1

Princip ure i uloga ummeta u islamu1

Fazlur Rahman2
Muslimani, ili u najmanju ruku velika veina njih, su vrlo glasni o potrebi
osnivanja islamske drave negdje u svijetu, ili, ako je nemogue uspostaviti jednu
jedinstvenu islamsku dravu, onda makar nekoliko islamskih drava. Ideja islamske
drave ima puno implikacija koje se tiu kako njene forme tako i njene sutine. Ona
postavlja pitanja o jedinstvu i viebrojnosti takvih drava, naravi zakonodavstva,
izvoru vlasti, te da li ili ne ona treba biti demokratijom. U ovom radu ja u diskutovati
o ovom posljednjem pitanju, koje se tie ne samo forme drave ve podjednako ima
jasne i dalekosene konsekvence za sutinska pitanja; na primjer, za izvor vlasti i
narav zakonodavstva.
Iako su muslimani ukljueni u duge i vatrene rasprave o potrebi za islamskom
dravom, postoji malo suglasnosti o bilo kom od gore spomenutih osnovnih pitanja,
posebno ne o njenoj formi. Ipak, vanost pitanja ne moe biti zanijekana s obzirom
da je ono fundamentalno povezano s pitanjem muslimanskog ummeta (naroda) i
naravi njegove uloge u islamskoj dravi. Mi emo prvo pokuati opisati odnos
kuranskih uenja prema datom pitanju, a potom ukratko okarakterisati miljenja
klasinih muslimanskih pravnika i praksu Zajednice u prolosti. Nakon toga emo
iznijeti sutinske elemente sadanjih pozicija i, na kraju, ukazati na na zakljuak.
Kuran je formalno obznanio osnivanje muslimanske zajednice u Medini u vezi sa
tri dogaaja: objavom da svi muslimani moraju hodoastiti Mekku, tj. had uiniti, da
je dihad (borba na Allahovom putu) obavezan i da se pravac kible mijenja od
Jerusalema ka Mekki. Neemo se uputati u hronologiju ovih dogaaja s obzirom da
ona nema direktnog utjecaja na na problem. Bie dovoljno ako kaemo da je prvo
bio obznanjen had, zatim, vjerovatno, dihad i onda promjena kible. Bilo kako bilo,
had i dihad su tretirani u neposrednoj blizini u 22. suri (el-Had), dok se had i
promjena kible pojavljuju u blizini jedno drugog u 2. suri (el-Bekare). Obje ove sure
datiraju iz istog perioda ili su bile objavljene u kratkom vremenskom rasponu. Sva tri
su dogaaja, prema tome, blisko povezana.
Takoe je jasno da sva tri dogaaja imaju direktan utjecaj na ivot Zajednice i
njeno ustrojstvo. Zato nije nimalo udno da Kuran na oba mjesta govori o ummetu i
njegovoj ulozi. Zajednica je, prema Kuranu, zajednica sredine kako bi mogla biti
svjedokom nad ovjeanstvom/protiv ovjeanstva - posredovati njegove ekstremne
pozicije i izbalansirati ih: I tako smo vas stvorili kao zajednicu sredine da budete svjedoci protiv
1
2

Fazlur Rahman, The Principle of Shura and the Role of the Ummah in Islam, u State Politics and Islam,
priredio Mumtaz Ahmad (Bez mjesta: American Trust Publications, 1986): 87-96.
Profesor Fazlur Rahman (umro 1988.) je bio profesor (the Harold H. Swift Distinguished Service Professor)
islamske misli na ikakom univerzitetu. Ranije je predavao na Durhamskom univerzitetu (V. Britanija) i
McGill univerzitetu u Kanadi. Bio je i direktor Centralnog instituta za islamska istraivanja (the Central
Institute of Islamic Research), Pakistan. Izmeu ostalog je objavio i: Islam (prevedeno), Islamic Methodology in
History, The Philosophy of Mulla Sadra, Prophecy in Islam, Major Themes of the Quran, i Islam and Modernity. Za
dodatne informacije obratiti se na URL: http://www.bosanskialim.com.

