NOVIJA BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST

Razvoj novije bošnjačke književnosti (od kraja XIX st. pa tokom cijelog XX st.) s jedne
strane vidno korespondira s temeljnim razvojnim tokovima drugih književnosti
južnoslavenske interliterarne zajednice, ali pokazuje i niz vlastitih distinktivnih obilježja. Pod
pojmom literarne zajednice ovdje se podrazumijeva zbir književnosti među kojima postoje
više ili manje uski oblici koezistencije, među kojima s ejavlja više ili manje izrazita mjera
korelacije. Ova posebnost bošnjačke književnosti temelji se na specifičnom historijskom,
kulturnom i književnom iskustvu konteksta za koji je ova književnost svojom prirodom
vezana. I tradicionalna književna historija prepoznala je karakterističnu književnu djelatnost u
BiH vrlo rano iako nije govorila o statusnoj posebnosti bošnjačke književnosti, ali ni o
posebnosti bh. književnosti. Novija književna historija, posebno ona u vremenu od kraja 60-ih
i početka 70-ih godina XX stoljeća nastavit će ovaj početni interes za pitanje
bosanskohercegovačke a potom i bošnjačke književnosti nadilazeći na taj način ideju
„literarnog jugoslavenstva.“ Pored brojnih ignoriranja ovdašnje književne baštine (Nazečić)
pristup bh. književnom naslijeđu vremenom će rezultirati sve cjelovitijim i sve
sistematiziranijim izučavanjem književnosti u BiH. Kasnije će se instutucionalno etablirati
najprije ideja bh., a nakon ovoga i bošnjačke književnosti.
Muhsin Rizvić ističe da postoje četiri faktora koji struktuiraju historijsku svijest o bh.
književnosti.
1. Genetička svijest svake književne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu
2. Svijest o bosanskohercegovačkoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne
tolerancije prema drugim književnim tradicijama.
3. Svijest o međusobnim odnosima koji su nužnost na liniji zajedničkog jezika i
4. Svijest o prirodnom zalaženju matične literature kod srpskih i hrvatskih djela kao
uzora na liniji književnostilskih osobina.
U novijoj povijesti sistematiziranja, deskribiranja, valoriziranja te konačno kanoniziranja i
prezentiranja književne prošlosti u BiH najveće zasluge imaju M. Begić, M. Rizvić, E.
Duraković (uz Aliju Isakovića, osnivača glasovitog Biserja – prve antologije bođnjačke
književnosti.
II
Pitanje o statusu, distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima koji obilježavaju
bilo bh. bilo božnjačku književnost sasvim sigurno je dominantni problem cjelokupne novije
povijesti književnoznanstvenog bavljenja ovim dvjema južnoslavenskim literaturama. Pitanje
o najpodesnijoj metodologiji i, uopće, adekvatnom književnoznanstvenom pristupu u
proučavanju nacionalne književne prošlosti znatno je složenije u povodu bošnjačke te bh.
književnosti nego što je to slučaj s proučavanjem književnosti iz hrvatskog ili srpskog
civilizacijskog kruga. Književnohistorijski pristup bosanskohercegovačkoj, a posebno
bošnjačkoj književnosti zahtjevnim i teškim čini relativno kratka tradicija institucionalnog
proučavanja koja čak podrazumijeva i nedovoljnu istraženost najreprezentativnijih autorskih
1

figura i najznačajnijih književnih zbivanja te gotovo potpun izostanak komparativističkih
radova.
U radovima M. Begić, Muhsina Rizvića i E. Durakovića pitanje o tome kako uopće
proučavati ove dvije literature dobija svoje prve čvrste konture. E. Duraković će svojom
književnohistorijskom praksom ne samo konačno zaokružiti i dovršiti projekt kanonizacije i
institucionalne verifikacije bošnjačke, a jednim dijelom i bh. književnosti, već će istovremeno
otvoriti i nove mogućnosti za razumijevanje ovdašnje književne prošlosti. Duraković ističe da
današnje razmatranje statusa i bošnjačke i bh. književnosti treba ipak započeti od
južnoslavenskog konteksta (zbog nezanemarivog fundusa općeg, zajedničkog, nedjeljivog).
Glavni tok bošnjačke književne historiografije ukazuje se i kao onaj kontekst u kojem je već
odavno započela naročita pretvorba književnih u kulturalne studije. Otud, savremeni
kulturalnoteorijski zasnovan književnoznanstveni pristup svoj puni smisao mogao bi naći u
proučavanju bilo bh. bilo bošnjačke književnosti. Jedna od interpretativnih strategija mogla bi
biti i „kulturalnomemorijska historija kniževnosti“
Kulturalnomemorijska historija književnosti ne mora se nužno smatrati cjelovitom
alternativom drugim oblicima bilo historijskog bilo nekog drugog načina razuijevanja
literature. Ona se može smatrati jednom od prepoznatljivih i karakterističnih „novih
književnih historija“ koje obilježavaju naše, postrukturalističko vrijeme, mada ona ne
izbjegava ni svoje veze sa starijim književnohistorijskim konceptima i opcijama.
Kulturalnomemorijska historija književnosti ipak je pokušaj da se književna proučavanja na
naročit način vrate u prvenstveno literarne okvire. Ono što danas želi kulturalnomemorijska
historija književnosti jeste iznova upozoriti na uveliko zaboravljenu činjenicu da književnost
jeste i dio šireg diskursa kulture, ali da je ona i dalje umjetnost posebne vrste, i dalje je
ESTETIKA, a ne samo pojava s ideološkim učincima koju treba isključivo politički čitati.
Upravo u ovakvoj situaciji „kulturalnomemorijska historija književnosti“ vezuje se, s jedne
strane, za onu manje ili više opću poststrukturalističku želju da se „razgovara s mrtvim“, ali
isto tako, s druge strane, i za onu stariju modernističko utopijsku „čežnju za sistemom“. Ovu
književnopovijesno usmjerenu strategiju vezat će za onaj savremeni postdisciplinarni interes
koji prvenstveno traga za procesima kulturalnog zapamćivanja i zaboravljanja. Kao ovakva,
kulturalnomemorijska istorija književnosti nipošto nije originalan, a posebno ne jedini pristup
književnosti koji se zasniva na kulturalnomemorijskim pitanjima, jer teorije kulturalnog
pamćenja već odavno jesu i na druge načine prisutne u onom području koje je tradicionalno
poznato pod imenom znanosti o književnosti. Posebno su primjetne tri temeljne problemske
perspektive unutar kojih se u dosadašnjim književnim proučavanjima angažiraju ideje
kulturalnomemorijskog interesa:
1. PAMĆENJE KNJIŽEVNOSTI (gdje se književnost razumijeva kao osobeni oblik
samopamćenja)
2. PAMĆENJE U KNJIŽEVNOSTI (gdje se, u smislu „mimeze pamćenja“ knniževni
tekst razumijeva kao naročit oblik reprezentacije bilo kolektivnog bilo individualnog,
no ovaj put nužno izvanknjiževnog pamćenja ili pamćenja „izvanknjiževne zbilje“), te
3. KNJIŽEVNOST KAO OBLIK KOLEKTIVNOG PAMĆENJA (gdje se sveukupna
književna praksa razumijeva s obzirom na svoju širu ulogu medija pamćenja).
2

književnosti. Povijesno-tradicijska usmjerenost i gotovo imperativ povijesno-tradicijskog pamćenja uopće bitno je obilježje romana i pripovijetke. individualni i kulturalni) kao naročitih memorijskih perspektiva ili „filtera“ kroz koje se konstruira jedan književni svijet. uzimajući pritom u obzir i položaj književnosti unutar širih i općenitijih kulturalnih procesa. književnost „priče o prošlosti“ (obuično onoj nacionalnoj). i nacionalne ili imagološke postave. tako i njezinim književnim ili kulturalnim identitetom). još uvijek ostala i kultura osobene traume – ne samo historijske traume (koja je karakteristična za cjelinu južnoslavenskog prostora) što proizlazi iz itekako jakog „narcizma malih razlika“. kao i općenito kompozitna i policentrična bh. pitanjima konstrukcije i reprezentacije nacionalne prošlosti. Tako se ona bavi. ali i pitanjima u vezi s prvenstveno imanentno književnim sredstvima. Bošnjačka kultura značajno je bila. ali i drame. tri karakteristična kulturalnomemorijska kakromodela (kanonski. baš kao i problem književnosti kao oblika pamćenja. te. dakle. Kulturalnomemorijska historija književnosti bavi se prije svega onim što je „unutrašnja“ povijest književnosti i to u smislu praćenja trv. Kulturalnomemorijska historija književnosti u središte književnoznanstvenog proučavanja dovodi problem „kulturalno označenog“ što se kao povlašteni sadržaj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi kao cjelini. potragom za identitetom i to u različitim oblicima ličnih identiteta (prvenstveno individualnih a potom i kolektivnih. svojim višestrukim i uvijek iznova umnoženim „raskršćima“ bošnjačku kulturu značajnim dijelom oblikovati i kao naročitu kulturu traume. odnosno književnost izrazite tradicijske ukorijenjenosti. u pravilu. već i historijske traume koja se temelji i na njenoj naročitoj poziciji na raskršću. pa čak i pjesništva u bošnjačkoj i bh. s jedne strane. donekle. U takvoj situaciji „kulturalnomemorijska historijska književnost“ fokusira. Kultura sjećanja i književne konektivne strukture Bošnjačka. oblikovanja kolektivnih ili individualnih identiteta. U takvim prilikama. tako neka od bitnih. književnost dobrim je dijelom književnost historije. ideološki. uz. ali isto tako i književnost tradicije. ovu kulturalnu tradiciju umnogom će vezati i za iskustvo koje je oblikovano u „odsustvu mogućnosti stvaranja historije“. baš kao i problemi i pitanja liminaliteta. politradicijski i postkanonski) isti ovaj tradicionalni književnohistorijski postupak inovira se idejom i četiri memorijska formata (kolektivni. ključnih i presudnih distinktivnih predstavljaju upravo i osobeni „smisao za historiju“ i naročito „okrenutost 3 . identitarna pitanja i problemi. odnosno u konačnici njene osobene povijesti sa svojim prepoznatljivim individualiziranih literarnim oznakama. jesu i neki od njenih najčešćih tematskih interesa ili neke od njenih najprisutnijih problemskih preokupacija u XX st. uz brojne druge. Ova situacija koja će. osobena književnost historije/tradicije i književne traume – ili u kulturalnom smislu – naročita kultura sjećanja i kultura traume. Osim ovog. Na taj način. KULTURALNIH KONEKTIVNIH STRUKTURA jedne literature.Kulturalnomemorijska historija književnosti kao svoj integralni predmet proučavanja vidi i problem pamćenja književnosti i problem pamćenja u književnosti. dvadesetostoljetna bošnjačka književna ikulturalna tradicija snažno je obilježena i osobenim stanjem liminalnosti te. isto tako. prije svega problem „kulturalnomemorijskih konstanti i varijanti“ u književnosti u svoj njihovoj složenosti i poliaspektnosti.

