voda pri zamrzavanju oslobaa energiju u obliku topline, tako je
zamrzavanjem jake nuklearne sile osloboena velika koliina energije, to je imalo
za posljedicu naglo irenje Svemira, koje je trajalo do trenutka kada je starost Svemira
iznosila 1032 sekundi. Pretpostavlja se da je u tom kratkom periodu Svemir poveao
svoju veliinu 1050 puta! (Prisjetimo se da pod pojmom poveanja veliine Svemira ili
irenja Svemira, podrazumijevamo porast uzajamnih udaljenosti toaka u Svemirskom prostoru, to ne treba dovoditi u svezu s poveanjem nepostojeih vanjskih
dimenzija Svemira).
Inflacijskom teorijom Velikog praska objanjavaju se neki problemi standardnog modela Velikog praska. Tako inflacija Svemira moe protumaiti naglu promjenu zakrivljenosti Svemira, kao i ouvanje izotropnosti pozadinskog zraenja. Pretpostavlja se da je izdvajanjem jake nuklearne sile stvorena neto vea koliina materije nego antimaterije, to moe protumaiti asimetriju izmeu materije i antimaterije u
dananjem Svemiru. Teorije velike ujedinjene sile nastoje rastumaiti gravitacijske
nestabilnosti ve u ranom Svemiru, a koje bi mogle objasniti grupiranje materije u
ustrojstva koja su nastala mnogo kasnije. Tako neke od teorija ujedinjene sile pretpostavljaju konanu masu neutrina. Kompjutorske simulacije pokazuju da masivni neutrini mogu biti razlogom grupiranja materije u obliku filamenata, to se opaa u ustrojstvima galaktikih superjata.
Zanimljivo je da su suvremena kozmoloka istraivanja usko povezana s istraivanjem mikrosvijeta. Nove spoznaje o fizici elementarnih estica i prirodi njihovog
uzajamnog djelovanja, neposredan su doprinos naim spoznajama o nastanku i razvoju Svemira u kojem ivimo.
Na kraju se postavlja pitanje kakva je konana sudbina Svemira. Procjene srednje
gustoe Svemira, (koje ne moraju biti tone), veinom ukazuju da je Svemir otvoren,
tj. da e se njegovo irenje vjeno nastaviti. to e se u tom sluaju dogaati s materijom i energijom? Nakon to istroe nuklearno gorivo, zvijezde e izumirati. U Svemiru e biti sve vie bijelih patuljaka, neutronskih zvijezda i crnih jama. Jedan dio zvijezda napustit e svoje galaktike, a drugi dio e se sabiti u masivnu crnu jamu u galaktikom sreditu. Teorija pokazuje da bijeli patuljci kolapsiraju u neutronske zvijezde,
a da neutronske zvijezde kolapsiraju u crne jame. Vjerojatnost tog procesa je vrlo mala, ali u vrlo dugom periodu vremena on e se ipak dogoditi. Za nae pojmove u gotovo neizmjernoj budunosti, Svemir e se sastojati od crnih jama. Meutim, ni to nije
konano stanje. Vrlo dugotrajnim procesom (tzv. Hawkingov proces), crne jame gube

73

masu i isparavaju. Tako e na kraju Svemirski prostor ostati ispunjen fotonima,

neutrinima i antineutrinima te esticama i antiesticama isparenih iz crnih jama...

LITERATURA
[26] Internet stranica: http://hpd.botanic.hr/ast/eastro.htm
[27] Nigel Henbest, Eksplozija Svemira, Globus, Zagreb 1983.
[28] Stephen Hawking, Kratka povijest vremena
[29] Stephen Hawking, Budunost Svemira i drugi eseji

74