ljudi (el-Bekare, 2:142). Ono to Kuran vjerovatno ima na umu jeste balansirajui
uinak muslimanskog ummeta na uahurenost i rigidnost idovskog partikularizma,
na jednoj strani, i isuvie prilagodljivu narav kranstva, na drugoj strani. Dakako,
ovaj bliski cilj Kurana moe i mora biti analogijom (kijasom) proiren i na ostale
ekstreme, na primjer izmeu komunizma i kapitalizma. Termin svjedok u ovom
kontekstu, kako nas kuranski komentatori podsjeaju, oznaava balans dviju strana
vage. Ideja je dakle da su muslimani vaga ili sudija dok se ekstremi imaju odrediti. Oni
su takoe i pomiritelji tamo gdje ti ekstremi imaju biti izglaeni. Prva je intelektualna
ili dijagnostika uloga, dok je druga operativna.
Ajet 41. iz sure el-Had obznanjuje: (Muslimani su) oni koji e, ako im damo vlast na
Zemlji, namaz obavljati i zekat davati, i koji e traiti da se ine dobra djela, a odvraati od
nevaljalih. A Allahu se na kraju sve vraa. U istom smislu 110. ajet sure Alu Imran
kazuje: Vi ste narod najbolji koji se ikada pojavio: traite da se ine dobra djela, a od nevaljalih
odvraate, i u Allaha vjerujete. Zadaa zajednice je, dakle, da uspostavi red na Zemlji
spreavajui zlo i nareujui dobro na osnovu vjere u jedinoga Boga. Da e to biti
drutveno-politiki poredak izgraen na valjanoj i ivoj etikoj osnovi je, mislim,
jasno iz rijei oba prethodna kuranska pasaa. Ustvari, uspostava takvog poretka i
svjedoka nad ovjeanstvom su fundamentalno meuovisni: jedno bez drugog je
nemogue.
Prethodni ajeti govore o ulozi muslimanske zajednice u svijetu uopte, oni ne
govore o njenoj unutranjoj organizaciji ili strukturi. Meutim, 104. ajet sure Alu
Imran se esto tumai kao da se odnosi na ovu unutranju strukturu. On veli: I neka
od vas bude zajednica koja e na dobro pozivati i traiti da se ini dobro, a od zla odvraati. Oni e
to ele postii. Ovdje rijei neka od vas bude zajednica, u rapskom originalu, moe biti
itana na dva naina: Budite zajednica ili Neka izmeu vas bude grupa ili zajednica.
Uzimajui rijei u njihovom potonjem smislu, esto se tvrdi da se ovaj ajet odnosi na
uene muslimane, odnosno na vjersko vostvo iji zadatak i jeste da pozivaju narod
(muslimane) na pravovjernost, nareuju dobro i zabranjuju zlo. Teko je, meutim,
zakljuiti da bi Kuran ovu obavezu mogao staviti u polog vjerskom vostvu jer se u
drugim i upravo razmatranim ajetima ova fraza odnosi na optu drutveno-politiku
funkciju, to ini malo vjerovatnim da se ista fraza ovdje odnosi na vjersko vostvo.
Vjerovatnije je da se i ovaj ajet, kao i ostala dva, odnosi na ulogu muslimanske
zajednice uopte, imenom, osnivanje etiki utemeljenog drutveno-politikog poretka.
Nema sumnje da Kuran upuuje poseban poziv muslimanima koji posjeduju
duboko razumijevanje vjere. Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz
svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se
vrate, da bi se Allaha bojali.3 Iz ovog ajeta je jasno da vjersko vostvo ima obavezu da
stekne duboko razumijevanje vjere i da ga onda prenosi drugima. Ako bi se ova
funkcija mogla oznaiti kao nareivanje dobra i spreavanje zla u nekom smislu,
onda bi se vjerski uenjaci mogli zvati onima koji neruju dobro i zabranjuju loe.
Ovo meutim umanjuje potpuno shvatljivo znaenje (meaningful sense) kojim je cijeloj

Et-Tevbe, 9: 122.