dovodimo u vezu sa stanjem očite kulturalno-historijske traume. međutim. Ovakva situacija rezultirat će naglašenom potrebom bošnjačke književnosti za tradicijskim ukorjenjivanjem. između ostalog. odakle će. Početke naročitog „smisla za historiju“ koji će. ovo naročito zanimanje za prošlost u bošnjačkoj književnosti s kraja XIX st. ali se isto tako sve čvršće vezivala za književno iskustvo šire južnoslavenske interliterarne zajednice i evropskog književnog konteksta uopće. internalizirajući ga na različite načine i postepeno prihvatajući kao „svoje“ ono što je u kulturalnom smislu tek nedavno bilo krajnje „tuđe“. i uoči samog početka XX st. već osjećajni aspekt bošnjačke knjiž. književnokulturalnoj povijesti. I one iz vremena potkraj prethodnog stoljeća. Pri svemu ovome. Otuda povijesnost ove literature i jeste u najčvršćoj vezi s kontinuiranim rekonstruiranjem književne tradicije koja se u prvom trenutku sasvim prirodno naslonila prvenstveno na emotivnu napregnutost i dramatičnost sevdalijskobaladesknog književnog naslijeđa. baš kao i okrenutost tradiciji. Književnost je bila – i jedino je mogla biti – prvenstveno utilitarna i didaktična. Otuda. Ona će biti shvatana kao snažni pogon emancipacije te kao važan instrument razvijanja. društva. jednako kao i sa stanjem vidne dramatične potrage za identitetom na različitim razinama i u širokom nizu – od njezina općeg kulturalnog identiteta pa do identitarnih pitanja postavljenih u ličnom okviru. Upravo zato. ukupni složeni procesi kulturalnog pamćenja koji se odvijaju u novijoj bošnjačkoj književnosti i sami se nužno vezuju za tzv. ovakvo što – paradoksalne na prvi pogled – započinje vjerovatno najvećom tradicijskom krizom u sveukupnoj bošnj. proizaći i druge važne značajke bošnjačke književnosti (prepoznatljiv repertoar memorijskih figura sjećanja ili osobeni razvoj memorijskih filtera). ono što je „smisao za historiju“ i „okrenutnost tradiciji“ novije ili savremene bošnjačke književnosti u širem smislu začinje se i u prilikama nasilnog i vještačkog prekida starije književno-kulturalne tradicije. odnosno upravo onom „okrenutošću tradiciji“ pri čemu. ovog vremena izrasta prije svega iz sasvim naročitog duha prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti. s nacionalnookupljačkom i propedeutičkom funkcijom istaknutom u prvi plan i. učvršćivanja i očuvanja tek probuđene narodne svijesti.tradiciji“. nužno literatura sjećanja. nove književne i kulturalne interakcije.kulturalno-civilizacijska promjena (osmanskoaustrougarska smjena u BiH). ni u kojem slučaju ne nastaje prvenstveno iz snažnog epskog duha prenesenog iz folklorne junačke tradicije. s obzirom na suštinsku povezanost bošnjačke književne prakse XXst. najveći i najradikalniji prevrat u novijoj povijesti bh. Ovaj prigušeni sukob starog i novog dešavao se kao burna i žestoka kulturalna drama sukobljenosti „svojeg“ i „tuđeg“ ili „vlastitog“ i „neprijateljskog“. novija bošnjačka književnost sa svojom kulturom sjećanja i karakterističnim konektivnim strukturama onaj je književni tok kojem najneposrednije prethodi golema . U takvim je prilikama adaptacijsku ulogu i ulogu sredstva pronalaženja prihvatljivih rješenja imala književnost. U tom smislu. 4 . II Novija bošnjačka književnost svoj stvarni početak pronalazi u kraju XIX st. pri svemju tome. U sferi kulture ova se promjena manifestirala kao iznenadan i nasilan kraj jedne i nesiguran početak druge. preporodni književni trenutak s kraja XIX st. snažno obilježiti i kasniju bošnjačku književnost tokom cjeline XX st.

„malih naroda“. zaključno sa sredinom pedesetih godina XX st. i na početku XX st. već. ali i bitno određen onim što je fenomen kulturalnog „samoopisivanja“. Kulturalnomemorijski makromodeli. Sve ono što je opća slika složenosti 5 . socijalna literatura. pri čemu se ova vrsta imaginiranja ostvaruje ili kao proces tipično evropskog „nacionaliziranja“ već na neki način postojećih etničko-religijskih kolektivnih identiteta. potom socijalna literatura između dvaju svjetskih ratova te. baš kao i ukupnosti bošnj. Temeljno obilježje ovog makromodela je osobena zadatost modusa i načuna književnog oblikovanja te obaveza naročitog kulturalnog samozaokruživanja i kulturalne stabilizacije naročite vrste. ili kao proces njihovog „internacionaliziranja“ s ciljem stvaranja unutar sebe jedinstvenog nadetničkog i nadnacionalnog „bratstva“. književnost NOB-a i socijalistički realizam) Na samom početku novije povijesti bošnj. Osobenosti estetsko-idejne revizije povratka. kulture obilježen je prvenstveno ne onim što je Jurij M. memorijske figure i memorijski formati Kanonski kulturalni makromodel (folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba. obratljivosti. u daljem hronološkom slijedu KNJIŽEVNOST NOB-a i poratnog SOCIJALISTIČKOG REALIZMA. Ovaj naročiti natpoetički okvir novije bošnjačke književno-kulturalne prakse obuhvata FOLKLORNI I PROSVJETITELJSKI REALIZAM PREPORODNOG DOBA sa samog kraja XIX st.III Povijesni razvoj bošnj. duhovno-ambijentalnog. i procesa kulturalnog pamćenja koji je obilježavaju nalazi se KANONSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL koji je u znaku manje ili više strogo ideološki zadatih ili barem društveno potenciranih i preferiranih okvira književnog rada i kulturalnog memoriranja i uopće ideološki posredno ili neposredno proskribirane funkcionalizacije i „upotrebe“ književnosti i kulture. autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji postaje i DEKOLONIZIRAJUĆI ČIN BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI. kada se u središtu „semiosfere“ ove literature javlja u većoj ili manjoj mjeri tradicijski „strani jezik“ – najprije „jezik“ zapadne kulture (kako je to slučaj u književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba). potom „jezik“ „proletarijata“ i „socijalističke internacionale“ (onda kad je riječ o književnom radu međuratnog pokreta tzv. prije svega. Zbog toga se povijesni razvoj novije bošnjačke književnosti jednim dijelom može opisati i u čvrstoj vezi s procesima „pripovjedanja nacije“ i uopće izgradnjom nacionalne „izmišljene zajednice“. odnosno estetsko-emocionalnog. dok se njen razvoj najvećim svojim dijelom pokazuje kao „nepredvidljiv“. a što je društvena funkcija kulture posebno često prisutne u literaturama tzv. Ono što presudno obilježava cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnoj povijesti jeste najčešće posebno radikalna izmjena „semiotičkog prostora“ književne prakse. što bošnjačka književnost i njezina kultura čini pretežno binarnim „sistemom“. . Kao jedna od temeljnih značajki kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti javlja se i izraziti „nagon“ za onim što je „pripovijedanje navcije“. tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja. Lotman opisuje pojmom postepene „linearnosti“ kulturalnog kretanja. knjiž. socijalne literature) te „jezik“ partizansko-komunističke revolucije (u književnosi NOB-a). pojavom izrazite kulturalne „eksplozije“. knjiž.

kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bošnjačke književnosti zrcali i značajan dio KNJIŽEVNOSTI PREPORODNOG DOBA kao zasebne šire poetičkokulturalne cjeline. U okvirima obaju ovih književnih pravaca bošnjačkog preporoda na ovaj ili onaj način dominira. Kada se „novo“ sve više počne tumačiti kao da organski potječe od „starog“ (koje se na taj način rehabilitira). a dvostruka mimeza i dužničko sjećanje postaju neka od fundamentalnih određenja cjelokupnog književnog roda i angažmana. Salih Alić. poprimiti bitno drugačije oblike. „Eksplozija“ u tazvoju bošnjačke književnosti koju je izazvala pojava socijalne literature (Zija Dizdarević. folklornog romantizma jedna od najčešćih matrica prema kojoj se grade njihovi „literarni univerzumi“ jeste SEVDALIJSKO EMOCIONALNO-FABULATIVNO JEZGRO i tzv. Mak Dizdar. Hamid Dizdar. a potom često i figura doma. Suočena s ovom krajnje „tuđom semiotikom“ (pisci nisu išli od knjiž. Hasan Kikić) gotovo da je zanemariva u poređenju s onom koja će se desiti s javljanjem KNJIŽEVNOSTI NOB-a. U bošnj. figura „novih vremena“ i „povijesnih raskršća“. s jedne strane. i bošnjačka književnost eksplozivno se preobražava u naročit „pjesnički dug“. a nasuprot ovome nalazimo jedan drugi pravac koji bi se možda najbolje mogao označiti kao realističkonacionalni. porodice i porodičnih vrijednosti te (samo u naznaci) figura rata. mirnodopskom nastavku „revolucionarne borbe“ (SOCIJALNA LITERATURA te KNJIŽEVNOST NOB-a i JUGOSLAVENSKOG SOCREALIZMA). što će postati jedno od temeljnih obilježja ukupnog preporodnog književnog trenutka. gdje će preporodni duh u bošnj. Skender Kulenović. M. bošnjačka preporodna književnost u značajnom obimu – onom što ga čine folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam sabrat će u sebi na osoben način i manje-više sve ono što su naročito paradoksi kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti pa tako i njegovu vrlo specifičnu opću sklonost „kodificirajućoj“ „vremenskoj rezistentnosti i invarijantnosti“. Pa ipak. već i na književnu praksu pokreta socijalne literature. Husnija Čengić. čiji će s eksplozivni prevrat odnositi ne samo na cjelokupnu prijeratnu književnu tradiciju. s naročito izračenom tzv. Atif Ljubović. ka životu već se dešavalo obrnuto: sama stvarnost je upućivala na određene književne oblike i postupke) kako izvanknjiževne zbilje. kako je to bio slučaj u odnosu socijalneLiterature i književnosti politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti. Kolektivni ideološki 6 . austrougarskom temom. na jednoj strani je pravac koji možemo označiti kao romantičarsko-historijski. bšnjačka književnost prelazi u svoju narednu povijesnorazvojnu fazu – politradicijski kulturnomemorijski makromodel. tako i nove revolucionarne ideje. ratnika i povratnika iz rata. a da se pri tome međusobno ne isključuju. a posebno u toku Drugog svjetskog rata i poratnom. ali i za ovaj okvir kao cjelinu također karakterističnu TRANZITNOST. što velikim dijelom odgovara upravo onome razlikovanja folklornog romatizma i prosvjetiteljskog realizma u bošnjačkoj književnosti s kraja XIX i početka XX st. knjiž. BALADESKNI NARATIV. Otuda. on će se javiti i kasnije u bošnjačkoj književnoj praksikrajem međuratnog vremena. tim prije što književna praksa NOB-a ne koincidira više s drugim književnim opcijama. kanonski makromodel neće biti nadiđen ovom promjenom. Braun ističe da se osnovni tokovi misli u književnosti javljaju u dva oblika koji su oštro razgraničeni. knjiž. pa je je najvjerovatnije više nego igdje upravo ovdje stvarnost do krajnjih granica dominantna i kao „modelativni poticaj“ i kao „akcijski izazov“.

ali ipak uvijek suštinski važnom i nužnom historijskom putu „socijalističke 7 . Slijeđenje poetika i politike jugoslavenskog socrealizma potvrdit će i druga dva autorova teksta cjelovitno ostvarena u okvirima ovog pravca – pripovijest JABUČANI i kratki roman MOMČE IZ VRGORCA. gdje se Sušić stavlja u propisnu ulogu „inžinjera ljudskih duša“.memorijski format ovdje u vrlo radikalnom obliku postaju osnovni filteri razumijevanja svijeta i života koji se artikulira kao istinska priča o prošlosti (u perspektivi povijesti i povijesnog zbivanja). Upravo ovakvo što bit će slučaj i u nesporedno poratnom književnom djelu Derviša Sušića. a tek prob(h)ujala ratna drama i intenzivna svijest o herojskoj epopeji revolucije upravo su zahtijevali svjedočenje o veličini tih zbivanja. U Kulenovićevoj poemi koja je i „krik iz razrivene utrobe“. pojedinačna egzistencija je autentično onoliko koliko je pretočena u kolektivnu). „narodnosti“ i „tipičnosti“ književnog artefakta. „odgojnosti“. podudaranje sadržaja u dnevniku sa sadržajima iz neposredne stvarnosti. vjerovatno najkarakterističnijeg predstavnika socrealizma u bošnjačkoj književnosti u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata koji u književnost ulazi u partizanskim dnevnikom S PROLETERIMA (1950). nekad i krajnje mukotrpnom. a da se revolucionarna heroika tu cjelovitije nego igdje pjesnički utjelovila izravno u samoj borbi. zemlji i vitalnim snagama čovjekovog postojanja. porodičnih vrijednosti (u okviru književnosti NOB-a. Upravo u ovom smislu uz Pisma Jove Stanivaka i posebno je indikativa poema Stojanka majka Knežopoljka. jugoslavenskim pa i univerzalnim okvirima. u „eksplozijom“ temeljito uzdrmanoj književnosti NOB-a posebno je evidentan upravo problem tradicije. odnosno kao svoju „unutrašnju“ povijest i „kulturalnu gramatiku“ ovdje je. Andrić reprenzetativno javiti vrlo nakaradnim tekstom „ideološkog kompromisa“ ELEKTORBIH (1948). pa tako u oba slučaja „konstruira doslovno poučnu priču“ o izravnom i teškom. Kikića i Z. što će naročito doći do izražaja u književnoj praksi socrealizma. a kasnije nepatvoreni esteta I. za svaki ozbiljan vid artističke prakse. Ono što je bošnjačka književnost tokom vremena izgradila kao niz svojih konektivnih struktura. Dnevnik kao literarna vrsta omogućava najviši stepen vjerodostojnosti i faktografskog opserviranja stvarnosti. U vrlo oskudnom naraštaju bošnjačkih autora književnosti NOB-a (uz H. gdje će ono što je autentičnost i nepatvoreni humanizam književnosti ratnog stradanja prijeći u sad do kraja izvana propisanu „tuđu semiotiku“ socrealističke „partijnosti“. porodice. Dizdarevića) naročito se izdvaja S. krajnje destimulirajućim književno-kulturalnim okolnostima. zbog čega u književnoj praksi „bošnjačkog socrealizma“ osnovni vrijednosni kriterij bio je istinitost tj. pa osnovni „generator smisla“ sada sasvim očito i isključivo postaje marksističko-socijalistička ideologija koja će književni diskurs toliko sputati da će se u prvom broju sarajevske socrealističke BRAZDE nekada nemirni avangardist. ratni dnevnici i memoarska književnost najčešće su forme literarnog ispoljavanja. ratnika i povratnika iz rata koja je tek antitetički dovedena u vezu sa figurom doma.“ Begić ističe da je „naša Revolucija u njemu k kroz njega sudbonosno pjesnički i historijski progovorila. ali i „himna domovini. na posebno simptematičan način dolazi i do vrlo radikalnog „uskakanja“ u etno-nacionalnu tuđu semiotiku – prije svega u poetsko-kulturalni kod srpske tužbalice te u ukupno kulturalno pamćenje iz srpske – pretežno epske tradicije. kako to dobrim dijelom mogu pokazati i Kulenovićeva Pisma Jove Stanivaka. a temeljna memorijska figura jeste figura rata. srpskohrvatskim. Kulenović čije je ratno književno djelo inače „jedinstveno u veoma različitim bh. U ovakvim. još više nego u slučaju književnosti NOB-a nasilno potisnuto na sami rub njene „semiosfere“ te otada nema više nekadašnju snagu mehanizma „kulturalne reprodukcije“. Pa ipak.

kao i s druge strane. dok se ratnik-borac u revolucionar mora iznova dokazati i pokazati u miru. predratni državni činovnici. već njihova radikalna negacija koja. vojnici. - - - Binarno uspostavljen sistem „priče o prošlosti“ i „bosanskog teksta“ dodatno se usložnjava i to. tako i figura povijesnog svjedočenja. koje se i ovdje ukrštaju u figuru bosanske povijesne tragike. kad se povijesno pripovijedanje inovira značajnim udjelom fantastičkog diskursa i uopće bitno drugačijim reprezentacijskim i kulturalnomemorijskim strategijama. i početka XX st. ratnika i povratnika iz rata. ratnika i povratnika iz rata (u Sušićevom pristupu rat se razumijeva kao prividno završen. iznova se javlja. Braća i veziri pa do posljednjih Vječnik i El-Hidrova knjiga. čvrsta fabulativna osnovica zasnovana na hronološkoj kompozicionoj shemi. bilo prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja XIX st. Selimovića i njima sličnih autora. Kao i dnevnik S PROLETERIMA i JABUČANI I MOMČE IZ VRGORCA u cjelosti se zasnivaju na figuri rata. odnarođeni intelektualci. čime se ovaj autor kod kojeg se „bosanski tekst“ kondenzira u „sarajevski tekst“ čime će ovaj pjesnik postati jedan od najznačajnijih autora „POETIKE GRADA“ posebno u knjigama Sarajevska zbirka i Sarajevski tabut. pri čemu se ova vrsta borbe ne vodi više na bojnom polju. već u onom što je prepoznatljiva poslijeratna jugoslavenska zbilja ( u glavama ljudi). Kod Sušića. kojem pomažu uglavnom omladina i siromaštvo te poneki „napredni“ intelektualac i umjetnik. naročito u romanima Karabeg. „malograđani“. a naglašen pogled na kolektivna zbivanja i gibanja. „kalaci“. koji će se. upravo „izrazito deskriptivan pripovjedački postupak objektivnog naratora koji posmatra i opisuje. baš kao ni socijalna literatura i književnost NOB-a ni u kojem slučaju nisu nastavak tendencija preuzetih iz dotadašnje bošnjačke književne povijesti. svećenici. uz manje ili veće mijene. redovnici. potpisnuta individualnost ličnosti i odsustvo dubljih psiholoških zahvata u karakterizaciji ličnosti. s jedne strane. ni bošnjačka književna praksa socrealizma. Pored brojnih sličnosti koje cjelokupna bošnjačka književnost „lijeve“ orijentacije ostvaruje prema književnosti bilo folklornog romantizma. 8 . pojavom pjesništva Abdulaha Sidrana koji će se unutar cijelog novog pjesničkog naraštaja izdvojiti naglašenim poetskim interesom za lokalno-regionalni mikrotopos neposrednog življenja. figura rata. Kod Dizdara i u sušićevskoj i u selimovićevskoj liniji „priče o prošlosti“ i „bosanskog teksta“ dominira kako figura „novih vremena i povijesnih raskršća“. a njegova mirnodopska „borba“ mora biti primjer za druge sumnjivce kojima Sušić na ovaj način daje priliku za izlazak na „pravi put“.emancipacije“ čovjeka. Zmaj od Bosne. gdje najčešći neprijatelj jeste stara „realcionarna“ svijest i nemogućnost konačnog i sigurnog opredjeljenja za socijalistički „put progresa“. ovaj autor nastaviti i u svom kasnijem pripovjedačkoromanesknom radu. Zato. kao i kod Dizdara. policajci. samo u nekim općim tipološko-modelativnim elementima natpoetički i transtemporalno korespondira sa onim što joj tradicijski prethodi. a na negativnoj strani udružili su se „trgovci“. dok u svakom drugom smislu predstavlja „eksplozivnu“ novost i „tuđi jezik“ u bošnjačkoj književnoj povijesti. pojavom Ugursuza Nedžada Ibrišimovića. bitne su karakteristike tog stilskog koncepta kojim su ostvarena ova Sušićeva djela. Sušićevo djelo do kraja vjerno slijedi onaj model kod kojeg je na pozitivnom polu radništvo.

pa nadalje. najčešće novohistorijski način cjelovito oživljava ukupnost reprezentacijskih aspekata kulturalog pamćenja u novijoj bošnjačkoj književnosti od kraja 19. značajan dio svog književnog svijeta ostvariti kao „svijet u prezentu“ (Lovrenović) napuštajući tradiciju lokalnoregionalne bosanske „priče o prošlosti“ u toj mjeri da njegov fantastički i ka - - - - - - 9 . Tako. pripovjedača. pa i na primjer „austrougarske teme“ u romanu Ponornica. koja nalazi izlaza u romanima Meše Selimovića i Derviša Sušića“. - MODERNIZAM Književna praksa poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti ovog vremena i njezina usmjerenost ka „priči o prošlosti“ i „bosanskom tekstu“ na svoj osoben način.- Javljanje tih figura bilo je neposredno. ispovijedi. osmanskom. u razvoju bosansko-muslimanske književnosti. te Sidranova „poetika grada“. Rizvić: „iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizilazi bogumilsko-manihejska poetika Maka Dizdara“. bilo zaključiti to da „priča o prošlosti“ i na njoj zasnovan „bosanski tekst“ poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti predstavlja isključivo interes bošnjačke književne prakse ovog vremena. na primjer kod Sušića u romanima vezanim za bosansku povijest ratnog stradanja u starobosanskom. austrougarskom ili jugoslovenskom vremenu. Ćatića. međutim. potvrđuje da književna tradicija. zapisa. Ovo će potvrditi i činjenica da svojim obnavljanjem srednjovjekovnih žanrovskih formi slova. koji svoja djela ostvaruju u poetsko-lirskom maniru. njegov „sarajevski tekst“ koji će u uznapredovanoj fazi poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti. kako je to slučaj i u književnom dijelu Alije Isakovića. već obnoviti i ono što je s bogumilsko-heretičkom Bosnom ranije učinio Mak Dizdar. Bošnjačka književnost poratnog modernizma. u toliko prije što i kod onih autora kod kojih vidno izostaje ovdašnji karakteristični smisao za historiju često je itekako na ovaj ili onaj način prisutna ona za bošnjačku književnost osobena kulturalnomemorijska „okrenutost tradiciji“. te bi bilo pogrešno zaključiti da samo . st.. indikativna „sinkretičnost“ sonetnog pjesništva Skendera Kulenovića. vrlo je bliska u odnosu na neke dionice politradicijskog pjesništva Muse Ćazima Ćatića. dramatičara. te „bošnjačko orijentalsko stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Bašagića. Kulenovića. a „patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom. Latića“. besjede Mak Dizdar u Kamenom spavaču samo krajnje sugestivno „samoopisujući“ osvještenje onog što su „kolektivne strukture“ unutrašnje povijesti ove literature.pričom o prošlosti“ i tek povijesnim aspektom „bosanskog teksta“ ostvaruje ono što su kontinuiteti i modifikacije konektivnih struktura „unutrašnje“ povijesti bošnjačke književnosti u ovom književnom toku iz okvira postkanonskog makromodela u ovoj literaturi. ili posredno kao pretpovijest ispovjedne sudbine književnog lika. Hajdarevića. pri čemu je reprezentacijski sistem bošnjačkog poratnog modernizma usložnjen i u međuvremenu do kraja osamostaljenom figurom doma. kao u Tvrđavi i Dervišu i smrti. Pogrešno bi. ne samo kulturalnomemorijski iskomunicirati protekst Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije. Hume. izbija iz stvaralačkih gena kao ponornica u djelima pjesnika. porodice i porodičnih vrijednosti. a što će isto tako posvjedočiti i kod ostalih autora bošnjačkog poratnog modernizma. koji će s jedne strane.

i uopće u „postmoderno stanje“ bošnjačke književnosti.. već i pojavu njihova naročitog paralelizma i njihova specifičnog kombiniranja u ovdašnjoj književnoj praksi. s tim da se postmodernističke književno-kulturalne tendencije u ovoj literaturi u narednom desetljeću. u vrijeme ratnog stradanja. koja iako početnička. pa se gotovo tek oformljeni karakteristični „jezik“ postmoderniteta u bošnjačkoj književnoj praksi velikim dijelom te samo uz elemente „eksplozivnog“ književnopovijesnog „kretanja“ transformira u njegov poseban idiom ili čak zasebni „jezik“ književnosti tzv. nežive prirode te se ostvaruje i u bošnjačkoj književnosti dotad nepoznatim žanrovskim okvirima bliskim tokovima savremene „eko-proze“. koji je prvo djelo ove vrste. potom Zilhada Ključanina. Pojava „jezika“ postmodernizma u ovoj literaturi ne znači i potpuni nestanak „jezika“ književno-kulturalnog moderniteta. Alme Lazarevske.. pa upravo zato gotovo spontano i prirodno u nedavnoj bošnjačkoj književnoj prošlosti dešava se i prelazak iz njezina pretežnog modernističkog književno-kulturalnog usmjerenja u okvire POSTMODERNIZMA. kako je to slučaj već u njegovoj prvoj pripovjedačkoj zbirci ili „labavom“ romanu Talhe ili Šedrvanski vrt (1972). a još više u njegovoj vezanosti za temu Hasanaginice.. dakle.. već prije „linearnu“ postepenost. Feride Duraković. Irfana Horozovića. „ratnog pisma“ ili „poetike svijedočenja“ što pokazuju književni radovi npr. a u pojedinim slučajevima znatno ranije. bošnjačka književnost najvidljivije ulazi uglavnom tokom 80-ih godina 20. (Mićević) Ova knjiga je ilustrativna za onu literaturnu vizionarnost koja naoko nije vezana za društveno-historijsku sliku svijeta i koja sve razloge kreativnog nalazi u samom slovu kao logosu (Duraković) Jednako je i egzemplarna i u smislu „linearne“ postepenosti prekodiranja „jezika“ poratnog modernizma u „jezik“ postmodernizma u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti. prelazak koji iz istih razloga. 10 . javlja se sasvim novi doživljaj svijeta i života. a čiji je autor žena. POSTMODERNIZAM Poratni modernizam u bošnjačkoj književnosti podrazumijeva znatno „relaksiraniju“ situaciju u odnosima središta i ruba njezine „semiosfere. st. autora koji će se u bošnjačkoj književnosti možda i prvi ili barem među prvima. ovaj autor najuže „saobražava“ s tradicijskom prošlošću. Slična situacija je u romanu Larva Bisere Alikadić. nego ikad prije. U svoje „postmoderno stanje“ . tokom 90-ih godina. IRFAN HOROZOVIĆ Djelo Irfana Horozovća. (možda je ovo nastavak) podrazumjevao prvenstveno pojam „eksplozivnog“ književnopovijesnog „kretanja“. ostvariti na način na koji će kasnije biti povezan s poetikom postmodernizma. (ne vidi se) . što je posebno vidno u putopisima. nije autorova „definitivna“ knjiga. Horozovićev glavni lik nije više smješten u Povijest već obitava u JEZIKU.- - - - - - - katastrofičnoj budućnosti okrenuti roman Pobuna materije ulazi u sasvim drugačiji univerzum tzv. Dževada Karahasana ili pak Tvrtka Kulenovića. dok se s druge strane.

a potom i u gotovo cijeli novi „jezik“ književnosti tzv. a naročito onda kad je riječ o književno kulturalnom stanju do početka 90-ih 20. Horozović u Kalfi i Ibrišimović u Istočnom divanu do kraja napuštaju ovdašnju tradiciju ne samo klasične već i novohistorijske priče o prošlosti i regionalno-lokalno definiranog bos. što će obilježiti ukupno književno djelo ovih autora. Horozović najprije pripovjedačkim zbirkama Prognani grad. ali tako da su sad uvedene u neomeđene prostore literature. stoljeća. sad tipično postmodernistički. za stanje poetike postmodernizma u bošnjačkoj književnosti umnogome vrlo karakterističnoj situaciji. „RATNOG PISMA“ i „POETIKE SVJEDOČENJA“. a Karahasan esejističkom knjigom Dnevnik selidbe i romanom Šahrijarov prsten. pa njegovo samopripovjedanje nije kazivanje o sebi i drugima (kao kod Selimovića. naći put ka stvarnosti mimo teksta.i metatekstualnih poigravanja. Karahasanom koji u svojoj zbirci proza Kraljevske legende također. Sušića. amimetičkim te uopće antireprezentacijskim ludističkim preoblikovanjem tradicionalističke referencijalnosti u različite kompleksne fenomene inter. dotad najčešće zaokupljenih manje ili više tipičnim postmodernim književnim eksperimentom. „poetike svjedočenja“ i „ratnog pisma“ - POETIKA SVJEDOČENJA Pri čemu prva odrednica tiče se književnosti gdje se „svjedočenje o ratnom užasu zasniva na perspektivi žrtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadržine zahvaćene 11 . najčešće.i metatekstualnosti (Bajramović). već predstavlja jedino ono karakteristično postmoderno palimpsestno pisanje i brisanje ili novo tkanje ranijih tekstova i njihovih tragova. a ne historijskoj slici (Duraković) Sve to. U ovakvoj. poetički bliskog književnog prosedea. - RATNO PISMO Slično hrvatskoj ratnoj književnoj praksi. pritom. samo naizgled nestaje njezin osobeni „smisao za historiju“ i „okrenutost tradiciji“. i u bošnjačkoj književnosti umjesto ranijih slobodnih i nerijetko tek konstruktivističkih inter. Sad postmodernistički „jezik“ i jednog i drugog autora. lirski pejzaž u esej – raspravu. i u pravilu. ne piše historijsku prozu. npr. nego demonstrira onu vrstu superiornog konstruiranja priče u kojem se smjenjuju različiti narativni oblici: legenda se pretvara u lakrdiju. tradicijske tvrobe bošnjačke književnosti bivaju kulturalnomemorijski reaktualizirane. Kulenovića). Međutim obojica se vraćaju „bosanskom tekstu“ u vremenu posljednjeg rata. ali i s piscima u osnovi sličnog.- - - - - - Na tamnom fonu povijesno prepoznatljivog prostora Banja Luke u formi obiteljske hronike iscrtava se fatazmagorična vizija šedrvanskog vrta koji hronotopski pripada literarnoj. utoliko prije što piščev glavni lik ili pripovjedač ne može. javljaju se strategije „zbiljotvorne“ i novo načelo „ontološkog moralizma“ (Oraić-Tolić) a što su pojave koje inicijalno obilježavaju nove književne prakse tzv. dešava se i na način kad. dakle. te Bosanski palimpsest. dakle. neočekivano se prestruktuira najprije poseban „idiom“. teksta. Prvjenačka pripovjedačka zbirka Nedžada Ibrišimovića Kuća zatvorenih vrata. a pogotovo kasniji romani u mnogočemu korespondiraju i s Horozovićevim djelom. u pravi plan dolazi „oneozbiljena“ i „fiktofaktalnosti“ te „ontološke krhkosti“ i „ontološkog ludizma“.

nostalgija za nekadašnjim.. ali i osjećaj straha. antropološki shvaćena deskripcija ratnog užasa“ (Kazaz). Osim spomenutog Horozovića. književnost. humanistički angažman. Bošnjačka književnost ovog vremena karakterizira i naglašen dokumentarizam. moralna. porušenim svijetom. te unutar nove historijske prespektive. koje najčešće obilježavaju. već odustavši od bilo kakvog družtvenog eskapizma. te djela Tvrta Kulenovića. tek na drugačiji način označavajući onaj književni rad čija temeljna obilježja jesu i . ona izrasta u alternativan kulturni „projekt“ usmjeren – često i izrazito buntovno i prodorno – protiv ne tek ideje rata već i protiv svake vrste terora i destruktivnosti. intimna. onda kad se odnosi na književnost s poetikom svjedočenja. pisani osnovom neposrednog iskustva rata u opkoljenom Sarajevu.. umnogome egzemplarno ujedinile neke od temeljnih karakteristika ono što u bošnjačkoj književnosti predstavlja „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“. ili barem kao naročito trajno stanje kako pojedinačne. naglašavajući pritom.indikator“. njenog glasa u danteovskom paklu povijesti. postaje dominantno obilježena „pričom o traumi u prezentu i antiutopijskom stavu prema futuru“. nepristajanje na apsolutizam ideološkog jezika i traganje za golim ljudskim sadržajima ratne stvarnosti konstantne su većeg dijela antiratne i postratne bošnjačke književnosti. praznine. kao i biografizam i autobiografizam. nerijetko. psihološka. u ovakvom literarnom stanju. i kao. lična pa i kolektivna drama temeljne su semantičke odrednice ovog toka. 12 . neposredni životni kontekst u kojem se ostvaruje književno djelovanje. etnička odgovornost. ideološka. te Karahasana i Nedžada Ibrišimovića sa svojom neobičnom ratnom Knjigom Adema Kahrimana napisanom Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem. imenovanja i opće one upotrebe jezika u kojoj jezička materija postaje mnogo više od „književnoizražajnog“ lingvističkog sistema. kao nemogućnost dosezanja onog što su „tišine“ za kojima je čeznuo i neimenovani junak Selimovićevog romana „Tišine“. naime. tlačenja. sad „dezideologizacija ratne zbilje. uz ostala. zebnje. i pojave naglašene osjećajnosti. pritom. javljaju se i kulturnomemorijske strategije arhivarske „kategorizacije“. upotrijebljena samo kao termin . Naspram nekadašnjeg ideološko-kolektivističkog te prvenstveno (herojskomonumentalističkog diskursa Revolucije. U ovakvoj situaciji. ratno stanje.. postaje ne samo „autsajderski“ pokušaj „estetskog discipliniranja povijesnog užasa“ (Kazaz). Sama literatura u bošnjačkoj književnosti postaje mjesto dominantno individualne potrage za u strahoti ratnog stradanja i uništenja izgubljenom esencijom života. nasilja. i kao dominantni predmetno-problemski okvir.- - - - - kovitlacem ratne tragedije“ kad „etnička. iskrenosti. tako i kolektivne svijesti u kojem u egzistencijalnoj suštini aktuelne životne zbilje rat i dalje perzistira kao trauma i otud. potanja odrednica.. ali i emocionalna. pa ova književna praksa dalje razvija individualni i kulturalni memorijski format. nemoći. čiji će romani Istorija bolesti i Jesenja violina.individualizacija žrtve. koji se često imenuje i kao „antiratno“ te češće „ratno pismo“. ali i od angažmana u službi političko-kolektivne ideje. politička. dok je pak. obnove nepatvorene ljudske moralne vertikale. s tim da se takvo što ne pronalazi u okviru „velikih priča“ već u „maloj“ pripovijesti. Pritom.

ali i često krajnje iznenađujuće slobodoumnih istupa ili manje-više subverzivnih i uopće bitno drugačijih književnokulturalnih memorijskih praksi. rata. trenutak sasvim očitog ideološkog rasterećivanja i liberaliziranja književno-kulturalnog diskursa. na drugoj strani. POLITRADICIJSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL (Preporodni modernizam. politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti obilježen je i onim 13 . obnavlja se figura povijesnog svjedočenja te figura bosanske povijesne tragike. s ključnom razlikom da se unutar ovog okvira zrcali. predmodernizam iz vremena što će ga odrediti čin dokidanja projekta jugoslavenskog socrealizma neposredno nakon II sv. ratnika i povratnika iz rata.- - - Od pjesnika možemo izdvojiti ABDULAHA SIDRANA s njegovim ratnim i poratnim pjesništvom. pak. do kraja ostvarena ideja plurarnosti „priča o prošlosti“ ili perspektiva „historije odozdo“. a sve to katkad i u jednom te istom književnom tekstu. avangardizam. postpreporodni tradicionalizam između ratova. Ovaj kulturalnomemorijski makromodel obilježen je HIBRIDNIM OBLICIMA MEMORIJSKIH FORMATA. u recentnoj bošnjačkoj književnosti dominantna je postala ponovo figura rata. postpreporodni tradicionalizam. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel je i onaj okvir unutar kojeg se u bošnjačkoj književnosti bitno mijenja i ono što je „ovdašnji smisao za historiju“ baš kao i „okrenutost tradiciji“. s tim da je. stoljeća. stavlja pred književni rad. avangardizam. 4. te NEOIZMI i poetičke alijanse tokom međuratnog doba. uključujući i istovremeno supostojanje i ideoloških rigidnih pragmatičnih zadaća koje središte moći pod imenom „narodnopreporoditeljske“ ili „partijske savjesti“ i „društvene konsnosti“. što najvećim dijelom karakterizira situaciju bošnjačke književnosti unutar kanonskog kulturnomemorijskog makromodela. koje na osoben način ulaze u književnost „ratnog pisma“ i „poetike svjedočenja“. a to su: 1. na bitno drugačiji način odredit će ono što se dešava u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela. uz osobene pojave kakve predstavlja roman Šehid Zilhada Ključanina. Dakle. 2. 5. neoizmi i poetičke alijanse međuratnog doba. gdje se uz elemente ranije dominantnog kolektivnog i ideološkog sad u većini slučajeva javljaju i sve vidljiviji elementi INDIVIDUALNOG. 3. što se kao situacija prati u „stilskim grupama“ ili „književnim pravcima“. Iako i sam pripada pretežno „vrućoj“ kulturi sjećanja. poratni predmodernizam) - Svojevrsna kriza tradicije i pokušaji njezinog redefiniranja ili čak dokidanja. već i čitavim nizom djela književnog egzla te logoraškog iskustva. - - - preporodni modernizam s početka 20. na jednoj strani.

preuzimanjem versifikacijske sheme. konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma. i deklarativno romantičarsko-pateticnim stvaranjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta. a - potom i djela drugih autora:A.K. odnosno pojava evropske avangarde u međuratnom avangardizmu te s njim povezanim neoizmima. kod Ćatiča je to bio proces pune stvaralacke osmoze i 14 . Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel je i onaj kontekst u kojem se bošnjačka književna praksa oslobađa i nekadašnje dominacije za tzv. Fadila Kurtagica. a sve više „novo“ se tumači kao da organski potječe od starog.Ć. Ovu izrazitu unutrasnju raznovrsnost. „mutnom“ i „izobličenom“ obliku. te iskušava ono što je njena „adaptivna“ faza. u bošnjačkoj književnosti se po prvi put „stvara mišljenje“ da su „tamo“ te ideje realizirane u „neistinitom“. Istina. ali je i produbljivao. supostoje često i bitno različite „tradicijske struje“.Ćatić je s jedne strane nastavljao poetska iskistva prethodne generacije..Hasanbegova. visestrukost i naporednost knjizevne prakse unutar ovog makromodela u novijoj bosnj. s Bašagićem i Karabegovićem.Ć. vrlo vjerno moze posvjedociti vec hronoloski prvi ''knjizevni pravac'' iz ovog okvira –PREPORODNI MODERNIZAM-pogotovo djela M. M. Nafije Sarajlic. s tim što je prisustvo „tuđe semiotike“ nije motivirano situacijama izvan književnog već uključenosti bošnjačke književnosti u šira književna kretanja. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti ključno obilježava i upravo ona situacija tek pomalo primjetna kod Bašagićeve pjesničke zbirke Misli i čuvstva.Ćatića. kod Bašagiča i Karabegovića poezija to otvaranje više iskazuje dekorativno. koje se na taj način rehabilitira. uz kontiuiranje „elemenata“ „jezika“ preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma te i pojava „jezika“ evropske moderne u preporodnom modernizmu početkom 20. njegovog najznacajnijeg predstavnika. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti ključno je određen i izrazitošću slobodnijih i često posebno potenciranih različitih stanja kulturalne dinamike. „male književnosti“.- - - - - - što je stanje u kojem manje-više ravnopravno. književnosti. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijsti bošnjačke književnosti obilježavaju složene promjene prouzrokovane „upadima“ onog što je „tuđa semiotika“. kad „importirani“ tekstovi i „svoja“ kultura uzajamno se „pregrupiraju“. započeto otvaranje bošnjačke poezijeprema duhovnom stvaralaštvu ostalih juznoslavenskih knjizevnosti. stoljeća. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijsti razvoja novije bošnjačke književnosti je i onaj okvir u kojem literatura vrlo ubrzano napušta svoje nekadašnje kolonijalno stanje i upravo ovdje bošnjačka književnost počinje izlaziti iz svoje kolonijalne „adaptivne“ faze. Međutim. Upravo ovdje. ili pak pojava „jezika“ evropskog modernističkog egzistencijalizma u poratnom predmodernizmu i njegovim nastojanjima dokidanja dotad dominantnog socrealističkog prosedea.

Ćatić je zasigurno. Sam Ćatić istakao je da pjesnikova djela moraju biti tako napisana kako mogu služiti - kao ogledalo stoljeća. Dizdara ili - Sušića. odnosno s knjizevnim radom počev od njezina preporodnog modernizma. Nametak: U povodu heterogenog Ćatićevog rada. više od pola stoljeća.sv rata kad se bosnjačka knjiz. s tim da sad na sasvim vidan. ali i istinskim oplođenjima sva/tri u osnovi razlicita dozivljaja svijeta i dvije/tri kulturne knjiz. kod njega su životna radost i plotska želja nadvladale spiritualno mistično osjećanje svijeta.knjiz. Selimovića. treba istaći da njegova poezija ne znači i kidanje veze sa visestoljetnom tradicijom orijentalne kulture. Kod ovog politradicijskog pjesnika i dalje je prisutan Orijent. vec i okretanje savremenoj jugoslavenskoj knjizevnosti koja se vec slijevala u tokove evropske - kulture.nalazi u bitno drugacijem stanju. koji ce kasnije omoguciti i Humu. osobito vazne odnose uspostavljaju sa međuratnom knjiz. ''Ćatić je i prvi naš pjesnik kod koga je uočljiv zaokret u odnosu na istočnjačku poetiku misticizma. pa će knjizevni rad ovakvog tipološkog i kanonskog i postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela. s tim da postpreporodni tradicionalizam u bosnj. sto je nuzno moralo rezultirati i poetskim padovima i promasajima. 15 pa tako i sa bosnjačkim . - Kulenovica i Dizdara. a unutar njega važan je upravo POSTPREPORODNI TRADICIONALIZAM. osobena vrsta ''pretače'' npr. Ćatić nije bio svjedok zbivanja čitavog jednog stoljeća. Kulenovića. zahvaljujuci cemu je ovaj izrazito politradicijski pjesnik ''zapoceo onaj put evolutivnog preobrazaja bosnj. koji jeste nezanemariva i povijesnorazvojna značajna konstanta bošnjačke knjiz. Tradicije. ali je u zbivanjima koja je doživio. Više nego ijedan drugi. ali što je značajnije u širem kontekstu Ćatićeva književno-kulturalnog okvira i ona temeljna liminalno-hibridna - crta politradicijskog kulturalnomeorijskog makromodela.oplemenjivanja. Abdurahman Nametak navodi da ''ako je ma čije literarno djelo odraz veoma kompleksnih zbivanja u sredini iz koje je pjesnik proizišao. politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke knjizevnosti pokazuje natpoetički i transtempolarni karakter ove vrste okvira knjizevne prakse određenog vremena. onda je Ćatić svakako - ilustrativna pojava u našoj knjiz. dicio i uočio u bh sredini akumulirala su se zbivanja i razvojni procesi ne - jednog nego više stoljeća normalnog razvoja naroda. preko njezinih ''lijevo'' orijentiranih knjizevnih pravaca pa do njezina modernizma nakon 2. konačan način.praksom.knjiz.

Huminoj obimom skoromnoj početničkoj pjesničkoj zbirci Nutarnji zivot. a koji će značiti tipično politradicijsko ''sazimanje'' najrazlicitijih knjizevno- - kulturalnih. - naporednost bosnjačke knjizevne avangarde. pa tako i samoj ideji avangarde krajnje strana - ''pojava estetsko-idejne reverzije povratka.figre su Humo. impresionističko-simolistička tradicijska osnova. U ovoj pjesničkoj birci Humo se javlja kao autor ''goleme čežnje kojoj nema imena''. Slično Ćatićevom slučaju u bosnj. bas onakva kakva se javlja i u Huminom i u Muradbegovicevom djelu. Avangardizam u bosnjackoj knjiz. a posebno elemente ekspresionizma u bosnj knjiz. a onasama dolazi u stanje uzbuđenosti i burno pocinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima - koje je u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja. izražavajući - ga. na sasvim identicnim knjizevno-poetičkim osnovama. Najreprezentativnije knjiz.AVANGARDIZMOM između dvaju svjetskih ratova. a narocito njegove brojne neoizme. Bošnjačka knjizvna avangarda kao cjelina.knjiz. njegov stih ovdje je oslobođen. baš kao i mjesta 16 . njezinu ''semiosferu'' iznova dovesti u novi ''eksplozivni'' proces. tradira na taj način reaktualizira i s jedne strane folklorna tradicija. zato. neodvojiva od brojnih neoizuma i različitih poetičkih alijansi. te u ''Grad rima i ritmova'' I ''Sa ploča istočnih itekako iz ''kulturalnog arhiva'' i njegovog ''pohranidbenog pamćenja''. karakteristican fenomen pojave čitavog - šarenila vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi.nije predstavljala radikalnu negaciju prethodne tradicije. Ovdje dolazi do izrazaja i onaj za bosnj.knjiz.knjiz. preporodnog modernizma. Između ostalog. iznova je obiljezena onim okolnostima kad se tekstoviprovokatori rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima. avangardne orijentacije primila je nove knjizevno-kulturalne ''jezike'' koji će kao ''tuđa semiotika''. Ona u bosnjackoj knjiz. a naročito tzv. ponovo izrazito snažno obiljezava ona u bosnjackoj knjiz duboko ukorjenjena pojava ''dijahronijskog vertikalnog autokomparativizma''. slijedi ono što još u njenom naslovu pjesnik ističe kao jedino bitno ''nutarnji zivot''. i. kao i A - Muradbegovića. te tradicija legendarne priče i predaje. visestrukost. avangarda - je u bosnj. Bosnjacka knjiz. Specificno avangardno stanje podrazumijeva ''cjeloviti'' odgovor na one promjene koje - je izazvalo pjesnistvo M-Ćatića. formalne versifikacijske zadanosti koju poznaje tradicija i vjerno. vec ce na samom pocetku dobrim dijelom uspostaviti i ono sto ce biti pretezna avangardno-ekspresionistička ''modelativna matrica'' i kasnijeg Huminog djela. sasvim tipično za avangardno osjecanje svijeta i zivota. U Nutarnjem životu. koja neće tek prva nagovijestiti avangardizam. Muradbegović. s druge strane. iako ne. upravo djelo ove dvojice autora u sebi sazima sve ono što je unutrasnja raznorodnost. Sinkretičkih oblika.

Zprkos i značajnim razlikama u odnosu na djelo Hume. i to zato što će se i kod ovog autora ''pokazati da je ekspresionistički prozni ogled bio popratna reakcija na čitavoj generaciji neodoljivi zov postratne umjetničke avangarde''. zapadnoevropsku avangardnu čežnju ispuniti mistikom te sjetom.M je drugi najizrazitiki predstavnik avangardizma u bosnj knjiz čije djelo. gdje će Humo. baš kao i Humino. posebno u pojedinim slučajevima – unekoliko je mozda blize avangadnim strujanjima. višestrukosti i naporednosti u bosnj knjiz avangardi. pa tipično za politradicijski kulturalnomemorijski makromodel. posebno neke od pripovjedaka su u duhu avangardizma. a naročito spiritualnom - apstraktnom. I ovdje se bosnjacki ekspresioniza ostvaruje s nizom specifičnosti.Kulenovića. Grozdanin kikot moze se podvesti pod onaj Šimićev avangardni revolucionarno- - pobunjenicki uzvik. i to s romanom Ponornica S. U složenom knjiz-kulturalnom karakteru Humina pjesništva uveliko je ostvaren čitav - niz specificnih karakteristika bošnjačkog avangardizma. ali i Istoka. aktivstičkom i kozmičkom ekspresionizmu. i još više njezinih neoizama i poetickih alijansi.tipično za ''lirsku revoluciju avangarde'' – prekršiti stroge žanrovske konvencije i baš kao i Ćatić. odnosno uprkos tome sto djelo A. Grozdanin kikot pojavljuje se kao preteča romana kulturalnog pamćenja kakav će se u - bosnj knjiz javiti tek kasnije.Muradbegovića prvenstveno nalazi ''u stisku primarnih nagona čulnog intenzitet''.poetika Zapada. koje posebno kod Muradbegovica podrazumijevaju ne sam obnavljanje elemenata preposrodnog modernozma – najčešće onih impresionističkog i simbolističkog karaktera. rušeći posojeće knjizevno-kulturanle granice. kao i osobenom - osjećajnošću orijenta. u tom smislu. A. Ukupno knjizevno djelo ovog autora je i najočitiji primjer unutrašnje raznorodnosti. tek ''refleksi ekspresionizma mogli bi se uzeti kao jedno od prepoznatljivih obiljezja cjelokupne - Muradbegovićeve novelistike''.što je posebno karakteristično za zbirku Sa ploča istočnih. pokazuje čitav niz specifičnosti istovremenih juznoslavenskih i evropskih avangardnih literatura. Autorov pripovjedački rad. . što je sličaj i s pjesmama i dramama ovog međuratog pisca. gotovo bez imalo sumnje najreprezentativnijem ostvarenju bošnjačkog avangardizma tako i - vjerovatno cjeline politradicijskog makromodela. već i elemenata ukljucujuci i njegovu ''pricu o proslosti''.Posebno neke od pripovijetki okupljenih u zbirci Pod žrvnjem vremena da bi '' eksplozivno odjeknulo u Huminom romanu Grozdanin kikot''. 17 postpreporodnog tradicionalizma.Muradbegović A.

svijet Dizdareve Plivačice neće vipe biti svijet revolucionarnog borbenog zasnova i kolektivnik emocionalnih uzleta kao u kanonski zadanoj knjizevnosti NOB-A. jednako tradicionalna figura doma. u ovoj poemi javiti individualizirano ljudsko ja. pa upravo zato poratni predmodernizam najeksplicitnije obiljezava ono za cjelinu politradicijskog makromodela u ovoj literaturi karakteristicno supostojanje ideoloških - pragmatičnih zadaća koje u središte moći stavlja pred knjiz. Poemu Plivačica. - isto tako. PORATNI PREDMODERNIZAM Značaj politradicijskog makromodela u bosnj knjiz potvrđuje i hronološki posljednji ''knjizevni pravac'' iz ovog okvira PORATNI PREDMODERNIZAM. već će se. porodice. koja se desila javljanjem čitavog niza izraženih alternativa dotadašnjoj knjiz praksi. Slična situacija prati se i kod mladih autora koji se amatraju pokretačima socijalne literature. javljajući se s jedne strane.Kikica i njegovog kasnijeg novelističkog ciklusa Provincija u pozadini gdje se unutar poetičko-idejnog okvira socijalne literature nekadašnji tipicni politradicijski i folklorni makromodel zamjenjuje - ekspresionističkim ''naponom''. početkak postkanonskog makromodela.rad. ali i dalje razvijanje ''eksplozivnog'' implusa koji je značio skandalozni sluaj komedije Djelidba S. Poratni predmodernizam ono je stanje bosnj knjiz druge polovine xx st. Tipično za poratni predmodernizam. iznova pronađeno nakon više od dva desetljeća stroge ideološke službe u okvirima kanonskog makromodela.kad se ova literatura ''budi'' protiv simplificiranja rigidne ideološke zloupotrebe ideje knjizevne umjetnosti kao takve što su obiljezavali u njemu prethodne razvojne fate bosnj knjiz u okvirima kanonskog makromodela. a što zapravo znači i prevratničko napuštanje socrealističkog.K. socrealizma. Poratni predmodernizam vrijeme je i posljednje velike ''eksplozije'' u novoj literaturi.. M.Dizdara kritik smatra jednom od prvih i općenito paradigmatskoegzemplarnih djela poratnog predmodernizma.NPR. i s druge strane. - što u bosherc kontekstu predstavlja i pojava časopisa Život i Izraz. pa je kulturnomemorijska konstitucija. kao kraj kanonskog. veza između ranog pripovjedackog rada H. zbog čega će i ovdje biti izražena ona - za politradicijski model tipična unutrašnja raznorodnost. porodičnih vrijednosti. jednako kao i ono što su vrijednosti koje apostrofira ova poema otud suštinski drugacijeg karaktera u odnosu na 18 .- Kod Muradbegovica je vrlo dominantna figura ''novih vremena'' i povijesnih raskršća. višestrukost i naporednost. gdje se u humorno ''olakšajnoj'' formi u samom srcu socrealizma najjasnije očitavala neizdrživo-suglasan polozaj knjiz diskursa. koji se u bosnj knjiz prati tokom relativno kratkog vremena – uglavnom od sredine pa do kraja 50-ih i početka 60-ih godina xx st.

a potom knjiz ''ratnog pisma'' i ''poetike svjedočenja''. u njegovou širokom rasponu sve do pojave Kamenog spavača. - Selimović Slično romanu Ja. Takav slučaj je u postsocrealističkom djelu D. M. odgojnosti. tim prije što se upravo ovdje na najreprezentativniji način počinju ostvarivati ona važna ii presudna - odstupanja od suzenog horizonta kulturnog pamćenja u Vidovopoljskoj noći. U Selimovićevim Tišinama javlja se temeljito izmijenjena figura rata. posebno poratni modernizam koji će u posljednjim desetljećima xx stoljeća biti gotovo ''prirodno'' - zamijenjen postmodernizmom. Selimovićev neimenovani junak povratnik je iz rata što je. Ovdjeće doći do presudno važnog prekidanja sentimentalnim silnicama u kanonskom kulturnmemorijskkom makromodelu pa i do kljucnih promjena unutar onog što je ''smisao zahistoriju'' i ''okrenutost tradiciji'' novije bosnj knjiz upravo onih tragom kojih će se u ovoj literaturi razviti i postkanonski makromodel. kao 19 . kao u pjesničkoj zbirci Vidovopoljska noć.D. pri cemu smisao više nije. Dizradeva Plivačica nije samo ''nepatvoreni izraz'' novog knjiz stanja već i svojevrsni - ''pobuđivač'' drugih promjena u ukupnom knjiz okviru. pisanoj u duhu socrealizma limitiran tek na socijalno-klasni kompleks. Situacija slična ovoj obilježava i postrealističko delo D. Dizdareva plivačica ne ostvaruje se vise u obliku nekadasnjeg patetičnog herojsko- - ratničkog etnosa već ekstatično oslobođenog ljudskog erosa. Danilo.Kulenovića. pogotovo pri njegovom kraju prve ''upukotine'' unutar stroge socrealističke knjizevne ''formule'' partijanosti.Sušića. - preostalih triju reprezentativnih knjiz figura u poratnom predmodernizmu. i Selimovićevo cjelokupno djelo neposredno vodi u poratni modernizam. mozda i najkarakteristicnijem primjeru također karakteristicne politradicijske postepenosti razvoja bosnjackog poratnog predmodernizma iz okvira socrealizma.Selimovića i S.Sušića. narodnosti i tipičnosti.one zahtjevane duznosti ratnog sjećanja i poratne knjizevnosti. pri čemu će ovdje više nego kod Sušića pa će ovdje biti dovedena tri ključna predmetno-problemska konstituenta ove memorijske figure. a bosnj knjizevnost ovog vremena u njen postkanonski kulturomemorijski makromodel. već se ovaj put tiče prvenstveno marginalizirane - ljudske intime. kad uprkos naručitom revolucionarnom optimizmu kojim ovaj roman zeli prosvjetiteljsko-propedautički zračiti. ratnika i povratnika iz rata. utoliko što će se već u Sušićevom kratkom romanu Momče iz Vrgorca. Plivačica će predstavljati i paradigmatski primjer cjeline kasnijeg pjesništva M.

2. pa Danilo Lisičić nije idealiziran lik revolucionara.bivši ratnik. s tim da on više nije onaj NOV-ovski ili socrealistički neznani junak koji se u svojoj anonimnoj - samozatajenosti nesebično žrtvuje pred snom i s ciljem osloađanja i slobode. Opet Sušić U funskciji ''socijalističke emancipacije'' čovjeka. svoju vjeru u bolje sutra zadobiva tek artificijelno. čime Sušić otvara novi romanesknoknjizevni prostor.ironijski diskurs. Danilo. za razliku od pripovijesti Jabučani. gdje put u ''socijalističku budućnost je težak ali moguć bez obzira na krupne lične i kolektivne zrtve koja podrazumijeva sam svrsetak ovog romana. ali na svoj seljačko-ratnički način prepredenjaka i lukavca. Tipični politradicijski junak Danilo nije nasilno zaustavljen u svojoj romanesknoj ekspanziji. poratni modernizam postmodernizam „ratno pismo“ „poetika svjedočenja“ Procesi započeti unutar politradicijskog kulturnomemorijskog makromodela. kojeg je sredina ipak ''porazila''. energična ličnost koja se nesebično. po prirodi stvari i dalje uz pravilan hronološki slijed vode POSTKANONSKI KULTURNOMEMORIJSKI MAKROMODEL. a otud literarno neuvjerljivim upozorenjem na vitalnu snagu poezije koja se uzaludno nastoji predstaviti dovoljno jakom da ''zabludjelog00 i egzistencijalno slomljenog pojedinca. stanje u osnovi široko dezideologiziranog položaja cjeline kulturalnih 20 . nego je kompleksna. nekadašnji borac i sam nehotice posrće u uvjetima teške mirnodopske ''borke''. sličan onome što ga je nagovijestio Kulenović Djelidbom. Ovdje se javlja jak humorno. čime je Sušić već na prvom mjestu u zadatim okvirima poetike i politike socrealizma. i sudbinosno i konačno određen ratom kao takvim. a posebno jugoslavenskog još uvijek ''reakcionarnom'' sviješću ''zadojenog'' seljaštva. koji obilježava dominanto ili čak krajnje rasredišteni i individualizirani sistem vrijednosti. baš kao i kolektiv. 3. izvede na put njegova ličnog i drustvenog spasenja. Postkanonski kulturnomemorijski makromodel 1. i ne htijući naznačio bitno drugačiji tretman tematskog kompleksa što ga podrazumijeva figurra rata. ratnika i povratnika iz rata da bi ga u sasvim prepoznatljivom politradicijskom maniru predmodernizma do - kraja ostvario u romanu Ja. 4. njegov junak.

