JU UNIVERZITET U TUZLI

MAINSKI FKULTET
ODSJEK:PROIZVODNO MAINSTVO

TERMODINAMIKA I
(Knjiga za usmeni ispit iz termodinamike I)

AUTOR: SPAHI RAGIB

PROFESOR:MUHAMED BIJEDI
JUNI,2007 GODINA

1
SADRAJ

TERMODINAMIKA I

1.UVOD
2.PROCESI S VODOM I VODENOM PAROM
3.PRIJENOS TOPLOTE
4.POLITROPE
5.POSEBNE POLITROPSKE PROMJENE
6.OTVORENI SUSTAVI
7.KRINI PROCESI
8.NERAVNOTENI I NEPOVRATNI PROCESI
9.IZMJENJIVAI TOPLOTE
10.DIJAGRAMI ZA H2O
11.IDEALNI PLINOVI
12.TERMODINAMIKI MODEL
13.ZRAENJE

2
 TERMODINAMIKA

1 UVOD
Klasina ili ravnotena termodinamika

Termodinamika je dio fizike koji prouava toplinska stanja materije, definira

makroskopska svojstva i utvruje matematike relacije koje takva svojstva
(termodinamike koordinate) povezuju u stanju ravnotee zatvorenih sustava.
Pretpostavlja se da je stanje svakog od sudionika procesa jednoznano opisano setom
pripadnih termodinamikih koordinata, tj. da u domeni sudionika one imaju konstantnu
vrijednost (homogeni fluidi).
Termodinamike relacije, koje vrijede za stanje ravnotee, mogu se primijeniti i
pri promjeni stanja sustava (procesima), ako se te promjene mogu smatrati
kontinuiranim nizom ravnotenih stanja. Klasina ili ravnotena termodinamika
razmatra upravo takve modele.

Klasina termodinamika poiva na dvije osnovne pretpostavke:

1. U materijalnom svijetu nema praznog prostora, tj. ne postoji prostor bez
materije.
Takav prostor se naziva kontinuum.
2. Promjene stanja materije mogu se predstaviti nizom ravnotenih stanja.

U stvarnim sluajevima se pri izmjeni topline oblikuje polje temperature, pa sustav nije u
toplinskoj ravnotei. Za rjeavanje takvih sluajeva potrebna je teorija neravnotene
termodinamike, koja do danas nije u potpunosti razvijena. Stoga se takvi sluajevi
rjeavaju ili kombinacijom eksperimentalnog iskustva i teorije u okviru prijelaza topline,
ili numerikim metodama, pri emu se polazi od hipoteze da relacije ravnotene
termodinamike vrijede lokalno, tj. za proizvoljno male djelie sustava koji je na
globalnom nivou neravnotean.

U svakom sluaju je poznavanje teorije ravnotene termodinamike nuno, pa emo se

najprije tome posvetiti, da bi se kasnije upoznati s metodama rjeavanja prijelaza
topline.

Graa tvari
Predodba materije kao kontinuuma vrijedi samo na razini grubog
makroskopskog promatranja koje ne prepoznaje diskretnu (zrnastu) strukturu tvari.
Finia naih zapaanja ograniena je valnom duinom svjetlosnih zraka koje se proteu u

3
intervalu 0,36 0,78 m (mikrometar, 1m = 10-6 m). O grai materije ispod tog nivoa
moemo zakljuiti tek posrednim putem. Na primjer, lako moemo vidjeti da mijeanjem
alkohola i vode nastaje otopina iji je volumen manji od zbroja pojedinanih volumena
alkohola i vode prije mijeanja. To nas upuuje na zakljuak da su tvari, u navedenom
primjeru alkohol i voda, sastavljeni od estica (korpuskula - lat. = malo tijelo, estica)
izmeu kojih postoji prazan meuprostor.
Grki mislilac Demokrit (460-357 g. prije Krista) bio je zaetnik ideje da se tvari sastoje
od nedjeljivih estica, atoma (gr. = nedjeljiv). Danas znamo da su atomi sastavljeni od
jezgre koja je graena od protona i neutrona, te elektrona koji se nalaze u sloenom
gibanju oko jezgre (elektronski omota). Postoji i itav niz drugih elementarnih estica
unutar atoma.
Promjer atoma je reda veliine 10-10 m, dok je masa atoma priblino 10-26 kg.
Meusobnim povezivanjem atoma nastaju molekule razliitih tvari, kao npr. vodika i
kisika ili spojeva poput vode, ugljinog dioksida, alkohola i itd. Stoga moemo rei da je
molekula najmanja esticom neke tvari, jer se ona ne moe dalje dijeliti na manje estice
istog kemijskog sastava.
Na molekularnom nivou volumen estica materije i ukupni volumen se razlikuju. To je
posebno sluaj kod materije u plinovitom agregatnom stanju kada je volumen estica
materije zanemarivo malen u odnosu na prostor u kojem se molekule gibaju.
Na makroskopskom nivou zamagljuje se diskretna struktura i materija se smatra
kontinuirano rasporeena prostorom - kontinuum.

Masa i koliina

Materija ima slijedea svojstva: zauzima prostor (volumen, V), posjeduje svojstvo
inercije koje je povezano s masom m i podlona je utjecaju gravitacije, tj. ima teinu, mg.
Kako su volumen i masa svojstva tvari to su i gustoa m / V , kg/m3, i specifini
volumen v V / m , m3/kg, takoer svojstva tvari.
Materiju opisujemo na dva naina, s pojmom mase ili koliine. Masu oznaavamo s m, a
osnovna jedinica u SI sustavu je 1 kg. Oznaka za koliinu je N, a osnovna jedinica je 1
kmol. Kod otvorenih sustava s protokom materije primjenjuje se pojam protone mase m

(kg/s) i protone koliine N (kmol/s).

Osnovna jedinica mase je jedan kilogram (1 kg), odreen na meunarodnoj Generalnoj

konferenciji za utege i mjere 1901. godine. Pramjera jednog kilograma je valjak od
platine i iridija, sastava koji ne podlijee kemijskim reakcijama koje bi ga otetile i
promijenile masu, a izraena je 1799. godine. uva se u Svresu kraj Pariza.

Koliina (mnoina) omoguava kontrolu nad brojem molekula. Po definiciji koliina 1

kmol sadri 6,0221026 molekula (do 1998. god. se koristio broj 6,0231026), bez obzira o
kakvim se molekulama radi, malim ili velikim. Taj broj molekula oznaava se ili kao
Loschmidtov broj, NL , ili kao Avogadrov broj, NA, s dimenzijom kmol-1. U kemiji se
obino koristi manja jedinica koliine: 1 mol = 10-3 kmol = 6,0221023.
Definiranjem jedinine koliine: 1 kmol = 6,0221026 molekula, vrijedit e jedinica za
pretvorbu:

4
 1 kmol 6 ,022 10 26 molekula
1
6,022 10 26 molekula 1 kmol . (1)

Sada moemo proizvoljan broj molekula n preraunati na pojam koliine N (kmol):

1 kmol n
N kmol n molekula kmol
6,022 10 molekula 6,022 1026
26
. (2)

Potreba uvoenja pojma koliine slijedi iz injenice da se kemijske reakcije odvijaju na

razini broja molekula, bez obzira na njihovu masu. Pojam koliine posebno je prikladan
pri opisivanju plinovitih i kapljevitih mjeavina.

Broj molekula u 1 kmolu je uvijek isti za sve tvari i ne ovisi o temperaturi, tlaku ili bilo
kojem drugom vanjskom uvjetu. U sluaju plinova temperatura i tlak bitno utjeu na
volumen 1 kmola.
Pri normalnom stanju, koje je definirano temperaturom 0oC i tlakom 1,0133105 Pa,
volumen 1 kmola plinova iznosi priblino 22,41 m3. Na tome poiva uvoenje praktinije
manje jedinice koliine, koja je jednaka broju molekula sadranih u 1 m3 plina pri
m3
normalnom stanju. Taj broj molekula u 1m3 naziva se jedan normni kubni metar, 1 n .
m3
Proizvoljnu koliinu s dimenzijom n oznaavamo s Nn. Vrijedi odnos 1 kmol = 22,41
m 3n
, na temelju kojeg je jedinica za pretvorbu dimenzija:
1 kmol 22 ,41 m 3n
1
22,41 m 3n 1 kmol . (3)
3
m
Preraunavanje koliine N (kmol) u Nn ( n ), ili obrnuto, vri se prema relacijama:
N n 22 ,41 N
, odnosno N N n / 22,41 . (4)

Ta relacija vrijedi i kada su u pitanju protone koliine.

Do definicije broja molekula u 1 kmolu dolazi se na slijedei nain. Kao badarna

jedinica mase, oznaena s a, odabrana je 1/12 mase atoma izotopa ugljika C12. Ona
iznosi a = 0,1660 10-26 kg ( = 1 Da ,Dalton, jedinica ove mase uvedena je u novije
vrijeme u poast Johnu Daltonu). To znai da je masa samog atoma ugljika 12 puta vea:
mC = 12 a. Broj 12 se naziva molekularna masa ugljika, MC , koja usporeuje masu
jednoatomne molekule ugljika, mC i badarnu jedinicu mase, a:
M C mC / a
, molekularna masa ugljika. (5)

Po definiciji je molekularna masa Mi tvari i, relativni pojam, pa stoga nema dimenziju.

Podaci za molekularne mase tvari mogu se nai u Toplinskim tablicama.
Ako s n oznaimo proizvoljni broj molekula tvar i, ija je pojedinana masa jedne
molekule mi, tada je ukupna masa, m, jednaka:

5
 nM i
m nmi nM i a nM i 0 ,1660 1026
6 ,022 1026 , [kg] . (6)

Uvrtavanje jednadbe (2) u jednadbu (6) moe nam posluiti da naemo vezu izmeu
mase (m, kg) i koliine (N, kmol):
n
m kg kmol M i N kmol M i
6 ,022 1026 ?

Broj na desnoj strani jednadbe jeste toan, ali ima dimenziju [kmol], a ne [kg] kako bi
trebalo! Stoga je oito da masa i koliina nisu povezane s pojmom molekularne mase Mi,
jer ona nema dimenziju. Pojam koji povezuje masu i koliinu mora imati numeriku
vrijednost kao molekularna masa, ali uz dodatak dimenzije. Iz toga slijedi definicija nove
veliine koja se naziva molna masa, M:
kg m
M Mi
kmol N (7)

Numerika vrijednost molne mase, M, jednaka je numerikoj vrijednosti molekularne

mase Mi tvari i, ali uz dodatak dimenzije, kg/kmol, sukladno injenici da molna masa
opisuje masu koju ima koliina od jednog kilomola (tj. 6,0221026 molekula) promatrane
tvari. Preraunavanje koliine u masu, ili obrnuto, vri se prema ralacijama:

m = MN, Nn = 22,41 N , (zadano: koliina N u kmol), (8a)

m = (M Nn)/ 22,41, N = Nn /22,41 , (zadano: koliina Nn u mn3), (8b)
N = m/M ; Nn = (22,41 m)/M. (zadano: masa m u kg). (8c)

Vrste sustava

Sustav je dio prostora, kontinuirano ispunjen materijom, koji je odabran za promatranje.

Sustavi se mogu klasificirati na razne naine. Prema vrsti tvari razlikujemo: kemijske
elemente i kemijske spojeve, a mogu postojati ili kao iste tvari ili kao smjese. Prema
agregatnom stanju razlikujemo tvari kao:
krute - oblik i volumen su postojani; malo se mijenjaju i pri djelovanju
znaajnih sila,
kapljevite (spadaju u tekuine ili fluide) - lako mijenjaju oblik, a volumen je
postojan,
plinovite (spadaju u tekuine ili fluide) - lako mijenjaju i oblik i volumen,
(plazma, tj. ionizirani plin, smatra se takoer oblikom agregatnog stanja).
Prema kemijskom sastavu ili agregatnom stanju sustavi mogu biti homogen (istovrsni) ili
heterogeni (razliiti).
Prema svojstvima razvrstavamo sustave u izotropne, ako imaju jednaka svojstva u svim
materijalnim tokama, ili neizotropne.

6
Prema modelu ponaanja (teorijska podjela radi lakeg prorauna) razvrstavamo tvari
na:
- idealne tvari; pojave na nivou molekularne strukture nemaju utjecaja na
makroskopska svojstva,
- realne tvari.

Granica sustava moe se postaviti tako da obuhvaa sve sudionike procesa (slika 1a), ili
tako da obuhvaaju samo onu materiju za ije smo promjene stanja posebno
zainteresirani (slika 1b). Nije nuno poznavati identitet i svojstva materije izvan sustava,
ako su nam poznati efekti njene energijske interakcije, npr. toplinske ili mehanike, sa
sustavom. esto se materija izvan sustava smatra okoliem (okolinom), koja nije nuno u
interakciji sa sustavom.
Granice sustava mogu za masu (odnosno tok mase) biti nepropusne (zatvorene) ili
propusne (otvorene), a za energijsku interakciju izolirane ili neizolirane. Pored toga, one
mogu obuhvaati stalni ili promjenljivi volumen.

Slika 1b. Neizoliran zatvoreni

Slika 1a. Potpuno izoliran zatvoreni sustav sustav

Zatvoreni sustav podrazumijeva skup materijalnih sudionika uvijek istog identiteta, tj.
kroz granice sustava nema protoka mase, ms = konst.,(kg). Sva ostala svojstva,
ukljuujui i volumen, mogu se mijenjati tijekom procesa. Za nastanak procesa nuna su
najmanje dva materijalna sudionika razliitog energetskog stanja, npr. sustav i okolina,
koji izmjenjuju toplinu Q (J) i mehaniki rad W (J). Ovakav tip sustava koristi se u
klasinoj termodinamici.

7
 Slika 2a. Zatvoreni sustav Slika 2b. Otvoreni sustav

Otvoreni sustav. Kontinuirani tehniki procesi odvijaju se u uvjetima stalne neravnotee

izmeu sudionika sustava, ili sustava i okoline. Otvoreni sustav se definira kao fiksni dio
prostora, kontrolni volumen
Vs= konst., kroz koji postoji protok mase m (kg/s) radne tvari koja mijenja stanje pod
utjecajem okolia u obliku toplinskog toka (J/s) i/ili mehanike snage P (J/s=W).
Ovakav tip sustava uobiajen je u tehnikoj termodinamici kada se promatra promjena
stanja radnog medija koji struji kroz neki tehniki ureaj.

Potpuno izolirani sustav. Kroz granice sustava nema nikakve energijske interakcije s
okoliem: Q = 0 i
W = 0 kod zatvorenog, ili = 0 i P = 0 kod otvorenog sustava. Izmjena topline i/ili rada
odvija se izmeu sudionika sustava, pa sustav ne moe imati manje od dva sudionika.
Djelomino izolirani sustavi su: toplinski izoliran sustav (Q = 0 ili = 0) i mehaniki
izoliran sustav
(W = 0 ili P = 0).

Ravnotea
Ravnotea podrazumijeva stanje tvari kada se njena svojstva vremenom ne mijenjaju.
Tada su estice materije s razliitim energijskim stanjima jednako pomijeane u cijelom
prostoru, kao to su i u najmanjem makroskopskom djeliu prostora. estice s veim
energijama gibanja izmjeane su s esticama niih energija u cijelom prostoru bez
ikakvog energijskog reda, tj. reda koji bi se postigao sortiranjem estica prema njihovim
energijskim stanjima. Stoga se kae da je ravnotea stanje najveeg nereda. Po iskustvu
sve materije imaju prirodnu tenju prema unutarnjoj ravnotei, pa i sudionici sloenih
sustava tee konanoj ravnotei sustava. Taj spontani proces odvija se samo u jednom
smjeru, prema ravnotei, pa kaemo da je nepovratan (ireverzibilan). U stanju
ravnotee sustav je u energijskom smislu mrtav. Ove iskustvene spoznaje mogu se opisati
samo pomou posebnog svojstva kojeg je Clausius nazvao entropija, S (J/K) - prema
grkoj rijei: o (transformacija). Entropija je jedina veliina u fizici koja ima zadani

8
smjer po vremenu, pa se ponekad naziva strijela vremena.

Gotovo svi procesi na mikroskopskoj razini su vremenski simetrini, to znai da bi se odvijali na isti nain
i u sluaju obrnutog smjera vremena. Na makroskopskom nivou (kontinuumu) to ne vrijedi, pa tako
primjerice uoavamo da zbog viskoziteta nastupa trenje i disipacija energije (ne postoje na mikroskopskom
nivou) kao trajne posljedice koje se ne mogu ukloniti. To daje vremensku usmjerenost (ireverzibilnost)
makroskopskim procesima.

Sustav u ravnotei ima maksimalnu entropiju (to se ne odnosi na pojedinane sudionike

sustava!).

Prvi postulat ravnotee: Sustav preputen sam sebi tei stanju koje se vie ne moe
promijeniti bez vanjskih utjecaja.

Ovaj postulat ukazuje na spontanost i jednosmjernost procesa. Posebno, spoznaja o

jednosmjernosti toka topline, od toplijeg prema hladnijem tijelu, dovela je do analitike
fomulacije drugog zakona termodinamike sredinom 19-tog stoljea.

Nulti zakon termodinamike

Drugi postulat ravnotee: Ako je tijelo A u toplinskoj ravnotei s tijelom B, a

zatim neovisno o tome i s tijelom C, tada su prema iskustvu i tijela B i C u meusobnoj
toplinskoj ravnotei.

Na ovom postulatu se temelji mjerenje temperature, tj. termometrija. Formulaciju

postulata dao je R. Fowler 1931. godine, a sam postulat se naziva nultim zakonom
termodinamike, budui da su prvi i drugi zakon formulirani mnogo ranije. Ovaj postulat
nije primjenljiv za opis kemijske ravnotee.
Sustav u ravnotei ima jednolika (homogena) svojstva, tj. vrijednosti svojstava ne ovise o
lokaciji.

Neravnotea moe postojati unutar tvari, ili izmeu sudionika unutar sustava, ili sustava
i okolia. Ona moe biti mehanike, toplinske, kemijske ili elektromagnetske prirode, to
uzrokuje nastanak procesa. Sudionici procesa raspolau s vlastitim energijama, a
neravnotea se oituje u razliitim energetskim stanjima sudionika.

Klasina termodinamika ograniava se na prouavanje procesa koji nastupaju zbog

toplinske neravnotee, tj. konane razlike temperatura (T 0), i diferencijalno male
mehanike neravnotee sila (dF 0). Nazivi mehaniki rad (W) i toplina (Q), koriste se
uz zatvorene sustave, a snaga (P) i toplinski tok () uz otvorene sustave. Oni opisuju i
uzrok i prirodu izmjenjene energije, pa se zato nazivaju prijelazne energije. One ne
pripadaju samo jednom sudioniku (materiji), ve su to oblici energijske interakcije
izmeu dva ili vie sudionika, ovisno o tijeku procesa.

Proces

9
Proces u pravilu oznaava ukupni fizikalni dogaaj tijekom kojega dolazi do promjene
stanja sudionika. esto se promatra samo proces najvanijeg sudionika, tzv. radne tvari,
ije promjene stanja nastupaju zbog energijske interakcije s drugim sudionicima
(okoliem).

Smjer procesa je u smjeru ponitavanja uzroka procesa s tendencijom uspostave

ravnotee, kada proces zavrava. Suprotan tok procesa ne moe se ostvariti s istim
sudionicima! Stoga zakljuujemo da su svi realni procesi nepovratni (ireverzibilni), kao i
da se oni zbog svog jednosmjernog karaktera ne mogu spontano odvijati kontinuirano i
cikliki, tj. s ponavljanjem, jer je povratak na poetno stanje povezan s promjenom
smjera energijskih interakcija. Cikliki procesi se ostvaruju uz trajnu degradaciju
energije, tj. energijske gubitke.

Pretvorba energija, tj. oblici energijske interakcije izmeu sudionika procesa odvijaju se
u obliku: mehanikog rada, topline, kemijske reakcije, elektromagnetske indukcije i sl.
Klasina termodinamika ne razmatra sustave u kojima dolazi do promjene kemijskih ili
elektromagnetskih svojstava.

Termodinamike koordinate i stanje sustava

Stanje sustava opisano je s odreenim brojem termodinamikih koordinata: X1, X2,

X3, ...., Xn. To su ona svojstva, koja su nuna za potpun opis makroskopskog stanja
sustava, pa ih stoga nazivamo veliinama stanja.
Numerika vrijednost veliine stanja ne ovisi o prolosti, tj. o prolim stanjima i nainu
na koji se provedene promjene stanja sustava. Po toj karakteristici slijedi da su veliine
stanja, sa stanovita matematike, totalni diferencijali (oznaka: dX). Promjena svojstva X
izmeu poetnog (1) i konanog (2) stanja definirana je kao:
2

dX X 2 X 1 X 12
1 . (9)

Veliine stanja razvrstavamo u:

- intenzivne veliine stanja, ija numerika vrijednost ne ovisi o masi ili koliini,
su tlak (p) i temperatura (T), a u sluaju kapljevitih i plinskih smjesa jo i maseni ili
molni sastav smjese.
- ekstenzivne veliine stanja, ija numerika vrijednost ovisi o masi ili koliini, su
volumen (V), unutarnja energija (U), entalpija (H) i entropija (S), kao i sama masa (m) i
koliina, tj. broj molekula (N). Sukladno jednadbi (9) vrijedi:
2

dp p 2 p1 p12
1 , promjena tlaka, (10)
2

dT T 2 T1 T12
1 , promjena temperature, (11)

10
 2

dV V 2 V1 V12
1 , promjena volumena, (12)
2

dU U 2 U 1 U 12
1 , promjena unutarnje energije, (13)
2

dH H 2 H 1 H 12
1 , promjena entalpije, (14)
2

dS S 2 S1 S12
1 , promjena entropije. (15)

Ekstenzivne veliine se mogu izraziti (svesti) po jedinici mase ili koliine tvari, te tako
dobivaju karakter intenzivnih veliina. Razlikujemo specifine i molne veliine.
Specifine veliine su one koje su svedene na jedinicu mase 1 kg; npr. specifini volumen
v = V/m (m3/kg).
Molne veliine svedene su na jedinicu koliine 1 kmol, npr.: molni toplinski kapacitet C
(J/kmol K).

Svoenjem na jedinicu volumena 1 m3 dobivamo veliinu koja ima smisao koncentracije,

tako npr. gustoa = m/V (kg/m3) predstavlja koncentraciju mase u prostoru.

Posebno, T, p, v i nazivamo termikim, a U, H i S kalorikim veliinama stanja.

Termika jednadba stanja homogenog sustava

Veliine stanja su meusobno povezane, a matematika forma te veze naziva se

jednadba stanja:

F ( X 1 , X 2 , X 3 , ..., X n , ..., X z ) 0
, implicitna jednadba stanja (16)

Kako su materije razliito graene to proizlazi da svaka od njih ima svoju jednadbu
stanja - tj. ne postoji "univerzalna" jednadba stanja, koja bi imala identian oblik (do
konstanti!) za sve materije.
Ako se neka fizikalna (elektromagnetska) i kemijska svojstva materije, koja proizlaze iz
njene molekularne grae, uzmu kao karakteristine konstante (C1, C2, ...), tada se moe
napisati jednostavnija jednadba stanja koja ima slian oblik (po Xi) za sve materije;
razlika je samo u vrijednostima konstanti:
f * ( X 1 , X 2 , X 3 , ..., X n , ..., C1 , C2 , ..., C n ) 0
. (17)

Daljnje pojednostavljenje postie se ako uzmemo da su molekularna svojstva

zanemariva, tj. (C1, C2, ..., Cn) = 0, ukljuivo i ona vezana uz agregatno stanje.

11
Konano, ako su neka svojstva meusobno zavisna, npr. X3 =X3 (X1, X2), X4 =X4 (X1,
X2), ... itd., tada je oblik jednadbe stanja jo jednostavniji.

Homogene izotropne tvari imaju najednostavniji oblik jednadbe stanja, jer je dovoljno
poznavati dvije veliine stanja, npr. X1 i X2. Tada vrijedi: X3 =X3 (X1, X2), X4 =X4 (X1, X2)
itd., pa jednadbu stanja u implicitnom obliku glasi:
f3 X1 , X 2 , X 3 0
, ili f 4 X 1 , X 2 , X 4 0 itd.. (18)

Za homogene smjese nuno je znati jo i sastav zi komponenti u mjeavini: X3 =X3 (X1, X2,
zi) itd., pa imamo implicitnu jednadbu stanja:
f 3* X 1 , X 2 , X 3 , zi 0
, itd.. (19)

Izbor dvije nezavisne veliine stanja, X1, X2, pomou kojih se mogu izraziti sve ostale,
nije propisan nikakvim fizikalnim zakonom. Stoga je logino da se odaberu one veliine
koje su dostupne mjerenju. Masu m i volumen V moemo lako mjeriti, ali se samo njihova
kombinacija u obliku specifinog volumena v = V/m ili gustoe = m/V moe smatrati
pravom veliinom stanja. Kada se govori o stanju homogene tvari, tada je je stanje 1 kg
ili 1 m3 te tvari isto kao i stanje bilo kojeg dijela mase, ili volumena promatrane tvari.
Relativno lako mogu se mjeriti jo samo tlak (p) i temperatura (T), pa je to razlogom to
se te veliine esto koriste kao nezavisne veliine stanja. Jednadbe stanja homogenih
tvari imaju oblik funkcijskih veza:
f T , p ,v 0 , termika jednadba stanja. (20)

Uvjeti koje smo pretpostavili ne uzimaju u obzir agregatno stanje i karakteristina

svojstva koja proizlaze iz molekularne grae tvari. Stoga jednadba (20) moe vrijediti
samo za teorijski zamiljenu idealnu tvar, koja je u termodinamici poznata pod nazivom
idealni plin. Zamilja se da molekule imaju masu bez volumena, a sudari s okolnim
realnim tvarima su elastini. Model idealnog plina koristi se radi ekstremne
jednostavnosti pronalaenja korisnih termodinamikih relacija (izmeu makroskopskih
svojstava) koje ine univerzalnu teoriju, neovisnu o molekularnoj strukturi. Korekcija za
ponaanje realnih tvari moraju se odrediti eksperimentalno za svaki konkretan sluaj.
Mnogi realni plinovi ponaaju se kao idealni, kada se nalaze u uvjetima relativno niskih
tlakova i ne previsokih temperatura.

Temperatura. Definicija pojma temperature glasi: tijela u toplinskoj ravnotei imaju istu
temperaturu. Vrijedi i obrnuto: tijela jednakih temperatura nalaze se u toplinskoj
ravnotei. Ovakva definicija slijedi neposredno iz nultog zakona termodinamike. Prema
kinetikoj teoriji plinova dana je veza apsolutne temperature (T) i prosjene kinetike
E mw 2 / 2
energije molekula, k , temeljene na prosjenoj brzini w , u obliku:
2 Ek
T
3 kb , (21)

gdje je kb = 1,3810-23, J/K, Boltzmannova konstanta.

12
Za toplinsko stanje tvari mjerodavna je apsolutna temperatura (Kelvinova ili Rankinova
skala), koju oznaavamo slovom T. Stoga se temperatura (oznaka ), mjerena relativnom
skalom (Celsiusovom ili Fahrenheitovom), mora preraunati u apsolutnu temperaturu i
kao takva koristiti u jednadbi stanja!