Zajednici bila dodijeljena ista titula, ili znaenje po kome je Kuran pravilno
uspostavljenu politiku ili administrativnu vlast u islamu nazvao ulu-l-emr.4
Zadaa koju ima vjersko vostvo je dvostruka: stjecanje ispravnog i korisnog
vjerskog znanja, i njegovo irenje kroz poduavanje i savjetovanje. Vjerski lideri ne
predstavljaju elitu iznad ostalih funkcionalnih grupa jer Kuran toliko prezire ideju
elitizma da nedvojbeno stavlja do znanja da su svi muslimani odgovorni za
zabranjivanje zla i nareivanje dobra i da Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima:
trae da se ine dobra djela, a od nevaljalih odvraaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i
Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima e se Allah sigurno smilovati. Allah je doista
silan i mudar.5
S obzirom da ovaj ajet govori o meusobnom potpomaganju i prijateljstvu
muslimana moe se rei da regulie unutranje odnose Zajednice s tim da se ovdje
nareivanje dobra i sprjeavanje zla ovdje pojavljuje kao obaveza i privilegija svakog
muslimana. Nema ni traka sugestije o eliti koja bi imala pravo monopolizirati ovu
funkciju u ime superiornog znanja, razumijevanja ili mudrosti. Ovo je ujedno potvrda
i potkrepa onoga to Kuran esto navodi kao jedinu osnovu odnosa meu
muslimanima - aktivne dobre volje i saradnje: koji vjeruju i koji jedni drugima izdrljivost
preporuuju, i koji jedni drugima milosre preporuuju.6 Ili: oni koji vjeruju i dobra djela ine, i
koji jedni drugima istinu preporuuju i koji jedni drugima preporuuju strpljenje.7 A u 2. ajetu
sure el-Maide itamo: Jedni drugima pomaite u dobroinstvu i estitosti, a nemojte
saraivati u grijehu i neprijateljstvu Kuran je zabranio tajne grupe koje rade protiv
drugih, posebno protiv Poslanika i njegove politike. To su bili dvolinjaci i njihovi
saradnici. U 9. ajetu sure el-Mudadele Kuran ponavlja ovu zabranu i nastavlja: O
vjernici, kada meu sobom tajno razgovarate, ne razgovarajte o grijehu i neprijateljstvu i
neposlunosti prema Poslaniku, ve razgovarajte o dobroinstvu i estitosti Moja poenta iz
navoenja ovih ajeta jeste da Kuran predvia muslimansku zajednicu unutra
perfektno ravnopravnu (egalitarnu), otvoreno drutvo zasnovano na dobroj volji i
saradnji, bez elitizma i mentaliteta koji generira tajne urote. Dakako, anti-islamske
zabrane protiv javnog manifestovanja politikog ili nekog drugog aspekta ivota
Zajednice, koje prisiljavaju ljude na tajne sastanke, su takoe osuene istim ajetima,
bez obzira na izreena opravdanja. Tajni sastanci i takve zabrane su u potpunoj
suprotnosti s onim kako Kuran odslikava interni ivot Zajednice. Daleko od
injenice da su takve zabrane dokazano protu-kuranske, one su i kontraproduktivne i
samoporaavajue, kao to ponovljeno iskustvo pokazuje. Koliko muslimanskih
zemalja danas moe tvrditi da su otvorena drutva? U interesu zajednike solidarnosti
takve mjere mogu biti uvedene samo na kratkoj, privremenoj osnovi. Uiniti ih,
meutim, stalnim ili gotovo stalnim je u potpunoj suprotnosti s kuranskim
odredbama.
Do sada smo utvrdili: (1) da je Kuran ulogu ummeta definisao kao uspostavu
jedne vrste drutveno-politikog poretka i balansiranje ekstrema, (2) da unutranji
4
5
6
7

En-Nisa, 4: 59, 83.

Et-Tevbe, 9: 71.
El-Beled, 90: 17.
El-Asr, 103:3.

ivot i organizacija muslimanskog drutva imaju biti besprekorno egalitarni i otvoreni,

(3) da se unutranji ivot i djelovanje drutva kree oko obostrane, aktivne dobre
volje i saradnje. Kuran ne tolerie razlikovanje izmeu jednog i drugog vjernika,
mukarca i ene, kada je u pitanju njihovo podjednako uee u ivotu Zajednice. U
harmoniji s ovom vizijom, Kuran je postavio princip ure da vodi Zajednicu u
procesu donoenja odluka. Naalost, tokom stoljea meu muslimanima se razvila
strahovita pogreka u razumijevanju naravi ure zahvaljujui pogrenoj i obmanjujuoj
praksi i strukturama koje su bile prihvaene izvana bez voenja rauna o etosu islama.
Tako je opte-rasprostranjeno ubjeenje da ura znai da jedan ovjek, vladar,
konsultuje ljude koji, po njegovu miljenju, posjeduju mudrost, bez obaveze da
sprovede njihov savjet. Prije svega, ovakva slika totalno rui strukturu koju ura
pretpostavlja. Kuran opisuje vjernike kao one koji se o poslovima svojim dogovaraju
(emruhum ura bejenhum).8 ura, dakle, ne znai da jedna osoba pita druge za savjet,
ve, radije, meusobno savjetovanje kroz zajedniku diskusiju na ravnopravnoj osnovi.
Ovo direktno implicira da vrhovni izvritelj ili izvrna vlast ne mogu jednostavno
odbaciti odluku do koje se stiglo urom.
Uvjeti pod kojima su se razvile klasine doktrine ure i hilafeta, proizvodei
upravo spomenuta pogrena shvatanja, su u sutini i po svojoj prirodi historijski i ne
mogu biti pripisani Kuranu. to se tie poslanikog perioda, glavna osovina sve vlasti
je oito bio sam Poslanik. Kuran je za muslimane pokornost njegovim odlukama
uinio obaveznom. Nakon njega, a posebno u vrijeme ekspanzije carstva islama, ura
je bila neformalan proces u kome je halifa konsultovao najui krug vodeih drugova
Boijeg poslanika. Formalizacija i institucionalizacija ure u bilo to slino skuptini je
onemogueno vanrednim zahtjevima konstantnih ratova, kako brzinom kojim su
osvajanja napredovala tako i vojnom naravi problema. U vrijeme emevijske uprave
ovi zahtjevi se nisu svodili samo na vanjsku ekspanziju, ve su ukljuivali i unutranju
vojno-politiku konsolidaciju, s obzirom da je cijeli emevijski period bio svjedokom
neprekidnih pobuna. Emevijska vlast je izmijenila sami karakter ranog hilafeta
nameui svoju politiku logiku u tolikoj mjeri da ura ne samo da nije omoguila
uee zajednice u adminstraciji javnih poslova, nego se praktino svela samo na
simpatizere reima. Ustvari, ura se izgubila u upravo onom grupaenju koje je Kuran
osudio. Bila je to izgradnja jedne strukture koja je sada obezbjeivala vezu izmeu
vladara i podanika, s tim to je ova veza sutinski funkcionisala od vrha prema dolje,
suprotno uri koja djeluje u suprotnom smjeru.
Ipak, institucija beje, odnosno, prisege ili zavjeta potovanja koja legitimizira
halifinu vladavinu, je nastavila da djeluje tokom emevijskom perioda. Uz to je ovaj
period bio svjedokom ranog razvoja islamskog prava i pravne teorije od strane
nekoliko vanredno nadarenih i pobonih pojedinaca. Rezultati ove pravne
kreativnosti su kasnije bili sprovedeni kroz dravni sudski sistem u abasijskom
periodu kada su se pravne kole formirale i konsolidovale. Klasina islamska teorija
drave se takoe razvila za abasijske vladavine. Dok su iije razvile doktrinu
bezgrijenog imama kao vrhovnog vjerskog voe i vladara - doktrinu duhom blisku (i
8

