Ahmed Alibašić

SVI SMO MI GRAĐANI

Izjave pojedinih bošnjačkih političara i komentatora ovih dana

problematiziraju vjerski (i nacionalni) identitet nemuslimana u
političkom prostoru. Problematizira se ono što nemuslimani jesu, a ne
ono što čine. Takvi stavovi mogli bi izazivati sumnju u mogućnost
suživota, a možda i zabrinutost, koja generira nove podjele i druge
ekskluzivizme. Dovoditi nemuslimane u takvo stanje ljudski je
nedopustivo, politički autodestruktivno, a vjerski neopravdano.

Budući da neki od autora ovih isključivih stavova vjeruju da nastupaju

s vjerskih pozicija i principa, ovdje ću pokušati pokazati da je riječ o
velikom nerazumijevanju. Te izjave, vjerujem, odaju duboku konfuziju
u vezi s različitim statusom nemuslimana u islamskim koncepcijama
vjerske zajednice, s jedne, i političke zajednice, s druge strane. Naime,
islam je kroz historiju prvenstveno bio temelj za uspostavu
muslimanske vjerske zajednice, najčešće nazivane muslimanski
ummet, koja je po svojoj definiciji dobrovoljna i ekskluzivno
muslimanska. MeĎutim, od svog postanja islam prihvata i drugoga
unutar političkih / državnih zajednica koje je pomagao organizirati.

Suštinska razlika izmeĎu dvije zajednice, vjerske i političke, jest u

tome što je temelj za prvu privrženost postulatima islamske vjere i
prakse, a za drugu zajednička volja da se gradi i brani zajednička
domovina. U prvom slučaju govorimo o kategorijama vjernika,
licemjera i nevjernika, a u drugom o graĎanima i onima koji to nisu,
odnosno strancima. Svakako, ovdje koristim savremenu terminologiju.

Vjerska vs. politička zajednica

Klasici su govorili o ugovoru muslimana s nemuslimanima i njegovim

stranama potpisnicama. Zapravo, i mi danas govorimo o društvenom
ugovoru formaliziranom u ustavu. Koncept je, dakle, isti. Prvi takav
ugovor nastao u islamskoj civilizaciji jest dokument o savezu
muslimana i Jevreja u Medini, koji je potpisao poslanik Muhammed.
Državnu zajednicu medinskih muslimana i Jevreja on naziva
“ummetom”, odnosno političkom zajednicom.

Članstva u vjerskoj i političkoj zajednici najčešće se samo dijelom

preklapaju. U političku zajednicu čiji članovi imaju primarnu obavezu
odbrane zajedničke im države ne ulaze muslimani koji nisu graĎani te
državne zajednice. Kur'an govori o tim kategorijama muslimana (4:
90), ali ovdje nije mjesto za elaboraciju. Nekim muslimanima teško je
prihvatiti da, osim vjerskih, postoje i drugi, ljudski, komšijski i
politički obziri, zbog kojih njihov odnos prema takvim muslimanima
nije u istoj ravni kao prema onima s kojima “imaju ugovor”. Tako se
teorijski, a vrlo često i u praksi, može dogoditi sukob kombiniranih
muslimansko-nemuslimanskih vojski s obje strane.

Mapa muslimansko-kršćanskih saveza u periodu 1050–1850, koju je

objavio Ian Almond, slikovito predstavlja tu historijsku stvarnost, koja
uglavnom iznenadi one ljude koji svijet vide crno-bijelo. U tom svjetlu
treba razumjeti i fetve uleme muslimanskim vojnicima u
nemuslimanskim vojskama da mogu učestvovati u ratovima protiv
muslimanskih (i drugih) država ako je riječ o kažnjavanju agresije na
njihove zemlje ili drugom legitimnom ratnom cilju. Po istoj logici,
većina bh. muslimana 1990-ih borila se protiv onih bh. muslimana
koji su se tih godina odlučili biti na strani agresora. Agresor je
neprijatelj ma koje vjere bio. Saborac je saveznik, prijatelj, sugraĎanin,
takoĎer, ma koje vjere bio.

