KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.

BA

KULTURA GOVORA

UVOD

Potrebno je razgraniiti i definirati temeljne pojmove jezik i govor. To su dva

razliita fenomena koji su u nerazdvojivoj vezi, tako da je teko govoriti o jednom od njih
ne uzimajui u obzir i onaj drugi. budui da se bez osnovnih naunih saznanja o jeziku i
govoru ne moe objasniti ni shvatiti sutina kulture govora, bitna je i nauka koja se bavi
tim fenomenima. To je zapravo itav niz nauka koje jezik i govor prouavaju s posebnih
aspekata, ali su zbog istog predmeta prouavanja objedinjene pod zajednikim nazivom
nauka o jeziku.

JEZIK I NAUKA O JEZIKU

Jezik (pojam i definicija)

Budui da je jezik u isto vrijeme i psiholoki, neuroloki, drutveni, etniki,

semioloki, komunikoloki i kulturoloki fenomen, predmet je zanimanja i izuavanja,
osim lingvistike, i vie razliitih nauka: psihologije, neurologije, sociologije, etnologije,
politikologije, semiologije, komunikologije, kulturologije, pa i filozofije. Zato se jezik
moe definirati iz vie razliitih aspekata. Ipak, nijedna definicija ne objanjava do kraja
to najsavrenije dostignue ljudskog duha.

Najpotpunija definicija jezika polazi od 2 elementa, tj. odgovara na 2 bitna

pitanja: ta je to jezik po svojoj unutranjoj strukturi, kako funkcionira i emu uope
slui.

Jezik je veoma sloen sistem znakova (sa pravilima za njihov izbor, kombinovanje i
upotrebu) pomou kojih se ljudi u odreenoj drutvenoj zajednici meusobno
sporazumijevaju, iskazuju jedni drugima svoje misli i osjeanja i obiljeavaju se kao
pripadnici upravo te zajednice, ili ove ili one drutvene grupe u okviru nje.

Sa stanovita uloge jezika u ivotu ovjeka i ljudskog drutva, jezik se definira i kao
'sistem znakova koji ovjeku omoguava razvijen drutveni i duevni ivot, i koji se
ostvaruje u openju meu ljudima' (Bugarski).

Dakle, jezik je u opem smislu, odreen i ureen sistem znakova kojima je osnovna
funkcija sporazumijevanje meu lanovima jedne drutvene zajednice.

WWW.STUDOMAT.BA 1
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Kad je rije o prirodnom ljudskom jeziku, taj sistem znakova predstavljaju artikulirani
glasovi i njihove znaenjski relevantne kombinacije (morfeme, lekseme, sintakseme) ili
pisani znakovi, slova, pomou kojih se te jezike jedinice obiljeavaju. Postoje i drugi
sistemi znakova za sporazumijevanje meu ljudima, kao to su npr. gesti, mimika, dimni
signali kod Indijanaca, saobraajni znaci na ulicama, i sl., ali se nijedan od thi sistema ne
moe porediti s prirodnim ljudskim jezikom.

Jezik je u tom smislu daleko najsloeniji, ovjekovim drutvenim i duhovnim potrebama

najprimjereniji sistem znakova za iskazivanje misli i osjeanja i sporazumijevanja meu
ljudima u jednoj drutvenoj zajednici. Mogunosti izraavanja u jeziku i pomou jezika
su neograniene, pa se moe rei da je to najsavreniji sistem znakova u funkciji
komunikacije.

Ne postoji univerzalan sistem znakova za sporazumijevanje meu svim ljudima na

svijetu. Ima mnogo razliitih prirodnih ljudskih jezika. Svaki normalan ovjek, kao
svjesno bie, ima uroenu sposobnost da naui bilo koji od jezika na svijetu, bez obzira
na tip njegove strukture. Ta sposobnost se naziva jezika sposobnost. Jeziko znanje, koje
se usvaja od ranog djetinjstva pa do kraja ivota, podrazumijeva kompetenciju
(poznavanje) sistema znakova za sporazumijevanje - koda i kompetenciju (poznavanje)
pravila za njihov izbor, kombinovanje i upotrebu - komunikacije.

Postoje 3 bitna svojstva ovjeka u vezi s jezikom: jezika sposobnost, jeziko znanje (sa
kompetencijom koda i kompetencijom komunikacije) i jezika upotreba. Prvo sredstvo je
uroeno, dok se druga dva svojstva stiu i razvijaju u okviru drutvene zajednice.

Osnovne funkcije jezika

Jezik (pretoen u govor) ima 3 osnovne funkcije. One su meusobno povezane i

nerazdvojive, te utkane u svaki govorni in. To su:

1. komunikativna (sporazumijevanje);

2. ekspresivna (izraavanje);

3. simbolika (obiljeavanje).

Komunikativna funkcija jezika osnovna funkcija jezika je da omogui saopavanje,

odnosno prenoenje

poruka jednog lana govorne zajednice drugim lanovima te zajednice, ime se

obezbjeuje njihovo meusobno sporazumijevanje. Po tome je komunikativna funkcija
jezika funkcija sporazumijevanja.

WWW.STUDOMAT.BA 2
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Ekspresivna funkcija jezika se ispoljava pri svakom izraavanju vlastitih misli i

osjeanja, ali je najvie izraena u knjievno-umjetnikom stvaralatvu, posebno u
knjievnim vrstama u kojima je zastupljena emocija. Poto ova funkcija jezika
podrazumijeva upravo iskazivanje emocija, naziva se jo i emotivnom, tj. emocionalnom i
afektivnom. Ona se ogleda ne samo u knjievno-umjetnikom stvaralatvu, nego i u
interpretaciji umjetnikih tekstova: izraajnom itanju, prepriavanju, recitovanju,
pripovijedanju o nekom dogaaju i sl. To je znaajno sa stanovita izgradnje kulture
govora, kao elemenata ope kulture svakog obrazovanog ovjeka, a jo vie kao dijela
profesionalne osposobljenosti (glumaca, nastavnika, novinara, politiara i dr.). Svaki
govorni iskaz je manje ili vie emocionalno obojen, jer ovjek nije samo racionalno, nego
i emocionalno bie.

Simbolika funkcija jezika o treoj osnovnoj funkciji jezika se rijetko govori, iako je i
ona uvijek prisutna i povezana s prethodne dvije. Ne moemo izgovoriti ni jednu rije i
reenicu, a da se pri tome ne obiljeimo kao predstavnici ove ili one govorne ili drutvene
zajednice, da ne pokaemo stepen svog obrazovanja, kulture, inteligencije, itd. ovjek se
samim svojim govorom, i bez svoje volje, obiljeava. Obiljeavati se moe i svjesno,
namjerno, ovakvim ili onakvim izborom jezikih sredstava. Najbolji primjer takvog
obiljeavanja je jeziko ponaanje pripadnika pojedinih nacija u BiH. One namjerno
biraju i upotrebljavaju rijei i oblike i druga jezika sredstva karakteristina za njihov
nacionalni jeziki standard (srpski, hrvatski, bonjaki), insistirajui na onim obiljejima
koja imaju posebno simboliko znaenje.

Jezik ima i druge razliite funkcije, to znai da je funkcionalno polivalentan.

Pomenuemo jo dvije funkcije. To su kognitivna ili spoznajna funkcija, kojom jezik,
povezan s miljenjem, doprinosi irenju spoznaja o svijetu koji nas okruuje, i kulturna
funkcija, po tome to jezik slui kao sredstvo usmenih predanja u narodu i svekolikog
knjievno-umjetnikog stvaralatva, za biljeenje i uvanje od zaborava podataka o
raznim kulturnim i drutvenim zbivanjima, itd.

Jezik i drutvo

Jezik je nastao zajedno s drutvom, u prvobitnim ljudskim zajednicama, kao

rezultat ovjekovih potreba da se u procesu rada i borbi za savladavanje sila prirode
sporazumijeva s drugim lanovima svog ueg ljudskog kolektiva. Jezik se zajedno sa
drutvom razvija, trpei promjene koje se u njemu zbivaju, ali i sam utjeui na drutveni
razvoj. Tako su jezik i drutvo nerazdvojno povezani i meusobno uslovljeni. Vezu i
meusobnu zavisnost jezika i drutva pokazuju osnovne funkcije jezika, posebno
komunikacijska. Prirodnim ljudskim jezikom kao kodom mogue je komunicirati samo u
odreenom ljudskom kolektivu, dakle, u drutvu. Teorije o postanku jezika potvruju
drutveni karakter jezika (teoloka: da je jezik Boiji dar i materijalistika; da je jezik
izraz potrebe ovjeka da u procesu rada i ivota komunicira s drugim lanovima svoje

WWW.STUDOMAT.BA 3
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

zajednice). Ljudska zajednica bez jezika je nezamisliva, jer takva zajednica ne postoji
niti je postojala. Jezik je faktiki mrtav bez drutvene zajednice u kojoj se jedino moe
ostvarivati kao sredstvo komunikacije. S nestankom zajednice u kojoj jezik slui kao
komunikacijsko sredstvo, nestaje i sam jezik. Tako su iezli i mnogi stari narodi, i
zajedno s njima i njihovi jezici.

Narodni, knjievni i standardni jezik

Pod prirodnim ljudskim jezikom se podrazumijevaju 3 razliita fenomena. Prvi je

jezik kojim govori narod u svakodnevnoj komunikaciji (razliito u razliitim krajevima).
To je narodni jezik. Drugi je knjievni jezik, a trei standardni jezik.

Narodni jezik je skup svih narodnih govora ili dijalekata koji po svojim bitnim
karakteristikama predstavljaju cjelinu i razlikuju se od susjednih jezika. Osnovno
obiljeje narodnog jezika je njegova raznolikost i neujednaenost. Narod u razliitim
krajevima na podruju jednog jezika razliito govori. Ponekad su te razlike tolike da se
pripadnici istog jezika teko meusobno mogu razumjeti. To svakako oteava iru
komunikaciju, pa se stoga, radi prevladavanja tekoa, formira prvo knjievni jezik, a
potom i standardni jezik.