E-ura, 42: 38.

vjerovatno na liniji) drevne iranske ideje o boanskom kraljvstvu - sunnijski

teoretiari su naglaavali izbornu narav halifinog ureda, te da se njegova funkcija
svodi na djelovanje u svojstvu efa izvrne vlasti Zajednice. Iako se nisu sloili oko
broja ljudi koji sainjavaju valjano izborno tijelo za izbor halife, oni su ipak ostali
privreni izbornom principu. Zajednica je mogla povratiti svoja prava od halife ako bi
ih on uzurpirao ili ne bi obraao panje na savjete i upozorenja. I uistinu, on je mogao
biti legalno smijenjen.
Oni kojima je bilo povjereno da biraju i savjetuju halifu su generalno bili utjecajni
i potovani ljudi Zajednice. Oni su se zvali oni koji razrjeavaju i uvezuju (ahlu-l-hall
ve-l-akd). Kako je princip ure bio jo ranije zanemaren on se nije mogao razviti u
samo-odravajuu instituciju. Obraanje onima koji razrjeavaju i uvezuju je bio
jedini preostali alternativni kurs. Dakako, ono to je najvie pokopalo sunnijsku
politiku instituciju jeste bilo insistiranje teoretiara da je pobuna ak i protiv
tiranijske vlasti bila islamom zabranjena. Opravdanje za takav stav je traeno u oito
izmiljenim predajama i drugim propisima (dicta). Meutim, jedini nain da se
zaustave pobune i kolaps reda i zakona - to je bio stvarni razlog za ovakvu sunnijsku
poziciju - je bio da se princip ure prevede u neki praktini oblik. To se meutim nije
desilo. Nema potreba da dalje odugovlaimo razmatrajui kasnija politika dogaanja
u vrijeme sultana i uspon imperija u islamu u kasnom srednjem vijeku. Ovo to smo
dosad rekli bi trebala biti dovoljna ilustracija jaza koji je zjapio izmeu ideala Kurana
i povijesne stvarnosti, gdje nije bilo apsolutno nikakvog direktnog uea opte
zajednice u dravnim poslovima. Sada moramo naini nekoliko relevantnim
komentara na savremenu zbilju.
Negdje od polovine 19. stoljea, istaknute voe reformatorske misli u islamu su
tvrdili da je primjena islama u javnoj sferi mogua jedino ako vlast bude utemeljena u
saglasju sa voljom naroda. Jedna misao koja je posebno jako utjecala na reformiste
kao to je Demaluddin el-Afgani jeste bila ideja da bez uea naroda u vlasti
muslimanske drave nee moi ojaati u dovoljnoj mjeri da bi se mogle oduprijeti
pritiscima nadirueg Zapada. Vladari bez podrke naroda i povjerenja su brzo
poputali pred zahtjevima zapadnih sila. Drugo, zarad unutranjeg napretka i razvoja,
bez kojih e muslimanske zemlje takoe ostati slabe, dobrovoljno uee naroda je
bilo podjednako neophodno. Namik Kemal u svojoj raspravi o uri postavlja validna
pitanja o legitimnosti vladavine bez saglasnosti naroda. Ako bi neka osoba postavila
samu sebe za sudiju bez imenovanja od strane odgovarajue vlasti, veli Kemal, njena
bi se tvrdnja smatrala nevaeom. ta onda sa osobom koja se proglaava za vladara,
poinje rat i sklapa mir u ime naroda, te im namee poreze bez njihovog pristanka?
Oba ova shvatanja o napretku i legitimnosti vlasti su od temeljnog islamskog
znaaja. Ideja napretka je nova dok je ideja o optem blagostanju i boljitku
(prosperitetu) naroda vrlo stara. Ideja napretka je moderna varijacija ideje o optem
blagostanju. to se tie pitanja legitimnosti njegova je vanost bila u potpunosti
prepoznata od strane muslimanskih politikih teoretiara od samog poetka. Uprkos
svemu, meutim, notorno je kako su ovi teoretiari, pritisnuti brutalnim injenicama
povjesne zbilje, priznali valjanost uzurpacije vlasti. Pokuajmo sebi predstaviti, ako
moemo, raspon izmeu kuranskog zahtjeva za vlau kroz dogovaranje (emruhum