Ovdje dolazimo do ključne tačke: svaki nemusliman koji Bosnu i

Hercegovinu s njenim narodima i graĎanima doživljava kao svoju
domovinu, prema prevlaĎujućem islamskom shvatanju, punopravni je
graĎanin, koji ima pravo da se prema njemu odnosi kao prema
ravnopravnom graĎaninu bez obzira na vjersku pripadnost. Širom
Bosne i Hercegovine na spomenicima njenim braniocima i žrtvama
rata mnogo je nemuslimanskih imena. Sva ta imena zaslužuju naše
poštovanje. Ne vidim da može drugačije u 21. stoljeću kad je još u 14.
jedan islamski učenjak podjednako insistirao kod Tatara na
oslobaĎanju iz zarobljeništva i muslimana i nemuslimana.

Građani, ne nevjernici
Ako su stvari tako jasne, odakle onda konfuzija? Zašto ova distinkcija
nije općepoznata? Glavni razlog mogao bi biti taj što su se u historiji
islama granice vjerske i državne zajednice vrlo rano poklopile (u tzv.
kući islama i kući rata), što je ostavilo posljedice na islamsko
promišljanje o toj temi. Nije da u muslimanskim državnim
zajednicima kroz historiju nije bilo nemuslimana, ali muslimani
uglavnom nisu dijelili vlast s nemuslimanima, niti su pristajali živjeti
kao obezvlašćena manjina.

Već odavno svjedočimo novoj paradigmi gledanja na društveno

organiziranje multireligijskih društava, normiranje javne sfere koja se
razvija na temeljima ranog muslimanskog iskustva Meke, Medine i
Etiopije. Islamska jurisprudencija graĎanstva (fikh el-muvatane)
stručni je naziv za teoriju koja razvija tu paradigmu. Po njoj, u javnoj
sferi nema muslimana i zimmija nego postoje samo graĎani i oni koji
to nisu, a u ratu saborci i agresori. Kategorije vjernik – nevjernik i
musliman – nemusliman ostaju relevantne za pitanja i poslove vjerske
zajednice i privatne živote. Domovina je zajednička, a vjera svakom
svačija, kako reče dragi Bog u Kur'anu.

U ovoj paradigmi muslimani i nemuslimani ne moraju voljeti

vjerovanja jedni drugih, ali moraju uzajamno poštivati osnovne
ljudske slobode i prava, uključujući pravo na slobodu vjere i uvjerenja.
(Usput, to pravo, po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, koja je
dio našeg Ustava, podrazumijeva i pravo na javno i zajedničko
ispoljavanje vjere ili uvjerenja sve dok oni ne ugrožavaju prava drugih
ili ne predstavljaju prijetnju javnom zdravlju, miru, poretku i moralu.
Takva sloboda vjere nije nikakvo uvoĎenje šerijata na mala vrata, kako
vole ustvrditi neki srpski i hrvatski političari u Bosni i Hercegovini.)

Svakako da obaveza poštivanja vjerskih sloboda drugoga važi i za

muslimane. Kur'an izričito zabranjuje vrijeĎanje tuĎih svetinja kako to
ne bi dovelo do začaranog kruga mržnje i nasilja: “Ne grdite one
kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne
misleći šta govore Allaha grdili” (Kur'an, 6: 108). Podrazumijeva se,
još, da nemuslimani u ovoj zemlji imaju podjednako pravo na kritiku
svega što po njihovom mišljenju nije u redu. Zbog toga ne smiju biti
prozivani za izdaju ili pokazivanje “pravog lica”, koje je, navodno,
petokolonaško.