Knjievni jezik je jezik knjige ili, ire shvaeno, jezik pismenosti pismeni jezik.
Knjievni jezik se javlja kad se neki narod opismeni, tj. kad stekne pismenost, kad dobije
svoje pismo. Kod nas je to bilo prije 1100 godina, kada smo zaslugom sljedbenika irila i
Metodija dobili svoje prvo pismo glagoljicu, a potom irilicu i latinicu, uz tzv. arebicu,
koja se upotrebljavanja kod naih muslimana od dolaska Turaka na ove prostore, do
poetka 20. stoljea. Na osnovu toga moemo zakljuiti da je knjievni jezik poseban,
relativno homogen jeziki idom, koji slui kao instrument knjievnog i uope kulturnog
stvaralatva kao i pismene komunikacije na uem ili irem prostoru. Knjievni jezik se
razlikuje od jezika knjievnosti.

Standardni jezik se od knjievnog jezika razlikuje po tome to je obavezno

normiran, to znai da je ureen i ujednaen eksplicitnom normom, i ima razraene
funkcije kojima se zadovoljavaju kulturne i druge potrebe civiliziranog drutva.
Standardni jezik je posebno odabran i normiran (standardizovan) idiom koji je, zbog
zadovoljavanja mnogostrukih drutvenih potreba, funkcionalno polivalentan. I standardni
jezik se razlikuje od jezika knjievnosti. Poto se normira, standardni jezik se odvaja od
svoje dijalekatske osnovice, i postaje autonoman vid jezika, koji se razvija po posebnim
zakonitostima i izgrauje kao naddijalekatski instrument civilizacije i kulture odreene
drutvene zajednice, najee ranga nacije, zbog ega mu je jedno od osnovnih obiljeja
visok stepen homogenosti i ujednaenosti. Izgraivanje standardnog jezika je vrlo sloen
proces koji zapravo nikad ne prestaje.

Kad se govori o jezikoj normi, postoji implicitna ili inherentna norma, koju ima
svaki jeziki idiom bilo kojeg ranga, kao to su narodni govori i dijalekti, pa ak i jezik

WWW.STUDOMAT.BA 4
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

pojedinca (idiolekt), i postoji eksplicitna, preskriptivna, standardno-jezika norma, koja

je rezultat normiranja, tj. propisivanja i drutvenog nametanja irem jezikom kolektivu u
procesu standardizacije. Norma je skup osobina (fonetskih, morfolokih, sintakstikih i
leksiko-semantikih) koje karakteriu neku jezik, dijalekt ili idiolekt.

Raslojavanje jezika

Pod utjecajem drutvenih faktora, tj. zavisno od toga kakva mu je uloga u

odreenom drutvu i kulturi, tanije, u kojoj se funkciji javlja, na kojem prostoru i u kojoj
situaciji se upotrebljava, itd. jezik se raslojava. U lingvistikoj literaturi se navodi
funkcionalno, socijalno, teritorijalno, nacionalno, individualno raslojavanje, pa onda
disciplinarno, situaciono, tematsko, a neki autori pominju i spolno, starosno, vremensko
raslojavanje i dr.

Razlike izmeu varijanti jednog standardnog jezika nisu svugdje iste: negdje su
vee, negdje su manje. Ali ono to je bitno je da te razlike ne ometaju normalnu jeziku i
kulturnu komunikaciju meu izvornim govornicima razliitih varijanti unutar jednog
standardnog jezika.

Drugi vid raslojavanja standardnog jezika u upotrebi je funkcionalno-stilsko

raslojavanje. Rezultat tog raslojavanja su funkcionalni stilovi. Postoji 5 osnovnih
funkcionalnih stilova: knjievno-umjetniki, publicistiki, nauni, administrativni i
razgovorni funkcionalni stil. Stilovi se dalje razlau na podstilove, a oni se razlau na
anrove.

Knjievno-umjetniki stil karakteristian je za knjievno-umjetniko stvaralatvo.

To je specifian stil koji po svojoj prirodi odstupa od standardnojezike norme. Poznato
je postojanje pjesnike slobode (licentia poetica), koja stvaraocu knjievno-umjetnikog
djela omoguava i doputa da, iz umjetnikih razloga, u manjoj ili veoj mjeri kri
standardnojeziku normu. Insistiranje na standardnojezikoj normi bi u umjetnikom
djelu ito nautrb umjetnikog stvaralatva i vrijednosti pjesnikog djela. Za ovaj stil su
karakteristini ekspresivnost, slikovitost, emocionalnost, estetinost i ritmika
organizacija. Odlike knjievno-umjetnikog stila su i osobenost sintaksike strukture i
bogatstvo rjenika. Knjievno-umjetniki stil se razlae na podstilove: prozni, poetski i
dramski, a oni se dalje dijele na rodove i vrste (anrove), prije svega na lirski, epski i
dramski rod, a svaki od njih ima veliki broj vrsta i podvrsta.

Publicistiki stil je zastupljen u publicistici. Publicistika je vid intelektualne

djelatnosti koja se sastoji u argumentiranoj analizi aktuelnih pojava u razliitim oblastima
drutvenog ivota (ekonomiji, politici, nauci, kulturi i dr.), te objavljivanju takvih analiza
u tampi i elektronskim medijima, ili u glasilima (biltenima) dravnih organa i razliitih
organizacija. Publicistika je specifina djelatnost, pa zahtijeva poseban stil izraavanja i
poseban izbor jezikih izraajnih sredstava. Publicistiki radovi mogu biti informativni,
analitiki, satiriki, polemiki ili diskusioni, a u njima se najee obrauju politike,

WWW.STUDOMAT.BA 5
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

ekonomske, filozofske, moralne i knjievne teme. Publicistiki stil, kao i knjievno-

umjetniki, nije homogen. Razlae se na 2 podstila: ui publicistiki i novinarski
(urnalistiki), a oni se dalje dijele na vie anrova u pismenoj ili usmenoj komunikaciji
(novinska vijest ili informacija, zatim uglavnom u tampi: izvjetaj, lanak, uvodnik,
komentar, pismo, otvoreno pismo, intervju, pamflet, prikaz, feljton, dnevnik, zatim na
javnom skupu ili radiju i televiziji govor, referat, razgovor, uvodno izlaganje, uee u
diskusiji i sl.). Specifinost ovog stila je da se javlja i u usmenoj i u pismenoj formi.

Nauni stil funkcionie u oblasti nauke. I on se dijeli na 3 osnovna podstila. To su

strogo nauni (akademski), nauno-udbeniki (nauno-edukativni, jer se protee na
razne vrste edukativnog rada) i popularno-nauni. Ovi podstilovi su zastupljeni i u nauci
i u jeziku: prvi u naunim raspravama i lancima, drugi u udbenikoj i prirunoj
literaturi, ali i u drugim vidovima edukativnih aktivnosti, a trei u popularno-naunim
radovima. Podstilovi naunog stila se granaju na vie razliitih vrsta radova. Tako se u
strogo naune vrste ubrajaju nauna monografija, nauna studija, nauna rasprava,
nauni lanak i izvjetaj o obavljenim naunim istraivanjima; u nauno-edukativne:
udbenik, prirunik, skripte, obrazovne emisije na radiju i televiziji i sl.; a u popularno-
naune: prilozi u jezikim rubrikama u tampi, popularno-naune emisije na radiju i
telviziji, popularno-nauni filmovi, zbirke popularno-naunih tekstova, popularnonaune
knjige i sl.

Administrativni stil je po svojim osobinama na suprotnom polu od knjievno-

umjetnikog stila. Karakterie ga odsustvo estetske funkcije, ekspresivnosti i
metaforinosti izraza, ustaljenost strukture koja esto prelazi u stereotipnost, zatim
oficijelnost, uklopljenost u standardnojeziku normu, uz tenju ka uvanju arhainih
formi, i zuzetno velika anrovska raznovrsnost. Administrativni stil se javlja i u pismenoj
(to je najee) i u usmenoj komunikaciji (politiki i drugi govori, uee u diskusiji,
poslovni razgovori, diplomatski pregovori i sl.). I ovaj stil se dijeli na vie podstilova:
zakonodavno-pravni (jeziki izraz zakonskih propisa, odluka, ukaza, direktiva, rezolucija,
statuta, itd.), poslovni (stil dogovora, sporazuma, ugovora, faktura, i sl.), diplomatski
(jezik meunarodnih ugovora, konvencija, memoranduma i sl.), individualno-potvrdni
(stil diploma, svjedoanstava, uvjerenja, potvrda i sl.), te korespondencijski (stil pisama,
telegrama, molbi, albi, izvjetaja, zahtjeva, poziva, punomoi i sl.).

Razgovorni stil je karakteristian za svakodnevnu verbalnu komunikaciju,

uglavnom usmenu, po emu se razlikuje od preteno 'knjikih' stilova (knjievno-
umjetnikog, publicistikog, naunog i administrativnog). Karakterie ga neoficijelnost,
leernost, spontanost, privatnost, dinaminost i sloboda izraavanja. I ovdje su esta
odstupanja od standardnojezike norme, pa i esta izlaenja van okvira standarnog jezika
(govor u dijalektu, sociolektu, argonu i sl.). Takva odstupanja su opravdana samo u
neformalnim vidovima usmene komunikacije, koji su u ovom stilu i najei (privatni
razgovori, prianje viceva i sl.), dok u sferama gdje funkcionie jeziki standard (npr. u
razgovoru studenta s profesorom, u slubenoj komunikaciji izmeu nadreenih i
podreenih), to ukazuje na nizak stepen kulture govora i krenje osnovnih normi
pristojnog ponaanja.

WWW.STUDOMAT.BA 6
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Individualno raslojavanje je karakteristino za sve stilove, to znai da svaki

govorilac jednog jezika govori i pie na svoj nain, svako ima svoj stil. Stil, to je ovjek
sam.

Funkcionalni stil je vid govorne realizacije jezika uslovljen njegovom

upotrebom u razliitim podrujima ljudske djelatnosti, te ga karakterie odreeni
specifian izbor jezikih izraajnih sredstava na raznim nivoima jezike strukture.

