Poela je plakati. Njen pla se pojaa i prijee u ridanje.

U svakom zvuku mogao se

osjetiti oaj. Emil odustade od ideje da nestane, samo nabrzaka baci pogled prema
prolazu kroz koji je trebao pobjei, stavi u dep kutiju s lijekovima i prie joj. Nije imao
snage da pusti nijednu rije. Pod dlanovima ruku osjeti njene male vrste grudi i kucanje
uzbuenog srca. Nije bilo nimalo zabavno biti pored nje. Vie je se ne boji, vie je ne
mrzi, samo bi elio da se u njegovim rukama smiri. Izgledala mu je nekako bespomona,
a i on se sam sebi doimao bespomonim posebno kad je stao osjeati kako mu tijelo
podrhtava u nekoj snazi. Bio je iznenaen svojom raznjeenou. To je onaj osjeaj koji
se prosto zove slabost, a slabost sebi nikako nije smio dozvoliti. Branio se vrzlajui
rukama, kao da ga je iznenada nestalo na povrini vode, pa se dao na spasavanje.
Zaboravio je i na sve one kojima je bio obeao novo vienje. Kakvo je to stanje u koje je
tonuo, pita se, a odgovora nije bilo. Sumrak se ve hvatao, a zrak se punio elektricitetom.
Nadao se samo da se ipak sve razvija nekom svojom logikom. Ovako od bijesa i
frustracije, nije imao snage nita promijeniti, ostalo mu je samo da se uzda u to da je
miljenik sudbine i da e ga ona pomilovati.