ura bejnehum) i principa uzurpacije vlasti. Upravo nasuprot ovakvoj pozadini dolazi do
izraaja stvarna islamska relevantnost i vanost principa demokratije, na kome su
insistirali el-Afgani i Namik Kemal.
Najozbiljnija primjedba podignuta od strane protivnika uvoenja demokratskog
oblika vladavine jeste da generalne mase, nepismene i neprosviljetljene kakve jesu, ne
mogu izabrati pravu vrstu predstavnika, i da se od njihovih predstavnika, koji e
takoe najvjerovatnije biti nepismeni, ne moe oekivati da razlue ispravno od
neispravnog i da donesu ispravne zakone. Ova primjedba je, prema mojim
saznanjima, bila po prvi put podignuta od strane onih Turaka koji su nastojali
odbraniti imperijalnu vlast sultana od protagonista konstitucionalizma. Na ovu
primjedbu Namik Kemal je dao opti odgovor da u brojnim oblastima Osmanskoga
carstva ovjek moe nai osoba sa dovoljno mudrosti i praktinog osjeaja da
uspjeno vode dravne poslove. Slina polemika se nedavno razvila izmeu egipatskih
uenjaka Abdulhamid Mutevellija i Muhammeda el-Gazalija. Odgovarajui na tiradu
protiv demokratije zasnovanu na argumentu nepismenosti masa, to ju je Mutevelli
iznio u svom djelu Mebdeu--ura fi-l-islam, el-Gazali je insistirao da i obian ovjek zna
da li jedan rat treba zapoeti i da li je predloeni porez pravedan ili ne.
Sutina problema se meutim jasno manifestovala u Muhammed Ikbalovoj kritici
demokratije kakva je praktikovana na Zapadu. Ikbal je nesumnjivo bio demokrata
iako su u nedavnim raspravama u Pakistanu neki pokuali naglasiti Ikbalovu nadu ili
vjeru u neku vrstu vrhovnog voe ili natovjeka / supermena iskazanu u nekim
njegovim pjesnikim izrazima. Uistinu, on je redovno osuivao zapadne demokratske
sisteme. Meutim, sutina njegove kritike jeste da zapadna demokratska drutva tee
postizanju samo materijalnih ciljeva, i da prosjeni zapadnjak ne posjeduje nikakvu
viziju o viem moralnom drutvenom poretku. Upravo je to ono to Ikbal naziva
zapadnim sekularizmom, za koga je on smatrao da se razvija od same pojave
kranstva sa njegovim principom davanja caru carevog, a Bogu boijeg.
Sada smo spremni, u kontekstu svega dosad reenog, nastaviti diskusiju o pitanju
s kojim smo zapoeli ovaj rad: poloaj i ulogu muslimanskog ummeta. Upravo smo
vidjeli da je Ikbal odbacio zapadne demokratske sisteme zbog nedostatka etikih i
duhovnih elemenata u njima. Nisu dakle njihovi demokratski oblici i procesi ti koji su
u krivu, ve njihove orijentacije i vrijednosni sistemi. Ovo ne bi trebao biti sluaj s
muslimanskim ummetom, koji je, po svojoj konstituciji i definiciji, Kuranom zaduen
s jednom globalnom moralnom misijom / zadaom. Tragino je da pred svojim
oima gledamo kako logika Ikbalova argumenta biva izvrnuta naglavake. Isuvie
esto nae voe i mislioci tvrde da s obzirom da su Zapadne demokratije u krivu na
neki temeljan nain, demokratija uopte mora biti greka i da je islam ne odobrava.
No, ako je muslimanski ummet isti kao i ostala drutva, ukljuujui zapadna, onda moramo
priznati da muslimanski ummet i ne postoji imajui u vidu da zadaa koju je Kuran
formulisao lei u cijelosti na leima ummeta, a ne leima elite. Greka koju ine takve
voe jeste to, neprimjetno i e silentio, izjednaavaju muslimansku zajednicu i njenu
zadau s drugim, sekularnim zajednicama i njihovim ciljevima. Je li ovo pravedno
prema muslimanskoj zajednici i njenim odgovornostima? Poenta koju elim naglasiti
jeste da muslimani umjesto da gledaju na druge narode i donose ishitrene zakljuke,