Jezik i miljenje

Ekspresivna funkcija jezika, ija je sutina iskazivanje ovjekovih misli i

osjeanja govorom, sama po sebi ukazuje na vezu izmeu misli i jezika. injenica je da
se misli iskazuju pomou jezika, da se u njemu misli otjelovljuju, ali i injenica da
miljenje ponekad moe biti nezavisno od jezika, kao to se i jezik ponekad moe
odvojiti od miljenja. Misao se ipak najee izraava putem jezika, tj. govorom. Jezik i
miljenje meusobno se dopunjuju i podstiu i ne mogu se odvojiti jedno od drugog.
Miljenje utjee na razvoj jezika, odnosno sposobnosti govora, i obratno jezik utjee na
razvoj miljenja. To znai i da se kultura govora razvija usavravanjem ovjekovog
miljenja i osjeanja.

Nauka o jeziku i njene discipline

Nauka o jeziku je skup veeg broja nauka kojima je jezik osnovni predmet
prouavanja. Svaka od njih pristupa jeziku s posebnim istraivakim interesima i
ciljevima. Nauka o jeziku naziva se lingvistika (lat. lingua jezik). Lingvistika
objedinjuje vie razliitih naunih disciplina: autonomnih i onih koje su nastale u dodiru s
drugim drutvenim naukama koje se zanimaju za jezik (sociologijom, etnologijom,
antropologijom, psihologijom, neurologijom, itd.). Lingvistika je relativno mlada nauka.
Razvijala se u 19. i 20. stoljeu, ali to ipak ne znai da se ljudi ranije nisu zanimali za
jezik i da ga nisu prouavali (u Kini, Indiji, staroj Grkoj i Rimu).

Tada je nastala posebna nauka o jeziku filologija (gr. bukvalno ljubav prema rijei,
govoru),i sprva nauka o jeziku, knjievnosti i kulturi starih Grka (potom i Rimljana).
Druga klasina nauka o jeziku, koja se takoer razvila u staroj Grkoj, je gramatika
(doslovno: 'pismena', od gr. grammatike techne 'pismena vjetina'), koja se bavi
opisom, poreenjem, razvojem, ali i pravilnou elemenata sistema pojedinih jezika ili
skupina jezika. Za kulturu govora su bitne jo dvije normativne discipline: ortografija ili
pravopis (nauka o pravilnom pisanju i sistem normi koje utvruju pravilno pisanje) i
ortoepija ili pravogovor (nauka o pravilnom izgovoru rijei i reenica i sistem normi koji
taj izgovor reguliu).

WWW.STUDOMAT.BA 7
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Nauka o jeziku je veoma razgranata i multidisciplinarna, to svjedoi o

svestranom interesovanju za tako sloenu i slojevitu pojavu kao to je prirodni ljudski
jezik.

GOVOR

Definicija govora

Jezik je sistem unakova, a govor je individualna realizacija tog sistema. To je 'djelatnost

govorne osobe, koja se sastoji u upotrebljavanju jezika ili ma kojeg njegovog dijela u
svrhu uzajamnog djelovanja s drugim lanovima govorne zajednice' (Bloch). Govor stoji
u opoziciji prema jeziku, ali to su dvije meusobno uslovljene pojave, te ih treba
posmatrati u jedinstvu. Vano je imati na umu nerazdvojivost jezika i govora. Govor je
bez jezika nemogu, a jezik bez govora mrtav.

U vezi s govorom treba znati ta je govorni predstavnik, govorna zajednica, govorni

dogaaj, govorni in (akt), govorna situacija i govorne uloge.

Govorni predstavnik je ovjek koji ima jeziku sposobnost i znanje tog jezika, tj.
kompetenciju koda i kompetenciju komunikacije, to mu omoguuje da se njime uspjeno
slui.

Govorna zajednica je skup govornih predstavnika jednog jezika, pomou kojeg se oni
meusobno sporazumijevaju u interakcijama svih vrsta.

Govorni dogaaj je ukupnost komunikacijskih aktivnosti u ostvarenom procesu

sporazumijevanja unutar jedne govorne zajednice. Jedan govorni dogaaj je ogranien
poetkom i zavretkom komunikacije.

Govorni in (akt) je iskaz ili saopenje u okviru govornog dogaaja.

Govorna situacija je nejeziki kontekst u kojem se ostvaruje proces sporazumijevanja, tj.

govorni dogaaj. Tu se podrazumijeva fiziki ambijent (mjesto gdje se govori, vrijeme
kad se govori i okolnosti u kojima se govori), institucionalizovani ambijent (domen,
djelatnosti, drutvene uloge komunikatora), zatim teme saopavanja i ukupno
pragmatiko, socioloko i psiholoko okruenje komunikacije.

Govorne uloge su ispoljavanje razliitih drutvenih uloga u kojima se govorni

predstavnik nekog jezika nalazi dok govori. Govorne uloge npr. mogu biti profesor i
student, komandant i potinjeni, slubenik i stranka, ljekar i pacijent, itd.

Usmeni i pismeni govor

WWW.STUDOMAT.BA 8
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Govor se moe ostvarivati na 2 naina: akustikim znakovima, tj. artikulisanim

glasovima (fonemima) i pisanim, vizuelnim znakovima (signalima). Prema tome se govor
dijeli na usmeni, koji se ostvaruje fonemama, i pismeni, koji se ostvaruje grafemima. Iako
je i jedno i drugo govor, esto se pod govorom podrazumijeva samo usmeni govor, dok
se pismeni govor smatra posebnom pojavom vezanom za pismo i pisanje.

Razlike izmeu usmenog i pismenog govora

Iako su i usmeni i pismeni govor u sutini ista pojava, oni se ne mogu

poistovjeivati. Kad se usmeni iskaz prenese na papir, to nije potpuno vjerna slika
izgovorenog poput odraza u ogledaju. Razlike izmeu usmenog i pismenog govora
mogu biti manje ili vee, ali apsolutne podudarnosti nema.

Prva i osnovna razlika izmeu usmenog i pismenog govora iskazuje se u

karakteru znakova (signala) pomou kojih se ostvaruju. Usmeni se ostvaruje pomou
akustikih signala (fonema) koji se primaju auditivno, a pismeni se ostvaruje pomou
vizuelnih sredstava (grafema) koji se primaju optiki. Druga razlika je u tome to u
usmenom govoru ima vie zvukova nego to ima znakova u pismenom govoru, tako da se
sve ono to se uje u govoru ne moe zabiljeiti i ne moe se predstaviti pismenim
znakovima, niti je takvo neto potrebno. U naem jeziku ima 30 glasova i 30 slova, i to
znai da imamo 30 fonema i 30 grafema. Glasova, koji su alofone, ima vie, ali one se ne
biljee. Sljedea je razlika u tome to nema apsolutne podudarnosti izmeu osnovnih
strukturnih jedinica jednog i drugog govora. Razlika je i u tome to se akcenti i duine
vokala pri pisanju ne biljee, osim samo u nekim sluajevima.

Usmeni govor ima svojstvo prateih vrednota: intonaciju, intenzitet, reenini

tempo, pauzu, gest, mimiku i stvarni kontekst. Te vrijednosti usmenog govora se teko
mogu prenijeti na papir, pa se praktino i ne registruju pri pisanju. Samo se djelimino
reeninim znacima: takom, zarezom, upitnikom, uzvinikom, dvotakom ili s tri take
moe naznaiti ovakva ili onakva intonacija ili pauze, ali se ostale vrednote nikako ne
obiljeavaju, niti se mogu obiljeiti u pisanom tekstu.

S druge strane, pisani govor ima svojstvo razliitih fontova i razliitih vrsta slova
unutar njih: kapitale ili majuskule (velika slova), minuskule (mala slova), bold (masna ili
polumasna slova), italic ili kurziv (kosa slova), underline (podvuena slova), ukraeni
inicijali, itd. Sve se to zanemaruje u usmenom govoru, jer se ne moe akustiki izraziti.

Usmeni i pismeni govor se razlikuju i po brzini prenoenja poruka. Razliitom

brzinom saopavanja se postiu raznovrsni efekti. Po svojoj prirodi usmeni govor je iv i
dinamian, a pismeni statian.

ovjek 3 puta vie govori nego to pie. Suprotno tome, u nastavi maternjeg
jezika i u razvijanju kulture govora neuporedivo se vie panje poklanja pismenim, nego
usmenim vjebama.

WWW.STUDOMAT.BA 9
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Poruku 'Pii kako govori, a itaj kako je napisano' treba zamijeniti porukom 'Ne
pii uvijek onako kako govori, i ne itaj uvijek onako kako je napisano', odnosno 'Pii
onako kako nalae pravopis, a itaj, izgovaraj i govori onako kako propisuje
pravogovor!'.

KULTURA GOVORA

O kulturi uope

Rije kultura potie iz latinskog jezika (izvorno cultura), a u vezi je sa glagolom

colo, colui, cultum s osnovnim znaenjem obraivati, gajiti, njegovati, a potom i brinuti
se (o neemu), usavravati, oplemenjivati, obrazovati. Po tome je kultura u osnovi sve
ono to je obraeno, odnjegovano, usavreno.

U najirem smislu, kultura je sve to je, u nastojanju da pokori prirodu i

prilagodi je svojim potrebama, stvorio ovjek svojim tjelesnim i umnim radom. Svijet
koji nas okruuje dijeli se na kulturu (materijalna dobra i duhovne vrijednosti koje je
stvorio ovjek) i prirodu (sav ostali ivi i neivi svijet koji se razvija spontano, netaknut
ovjekovom rukom).

Kultura se u tom smislu dijeli na materijalnu kulturu (sredstva za proizvodnju i druge

materijalne vrijednosti, tj. materijalna dobra koja je stvorio ovjek) i duhovnu kulturu
(skup rezultata ovjekovog rada u duhovnoj sferi nauka, umjetnost, organizacija
drutvenog ivota, politika, obiaji, moral, itd.).

Kultura nije statina, nego dinamina pojava. S razvojem drutva i usavravanjem

procesa rada i sredstava za proizvodnju, razvija se i sama kultura. Moe se govoriti o
specifinosti kulture na svakom stupnju drutvenog razvoja.

Kao dinamina pojava, kultura je u uem znaenju stepen usavrenosti postignut u

ovladavanju nekom oblau znanja ili umijea i uope drutvenog ivota (muzika
kultura, likovna kultura, fizika kultura, zdravstvena kultura, kultura ishrane, kultura
rada, kultura odijevanja, kultura komunikacije, pa i kultura govora). Kultura je jo i
stepen obrazovanja, naitanost, prosvijeenost, pristojnost u ponaanju, finoa, itd.
ovjek se ne raa obrazovan, naitan, prosvijeen, uglaen i sa razvijenim higijenskim,
radnim i drugim navikama. To se postie postepeno, od ranog djetinjstva, do zrelih
ovjekovih godina.

Kulture nema bez rada, bez organizovanih i sistematskih nastojanja da se postigne

odreeni stepen usavrenosti nekoj oblasti drutvenog ivota. Kulture nema ni bez uenja
i obrazovanja, bez navikavanja na dobre obiaje i pristojnosti u ophoenju s drugim
ljudima. Kulture nema bez napora.

Kultura govora (pojam i definicija)

WWW.STUDOMAT.BA 10
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Kultura govora je vid duhovne ovjekove kulture. To je stepen usavrenosti

vlastitog govora, tj. ovladavanja vjetinom pravilnog, tanog i tenog iskazivanja
vlastitih misli i osjeanja i uspjene komunikacije s drugim lanovima govorne
zajednice. Tako definirana, kultura govora je isto to i pismenost u najirem smislu te
rijei.

Za onog ko ima odnjegovanu kulturu govora, ko ima razvijenu sposobnost

usmenog i pismenog izraavanja, moe se rei da je pismen u najirem smislu te rijei, ne
samo kada pie, nego i kada govori.

Potreba i znaaj kulture govora

Osnovni cilj ovjekove verbalne komunikacije s drugim lanovima govorne

zajednice je prenoenje poruka, tj. saopavanje vlastitih misli i osjeanja. Nema sumnje
da e u tome biti uspjeniji ovjek koji ima izgraenu kulturu govora, ko umije na pravi
nain, potpuno i jasno, obavijestiti, obrazloiti i ubijediti. U profesionalnom radu bilo
koje vrste, kultura govora je od velikog znaaja. Upravo stoga u poslovnom svijetu
vjetina govorenja ima visoku cijenu.

Kultura govora je posebno vana za one kojima je govor osnovno sredstvo

profesionalnog rada, a to su, prije svih: nastavnici, glumci, spikeri, novinari, naroito
voditelji radio i televizijskih emisija, advokati, propovjednici, propagandisti, vojne
starjeine i profesionalni politiari. Uspjeh njihovog rada ili misije u velikoj mjeri zavisi
od toga kako govore.

Jedan od prvih znaajnijih ljudi koji je shvatio mo govora u postizanju odreenih

ciljeva u ivotu bio je poznati grki govornik Demosten. Demosten je u svojoj
osamnaestoj godini ivota shvatio da su mu tutori rasturili imetak i prisvojili nasljedstvo.
Jedini nain da ostvari svoje pravo bila je rasprava pred sudom. Tada se svaki uesnik u
raspravi sam branio, a mo govornitva je bila na veoma visokoj cijeni, tako da je od
snage, ljepote i ubjedljivosti govora zavisio uspjeh u raznim poslovima, posebno
sudskim. Demosten je bio goljav i nervozan, imao je govorne mane, pa ga je publika u
sudnici ismijala i izvidala. Razoarani Demosten je potraio savjet uitelja besjednitva i
oni su mu preporuili da vjebama uklanja mane u svom govoru i usavrava govorniku
vjetinu. Kasnije je i sam, kad bi ga upitali ta je najvanije u govornikoj vjetini,
odgovarao 'Najvanije su 3 stvari: kako se neto kae, kako se neto kae i kako se neto
kae'. Nakon dugih i upornih vjebanja (ma ispod ramena, kamenii u ustima, i sl.),
Demosten je popravio izgovor, ojaao svoj glas i usavrio govorniku vjetinu do te
mjere da je postao najvei govornik stare Grke, a po svemu, uz Cicerona, i najvei
govornik svih vremena u svijetu. On se nije drao samo sudske rasprave. Poznate su i
njegove politike besjede, meu kojima se istiu tzv. filipike, govori protiv zavojevake
politike Filipa Makedonskog.

Demostenov primjer pokazuje da se u usavravanje govora mora uloiti veliki

napor. Dobar govornik se ne raa, nego se postaje, i to upornim vjebanjem i strastvenom
eljom da se savlada govornika vjetina. Pri tome su govorniki talent i druge

WWW.STUDOMAT.BA 11
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

predispozicije (zdravi i snani govorni organi i ispravna artikulacija glasova) veoma

vani. Ali, sam talent bez usavravanja ne znai mnogo. Treba stalno imati na umu
injenicu da bez rada na postizanju pravilnog i jasnog govora niko ne moe srei toliko
potrebnu i ivotno vanu kulturu govora.

Osnovna svojstva dobrog govora

Osnovna svojstva dobrog govora su pravilnost, jasnoa, jezgrovitost, tenost i

svrsishodnost. Sva ova svojstva posebno, i zajedno, su uslov uspjene verbalne
komunikacije.

Pravilnost podrazumijeva ispravnu i jasnu, razgovijetnu artikulaciju svih glasova

(fonema) jednog jezika i njihovo pravilno biljeenje odgovarajuim znakovima
(grafemima), kao i usklaivanje vlastitog govora s vaeim ortoepskim, ortografskim,
gramatikim i leksikim normama standardnog jezika.

Ovdje se ukazuje na dvije vrste greaka: u izgovoru i pisanju nekih glasova, i u

oblicima rijei. Najee se grijei u izgovoru afrikatskih parova -, d-, zatim refleksa
glasa jat u ijekavskom izgovoru (mnogo rjee u ekavskom) i glasa h, koji je razliito
zastupljen u 3 naa novotokavska standarda: srpskom, hrvatskom i bosanskom.

Jasnoa je vana sa stanovita verbalne komunikacije. Da bi komunikacija bila uspjena,

poruke koje se upuuju ostalim uesnicima u procesu komunikacije moraju biti pravilne i
jasne, inae ih primaoci nee moi protumaiti i shvatiti.

Jasnoa govora se postie korektnim izgovorom i pravilnim pisanjem, odmjerenim

tempom izlaganja, loginim pauzama, odgovarajuim izborom rijei, uz izbjegavanje
ambigviteta (dvosmislenosti, neodreenosti, nejasnoa) i pretjerane upotrebe rijei
stranog porijekl, posebno onih ija znaenja nisu bliska irem krugu sagovornika. Svi su
ovi faktori vani, ali najvanije mjesto ima umjesno sluenje rijeima.

Rijei mogu imati razliita znaenja, i razliite meusobne veze i odnose. Tu je

polisemija (vieznanost rijei npr. imenica glava osim osnovnog znaenja ima i drugih
znaenja), monosemija (jednoznanost rijei npr. olovka i okolada imaju samo jedno
znaenje), sinonimija (istoznanost, tj. slinoznanost pojava kada razne rijei razliito
zvue, a isto ili slino znae npr. sidro, kotva, anker; put, cesta, drum; vatra i oganj,
hljeb i kruh, i sl.), homonimija (podudaranje oblika rijei razliitog porijekla i znaenja
suprotno sinonimima, homonimi isto zvue, a razliito znae npr. kosa vlasti na
ovjejoj glavi i kosa alatka kojom se kosi trava, itd.), paronimija (pojava slina
homonimiji, koja se uzima u 3 znaenja: izvoenje rijei iz istog korijena npr. plesti
plot, vrtjeti vreteno vrat; podudaranje u glasovnom sistemu, isto to i homografija
npr. kosa kosa, boca boca; rijei sline po glasovnom sistemu npr. biti i bitisati,
zekir i zveka, dubok i dubiozan i sl.), antonimija (suprotnost znaenja razliitih rijei
dobro zlo, svjetlost tama, velik malen, visok nizak, gladan sit, itd.),
enantiosemija (pojava da jedna rije ima dva razliita, meusobno suprotstavljena
znaenja npr. sankcionisati, sumnjati i sl.).

WWW.STUDOMAT.BA 12
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Rijei mogu biti deminutivi (znae neto umanjeno, 'umanjenice'), augmentativi

(znae neto uveano, 'uveanice'), pejorativi (znae neto pogrdno, pogrdne rijei) i
hipokoristici (znae neto drago, milo, rijei odmilja).

Slabo poznavanje stranih rijei esto dovodi do tzv. paronimske atrakcije, tj.
paronimizama, koji pokazuju nizak nivo obrazovanja (npr. buldoder umjesto buldoer,
kvarijes umjesto karijes, skakader umjesto kaskader). To je znak neobrazovanosti i
veoma niskog nivoa pismenosti.

Jezgrovitost najkrau i najtaniju misao o jezgrovitosti kao osobini stila izrekao

je veliki ruski pisac, i sam vrstan stilist, Maksim Gorki. On je rekao 'Treba pisati tako
da rijeima bude tijesno, a mislima prostrano'. To znai da treba izbjegavati suvino
gomilanje rijei, nego ih treba upotrebljavati u mjeri u kojoj je to neophodno da bi se
potpuno izrazila neka misao. Saetost i preciznost kazivanja karakteristini su posebno za
nauni i administrativni stil, a dobrim dijelom i za publicistiki stil, dok u knjievno-
umjetnikom i razgovornom stilu moe biti odstupanja. Misao Maksima Gorkog se ne
odnosi samo na pismeni, nego i na usmeni govor, iako ima stanovitih razlika.