Tlak. Gibanje molekula odraava se na graninoj plohi tvari kao normalna sila, Fn , po
jedinici povrine te plohe s normalom n, tj. p = Fn/An . Sila se javlja kao posljedica
promjene impulsa (koliine gibanja) molekula pri sudaru sa stijenkom (ili npr.
instrumentom za mjerenje tlaka) to je direktno proporcionalno s brojem i brzinom
molekula. Prema kinetikoj teoriji plinova tlak je, kao i temperature, povezan s
E
prosjenom kinetikom energijom translacije molekula, k , ali je za razliku od
temperature ovisan jo i o koncentraciji molekula, odnosno broju molekula u jedinici
volumena, n/V. Broj molekula obuhvaen je pojmom koliine, N = n/6,0221026 , kmol.
2n 2 N
p E k 6 ,022 10 26 E k
3V 3 V . (22)

Sukladno SI-sustavu mjera osnovna jedinica tlaka je 1 Pa = 1N/m2. Najee se u praksi

koristi izvedena jedinica tlaka, 1bar = 105 Pa, koja priblino odgovara vrijednosti
atmosferskog tlaka. U upotrebi su jo i jedinice tlaka izraene visinom stupca ive, mm
Hg, ili vode, mm SV. Izraavanje tlaka visinom, z, stupca kapljevine gustoe, , temelji se
na relaciji p gz .

Jednadba stanja idealnih plinova dobiva se povezivanjem jednadbi (21) i (22):

n
pV nk bT 6,022 10 26 k b T 8314 NT NT
6,022 10 26 , (23)

gdje je 8314 J/(kmol K) opa plinska konstanta.

Slika 3. Energije sustava (U, Ek, Ep, ...) i oblici energijskih interakcija
s okolinom

13
I. GLAVNI STAVAK TERMODINAMIKE

Energija se definira kao sposobnost vrenja rada. Rad je definiran kao djelovanje

sile na nekom putu: F dl . Skalarni produkt vektora sile i vektora puta rezultira
skalarom, pa je energija skalar s dimenzijom J = Nm. Svaki sustav, ili sudionik sustava,
ima neko energetsko stanje.
Razlikujemo dva vida energije:
1) - Energija sustava (sudionika) je energija vezana na sustav (sudionik). Promjena
takve energije mjerljiva je s promjenom nekih makroskopskih svojstava sustava ija se
vrijednost izraava uvijek u odnosu na neko referentno ishodite. Na primjer, visina i
brzina mjere se u odnosu na zemlju, tj. kao relativne veliine. Stoga nam nisu poznati
apsolutni iznosi potencijalne i kinetike energije sustava, nego samo promjene tih
energija tijekom procesa.
2) - Prijelazni oblici energija pojavljuju se u energijskoj interakciji izmeu dva ili
vie sudionika, ili izmeu sustava i okoline (ostatka svemira).

Energija sustava (sudionika)

Mikroskopski nivo
Unutarnja energija openito obuhvaa sve oblike energije koju posjeduju molekule neke
tvari. Posebno, energija translacije, rotacije i vibracije molekula mijenja se tijekom
grijanja ili hlaenja tvari, pa se ta energija ponekad naziva unutarnja toplinska energija
U. Ona predstavlja veliinu stanja tvari, jer njena numerika vrijednost ne ovisi o
prolosti, tj. nainu na koji se postiglo to stanje.
Nuklearna energija, En, koja je vezana u jezgrama atoma, a oslobaa se razbijanjem
(fisija) ili spajanjem (fuzija) atoma.
Kemijska energija, Ec, koja se oslobaa ili vezuje tijekom kemijskih reakcija.
Elektrina energija, Ee, koja je povezana s nabojem elektrona i protona u atomima.

Makroskopski nivo
Na osnovi makroskopskih svojstava, kao to su brzina w, visina z i slino, mogu se opisati
makroskopski oblici energije koju posjeduje neka materija.
Kinetika energija: translacije Ek = mw2/2, ili rotacije Ek = J2/2.
Potencijalna energija, Ep = mgz, je energija poloaja, z, teita mase sustava, m, u
nekom potencijalnom (gravitacijskom) polju koje izaziva ubrzanje g.
Energija elastine deformacije, Ed, koja nastupa pri promjeni oblika vrstog tijeka
(npr.opruge).

Jedinice (dimenzije) kojima se u SI-sustavu izraava energije su: 1 J = 1 Nm = 1 Ws ,

osnovna ili koherentna jedinica za energiju, dok su 1 kJ i 1 MJ izvedene jedinice. Ranije
je koritena osnovna jedinica 1 kcal = 4186,8 J = 1/860 kWh.

14
Za energije vrijedi aditivno svojstvo, pa ukupna energija sustava jednaka sumi
pojedinanih oblika:
E U E k E p E c E e E n E d Ei
i . (24)

Svoenjem na jedinicu mase dobivaju se specifine energije:

e u ek e p ec ee en ed ei
i . (25)

U procesima koje emo prouavati ne dolazi do promjena kemijske, elektromagnetske i

nuklearne energije sustava, tj. vrijedi Ec = konst., Ee = konst. i En = konst.. Na temelju te
pretpostavke moemo promjenu energije sustava opisati jednadbom:
E U E k E p E i
i , ( E c E e E n 0 ) . (26)

Ako neki sudionik sustava ima elastina svojstva, tada se treba uzeti da postoji i Ed 0.

Zakon odranja energije

Obino se izraava na jedan od slijedea dva naina:
E Ei konst .
Energija potpuno izoliranog sustava je konstantna,
Promjena energije potpuno izoliranog sustava jednaka je nuli ,
E Ei 0
.
Kinetika Ek i potencijalna Ep energija su makroskopski oblici energije koje posjeduje
materija s obzirom na svoju makro brzinu (w) i makro poziciju (z) u odnosu na neko
referentno stanje s nultom brzinom i pozicijom u prostoru. Unutarnja energija, U, ima
drugaiji karakter.

Unutarnja energija
Porast temperature tijela je makroskopski odraz pojaanog gibanja molekula
promatrane tvari, kao posljedica primljene energije. Obrnuto, hlaenjem pada
temperatura tijela, a gibanje njegovih molekula slabi. Zakljuujemo, da molekularna
struktura materije djeluje kao svojevrstan spremnik energije, koju nazivamo unutarnja
energija, U. Ona ne ovisi o makroskopskoj brzini ili poziciji tijela u prostoru, ve je
povezana s veliinama stanja slinog molekularnog porijekla kao to su npr. temperatura
(T) i tlak (p).

Unutarnja energija U je ekstenzivna veliina jer njena numerika vrijednost ovisi

direktno o masi promatrane materije. Svoenjem na jedinicu mase dobivamo specifinu
unutarnju energiju:
U J
u ,
m kg , (specifina unutarnja energija). (27)
U opem sluaju je unutarnja energija ovisna i o temperaturi i o tlaku, u = u(T, p).

15
Jednadba stanja idealnih homogenih tvari f(T, p, v) = 0, moe se pisati kao p = p(T, v),
pa tako vrijedi i da je u = u(T, v). Diferencijalna promjena specifine unutarnje, u, kao
funkcije dviju nezavisnih varijabli, T i v, izraava se kao zbroj parcijalnih promjena:
u u u u u
du dT dv d dv cv d dv
T v v T v v v . (28)

Parcijalna promjena specifine unutarnje energije s promjenom temperature i uz

konstantan volumen oznaena je posebno:
u u
cv
T v v , J/(kg K), (specifini toplinski kapacitet pri v = konst.).
(29)

i predstavlja definiciju specifinog toplinskog kapaciteta pri konstanotnom volumenu, cv.

Budui da su intervali temperature na relativnoj Celzijusovoj skali ( oC) jednaki

onima na apsolutnoj Kelvinovoj skali (T K) moe se umjesto d pisati dT. Iz tog razloga
se u oznaci dimenzije uvijek nalazi oznaka K, a ne oznaka oC koja je grafiki
kompliciranija.

Idealni plinovi
Za plinovite tvari obino se uzima da je unutarnja energija ovisna samo o temperaturi, u
= u(T) ili u= u(), to strogo vrijedi samo za idealne plinove. Tada se moe koristiti
jednostavnija relacija:
du cv d
, (idealni plinovi). (30)

S obzirom na pretpostavku da unutarnja energija ne ovisi o tlaku (p), odnosno volumenu

(v), to je promjena unutarnje energije uvijek odreena s jednadbom (30), bez obzira da
na to kako tee promjena stanja plina. Na primjer, ako se promjena stanja plina odvija
pri konstantnom tlaku (p = konst.), promjena unutarnje energije odvija se prema relaciji
(30), tj. proporcionalno razlici temperature i specifinom toplinskom kapacitetu pri
konstantnom volumenu, cv, premda se volumen plina mijenja tijekom promjene! To slijedi
iz pretpostavke da je u = u(T), kao i injenice da je unutarnja energija veliina stanja, a
ne promjene stanja.

Kapljevite i krute tvari

Kod krutih i kapljevitih tvari koristimo iskustvo da se pri promjeni temperature njihov
volumen zanemarivo mijenja, tj. dv 0. Usvajanjem pretpostavke da je v = konst. otpada
posljednji lan u jednadbi (28), pa je i indeks uz specifini toplinski kapacitet suvian.
Stoga za krute i kapljevite piemo:

16
 du c d , (krute i kapljevite tvari). (31)

Za konanu promjenu specifine unutarnje energije, u12, pri konano velikoj promjeni
temperature, , vrijede jednadbe:
2

u12 cv d
1
, (idealni plinovi). (32)
2

u12 c d
1
, (krute i kapljevite tvari). (33)

Specifini toplinski kapaciteti cv i c mijenjaju svoju vrijednost u ovisnosti o temperaturi.

Za sve tehniki vane tvari mogu se njihove vrijednosti oitati iz odgovarajuih
toplinskih tablica. Integrali na desnim stranama jednadbi (32), odnosno (33), mogu se

rijeiti ako su poznate jednadbe: cv cv , odnosno c c , obino u obliku
polinoma po .

Toplinski kapacitet naziva se

produkt mase i specifinog toplinskog kapaciteta: mc , kg J/(kg K) = J/K, ili
produkt koliine i molnog toplinskog kapaciteta: NC , kmolJ/(kmol)=J/K.

Uvijek vrijedi jednakost: mc NC ! Iz odnosa mase i koliine: m = NM, slijedi i odnos

molnog i specifinog toplinskog kapaciteta: C = cM , J/(kg K) (kg/kmol) = J/(kmol K).
Ovdje je M (kg/kmol) molna masa promatranog plina, koja je numeriki jednaka
njegovoj molekularnoj masi.

Pravi specifini toplinski kapacitet

Pravi specifini toplinski kapacitet oznaava toplinu, J, koja se treba dovesti 1 kg tvari za
porast temperature od 1 oC, bez obzira koja je poetna temperatura. Na viim poetnim
temperaturama treba vie topline za porast temperature, stoga je c = c(). Posebno, za
zagrijavanje 1 kg vode od 14,5 oC do 15,5 oC potrebno je dovesti 4186,8 J topline, pa je
pravi specifini toplinski kapacitet vode: c(15oC) = 4186,8 J/(kg K). Potreban iznos topline
bio je uzet ranije kao jedinica za toplinsku energiju nazvanu "kilokalorija", (1 kcal =
4186,8 J).

cv 2
c 2

Srednji specifini toplinski kapaciteti: 1

ili 1 koriste se pri veim razlikama
emperatura 1 i 2.

Za idealne plinove raun se provodi prema formuli (izvod je u poglavlju o idealnim

plinovima)

17
 cv 0
2
2 cv 0 1 1

c 2
v 1
2 1
, (za plinove). (34)

Takav raun se primijenjuje i na realne plinove, ako se u zadanim uvjetima njihovo

cv 01
ponaanje pribliava idealnom. Tada se prema imenu plina mogu vrijednosti i
cv 0
2

oitati iz Toplinskih tablica.

Za krute i kapljevite tvari umjesto

c
2

uzima se pravi specifini toplinski kapacitet,

1

c(ref) , prema posebno definiranoj referentnoj temperaturi, ref , iz odgovarajuih

0,5 1 2
tablica. U pravilu se za ref koristi aritmetika srednja vrijednost: ref .

Cv 2
C

2

Srednji molni toplinski kapaciteti za plinove 1

, odnosno za kapljevine 1 ,
odreuje se po istom principu.

Ukupna promjena unutarnje energije, od poetnog (indeks 1) do konanog (indeks 2)

stanja moe se izraunati prema relaciji:
U 12 m u12 , (zatvoreni sustav). (35)

U 12 m u12 , (otvoreni sustav). (36)

Prijelazni oblici energije

Oblici energijske interakcije izmeu sustava i drugih tvari koje ine okoli mogu
biti razliite prirode. U klasinoj termodinamici ne razmatraju se oblici prijelaznih
energija koji su povezani s elektrikim ili kemijskim potencijalom. U narednim
razmatranjima razmatrat e se samo dva oblika prijelaznih energija: toplinu, Q, i
mehaniki rad, W (zatvoreni sustavi), odnosno toplinski tok i snagu P (otvoreni
sustavi).

Dogovor o predznacima topline i mehanikog rada:

dovedena toplina: Q > 0, dijatermni

sustav,
odvedena toplina: Q < 0, dijatermni
sustav,
utroeni rad: W < 0,
dobiveni rad: W > 0. Slika 4. Smisao topline Q i
rada W

18
Sustav, toplinski izoliran od okoline, naziva se adijabatskim sustavom, Q = 0. Promjena
stanja
sustava, koja nastupa samo zbog mehanike interakcije s okolinom, W 0, naziva se
adijabatska promjena.
Slian dogovor vrijedi i za toplinski tok i snagu P!

Mehaniki rad
Mehaniki rad, W, je skalarna veliina, definirana kao skalarni produkt vektora sile i

vektora pomaka, W F l F cos l Fl l , gdje je F komponenta (projekcija) sile F u
l

smjeru pomaka l. Kada je sila funkcija puta, Fl Fl l , tada je mehaniki rad definiran
kao
2
2 2
W12 F l dl F l cos dl Fl l dl
1 1 1 . (37)
O mehanikom radu ima smisla govoriti samo kao obliku energijske interakcije izmeu
najmanje dva, ili vie sudionika. U pravilu je jedan sudionik tzv. radni sustav ili radni
medij (RM) na koga se odnosi desna strana jednadbe (37), dok se W12 na lijevoj strani
iste jednadbe odnosi na ostale sudionike u okoliu radnog medija. Jednadba (37)
vrijedi u sluaju kada ne postoje mehaniki gubici pri interakciji radnog medija i
okolia, pa kaemo da jednadba vrijedi samo u sluaju vanjske mehanike ravnotee.

Mehanika energija prenosi se putem djelovanja sile na dodirnoj plohi radnog medija i
okolinjih tvari (okolia). Ona se moe odraziti na radni medij kao promjena njegove
kinetike energije, E k ,12 :

2 dw
2 2 2 2
dl w2 w22 w12
W12 F dl m dl m dw m w dw m m Ek ,12
dt dt 2 1 2
1 1 1 1 , (38)

E p ,12
ili kao promjena potencijalne energije, :
2
2

2
W12 F dl mg dl mg dl g mg l g mg z 2 z1 E p ,12
2

1
1 1 1 . (39)

Plinoviti sustavi
Poseban sluaj su plinoviti mediji zbog osobine da lako mijenjaju svoj volumen, V. U
opem sluaju, pri promjeni volumena plina mijenja se i tlak, p, pod kojim se plin nalazi,
tj. openito je p = p(V), pa je mehaniki rad pri promjeni volumena jednak:

2
2 Fl 2 2
W12 F l dl Adl p V dV m p v dv
A
1 1 1 1 , (mehaniki rad plina). (40)

Ako pri promjeni volumen ne dolazi do promjene tlaka, p = konst., tada je:

19
 2
W12 p dV p V2 V1 m p v 2 v1
1 , (mehaniki rad uz p = konst.). (41)

Promjena volumena plinovitog zatvorenog sustava mogua je samo ako to okolina

dozvoljava! Samo se tada dio energije pretvara u mehaniki rad. Ako volumen plina
ostaje konstantan, tada nema mehanikog rada! Kod otvorenih sustava prilike su
drugaije, pa umjesto mehanikog rada govorimo o tehnikom radu (snazi) koji je
povezan sa strujanjem plina (vidjeti kasnije).

Sve realne mehanike interakcije izmeu radnog sustava i okolia praene su, veim ili
manjim, nepovratnim (ireverzibilnim) gubitkom energije. Nepovratni dio mehanikog
rada oituje se u pojavi trenja, izmeu tvari koje se kreu razliitim brzinama, kao i
unutar samih tekuina u obliku viskozne disipacije. Plastine deformacije krutih
sudionika pri mehanikoj interakciji znak su da je dio energije trajno izgubljen
(zarobljen) u deformaciji strukture, jer nakon prestanka uzroka ne e nastupiti spontani
povrat u izvorno stanje.

Promjena volumena plinova moe se smatrati elastinom (povratnom, reverzibilnom) ako

se odvija u vanjskoj mehanikoj ravnotei s okoliem, tj. kada je razlika sila na graninoj
plohi sustava zanemarivo mala.
Tada postoji jednakost izmeu mehanikog rada plina, {W12}plin-sustav , i mehanikog rada
okolia, {W12}okoli ,koji se dijeli na mehaniki rad prema okolnom zraku, Wo, i
mehanikom radu prema nekom treem sudioniku, W.
2 2
W12 plinsustav pV dV m p v dv
1 1 , (mehaniki rad plina), (42)

W12 plinsustav W0 W okoli

, (vanjska mehanika ravnotea). (43)

Znak jednakosti u jednadbi (43) vrijedi samo u uvjetima vanjske mehanike ravnotee.
U protivnom sluaju lijeva i desna strana jednadbe nisu jednake. Pri neravnotenoj
interakciji javlja se gubitak rada koji se ne da lako procijeniti, ve se mora
eksperimentalno odrediti.

U teoriji ravnotene termodinamike razmatraju se samo reverzibilne promjene volumena

u uvjetima vanjske mehanike ravnotee, zamiljajui da se proces odvija pri proizvoljno
maloj neravnotei. U narednim razmatranjima polazit emo od pretpostavke da je
mehanika interakcija radnog sustava s okoliem povratan proces bez gubitaka!

Kruti i kapljeviti sustavi

ak i pod djelovanjem zamjetno velikih sila volumen takvih sustava ostaje praktiki
nepromjenljiv, V konst., dV 0 , pa ih zato smatramo nestlaivim. Zbog toga je

20
 2
W12 k sustav p dV 0
1 , (kruti i kapljeviti sustavi). (44)

ak i najekstremniji tlakovi koji se javljaju u tehnikoj praksi daleko su od uvjeta p ,

pri kojem bi W imao konanu vrijednost, razliitu od nule.
Zbog zanemarive promjene volumena krutog, odnosno, kapljevitog sustava, nema ni
zamjetne volumenske promjene okolinjeg zraka, tj. dV 0 , pa nema ni mehanikog
efekta, Wo 0. Tada, umjesto jednadbe (43), u vanjskoj mehanikoj ravnotei vrijedi

W12 k sustav W okoli , (vanjska mehanika ravnotea), (45)

pri emu se podrazumijeva da osim zraka u okoliu postoji sudionik koji preuzima
{W}okoli !

I. Zakon termodinamike

Zatvoreni sustav
Prvi Zakon termodinamike je poseban oblik zakona odranja energije, kojim se
uzima u obzir toplinska i mehanika interakcija sustava s okoliem. Sukladno dogovoru o
predznacima, tj. smislu topline i mehanikog rada, ovaj se zakon izraava u
matematikom obliku kao:
Q12 W12 Ei ,12
i , odnosno, (46)

Q12 W12 U 12 E k ,12 E p ,12 Ei

i . (47)

Desne strane jednadbi (46) i (47) opisuju promjene odgovarajuih oblika energije
zatvorenog sustava (u pravilu radnog medija) uslijed toplinske i mehanike interakcije s
okoliem. Indeks 1 oznaava poetno, a indeks 2 konano stanje sustava. Zanemarujui
posljednji lan desne strane jednadbe (47), sukladno objanjenju uz jednadbu (26),
dobiva se jednostavniji oblik:

Q12 W12 U 12 E k ,12 E p ,12

, (J). (I. zakon termodinamike) (48)

Promjene razliitih oblika energije mogu su odrediti na osnovu mjerljivih promjena

odgovrajuih svojstava sustava:
promjena temperature, 12:
U 12 mc 2 1 , (za kruti ili kapljeviti sustav), (49)

U 12 mcv 2 1
, (za plinoviti sustav), (50)

21
 w22 w12
E k ,12 m
promjena (kvadrata) brzine, w :
2
12 2 , (51)

E p ,12 m g z 2 z1
promjena visine, z12: . (52)

Toplina, Q12, i mehaniki rad, W12, su prijelazni oblici energije, pa se ne mogu odrediti na
temelju svojstava samog sustava. Jedna od te dvije energijske interakcije mora biti
poznata (zadana), a tada se druga moe odrediti iz jednadbe I. zakona termodinamike,
(49).

U posebnom sluaju, kada se radi o plinovitim sustavima, moe se mehanika

interakcija, W12, odrediti na temelju volumenske promjene sustava ukoliko je ispunjen
uvjet vanjske mehanike ravnotee. Tada W12 slijedi iz jednadbe (42). Naravno, ista
jednadba vrijedi i za odreivanje mehanikog rada okolinjeg zraka, Wo.
Ako jednadbu (48) podijelimo s masom zatvorenog sustava, m = konst., tada dobivamo
bilancu specifinih energija:

q12 w12 u12 ek ,12 e p ,12

, (J/kg). (I. zakon termodinamike). (53)

Otvoreni sustav
Bilanca energije otvorenih sustava mora uzeti u obzir protok mase, m (kg/s), kroz
dijelove granine plohe sustava. Uvoenjem vremenske jedinice, lanovi u jednadbi
dobivaju novu dimenziju, J/s = W. To se naglaava dodatnom oznakom u obliku tokice
E k ,12 E p ,12
iznad oznake energija justava: H 12 , i . Sukladno tome, sada govorimo o
toplinskom toku, 12, i snazi P12, a ne kao prije o toplini i mehanikom radu. Za otvorene
sustave vrijedi:

12 P12 H 12 E k ,12 E p ,12

, (W) (I. zakon termodinamike). (54)

Ovdje se oznake indeksa 1 odnose na stanje radne tvari na ulazu, a indeksa 2 na izlazu iz
otvorenog sustava.

Entalpija
Kombinacijom unutarnje energije (U), tlaka (p) i volumena (V) moe se definirati
nova veliina stanja koja se naziva entalpija (H). S obzirom na vrstu sustava entalpiju
radne tvari izraavamo na dva naina,
H U pV , J, (zatvoreni sustav, m = konst.). (55)

H U pV , W, (otvoreni sustav, m = konst.). (56)

22
Slijedi da je, neovisno o vrsti sustava, specifina entalpija (h) definirana kao:

h u pv , J/kg. (57)

Za diferencijalnu promjenu specifine entalpije vrijedi relacija:

dh du d pv du pdv vdp . (58)

Kapljevine
Kod kapljevitih tvari je dv 0, pa se jednadba (58) pojednostavnjuje u oblik

dh du vdp , (za kapljevine). (59)

Integracijom se dobiva
h12 h2 h1 u12 vp12 , (za kapljevine), (60)

odnosno
H 12 H 2 H 1 m h2 h1 U 12 Vp12 , (za kapljevine). (61)

Plinovi
Kod plinova vrijedi opi oblik prema jednadbi (58). Posebno, u sluaju idealnih plinova
vrijedi jednostavna jednadba stanja: pv = RT, pa je d pv RdT , kao i relacija za
diferencijalnu promjenu unutarnje energije: du cv dT . Tada je

dh du d pv cv dT RdT cv R dT c p dT
, (idealni plinovi). (62)

Ovdje je cp, J/(kg K), specifini toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, p = konst..
Za razliku od kapljevina, kod plinova postoji neogranieno mnogo razliitih specifinih
(ili molnih) toplinskih kapaciteta, ovisnih o promjeni stanja plina!

Entalpija idealnih plinova ovisna je samo o temperaturi, isto kao i unutarnja energija!
Ukupna promjena entalpije od ulaznog (1) do izlaznog stanja (2) dobiva se integracijom
jednadbe (62):
H 12 H 2 H 1 m c p T2 T1 N C p 2 1
, W, (idealni plinovi). (63)

Kako ne znamo apsolutnu vrijednost unutarnje energije, tako tu vrijednost ne znamo ni

za entalpiju! Sreom to nije bitno, jer se lako mogu odrediti promjene entalpije do kojih
H
je dolo tijekom procesa. Stoga se referentno nulto stanje entalpije ( 0 ) moe odabrati
proizvoljno, prema osobinama promatranog sluaja.

23
 H
Entalpija ulaznog stanja ( H 1 ), u odnosu na referentno stanje ( 0 ) , jednaka je

H 1 H 0 m c p 1 0
. (64)

H
Isto tako je entalpija izlaznog stanja ( H 2 ) u odnosu na referentno stanje ( 0 ),

H 2 H 0 m c p 2 0
. (65)

H
Razlika entalpija H 12 H 2 H 1 ne ovisi o izboru referentnog stanja, tj. entalpiji 0 !
0 0C H 0
Obino se uzima da je pri temperaturi 0 , entalpija 0 .

Promjena entalpije ( H 12 ) radne tvari od ulaza (1) do izlaza (2) iz otvorenog sustava
uzrokovana je toplinskim tokom (12) i/ili mehanikom snagom (P12) u interakciji s
okoliem.

Toplina
Toplina, Q, oznaava energijsku interakciju koja nastupa zbog postojanja razlike
temperatura, T, sudionika. Smjer topline je od tijela vie prema tijelu nie temperature.
Prema iskustvu, ne postoji spontani proces tijekom kojeg bi toplina prela s hladnijeg na
toplije tijelo i sudionici vratili u poetna stanja. Zato je izmjena topline jednosmjerni
(nepovratan, ireverzibilan) proces koji je povezan s degradacijom energije. Prvi Zakon
termodinamike izraava princip ouvanja energije, ali ne propisuje nikakav uvjet o
smjeru pretvorbe energije iz jednog u drugi oblik. O tome govori Drugi Zakon
termodinamike, o kome e biti rijei u nastavku.

Entropija
Nepovratnost izmjene topline je za termodinamiku teoriju centralno pitanje.
Pomou svojstva sustava, kao to su: masa, volumen, temperatura, tlak ili unutarnja
energija, ne moemo kvantificirati efekte nepovratnosti procesa, tj. one do kojih dolazi
pri promjeni stanja sustava. Stoga se namee potreba definiranja nekog novog svojstva
sustava, ije bi promjene bile direktna posljedica nepovratnosti procesa.

Pretpostavimo li sustav, potpuno izoliran od utjecaja okolia, iji se najmanji dijelovi

nalaze u razliitim energijskim mikrostanjima. Mjerenjem temperature ili tlaka dobili bi
razliite vrijednosti, ovisno o lokaciji instrumenta. Stanje sustava nije jedinstveno, pa
takav sustav moemo smatrati sloenim sustavom, sastavljenim od ogromnog broja
sudionika razliitih stanja. Prema iskustvu, to stanje sustava nije odrivo. Sustav
spontano tei stanju potpune unutarnje ravnotee, u kojoj ima homogena svojstva: T =
konst., i p = konst.. Vrijeme relaksacije, potrebno da se uspostavi ravnotea, ovisi o
veliini sustava. Za proces uravnoteavanja sustava vrijede slijedei zakljuci:

24
 1. Tenja sustava prema stanju unutarnje ravnotee je spontani proces!
2. Stanje ravnotee sustava ne moe promijeniti samo od sebe, bez vanjskih utjecaja!

Unutarnja energija potpuno izoliranog sustava, koja je u poetnom stanju neravnotee

jednaka zbroju unutarnjih energija svih i mikrostanja, jednaka je unutarnjoj energiji
i U i konst . U
sustava u konanom stanju ravnotee, . Isto vrijedi i za masu,
i i
m konst . m iV konst . V
, i volumen sustava, i , jer sustav nije u interakciji s
okoliem. Dakle, svojstva sustava m, V i U su konstantna i ne govore nita o unutarnjoj
neravnotei ili ravnotei sustava.

Na temelju razdioba temperature, T i tlaka p moemo zakljuiti da li je sustav u

ravnotei, ali ne i koliko je sustav daleko od stanja ravnotee. Nadalje, dok je ravnotea
samo jedno stanje, definirano s jednolikom temperaturom i tlakom, dotle se u istom
sustavu moe zamisliti ogroman broj moguih neravnotenih stanja koji, pored toga,
ovisi i o proporcijama (masi) sustava.