povlaei pogrene usporedbe / analogije, moraju prvo pogledati u islam i u same

sebe i onda svoju kuu pokuati dovesti u red. Da li ili ne ostala drutva imaju ciljeve i
ideale, i ako ih imaju, kakvi su ti ciljevi i ideali, nije muslimanska briga u ovom stadiju.
Uprkos svemu reenom, postoje vidljivi razlozi zato su ove pogrene usporedbe
povuene od strane toliko naih voa. Razlog je to se tvrdi da, iako je muslimanska
zajednica eksplicitno zaduena za izvrenje odreenih zadataka i postizanje nekih
ciljeva, muslimanske mase, velikom veinom, ne poznaju iste, i da su se, zahvaljujui
nedostatku ispravne islamske svijesti, navikle na uvjete nemuslimanskih drutava.
elim jo jednom podsjetiti itaoce da ako je muslimanska zajednica generalno izgubila islamsku
viziju ivota, onda muslimanski ummet ne postoji. Ako je to tako, nikakva koliina samoproklamovane politike, vjerske ili intelektualne elite ne moe spasiti situaciju za islam jer je Kuran
tu odgovornost stavio u polog iskljuivo muslimanskoj zajednici. Ako ima nade, kao to pisac
ovih redova vrsto vjeruje, onda je prvi zadatak muslimanskih intelektualaca i voa da
rekonstruiu ummet na islamski suvisao nain. Ovaj zadatak ne moe biti ni zaobien
ni odgoen, osim po cijenu totalnog poraza islama.
Jasno je da ovaj posao ne moe biti zavren preko noi, niti smo mi ovdje da
dijelimo krivicu za zaputeno stanje ummeta na razliite drutvene segmente,
posebno vladajue i vjersko vostvo. To je proces koji se odvija stoljeima, i, bez
imalo sumnje, povijesni fenomen brze eskpanzije islama, bez neophodnih duhovnih
promjena kod konvertita u novu vjeru, jeste odgovoran za njeg. Ako se zadatku
pristupi ozbiljno, ovo e oznaiti snaan popravni historijski proces u obrnutom
smjeru. U meuvremenu, uee ummeta u politikim i zakonodavnim odlukama koje
se tiu ivota Zajednice kroz direktno utvrivanje njegove volje po datim pitanjima,
ne moe biti ni odbaeno ni odgoeno. Oni koji se zalau za takav kurs su, svjesno ili
nesvjesno, krivi za proglaavanje islama nevaeim, dok Bog eli uspostaviti islam
posvuda u svijetu.
Da sumiramo, razmislimo prvo o frazi emruhum u kuranskom ajetu ve emruhum
ura bejnehum. Emruhum to znai njihove stvari/pitanja - tj. stvar ne pripada
pojedincu, grupi ili eliti, ve je ona njihova zajednika stvar i pripada zajednici kao
cjelini. Slijedee, ura bejnehum - tj. (njihova zajednika stvar) ima biti rijeena njihovim
zajednikim i meusobnim konsultovanjem i diskusijom - ne od strane pojedinca ili
elite koju oni nisu ni izabrali ni prihvatili. ta drugo Kuran kae osim da muslimani
ine ravnopravnu i uspjenu zajednicu ili bratstvo jednakih?
Preveo: Ahmet Alibai