Kad se govori o jezgrovitosti, treba imati na umu i redundanciju. To su zalihe

jezikih elemenata bez kojih se u uslovima neometane komunikacije moe (jer je i bez
njih iskaz potpuno jasan), a koje su ipak potrebne da se u sluaju umova (buke) u
komunikacijskom kanalu ili samom kodu, obezbijedi pun smisao poruke, tj. da se
nadoknade oteenja koja nastaju usljed tih umova. U nepotrebno i nefunkcionalno
gomilanje jezikih izraajnih sredstava spadaju preopirnost u izlaganju, ponavljanje ve
reenog i pleonazam i tautologija.

Preopirnost je svojstvo loeg stila izlaganja i neprihvatljiva je prije svega iz

komunikacijskih razloga. Rakvo izlaganje je po pravilu monotono, izaziva slabljenje
panje i dosadu kod sluatelja. Ponavljanje ve reenog, pogotovo ako se odnosi na
nebitne informacije, ima iste posljedice kao i preopirno izlaganje. Pleonazam oznaava
pojavu kada se nekoj rijei dodaje druga rije, koja je suvina, jer se njeno znaenje ve
sadri u prethodnoj (staklena vitrina, zajedniki dogovor, nedeljni fikend, empirijsko
iskustvo, eksplorativna istraivanja, morfoloki oblici, unutranji enterijer, semantiko
znaenje, investiciona ulaganja, izloeni eksponati, potencijalna mogunost, itd.).
Pleonastiki izrazi ipak imaju smisla ako slue za pojaavanje izraza u knjievnom djelu.
Tautologija je pojava slina pleonazmu, i to je redundantna konstrukcija koja se sastoji
od dvije ili vie rijei, od kojih svaka izraava isti pojam. To je prikazivanje neke
injenice ili stanja pomou dvije sinonimne rijei (pokloni i darovi, geneza i razvoj,
krajolici i pejzai, moral i etika, patriotizam i rodoljublje, prijatan i ugodan, miris i
aroma, ugled i presti, principi i naela, dojam i utisak, kreativne i stvaralake
sposobnosti, stalno i permanentno, poljoprivreda i agrar, pljeskati i aplaudirati, itd.).

Tenost kao osobina dobrog stila, tenost u izlaganju se prije svega odnosi na
usmeni govor, ali se moe primijeniti i na pismeni. Govoriti teno znai govoriti 'bez
zastoja, glatko, sreeno, skladno'. Moe se i pisati teno, tj. izraavati se lako i bez
tekoa, reenice su 'glatke', skladno slijede jedna iza druge, te je ono o emu se pie

WWW.STUDOMAT.BA 13
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

povezano i jasno. Tenost izlaganja je povezana sa misaono-emocionalnim sadrajem

onoga to se izlae. Ko ima ta da kae, i zna kako to da kae, govori i pie teno.
Nasuprot tome, onaj ko nema ta da kae, ili nije uvjeren u ono to govori, zapinje u
izlaganju, prvi nepotrebne pauze, i slui se tzv. potapalicama.

Potapalice su rijei, pa ak i itave reenice, kojima se 'neko bez potrebe stalno

slui u govoru'. One se ne uklapaju u reeninu strukturu, nemaju nikakvu gramatiku
funkciju u njoj, a same za sebe su semantiki rapzne jedinice govora. Upotreba
potapalica je obrnuto proporcionalna stepenu razvijenosti kulture govora. Za potrebu
potapalica nema opravdanja, bilo da je razlog neznanje ili navika. One su ruan viak u
govoru.

Svrsishodnost svrsishodnost je osobina onog to odgovara svrsi, to je podesno.

Osnovna svrha govora je iskazivanje i prenoenje misli i osjeaja. Po tome, govoriti
svrsishodno znai govoriti s jasnim ciljem ta elimo da kaemo, strogo se drati prdmeta
o kojem se govori i podesiti svoj nain govora datoj govornoj situaciji. Ova tri elementa
trebaju biti zastupljena u svakom govornom inu, jer od toga zavisi uspjena verbalna
komunikacija.

U praksi se, meutim, esto odstupa od ovih zahtjeva. Mnogi od onih koji govore ne
znaju ta da kau, niti koja bi bila svrha njihovog govora. Oni se obino ne dre predmeta
izlaganja ili razgovora. Drugi vid nesvrsishodnog govora se odnosi na izbor stilskog
koda. Istim izborom jezikih izraajnih sredstava ne moe se govoriti u svakoj prilici. Od
toga o emu se i s kojom svrhom govori zavisi i nain kako treba govoriti.

BIROKRATIZACIJA JEZIKA I KULTURA GOVORA

Birokratizacija jezika je pojava koja se zasniva na odsustvu promjene koda, tj. na

automatskom prenoenju i irenju osobenosti jednog stila (u ovom sluaju
administrativnog) na ostale stilove. Potrebno je upozoriti na tetnost te pojave, jer je
povezana s govornim aktivnostima i sa kulturom govora.

Birokratski jezik, njegovi izvori i karakter

Izvori birokratskog jezika se nalaze u samom drutvu. Jezik odraava sve

drutvene promjene, pa se utjecaj birokratio ispoljio, pored ostalog, i u stvaranju
posebnog tipa jezika koji se naziva birokratskim. Birokratski jezik nije isto to i obini
administrativni stil. To je specifian jeziki varijetet kojim se slui birokratska kasta, ne
toliko u komunikativnoj, koliko u ritualno-ideolokoj funkciji izraavanja vjernosti
odreenim politikim dogmama, koje preko takvog jezika treba nametnuti i drugima.

Razvoj birokratskog jezika kod nas

WWW.STUDOMAT.BA 14
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Iako je postojao i ranije (jer je birokratije uvijek bilo, i bie je), kod nas se
birokratski jezik ozbiljnije ispoljava poslije Drugog svjetskog rata, a naroito u vrijeme
tzv. 'samoupravnog socijalizma' (70-ih i 80-ih godina 20. stoljea). Taj sistem je doprinio
naglom mnoenju administracije, pa je birokratija dola do punog izraza. Taj jezik je bio
potpomognut monim tampanim i elektronskim medijima, i irio se vrtoglavom brzinom
sve do 1990. godine, kada nestaje samoupravni socijalizam, ali sam birokratski jezik ne
iezava, pa su njegovi tragovi vidljivi i danas. Uz to je stvorena nova birokratija, koja
takoer proizvodi birokratski jezik.

Obiljeja birokratskog jezika

Klajn izdvaja 4 karakteristina obiljeja birokratskog jezika: preopirnost,

komplikovanost, neodreenost i stereotipnost.

Preopirnost i komplikovanost se ispoljavaju upotrebom glomaznih reeninih

konstrukcija i zamjenom jednostavnih rijei sloenim izrazima, po geslu 'Zato
jednostavno, kad moe komplikovano?'. Birokratski jezik iz upotrebe potiskuje obine, u
narodu poznate rijei, a umjesto njih stvara i iri nepotrebno sloene, izvjetaene i
rogobatne izraze. Time se, uz duge i zamrene reenice, jo vie doprinosi preopirnosti i
komplikovanosti takvog stila izraavanja.

Mimikrijska funkcija jezika, izraena u tenji da se neto kae, a da se pritom nita ne

kae, jer svako konkretno izraavanje u totalitarnim sistemima moe biti opasno, dovela
je do stvaranja frazerskog stila, sa neodreenou kao osnovnom osobinom (neki
problemi, izvjesni drugovi (izvjesna gospoda), subjektivne snage, objektivne tekoe,
odreeni krugovi, pojedinci sve impersonalno).

Ima i dosta primjera koji ilustruju stereotipnost birokratskog jezika (narodi i narodnosti,
radni ljudi i graani, ulagati napore, preduzimati mjere i aktivnosti i sl.).

Birokratski jezik i kultivisanje govora

Sve ove osobine birokratskog govora su u direktnoj suprotnosti sa svojstvima

dobrog govora: pravilnou, jasnoom, jezgrovitou, tenou i svrsishodnou. Zbog
toga se u razvijanju kulture govora posebna panja mora obratiti na uklanjanje elemenata
takvog jezika i spreavanje njihovog daljeg prenoenja iz administrativnog i djelomino
publicistikog (i to politikog) stila u ostale stilove standardnog jezika, ali i na
kultivisanje administrativnog i publicistikog stila kako bi se oslobodili 'birokratizama' i
normalno sluili svojoj svrsi. Bez debirokratizacije drutva, meutim, sva ta nastojanja
nee uroditi plodom, jer je birokratizovano drutvo osnovni izvor stalnog odravanja i
obnavljanja birokratskog jezika.

USMENI GOVOR

WWW.STUDOMAT.BA 15
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Fizioloke osnove i akustika svojstva usmenog govora

Usmeni govor (govorenje), za razliku od pismenog govora (pisanja), proizvod je

funkcionisanja govornih organa i to je njegova fizioloka osnova. Po svojoj prirodi je
govor akustiko-auditivna pojava ostvaruje se pomou akustikih znakova (signala), tj.
glasova ili fonema.

Glas i(li) fonema

U gramatikama se glas obino definie kao najmanja jedinica ljudskog govora.

Uzevi u obzir akustika, fizioloka i funkcionalna svojstva te jedinice, moe se rei da je
glas zvuk koji je proizvod govornih organa i ima sposobnost da razluuje znaenja. Glas
se kao jedinica ljudskog govora u lingvistici naziva fonem ili fonema. Fonema ima svoju
diferencijalno-semantiku funkciju, i svaki zvuk koji je proizvod govornih organa i uje
se kao glas, a nema nikakve funkcije, nije fonema. U naem jeziku ima ukupno 30
fonema, koje se pri pisanju oznaavaju slovima ili grafemama, dok zvunih pojava u
govoru ima mnogo vie.

Funkcija govornih organa i tvorba glasova

Glasovi prirodnog ljudskog jezika su proizvod rada govornih organa, to ini

njihovu fizioloku osnovu. Ovi organi imaju svoje primarne fizioloke funkcije, ali su se
u procesu nastanka ljudskog govora prilagodili za proizvodnju artikulisanih glasova, i to
je njihova sekundarna funkcija.

Prema poloaju i ulozi govornih organa pri artikulaciji, svi se glasovi dijele u 2
skupine: prvi su samoglasnici (vokali), a drugi su suglasnici (konsonanti). Razlika
izmeu samoglasnika i suglasnika je u tome to pri tvorbi samoglasnika fonaciona struja
slobodno prolazi kroz usnu upljinu, dok pri tvorbi suglasnika nailazi na razliite
prepreke koje ine govorni organi i savladava ih.

(tvorbe preskoene)

Govor i proces disanja

Govor je povezan i uslovljen procesom disanja, jer se glasovi stvaraju uz pomo

izdisanja. Od naina i kvaliteta disanja zavisi i pravilnost, jasnoa, punoa, jaina i
sonornost izgovorenih glasova. Disanje punim pluima je najbolje i najkvalitetnije za
artikulaciju glasova, jer se tako obezbjeuje dovoljna koliina vazduha za izgovor duih
govornih sekvenci u jednom dahu. Kad ne govori, ovjek die u odreenom ritmu,
sporijem ili brem. Pri tome jednako vremena troi na udisanje koliko i na izdisanje, to
znai da su mu udisajni i izdisajni krak jednaki. Meutim, u govoru se ritam disanja
remeti, pa se duina udisajnog i izdisajnog kraka mijenja. To se deava zbog potrebe da
se ritam disanja uskladi sa govornim ritmom, koji zavisi od duine govornih jedinica koje
se izgovaraju u jednom dahu. To je dosta veliko optereenje za disajne organe, pa ih
stoga za taj napor treba osposobljavati posebnim vjebama.

WWW.STUDOMAT.BA 16
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Melodioznost govora

Melodioznost ili muzikalnost je jedna od osobina prirodnog ljudskog jezika

pretoenog u govor. Jezici mogu biti manje ili vie melodiozni ili muzikalni, to se u
govoru ispoljava kao posebna akustika vrijednost. Prema odnosu vokala i konsonanata,
na jezik je jedan od 'najmekih' i najzvunijih jezika na svijetu, to znai da se ubraja u
melodiozne jezike. Meu ivim jezicima, muzikalniji od naeg je italijanski, a od
izumrlih staroslavenski. I po prirodi akcenata se na jezik ubraja meu muzikalne jezike.
Nai ljudi vladaju standardnom, novotokavskom akcentuacijom. Da bi na govor bio
melodiozan i prijatan za sluanje, potrebno je savladati i ritmiko-melodijsku strukturu
usmenog iskaza, koju ine akcenatski takvoi, blokovi i druge dikcijske jedinice. Svaki
jezik ima karakteristiku ritmiko-melodijsku organizaciju usmenog govora, pa tako i
na. Sve dok se ne usvoji melodija nekog jezika, ne moe se smatrati da je taj jezik do
kraja savladan. Upravo se po tome i osjea da neko ko je nauio tui jezik ima 'strani
akcent'.

Govorni poremeaji i njihovo uklanjanje

Da bi se postigao dobar govor, potrebno je, prije svega, imati normalan i zdrav
organizam i normalne i zdrave govorne organe. Vano je i psihiko zdravlje i
uravnoteenost govornika. Uroene ili steene fizike mane i psihika oboljenja, labilnost
ili napregnutost, izazivaju razliite anomalije, potekoe i greke u govoru, koje se
moraju uklanjati.

Rad na uklanjanju potekoa i greaka u govoru zdravih osoba, a i na poboljanju

akustikih kvaliteta glasa i kvaliteta govora uope kod onih koji potekoa nemaju,
obuhvata 3 oblasti: to su impostacija, artikulacija i dikcija. Impostacija je postavljanje,
namjetanje, ugaanje glasa. Artikulacija je funkcionalno povezivanje i podeavanje
govornih organa u oblikovanju glasova, ili jednostavno, nain izgovora glasova. Dikcija
je nain izraavanja, nain govorenja, i u smislu ritmiko-melodijske organizacije govora
i u pogledu izbora jezikih izraajnih sredstava.

U otklanjanju greaka u izgovoru mogu se koristiti razliite metode, od kojih su

najpoznatije i najdjelotvornije metoda oponaanja ili imitativna metoda, vizuelna metoda
i osjetilna metoda. Nijedna od ovih metoda sama za sebe ne daje potpuno odgovarajue
rezultate. Zato ih je najbolje kombinovati.

Govorne vjebe

Da bi se proizveli akustiki isti i ozvueni glasovi i time postigao prijatan i

poeljan govor, moraju se otkloniti negativna svojstva glasa u pogledu njegove kakvoe,
visine i jaine, kao i greke u artikulaciji i predaji. Sve se to moe postii jedino upornim,
dugotrajnim i sistematskim vjebama. To su vjebe oputanja, vjebe dranja tijela,
vjebe jaanja respiratornih organa, mimike vjebe, vjebe artikulacije i vjebe
akcentuacije. Ove vjebe treba izvoditi svakodnevno, u odreeno vrijeme, i to u
nezagaenim prostorijama.

WWW.STUDOMAT.BA 17
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

STRUKTURA GOVORNOG ISKAZA

Govorni iskaz se razlikuje od pisanog teksta po karakteru signala (u govoru su

akustiki, a u pisanju vizuelni), po nainu recepcije (govorni iskaz se prima ulom sluha,
a pisani ulom vida), pa onda i po strukturi, koja se bitno razlikuje od strukture onoga to
je napisano, ak i kad je sadraj potpuno isti. Struktura usmenog iskaza se izraava
akustikim vrijednostima (ritmiko-melodijskom organizacijom), ali se u isto vrijeme
oslanja i na misaono-emocionalne sadraje. Najmanja jedinica usmenog iskaza je
akcenatski takt. Via jedinica usmenog iskaza je blok. ire strukturne jedinice su pasa i
pasani krug. Usmeni iskaz ima svoju posebnu strukturu, koju treba dobro upoznati da bi
se ona iskazala u govoru.

VREDNOTE USMENOG GOVORA

Usmeni govor, u poreenju s pismenim, ima neke vrijednosti koje se prilikom

zapisivanja verbalnog iskaza ne prenose u pisani tekst, ili se tek signaliziraju odreenim
znacima. Te su vrijednosti intonacija, intenzitet, pauza, reenini tempo, gest i mimika i
stvari kontekst.

Intonacija je visina tona, koja moe biti razliita u izgovoru pojedinih glasova i
rijei. ona ima posebne semantike i afektivne vrijednosti, pa je veoma vana u
oblikovanju govornog iskaza.

Intenzitet je jaina glasa kojom se izgovaraju pojedine rijei i reenice. U tijesnoj je vezi
s intonacijom, i obino se oba elementa ostvaruju naporedo. I intenzitet utjee na smisao i
afektivnu vrijednost izgovorene rijei. Pojaanim intenzitetom tona se izraavaju razliiti
misaono-emocionalni sadraj.

Pauza ima slinu funkciju kao intonacija i intenzitet, i njome se mogu izraavati razliita
znaenja i emocije. U pisanom tekstu se pauze oznaavaju razliitim reeninim znacima:
zarezom, takom, upitnikom, uzvinikom, dvotakom, s tri take, ili uvuenim redom, tj.
prelaskom na novi pasus i sl. Ti znaci upuuju i na duinu pauze. Pauza (kraa ili dua,
pa i potpuna utnja) u govornom je iskazu vaan signal, kojim se razluuju znaenja i
izraavaju razliita emotivna stanja i afekti.

Reenini tempo je brzina kojom se izgovaraju pojedine reenice ili njihovi dijelovi. Ova
vrednota usmenog govora se niim ne obiljeava u pisanom tekstu, ali proizilazi iz
njegovog misaono-emocionalnog sadraja. Smirenim mislima i uravnoteenim
emocijama odgovara normalan reenini tempo. Opisima uzbudljivih dogaaja i
uzburkanim emocijama odgovara ubrzan reenini tempo. Ako se u tekstu smjenjuju
razliita razmiljanja i emocije, reenini tempo se stalno mnijenja, usporava ili ubrzava.
Time se postie dinaminost usmenog iskaza, koja prati i izraava dinamiku misaono-
emocionalnih sadraja.

WWW.STUDOMAT.BA 18
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Gest (pokreti ruku i tijela) i mimika (promjena izraza lica) vaen su pratei element
verbalnog iskaza. Ta vrednota usmenog govora pojaava verbalni iskaz, ini ga
ekspresivnijim i upeatljivijim. Zato su gest i mimika gotovo redovno prisutni u
verbalnoj komunikaciji. Gest i mimika niim nisu oznaeni u pisanom tekstu. Ti se
pokreti, s razliitim znaenjem i afektivnim vrijednostima, usklauju s misaono-
emocionalnim sadrajima najee kao spontante reakcije. Gestovi i mimika moraju
uvijek biti odmjereni i primjereni onome o emu se govori. Pretjerano gestikuliranje ili
pravljenje nenormalnih grimasa ne doprinosi izraajnosti govornog iskaza.

Stvarni kontekst je skup predmeta i lica koji okruuju govornika u trenutku govora i koji
se ukljuuju u govorni iskaz. I ovu je vrednotu nemogue direktno prenijeti u pisani tekst.
U pisanom tekstu nema stvarnog konteksta. Kad s nekim usmeno komuniciramo, on je
prisutan, pa ve samim tim postaje vaan element govornog iskaza.

GOVORNI RELJEF

Govorni reljef je skup svih (razliitih) govornih sredstava: strukturnih jedinica i

prateih vrednota usmenog govora, kojim se ostvaruje odreeni govorni iskaz kao izraz
misaono-emocionalnih sadraja onoga o emu se govori.

Uspostavljanje govornog reljefa

Da bi iskazao i prenio sluatelju, to je mogue vjernije, svoje misli i osjeaja, ili

misaono-emocionalni sadraj nekog teksta, govornik oblikuje svoj iskaz koristei se svim
sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Tu su, prije svega, jasno artikulisani glasovi,
koji se niu u rijei i reenice, potom razliite strukturne jedinice tog govora, pratee
vrednote, itd. Sve su to elementi pomou kojih se uspostavlja govorni reljef. Na usmeni
govor, ma kakve sadraje njime prenosili, nije uvijek isti: ravan, monoton i statian, nego
je promjenljiv i dinamian; as je usporen, as je ubrzan; neke rijei i reenice se
izgovaraju povienim ili pojaanim glasom, a neke u niskom tonu i tie, smjenjuju se
krae ili due pauze, reenini tempo se mijenja, ukljuuju se ili iskljuuju elementi
pokreta koji prate verbalni iskaz.

Govorni reljef i misaono-emocionalni signali

Govorni reljef se ne uspostavlja sluajno, niti je sam sebi svrha. On je odraz i

izraz misaono-emocionalnih sadraja onoga o emu govorimo. Kad itamo neki tekst, mi
ustvari pretaemo pismenu formu govora u usmeni iskaz. Gotovo niim nam nije
signalizirano kako emo od svih elemenata konstituisati govorni reljef. Signali za
uspostavljanje govornog reljefa dolaze iz samog sadraja. Zato je analiza misaono-
emocionalnih sadraja teksta bitna pretpostavka formiranja odgovarajueg govornog
reljefa. Izmeu misli i osjeanja sadranih u tekstu i govornog reljefa mora postojati puni
sklad.

WWW.STUDOMAT.BA 19
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Preko reljefa govornik ponekad na sluaoca prenosi i snane emocije, posebno

kada je u pitanju interpretacija knjievno-umjetnikog teksta ili neka besjeda politiko-
patriotskog sadraja. To se postie snagom glasa, odgovarajuim gestovima i drugim
vrednotama usmenog govora. Dobar interpretator ili govornik mora paziti da u upotrebi
tih sredstava ne pretjera, i mora nastojati da njegov govor djeluje to prirodnije, i da ne
bude 'teatralan'.

Izmeu misaono-emocionalnog sadraja i govornog reljefa treba pronai pravu mjeru, jer
emo jedino tako sluaocu vjerno prenijeti ono o emu govorimo, pokrenuti ga na
razmiljanje i taknuti njegova osjeanja.

VIDOVI USMENOG IZRAAVANJA

Postoje mnogi i razliiti vidovi usmenog izraavanja. Svi se po karakteru i

funkciji mogu podijeliti na dvije vrste diskursa: komunikativne i ekspresivne
(interpretativne i kreativne).

Komunikativni i ekspresivni diskursi

U komunikativne diskurse se ubrajaju govorni dogaaji koji imaju ustaljenu

formu u svakodnevnoj komunikaciji, kao to su pozdravljanje, obraanje i oslovljavanje,
estitanja, privatni (slubeni ili poslovni) telefonski razgovor, ili oni koji se odnose na
verbalnu komunikaciju na javnom skupu: diskusija na sastancima i konferencijama,
rasprava na radiju i televiziji, parlamentarna debata, itd.

Pozdravljanje prije ostvarivanja bilo kojeg drugog vida komunikacije, ljudi se

meusobno susreu i tom prilikom pozdravljaju na razliite naine, koristei se pritom
verbalnim i neverbalnim sredstvima, ili i jednim i drugim u isto vrijeme. Najea su
neverbalna sredstva pozdravljanja: rukovanje, zagrljaj, poljubac, klimanje glavom,
naklon, podizanje ruke ili mahanje, skidanje eira, i sl. Njima se izraavaju prijateljstvo,
potovanje, odanost, simpatija, bliskost, i sl. Verbalnim sredstvima, tj. posebnim rijeima
i izrazima koje ljudi upuuju jedeni drugima u znak pozdrava takoer se iskazuju razliite
elje: za dobro zdravlje, mir, sreu, dug ivot, potovanje, pokornost, itd.

Obraanje i oslovljavanje izbor jezikih sredstava u meusobnom verbalnom

saobraanju i oslovljavanju unutar jedne govorne zajednice je drutveno i kulturoloki
uslovljen. Taj izbor zavisi od vanjezikih (drutvenih) faktora, pa ga stoga ne reguliu
standardno-jeziki prirunici. Prvo to se moe zapaziti u vezi s tim je upotreba linih
zamjenica za drugo lice jednine (ti) i drugo lice mnoine (vi) u obraanju jednoj osobi. Tu
se radi o funkciji isticanja prirode odnosa meu govornicima, kao i ulozi upuivanja na
drutveni status komunikatora, tj. na status jednog uesnika u govornom dogaaju u
poreenju sa statusom drugog. Meusobno oslovljavanje komunikatora sa ti sugerie
njihovu bliskost i ravnopravnost. Oslovljavanje sa vi upuuje na drutvenu i emocinalnu
distancu komunikatora, na slubeni odnos bez bliskosti i intimnosti, ak i na odreenu

WWW.STUDOMAT.BA 20
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

rezerviranost. Razliito oslovljavanje komunikatora (ti vi, tj. vi ti) pokazuje njihovu
neravnopravnost i nejednakost generacijsku, drutvenu, ili neku drugu. Remeenje ovih
pravila izraava promjenu odnosa govornih lica u komunikaciji, a ponekad pokazuje i
nepotovanje i potcjenjivanje onog s kojim se komuniciranja, i uspostavljanje odnosa
nadreenosti i podreenosti, to upuuje na neuljudnost i odsustvo ne samo kulture
verbalne komunikacije, nego i kulture komunikacije uope.

estitanja neverbalnim i verbalnim sredstvima ljudi jedni drugima upuuju

estitke povodom razliitih radosnih dogaaja u ivotu: postignutih uspjeha (polaganja
ispita, diplomiranja, obavljenih poslova, napredovanja u karijeri, useljenja u novi stan,
itd.), a posebno povodom raznih raznika, dravnih ili vjerskih. U takvim prilikama, uz
stisak ruke, kod nas se najee izgovara: estitam! Bravo!, a negdje se dodaje i Aferim!.
Neki od izraza kojima se upuuju estitke u naem jeziku, konfesionalno su ogranieni,
posebno oni povodom vjerskih praznika, dok su drugi karakteristini za sve nae ljude,
bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. estitanja su izraz drutvenih odnosa, i
drutvenog su karaktera, pa stoga postoje pravila njihovog izbora i upotrebe, ije je
poznavanje i pravilna primjena takoer znak kulture govora.

Telefonski razgovor diskurs telefonskih razgovora odavno izaziva panju

komunikologa i lingvista. Danas je telefonski razgovor vjerovatno najei vid usmene
komunikacije, ei i od direktnih svakodnevnih razgovora 'oi u oi'. Ne postoje
utvrena ili uobiajena pravila voenja telefonskog razgovora koja bi bila jednaka u
cijelom svijetu. Od tipa kulture u pojedinim zemljama, ivotnih shvatanja, a i odnosa
prema telefonu kao sredstvu komunikacije, zavisi nain ostvarivanja ovog verbalnog
dogaaja, pa se tu zapaaju znatne razlike. Jedino to je svima zajedniko je opa
struktura telefonskog razgovora. Ta struktura obuhvata tri faze: otvaranje, sadraj i
zatvaranje telefonskog razgovora.

Verbalna komunikacija na javnom skupu u verbalnoj komunikaciji na javnom

skupu uestvuje vie govornika, pa je struktura takvih diskursa sloenije, i tea sa
stanovita same organizacije i voenja.

Diskusija na sastancima i konferencijama diskusija na razliitim skupovima

(sastancima, konferencijama, kongresima i sl.), sazvanim radi razmatranja aktuelnih
problema i usvajanja odreenih zakljuaka, vodi se prema unaprijed utvrenom dnevnom
redu i na osnovu uvodnih napomena predsjedavajueg. Vano je obezbijediti da se
rasprava koncentrie na predmet definisan takom dnevnog reda o kojoj se raspravlja.
Uspjeh zavisi i od sljedeih zahtjeva: da se svi prisutni ukljue u proces komunikacije, da
se uloge komunikatora pravilno smjenjuju i ne preklapaju, da svi uesnici u svojim
izlaganjima budu kratki, jasni i konkretni, te da se uspostavi apsolutni mir i red kako bi se
komunikacija mogla obavljati nesmetano. Uz rijetke izuzetke, diskusije na naim javnim
skupovima karakterie nezainteresiranost jednog dijela ili veine uesnika rasprave.

Razgovor na radiju i televiziji sve to je reeno o diskusiji na sastancima i

konferencijama, u pozitivnom i negativnom smislu, vrijedi i za razgovor na radiju i
televiziji. Razlika je jedino u tome to radio i televiziju slua i gleda veliki broj ljudi, pa

WWW.STUDOMAT.BA 21
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

su utoliko mane tog vida verbalne komunikacije kod nas vidljivije i uoljivije. Tu se radi
o trostrukoj komunikaciji: prvo, voditelja i pozvanih uesnika, zatim uesnika meu
sobom, i na kraju svih njih sa sluateljima i gledateljima, koji se takoer ukljuuju u
razgovor putem telefona. Negativnom utisku o razgovorima na radiju i televiziji jednako
doprinosi ponaanje voditelja, koliko i ponaanje uesnika, pri emu ne treba zanemariti
ni neumjesna pitanja sluatelja, tj. gledatelja. I u ovoj oblasti treba mnogo ta mijenjati,
usavravati i kultivisati kako bi se kultura verbalne komunikacije na javnom skupu
podigla na vii nivo. To bi u tampanim i elektronskim medijima trebao biti poseban
zadatak lektora, a oni izgleda svoju ulogu svode samo na ispravljanje gramatikih,
ortografskih i ortoepskih greaka.

Parlamentarna debata iako u parlamentarnim debatama, koje se prenose preko

radija ili televizije, ima osmiljenih, jezgrovitih, elokventnih i uvjerljivih izlaganja, pa i
sadrajnih polemika, u dosta sluajeva nae skuptinske debate lie na sueljavanje
uesnika u kontakt-emisijama na radiju i televizije, ili na diskusije na naim raznim
sastancima. I tu se mogu zapaziti odstupanja od pravila verbalne komunikacije. Ne
ukljuuju se svi jednako u raspravu, a neki ak i ne sluaju o emu se raspravlja (pa itaju
novine ili razgovaraju s kolegama pred kamerama i milionskim gledalitem). Oni koji
prate raspravu, kad se ne slau sa stavovima govornika iz protivnikog tabora, buno
reaguju, upadaju mu u rije, pa u sali nastaje mete, i rasprava se mora ponekad i
prekinuti dok se duhovi ne smire. U izlaganju naih narodnih zastupnika se ponavljaju
jezike greke, ne govori se jasno, kratko, teno i svrsishodno. Uz sve to se ponekad
poteu i teke rijei i uvrede.

Interpretativni i kreativni diskursi

Za uee u verbalnoj komunikaciji se potrebno temeljito i sistematski pripremiti.

To zahtijeva svaki ozbiljan nastup u takvoj vrsti govornog dogaaja. Jo vie truda i
napora treba uloiti u pripreme za kreativno, stvaralako izraavanje u okviru
ekspresivnih diskursa, kao to su izraajno itanje, prepriavanje, recitovanje i dranje
razliitih besjeda. To je posebno vano za one kojima je umjetnika interpretacija
tekstova, knjievno-umjetnikih i drugih, sastavi dio profesionalnih aktivnosti (glumci,
spikeri, nastavnici maternjeg jezika).

Izraajno itanje izraajno itanje je umjetnika interpretacija teksta sredstvima

usmenog govora ili konkretnije, pretakanje pisanog teksta u odgovarajui govorni reljef
kojim se sluateljima vjerno i ekspresivno prenose njegovi misaono-emocionalni sadraji
kako bi ih oni do kraja shvatili i doivjeli. Izraajno proitan tekst uvijek podstie na
razmiljanja i pokree emocije sluatelja, a to moe biti i snaan umjetniki doivljaj.
Upravo tu vjetina govorenja prelazi u umjetniko izraavanje. Da bi se neki tekst
izraajno proitao, potrebno se prethodno za to ozbiljno pripremiti. Pripreme za izraajno
itanje obuhvataju 3 faze: izbor teksta, obrada teksta za izraajno itanje i uvjebavanje
izraajnog itanja.

Prepriavanje prepriavanje je vie kreativni, stvaralaki in. Tu se interpretator

odvaja od teksta i svojim rijeima, uz upotrebu raspoloivih sredstava usmenog govora,

WWW.STUDOMAT.BA 22
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

oblikuje poseban govorni reljef pomou kojeg saopava novu priu, koja s tekstom na
koji se oslanja ima zajedniko samo faktografske detalje. Stoga prepriavanje, ako je
dobro, moe biti i zanimljivije, i uzbudljivije od itanja samog teksta. Prilikom
prepriavanja se uvijek neto dodaje, razvijaju se opisi, obogauje se naracija, a kazivanje
se moe podesiti i prema reagovanju sluatelja. Omoguena je slobodnija gestikulacija i
mimika kojima se prati pria, to doprinosi ekspresivnosti i uvjerljivosti pripovijedanja.
Prepriavanje je tea forma usmenog izraavanja, koja osim talenta zahtijeva jo
temeljitije pripreme i jo upornija vjebanja. Priprema teksta za prepriavanje u
osnovnim fazama se podudara sa pripremom teksta za izraajno itanje, a proiruje se
izradom siea teksta i izdvajanjem karakteristinih detalja (slikovitih opisa, dijaloga, itd.).

Recitovanje ili (deklamovanje) je govorna interpretacija knjievnog djela u

stihu, najee neke pjesme. Stihovi se mogu interpretirati ili itanjem ili govorenjem
napamet, u oba sluaja pred publikom. Priprema teksta za recitovanje se sastoji iz istih
faza kao i za izraajno itanje i prepriavanje. Obrada teksta za recitovanje je dvojaka:
sadrinska i dikcijska. Sadrinska podrazumijeva utvrivanje pjesnike vrste, a u
dikcijskoj se utvruje i naznaava govorni reljef koji najbolje izraava misaono-
emocionalne sadraje pjesme koja e se recitovati. Ukoliko e se izabrana pjesma
govoriti napamet, potrebno ju je i nauiti.

Besjeda (govor) besjednika vjetina je vrhunac svih interpretativnih ili

kreativnih formi usmenog izraavanja. Po sadraju i namjeni besjede mogu biti razliite.
To moe biti propovijed (vjerska besjeda), politika besjeda, vojnika besjeda, sudska
besjeda, itd. Svaka od tih besjeda ima svoju karakteristinu dikciju, koje se govornik
mora drati, bilo da reprodukuje neiji ve napisani tekst, ili sam kreira sadraj besjede.
Drei govor na veem ili manjem skupu, govornik se, osim verbalnim, slui i
neverbalnim sredstvima (gest i mimika, ponaanje u prostoru, za govornicom ili na
podijumu), koja su u besjednitvu vana i za privlaenje panje sluatelja, ali i kao
sredstvo pojaavanja ekspresivnosti govornog izraza. Osnovni cilj svake besjede je da se
okupljenim sluateljima uvjerljivo obrazloi neka ideja kako bi se oni ubijedili u njenu
ispravnost. Za svaku besjedu, kao i za svaki javni nastup, potrebno se dobro pripremiti.
Besjeda ne smije biti preduga. Kod nas se vjetini govora uope, i posebno besjednitvu,
ne posveuje gotovo nikakva panja, iako su te vjetine izuzetno vane.

RETORIKA

Retorika (pojam i definicija)

Rije retorika potie iz grkog jezika i znai 'govornika vjetina'. Ve u staroj Grkoj je
ta rije dobila znaenje koje danas ima. To je 1. nauka o besjednitvu, odnosno teorija
besjednitva, 2. skup pravila besjednike vjetine koju ta nauka utvruje i 3. sama
besjednika vjetina, tj. sposobnost lijepog, slikovitog, dinaminog i ubjedljivog
izraavanja.

WWW.STUDOMAT.BA 23
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

Retorika i besjednitvo

Mada se ta dva pojma kod nas esto izjednaavaju, retorika i besjednitvo nemaju
isto znaenje. Retorika je teorija, tj. nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivom
govoru, a besjednitvo ili govornitvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju.
Jedno je teorijska, a drugo praktina disciplina, koje su meusobno tijesno povezane i
uslovljene.

Da postoji razlika izmeu retorike i besjednitva, prvi su uoili grki filozofi

sofisti (Protagora, Gorgija, i dr.). Oni su zapravo utemeljitelji retorike kao nauke, poto
su na osnovu svoje govornike prakse izveli prva pravila govornike vjetine. Stara
Grka je bila kolijevka retorike, kao i mnogih drugih nauka. Retoriku treba uiti, jer se
besjednitvo kao vjetina uz pomo odreenih pravila moe nauiti i zanatski savladati.

Znaaj besjednitva

U besjednitvu kultura govora dolazi do punog izraza. Besjednitvo zauzima

posebno mjesto i po zahtjevima koji se postavljaju pred govornika, i po ciljevima koje
treba postii dobro smiljenom i lijepo kazanom besjedom, i po broju raznovrsnosti onih
na koje se besjedom utie. Besjednitvo je znaajan faktor demokratskog drutva i moan
regulator njegovog funkcionisanja. Meutim, besjednitvo se moe i zloupotrijebiti, moe
biti instrument demagogije i zavoenja naroda (Mussolini, Hitler).

Uloga retorike u razvijanju besjednike vjetine

Retorika kao teorija besjednitva ima vanu ulogu u razvijanju besjednike

vjetine. I najvei govornici uili su retorika pravila, a za to su postojali i uitelji
govornitva. Uenje i poznavanje retorike potrebno je svima: i talentovanim i
netalentovanim ljudima prvima da postignu savrenstvo govornikog umijea, a
drugima da savladaju govorniku vjetinu do te mjere da postanu dobri i za sluaoce
prihvatljivi govornici. U razvijanju govornike vjetine nije dovoljno samo savladati
odreena pravila koja nudi retorika. Vanije od toga je sistematsko vjebanje u
govornitvu, uz stalna provjeravanja kako se na govor doima onih kojima se obraamo.

Vrste besjeda

Postoje razliite klasifikacije besjeda. Aristotel je sve besjede podijeli na 3

skupine: forenzine (sudske), deliberativne (politike) i epideiktike (prigodne pohvalne
ili pogrdne). Danas se mnogo ee besjede dijele prema sadraju i namjeni na vie vrsta:
vjerske, sudske, politike, vojnike, filozofsko-predavake i prigodne, ili prema
historijskim razdobljima na pretholensko, helensko, starorimsko, srednjevjekovno,

WWW.STUDOMAT.BA 24
KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

novovjekovno, te savremeno besjednitvo. Svaka od navedenih vrsta besjeda ima svoj

historijat i posebna obiljeja.

Osnovni elementi besjednitva

Tri su osnovna elementa koja ine besjednitvo. To su besjednik (govornik),

auditorijum (ambijent, sluaoci), i besjeda (govor). Svi su vani, jer bez bilo kojeg od
njih se ne moe ostvariti nijedna besjeda. Uspjeh besjede zavisi, prije svega, od same
linosti besjednika, a nju odreuje vie razliitih komponenti: pojava (izgled, stav, gest i
mimika), ugled (ili imid), inteligencija, mudrost, znanje (obrazovanost), karakter,
temperament, motivisanost, uvjebanost, stil, glas, dikcija i druge osobine, od kojih zavisi
hoe li ili nee publika prihvatiti i sasluati govornika, pa i to kakav e biti njegov govor,
to je u tijesnoj vezi s prijemom kod publike i u krajnjoj liniji uspjehom besjede.

#avg_ls_inline_popup{position: absolute;z-index: 9999;padding: 0px 0px;margin-left:

0px;margin-top: 0px;overflow: hidden;word-wrap: break-word;color: black;font-size:
10px;text-align: left;line-height: 130%;}

WWW.STUDOMAT.BA 25