Spontana i jednosmjerna tenja sustava prema ravnotei ukazuje na postojanje nekog

svojstva koje se mijenja sve dok sustav ne doe u ravnoteu, nakon ega sustav ne moe
promijeniti svoje stanje bez dodatnih poticaja iz okolia (tvari izvan sustava). To svojstvo
ima pored odreene numerike vrijednosti i spontanu usmjerenost prema konanoj
vrijednosti koja se dostie dolaskom u ravnoteu. Rudolf Clausius (1850.) prvi ukazuje na
postojanje takvog svojstva, kojeg je 1865. nazvao entropija, S, J/K, (prema grkoj rijei
o koja oznaava pretvorbu).

Kao konano stanje, ravnotea ima obiljeja stanja najvee vjerojatnosti. Statistiki
karakter entropije prvi je prepoznao L. Boltzmann (1877.), utvrdivi proporcionalnost
entropije s ukupnim brojem jednako vjerojatnih mikrostanja, ,
S k ln , (66)

tako da je ravnoteno stanje ono s najvie anse da se uspostavi. Sustav u ravnotei ima
maksimalnu entropiju, Smax.

Entropija je, kao i unutarnja energija, ekstenzivno svojstvo, pa se entropija, S, sloenog

sustava u ravnotei, koji se sastoji od i elemenata mase mi, moe prikazati kao zbroj
entropija:
S rav Si mi si m smax S max
i i , J/K. (67)

Oznaka s, J/(kg K), oznaava specifinu entropiju.

Ako se stanje izoliranog sustava (s barem dva sudionika) mijenja bez promjene entropije
sustava, S = 0, tada je promjena sustava povratna (reverzibilna), a S = konst.. Kod
takvih promjena ne postoji dominantan i spontan smjer promjene stanja, tj. promjenom
smjera poremeaja u istom iznosu, dovodi do suprotne promjene stanja sustava i

25
povratka na poetno stanje. Takve promjene stanja ne postoje u prirodi, ve se uzimaju
kao granini sluaj pri teorijskim razmatranjima. Kod realnih promjena stanja sustava
bit e uvijek S > 0, tj. entropija sustava uvijek raste. Moemo zakljuiti:
"Promjena entropije izoliranog sustava uvijek je vea, ili jednaka nuli: S 0".

Slika 5. Sudionici potpuno izoliranog sustava

Na slici 5. prikazan je izolirani sustav s tri sudionika: radni sustav kojeg ini radni medij
(RM), toplinski spremnik (TS) i mehaniki sudionik (MS). Promjena stanja radnog
sustava realno je neravnotena, mehaniki rad, W, praen je gubicima zbog trenja, a
izmjena topline, Q, je jednosmjerni proces. Zbog ireverzibilnosti procesa entropija
sustava raste, S > 0, ali se klasina termodinamika ne uputa u odreivenje veliine
stvarne promjene entropije. Umjesto toga, ona razmatra pojednostavljene fizikalne
modele uvoenjem nekih pretpostavki, sukladno karakteristikama promatranog sluaja.

Ravnotene promjene
U brojnim sluajevima su efekti mehanikih gubitaka (trenja) zanemarivi u
odnosu na ukupne mehanike ili toplinske efekte. To je redovito sluaj kada se mehanika
interakcija odvija uz zanemarivo malu razliku sila, tj. priblino u uvjetima vanjske
mehanike ravnotee. Tada vrijedi pretpostavka da je mehaniki rad, W, povratan
(reverzibilan).

Za plinovite radne sustave, koji se u klasinoj termodinamici preteno promatraju zbog

svojstva lake promjene volumena, a time i sposobnosti pretvorbe topline u mehaniki rad,
i obnuto, u pravilu se usvaja pretpostavka da se promjena stanja takvih sustava odvija u
uvjetima unutarnje toplinske i mehanike ravnotee. Po svom karakteru se takve
ravnotene promjene stanja mogu se provesti i u suprotnom smjeru, pa kaemo da su one
povrative.
U posebnom sluaju sustav se moe sastojati samo od radnog sustava i mehanikih
sudionika, bez prisustva i utjecaja bilo kojeg toplinskog spremnika. Takav se sustav
naziva toplinski izoliranim sustavom, ili adijabatskim sustavom, jer na granicama
sustava nema toplinske interakcije, Q = 0. Ako je mehanika interakcija unutar takvog
sustava reverzibilna, a promjena stanja radnog sustava ravnotena, tada je cijeli proces
tog sustava reverzibilan, tj. Sad-sustav = 0. Promjena stanja samog radnog sustava je
ravnotena (povrativa) i odvija se uz reverzibilnu (povratnu) mehaniku interakciju, pa i

26
za radni sustav vrijedi S RS = 0, odnosno entropija radnog sustava se ne mijenja, SRS =
konst.. Stoga se takva promjena naziva izentropa.
Openito se ravnotene promjene stanja plinovitih radnih sustava nazivaju politrope,
meu koja spada i spomenuta izentropa, kao specijalni sluaj promjene pri uvjetu Q = 0.
Kod svih ostalih politropa postoji toplinska interakcija, Q 0, zbog postojanja konane
razlike temperatura radnog sustava i toplinskog spremnika, T 0. Zbog
jednosmjernosti topline je takva toplinska interakcija ireverzibilna, pa je i proces sustava
u cjelini nepovratan. Bez obzira to je svaka politropa definirana kao ravnotena, time i
povrativa, ona e u ovom sluaju zbog karaktera topline biti nepovratna (ireverzibilna).
To znai da se plinoviti radni sustav ne moe, s postojeim toplinskim spremnikom, vratiti
u poetno stanje. Ipak, zbog karaktera politrope mogao bi se provesti proces u suprotnom
smjeru, ali s drugim toplinskim spremnikom. U tome lei smisao iskaza: politrope su
povrative, ali ne i povratne (s izuzetkom izentrope).
Za zadani sustav su svi realni procesi s izmjenom topline ireverzibilni zbog nepovratne
degradacije energije. Kao posljedica toga raste entropija sustava, S > 0.

II. ZAKON TERMODINAMIKE

Pretpostavivi da je mehanika interakcija reverzibilna otklonili smo njen utjecaj
na promjenu entropije sustava. Preostaje da razmotrimo posljedice nepovratne izmjene
topline izmeu toplinskog spremnika i radnog sustava. Neka je poetno stanje radnog
medija ravnoteno, te neka mu se dovede infinitezimalni obrok topline, Q, od nekog
ogrjevnog toplinskog spremnika, zbog kojeg se temperature sudionika praktiki ne
mijenjaju. Zbog toplinskog poremeaja radni medij (RM) je pomaknut iz poetnog stanja,
i tei prema novom stanju ravnotee.
Toplinska interakcija moe biti reverzibilan proces samo u teorijskom smislu, tj. pri
jednakim i konstantnim temperaturama sudionika, TRM = TTS. Izmjenjena toplina izmeu
radnog medija i toplinskog spremnika je jednaka, ali sa suprotnim smislom, QRM =
QTS. Odgovarajue promjene entropije bit e, prema Clausiusu,

QRM QTS
dS RM dS TS
TRM , TTS . (reverzibilni proces). (68)

Ukupna promjena takvog potpuno izoliranog sustava je dS dS RM dSTS 0 , jer e

zbog razliitog smisla toplina, promjena entropija biti jednaka i suprotnog predznaka:
dS RM dSTS
.

U realnim sluajevima toplina se izmjenjuje samo ako postoji razlika temperatura, TRM
TTS. Uz pretpostavku ravnotenih promjena stanja radnog medija vrijedi i dalje
jednadba (68), u kojoj su sada nazivnici razliiti, a brojnici meusobno jednaki. Toplinu
prima sudionik s manjom temperaturom, pa e njegova promjena entropije biti pozitivna,
a ujedno i vea zbog manje temperature, od negativne promjene entropije sudionika koji
dS RM dSTS
predaje toplinu. Na primjer, ako je TRM < TTS, tada je . S obzirom na
predznak je

27
 QRM QTS
dS RM 0 dSTS 0
TRM , TTS , (69)

jer je, za TRM < TTS , QRSM > 0, a QTS < 0, pa je promjena entropije takvog sustava

dS dS RM dSTS 0
, (ireverzibilna izmjena topline). (70)

Premda je promjena stanja radne tvari ravnotena (povrativa), cijeli proces ukljuuje sve
sudionike i njihove interakcije, pa je zbog jednosmjernosti topline proces nepovratan.
Isti rezultat slijedi i u obrnutom sluaju kada je TRM > TTS. Time je potvrena ranija
tvrdnja da je promjena entropije izoliranog sustava, dS 0.

Za konane ravnotene promjene stanja radnog medija vrijedi

2
Q12 TdS
1 , (desna strana jednadbe - ravnotena promjena RM) (71)

i u sluaju kada je toplinska interakcija ireverzibilna. Za konane neravnotene procese

je
2
Q12 TdS
1 , (neravnotena promjena RM) (72)

jer je promjena entropije radnog sustava, osim o toplini, ovisna i o karakteru

neravnotene promjene stanja.
Neravnotena promjena uzrokuje generaciju (produkciju) entropije, dSgen, definiranu kao
Q
dS gen dS 0
T , (73)

a koja se ne razmatra se u okviru klasine (ravnotene) termodinamike.

Analitiki oblik II. zakona. Clausiusova jednadba:

2
Q12 TdS
Q TdS , i 1 , (II. zakon termodinamike). (74)

smatra se analitikom formulacijom II. zakona termodinamike za ravnotene promjene

stanja.

III. ZAKON TERMODINAMIKE

Prema Clausiusovoj jednadbi:

28
 Q
dS
T , (75)

definirana je samo promjena entropije ravnotenog procesa, a ne i njena apsolutna

vrijednost. To je dovelo do Nernstovog teorema, koji se ponekad naziva III. zakon
termodinamike, a koji kae da je entropija sustava na apsolutnoj nuli jednaka tono
definiranoj konstanti. To je zbog injenice da sustav na nultoj temperaturi postoji u svom
osnovnom stanju, tako da je njegova entropija odreena s degeneracijom osnovnog
stanja. Mnogi sustavi, kao to su kristalne reetke, imaju jedinstveno osnovno stanje na
temperaturi apsolutne nule, pa je njihova entropija jednaka nuli, (ln1 = 0) .

Apsolutna nula. Pojam apsolutne nule uveo je William Thomson (Lord Kelvin, 1848.) na
zapaanju da se pri niim temperaturama smanjuje promjena entropije. To je dovelo do
postulata da se pribliavanjem temperature nekoj donjoj granici, nazvanoj apsolutna
nula, entropija istih supstanci pribliava nuli. Prema III. zakonu termodinamike, ako se
moe uzeti da je entropije svakog elementa na apsolutnoj nuli jednaka nuli, tada svi
elementi iznad apsolutne nule moraju imati konanu, pozitivnu vrijednost entropije. Ipak,
budui da se entropija ne moe smanjiti na nulu konanim nainom (zbog II. zakona), to
ni jedan sustav ne moe dosei apsolutnu nulu.

Zakljuak
Nulti zakon definira toplinsku ravnoteu; I. zakon izraava ouvanje energije; II. zakon
izrie da sve tei ravnotei pri emu entropije tei maksimalnoj vrijednosti, a III. zakon
tvrdi da postoji najnia temperatura, nazvana apsolutna nula, gdje je entropija jednaka
nuli.

2.PROCESI S VODOM I VODENOM PAROM

Idealni i realni medij

U prethodnim razmatranjima pretpostavljali smo da radni medij ima svojstva

idealnog plina. Kako se realni plinovi samo u ogranienom podruju tlakova i
temperatura ponaaju priblino po modelu idealnog plina, to se usvojena pretpostavka
treba provjeriti u svakom specifinom sluaju. Postupak provjere je vrlo jednostavan.
Ako se realni plin u zadanim uvjetima tlaka p i temperature T ponaa kao idealni plin,
tada je njegovo stanje opisano s jednadbom stanja idealnog plina, pa specifini
volumen tog plina mora imati vrijednost sukladno jednadbi: vid =RT/p.
Za sve tehniki vane plinove postoje eksperimentalni podaci o njihovom stvarnom
ponaanju, koji su dani ili kao numeriki podaci u tablicama, ili u obliku grafikog
prikaza u dijagramima za dotini plin. Tako moemo doi i do podatka za realni
specifini volumen, vreal, pri zadanom tlaku p i temperaturi T.
Stoga se dobivena vrijednost za vid moe usporediti s eksperimentalno mjerenom
vrijednosti plina, vreal. Ako se za cijelo podruje tlakova i temperatura tijekom procesa

29
dobiva da je vid vreal , tada se na plin i njegove promjene stanja moe primijeniti
proraun po modelu idealnog plina.
U suprotnom, kada je vid vreal, tada se jednostavna jednadba stanja pv =RT ne smije
upotrijebiti. Umjesto toga, moe se koristiti neka od provjerenih jednadbi stanja realnog
medija koje su znatno kompleksnijeg oblika, ili se moemo posluiti dijagamom, kao
slikom beskrajno mnogo stvarnih stanja.

Primjena idealnog ili realnog modela na neki radni medij ovisi o procesu, tj. tlakovima i
temperaturama tijekom njega. Neki procesi istog radnog medija mogu se tretirati po
modelu idealnog plina, dok bi kod drugih procesa ta pretpostavka dovodila do zamjetne
pogreke. O tome treba voditi rauna pri svakom konkretnom sluaju.

Openito se moe rei da se model idealnog plina moe primijeniti kod procesa tijekom
kojih plinoviti radni medij ne dolazi u podruje tlakova i temperatura pri kojima postoji
tendencija promjene agregatnog stanja, tj. ukapljivanja.

Posebno, u sluajevima plinskih mjeavina treba voditi rauna da je za procjenu

idealnog ili realnog stanja svakog od sudionika, osim temperature, bitan parcijalni tlak pi
dotinog sudionika, a ne ukupni tlak mjeavine p.

U nekim sluajevima procesa s plinskim mjeavinama moe tijekom procesa doi do

kondenzacije i izluivanja jednog sudionika iz mjeavine i promjene njenog sastava, ali
ne i njenog plinovitog stanja. Stoga se takva mjeavina moe i dalje priblino tretirati po
modelu idealnog plina. Taj model, naravno, ne vrijedi za onaj dio koji je kondenzirao.
Takav sluaj susreeno pri procesima kondicioniranja zraka, koji pored trajno plinovitih
komponenti (preteito O2 i N2) sadri neto vodene pare (H2O). ak i kada tijekom
procesa jedan dio parovite vode (pare H2O) kondenzira, on se izluuje iz zraka u kojem
se preostali dio H2O zadrava kao plin (para), pa se takav zrak i dalje moe smatrati
plinskom mjeavinom koja se priblino ponaa kao idealni plin.
U tehnikoj praksi posebno su vani procesi u kojima se voda koristi kao radni medij.
Tijekom kontiniuranih procesa mijenja se stanje vode od kapljevitog do parovitog i
natrag do kapljevitog. Zbog naroitih svojstava vode ne postoji jedinstvena jednadba
stanja koja bi dobro opisivala stanja vode u svim podrujima tlakova i temperatura.
Samo se u jednom uskom podruju uvjeta, kakvi su ispunjeni u spomenutom primjeru
zraka, moe na promjene stanja vodene pare primijeniti model idealnog plina. Takav
model se nikada ne koristi za procese u kojima je H2O jedini sudionik!

Voda

Voda je jedina materija koja u prirodnim uvjetima temperature i tlaka na Zemlji postoji u
sva tri agregatna stanja; kao led, kao kapljevina i kao vodena para u zraku. Zato se
ponekad kae da je Zemlja "trojna toka vode". Preko 70 % povrine Zemlje pokriveno je
s vodom/ledom, a vie od 60 % volumena ivih organizama i biljaka sainjava voda. Bez
vode ne bi bilo ivota na Zemlji. Svega oko 3 % je pitka voda, koja je bez okusa, boje i
mirisa.

30
Voda pokazuje i druge neobine osobine, koje su posljedica njene molekularne grae.
Dva atoma vodika (2H), svaki s jednim elektronom, formiraju kovalentnu vezu s atomom
kisika (O) pod kutem od priblino 104,5o. Premda molekula vode kao cjelina nema naboj,
njeni dijelovi pokazuju individualne naboje.

Strana na kojoj su smjeteni vodikovi

atomi pokazuje pozitivan naboj, dok
H H
kisikov atom na suprotnoj strani H +
producira negativan naboj, pa cijela k o v a le n tn a
+ O O
molekula djeluje kao dipol. veza
Kao posljedica toga javljaju se privlane H
v o d ik o v a
sile izmeu pozitivno nabijenih vodikovih veza
atoma jedne molekule i negativnog
naboja atoma kisika druge molekule Slika 1. Molekularna struktura vode
vode, stvarajui tako vodikovu vezu, koja
je slabija od kovalentne
Polarni karakter molekule vode ini
vodu gotovo univerzalnim otapalom.

Sastav vode ustanovio je oko 1781.engleski znanstvenik Henry Cavendish (1731-1810).

Dovoenjem energije, vibriracija i pokretljivost molekula raste te dolazi do prekida

vodikovih veza. Zbog velikog broja takvih veza potrebno je dosta energije da bi se uoile
male promjene temperature vode. To je razlog zbog kojega voda ima gotovo najvei
specifini toplinski kapacitet, jedini vei ima amonijak. Kako je i toplina isparivanja
vode srazmjerno tome vrlo velika to temperatura vode (oceana) na Zemlji manje varira,
od 2 oC do 35 oC, od temperature atmosfere, izmeu 70 oC i 57 oC. Energija, koju voda
apsorbira na toplijim lokacijama prenosi se strujanjem vode na druge, hladnije lokacije,
to dovodi do uravnoteavanja klimatskih uvjeta (primjer je Golfska struja).
Kao stabilna polarna molekula, koja uz CO2 prevladava u atmosferi, ona igra vanu
ulogu u apsorpciji infracrvenog zraenja u atmosferskom efektu staklenika, bez kojega bi
prosjena temperatura povrine iznosila 18 oC.

Meu molekulama vode vladaju velike kohezione sile, kao i sile adhezije prema drugim
tijelima. Veliko povrinsko naprezanje dovodi do minimiziranja povrine vode, tj. kapljice
vode tee obliku kuglice, a koristei se tim svojstvom neki kukci hodaju po vodi. Zbog
svojstava kohezije, adhezije i povrinske napetosti voda ima svojstvo kapilarnosti,
uzdiui se uvis u uskim cjevicama.
Voda moe postojati u 18 razliitih oblika (izotopa). Najlaki elementarni oblik vode s
molekularnom masom 18 je najei, dok su tei izotopi vode (molekularne mase19-24)
izuzetni rijetki i nisu tako bioloki aktivni kao standardna voda.

Voda nije tek jedna od najeih supstanci i nezamjenljiva za ivot, ona je osim toga
najvaniji medij u inenjerskoj primjeni. Industrijska revolucija zapoela je primjenom
parnih stojeva, a sve vea potreba za elektrinom energijom povezana je s izgradnjom

31
parnih postrojenja (toplana). Voda se koristi kao rashladni medij ili kao fluid za prijenos
topline i igra vanu ulogu u kondicioniraju zraka. Za ouvanje i postizavanje eljenih
svojstava, voda se uklanja iz tvari suenjem, ili se u drugim sluajevima mora dodavati
ovlaivanjem. Takoer, mnoge kemijske reakcije odvijaju se u vodenim otopinama.

To je razlogom to se mnogo truda uloilo u istraivanje i mjerenje svojstava vode

tijekom desetljea. Termodinamika, transportna i druga svojstva vode poznata su bolje
od bilo koje druge supstance. Toni podaci su posebno potrebni u projektiranju parnih
postrojenja (kotlova, turbina, kondenzatora i dr.). Standard za termodinamika svojstva
vode za iroko podruje temperatura i tlakova postavljen je 1960-tih godina (IFC-67).

The International Association for the Properties of Water and Steam (IAPWS) usvojio je
u rujnu 1997. novu formulaciju termodinamikih svojstava vode i vodene pare za
industrijske potrebe. Taj novi industrijski standard naziva se "IAPWS Industrial
Formulation for the Thermodynamic Properties of Water and Steam" (IAPWS-IF97).

Sastav vode podloan je varijacijama pa je bilo vano imati na raspolaganju

"standardnu" vodu koja se moe lako reproducirati i sluiti za usporedbu s ostalim
vodama. Kako je izotopni sastav dubinske oceanske vode na Zemlji praktiki jednolik to
je on usvojen kao standard pod nazivom Vienna Standard Mean Ocean Water (VSMOW).
Naravno, svojstva stvarno koritene vode su poneto razliita od standarda pa o tome
treba voditi rauna pri preciznim znanstvenim istraivanjima (npr. molna masa
"standardne vode je M = 18,015268 kg/kmol, a obine vode: M = 18,015 257 kg/kmol).

Referentne vrijednosti konstanti koje se koriste u jednadbama IAPWS-IF97 navedene su

u nastavku.

Specifina plinska konstanta: R = 0,461 526 kJ/(kg K) slijedi iz preporuene vrijednosti

ope plinske konstante: = 8,31451 kJ/(kmol K) i molne mase obine vode: M = 18,015
257 kg/kmol.

Temperatura trojne toke, definirana s The International Temperature Scale of 1990

(ITS-90), je Tt = 273,16 K = (0,01 C), a odgovarajui tlak trojne toke: pt = 611,657 Pa.

Karakteristina stanja

Trojna toka Normalno vrelite Kritina toka

Tt = 273,16 K Tv = 373,1243 K Tk = 647,096 K
p/Pa 611,657 0,101325106 22,064106
' /(kg m-3) 999,789 958.365 322
'' /(kg m-3) 0,00485426 0,597586 322
h' / (J kg-1) 0,611786 419,05103 2086,6103
h'' /(J kg-1) 2500,5103 2675,7103 2086,6103

32
 s' /(J kg-1 K-1 ) 0 1,307103 4,410103
s'' /(J kg-1 K-1 ) 9,154103 7,355103 4,410103
Nagib tangente na liniji zasienja kapljevina-para (p-T dijagram):
(dp/dT) / (Pa K-1) 44,436693 3,616103 268103

Plohe stanja vode

Jednadba koja bi reproducirala stanje vode, primjerice specifini volumen v, za

proizvoljni tlak p i temperaturu T, do danas nije ustanovljena. Ipak, na temelju mjerenih
podataka mogu se realna stanja H2O prikazati slikovito u dijagramu p-v-T . Pomou
termodinamikih jednadbi mogu se izraunati i sva druga svojstva, npr. unutarnja
energija u, entalpija h i entropija s. Stoga su svojstva vode dostupna ili u obliku
numerikih podataka u tablicama ili kao dijagrami.
P lo h e s ta n ja H 2 O

a
e v in
le d + k a p lje v in a p lj
ka
na a K
a
e v in
th l lje
po k ap
p la
bar vre
T v

ni
la e m ok
p o th d p v
ra para p reg
le r ija n
pv, T a pa
v ra
p
in
b
0 ,0 1
pl
o
p k = 2 2 0 ,6 4 C
T t su ho
z a s i T
p v = 1 ,0 1 3 2 5 en ra
a pa
ra pa T
le d +
pa ra
T k = 6 4 7 ,1 0 K
p t = 0 ,0 0 6 1 1 7 T v = 3 7 3 ,1 2 K
T t = 2 7 3 ,1 6 K

lo g v

Slika 2. Plohe stanja vode

Na slici 2. prikazane su plohe stanja, a posebno izobare i izoterme triju karakteristinih

stanja: trojne toke, normalnog vrelita i kritine toke. Logaritamsko mjerilo na osi
specifinog volumena odabrano je zbog velike razlike specifinog volumena leda i
kapljevine u odnosu na specifini volumen pare. Na osnovi slike 2. mogu se nainiti dva
dijagrama: p-T i p-v.

Dijagram p-T

33
 p -T d ija g r a m z a H 2 O

(ra zn e v rste le d a ) su p e rk riti n a sta n ja

p , bar
pk K
2 2 0 ,6 4
P o th la e n a
P o th la e n i k a p lje v in a
le d
k o n d e n z a c i ja
o t a p a n je i s p a r iv a n je

pv z a l e iv a n j e
1 ,0 1 3 N o rm a ln o v re lite
pt T t P re g rija n a p a ra
0 ,0 0 6 1 1 7
T ro jn a to k a

s u b li m a c ij a PARA P L IN

d e p o z ic i ja

T, K
2 7 3 ,1 5 2 7 3 ,1 6 3 7 3 ,1 2 6 4 7 ,1 0
, oC
0 ,0 0 ,0 1 9 9 ,9 7 3 7 3 ,9 5

Slika 3. Dijagram p-T za H2O

Tri granine linije u p-T dijagramu su rubovi ploha stanja koja nastaju tijekom faznih
promjena. Razlikuju se tri heterogena (dvofazna) podruja: led-para, led-kapljevina i
kapljevina-para. Nazivi procesa pretvorbe agregatnog stanja naznaeni su u dijagramu.
Tijekom pretvorbe su tlak i temperatura konstantni, tako da je jednom tlaku pridruena
samo jedna temperatura na kojoj se odvija transformacija. Ta se temperatura precizira s
nazivom procesa, npr. "temperatura sublimacije"; "temperatura kondenzacije" i sl..

Zaleivanje

Hlaenjem kapljivina smanjuje se pokretljivost i razmak izmeu molekula sve dok se pri
nekoj temperaturi ne poinje formirati kruta forma materije. Tijekom procesa hlaenja
stalno se poveava gustoa, tako da je gustoa krute tvari vea od gustoe kapljevine.
Kod vode to nije sluaj. Hlaenjem do 4 oC raste gustoa vode do iznosa v = 1000
kg/m3, a daljnim se hlaenjem poinje smanjivati tako da pri 0 oC nastaje led gustoe l
= 917 kg/m3, to odgovara poveanju volumena 1 kg za oko 9 %. Zbog ove anomalije led
pliva na vodi to sprijeava potpuno zaleivanje i unitavanjem ivih organizama u vodi.
Pri zaleivanju molekule vode formiraju strukturu kristalne reetke. Specifini toplinski
kapacitet leda pri 0 oC i atmosferskom tlaku 1,01325 bar iznosi cl = 1,96 kJ/(kg K), a
vode cv = 4,22 kJ/(kg K).

34
Led moe poprimiti veliki broj razliitih kristalnih struktura, vie nego ijedana druga
materija. Kod uobiajenih tlakova stabilna faza leda se naziva led I, a razne faze leda pri
viim tlakovima broje se sve do leda XIV, do sada. Postoje dvije blisko povezane
varijante leda I: heksagonalni led Ih, koji ima heksagonalnu simetriju, te kubni led Ic,
koji ima kristalnu strukturu slinu dijamantu. Led Ih je normalan oblik leda u kojem je
svaki kisikov atom u reetki okruen s 4 druga kisikova atoma u tetraedarskom ureenju.
Led Ic fromira se pretvorbom pare u led (depozicijom pare) pri vrlo niskim
temperaturama, ispod 140 K. Atmorfni led moe nastati depozicijom pare na podlozi jo
niih temperatura.
U procesima koji e se razmatrati u nastavku ne e se razmatrati kruta faza (led), ve
samo kapljevita i parovita faza vode.

Proces promjene od kapljevitog u plinovito agregatno stanje naziva se ili isparivanje ili
ishlapljivanje, ovisno u karakteru tvari u prostoru iznad kapljevine. Suprotan proces
naziva se ili kondenzacija ili roenje, ili naprosto ukapljivanje.

Ishlapljivanje i roenje

U prirodnim uvjetima se iznad kapljevite vode nalazi atmosferski zrak, u kojem uvijek
ima bar malo vlage u obliku vodene pare. U odnosu na masu drugih sudioniku u zraku
(preteito kisika O2 i duika N2) masa H2O je zanemarivo mala, na primjer reda veliine
7 g po1 kg ostalih sudionika. U tom sluaju je molni udio vodene pare 0,011248 pa je pri
atmosferskom tlaku od 1,01325 bar parcijalni tlak vodene pare jednak p' = 0,011397 bar.
Temperatura ishlapljivanja pri tome tlaku je ' = 8,76 oC pa e pri veim temperaturama
vlaga u zraku biti u obliku vodene pare. Suprotno tome, ohlaivanjem zraka na nie
temperature, ispod 8,67 oC, nastupit e roenje, tj. pretvorba dijela pare u kapljevinu. I
ovdje je za proces promjene agregatnog stanja karakteristina jednoznana povezanost
temperature i tlaka na kojem se ta promjena odvija, pa je ' = 8,76 oC temperatura
roenja za taj parcijalni tlak p', odnosno za takvu koliinu vlage u zraku.

Temperatura ishlapljivanja (roenja) odreena je s parcijalnim tlakom vodene pare u

zraku, a ne ukupnim atmosferskim tlakom iznad vodene povrine koji odreuje
temperaturu vrenja. Porastom temperature vode pojaava se ishlapljivanje sve dok na
temperaturi vrenja ne nastupi isparivanje. Ovisno o temperaturi zraka iznad vodene
povrine, jedan dio isparene vode moda e ostati u plinovitom obliku, koji je prozraan
za svjetlosne zrake, te stoga nevidljiv. Preostali dio pare ostaje vidljiv u formi magle.
Pri ishlapljivanju, povrinu naputaju molekule najveeg energijskog stanja pa
ishlapljivanje prati efekt hlaenja. Da li e pri tome doi do promjene temperature vode
ovisi o temperaturama vode i atmosferskog zraka, tj. drugim uzrocima izmjene topline
izmeu vode i zraka.

Uoimo da je naziv temperature odreen s tlakom i karakterom procesa, a da su sve

temperature temperature zasienja za promatrani tlak sukladno liniji zasienja u
dijagramu p-T.

35
Isparivanje i kondenzacija

U industrijskim postrojenjima u kojima se koristi voda kao radni medija ponekad je

nuno uzeti u obzir stvarni sastav koritene vode. Takav je sluaj tehnolike pripreme
kotlovske vode, koja se prije uputanja u kotao mora osloboditi neistoa i mineralnih
sastojaka koji bi doveli do odlaganja kamenca na zidovima kotlovskih cijevi.
U narednim razmatranjima prorauni su pojednostavljeni s pretpostavkom da je voda
(H2O) homogeni fluid bez primjesa, tj. da nema drugih tvari koje bi bile prisutne u
kapljevitoj ili parnoj fazi osim vode.
S tim pretpostavkama promjena agregatnog stanja je ili isparivanje vode ili kondenzacija
vodene pare.
p - d ija g ra m za H 2O p -v d ija g ra m za H 2O
p p
( K v a l i t a t i v n i p r i k a z b e z m je r i l a )
bar bar
p k = 2 2 0 ,6 4 K K
g g
lin ija za si e n ja
'
k o n d e n z a c ija

P o th la e n a
k a p l je v i n a S u h o za si e n a p a ra
i s p a r i v a n je p ,
P o th la e n a p > p v
k a p l je v i n a VK
p v = 1 ,0 1 3 V re lite 1 ,0 1 3 b ar 9 9 ,9 7 oC P P
p v
P K SZ P P P P K VK SZ P P r e g r i ja n a p a r a
T M o k r a (z a s i e n a )
t
P re g rija n a p a ra p < p T
p t = 0 ,0 0 6 1 1 7 v t p a ra 0 ,0 1 Co
'
T ro jn a to k a V r e l a k a p l je v i n a

0 ,0 1 9 9 ,9 7 3 7 3 ,9 5 oC v v v , m 3 /k g
v
P K VK M P SZ P P P
L EGE N D A p = k o n s t.
P O T H L A E N A VREL A M O K RA SU H O Z A SI E N A P R E G R IJA N A
K A P L JE V IN A K A P L JE V IN A P A RA P A RA P A RA

Slika 4. Linija zasienja u p-T dijagramu i stanja u ravnini p-v

Za svaki proizvoljni tlak p moe se mjerenjem ustanoviti temperatura vrelita ' pa se s

takvim parovima podataka (p, ') moe u ravnini p- prikazati linija zasienja (krivulja
napetosti) koja povezuje sva vrelita, poevi od trojne toke (Tt) pa sve do kritine toke
(K). Pri tlaku p, ali niim temperaturama od vrelita, < ', nalaze se stanja pothlaene
kapljevine (plavi krugovi u dijagramima, PK), a pri temperaturama viim od vrelita,
> ', su stanja pregrijane pare (uti krugovi, PP).
Linija zasienja je rub heterogene plohe stanja koja nastaju tijekom procesa isparivanja
od vrele kapljevina (VK) do suhozasiene pare (SZP), odnosno, stanja koja nastaju
tijekom procesa kondenzacije od stanja suhozasiene pare do stanja vrele kapljevine.
Sva stanja vrele kapljevine pri razliitim tlakovima ine lijevu graninu kruvulju koja je
u dijagramu p-v oznaena kao g'. Stoga su u toplinskim tablicama pripadna
termodinamika svojstva vrele kapljevine oznaena s oznakom crtice ('): v', h' i s'.
Sva stanja suhozasiene pare ine desnu graninu krivulju g'', a pripadna svojstva su: v'',
h'' i s''.

36
Razlika entalpije, od vrele kapljevine do suhozasiene pare, naziva se toplina isparivanja
r = h'' h', a za obrnuti proces toplina kondenzacije r = h' h''. Vrijednosti za r nalaze
se u toplinskim tablicama.

Kako je h = u + pv to se toplina isparivanja moe prikazati u obliku relacije:

h''- h' = u'' u' + p(v'' v') , (toplina isparivanja, J/kg)

(1)

Dio topline isparivanja koji uzrokuje porast unutarnje energije u''- u' naziva se latentna
toplina ili unutarnja toplina isparivanja. Preostali dio topline koji se pretvara se u
mehaniki rad, y = p(v'' v'), naziva se vanjska toplina isparivanja, a odgovarajui
numeriki podaci mogu se nai u toplinskim tablicama.

Promjena unutarnje energije moe se izraunati s tablinim podacima za r i y pomou

relacije:
u'' u' = r y , (latentna toplina, J/kg)
(2)

Tijekom isparivanja nastaju stanja mokre ili zasiene pare ija su svojstva kombinacija
svojstava vrele kapljevine i suhozasiene pare. Kako su tablini podaci termodinamikih
svojstava dani po jedinici mase (1 kg) to se svojstva mokre pare oblikuju srazmjerno
masenim udjelima kapljevite i parne faze. Jednostavnom matematikom moemo doi do
relacija za odreivanje svojstva mokre pare. Ako masu vrele kapljevine oznaimo s m', a
masu suhozasiene pare s m'', tada za masu mokre pare m vrijedi:

m' + m'' = m , (masa mokre pare, kg)

(3)

Maseni udjeli definirani su kao:

sadraj vlage: y = m'/m (4a)
sadraj pare: x = m''/m (4b)
Vrijede relacije:
m'/m + m''/m = 1, odnosno
y+x=1 (5)
Na graninoj krivulji g' je x = 0, a na graninoj krivulji g'' je x = 1.

Svojstva mokre pare

v = v' + x(v'' v') (6a) Za tlak ili temperaturu zasienja podaci

za svojstva:
h = h' + x(h'' h') vrele kapljevine v', h', s',
(6b) suhozasiene pare v'', h'', s'',
nalaze se u toplinskim tablicama.
s = s' + x(s'' s')
(6c)

37
Nepovratnost realnih procesa oituje se u porastu entropije pa se radi ilustracije toga
efekta procesi prikazuju u T-s ili h-s dijagramima.

Dijagram T-s

Svakom tlaku p jednoznano je pridruena temperatura zasienja T, odnosno , na kojoj

se odvija pretvorba faza; pri isparivanju: od vrele kapljevine (VK) u suhozasienu paru
(SZP), odnosno pri kondenzaciji: od suhozasiene pare (SZP) do vrele kapljevine (VK).
Toplina isparivanja (r), odnosno kondenzacije (r), odgovara povrini ispod linije
pretvorbe stanja, kako je to naznaeno u dijagramu T-s, sukladno jednadbi II. Zakona:

q r T s s
(7)

K
T
K
g g
V r e la p
k a p lje v in a PP Tp
M okra para
P r e g r ija n a p a r a
VK M P
p ,T SZP
P o th la e n a T T
x y
k a p lje v in a S u h o z a s ie n a p a r a
1
PK
T k PK ' x
p
q k r = T ( s ''- s ') q p

sk s' s '' sp
s , J /(k g K )
G r a n i n e k r iv u lje - lin ije n a p e to s ti:

g - s t a n j a v r e l e k a p l j e v i n e : v , h , s ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a
g - s t a n j a s u h o z a s i e n e p a r e : v , h , s ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a

Slika 5. Karakteristina stanja u T-s dijagramu

Pothlaena kapljevina

Pod tlakom p, a pri temperaturama koje su nie od temperature zasienja, Tk < T

(odnosno k < ), nalaze se stanja pothlaene kapljevine (PK). Budui da se linije
tlakova koji su manji od kritinog tlaka, p < pk = 220,64 bar, proteu sasvim uz lijevu
graninu krivulju g' to se stvarno stanje kapljevine (PK) moe zamijeniti s vrlo bliskim
stanjem (PK'). To je stanje vrele kapljevine s temperaturom zasienja jednakoj stvarnoj

38
temperaturi pothlaene kapljevine Tk pa se pripadna svojstva mogu oitati iz toplinskih
tablica u pravilu su podaci dani za temperaturu k oC.

stanje: p, Tk ili p, k
svojstva: vk v'(k), hk h'(k), sk s(k) (8)

Zagrijavanje kapljevine pri p = konst.

stanje 1: (p, T1) svojstva za stanje 1' (za temperaturu T1): v1 = v', h1 = h', s1 = s'
stanje 2: (p, T2) svojstva za stanje 2' (za temperaturu T2): v2 = v', h2 = h', s2 = s'
stanje vrele kapljevine (VK) (za tlak p ili temperaturu T): vVK = v', hVK = h', sVK = s'

g'
T

Dovedena toplina: V K p , T
T

q12 = h2 h1 , grijanje kapljevine od 1 do 2 2

T 2
2'
q1-VK = hVK h1 , grijanje kapljevine do
vrelita 1
T 1
p 1'

s1 s1' s2 s2' sV K s

Pregrijana para

Pod tlakom p, a pri temperaturama koje su vie od temperature zasienja, p > , nalaze
se stanja pregrijane pare (PP). Svojstva pregrijane pare (v, h, s) za zadano stanje tlaka p
i temperature p mogu se oitati iz Mollierovog dijagrama h-s. U nekim tablicama
postoje podaci o svojstvima samo za ogranieni odabrani broj stanja (p, p).

39
Dijagram h-s (Mollierov)

v = k o n s t.
h p P r e g r ija n a p a r a
PP p >
k J /k g g
K
S u h o z a s ie n a p a r a
h
SZP k <
g p ,

V r e la k a p .
M o k r a (z a s ie n a )
pa ra
k M P

h VK x - sad raj pare

PK
p PK
s s s , J /(k g K )
P o th la e n a
k a p lje v in a P K R a u n s k o s ta n j e p o t h l a e n e k a p l j e v i n e P K ,
s v o j s t v a : v , h i s z a t e m p e r a t u r u k a p l j e v i n e , k

40
 v = k o n s t.
h p P r e g r ija n a p a r a
PP p >
k J /k g g
K
S u h o z a s ie n a p a r a
h
SZP k <
g p ,

V r e la k a p .
M o k r a (z a s i e n a )
p ara
k M P

h V K x - sa draj pa re
PK
p PK
s s s , J /(k g K )
P o th la e n a
k a p lje v in a P K R a u n s k o s t a n j e p o t h l a e n e k a p l j e v i n e P K ,
s v o j s t v a : v , h i s z a t e m p e r a t u r u k a p l j e v i n e , k

Slika 6. Karakteristina stanja u h-s dijagramu

Za preciziranje stanja potrebna su dva neovisna termodinamika svojstva. Iz praktinih

razloga to su najee tlak p i temperatura ili specifini volumen v, jer se oni mogu
lako odrediti mjerenjem. U heterogenom podruju su tlak i temperatura meusobno
ovisni pa se stanja mokre pare zadaju s parovima neovisnih podataka kao to su npr. ( p,
v) ili (, v), a na osnovi relacija (6) i podataka iz tablica mogu se izraunati: sadraj
pare x, entalpija h i entropija s. Naravno, stanje mokre pare definirano je i s drugaijom
kombinacijom dvaju neovisnih parametara, npr. (p, x) ili (, s) i slino.

Tlak i temperatura su meusobno nezavisni u podruju pothlaene kapljevine ili

pregrijane pare pa je to uobiajen i dovoljan par podataka za preciziranje stanja. Stanje
pothlaene kapljevine zamjenjujemo s aproksimativnim (raunskim) stanjem vrele
kapljevine, kako je prethodno opisano, a pripadna svojstva pregrijane pare oitavaju se
iz h-s dijagrama (rjee iz tablica).

Modeliranje procesa

Meu mnogobrojnim procesima s vodom kao radnim medijem posebno mjesto pripada
radnim procesima tj. onima ija je osnovna svrha dobivanje tehnikog rada (snage, P).
Takvi e se procesi razmatrati u nastavku.

Osnovni elementi takvih postrojenja su: kotao, ekspanzioni stroj (parna turbina ili stapni
parni stroj), kondenzator, parne grijalice i pumpe. Elemente postrojenja tretiramo kao
otvorene sustave kroz koje protjee radni medij, a svaki element mijenja stanje radnog

41
medija na svoj karakteristian nain pa se i bilanca energije provodi za svaki element
posebno.
Izbor raunske procedure ovisi o stvarnoj izvedbi (veliini, kapacitetu, snazi) elementa
postrojenja i modeliranju procesa tj. zamiljenoj promjeni stanja radnog medija, vode ili
vodene pare. Kako su nam stvarne izvedbe nepoznate, to se u okviru ope teorije mogu
razmatrati samo idealizirani procesi pa emo pretpostaviti da se u elementima
postrojenja odvijaju ravnotene promjene stanja radnog medija. Mehanike gubitke
snage zbog otpora strujanja kroz elemente postrojenja, kao i kroz cjevovode, smatrat
emo zanemarivim u okviru toplinskog prorauna (time se bavi hidrauliki proraun koji
na osnovi otpora strujanja odreuje potrebnu snagu pumpe). Priguivanje (ventili,
zasuni) i mijeanje tretiraju se kao neravnotene promjene, kao i do sada.

Konano, uobiajeno je da se u takvim proraunima zanemaruju promjene kinetike i

potencijalne energije.

Zbog toga e se mehanika i toplinska interakcija s okoliem oitovati u promjeni

unutarnje energije, odnosno entalpije radne tvari vode ili vodene pare.

Unutarnja energija i entalpija su povezane s relacijom:

h u pv , J/kg (9)

Kako uvjeti u kojima se odvija promjena stanja mogu biti razliiti to moramo poi od
opisa za proizvoljno mali proces:

dh du d pv du pdv vdp . (10)

Promjene tijekom konanih procesa, izmeu poetnog stanja 1 i konanog stanja 2,

dobivamo integracijom prethodne jednadbe:

2 2 2 2

dh du p v dv v p dp
1 1 1 1 ,

2 2
h2 h1 u2 u1 p v dv v p dp
1 1 ,

2 2
h12 u12 p v dv v p dp
1 1 . (11)

Za ravnotene promjene i reverzibilnu mehaniku interakciju su:

42
 2
w12 p v dv
1 , J/kg, specifian mehaniki rad, (12)

2
wteh ,12 v p dp
1 , J/kg, specifian tehniki rad, (13)

a njihova vrijednost ovisi o uvjetima pod kojima se odvija proces. Uzevi u obzir
jednadbe (12) i (13) moe se jednadba (11) napisati u obliku:

2 2
h12 v p dp u12 p v dv
1 1 , odnosno (14)

h12 wteh ,12 u12 w12

. (15)

Prema I. zakonu termodinamike bilancu energije opisujemo s naizgled razliitim

jednadbama za zatvorene i otvorene sustave:

zatvoreni sustav (m = konst. kg)

Q12 W12 U 12 , J , (16a)

q12 w12 u12 , J/kg q12 u12 w12 , (16b)

otvoreni sustav ( m konst . kg/s)

12 P12 H 12 , W , (17a)

q12 wteh ,12 h12 q12 h12 wteh ,12

, J/kg . (17b)

Prema jednadbi (15) su desne strane jednadbi (16b) i (17b) jednake pa su i

vrijednosti specifinih toplina q12 jednake, bez obzira na vrstu sustava.

Prema II. zakonu termodinamike vrijedi za ravnotene promjene:

2
q12 T s ds
1 , J/kg (18)

Za zatvorene sustave s m = konst., kg, je izmjenjena toplina:

43
 2 2
Q12 T S dS m T s ds m q12
1 1 , J, (19)

a mehaniki rad:

2 2
W12 p V dV m p v dv m w12
1 1 , J. (20)

Za otvorene sustave s protokom mase m konst . , kg/s, je toplinski tok:

2 2
12 T S dS m T s ds m q12
1 1 , W, (21)

a snaga:

2 2
P12 V p dp m v p dp m wt ,12
1 1 ,W (22)

Procedura rauna oslanja se na postojanje numerikih vrijednosti svojstava (v, h, s) vode

i vodene pare pri odabranim vrijednostima temperatura i/ili tlaka p, ovisno o opsegu
toplinskih tablica. Dijagrami stanja H2O, posebno Mollierov dijagram, omoguavaju
oitanje svojstava svih stanja te grafiko rjeavanje. U pravilu se ovi naini kombiniraju.
Pri tome treba voditi rauna o sukladnosti koritenih tablica i dijagrama budui da se
referentna stanja entalpije h0 = 0 i entropije s0 = 0 mogu definirati za razliite referentne
temperature: 0 = 0 oC ili T0 = 0 K. Ovisno o tom izboru, vrijednosti entalpije h i
entropije s istog stanja mogu imati razliite vrijednosti u tablicama od onih u dijagramu.

U toplinskim tablicama FSB uzeto je referentno stanje trojne toke: 0= tr = 0,01 oC i p0

= ptr = 0,006107 bar, gdje je h0 = 0 i s0 = 0, prema kojem su dane vrijednosti h i s ostalih
stanja. U referentnom stanju je vrijednost specifinog volumena v0 = 0,0010002 pa se
vrijednost unutarnje energije moe odrediti iz relacije:

u0 h0 p0 v0 0 0,006107 105 0,0010002 100,0 J/kg

Kada je kao referentna temperatura odabrana T0 = 0 K, tada su vrijednosti entalpije i

entropije u trojnoj toki: h = 633,00 kJ/kg i s = 3,5214 kJ/(kg K).

Provjera izabranog referentnog stanja vana je samo zbog usklaivanja tablica i

dijagrama, kako se ne bi kombinirali nekonzistentni numeriki podaci u odnosu na
razliita ishodita. Kako bilo, preraunavanje vrijednosti h i s na drugo referentno stanje
je slino preraunavanju temperatura Celsiusove i Kelvinove skale.

44
Izbor referentnog stanja nema utjecaja na rezultate prorauna, jer se on odnosi na
promjene stanja tijekom procesa.

Rankinov proces

Najvei broj parno turbinskih postrojenja za proizvodnju elektrine energije radi na

principu Rankinovog procesa, nazvanog po kotskom izumitelju Williamu Rankinu (koji
je 1859. napisao prvu knjigu o termodinamici), koristei vodu kao radni medij. Tek 1991.
proradilo je prvo postrojenje koje radi s mjeavinom amonijaka i vode (70%-NH3 i 30%-
H2O) po principu kojeg je patentirao Alexander Kalina. Primjenom mjeavine smanjuju
se gubici zbog ireverzibilnosti topline u izmjenjivau (kondenzatoru).
U poetku su za dobivanje snage koriteni stapni parni strojevi, koji su od 1882. sve vie
zamjenjivani parnim turbinama koje je prvi uveo Gustav de Laval.

U nastavku emo razmatrati samo Rankinove procese. Osnovni elementi takvog

postrojenja su: kotao, turbina, kondenzator i pumpa, meusobno spojenih cijevima s
armaturom. Pumpom se dobavlja napojna kotlovska voda, a proces tehnoloke pripreme
te vode ovdje se ne razmatra. Kotlovi, razliitih konstrukcija i kapaciteta, mogu koristiti
sve vrste goriva. U kotlu se voda zagrijava do temperature zasienja zadanog tlaka,
isparava te pregrijava na vie temperature koje su ograniene do priblino 600 oC,
jedino iz metalurki razloga (svojstava materijala konstrukcije). Kotlovski tlak kree se
tipino oko 10 MPa.
Parne turbine su najvei toplinski strojevi, tipino ogranieni na 1000 MW snage po
jedinici u nuklearnim elektranama. Izentropska efikasnost turbine je oko 85 %.

Nakon ekspanzije u turbini para je priblino na okolinjoj temperaturi pa se

kondenzacija pare u kondenzatoru mora odvijati pod vakuumom, tj. na tlaku ispod
atmosferskog. Na primjer, za temperaturu pare od priblino 33 oC tlak zasienja iznosi
0,05 bar. Za stvaranje vakuuma koriste se vakuum pumpe (sisaljke). One usput
odsisavaju i prisutne inertne plinove (u vodi uvijek ima neto otopljenog zraka) koji
oteavaju kondenzaciju, snizujui tlak i temperaturu zasienja (kondenzacije). Ako
kondenzacijom nastaje vrela kapljevina onda se ona naziva ''potpuni kondenzat''. Obino
iz kondenzatora izlazi ''pothlaeni kondenzat'' s obzirom da se vrela kapljevina ohladi na
neto niu temperaturu prije izlaska iz kondenzatora. Ovi se nazivi koriste jer osim opisa
stanja govore i o procesu njihova nastanka. Nastali kondenzat se pumpom vraa u kotao,
a djelomini gubici pare nadoknauju svjeom napojnom vodom. Budui da je priprema
vode (''omekivanje'') skupa, nastoji sa to vie kondenzata vratiti u proces.

Rankinov proces s pregrijanom parom

45
Shema postrojenja:
K
T P r e g r ija n a p a r a
P r e g r ij a
P re g rija n a p a ra K g g
p a re 1 1
T u r b in a
G e n e r a to r
T p reg
1
K o ta o P o th la e n a
k a p lje v in a A p ko t B
4 T '( p ko t)
2 2
K o n d e n z a to r
M o k ra p a ra
3 R a s h la d n a v o d a 4
Pumpa p ko n
3
T '( p ko n ) 2
V re la k a p lje v in a
3 D C x = 0 ,9 6
M o k ra p a ra
s1= s4 s2= s3 s, J /(k g K )

Slika 7. Shema postrojenja i Rankinov proces u T-s dijagramu.

Pojednostavljeni Rankinov ciklus sastoji se od etiri procesa: pumpa izentropski

komprimira kapljevinu od kondenzatorskog na kotlovski tlak (od stanja 3 do 4),
zagrijavanje i isparivanje vode u kotlu odvija se pri konstantnom tlaku pkot = konst. (od
stanja 4 do 1), pregrijana para izentropski ekspandira u turbini (od stanja 1 do 2) do
kondenzatorskog tlaka pkon = konst., pri kojem para u kondenzatoru kondenzira do stanja
vrele kapljevine te se pumpom vraa u kotao.

Za proces su karakteristina dva tlaka: kotlovski tlak pkot, kojem je pripadna temperatura
zasienja (isparivanja) 'kot, te kondenzatorski tlak pkon pri kojem para kondenzira na
temperaturi zasienja (kondenzacije) 'kon. Ako kotao raspolae s pregrijaem pare tada
se para pregrijava na viu temperaturu, preg > 'kot, uz isti tlak pkot (stanje ''pregrijane
pare'', 1). Ako iz kondenzatora izlazi ''pothlaeni kondenzat'' tada je njegova temperatura
nia od temperature kondenzacije, poth < 'kon, dok tlak ostaje isti, pkon.

Procesi izmjene topline

Izmjena topline u kotlu i kondenzatoru odvija se pri konstantnom tlaku tj. izobarno, pri
emu nema mehanike interakcije vode odnosno pare, s drugim tvarima. U
pojednostavljenoj bilanci energije toplinski tok po jedinici protone mase uzrokuje samo
promjenu entalpije radnog medija.

Za procese u kotlu i kondenzator uz p = konst. i wteh = 0 vrijedi prema jednadbi (17b):

q12 h12 h2 h1 , J/kg 12 m h2 h1 , W

Indeksi stanja imaju ope znaenje: 1 = 'izlaz', 2 = 'izlaz'.

Za Rankinov proces prikazan na slici 7. vrijede jednadbe:

kotao: q 41 h41 h1 h4 , J/kg, kot m q 41 m h1 h4 > 0,

W.

46
 kondenzator: q 23 h23 h3 h2 , J/kg, kon m q 23 m h3 h2 0 , W.

Isti princip rauna vrijedi za sve izmjenjvae topline (grijalice, pregrijae isl.)

Radni procesi
U pojednostavljenom proraunu se procesi u turbini i pumpi interpretiraju kao
izentropske promjene, s = konst., tj. kao promjene stanja bez izmjene topline, q = 0.
Bilanca energije povezuje snagu s promjenom entalpije radnog medija:
, J/kg , P12 m h1 h2 , W
wteh ,12 h12 h1 h2

Za Rankinov proces prikazan na slici 7. vrijede jednadbe:

Pt m wteh ,12 m h1 h2 > 0,

wteh ,12 h12 h1 h2
turbina: , J/kg, W.

wteh,34 h34 h3 h4 Pp m w34 m h3 h4 0

pumpa: , J/kg, , W.

U podruju kapljevine su tlakovi vrlo blizu jedan drugom pa su promjene entalpije

takoer malene, u numerikom smislu. To slijedi iz osobina kapljevina da su nestlaive,
tj. da se njihov volumen praktiki ne mijenja i pri velikim promjenama tlakovima.

Za savladavanje razlike tlaka u

kondenzatoru (p1) i kotlu (p2) potrebna je
snaga pumpe: h
3
Pp m h1 h2 h3
za reverzibilnu 2 h 23
h2
kompresiju.
p 2
U realnom sluaju je kompresija 1 g'
h 1
ireverzibilna, praena porastom entropije i
veim utrokom snage: p 1
Pp m h1 h3 s1 = s2 s3 s
za realnu kompresiju.
s23
Odreivanje snage pumpe vri se u okviru
hidraulikog prorauna, na osnovi otpora
strujanja.
U toplinskom proraunu uzima se da je
snaga pumpe zanemariva: Pp 0

Termiki stupanj djelovanja procesa

47
Kao i za sve krune procese i za Rankinov proces bilanca energije ima oblik: P 0 ,
odnosno:
dov odv P 0
Uzevi u obzir smisao toplina i snage, te zanemarivi snagu pumpe, moemo pisati:
dov odv P
P
t
Termiki stupanj djelovanja je po definiciji: dov .

Na slici 7. prikazan je i Carnotov proces imeu zadanih tlakova pkot i pkon koji ima bolji
termiki stupanj djelovanja od Rankinovog procesa. Praktiki nedostaci takvog procesa
su u ostvarivanju izentropske kompresije i ekspanzije u zasienom podruju.
h
k J /k g
p reg
1
h 1

K
P t* P t

t
p ko
h 2
2 2*
p kon d
s
4
h3 h 4
3
s3 = s4 s1= s2 s2* s J /( k g K )

Slika 8. Rankinov proces u h s dijagramu

Realna ekspanzija u turbini je ireverzibilna pa je zbog porasta entropije dobivena snaga

Pt* manja od Pt u idealnom sluaju. Porast entropije s se ne moe teorijski predvidjeti,
jer su efekti ireverzibilnosti povezani sa realnom konstrukcijom turbine. Moemo
izraunati samo snagu za izentropsku ekspanziju:
Pt m h1 h2
.

Prema dijagramu slici 8. ekspanzija u turbini ulazi u podruje mokre pare. Prisustvo
kapljevite faze pri velikim brzinama moe uzrokovati eroziju lopatica turbine. Stoga se
ekspanzija mora ograniiti tako da krajnji sadraj pare ne pada ispod odreene
vrijednosti, otprilike x = 0,96.
To se ogranienje prenosi na ogranienje snage koju turbina moe dati.
Poveanje snage bi se moglo postii poveanjem protone mase pare uz, naravno, veu
potronju goriva u kotlu. Nedostatak takvog rjeenja je to ono zahtjeva poveanje
dimenzija kondenzatora, koji su ionako glomazni i skupi.

48
Dvostupanjska parna turbina
Poveanje snage uz isti protok pare moe se postii pomou dvostupanjskih turbina.
Nakon ekspanzije u prvom stupnju para se cijevima vraa u prostor kotla, u tzv. cijevni
''meustupanjski pregrija'', gdje se pregrije i zatim vraa u drugi stupanj turbine.
h 3
k J/k g p re g
1
h 1

p kot 2
p m

p kon
4
p o th

6
h 5h 6
5 J /(k g K )
s
s5 = s6 s2 = s1 s4 = s3

Dovedena toplina u kotlu:

kot 61 23 m h1 h6 m h3 h2
,W

Snaga turbine:
Pt P12 P34 m h1 h2 m h3 h4
,W

Odvedena toplina u kondenzatoru:

45 m h5 h4
, W

Entalpija pothlaenog kondenzata: h5 h za tempraturu poth.

Shema postrojenja s dvostupanjskom turbinom

49
 M e u s tu p a n j s k i
p r e g r ij a p a r e
P re g rija n a p a ra
1 T u r b in a
P r e g r ij a
p a re
kot P I
P II
P t
K o ta o 2 3 4
6
P p Pumpa
5
kon
K o n d e n z a to r
5 4

P o th la e n i v kon
k o n d en za t
R a s h la d n a v o d a

Snaga pumpe:

Pp m h5 h6 0
, h5 h6

Djelovanje cjevovoda u obliku priguivanja se zanemaruje, tj. ulazno i izlazno stanje je

isto.

Djelovanje ventila uzima se kao isto priguivanje pri emu nastupa pad tlaka, a
entalpija se ne mijenja, h = konst..

Mijeanje vode i pare

Djelomini gubitak kondenzata mora se nadoknaditi s jednakom koliinom svjee vode.

Mijeanje se obavlja prije ulaska u kotao.

50
 s ire v
K o ta o
h 6 rev g'
5
h
6 p kot p ko n

h 2
2 5 2 6 irev
Pumpa p ko t
p K o n d e n z a to r 4
o 1
4 3 h 1
1 p kon p o
N a p o jn a v o d a
s1 = s2 s4= s5 s
sr si

Bilanca mase,entalpije i entropije

Ukupna masa napojne vode jednaka je

zbroju svjee vode i kondenzata:
m m v m k / : m k o n d en za t
h
k
hk

Maseni udjeli: m g v
i
m m 1 m r
1 v k hm
m m
1 gv gk
(a)
g k
p
hv
Entalpija: v
sv je a s
m h m v hv m k hk / : m voda
h g v hv g k hk sv sr si sk s
(b)

Prema jednadbi (d) slijedi da se stanje

Entropija za reverzibilno mijeanje: nakon reverzibilnog mijeanja (mr) nalazi
m s m v s v m k s k / : m na pravcu mijeanja, a poloaj stanja
s g v sv g k s k odreen je masenim udjelima g.
(c)
Zbog ireverzibilnosti mijeanja stvarno
Na osnovi jednadbi (a), (b) i (c) slijedi: stanje (mi) ima veu entropiju si, uz
jednaku vrijednost entalpije hm.
hk h s s
k
hk hv s k s v (d)

51
 3.PRIJENOS TOPLINE

1. Kondukcija provoenje topline

Stacionarna jednodimenzijska temperaturna polja u krutim tijelima: = (xi)

Q q A konst . , W


toplinski tok Q , W

gustoa toplinskog toka q, W/m2

povrina A, m2

Fourierov zakon provoenja topline:

d xi
q i
dxi W/m2

qi , gustoa toplnskog toka u smjeru koordinate xi

(xi) , jednodimenzijsko polje temperature
, koeficijent vodljivosti topline, W/(m K) .
Openito je = (), a obino se uzima vrijednost za neku referentnu temperaturu:
= (ref) = konst.

a) Ravna stijenka

Koordinata: x
Povrina u smjeru toplinskog toka: A =
konst.

Temperaturno polje: = (x)

rubni uvjeti:
za x = x1 = 1
za x = x2 = 2

Svojstvo materijala: = konst., W/(m K)

(iz toplinskih tablica)

Debljina stijenke: = x2 x1

52
Stacionarni toplinski tok: Q konst . 1 x 2

Gustoa toplinskog toka:
1 = k o n st.
Q d
q konst .
A dx
Q
x x
q 2 2

x1 d
dx = (x)
1 2
b e to n
q
x2 x1 2 1 x

x1 x2 x

q 1 2

............................................................

q 1 x
x

q x 2
x

Vieslojna ravna stijenka

1
q 1 2
1

q 2 2 3
2

q 3 3 4
3

1 4
q
1 2 3

1 2 3

.................................
Openito za i = 1, 2, 3, ..., n slojeva:

53
 1 n 1 T ro slo jn a stije n k a
q n
i 34
i 1 i
1 2

q
1 2 3

1 2 3

x1 x2 x3 x4 x

b) Cijevna stijenka

Koordinata: r
Duina cijevi: L
Povrina u smjeru toplinskog toka:
A = 2rp L = A(r)
A1 = 2r1p L ; A2 = 2r2p L

Temperaturno polje: = (r) r1 r2

rubni uvjeti:
za r = r1 = 1
za r = r2 = 2

Stacionarni toplinski tok:
g r ija n je
1
q (r)
d 2
Q konst . q A 2rpL
dr 2 d
q (r)
1
2pL (1 2 ) h la e n je
Q r1 r dr
1 r2
ln r2
1 r1

54
 dT Q
Q q1 A1 q 2 A2
r konst .
dr 2pL

2pr1 L (1 2 ) 2pr2 L 1 2
Q
r1 r2 r2 r2
ln ln
r1 r1

2pL ( n 1 )
Q n 1
Za vieslojnu stijenku sa i = 1, 2,..., n slojeva vrijedi 1 ri 1
izraz: i 1 i
ln
ri

2. Konvekcija

Fizikalna svojstva za referentnu temperaturu: ref , cp, m,

kinematika viskoznost: n = m/ , m2/s
koef. temperaturne vodljivosti: a = /cp
Izbor referentne temperature ovisi o fizikalnom modelu.

mc p n
Pr
Znaajka fizikalnih svojstava fluida: Prandtlov broj a

Opa linearna (geometrijska) veliina koja je karakteristina za promatrani fizikalni

model: L, m.
Na primjer: duina ploe L, promjer cijevi d i slino.

Osnovni modeli konvekcije

Prisilna konvekcija Slobodna konvekcija

55
 F L U ID w x
y H M S T (x ) g r a n ic a u tje c a ja s tije n k e

(y ) "m i r u j u i f l u i d "
T (x)
w = 0

s
q s
H M S
x
x
x
s q s
dx S T IJE N K A g
y
x
S T IJE N K A dA = dx dz

Znaajka slobodnog gibanja fluida

Protona brzina: w, m/s
Znaajka strujanja Grashofov broj:
Reynoldsov broj: s gL3
wL Gr
Re s n 2s , kapljevine
n

Ts T gL3
Gr
T n 2s , plinovi

L
Nu
Znaajka prijelaza topline Nusseltov broj:

Nu
Koeficijent prijelaza topline: L , W/(m2 K) ... zahtijeva poznavanje Nu !

Nu se rauna pomou formula koje imaju openiti oblik:

Prisilna konvekcija: Nu Nu Re, Pr Slobodna konvekcija: Nu Nu Gr , Pr

56
PROLAZ TOPLINE

Sloeni fizikalni model

Ravna stijenka Cijevna stijenka

1 2 A 2 = 2 r 2p L
A 1 = 2 r 1p L
A = k o n s t.
A (s r e d n ja )
S T IJE N K A

F L U ID A F L U ID B
F L U ID B r2
A 1 c
r1 A B

A B C IJE V A
F L U ID A d u in e L

Q s 2 B T
1 2
A B
T A s B Q s
B (s r e d n ja )
x
s B
r

k1A1 = k2A2
Koeficijent prolaza topline: Koeficijent prolaza topline na povrinama:

1 1
k k1
1 1 1 r1 r r
s ln 2 1
A s B A c r1 r2 B , na A
1

1
k2
r2 r r 1
2 ln 2
r1 A c r1 B , na A
2

Toplinski tokovi samo za sluajeve kod kojih su: A = konst. i B = konst.

ravna stijenka cijevna stijenka

Q s k A B A 2r1pL A B
Q s k1 A1 A B
1 r1 r2 r1
ln
A c r1 r2 B

57
 2r2 pL A B
Q s k 2 A2 A B
r2 r2 r2 1
ln
r1 A c r1 B

4.POLITROPE RAVNOTENE PROMJENE STANJA

IDEALNIH PLINOVA

Osobina plinova da pod utjecajem mehanike i toplinske interakcije s okolinom lako

mijenjaju volumen ima za posljedicu neogranien broj moguih promjena stanja
plinova.
Stvarne promjene stanja realnih plinova su po svom karakteru dinamiki neravnoteni
procesi, jer se promjene stanja plina pod utjecajem vanjskih uzroka ne odvijaju
istovremeno na isti nain u svim materijalnim tokama. Tako su nam ve na samom
poetku nepoznate dvije stvari: univerzalna jednadba stanja realnih plinova i teorija
koja opisuje neravnotene procese.

Teorijska osnova s kojom raspolaemo je slijedea:

- univerzalna jednadba stanja postoji samo za idealne plinove i ima vrlo
jednostavan oblik,
- s teorijom klasine termodinamike mogu se analizirati samo ravnoteni procesi,
tj. procesi pri kojima se plin nalazi u trajnoj unutarnjoj (mehanikoj i toplinskoj)
i vanjskoj mehanikoj ravnotei. Takvi procesi iskljuuju utjecaj vremena, tj.
brzina odvijanja procesa nema nikakvog utjecaja na sam proces.

S tom osnovom mogu se analizirati samo ravnotene promjene stanja idealnih plinova
koje se nazivaju politrope. Pri tome se ne smije zaboraviti da je primjena rezultata tih
analiza na konkretne sluajeve uvjetovana usvojenim pretpostavkama.

Nain analize poneto se razlikuje s obzirom na sustav u kojem se odvija proces. Stoga
e se odvojeno razmotriti procesi u zatvorenim (m = konst.), odnosno otvorenim (
m konst. ) sustavima.

Ravnotene promjene stanja idealnog plina u zatvorenom sustavu

Ravnotene ili politropske promjene stanja su one promjene kod kojih je veza izmepu
tlaka p i volumena V plina propisana jednadbom
p V n = konst. , (za m kg plina), (1)
odnosno,
p v n = konst. , (za 1 kg plina). (2)

58
Eksponent politrope n moe imati bilo koju vrijednost u intervalu " 4, odnosno - 4 n
+ 4. Stoga jednadba (1) s opim eksponentom n opisuje beskrajno mnogo politropa, a
ista jednadba s definiranom vrijednosti eksponenta, n = konst., opisuje samo jednu
konkretnu politropu. Politrope se razlikuju meusobno po vrijednostima eksponenata n.

Za bilo koja dva stanja, 1 i 2, koja su zadana s podacima tlaka i volumena (p1, V1),
odnosno (p2, V2), postoji samo jedna karakteristina politropa (promjena s n = konst.) s
koja ih povezuje, dok broj moguih ravnotenih promjena nije ogranien.

p
p 1
1
c
n k o n s t.
b
a
n = k o n s t. 2
p 2

V V 2
V
1

Slika 1. Karakteristina politropa (a) i ravnotene promjene (b i c)

Eksponent n karakteristine politrope slijedi primjenom jednadbe (1) na zadana stanja

1 i 2:

p1V1n p2V2n . (n = konst. za proces od 1 do 2). (3)

Iz jednadbe (3) moe se odrediti jedina nepoznanica - vrijednost eksponenta

karakteristine politrope:
p
ln 2
p1
n , (n = konst. za proces od 1 do 2). (4)
V
ln 1
V2

Poetno (1) i konano stanje (2) definirano je, prema jednadbi stanja idealnih
plinova, s bilo koje dvije veliine stanja, (p, V, T):

p1V1 mRT1 , odnosno, p2V2 mRT2 . (5)

Ravnotena promjena od poetnog do konanog stanja plina ne mora tei po

karakteristinoj politropi, ali se svaka takva promjena, pri kojoj je n konst., moe
aproksimirati s dovoljno velikim brojem karakteristinih politropa s konstantnim
politropskim eksponentima n1, n2, n3, ..., koje povezuju niz mepustanja.

59
 p
1 r a v n o te n i p r o c e s
p 1
p o litr o p e : a , b , c
a
B
A b
c
p 2
2
V 1 V 2 V

Slika 2. Aproksimacija ravnotenog procesa s tri politrope: a, b i

c.

Sve promjene stanja plina nastupaju kao posljedica mehanike i toplinske interakcije s
okolinom. Budui da su kod politropa ispunjeni uvjeti ravnotee to se na njih moe
primijeniti I. Zakon u pojednostavljenom obliku:

Q12 W12 U 12 , (ravnoteni proces), (6)

jer se u zatvorenom sustavu potencijalna i kinetika energija plina ne mijenjaju, Ek,12 =

0, Ep,12 = 0. Mijenja se samo unutarnja energija plina, koja je kod idealnih plinova
funkcija samo promjene temperature:

U 12 U 2 U 1 m u2 u1 mcv T2 T1 mcv 2 1 NCv 2 1 , J. (7)

U uvjetima vanjske mehanike ravnotee moe se mehanika interakcija s okolnim

sudionicima izraunati s pomou svojstava plina:
2 2
W12 p V dV m p v dv , (teorijski rad plina), (8)
1 1

pri emu je funkcija p = p(V), odnosno p = p(v), karakteristina za svaki politropski

proces, koji je definiran jednadbom (1), odnosno (2).

Za odreivanje promjene untarnje energije U12 potrebno je znati samo poetno i

konano stanje, tj. njihove temperature: T1 i T2, ili 1 i 2. Poznavanje tijeka procesa nije
nuno!
Meutim, za odreivanje mehanikog rada (teorijskog rada plina) W12 nuno je
poznavati proces, tj. moramo koristiti jednadbu politropske promjene stanja, (1) ili (2).
Budui da se U12 i W12 mogu izraunati s mjerljivim svojstvima plina: p, V i T, to nam
jednadba I.
Zakona moe posluiti za izraunavanje topline Q12, koja se izmijenila tijekom procesa:

60
 2
Q12 U 12 W12 mcv 2 1 p V dV , J, (I. Zakon za zatvoreni sustav).
1

(9)

Sveden na jedinicu mase I.Zakon glasi:

2
q12 u12 w12 cv 2 1 p v dv , J/kg, (I. Zakon za zatvoreni sustav).
1

(10)

Kako rezultat za W12 ovisi o procesu, to o njemu ovisi i rezultat za Q12.

Oblik jednadbi (9) i (10) ne govori jo nita o karakteru promjene izmeu stanja 1 i 2.
Jednadbe vrijede za svaki ravnoteni proces (n konst.) izmeu tih stanja, a ne samo za
karakteristinu politropu pri kojoj je n = konst.!

Buduu da svaki ravnoteni proces moemo rastaviti na proizvoljan broj malih procesa,
koji su karakteristine politrope (n = konst.) susjednih stanja, potreban nam je I. Zakon u
kojem se pojavljuje eksponent politrope n. Tada se, po logici stvari, moe upisati samo
jedna vrijednost eksponenta n u jednadbu, to nikako nije mogue u sluaju kada je n
konst.

Za proizvoljno mali proces na kojem je n = konst. potrebne su nam diferencijalne

jednadbe:
jednadba stanja: pV = mRT , koja postaje: Vdp pdV mRdT , (11)
n 1
jednadba promjene stanja: pV konst . , daje: V dp nV pdV 0 , iz ega
n n

slijedi:
Vdp n pdV . (12)

Uvrtavanjem jednadbe (12) u jednadbu (11) dobiva se nakon sreivanja relacija:

mR
pdV dT
1 n . (13)

Lijeva strana odgovara diferencijalnom mehanikom radu:

mR
W pdV dT
1 n . (14)

Za politropu izmeu stanja 1 i 2 je n = konst., pa je teorijski rad W12 jednak:

2 2 2 2
mR mR mR
W12 W p V dV dT dT T T . (15)
1 1 1
1 n 1 n 1 1 n 2 1

Uvrtavanjem u jednadbu (9) dobivamo I. Zakon u obliku:

61
 mR
Q12 U 12 W12 mcv 2 1 T2 T1 , J. (16)
1 n

Uzevi u obzir da je 2 1 = T2 T1 moe se pisati:

R
Q12 U 12 W12 m cv T2 T1 , J, (I. Zakon termodinamike ) .
1 n
(17)

Svedeno na jedinicu mase m dobiva se oblik:

R
q12 u12 w12 cv T2 T1 , J/kg, (I. Zakon termodinamike ) . (18)
1 n

Jednadbe (17) i (18) potvruju da izmeu zadanih stanja 1 i 2 postoji samo jedna
ravnotena promjena, tj. karakteristina politropa, pri kojoj je eskponent n neka
konstantna vrijednost, a koja se moe izraunati pomou jednadbe (4) s poznatim
svojstvima zadanih stanja 1 i 2.

Mehaniki rad W12, prema jednadbi (15), kao i toplina Q12, prema jednadbi (17),
jednoznano su odreeni s karakteristinom politropom izmeu zadanih stanja, premda
tijekom procesa diferencijalni iznos W i Q variraju.

2
p W12 pV dV
1 1
p 1 dWa pa dV pbdV dWb
p a
n = k o n s t.
pb 2
p2
W 12
dW a dW b

V 1 dV dV V 2 V

Slika 3. Teorijski mehaniki rad W12 politrope

Za proizvoljno mali dio procesa polazimo od diferencijalne jednadbe odranja energije:

Q dU W . (19)

Kod idealnih plinova je

62
 dU mcv dT , (20)

dok za W raspolaemo s jednadbom (14). Zato se umjesto jednadbe (19) moe pisati:
mR R
Q mcv dT dT m cv dT , J, (21)
1 n 1 n
odnosno,
R
q cv dT , J/kg, (22)
1 n

Faktor u zagradi na desnim stranama jednadbi (21) i (22) moe se smatrati specifinim
toplinskim kapacitetom politrope, cn:
R
c n cv , J/(kg K). (23)
1 n

Mnoenjem jednadbe (23) s molnom masom plina, M (kg/kmol), dobija se molni

toplinski kapacitet politrope, Cn:

C n Cv , J/(kmol K). (24)
1 n

Stoga jednadbu (21) moemo pisati u jednostavnijem obliku:

Q mcn dT NCn dT , J, (diferencijalna jednadba politropske topline), (25)

Promjena entropije
Zbog nepovratnosti izmjene topline tijekom politropskog procesa mijenja se entropija
sustava, tj. dolazi do promjene entropije onih sudionika koji uestvuju u izmjeni topline:
radnog medija (RM) i toplinskih spremnika (TS), ogrijevnog (OS) ili rashladnog (RS).

Promjena entropije radnog medija uslijed nepovratnosti izmjene topline opisana je II.
Zakonom:

dQ TdS , J, (26)

dok je I. Zakonom toplina pri politropskom procesu dana jednadbom (25). Povezujui te
jednadbe dobiva se:

TdS Q mcn dT NCn dT , (27)

odnosno,
dT dT
dS mcn NCn , (28)
T T

Ukupna promjena entropije izmeu zadanih stanja 1 i 2 je:

63
 2
dT T T
S12 S 2 S1 m s2 s1 mcn
T
mcn ln T2 mcn ln 2 NCn ln 2 , J/K, (29)
1
T 1
T1 T1

Promjena entropije toplinskih spremnika pri TTS = konst. neposredno slijedi iz II.
Zakona:

QTS
dSTS , (30)
TTS

pa za cijeli proces vrijedi:

Q Q12
STS TS , J/K. (31)
TTS TTS

Promjena entropije sustava (RM + TS):

S s S12 STS 0 , (entropija sustava uvijek raste). (32)

Teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline svodi se na prirodni

toplinski spremnik temperature T0:

W T0 S s , J. (teorijski gubitak na radu). (33)

Pomou jednadbe (33) procijenjuje se termodinamika valjanost procesa, a ne same

politrope, jer je W definiran s promjenom entropije sustava, Ss

5.POSEBNE POLITROPSKE PROMJENE

Posebno su interesantni procesi pri kojima se neka od veliina stanja: p, T, V ili

S , tijekom procesa ne mijenja. Takvi sluajevi prikazani su na slici 5.1.

64
 W = 0 Q 12= 0 U 12 = 0
12
Q 12 = U 12 W 12 > 0 - W 12 = U 12 Q 12 = W 12

W 12 <0
2
2 1 2 W >0
Q 12 >0 Q 12 >0 Q 12 >0 12

V = k o n s t.
1 2 1
1 p 1= p 2 p2> p 1 T1= T 2

a ) V = k o n s t. b ) p = k o n s t. c ) S = k o n s t. d ) T = k o n s t.

Slika 5.1 Posebni sluajevi procesa

Izohora (V = konst.)

Proces pri kojem nema promjene volumana plina, V = konst., nazivamo izohora. Zbog dV
= 0 nema ni mehanike interakcije s okoliem, W12 = 0. Promjena stanja radnog medija
oituje se samo u promjeni unutarnje energije, U12, zbog izmjene topline, Q12. Prema I.
Zakonu je

Q12 U 12 mcv 2 1 NCv T2 T1

, J. (1)

Za cv i Cv treba uvrstiti ili pravu ili srednju vrijednost, ovisno o veliini intervala
temperature.

Za poetno (1) i konano (2) stanje vrijede jednadbe:

p1V mRT1 , p2V mRT2 , (2)

na temelju kojih slijedi

p2 T2

p1 T1 . (3)

Iz jednadbe politropske promjene:

pV n konst . C ,
slijedi
C
Vn
p. (4)

Kako tlak p moe poprimiti dvije ekstremne vrijednosti: p = 0 i p = 4, mora biti

eksponent izohore ili n = + 4 (za p = 0), ili n = 4 (za p = 4), da bi bilo V = konst..
Zato se eksponent izohore oznaava kao n = "4.

65
Izohoru moemo lako prikazati u p-v dijagrama, dok nam za prikaz u T-s moe posluiti
II. Zakon.
Za toplinu imamo dvije jednadbe:

q12 cv T2 T1 cv T12
, J/kg, (iz I. Zakona), (5)

q12 T s2 s1 Ts12 , J/(kg K), (prema II. Zakonu), (6)

na osnovi koji se mogu napisati dvije diferencijalne jednadbe:

q cv dT
(7)
q Tds (8)

Iz tih jednadbi se dobiva nagib tangente na krivulju izohore:

dT T

ds cv , (za V = konst.). (9)

Porastom temperature T raste nagib, pa to odgovara konkavnoj krivulji sve strmijeg

nagiba kakva je prikazana na slici 5.2. Kako su dijagrami svedeni na jedinicu mase to se
umjesto V pojavljuje specifini volumen: v = V/m.

p n = "4
2
T
N /m K O S p 2
2 2
p 2 T 2
2
v2

2
v1 =

q12 T s ds 0
1 1 1
p 1 T 1
1 p 1

v1 = v2 v , m 3/k g s1 s2 s , J /(k g K )
w 12 = 0 q 12 = cv (T 2 - T 1 )

Slika 5.2 Izohorno grijanje u p-v i T-s dijagramu

Na temelju diferencijalnih jednadbi (7) i (8) moe se izraziti promjena entropije plina:
dT
ds cv
T , J/(kg K). (10)

Konana promjena entropije od 1 do 2 je:

66
 T2
s12 s2 s1 cv ln
T1 . (11)

Za ocjenu nepovratnosti procesa mora se uzeti u obzir masa plina, pa je ukupna

promjena entropije:
T
S12 m s2 s1 mcv ln 2
T1 . (12)

Zbog ravnotenog karaktera izohore proces bi se mogao izvesti u suprotnom smjeru

(proces je povrativ), ali s postojeim ogrijevnim spremnikom ne moemo ostvariti
suprotan smjer topline, pa je zato proces nepovratan. Ako bi promijenili spremnik i uzeli
rashladni, umjesto ogrijevnog spremnika, tada se moe proces izvesti u suprotnom
smjeru od 2 do 1. Tako bi plin bio u svom poetnom stanju 1, pa ne bi bilo uoljivih
promjena, kao posljedica obavljenih procesa, S1-2-1 = 0.
Proces bi ostavio traga samo na toplinskim spremnicima. Ogrijevni spremnik bi izgubio
toplinu u iznosu QOS = Q12 pri emu se njegova temperatura ne bi promijenila, TOS =
konst.

Nastupila bi promjena entropije ogrijevnog spremnika u iznosu:

Q Q12
SOS OS
TOS TOS , J/K. (13)

Pri suprotnom procesu rashladni spremnik bi primio toplinu odvedenu od plina (Q12 < 0)
u iznosu QRS = (*Q12*) = Q12, a njegova temperatura ostaje konstantna, TRS = konst.
Stoga bi promjena entropije rashladnog spremnika iznosila:
Q Q
S RS RS 12
TRS TRS , J/K. (14)

Ukupna promjena entropije sustava bila bi:

Q12 Q12 1 1 T TRS
S s S121 SOS S RS 0 Q12 OS Q12 0
TOS TRS TRS TOS TOS TRS
.
(15)

Teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline iznosio bi :

W T0 S s 0
. (16)

Naravno, provoenje izohore u dva smjera nema nikakve praktike koristi.

Izobara (p = konst.)

Proces pri kojem ne dolazi do promjene tlaka radnog medija naziva se izobara, p =
konst. Tijekom procesa plin je u toplinskoj i mehanikoj interakciji s okoliem, a za

67
razmatranje emo pretpostaviti da plin prima toplinu od ogrijevnog spremnika i daje
koristan mehaniki rad. Proces je prikazan na slici 5.3 u p-v i T-s dijagramu.

p
2
T
N /m v2
K
O S
2
1 T 2

1 n = 0 2

2
p
p

=
1
p
2 v1
2
1
w12 p dv T 1 2
M S
q12 T s ds
1
p 0
1

v v2 3 s1 s2 s , J /(k g K )
1 v , m /k g
w 12 = p (v 2 - v 1) > 0 q 12 = cp (T 2 - T 1 ) > 0

Slika 5.3 Izobarni proces u p-v i T-s dijagramu

Za poetno i konano stanje plina, 1 i 2, vrijede jednadbe:

p1V1 mRT1 , i p2V2 mRT2 , (17)

Stanja su meusobno povezana izobarom: p1 = p2 = p = konst., se dijeljenjem jednadbi

(17) dobiva:
V2 T2

V1 T1 , ( za p = konst.) (18)

Takoer, vrijedi da je
p V2 V1 mR T2 T1 . (19)

Promjena unutarnje energije iznosi:

U 12 mu12 mcv T2 T1
, (20)
a mehaniki rad je:
2 2
W12 pdV p dV p V2 V1 mp v 2 v1
1 1 . (21)

Iz jednadbe I. Zakona slijedi izraz za izmjenjenu toplinu:

Q12 U 12 W12 mcv T2 T1 p V2 V1 mcv T2 T1 mR T2 T1
,

odnosno

68
 Q12 m cv R T2 T1 mc p T2 T1
, J, (toplina izobare). (22)

U jednadbi (22) uveden je specifini toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, cp:
c p cv R
, J/(kg K). (23)

Na temelju jednadbe (22) moemo zakljuiti da e za proizvoljno mali dio izobarnog

procesa vrijediti diferencijalna jednadba:
Q mc p dT
, (p = konst.), (24)
pa je
1 Q
cp
m dT p
, J/(kg K). (25)

Stoga se kae da je cp jednak toplini koja se pri konstantnom tlaku treba dovesti jedinici
mase za jedininu promjenu temperature.

Mnoenjem jednadbe (23) s molnom masom M, kg/kmol, dobiva se relacija molnih

toplinskih kapaciteta:

C p Cv
, J/(kmol K), (26)
gdje je = 8314 J/(kmol K) opa plinska konstanta.

Relacije (23) i (26) vrijede uvijek, pa tako i kada se radi o srednjim specifinim, odnosno
molnim, toplinskim kapacitetima:
c p 12 cv 12 R , J/(kg K), (27)

C 2
p 1 C v 12
, J/(kmol K), (28)

Iz ope jednadbe politropske promjene:

pV n konst . , (29)
dobiva se jednadba izobare,
p = konst. , (30)
to znai da je eksponent izobarne promjene n = 0.

Da bi odredili promjenu entropije tijekom izobarnog procesa opet polazimo od dvije

diferencijalne jednadbe za toplinu:
q c p dT
, (prema I. Zakonu), (31)
q Tds , (prema II. Zakonu). (32)

Izjednaavanjem dobivamo:

69
 dT
ds c p
T , (33)

pa je promjena specifine entropije plina tijekom izobarne promjene od 1 do 2 jednaka:

2 2
dT dT T
s12 c p cp c p ln 2
T T T1
1 1 , J/(kg K), (34)

gdje je cp prikladna srednja vrijednost za promatrani interval temperatura od T1 do T2.

Ukupna promjena entropije radnog medija ovisi o njegovoj masi:
T
S12 S 2 S1 m s2 s1 mc p ln 2
T1 , J/K. (35)

Na temelju jednadbe (33) moe se izraziti nagib tangente na krivulju izobare u T-s
ravnini:

dT T

ds c p
, (za p = konst.). (36)

Kako je prema jednadbi (23): cp = cv + R, to je uvijek cp > cv, pa je u istoj toci (stanju)
nagib tangente izobare (p = konst.), manji od nagiba tangente izohore (v = konst.).

Izentropa (S = konst.)

Kada se ravnotena promjena stanja radnog medija odvija samo uz reverzibilnu

mehaniku interakciju, a bez ireverzibilne izmjene topline s okoliem (Q12 = 0), tada se
entropija radnog medija ne mijenja, S1 = S2 = S = konst., odnosno S12 = 0. Takav
procesa se naziva izentropa.

I za mehanike sudionike vrijedi: SMS = 0, zbog pretpostavke da se mehanika

interakcija odvija bez gubitaka (povratno).

Stoga nema ni promjene entropije sustava:

Ss = S12 + SMS = 0, (uz Q12 = 0), (37)

pa nema ni teorijskog gubitka na radu,

W T0 S s 0
. (38)

Takav je proces potpuno povratan, pa se s istim sudionicima moe provesti u suprotnom

smjeru, a oni vratiti na svoje poetno stanje.

70
Promjena unutarnje energije radnog medija je, kao i do sada:

U 12 mu12 mcv T2 T1 NCv T2 T1

, J, (39)

dok je teorijski mehaniki rad plina:

2 2
W12 p V dV m p v dv
1 1 , J, (40)

Ovu jednadbu ne moramo rjeavati, jer se mehaniki rad moe odrediti primjenom I.
Zakona:
W12 U 12 , (za Q12 = 0), (41)

budui da je U12 odreen s jednadbom (39).

Sukladno opoj jednadbi politropske promjene stanja:

pV n konst . , odnosno pv n konst . (42)

izentropi, kao specijalnoj politropi, pripada samo jedna odreena vrijednost eksponenta
n. Tu vrijednost jo ne znamo, pa emo taj eksponent posebno oznaiti s grkim slovom
(kapa). Tada e jednadba izentrope imati oblik:

pV konst . , odnosno pv konst . (43)

Preostaje nam da odredimo tonu vrijednost eksponenta . Procedura je dana u

nastavku.

- Iz jednadbe stanja: pv RT , diferenciranjem nastaje:

pdv vdp RdT ; (44)

- Iz jednadbe promjene stanja: pv konst . , nakon diferenciranja se dobiva:
v dp npv 1dv 0 , odnosno
vdp pdv ; (45)

Uvrtavanjem jednadbe (45) u jednadbu (44) dobiva se:

R
pdv dT
1 , (46)

to nam omoguava preoblikovanje jednadbe mehanikog rada (40):

71
 2 2
mR mR
W12 m p v dv dT T2 T1
1 1 1
1 , J, (teorijski rad izentrope). (47)

Konano, iskoristit emo jednadbu I. Zakona (41), tako da W12 izrazimo sukladno
jednadbi (47), a U12 pomou jednadbe (39):

mR
T2 T1 mcv T2 T1
1 . (48)

Iz ove relacije moemo izraziti eksponent :

R R cv c p
1
cv cv cv , (eksponent izentropske promjene). (49)

Eksponent nema dimenziju, ali zato ima fizikalno znaenje kao omjer specifinih
toplinskih kapaciteta pri konstantnom tlaku, cp, i konstantnom volumenu, cv.
To znai da se eksponent mora izraunati pomou jednadbe (49) za svaki pripadni
interval temperatura T2 T1 pomou srednjih vrijednosti cp i cv u tom intervalu.

p
2
T
N /m K
2 v 2
p 2 p 2
2
T 2
2
n =

M S v1

p 1
1
1 T 1
p 1 1
p 0

v2 v1 v , m 3/k g s1 = s2 s , J /(k g K )
w 12 = cv(1 - 2) < 0 q = 0
12

Slika 5.4 Izentropska kompresija u p-v i T-s dijagramu

Izoterma (T = konst.)

Ravnotena promjena pri kojoj se temperatura radnog medija ne mijenja, T1 = T2 = T =

konst, tj. T12 = 0, naziva se izoterma. Izotermna promjena od stanja 1 do 2 s
dovoenjem topline prikazana je u p-v i T-s dijagramu na slici 5.5.

Jednadbe stanja,

72
 p1V1 mRT1 i p2V2 mRT2 (50)

povezane su uvjetom: T1 = T2 = T = konst., na osnovi ega slijedi:

p2 V1

p1 V2 , (51)

kao i da je
p1V1 p2V2 konst . pV , (T = konst.). (52)

To znai da je eksponent izoterme n = 1.

Kako je p1V1= p2V2 = pV = mRT = konst. to se promjena tlaka s volumenom moe izraziti
kao:
mRT konst .
p pV
V V (izoterma T = konst.). (53)

Tu relaciju koristimo pri odreivanju teorijskog rada izotermne promjene.

p 1 = 2
2
T
N /m K
1 O S
p 1

p v2 p
1 2
1 2
n

T
=
1

2 v1
w12 p v dv 2 2

p2 1
q12 T ds
1
p0 M S

v1 v2 v , m 3/k g s1 s2 s , J /(k g K )
w = R T ln (v 2 /v 1) > 0 q 12 = T (s2 - s1 ) > 0
12

Slika 5.5 Izotermna ekspanzija u p-v i T-s dijagramu

Kako se tijekom procesa temperatura ne mjenja, to nema ni promjene unutarnje energije:

U 12 mu12 mcv T2 T1 0
, (T = konst.). (54)

Teorijski rad izoterme:

2 2 2
mRT dV V p
W12 pV dV dV mRT mRT ln 2 mRT ln 1
1 1
V 1
V V1 p 2 , J. (55)

73
Primjenom I.Zakona na izotermnu promjenu dobiva se:

p1
Q12 W12 mRT ln
p2 , (izoterma, T = konst., U12 = 0 ).
(56)

Toplina se moe izraziti i pomou II. Zakona:

2 2
Q12 TdS T dS T S 2 S1 mT s 2 s1
1 1 . (57)

Izjednaavanjem jednadbi (56) i (57) dobiva se promjena entropije pri izotermi:

p Q
S12 S 2 S1 mR ln 1 12
p2 T , J/K. (58)

Promjena entropije toplinskog, u promatranom sluaju ogrijevnog, spremnika konstantne

temperature TOS = konst. iznosi:
Q Q12
SOS OS
TOS TOS , J/K. (59)

Ukupna promjena entropije sustava (radni medij + ogrijevni spremnik) je:

Q Q 1 1 T T
S s S12 SOS 12 12 Q12 OS Q12
T TOS T TOS T TOS
. (60)

Jednadba (60) jasno ukazuje da je uzrok nepovratnosti (porasta entropije) procesa

razlika temperatura ogrijevnog spremnika i radnog medija, TOS T . Sve dok je ta razlika
konana, TOS T > 0, bit e i Ss > 0.

Srazmjerno tome bit e, u odnosu na prirodni toplinski spremnik temperature T0 = konst.,

teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline:

TOS T
W T0 S s T0 Q12 0
T TOS , J. (61)

Smanjivanjem razlike TOS T , a uz istu toplinu Q12, proces e biti termodinamiki

povoljniji.

U graninom sluaju, kada razlika tei nuli, (TOS T) 0, iezava gubitak na radu, W
0.
Za teorijska razmatranja koristi se takav granini sluaj kao primjer reverzibilne
(povratne) izmjene topline Q12 pri TOS = T , koja ne uzokuje gubitke.

74
Temperatura zadanog toplinskog spremnika TTS, ogrijevnog ili rashladnog, odreuje onu
idealnu izotermnu promjenu stanja radnog medija (reverzibilnu izotermu), pri kojoj ne bi
nastali gubici uslijed nepovratnosti. Naravno, takav sluaj se ne moe realno ostvariti,
ve samo teorijski.

Opa politropa

Na kraju analize posebnih politropskih promjena podsjetit emo se na ranije izvedene

openite zakljuke o politropi s proizvoljnim eksponentom n. Na slici 5.6 prikazane su
posebne politrope i kriteriji za upotrebu pojmova kompresije i ekspanzije, te grijanja i
hlaenja.

Poetno 1 i konano 2 stanje radnog medija zadaju se obino s:

- imenom plina, njegovom masom m ili koliinom N , te s jo dva neovisna svojstva,
tj. dvije termodinamike koordinate, od moguih T, p i V.
- ili, ako masa ili koliina nisu poznate, tada su potrebna sva tri svojstva: T, p i V.

Zbog pretpostavke da je radni medij idealni plin koristi se jednadbe stanja 1 i 2:

za stanje 1: p1V1 mRT1 ili p1V1 NT1 , a esto i oblik p1v1 RT1 ; (62)
za stanje 2: p2V2 mRT2 ili p2V2 NT2 , a esto i oblik p2 v 2 RT2 . (63)

q= 0 K O M P R E S IJA w = 0
n = - v
p n =
n = T
N /m 2 n =
K + v
v 1
G R IJA N JE E K S P A N Z IJA

1 p 1
n = 0 1 n = 1 K n = 1
p n = 0 T
1 1
E
n = 0
1 n = 1<
H LA EN JE n <

1< 1 n =
n <

n =

v 1 v , m 3/k g s1 s , J /(k g K )
K O M P R E S IJ A E K S P A N Z IJA HLA EN JE G R IJA N JE
w = 0 q = 0

Slika 5.6 Prikaz politropa u p-v i T-s dijagramu.

Politropska (ravnotena) promjena stanja opisana je opom jednadbom:

75
 pV n konst . ili kao pv n konst . (64)

Promjena unutarnje energije pri ravnotenoj promjeni stanja idealnog plina je uvijek
ista:
U 12 U 2 U 1 m u2 u1 mcv T2 T1 NCv 2 1
, J. (65)

Mehaniki (teorijski) rad politrope je reverzibilan i rauna se prema definiciji:

2 2 2 2
mR mR mR
W12 W p V dV dT dT T T
1 1 1
1 n 1 n 1 1 n 2 1 , J. (66)

I. Zakon slui za odreivanje topline:

R
Q12 U 12 W12 m cv T2 T1
1 n , J, (I. Zakon termodinamike ) .
(67)

Koristei ranije izvedene relacije:

cp

c p cv R cv ,
, (68)

moe se zakljuiti da je:

R n
cv cv cn
1 n n 1 , J/(kg K), (cn = specifini toplinski kapacitet politrope). (69)

Stoga se politropska toplina obino izraava jednadbom:

Q12 mcn T2 T1 mcn 2 1 NCn 2 1
, J. (70)

Promjena entropije radnog medija moe se odrediti s poznatim podacima poetnog i

konanog stanja prema bilo kojoj od slijedeih jednadbi:
T p T p
S12 S 2 S1 m s2 s1 m c p ln 2 R ln 2 N C p ln 2 ln 2
T1 p1 T1 p1
, J/K, (71)

T V T v
S12 S 2 S1 m s2 s1 m cv ln 2 R ln 2 N C v ln 2 ln 2
T1 V1 T1 v1
, J/K, (72)

p V p v
S12 S 2 S1 m s2 s1 m cv ln 2 c p ln 2 N C v ln 2 C p ln 2
p1 V1 p1 v1
, J/K, (73)

76
Treba voditi rauna o injenici da je
T2 2

T1 1 . (74)

Isti rezultat dobivamo i s jednadbom:

T2 T
S12 S 2 S1 m s2 s1 mc n ln NCn ln 2
T1 T1 , J/K, (75)

gdje su:
n n
c n cv Cn Cv
n 1 , J/(kg K), odnosno n 1 , J/(kmol K). (76)

Za cv, Cv i treba uvrstiti njihove srednje vrijednosti za promatrani interval temperatura

T2 T1 = 2 1. Odreivanje tih srednjih vrijednosti opisano je ranije.

Konano, u posebnom sluaju izotermne promjene stanja, T = konst., moe se promjena

entropije radnog medija uslijed izmjenjene topline Q12 izraunati primjenom II. Zakona:
Q
S12 S 2 S1 m s2 s1 12
T , J/K. (77)

Koristan rad dijagram p-v

p
T e o rijsk i ra d p lin a
1 2
p1
W12 pV dV
1
n =
kon
s t.
2
p 2
W kor
p o
W o
V
V1 V 12 V 2 m e h a n i k i
su d io n ik
p1 p o p o
p 2 M S
ZRAK
W 12 W o W kor

Slika 5.7 Teorijski W12 i koristan rad Wkor plina

Teorijski rad W12 predstavljen je u p-v dijagramu povrinom ispod promjene stanja 1-2.
Zbog pretpostavke o vanjskoj mehanikoj ravnotei taj rad preuzimaju mehaniki
sudionici u okoliu.

77
 2
W12 pV dV
1 , J. (78)

Ovaj rad bi se mogao predati nekom mehanikom sudioniku (MS), tj. potpuno iskoristiti,
samo kada bi se cilindar sa stapom nalazio u vakuumu, bez okolinjeg zraka.

Rad prema okolinjem zraku Wo je povezan s volumenskom promjenom zraka Vo pri

konstantnom tlaku po. Kako je Vo = - V12 to se Wo moe izraunati iz jednadbe:
20
W0 p dV
0 0 p 0 V0 p 0 V12 p 0 V2 V1 p 0 V1 V2
10 , J. (79)

Zbog razliitog smisla volumenske promjene su radovi W12 i Wo uvijek suprotnog smisla,
odnosno njihove brojane vrijednosti su raliite po predznaku. Simbol W skriva u sebi i
broj i predznak, pa je W12 + W0 uvijek razlika tih radova, a predznak te razlike ukazuje na
smisao. Jednadba bilance mehanikog rada glasi:
W W12 W0
. (80)

Ako je W > 0 govorimo o korisnom radu, a u sluaju W < 0 o utroenom radu.

Sve prethodno vrijedi za bilo koji smjer procesa, pa tako i dijagramski prikazi u p-v i T-s
ravnini, uz zamjenu stanja 1 i 2 i promjenu smjera (strelice na krivulji politrope).
Pripadne jednadbe zadravaju isti oblik, ali e rezultati imati suprotan predznak ispred
numerike vrijednosti.

6 .OTVORENI SUSTAVI

Premda je teorija termodinamike postavljena na modelu zatvorenog sustava,

dobivene termodinamike relacije mogu se uz dodatne pretpostavke primijeniti i na
tehniki znaajnije otvorene sustave. Njih karakterizira protok mase, m (kg/s), kroz
granine plohe sustava, koji je definiran kao fiksni prostor, tzv. kontrolni volumen. Na
slici 6.1 prikazan je tipian model otvorenog sustava. Granice sustava odreene su
stijenkom cijevi kroz koju protjee radni medij idealni plin.

78
 P snaga
H 1 U 1 p1V1 H 2 U 2 p2V2
dV
w 1 w 2

z1 z2
to p lin s k i to k

Slika 6.1 Karakteristian model otvorenog strujanja

Protok mase m (kg/s), odnosno koliine N (kmol/s), osnovna je karakteristika otvorenih

sustava. Zbog toga svi lanovi u jednadbi odranja energije (I. Zakon) imaju dimenziju
J/s = W. Umjesto o toplini govorimo o toplinskom toku, 12, a umjesto o radu govorimo o
snazi, P12. Poetno stanje radnog medija je ulazno stanje (1), konano stanje je izlazno
stanje (2). Ulazno i izlazno stanje opisani su s temperaturom T ili , tlakom p i protonim
volumenom V m3/s. Odnos protonog volumena i protone mase m kg/s je specifini
volumen v:

V
v , (m3/kg). (1)
m

Protoni volumen je povezan s brzinom strujanja w (m/s) i povrinom presjeka strujanja

A (m2):
V wA . (2)

Energija koju radni medij unosi, odnosno iznosi iz kontrolnog volumena, sastoji se iz dva
dijela: unutarnje energije, srazmjerne protonoj masi i temeperaturi, U m u U T ,
J/s, te snazi strujanja, srazmjernoj produktu tlaka i protonog volumena, pV , (N/m2)
(m3/s) = J/s. Ova dva oblika su energije vezane sa stanjem radnog medija, a objedinjena
su pojmom entalpije H , koja je takoer veliina stanja.

Po definiciji je specifina entalpija:

h u pv , J/kg. (3)
Mnoenjem jednadbe (3) s protonom masom m slijedi da je:

H m h m u pm v U pV , J/s. (4)

Kako je entalpija veliina stanja to se ona matematiki klasificira kao totalni

diferencijal, to znai da je promjena entalpije,
H 12 m h2 h1 , (5)

79
neovisna o procesu, tj. nainu promjene stanja radnog medija od ulaza do izlaza iz
otvorenog sustava. Zbog toga se kae da je entalpija konzervativno svojstvo, poput mase.
Uz to, entalpija je ekstenzivna veliina, jer njena numerika vrijednost ovisi o masi.

Apsolutna vrijednost specifine entalpije h nema znaaja pri opisu procesa, ve samo
promjena njene vrijednosti tijekom procesa, h12. Stoga je sasvim svejedno koje se
toplinsko stanje smatra nultim stanjem entalpije (oznaeno indeksom 0), tj. stanjem pri
kojem je entalpija h0 = 0. Do izraaja dolazi samo razlika entalpija stanja 1 i 2:

h12 h2 h0 h1 h0 h2 h1 c p T2 T1 C p 2 1 , J/kg. (6)

Izborom nultog stanja entalpije s h0 = 0, tom stanju je istovremeno pripisana odreena

vrijednost specifine unutarnje energije u0, sukladno relaciji:

u0 h0 p0 v0 p0 v0 , J/kg. (7)

To nema utjecaja na oblik rauna, jer do izraaja dolazi samo razlika specifine
unutarnje energije, u12, za koju vrijedi:

u12 u2 u0 u1 u0 u2 u1 cv T2 T1 C v 2 1 , J/kg. (8)

Vidi se da je stvarna vrijednost u0 potpuno nevana.

Na temelju jednadbi (6) i (8) nastaju relacije koje su korisne za proraun otvorenih
sustava:

H 12 m h2 h1 m c p T2 T1 N C p 2 1 , J/s = W. (9)

U 12 m u2 u1 m cv T2 T1 N Cv 2 1 , J/s = W. (10)

Primjenom jednadbe (4) na stanja 1 i 2 dobijaju se dvije jednadbe, pa se razlika stanja

2 prema stanju 1 moe izraziti kao:

H 12 U 12 p2V2 p1V1 . (11)

Promjena entalpije obuhvaa i promjenu unutarnje energije i razliku energije strujanja s

istovremenim promjenama volumena. Radi jasnoe moemo promotriti diferencijalni
oblik jednadbe (11):

dH dU d pV dU pdV Vdp . (12)

Znaenje dU (W) jasno je od ranije, s jedinom razlikom to se preko protone mase

uvela jedinica vremena. lan pdV je oito energija (po vremenu) koju radni medij

80
uzima (daje) za porast (smanjenje) svog volumen. Dakle taj lan je snaga, povezana s
promjenom volumena. Posljednji lan, Vdp , je snaga istog strujanja bez volumenske
promjene, tj. samo kao transport u smjeru pada tlaka.
Uvoenjem pojma entalpije nestaje potreba da sve te efekte razmatramo pojedinano!

Stanje radnog medija na ulaznom (1) i na izlaznom (2) presjeku nije jednoznano, jer su
stanja materijalnih estica po istom presjeku razliita i po brzinama i po temperaturi!
Uzimanje u obzir tih injenica vodi jako kompliciranom proraunu. Sukladno
dosadanjem principu idealiziranja fizikalnog modela moemo pretpostaviti da je stanje
materije po presjeku, tj unutar proizvoljno malog volumena, dV, jedinstveno. Time e se
proraun bitno pojednostaviti, ali uz izvjesnu netonost rezultata koja se moe ustanoviti
eksperimentalno. Po potrebi, uvijek se moe primijeniti kompleksniji pristup.

U narednim razmatranjima polazi se od pretpostavke jedinstvenog stanja po presjeku.

U odnosu na fizikalni model prikazan na slici 6.1 vidljivo je da zbog toplinske i

mehanike interakcije s okoliem moe doi ne samo do promjene entalpije, H 12 , ve i
do promjene kinetike E k ,12 i potencijalne E p ,12 energije radnog medija. Primjena I.
Zakona na takav fizikalni model rezultira jednadbom:

12 P12 H 12 E k ,12 E p ,12 , W. (I. Zakon za otvoreni sustav). (13)

Promjena kinetike energije moe se odrediti iz jednadbe:

w 2 w12
E k ,12 m 2 , W, (14)
2

pri emu se za odreivanje brzina moe koristiti veza s protonim volumenom prema
jednadbi (2):

V
w , m/s. (15)
A

Promjena potencijalne energije postoji, ako postoji razlika u poziciji presjeka, z,

E p ,12 m g z 2 z1 , W. (16)

Toplinska interakcija s okoliem, u obliku toplinskog toka, 12 (W), odvija se pri

konanoj razlici temperatura radnog medija (RM) i toplinskih sudionika (TS) u okoliu,
tj. ireverzibilno.
Mehanika interakcija s okoliem, u obliku snage P12 (W), prepoznaje se kao neposredni
dodir radnog medija s pominim mehanikim sudionikom (MS) i smatra se
reverzibilnom, tj. bez gubitaka.

Razmotrit e se odvojeno dvije vrste procesa radnog medija:

81
 ravnotene promjene stanja (politropske),
neravnotene promjene stanja, kod kojih nisu ispunjeni uvjeti unutarnje toplinske
mehanike ravnotee.

Politrope otvorenih sustava

Proces u nekim vanim tehnikim ureajima moe se klasificirati kao proces idealnog
radnog medija u otvorenom sustavu. Kao primjer spomenimo zrani kompresor koji je
pokretan elektrikim motorom. Radnom mediju, zraku, pripisuje se idealno ponaanje
budui da su stvarni tlak i temperatura tijekom procesa daleko od uvjeta pretvorbe u
kapljevito stanje (sudionika u zraku). Kao sastav zraka obino se uzima molni sastav s
21% O2 i 79% N2. Standardni sastav zraka poneto je drugaiji. Za svojstva takvog zraka
postoje numeriki podaci u odgovarajuim tablicama, pa se pri proraunu zrak smatra
jednim plinom.
Radi lakeg razumijevanja opisa rada stapnog kompresora prikazan je na slici 6.2
presjek cilindra. Otvaranje i zatvaranje usisnog (UV) i tlanog (TV) ventila odreeno je
razlikom tlaka zraka u cilindru i tlakova u usisnom (pu), odnosno tlanom (pt) vodu.

tla n i v o d
te tn i p ro sto r
c ilin d a r
p t
S T A P A J IC A
TV

U V
STAP
p u

u sisn i v o d s
sta p a j

Slika 6.2 Stapni kompresor

Realni i teorijski proces zraka u kompresoru prikazani su u p-V dijagramu na slici 6.3.
Na realni proces utjeu dva faktora:
postojanje tetnog prostora u kojem uvijek ostaje dio komprimiranog zraka, koji
se pri usisu mijea s usisanim zrakom,
inertnost usisnog i tlanog ventila zbog koje pri usisu nastaje potlak, a pri ispuhu
pretlak u odnosu na tlakove u usisnom i tlanom vodu.

82
 p
R e a ln i p ro c e s
2 T e o rijsk i p ro c e s
p 2
P12 n0 P12 okret

n =
dp

ko
ns
2
P12 okret V p dp

t.
1

p 1
1
V
V , m 3/o k re t
V 2 V 1

m o to r

isp u h k o m p re sija
ZRAK
u sis

Slika 6.3 Realni i teorijski proces u kompresoru

Teorijski proces aproksimira usis kao punjenje cilindra sa zrakom iji se tlak i
temperatura pri tome ne mijenjaju, tj. zrak je istog stanja kao u usisnom vodu. Stoga je
sekvenca usisa isti transport vanjskog zraka, koji je uzrokovan pokretom stapa. Stanje
plina nije pod utjecajem bilo kakve mehanike i toplinske interakcije iz okolia, pa zbog
toga usis nije politropska promjena. Sve toke na liniji usisa su istog stanja kao i toka
oznaena s 1.

Nakon zavretka usisa, stap kree u suprotnom smjeru, a oba ventila su zatvorena.
Smanjivanjem volumena zrak se komprimira pri emu raste tlak. Sekvenca kompresije
smatra se ravnotenom promjenom, tj. politropom, pV n konst . Njen eksponent n ovisi
o izmjeni topline, tj. hlaenju tijekom kompresije, 12. Kompresija zavrava u trenutku
kada je tlak u cilindru dostigao vrijednost tlaka u tlanom vodu.

Rad ventila kompresora nije dirigiran nikakvim drugim mehanizmom, ve samo

razlikama tlaka, koje se u teorijskom procesu smatraju zanemarivo malenim, a reakcije
ventila trenutnim.

Tlani ventil se podie s ispunog otvora i zrak se istiskuje u tlani vod, prema
odgovarajuem spremniku komprimiranog zraka. Sekvenca ispuha nije politropska
promjena, ve transport zraka stanja 2, kakvo je dostignuto na kraju kompresije.

Procesi koji su prikazani na slici 6.3 odnose se na jedan puni okret vratila kompresora.
Zbog toga su na apscisi volumeni po okretu, V (m3/okret), pa se za zadani broj okretaja n0
(okret/s) mora izraunati protoni volumen V (m3/s) pomou relacije:

83
 V n0V m v , (m3/s). (17)

Snaga motora za pogon kompresora troi se tijekom kompresije i ispuha, a dio snage se
dobiva tijekom usisa efektom inercije. Mehanika interakcija prema okoliu, tj.
zatvorenom prostoru kuita u kome se nalazi vratilo kompresora (na slici 6.3 opisan kao
zrak), se ponitava budui da se stap giba jednako u dva suprotna smjera, a gubici zbog
trenja zanemaruju.

Razultantni utroak snage za pogon kompresora pri teorijskom procesu prikazan je u p-V
dijagramu kao povrina omeena linijama usisa, kompresije i ispuha. Ta se povrina
moe prikazati kao zbroj niza malih povrina koje imaju smisao diferencijalno male
utroene snage, Vdp = dP. Stoga za utroak snage po jednom okretu vratila vrijedi
jednadba:
2
P12 okret V p dp , J/okret. (18)
1

Negativan predznak u jednadbi (18) uveden je iz slijedeih razloga. Matematiki se dp

uvijek izraava prema + p smjeru, pa bi produkt Vdp imao pozitivan smisao. Kako
postojei dogovor o smislu mehanikog rada (snage), propisuje negativan predznak
svakom utroenom radu (snazi) to se taj smisao mora osigurati i u jednadbi (18).
Za ukupni utroak snage pri n0 (okret/s) vrijedi relacija:

2 2 2 2
P12 n0 P12 okret n0 V p dp V p dp m v p dp m v p dp , W. (19)
1 1 1 1

Lako je uoljivo, prama slici 6.3, da je povrina koja odgovara utroku snage jednaka
povrini koja nastaje projekcijom politropske kompresije 1-2 na ordinatnu os p.
Za politropu vrijedi jednadba pv n konst . na osnovu koje se diferenciranjem dobiva:

v n dp npv n 1dv 0 , (20)

iz ega slijedi
vdp npdv . (21)

Za cijelu politropu izmeu 1 i 2 vrijedi:

2 2

v p dp n p v dv nw
1 1
12 , (22)

gdje je w12 (J/kg) specifini mehaniki rad politrope. Sukladno tome, moe se jednadba
(19) pisati u obliku:

84
 2
P12 m v p dp nm w12 nW 12 , W. (23)
1

p
2
N /m
3
p 2 2
V p dp P12 nW 12 n pV dV
3
3
P13 V p dp
1 1

1
n 13
2
2 p2
P12 V p dp
n 12
1
p1 1
2

W 12 p V dV
1

V2=V 3 V 1 V , m 3/o k re t

Slika 6.4 Prikazi snage i mehanikog rada politropa u p V dijagramu

Uoimo da se u jednadbi (23) nalazi mehanika snaga politrope W 12 , zbog utjecaja

protoka mase m (kg/s).
Ako se politropi pridrue usis i ispuh, tada se mnoenjem snage, W 12 , s eksponentom
politrope n dobiva snaga, P12 , takvog otvorenog politropskog procesa.
To znai da se za otvorene politropske procese mogu koristiti sve ranije izvedene relacije
za mehaniki rad zatvorenih sustava, ali se pri tome umjesto mase m (kg) treba uvrstiti
protona masa m (kg/s), kako bi se dobila snaga W 12 . Jedini izuzetak je otvoreni sustav s
izohorom ( V konst . ) kod koje je eksponent n = " 4, a mehanika snaga W 12 0 , tako
da je umnoak nW 12 neodreen. U tom sluaju treba koristiti jednadbu (23) koja
omoguava dobijanje rezultata:

2 2
P12 m v dp m v dp V p 2 p1 , W, (izohorni otvoreni proces).
1 1
(24)

Budui da su usis i ispuh samo transportne sekvence procesa, to pri tome nema izmjene
topline. Jedina izmjena topline postoji, eventualno, samo tijekom politropske promjene
koja se odvija pri zatvorenim ventilima. Stoga se toplinski tok, 12 (W), rauna potpuno
isto kao kod zatvorenih sustava, tj. vrijede iste jednadbe uz zamjenu mase m s
protonom masom m .

85
Isto vrijedi i za proraun promjene entropije, S 12 (J/K), radne tvari od usisnog stanja 1
do ispunog stanja 2. Transportne sekvence procesa, usis i ispuh, pretpostavljene su bez
gubitaka (S = 0).

Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnosti izmjene topline (samo pri politropi) rauna
se prema referentnom prirodnom toplinskom spremniku temperature T0 = konst. pomou
relacije:

P T0 S s , W, (teorijski gubitak snage). (25)

Otvoreni procesi specijalnih politropa

Ostajui pri aproksimaciji procesa u otvorenim sustavima, kao kombinaciji ravnotene

promjene (politrope) idealnog plina s dvije transportne sekvence, usisom (ulazom) i
ispuhom (izlazom), promotrit emo procese sa specijalnim politropama.

Postoje i slinosti i razlike izmeu politropskih procesa u otvorenim i onih u zatvorenim

sustavima. Kod otvorenih sustava uvodi se putem protone mase m (kg/s) utjecaj
vremena i ponavljanje procesa, dok se kod zatvorenih sustava proces s konstantnom
masom m (kg) odvija jednokratno, bez ponavljanja.

U oba sluaja politropska promjena se odvija potpuno identino, jer se i kod otvorenih
sustava ta sekvenca odvija pri zatvorenim ventilima, kao to je to sluaj kod zatvorenih
sustava. Stoga je poetno i konano stanje radnog medija identino u oba sluaja.
Sukladno usvojenim pretpostavkama kod otvorenih sustava ta stanja nisu pod utjecajem
transportnih sekvenci, usisa i ispuha.
Promjena energije radnog medija: unutarnje, kinetike i potencijalne, tijekom
politropskog procesa rauna se po istom principu, tj. s istim jednadbama u oba sluaja.
Pod utjecajem mase m (kg), odnosno protone mase m (kg/s), nastaje samo razlika u
dimenziji tih energija.

Jednako vrijedi i za toplinu, Q12 (J), i za toplinski tok, 12 (J/s). Zbog toga je grafiki
prikaz politropskog procesa u ravnini T-s identian (transportne sekvence ne utjeu na
stanje plina, pa se ne vide u dijagramu).

Jedina razlika oituje se u promjeni grafikog prikaza u ravnini p-V, budui da se

transportne sekvence (usis i ispuh) kod otvorenih sustava odraavaju na ukupni
mehaniki efekt, tj. snagu. Zbog ponavljanja procesa ponitava se mehanika interakcija
prema okolinjem zraku, koja kod jednokratnih procesa u zatvorenim sustavima dolazi do
izraaja kao rad W0.

Grafiki prikazi otvorenih procesa u p-V i T-s dijagramu dani su u nastavku za posebne
politropske procese.

Izohora (V = konst.)

86
 p n = "4
N /m 2 n = "4 T
K
O S p 2
isp u h 2 2
p 2 T 2

2
2

P12 okret V dp

v2
v1 =
1

1 1
p 1 T 1
u sis p 1 2
1 q12 Tds
1

V1 = V V , m 3 /o k r e t s1 s2 s , J /( k g K )
2
2

P12 n0 P12 okret n0 V dp V p1 p2 12 m q12 m cv T2 T1

1

Slika 6.5 Otvoreni izohorni proces u p-V i T-s dijagramu

Izobara (p = konst.)

p
2 T
N /m
K v2
O S 2
1 T 2

u sis 1 n = 0 2
2
p

p
=
1
p

is p u h
2 v1
T 1
1

q 12 > 0

V 1 V2 V , m 3 /o k r e t s1 s2 s, J/( k g K )
P12 0 12 m c p T2 T1
q12 m

Slika 6.6 Otvoreni izobarni proces u p-V i T-s dijagramu

Izentropa (S = konst.)

87
 p
2 1 T
N /m v
K 1
u s is 1 p 1
p 1 1
M S T 1
dp

n =
v

2
2
p
P12 okret V p dp
2 2 2
T 2
p 2
1

is p u h 2

V 1 V V 2 V , m 3/o k re t s 1= s2 s , J /(k g K )
q 12 = 0
P12 n0 P12 okret m R T1 T2
1

Slika 6.7 Otvoreni izentropski proces u p-V i T-s dijagramu

Izoterma (T = konst.)

p
2 1 T
N /m
K
u s is
p 1 1 O S

M S v
dp 2
p 1 p 2
1 2
n =

T1 = T 2
1

2
P12 okret V p dp v1
1
2
p q 12 > 0
2
is p u h 2

V 1 V V 2 V , m 3/o k re t s1 s2 s , J /(k g K )

P12 n0 P12 okret m RT ln

p1 T s2 s1
12 m q12 m
p2

Slika 6.8 Otvoreni izotermni proces u p-V i T-s dijagramu

88
Maksimalni rad i eksergija

Ve smo upoznali nain odreivanja teorijskog gubitka na radu u zatvorenim, odnosno

snazi u otvorenim sustavima, pomou kojih se ocjenjuje termodinamika valjanost
procesa u odnosu na nepovratnost izmjene topline.

Preostaje nam da razmotrimo kriterij vrednovanja zadanog stanja radnog medija,

polazei od injenice da sva mogua poetna stanja nisu jednako vrijedna u odnosu na
mogunost dobijanja korisnog rada, odnosno snage.

Oito je, da kriterij ne smije imati nikakve realne karakteristike koje bi utjecale na
rezultat procjene. Stoga je logino da se kao osnova kriterija uzme idealni teorijski
proces radnog medija u kojem nema nepovratne izmjene topline. Mehanika interakcija
tijekom procesa smatra se reverzibilnom, tj. bez gubitaka, kao i u svim prethodnim
razmatranjima. Tijekom procesa radni medij prolazi kroz stanja u unutarnjoj ravnotei.

Radni sustav ukljuuje samo nune sudionike: sam radni medij, neopisanog mehanikog
sudionika ije su osobine idealizirane (bez trenja), te postojei prirodni toplinski
spremnik (okolinji zrak) temperature T0 = konst., koji je ujedno i mehaniki sudionik
tlaka p0 = konst.. Sustav je potpuno izoliran od drugih utjecaja. Pretpostavit emo da
radni medij zadanog stanja (T1, p1, V1) nije u ravnotei s okoliem, jer u protivnom
sluaju ne bi bio mogu nastanak procesa niti teorijski. Neravotea s okoliem prua
mogunost provoenja procesa i dobivanja korisnog mehanikog rada, odnosno snage.
Proces traje do uspostave ravnotee s prirodnim spremnikom (okolinjim zrakom), kada
radni medij postie temperaturu T0 i tlak p0.

Stanje plina u potpunosti je zadano podacima temperature T1, tlaka p1 i volumena V1,
odnosno V1 , na osnovu ega se iz jednadbe stanja moe izraunati masa m, odnosno
protona masa m , plina:
pV
m 1 1 , kg, (zatvoreni sustav), (26)
RT1
p V
m 1 1 , kg/s, (otvoreni sustav). (27)
RT1

Da bi se izbjegli gubici na radu, odnosno snazi, koji su spomenuti na poetku, tijekom

procesa ne smije doi do nepovratne izmjene topline. Teorijski zamiljena povratna
izmjena topline mogla bi biti samo pri istoj temperaturi radnog medija i toplinskog
spremnika. Ta je temperatura zadana zadavanjem stanja prirodnog toplinskog
spremnika, okolinjeg zraka. Tamperatura T0 je upravo ta povratna izoterma po kojoj
smije tei proces plina. Naravno, proces uravnoteavanja moe koristiti i bilo koju
politropu bez izmjene topline, tj. izentropu, S = konst., dS = 0. Promjena entropije takvog
izoliranog sustava jednaka je nuli, Ss = 0 ili S s 0 , kao i teorijski gubitak na radu,
W = 0, odnosno snazi, P = 0.

89
S postavljenim uvjetom reverzibilnosti izjmene topline uklonjena je poslijednja realna
karakteristika, pa takav proces ima samo teorijski smisao. Pri takvom procesu teorijski
se dobiva najvei mogui mehaniki rad, odnosno najvea mogua snaga (eksergija), s
obzirom na zadana stanja radnog medija i prirodnog spremnika.

Maksimalni rad zatvoreni sustav

Teorijski idealan proces u zatvorenom sustavu smije biti samo kombinacija bilo koje
izentrope- pri kojoj nema izmjene topline, dok se izmjena topline smije odvijati samo
tijekom povratne izoterme T0, koja je zadana temperaturom prirodnog spremnika,
okolinjim zrakom. U posebnim sluajevima bit e dovoljna samo jedna od tih promjena.

Na slici 6.10 prikazan je jedan sluaj takvog idealnog procesa za zadano stanje (1)
radnog medija i zadano stanje (0) prirodnog spremnika, okolinjeg zraka temperature T0
i tlaka p0.

p v1 p 1
1 T
p 1 1
T1
1

v0 p 0
n =

2 0
T

0
2
p 2 0
W m ax 0 q > 0
p 0 20

W 0

3 s 1= s 2 s0
V 1 V 0 V,m s , J /(k g K )

Slika 6.9 Idealni proces zatvorenog sustava u ravnini p-V i T-s

Dogod je temperatura radnog medija razliita od temperature T0 smije se koristiti samo

izentropski proces bez izmjene topline. Tek kada plin postigne tu temperaturu (stanje 2 u
dijagramima) moe se zamisliti teorijska izmjena topline, pri istim temperaturama plina i
toplinskog spremnika, okolinjeg zraka. Proces se po toj povratnoj izotermi odvija sve
dok se ne uspostavi potpuna ravnotea plina i okolia, tj. plin poprimi stanje s
temperaturom T0 i tlakom p0 (stanje 0 u dijagramima).

Poloaj stanja 2 u ravnini p-V moe se procijeniti ako se izrauna pripadni tlak p2:

T 1
p2 p1 0 , (za sjecite izentrope 1-2 i izoterme 2-0). (28)
T1

90
Teorijski rad plina je, po definiciji, povrina ispod linija procesa 1-2-0. Kako se proces
1-2 odvija po zakonu izentrope, a proces 2-0 po zakonu izoterme, to se mehaniki rad
moe izraunati samo odvojeno za svaku sekvencu. Stoga je

W120 W12 W20 , J. (mehaniki rad plina pri idealnom procesu). (29)

No, W1-2-0 se moe izraziti i na drugi, kako e se pokazati u nastavku.

U promatranom primjeru ovaj je rad pozitivan tj. predaje se prisutnim mehanikim

sudionicima. Dio tog rada troi se na potiskivanje okolinjeg zraka u iznosu W0, a
ostatak se moe iskoristiti. Zbog idelnog procesa taj koristana rad je ujedno i najvei
mogui rad, Wmax, koji se teorijski moe dobiti od plina zadanog stanja u odnosu na
zadano stanje prirodnog spremnika, okolinjeg zraka (T0, p0).

Odnos teorijskog rada plina W1-2-0, rada okoline W0 i maksimalnog korisnog rada Wmax,
uvijek je odreen jednadbom oblika:
Wmax W120 W0 , (30)

Rad prema okolini moe se izraziti, pomou definicije mehanikog rada, na slijedei
nain:
0 ,ok
W0 p dV 0 0 p0 V0 ,ok V1,ok , J, (rad prema okolini). (31)
1,ok

Razliku volumena okolinjeg zraka moramo zamijeniti s istom takvom razlikom volumena
radnog medija, ali suprotnog smisla:
V0 ,ok V1,ok V0 V1 , (32)

pa umjesto jednadbe (31) moemo pisati:

W0 p0 V1 V0 , J, (rad prema okolini). (33)

Za odreivanje teorijskog rada plina W1-2-0, tijekom procesa 1-2-0, iskoristit emo
jednadbu I. Zakona:
Q120 W1 20 U 120 , J, (34)

koju moemo uskladiti s procesom u dvije sekvence. 1-2 i 2-0:

Q1 2 Q20 W120 U 12 U 20 , J. (35)

Na sekvenci izentrope 1-2 nema izmjene topline, Q1-2 = 0, dok se toplina na sekvenci 2-0
odvija pri konstantnoj temperaturi, pa se moe izraunati primjenom II. Zakona:

Q20 T0 S 20 T0 S 0 S 2 T0 S 0 S1 , J, (jer vrijedi: S2 = S1). (36)

91
Promjena unutarnje energije radnog medija tijekom procesa 1-2-0 iznosi:

U 12 U 20 U 2 U 1 U 0 U 2 U 0 U 1 , J, (vrijedi: U2 = U0). (37)

Rezultate jednadbi (35) i (37) moemo uvrstiti u jednadbu (35) i preoblikovati u izraz
kojim se izraava W1-2-0:

W120 U 1 U 0 T0 S1 S0 , J. (38)

Konano, uvrtavanjem jednadbi (38) i (33) u jednadbu (29) dobivamo izraz za

izraunavanje maksimalnog rada za proces izmeu zadanih stanja 1-0:

Wmax,10 U 1 U 0 T0 S1 S 0 p0 V1 V0 , J, (maksimalni rad 1-0).

(39)

Sve veliine na desnoj strani jednadbe se odnose na radni medij, a pojedini lanovi se
raunaju prema slijedeim relacijama:

U1 U 0 mcv T1 T0 , J, (40)
T p
T0 S1 S 0 mT0 c p ln 1 R ln 1 , J, (41)
T0 p0
mRT1 mRT0
p0 V1 V0 , J, pomou: V1 i V0 . (42)
p1 p0

U dijagramu p-V uvijek se Wmax,1-0 moe prikazati povrinom, koja je omeena s linijama
idealnog procesa 1-2-0 i s dvije pomone linije (nisu linije procesa): izohorom V1 i
izobarom p0.

Radi ilustracije prikazan je na slici 6.10 proces dobijanja maksimalnog rada u sluaju
kada je zadano stanje plina (T1, p1, V1) ispod stanja prirodnog spremnika, okolinjeg
zraka (T0, p0).

92
 p v 0 p 0
0 T 0
p 0
2
T0
W m ax
0 q < 0 v
20 1 p 1
2
p 2 T 1
1
n =

1
p 1
1

3 s0 s 1= s 2 s , J /(k g K )
V 0 V 1 V,m

Slika 6.10 Idealni proces s plinom stanja ispod okolinjeg

Za teorijski proces 1-2-0 potrebno je utroiti rad W1-2-0 (povrina ispod procesa bez
oznake u dijagramu). Pri tome okolina pomae dajui rad W0 = p0(V1 V0). Razlika je
koristan (pozitivan) rad Wmax.

Minimalni rad
U sluaju da je poetno stanje radnog medija u ravnotei s prirodnim spremnikom
(stanje s oznakom 0 u dijagramima) moe se po istom principu odrediti teorijski
minimalan rad, Wmin, da bi se radni medij doveo u stanje 1. Idealni proces je identian,
ali se odvija u suprotnom smjeru, pa je konani rezultat za Wmin,0-1 jednak rezultatu za
Wmax,1-0, samo suprotnog, negativnog predznaka.

Wmin,01 U 0 U 1 T0 S 0 S1 p0 V0 V1 , J, (minimalni rad 0-1).

(43)

Eksergija otvoreni sustav

Ako raspolaemo sa stalnim dotokom m (kg/s) radnog medija zadanog stanja, (T1, p1),
moe se primjenom istog principa idealnog procesa odrediti eksergija (= maksimalna
snaga), koja pripada tom stanju u odnosu na referentno stanje prirodnog spremnika,
okolinjeg zraka, (T0, p0). Zbog ponavljanja, idealnom procesu pripadaju transportne
sekvence usisa i ispuha. Primjer eksergijskog procesa prikazan je na slici 6.10.

93
 p v1 p 1
u s is 1 T
p 1 1
T1
1

v0 p 0
n =
E okret T
2 0

0
2
p 2
0
0 q > 0
p 0 20
is p u h

V 1 V 0 V , m 3/o k re t s1 = s2 s0 s , J /(k g K )

Slika 6.11 Eksergijski proces (1-0) u p-V i T-s ravnini

Budui da se radi o otvorenom sustavu grafiki prikaz eksergije (po okretu) u ravnini p-V
predstavlja povrinu, dobivenu projekcijom idealnog procesa 1-2-0 na ordinatnu os p.

Prema I. Zakonu za otvorene sustave je:

120 P120 H 120 , W, (44)

odnosno
12 20 P120 H 12 H 20 , W. (45)

Za pojedine sekvence idealnog procesa vrijedi:

12 0 , 20 m T0 s0 s2 m T0 s0 s1 T0 S 0 S1 , W, (46)

H 12 H 2 H 1 , H 20 H 0 H 2 0 , W, ( H 2 H 0 ). (47)

Snaga idealnog procesa je eksergija stanja 1 u odnosu na referentni prirodni spremnik

stanja 0:

P120 E10 , W, (48)

Uvrtavanjem jednadbi (46), (47) i (48) u jednadbu (44) dobiva se:

E10 H 1 H 0 T0 S1 S 0 , W, (eksergija stanja 1-0). (49)

Raunanje pojedinih lanova vri se pomou jednadbi:

H 1 H 0 m c p T1 T0 , (50)

94
 T p
T0 S1 S 0 m T0 c p ln 1 R ln 1 , (51)
T0 p0

koje zahtijevaju poznavanje samo svojstava poetnog (1) i konanog (0) stanja.

7 .KRUNI PROCESI

Proces, tijekom kojega se nakon niza uzastopnih stanja radna tvar vraa u
poetno stanje, naziva se kruni (cikliki ili zatvoreni) proces. Po toj definiciji kruni
proces moe se u cjelosti ostvariti samo ako nema kemijskih promjena radne tvari. Kada
se tijekom procesa mijenja kemijski sastav radne tvari, tada poetno i konano stanje nije
identino. Takvi su, na primjer, procesi s izgaranjem kao to su Diesel i Otto proces.
Ipak, zatvaranje procesa je teorijski zamislivo tako da produkti izgaranja isputeni u
okolinu ponovo formiraju kemijski spoj gorive tvari kao na poetku procesa. Pri
razmatranju takvih sluajeva u pravilu se koriste aproksimacije koje olakavaju
proraun. Sa stanovita temperature i tlaka radnog medija, premda ne uvijek i kemijskog
sastava, bit e i takvi procesi zatvoreni.

Kada u jednom cikusu sudjeluje konstantna masa istog identiteta, koja se u nekim
sluajevima po zavretku ciklusa istiskuje i zamjenjuje istom masom drugog identiteta,
tada se promjene stanja mogu promatrati kao u zatvorenom sustavu jednog ciklusa.
Ukupni efekti izmjene topline i mehanikog rada proporcionalni su uestalosti
(ponavljanju ili frekvenciji) ciklusa po vremenu.
U praksi su posebno karakteristini procesi, koji se ostvaruju pomou nekoliko razliitih
tehnikih ureaja koji, svaki na svoj nain, utjeu na promjenu stanja radne tvari.
Premda u cjelini takav sustav sadri konstantnu masu radne tvari, on se ne promatra kao
zatvoreni sustav, ve kao niz otvorenih sustava u kojima se promjena stanja protone
mase tvari odvija pod utjecajem tehnikog ureaja kroz koji ona protjee. Tijekom takvih
procesa radna tvar moe biti u plinovitom (parovitom), a dijelom ciklike promjene
ponekad i kapljevitom stanju. U nastavku, pri razmatranju glavnih karakteristika krunih
procesa pretpostavit emo, radi jednostavnosti, da je radni medij idealni plin, a njegove
promjene stanja ravnotene.
Konano stanje radnog medija na kraju ciklusa je identino poetnom, 1 2, pa ih ne
emo posebno indeksirati, jer se zakljuci odnose na cijeli ciklus, za kojega vrijedi:

U = 0, H = 0, S = 0, Ek = 0, Ep = 0. (za jedan ciklus). (1)

Jedini efekt krunog procesa su toplina i mehaniki rad po ciklusu:

Q = W , (J/cikl) (za jedan ciklus). (2)

95
Ako se ciklusi ponavljaju s frekvencijom f ciklusa u sekundi (cikl/s), tada je ukupni
toplinski tok: = f Q , (J/s), odnosno snaga: P = f W , (J/s).

S obzirom na mehaniki rad po ciklusu razlikujemo desnokretne i lijevokretne krune

procese.

Desnokretni kruni procesi

Kod takvih je procesa rad ekspanzije vei od utroenog rada za kompresiju: Weks >|Wkom |,
a njihova razlika predstavlja koristan rad procesa, W > 0. Da bi se proveo kruni proces
nuna su najmanje dva toplinska spremnika, tj. jedan ogrjevni spremnik (OS) i jedan
rashladni spremnik (RS). Naravno, moe se koristiti i vei broj toplinskih spremnika!
Toplina dovedena od ogrjevnog spremnika oznaava se kao Qdov i za radni medij ima
pozitivan smisao, Qdov > 0. Toplina predana rashladnom spremniku oznaava se kao Qodv
i ima negativan smisao, Qodv < 0! Kod tih procesa je temperatura ogrjevnog spremnika,
TOS, uvijek vea od temperature rashladnog spremnika, TRS.
Ukupna toplina po jednom ciklusu je:
Q = Qdov -|Qodv|, (3)
pa je mehaniki rad po ciklusu jednak razlici dovedene i odvedene topline:
W = Qdov -|Qodv|. (4)
Uvoenje oznake za apsolutnu vrijenost ima svrhu lakeg uoavanja razlike u predznaku
dovedene i odvedene topline. Nije pogreno pisati:
W = Qdov + Qodv , (4a)

umjesto jednadbe (4), jer je Qodv uvijek negativan broj. Ipak, takav zapis nema jasnou
kao jednadba (4).
Rezultantni mehaniki rad po ciklusu, W, dobija se iz razlike mehanikog rada pri
ekspanziji, Weks > 0, i kompresiji, Wkom < 0, tj.
W = Weks |Wkom |. (5)

96
 p D ESN O K R ETN I PR O C ES p L IJ E V O K R E T N I P R O C E S
G R IJ A N J E H L A E N JE O S
O S

1 1 Q dov
Q dov

A A
B
W > 0 B T W < 0 T O S , m in
O S , m in

Q odv 2 Q = 0 Q odv 2 Q = 0

R S
R S Q = 0 T Q = 0 T RS,m ax
RS,m ax
H L A E N JE G R IJ A N J E
V V
V m in V m ax V V
m in m ax
E K S P A N Z IJ A 1 - 2 E K S P A N Z IJ A 1 - 2

K O M P R E S IJ A 2 - 1 K O M P R E S IJ A 2 - 1

Slika 7.1 Prikaz desnokretnog i lijevokretnog krunog procesa u p-v dijagramu

Za ocjenu termodinamike valjanosti desnokretnih krunih procesa uvodi se pojam

termikog stupnja djelovanja, t:
Qdov Qodv W
t 1
Qdov Qdov . (6)

Prema dosadanjim spoznajama nije mogue u nekom ciklikom procesu svu dovedenu
toplinu, Qdov, pretvoriti u mehaniki rad, W. Dio topline koji se ne moe pretvoriti u
mehaniki rad mora se odvesti rashlanom spremniku, |Qodv |> 0, odnosno Qodv < 0, kako
bi se radni medij vratio u poetno stanje. Zbog toga je uvijek t < 1!
Termiki stupanj djelovanja razliitih krunih procesa ne ovisi o svojstvima radne tvari,
ve samo o nain promjene stanja i raspoloivim toplinskim spremnicima, tj. njihovim
temperaturama. Ako su promjene stanja radne tvari ravnotene i istovremeno i povratne
(reverzibilne), tj. bez mehanikih gubitaka i nepovratne izmjene topline, tada se postie
najvei mogui termiki stupanj djelovanja za zadane toplinske spremnike. Takav idealan
proces, bez gubitaka zbog nepovratnosti, moe se samo teorijski zamisliti, ali ne i realno
ostvariti. U teoriji je poznat kao idealni Carnotov proces.