kako za kreativni dijalog s vlastitom književno-kulturalnom tradicijom. baš kao i noviji fenomen: „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“. Sama književna praksa sve više i sve upadljivije razvija se iz onog što su konektivne strukture postojećeg nacionalnog književnog okvira. Iz okvira ovog makromodela postaje prvenstveno pitanje pojedinačnih autorskih poetika i tendencija širih savremenih poetičkih sistema i kulturalnih procesa. a to su: - poratni modernizam (od 60-ih do 80-ih) postmodernizam (od 90-ih XX stoljeća i dalje). tako i za opća književno-kulturalna iskustva. pa postkanonsko stanje bošnjačke književnosti obilježava dominacija INDIVIDUALNOG te sve češće i upadljivije. kulturalno memorijskog formata. sve do danas. javljaju se i sasvim novi. situacija koja se prati u slučaju pojedinačnih „stilskih grupa“ ili „književnih pravaca“.diskursa. jeste. U ovom okviru u bošnjačkoj književnosti. Literarni procesi kulturalnog pamćenja su manje vođeni onim iz vana. uključujući i postmoderno revizionističko i nerijetko. dakle. što je. upravo pojava estetsko-idejne reverzije. posthistorijsko iskustvo povijesti. od najstarijih vremena. Bez obzira na to da li je riječ o književnoj praksi s modernističkom ili postmodernističkom osnovom. pri čemu će književna praksa ove pluralističke paradigme u pravilu biti otvorena istovremeno. a više samom književnom i kulturološkom potrebom za artifikacijom na različite načine shvaćenog „sebe“ i „drugog“. Postkanonski kulturlanomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti kao cjelina je sasvim vidan dio i one osobene situacije u ovoj literaturi kad . predstavljat će mjesto „eksplozije“ najrazličitijih kulturalnomemorijskih fenomena. bošnjačka književna praksa druge polovine XX stoljeća. preko međuratnog razdoblja. a kad.kako to pokazuje M. postaje vidljivo i ono što je „njezina unutrašnja“ povijest. ali i slom modernističke paradigme te pojavu „postmodernog“ stanja u bošnjačkoj književnosti. Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti obuhvata i različite modernističke književne pojave. očitije nego ikad. te potom recentne pojave poput: „ratnog pisma“ i „poetike svjedočenja“. 21 . uz često brojne modernistički doživljajem svijeta i života u ovoj ili onoj mjeri modificirane tradicionalne interese. pa tako i same književnosti i njezinog kulturalnog pamćenja. povratka. Rizvić: „jedna osobenost bošnjačke književnosti.

tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja. transformirao je u stanje značajnije unutrašnje „homogenosti i kompaktnosti“. razvojim pojavama i procesima. dinstiktivnim obilježjima. ponaša se tek kao jedan od brojnih elemenata njezine izrazito kompleksne „kulturalne gramatike“. tako i na mogućnostima. kao odnos između pojedinih književnih pojava. 22 . Bošnjačka književnost iz ovog vremena. Postkanonski orijentirana bošnjačka književna praksa druge polovine XX stoljeća mogla je biti jedan od ključnih impetusa koji će u jednom povijesnom trenutku potaknuti da književna znanost odgovori kako na pitanje o statusima. Dizdara. Kulenovića. Prodor „tuđe semiotike“ u „semiosferu“ bošnjačke književnosti u slučaju njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela. baš kao u djelima autora koji tek počinju svoj književni rad. ali ni ovdje do kraja ne izostaje tipično međusobno hibridiziranje različitih „idioma“ i „jezika“. a s druge strane. D. Stoga. Sidran. utoliko prije što je upravo ovdje posebno jasno očitovano kako znatno stabilnije stanje konektivnih struktura „unutrašnje“ povijesti ove literature. u situaciji nemjenjiivo stabilnijeg sistema ove literature. bitno je drugačiji nego li u njezinim prethodnim povijesnorazvojnim fazama. njegovo osnovno načelo postala je razlika. s jedne strane. već postepenom linearnošću. U savremenoj bošnjačkoj književnosti u jednom trenutku vremenski supostoje književne prakse i modernističke i postmodernističe orijentacije. čiji se broj u ovom vremenu znatno povećava. M. Naime. Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti nekadašnju politradicijsku unutrašnju raznorodnost. načinima i postupcija njihovog proučavanja. autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji“. Ćamil Sijarić. duhovno-ambijentalnog. poratni modernizam u cjelosti je karakterističan primjer postkanonske situacije u bošnjačkoj književnosti. Sušića ili S.odnosno estetsko-emocionalnog. kako je to slučaj s modernističkim djelom M. kako je to slučaj ne samo u književnosti „ratnog pisma“ i „poetike svjedočenja“ već i u ostatku književnog roda ovog okvira. Selimovića. osim u slučaju ratnog pisma i poetike svjedočenja – u povijesno razvojnom smislu nije oblikovana prvenstveno principom „ekspolozije“. kad često i pojedinačni autorski opusi čine zasebne potsisteme. tako i ono načelo razlike. Bošnjačka književnost ovog povjesnorazvojnog okvira često podrazumijeva kompleksne „semiosfere“ koje podrazumijevaju bitno različite „idiome“ njihovog zajedničkog jezika. višestrukost.

koji je u djelu ovog pjesnika „eksplozivno“ najavila poema PLIVAČICA. KAMENI SPAVAČ je sasvim karakteristična knjiga poratnog modernizma. Sa svojim ponesenim uzletima ljubavne čežnje i strmim padovima u ljubavnu sumnju i bol. a u njoj su se. heretično i opće nepoželjno melanholično pamćenje ljudske povijesti. ali estetski dozrelo. zahvaljujući čemu će u ovim pjesničkim zbirkama. Dizdar U ovakvim prilikama. a postkanonski obrasci nastavljaju u KOLJENIMA ZA MADONU. te zbirkom POBUNE. u skladu sa novim interesima za „priču o prošlosti“. Sve ovo što se zbivalo u poezji M. preokret nakon kojeg dotad postojeća literarno-kulturalna mjerila nisu mogla ostati ista. te na redefiniranim. Dizdara razvija se tragom one nove književno-kulturalne svijesti. ljudsku patnju te čovjekove egzistencijalne izgubljenosti u OKRUTNOSTIMA KRUGA. ali. angažirane književnost. za razliku od VIDOVPOLJSKE NOĆI i opće tzv. Dizdara nosilo je karakteristiku vremena u kojem je nastajalo. Cjelokupno pjesništvo M. a sve se to pojavljuje i u KAMENOM SPAVAČU. nekad u optimističkom svijetu zagovaranog socijalističkog progresa. U zbirci KAMENI SPAVAČ. To je pjesnička knjiga kulturalnog pamćenja. napraviti konačan i potpun prijelom u bošnjačkoj i ukupnoj bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi. kako navodi Duraković. društvenih i ukupnih kulturalnih opcija i koncepata. gdje će do izražaja sve više dolaziti pravo pjesnika na tugu. M Dizdar u KOLJENIMA ZA MADONU i u OKRUTNOSTI KRUGA provodi realtuelizaciju kulturalnog pamćenja. iz okvira kanonskog makromodela ovaj put tek u skladu sa sve većim udjelommelemenata poetike egzistencijalizma. čijr je PLIVAČICA sastavni prirodi dio. sažele toplota i sjaj zavičajnog ognjišta i oodsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine. sasvim reprenzetativno potvrđuje znatno stabilnije stanje bošnjačke književnosti vremena poratnog modernizma. KAMENI SPAVAČ (1966) će zajedno s romanom DERVIŠ I SMRT. odakle dolazi i diskurs u punoj snazi probuđene ženskosti u KOLJENIMA ZA MADONU. U središte vrednosnog sistema postavlja emocionalno prenapregnutog pojedinca i njegovu skrivenu percepciju vlastitog položaja u svijetu. koja sabire „smisao za historiju“ i njezinu „okrenutost tradiciji“ što će Dizdarevu temeljnu pjesničku zbirku učiniti i mjestom za postkanonsko stanje bošnjačke književnosti karakterističnog ukrštanja najrazličitijih književnih. Sušića.M. te u OKRUTNOSTI KRUGA. obnavlja se i 23 . mada ni ovdje ne zaboravlja realnost čovjekove ljudske egzistencije. kao i u djelima od PLIVAČICE do KAMENOG SPAVAČA biti aktulirana i socijalna pitanja. iz ideološkog središta pomaknutim osnovama artikulacije društveno-životne stvarnosti i ovaj put sredstvima pjesničke umjetnosti temeljito preokreće ustaljeni kulturalni poredak.

pa njegova zavičajna melodija je uvodna faza simfonije o čovjeku. Lokalna. već individualnog. zemlji i nebu. postat će produktivnim okvirom ispitivanja univerzalne „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“ u romanu DERVIŠ I SMRT i u pripovjedačkoj zbirci POBUNE. sve to na način.. zajedno s KAMENIM SPAVAČEM. Posebno je utjecajna figura povijesnog svjedočenja. bolu i spasenju. sačuvan u tekstualnim tragovima davno izgubljenog vremena i sad iznova oživljen snažno egzistira u svojoj partikularnosti. Pojava ove dvije knjige.nekadašnja figura „novih vremena“ i „povijesnih raskršća“. a ovaj glas mrtvih. u njezine okvire ulaze sasvim novi reprezentacijsko-memorijski sadržaji. ALI I KAO. već se ona otkriva oživljavanjem glasova mrtvih. djelima koja se javljaju kada i KAMENI SPAVAČ. bosanska povijest na način sličan Dizdrevom. Prošlost se otkriva u oživljenim glasovima mrtvih. (Duraković) S KAMENIM SPAVAČEM u bošnjačkoj književnosti reaktualizirao se i njezin „bosanski duh“ (Filipović) Dizdarevu povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari. već u startu naznačava dva temeljna i kasnije tradirana oblika „priče o prošlosti“. To postaje toliko izraženo da se glas kojim govori njegov lirski subjekt ostvaruje i kao glas DRUGOG čime pjesnik u vlastiti poetski diskurs uvodi njegovo ukupno i historijsko i socijalno i egzistencijalno-intimno iskustvo. u jedinstvenu cjelinu ovaj put inovativno povezani autentičnom mitopoetskom reinterpretacijom ukupnog egzistencijalnog toposa zaboravljenje srednjovjekovne bogumilsko-heretičke Bosne.. Dizdara – karakteristično za postkanonski makromodel javlja se lirsko iskazivanje prošlosti. padu i uznesenju. Kameni spavač uspostavlja pisebno značajnu figuru „figuru bosanske povijesne tragike“ (VAŽNOOOO ). 24 . Kod M. „bosanskog teksta“ u bošnjačkoj memorijskog književnosti poratnog makromodela: modernizma ONAJ GDJE i U uopće JEZIKU postkanonskog kulturalno EGZISTENCIJALIZMA OSTVARENA PRIČA O PROŠLOSTI I BOSANSKI TEKST SASVIM VIDNO FUNKCIONIRAJU I KAO METAFORIČKO-ALEGORIJSKO SUVREMENO KAZIVANJE O ČOVJEKU. ne više kolektivnog i ideološkog. Naime.