Nepovredivost ljudske ličnosti

Naprimjer, ako general Sefer Halilović ima pravo kritički analizirati

rad rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, a da ne bude optužen za
izdaju, onda to isto pravo imaju i generali Jovan Divjak i pokojni
Stjepan Šiber. Da je paradigma po kojoj su svi nemuslimani unaprijed
osumnjičeni ispravna, nikad poslanik Muhammed ne bi u
najodsudnijem trenutku svog života, tokom seobe iz Meke u Medinu,
za vodiča kroz nepoznate vrleti i pustinje Hidžaza uzeo idolopoklonika.
On je bio idolopoklonik, ali nije bio jedan od onih koji su ga progonili.
Uz to, poslanik Muhammed nije hvalio etiopskog kralja, kome je
poslao progonjene muslimane u izbjeglištvo zbog njegove vjere nego
zbog njegove pravednosti. Zato nije važno je li ministar ili direktor
Mujo ili Miloš nego je li pošten i sposoban i radi li u općem interesu.

Nas zanima njegov rad, a za svoju vjeru račun će polagati dragome

Bogu. Mi nismo pozvani da sudimo o vjeri drugih. To je u nadležnosti
dragoga Boga. (NB: Ako se htjelo reći da je nekim imenovanjima u
javnoj upravi narušen kod nas prihvaćeni princip proporcionalne
etničke zastupljenosti, onda je to trebalo drugačije uraditi.)

Da se podsjetimo i na izvanredno važnu činjenicu da je u hanefijskom

mezhebu ljudsko dostojanstvo, a time i nepovredivost ljudske ličnosti,
univerzalno bez obzira na vjeru. Poslanik Muhamed zato je iz
poštovanja ustao kad je naišla posmrtna povorka jedne Jevrejke. Da u
islamskoj tradiciji nema nijednog drugog resursa o ovoj temi, bilo bi to
dovoljno za dekonstrukciju diskriminatorskih narativa koji se pozivaju
na islam jer se ideja ljudskog dostojanstva općenito smatra temeljem
veličanstvenog zdanja ljudskih prava.

No, da nije samo riječ o ljudskim konstrukcijama citirat ćemo

kur'anski ajet koji je meĎu posljednjim objavama na temu
muslimansko-nemuslimanskih odnosa, a koji se često izgubi u
mnoštvu drugih islamskih tekstova: “Allah vam ne zabranjuje da činite
dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog
vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su
pravični. Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv
vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da
budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine
nepravdu” (Kur'an, 60: 8–9).

Lojalnost koju treba promovirati

Na osnovu ovog i sličnih ajeta većina islamskih pravnih autoriteta

(malikije, hanefije i hanbelije) zaključila je da se neprijateljstvo prema
nemuslimanima može zasnivati samo na agresiji, a nikako na razlici u
vjeri. Smatram da je svaki dodatni komentar za ovu priliku suvišan.
Budući da se u ovakvim prilikama obično postavlja pitanje lojalnosti
muslimanskoj zajednici, želimo pojasniti razliku izmeĎu islamskog i
plemensko-nacionalističkog shvatanja lojalnosti citirajući poslanika
Muhammeda. Jednom prilikom svojim drugovima kazao je da pomažu
svome bratu i kad mu se čini nepravda i kad čini nepravdu, pa su ga u
čudu upitali kako to da mu pomažu kad čini nepravdu. On im objasni
da će mu pomoći tako što će ga zaustaviti u činjenju nepravde. Eto, to
je principijelna ili kritička lojalnost koju treba promovirati.

Na kraju, da rekapituliramo: korištenje vjerskih kvalifikacija i

kategorija u javnom političkom životu recidiv je napuštene paradigme
po kojoj se svijet dijelio na svijet islama i svijet rata (darul-
islam i darul-harb) i sredstvo postizanja dnevnopolitičkih ciljeva.
Najveći zagovornici te paradigme u svijetu danas su desničari, poput
Mattea Salvinija, Marine Le Pen, Viktora Orbana i sličnih, koji se
protive useljavanju muslimana u “njihova” društva. S druge strane su
autoriteti poput rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, libanskog
učenjaka Faisala Mevlevija, tuniskog islamskog pravnika
Abdulmedžida Nedždžara, egipatskog intelektualca Fehmija Huvejdija
i brojnih drugih intelektualaca i islamskih foruma.

Pred političarima i komentatorima s početka teksta jest da izaberu s

kim će u budućnost. Ako se odluče za šoviniste, neka nam ostave naš
islam. Islam nema ništa s tim!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera