EPSKA POEZIJA

RAZVOJ EPSKE POEZIJE

Pjevai narodnih pjesama aedi (pjevai sastavljai) i rapsodi (pjevai onog to je sastavljeno)
bili su posrednici izmeu prastarog iskustva naroda kojeg su poznavali i svakodnevnog ivota
koji se odvijao slijedei mitske uzore u svim situacijama kad je ovjek ili narod bio pred
sudbinski vanim odlukama.
Epska pjesma u odnosu na ep je kraa, ima mali broj likova i iznosi jedan dogaaj. Nastala je
prije epa.
Ep pored glavne radnje iznosi vie sporednih (epizoda), ima vie likova i znatno je dui od
epske pjesme. Ep je prestao biti reprezentativna knjievna vrsta tek u 18. i 19. stoljeu.
KARAKTERISTIKE EPSKE POEZIJE
Epska poezija uglavnom se slui pripovijedanjem i opisivanjem.
Pripovijedanje oznaava nizanje motiva prema naelu onoga to je dalje bilo.
Opisivanje oznaava nizanje motiva prema zakonu asocijacije po mjestu, odnosno po
slinosti; navode se dio po dio osobine nekog predjela, stvari ili osobe. Pripovijedanje i
opisivanje zahtijevaju pripovjedaa koji se obraa sluateljima, odnosno itateljima.
Fabula i lik su uz pripovjedaa konstitutivni elementi strukture epske poezije.
FABULU najee ine opepoznati dogaaji iz povijesne ili mitoloke prolosti naroda
kojemu pripada epska pjesma, a LIKOVI su uglavnom junaci, odnosno heroji koji
predstavljaju osobine cijelog naroda o kojem je rije. U osnovi, epska poezija crpi svoju grau
najveim dijelom iz mitologije, pri emu ona izraava postojea mitska shvaanja i
vjerovanja.
TEME EPSKE POEZIJE
Teme epske poezije su rat, putovanja, otkria od ope vanosti, odnosi ljudi i bogova, sudbine
iznimno vanih ljudi, odluke i postupci bogova te onih koji vode narod, i sl. Epska poezija
redovito daje iroko zamiljenu i detaljiziranu sliku ivota nekog naroda. Nain na koji je u
epskoj poeziji prikazana takva slika svijeta oituje se u nizu postupaka koji se nazivaju
epskom tehnikom.
EPSKA TEHNIKA
Epska tehnika oituje se ponajprije u posebnoj kompoziciji koju zahtijeva duljina, tj. brojnost,
bogatstvo i raznovrsnost motiva to sadri svako epsko djelo.
KOMPOZICIJU epskog djela razmatramo kao raspored pojedinih veih dijelova unutar
cjeline epskoga djela. Dijelovi unutar epskog djela uvijek su mnogo samostalniji od dijelova
npr. lirske pjesme, to osigurava da se epska poezija moe itati dio po dio, a svaki se dio
moe u nekoj mjeri i razumjeti i doivjeti izvan cjeline kojoj pripada.
Kako djela epske poezije pretpostavljaju da nam je naelno poznato zbivanje koje e se
obraivati, ona redovito poinju IN MEDIAS RES (u sredite zbivanja). Zbivanje koje
opisuje epsko djelo ne razvija se ubrzano prema raspletu. Zavretak zbivanja ve je, najee,
unaprijed poznat publici, pa se pjesnik slui usporavanjem, odnosno zadravanjem radnje.
Takav se postupak naziva retardacija, a najea sredstva retardacije su digresija, epizoda i
ponavljanje.
DIGRESIJA je manje odstupanje od glavnog fabularnog tijeka.
EPIZODA je vea tematski zaokruena digresija (cjelina) koja se moe izdvojiti iz cjeline
djela, a da se pri tome sauva njezina vlastita cjelovitost poetka, sredine i zavretka.
PONAVLJANJE u epskoj poeziji ima drukiju svrhu od ponavljanja u lirici. Ono je sredstvo
usporavanja, ali i sredstvo povezivanja izmeu pojedinih dijelova epskog djela.