Josip II.

Josef Benedikt August Johann Anton Michael

Adam (Schnbrunn, Be, 13. oujka 1741. - Be,
20. veljae 1790.), rimsko-njemaki car, ugarskohrvatski i eki kralj od 1780. do 1790. Josip II. bio
je sin Marije Terezije i njezin suvladar od 1765.,
kada je preminuo njegov otac Franjo Stjepan
Lotarinki.

Zapamen je kao prosvijeeni apsolutist i

neuspjeni reformator koji je pokuao postii
previe razliitih stvari u vrlo kratkom vremenu.
Takoer je bio znaajni mecena umjetnosti: on je
bio vladar kojem su se nastojao svidjeti npr.
Mozart, Beethoven i Salieri (ak je dobio
kolokvijalni naziv "Kralj Glazbe").

ivotopis do dolaska
na vlast
Bio je sin cara Franje Stjepana Lotarinkog i
kraljice Marije Terezije, roen u palai Schnbrunn
13. oujka 1741. godine. Nakon to mu otac
umire 1765., Josip II. (kao najstariji sin) postaje
njegov nasljednik i car Svetog Rimskog Carstva, a
austrijske nasljedne zemlje, Ugarsku s Hrvatskom,
te eku, nasljeuje 1780. godine, iako je jo od
1765. godine bio majin suvladar. Premda je
nekoliko majinih reformi inicirano s njegove
strane, znalo se da je njegova majka glavna, tako
da Josip kao suvladar nije imao previe ovlasti i
autoriteta.

Vladavina
Po dolasku na vlast, 1780. godine, Josip II. je
poeo s brojnim i radikalnim reformama. Kao i
njegova majka, drao se naela prosvijeenog
apsolutizma, provodei svoju vladavinu uz stav
da vladar treba initi dobro narodu ak i kada to
narod nee, te bez obzira to narod ne doivljava
da je "dobro" ba ono to vladar dobrim smatra.

Makar se za ulogu vladara dugo i temeljito

pripremao, nije nauio na razborit nain potivati
miljenje svojih podanika - ni onih najvieg
obrazovanja i drutvanog statusa, a pogotovo ne
onih sa dna socijalne ljestvice.
Njegove reforme bile su izrazito radikalne i
nepopularne u svim socijalnim slojevima, te su
mu donijele velik broj politikih oponenata, to je
na koncu rezultiralo povlaenjem gotovo svih
reformi.
Makar je od 1780. godine de facto vladao
Ugarskom i Hrvatskom, pravna je valjanost te
vlasti bila ozbiljno dovoena u pitanje, jer se
nikada nije okrunio krunom sv. Stjepana (to bi
bilo analogno situaciji da demokratski izabrani
predsjednik odbije dati prisegu; ili eoj situaciji
kada muarac koji de facto ivi sa enom odbija s
njom slubeno sklopiti brak). Njegovo odbijanje
krunidbe zapravo je bilo u skladu s njegovim
reformama i ideji stvaranja jedinstvenog naroda;
takoer i sa Josipovim slabo uglaenim
karakterom.
Josip II. je aktivno radio na germaniziranju
nenjemakih naroda u Monarhiji. Ovo je jedan od
razloga zbog kojih se odbio kruniti krunom sv.
Stjepana, smatrajui kako jedinstveni narod ne bi
trebao praviti razlike vezane uz odreene obrede

koji se tiu samo jednog od sastavnih naroda te

cjeline. Taj mu je potez donio veliku
nepopularnost meu Maarima i probudio je
maarski nacionalizam.

Ve 1781. godine donosi Patent o vjerskoj

toleranciji koji je, po prvi puta, omoguio pravu
slobodu vjerovanja (bilo je u katolikim zemljama
Monarhije i do tada idova i protestanata, ali
njihov status pravno nije bio zatien) i dao je
puno vea pravima svim nekatolikim vjerama;
osobito je time bio popravljen status idova, iji je
pravni status ak i u to toba bio mizeran. Iste
godine donosi i Patent o ukidanju kmetstva kojim
u cijelom austrijskom dijelu Monarhije ukida
kmetstvo. Slian zakon biti e u kolovozu 1785.
donesen i za podruje Ugarske, a tako je postao
vaei i za Hrvatsku (iako e u Hrvatskoj
kmetstvo slubeno biti ukinuto tek 25. travnja
1848. od strane bana Josipa Jelaia). Ukidanjem
kmetstva zamjerio se plemiima koji su mo do
tada pruali potporu; a nije osobito usreio
seljake koji su sada umjesto u radu i
poljoprivrednim plodovima porez morali plaati
novcem - do kojega je glavnina seljaka nespretnih
u trgovanju teko dolazila. Uz to su seljaci bili vrlo
nezadovoljni uvoenjem ope vojne obveze
(ranije se seljake uzimalo u vojsku, u principu, ako

su oni dragovoljno htjeli stupiti u plaenu vojnu

slubu). Na gospodarskom se planu drao naela
fiziokratizma Franoisa Quesnayja, a kako bi se
pokazao kao bolji vladar sam je esto znao
dolaziti kod seljaka i pomagati prilikom obrade
zemlje.

Za njegove vladavine, u Monarhiji je cenzura

mnogo manje upotrebljavana nego za vrijeme
vladavine njegovih prethodnika na prijestolju.

Uvelike je oslabio mo i autoritet Crkve, te su na

njegovom dvoru razraene politike odnosa drave
sa Crkvom u kojem se sagledavalo Crkvu kao
resor dravnog aparata, a sveenstvo kao
dravne slubenike. Katolika teologija je ideje na
kojima su te politike poivala osudila - pod
imenom jozefinizam - kao nepravovjerne (valja
imati na umu da su Josip II. i njegovi dvorani bili
katolici i naveliko se bavili crkvenim poslovima;
pa je sasvim legitimno razmatrati jesu li u svojem
katolianstvu bili pravovjerni). Ukinuo je velik broj
samostana diljem Monarhije; novac od
(ras)prodaje samostanskih zemljinih posjeda bi
iskoristio za, npr., podizanje dravnih kola i
dravnih zdravstvenih ustanova - koje su
zamijenile crkvene institucije to su ih vodili ti

samostani; potom je trebalo poveati poreze da

bi se financirale dravne kole (slino e se initi i
kasnije, nakon Francuske revolucije). Takvim je
mjerama oduzeo Crkvi dotadanju ulogu u
obrazovanju (vjeronauk se i nadalje uredno
poduavao); meu ostalim, ukinuo je 1783.
godine Hrvatski kolegij u Beu i pavlinsko
sveuilite u Lepoglavi. Ovi potezi liili su ga
potpore sveenstva, tako da je Josip II. u
posljednjim godinama vladavine ostao bez iije
potpore u kljunim trenutcima.

Germanizacija
Dravna politika zasnivala mu se na stvaranju
jedinstvenog naroda i provoenju sustavne
germanizacije. Provoenje germanizacije imalo je
(za one narode kojima je nametnuta) negativan
uinak to se na koncu pokazalo poraznim za cara
Josipa II. i dovelo u pitanje stabilnost drave i mir
meu narodima koje je obuhvaala. Svim je

inovnicima dao rok od 3 godine da naue

govoriti njemaki jezik. Provoenje ove reforme
takoer se nije pokazalo uspjenim te je Josipu
donijelo vie neprijatelja nego saveznika posebno
u Ugarskoj, Hrvatskoj i Nizozemskoj.

Prema kraju
vladavine:
povlaenje
veine reformi
U posljednjim godinama svoje vladavine, Josip
ulazi u Dubiki rat, manji sukob Monarhije i
Osmanlija odran u sklopu Rusko-turskog rata
1787. - 1792. Car nije imao previe uspjeha u tom
ratu, zbog ega i jest potraio potporu onih koji su
mu neko bili odani (plemstvo, Maari, Crkva).
No, naiao je ja odbijanje, odnosno na osvetu jer
je svojim reformama pogorao unutardravno
stanje. Kada je uvidio da mu nitko ne eli pomoi,
Josip II. je "kupio" pomo obeavi kako e povui
sve svoje reforme - tada je stigla i pomo. Josip

II., veliki reformator, tako je morao povui sve

svoje reforme, izuzev Patenta o vjerskoj toleranciji
i Patenta o ukidanju kmetstva. Provodei veinu
vremena na bojitu u Dubikom ratu, Josip II. se
razbolio, te po povratku u Be umro od posljedica
bolesti 20. veljae 1790. godine. Car tako nije
doivio kraj rata kojeg je zapoeo (kao ni Franjo
Josip I. stotinjak godina kasnije), a ovaj je zavren
ve sljedee godine, Svitovskim mirom iz 1791.,
kojega je potpisao Josipov brat, Leopold II..

U dvama brakovima, s princezama Izabelom

Marijom od Bourbon-Parme (enidbeni savez) i
Marijom Josipom od Bavarske (nakon smrti prve
supruge, Josip II. se vie nije elio eniti, ali je iz
politikih razloga morao stupiti u drugi brak),
imao je samo dvije keri koje su umrle jo kao
djevojice.Naslijedio ga je njegov brat, Leopold II.,
koji je, povukavi ostatak bratovih reformi, vladao
od 1790. do 1792. godine.

Preuzeto s Wikipedije
Izradio:Denis Lumezhi