97
 p T
A
Q dov = Q 12 = Q A B
q dov = q 12 = q A B

1 A B
T O S = T g O S
p 1 B W
1 id 2
T = T1 = T 2
Q = 0 O S g = O S
41
2 = 1= 2
p 4 W
4 W < W id
Q 34 Q = 0
23
R S

h = RS
p 3
3 o = 3= 4 q 34 > q CD
D To = T4 = T 4 3
W id 3
C
Q CD TRS = Th RS
D C
V 1 V 4 V D V 3 V C V s1 = s4 q CD s2 = s3 s
sA = sD sB = sC

Slika 7.2 Carnotov idealni i realni desnokretni kruni procesi u p-v i T-s dijagramu

Dovedena toplina Qdov = Q12 = QAB: Odvedena toplina Qodv:

realni ciklus: realni ciklus:
p1 p3
Q12 mRT ln mT s 2 s1 Q34 mRT0 ln mT0 s 4 s 3
p2 p4
idealni ciklus: idealni ciklus:
QAB mTg s B s A QCD mTh s D s C

Mehaniki rad procesa (jednog ciklusa):

W Q12 Q34
realni ciklus:
Wid QAB QCD
idealni ciklus:
...................
Zbog usporedbe mora biti: Qdov = Q12 = QAB
Kako je: Q34 > QCD to je rad realnog procesa uvijek manji od rada idealnog: W < Wid

U idealnom Carnotovom procesu, koji se sastoji od dvije izoterme i dvije izentrope,

radni medij prolazi kroz stanja A-B-C-D-A. Pri izotermnoj ekspanziji A-B radni medij
prima toplinu, Qdov, od ogrjevnog spremnika iste temperature, Tg = TOS, i daje mehaniki

98
rad WAB. U nastavku, tijekom izentropske promjene B-C nema izmjene topline, ali se pri
ekspanziji dobiva jo mehanikog rada u iznosu WBC.

Povrat u poetno stanje zapoinje izotermnom kompresijom C-D, pri emu se troi dio
prethodno dobivenog rada u iznosu WCD uz istovremeno odavanje topline, Qodv,
rashladnom spremniku iste temperature, Th = TRS. Konano, izentropskom kompresijom
uz utroak rada WDA, plin se vraa u poetno stanje A.
Efektivni rad ciklusa, W = WAB + WBC + WCD + WDA, jednak je razlici dovedene i
odvedene topline, sukladno jednadbi (2),
Qdov Qodv= W . (7)
Zbog reverzibnog karaktera idealni Carnotov proces moe se provesti u suprotnom
smjeru, tj. kao lijevokretni. Pri tome bi se promijenili smjerovi topline i mehanikog
rada, ali ne i njihovi iznosi. Na kraju procesa, svi sudinici vratili bi se u svoja poetna
stanja, u kojima su bili prije poetka desnokretnog procesa. Nigdje u prirodi ne bi
postojao nikakav trag o promjenama koje su se zbivale.
Teorijski, svaka ravnotena promjena stanja radne tvari mogla bi postati reverzibilna,
ako bi raspolagali s beskrajno mnogo toplinskih spremnika, od kojih bi svaki stupio u
toplinsku interakciju s radnom tvari u trenutku kada su im temperature jednake.
Razmatrajui reverzibilne krune procese Sadi Carnot (1822.) je doao do zakljuka da
su omjeri toplina i apsolutnih temperatura konstantni,
Qg Qh
konst . , (Carnotov princip), (8)
Tg Th

gdje se indeks "g" odnosi na dovedenu toplinu (Qg / Qdov) i temperaturu radne tvari pri
njenom grijanju, Tg = TOS, a indeks "h" na odvedenu toplinu (Qh / Qodv) i temperaturu pri
njenom hlaenju, Th = TRS. Na temelju tog principa R. Clausius je kasnije dao definiciju
promjene entropije,
Q
dS , (9)
T

uzevi da se zbog infinitezimalno malog obroka topline, Q, temperatura radne tvari ne

mijenja, T = konst.. Za konane iznose topline pri izotermnoj promjeni, doi e do
promjene entropije radne tvari, sukladno oznakama na slici 7.2,
B B
Q 1 Qg
S AB Q
T Tg A Tg
A , (Qg / QAB), (reverzibilni proces), (10)
D D
Q 1 Q
SCD Q h
T Th C Th
C , (Qh / QCD), (reverzibilni proces), (11)

99
pri emu ne treba zaboraviti na injenicu da je Qh < 0 (negativan broj)! Budui da se
radna tvar na kraju ciklusa vraa u poetno stanje, slijedi da je promjena entropije radne
tvari tijekom jednog ciklusa:
S cikl S AB SCD 0 , J/(cikl K) (za ciklus radnog medija), (12)
odnosno
S AB SCD , (13)

ime se, uz jednadbe (10) i (11) potvruje Carnotov princip (8).

Termiki stupanj djelovanja idealnog desnokretnog Carnotovog procesa iznosi:
Q g Qh Qh Th T
t ,id 1 1 1 RS
Qg Qg Tg TOS
, (14)

pri emu radni medij ima istu temperaturu kao i odgovarajui toplinski spremnik,
Tg TOS i Th TRS . (15)

Dakle, termiki stupanj djelovanja idealnog procesa ovisi samo o temperaturama

raspoloivih toplinskih spremnika. Rad koji bi se dobio po jednom ciklusu ovisi jo samo
o toplini koju dobavlja ogrijevni spremnik (Qg / Qdov):
W t ,id Qdov
, J/cikl, (najvei rad za zadane toplinske spremnike). (16)

Sva dovedena topline ne moe se pretvoriti u rad, ve se jedan dio mora odvesti
rashladnom spremniku:
Qodv 1 t ,id Qdov . (najmanja odvedena toplina). (17)

Realni Carnotov proces mogao bi se odvijati samo uz konanu razliku temperatura

radne tvari i toplinskih spremnika, tj. kada je T < TOS i To > TRS . Takav proces radne
tvari prikazan je na slici 7.2 izmeu stanja 1-2-3-4-1. Radni medij prima istu toplinu Qdov
/ Qg = Q12 od ogrjevnog spremnika, ali pri nioj temperatuti, T < TOS. Zbog toga mu je
promjena entropije, S12 , vea od ranije promjene, S AB .
Meutim, toplina koju radni medij predaje rashladnom spremniku je vea nego prije, Qodv
= Q34 > Qh = QCD , a zbog vie temperature, To > TRS, nastupit e vea promjena njegove
entropije, S34 > SCD . Termiki stupanj djelovanja realnog Carnotovog procesa za
iste toplinske spremnike je:
Q12 Q34 Q34 T0 T
t, re 1 1 t ,id 1 RS
Q12 Q12 T TOS , (18)

100
uvijek manji od termikog stupnja djelovanja idealnog procesa! U realnom Carnotovom
procesu dobiva se manje rada, a istovremeno se mora odvoditi vie topline.
Ukupna nepovratnost procesa moe se procijeniti pomou ukupne promjene entropije
sustava. Pri tome je, zbog pretpostavke ravnotene promjene radne tvari i mehanikog
rada bez trenja, nepovratnost procesa uzrokovana samo realnom izmjenom topline uz
konane razlike tamperatura. Promjena entropije sustava, koji se sastoji od radnog
medija (RM), dva toplinska spremnika (OS i RS) i nedefiniranog mehanikog sudionika
(MS), dobiva se iz relacije:
S s Si S RM SOS S RS S MS SOS S RS
i

0 0 , (19)
odnosno
QOS Q RS
S s
TOS TRS , J/(cikl K), (promjena entropije sustava). (20)

Topline se ne mogu odrediti neposredno na toplinskim spremnicima, budui da su oni

definirani s konstantnim temperaturama, tj. kao tijela s beskonano velikim toplinskim
kapacitetima. Meutim, iste topline moemo odrediti pomou toplina radnog medija, Qdov
i Qodv.
QOS Q12 TS12 , QRS Q34 T0 S 34 T0 S12 . (21)

Uvrtavanjem u jednadbu (20) dobiva se porast entropije sustava zbog ireverzibilne

izmjene topline:
T T
S s 0 S12 0
TOS TRS , J/(cikl K), (realni Carnotov proces), (22)

uvijek raste entropija sustava, budui da je u realnom procesu T TOS i T0 TRS (u

jednadbi 22 je pozitivan razlomak je vei od 1, a negativan razlomak je manji od 1)!
Samo u sluaju idealnog procesa vrijedi Carnotov princip po kojem je:
QOS Q RS
S s ,id 0
TOS TRS , (idealni Carnotov proces).
(23)

nema porasta entropije sustava, jer nema nepovratnosti izmjene topline!

Srednja temperatura

101
Kod opih politropskih promjena stanja moe se radnom mediju odrediti srednja
temperatura dovoenja, Tsr,dov, ili odvoenja topline, Tsr,odv, na osnovi II. zakona
termodinamike:
Qdov Qodv
Tsr ,dov , Tsr ,odv
S dov S odv . (24)

Lijevokretni kruni procesi

Postoje sluajevi kod kojih se postavlja zahtjev za to veim toplinskim uincima
hlaenja ili grijanja, a ne dobivanje mehanikog rada. Takvi se problemi rjeavaju
pomou lijevokretnih krunih procesa, kod kojih je rad utroen za kompresiju vei od
rada dobivenog pri ekspanziji:|Wkom | > Weks, pa se za ostvarivanje procesa mora dodatno
utroiti rad W < 0!
Utroeni rad je prema jednadbi (4):
W = Qdov -|Qodv| < 0, (lijevokretni proces), (25)

jednak je razlici dovedene i odvedene topline, tako da je Qdov < |Qodv|.

Temperatura ogrjevnog spremnika, TOS, moe biti manja je od temperature rashladnog

spremnika, TRS! U ekstremnom sluaju mogao bi se lijevokretni proces ostvariti i samo s
jednim toplinskim spremnikom, ali tada ne bi imali nikakav drugi efekt osim utroka
rada! Da bi se ostvario toplinski efekt hlaenja ili grijanja nuna su dva toplinska
spremnika kao i kod desnokretnog procesa.

Prema eljenom toplinskom efektu razlikujemo dva tipa lijevokretnih procesa, ve prema
tome da li im je osnovni zadatak ostvariti hlaenje (rashladni proces) ili grijanje
(toplinska pumpa).

Rashladni proces. Kruni proces radne tvari koristi se u svrhu hlaenja odreenog
sudionika kako bi njegovu temperaturu, Ta, odrali trajno ispod temperature okoline, Ta
< To. Zato se kae da se rashladni proces vodi ispod temperature okoline.

102
 T a - t e m p e r a t u r a a m b ije n t a z a s e g m e n t .
T O P L IN S K A P U M P A
1 -2 k o d r a s h la d n o g p r o c e s a
p r o ce s g r ija n ja
3 - 4 k o d to p lin s k e p u m p e
T T
T o - te m p e ra tu ra a tm o s fe rs k o g z ra k a 4 3
T h q gr
T a g rija n i
RASH LAD N I PRO CES su d io n ik
p r o ce s h la e n ja W < 0
T 4 3
h
T o
q odv To o k o li
o k o li Tg q dov
W < 0 1 2
h la e n i
Ta su d io n ik
Tg q hl q gr = - q odv
1 2
q hl = - q dov
s s
s1 = s4 s2 = s3 s1 = s4 s2 = s3
T o p lin e s u in d e k s ir a n e (d o v i o d v ) s a s m is lo m u o d n o s u n a r a d n i m e d ij.
Z a to p lin s k e s p r e m n ik e (s u d io n ik e ) v r ije d i s u p r o ta n s m is a o (h l i g r ).

Slika 7.3 Prikaz lijevokretnih krunih procesa u T-s dijagramu

Toplina odvedena hlaenom sudioniku, Qhl, dovodi se radnoj tvari, Qdov = Qhl, ija
temperatura mora biti nia od temperature hlaenog sudionika, Tdov / Tg < Ta. Da bi se
primljena toplina mogla odvesti od radne tvari i predati okolinjem zraku temperature To
potrebno je utroiti mehaniki rad, W < 0, kako bi se povealo toplinsko stanje i radna
tvar dovela na temperaturu, Th, koja mora biti vea od temperature okoline, Th > To.
Energija, koja se u obliku topline predaje okolini, Qodv = Qo, predstavlja zbroj topline
Qdov i mehanikog rada, W. Uzavi u obzir smisao (predznak) ovih energija moe se
umjesto jednadbe (25) pisati:
|Qodv | = Qdov + |W| , (Qodv < 0, W < 0 ) . (26)

Uinkovitost rashladnih procesa, z, izraava se kao odnos topline Qdov (rashladne

topline) i utroenog mehanikog rada, W, koji se mora dovesti za provoenje krunog
procesa.
Qdov Qhl
z
W W
, (Qhl < 0, W < 0). (27)

103
Toplinska pumpa. To je lijevokretni proces sa svrhom da radna tvar u krunom procesu
preuzme toplinu od okoline, Qdov = Qo , pri emu je To > Tdov / Tg, te da se skupa s
dovedenim (utroenim) mehanikim radom, W, preda nekom sudioniku kojega elimo
zagrijati, Qodv = Qgr. Pri tome temperatura radne tvari mora biti via od temperature
ambijenta (grijanog sudionika). U ovom je sluaju osnovna zadaa zagrijavanje nekog
sudionika, tj. toplina grijanja Qgr. Zato se uinkovitost procesa opisuje s koeficijentom
pretvorbe definiranim kao:
Qodv Q gr
1 z 1
W W
, (Qodv < 0, W < 0, Qgr > 0). (28)

...............................................................................................................................................
.....
Specijalni kruni procesi

Pomou idealnog Carnotovog procesa lako se odreuje rad koji bi se teorijski ostvario
uz pomo zadanih toplinskih spremnika. Svaki drugi, pa tako i Carnotov realni proces,
imaju manji termiki stupanj djelovanja, to znai da daju manje rada u odnosu na
jednak iznos dovedene topline. Kod realnih Carnotovih procesa izmjena topline se vri
pri konanim razlikama temperatura radnog medija i toplinskih spremnika. Nepovratnost
izmjene topline ima za posljedicu smanjenje termikog stupnja djelovanja, pri emu je
smanjenje rada procesa jednako teorijskom gubitku na radu (W = T0S). to je vea
razlika temperatura to je realni Carnotov proces sve loiji. Kako se rad dobiva
transformacijom dijela dovedene topline to bi pri malim razlikama temperatura nastupila
mala izmjena topline u strojevima konanih dimenzija, pa bi srazmjerno tome i dobiveni
rad po procesu bio vrlo mali. Zbog tog nedostatka Carnotov proces nema praktiku
primjenu.

U nastavku emo navesti neke od specijalnih procesa koji koriste plinoviti radni medij.

Jouleov (Braytonov) proces

Teorijski Jouleov proces, koji se ponegdje naziva Braytonov, sastoji se od dvije izobare i
dvije izentrope.

104
 JO U L E O V P R O C E S
p B R AYTO N O V PR O C ES
T
Q 23
2
O S
2 3 T
p2 = p O S
3
q 32 3
3
T 3

W Q 34 = 0
p2 = p 3
p1 = p 4
Q 12 = 0 2
T 2
W 4
1
4
p1 = p 4
1 4 1 q
T 41
Q 41 1
RS T RS

V 2 V 1 V 4 V s
s1 = s2 s4 = s3

Slika 7.4 Jouleov i Brytonov ciklus u p-v i T-s dijagramu

Ameriki inenjer George Brayton (1830-1892), patentirao je 1872. 2-ciklini stroj na

vrui zrak koji je mogao raditi jednako tako i na naftu. U formi otvorenog ciklusa takav
proces je postao osnova rada svih postrojenja s plinskim turbinama i mlaznim motorima.
Koristi se i kao zatvoreni ciklus s vanjskim izgaranje to omoguava smanjenje emisije
tetnih plinova, a i kao obrnuti ciklus u rashladnim sustavima.
O tv o r e n i p r o ce s Z a tv o r e n i p r o ce s
I zm je n jiv a to p lin e
K o m o ra izg a ra n ja
G o riv o

2 3 2 3
P lin sk a tu rb in a P lin sk a tu rb in a
Q dov
K o m p re so r P t
K o m p re so r P t

P k P k

Z ra k Q odv
P lin o v i izg a ra n ja
1 4
1 4

I zm je n jiv a to p lin e

Slika 7.5 Otvoreni i zatvoreni Braytonov proces

105
Stirlingov proces

Proces kojeg je 1816. patentirao Robert Stirling teorijski se prikazuje kao kombinacija
dvije izentrope i dvije izohore. Izvedbe strojeva koji rade po Stirlingovom procesu imaju
dva cilindra, od kojih je ekspanzioni cilindar grijan, a kompresioni cilindar hlaen.
Razlikuje se od ostalih strojeva po tome to koristi uvijek istu koliinu plina (zraka),
nema usisa i ispuha (zagaenja okoline). Praktiki nedostaci su mu prvenstveno u
nemogunosti trenutnog starta i promjene broja okretaja, jer treba vremene da se ugrije
cilindar prije mogunosti dobijanja rada.
S T IR L IN G O V P R O C E S
p T
2
p 2 T O S
Q v 2 q 12 v3 = v 4
12
O S
2 3
Q 23 T2 = T 3
p 1 q 21
1
2 = 3
v1= v 2 W
3 q 34
W 1 4
T1 = T 4

1 = 4 Q q
34 34
p 4
Q 41
4
R S T RS
V
V1 = V 2 V3 = V 4 s1 s4 s3 s

p2 p4
Qdov Q12 Q23 mcv T2 T1 mRT2 ln Qodv Q34 Q41 mcv T4 T3 mRT1 ln
p3 p1
Q 34

P r o tu s m je r n i iz m je n jiv a z a T 4 T 3
r e g e n e r a tiv n u iz m je n u to p lin e T T
1 2

Q 12

Slika 7.6 Stirlingov ciklus u p-v i T-s dijagramu

Budui da je T1 = T4 i T2 = T3 to su topline Q12 i Q34 jednake i suprotnog smisla, Q12 =

Q34.
Teorijski bi se pomou protusmjernog izmjenjivaa odvedena toplina Q34 moe
transformirati u dovedenu toplinu Q12, pa se to naziva regeneracija topline. U takvom

106
regenerativnom Stirlingovom procesu je Q23 jedina stvarno dovedena toplina iz vanjskog
izvora, a Q41 jedina stvarno odvedena toplina od procesa. Dobiveni rad po cilkusu je:

p2 p
W Qdov Qodv Q23 Q41 mRT2 ln mRT1 ln 1
p3 p4 . (29)

Kako je V1 = V2 i V3 = V4 , a za izotermne promjene vrijedi: p1V1 = p4V4 i p2V2 = p3V3, to

se jednadba () moe napisati u obliku:

p2
W mR T2 T1 ln
p3 . (30)
Termiki stupanj djelovanja teorijskog regenerativnog Stirlingovog procesa je:

W T T1 T
t ,S 2 1 1
Q23 T2 T2 . (31)

Stirlingov stroj radi s bilo kojim izvorom topline, npr. sunevom energijom ili otpadnom
toplinom industrijskih procesa koja se u velikom iznosu javlja u talionicama eljeza ili
stakla.

Ericssonov proces
Teorijski Ericssonov proces slian je Stirlingovom procesu, osim to su izohore
zamijenjene s izobarnim promjenama.
E R IC S S O N O V P R O C E S
p T
Q 12 r e g e n e r a tiv n a
to p lin a
1 2 T O S
p1 = p 2 O S O S
q 12 q 23
2 3
T2 = T 3
Q 23
2
W 2 = 3 1
4

W
3

1 = 4
1
T1= T 4
4
Q 41 4 3 q 34
p3 = p 4 q 41

R S Q 34 T R S
RS

V 1 V 4 V 3 V s1 s4 s3 s

p2 p4
Q12 mcp T2 T1 Q23 mRT2 ln Q34 mcp T4 T3 Q41 mRT1 ln
p3 p1
W
Qdov Q12 Q23 Qodv Q34 Q41 W Qdov Qodv , J/ciklus t ,E
Qdov

Slika 7.7 Ericssonov ciklus u p-v i T-s dijagramu

107
Ciklus je nazvan po vedskom inenjeru Johnu Ericssonu koji je najvie poznat kao
konstruktor ratnog broda Monitor iz doba amerikog graanskog rata. Strojevi sa
Stirlingovim i Ericssonovim ciklusom proizvode rad primjenom vanjskog grijanja i
hlaenja cilindara, te se zbog toga svrstavaju u strojeve na vrui zrak. Krajem 19-tog
stoljea, prije poetka dominacije strojeva na unutarnje izgaranje, proizvedeno na tisue
strojeva koji su radili po Ericssonovom procesu. Veinom su koriteni za pokretanje
vodenih pumpi i kao pogonski strojevi u industriji. Dananja potreba za smanjenjem
potronje goriva, a time i emisije tetnih plinova, vraa interes prema takvim strojevima
na vrui zrak.

Kako je T4 = T1 i T3 =T2 slijedi da je Q12 = Q34 , pa bi se i Ericssonov proces mogao

provesti kao regenerativni.

Otto proces

Teorijski ciklus, koji se sastoji od dvije izentrope i dvije izohore, prvi je opisao Francuz
Aphonse Beau de Rochas 1862. Neovisno o tome, Nikolaus August Otto konstruirao je
1861. prvi 2-taktni stroj na unutarnje izgaranje benzina, inspiriran radom Jeana Lenoira
koji je 1858. izumio dvoradni stroj na unutarnje izgaranje, koristei rasvjetni plin kao
gorivo. Kasnije, 1876., izradio je Otto prvi 4-taktni benzinski motor koji je bio prva
praktika alternativa parnim strojevima. Gottlieb Daimler konstruirao je 1885. lagani
motor s rasplinjaem i montirao ga na bicikl, a Wilhelm Maybach je 1890. napravio prvi
etrverocilndrian motor. Karl Benz je ugradio Ottov motor na automobil s 3 kotaa, a
kasnije s s Daimlerom osnovao tvornicu koja danas proizvodi poznata Mercedes-Benz
vozila.

108
 O TTO P R O C ES
p 3 T 3 p 3
p T 3
3 q 23
3
Q r e a ln i p r o ce s
23
v2 = v3
izg a ra n je m
g o riv a 2 p 4

p 2 2 W 4
2 Q 34 = 0 T 2
v 1= v 4

W
Q 12 = 0 4 4
isp u h p lin o v a T 1 q 41
i z g a r a n ja
Q 41 1
p 1
u sis 1 1
g o r i v e s m je s e
V
V2 = V 3 V1 = V 4 s1 = s2 s3 = s4 s
K o m p r e s io n i o m je r : = V 1/V 2

Qdov Q23 mcv T3 T2 Qodv Q41 mcv T1 T4 T2 T1 1

1 cp
W Qdov Qodv Q23 Q41 t ,O 1 1

cv

Slika 7.8 Ottov ciklus u p-v i T-s dijagramu

U etverotaktnom motoru se smjesa goriva i zraka komprimira, te kontroliranim

paljenjem izgara i oslobaa kemijsku energiju sadranu u gorivu. Vrui plinovi
izgaranja ekspandiraju predajui rad, te se istiskuju iz cilindra u okoli. Teorijski ciklus
aproksimira proces s etiri karakteristine promjene: izentropskom kompresijom (1-2),
izohornim grijanjem (2-3), izentropskom ekspanzijom (3-4) i izohornim hlaenjem (4-1).
Zbog sklonosti nekontroliranog samozapaljenja goriva kompresioni omjer = V1/V2 je
ogranien na red veliine 1:10. Energija osloboena izgaranjem goriva smatra se
dovedenom toplinom, Qdov = Q23. Pred kraj ekspanzije poinje otvaranje ispunog ventila,
a zatim slijedi istiskivanje vruih plinova izgaranja iz cilindra. Teorijski se rad ispuha
izjednaava s radom usisa, razlika u kemijskim sastavima plinova zanemaruje, a efekti
hlaenja dimnih plinova, dijelom u cilindru i dijelom u okoliu, aproksimiraju fiktivnim
zatvaranjem teorijskog procesa s izohorom 4-1 uz odvedenu toplinu Qodv = Q41.

Diesel proces

Rudolf Diesel patentirao je 1893. stroj s kompresijskim paljenjem, a 1897. izradio

funkcionalan prototip koji je mogao raditi s raznim fosilnim gorivima. U Dieselovom
procesu komprimira se isisani zrak u koji se utrcava gorivo. Time je izbjegnut problem

109
samozapaljenja goriva, pa se mogu postii dvostruko vei kompresioni omjeri ( = V1/V2)
od onih u Otto motorima. Pored toga, gorivo je jeftinije i sadri vie energije po
volumenu. Diesel je na Svjetskoj izlobi u Parizu (1900.) demonstrirao motor, koristei
ulje kikirikija kao gorivo.
D IE S E L P R O C E S
2 Q 2 3 izg a ra n je m q 23 v3
g o riv a
p 2 3 T 3
p2 = p3 T3
p2= p3
3

T 2
2
r e a ln i p r o c e s
v 2 p
W 4
Q 34 = 0 T 4
4
W
v 1= v 4

Q 12 = 0
4 4 1
p 4 isp u h p lin o v a T 1 q 41
i z g a r a n ja p 1
p 1 Q
u sis zra k a 1 1 41

V
V 2 V 3 V1 = V 4 s1 = s2 s3 = s4 s
K o m p r e s io n i o m je r : = V 1/V 2

Qdov Q23 mcp T3 T2 Qodv Q41 mcv T1 T4 W Qdov Qodv Q23 Q41

W 1
t ,D 1 1 c , g d je s u c = V 3/V 2 i = c p /c v
c 1
.
Q23

Slika 7.9 Dieselov ciklus u p-v i T-s dijagramu

Svi prethodno opisani kruni procesi prikazani su u obliku njihove aproksimacije s

karakteristinim politropama s eksponentom n = konst. zbog jednostavnosti rauna. U
karakteristinim tokama (stanjima) procesa susreu se dvije politrope s razliitim
vrijednostima eksponenta n, to fizikalno nije mogue, ali se moe tolerirati u
idealiziranim pristupima.

110
8.NERAVNOTENI I NEPOVRATNI PROCESI

Pri svakoj realnoj izmjeni topline unutar svih materija, pa tako i plinovitog
radnog medija, uspostavlja se temperaturno polje, tj. materijalne estice nemaju istu
temperaturu i ne nalaze se u istom stanju. Stoga jednadba stanja za cijelu materiju
nema smisla, ve bi morali napisati jednadbu stanja za svaku esticu posebno. Samim
tim, ni promjena stanja materije takoer nema smisla. Moemo promatrati samo procese
svake materijalne estice posebno. Naravno, estica mora biti dovoljno malena da bi
vrijedila tvrdnja da su svi njeni dijelovi na istoj temperaturi, odnosno njeno stanje
jedinstveno (ravnoteno).

Ovim razmiljanjem doli smo na kraju do mikro modela ravnotenog stanja kakvog
klasina termodinamika koristi kao svoj teorijski model. to vie, ustanovili smo da takav
teorijski model moemo identificirati u svakom realnom fizikalnom modelu. Stvar je
raspoloive raunske tehnike s kojom e se obraivati ogroman broj istovremenih
procesa brojnih estica (mikro modela), ali emo pri tome smjeti koristiti jednadbe
klasine termodinamike.

U vrijeme nastanka i razvoja termodinamike teorije postojala je samo runa tehnika

rauna, pa je slika polaznog modela morala biti gruba, kao gledana kroz loe oale s
kojima se ne razaznaju razlike u detaljima. Umjesto mnogo estica s razliitim
temperaturama, kroz takve oale vidimo jednu veliku esticu s jednom temperaturom.
Umjesto mnogobrojnih procesa sad moemo pratiti samo promjenu stanja te velike
estice. Termodinamike relacije nastale su sukladno prirodnim zakonima, te su stoga
nedvojbene. One e dati ispravno rjeenje i za takav grubi model, ako smo ga opisali s
pravilno odabranom temperaturom i tlakom.

U nastavku emo pokazati kako se tipini neravnoteni model moe rijeiti pomou
teorije ravnotene termodinamike.
...............................................................................................................................................
.........

Priguivanje

Priguivenjem nazivamo pojavu pada tlaka fluida (plina ili kapljevine) zbog promjene
presjeka strujanja u otvorenim sustavima. U praksi se priguivanje javlja kod svih
ureaja za regulaciju protoka (ventili, zasuni i sl.), ali i kod svake promjene presjeka
strujanja u cijevima i kanalima. Karakteristike priguivanja razmotrit emo na primjeru
strujanja u cijevi u kojoj se nalazi blenda za mjerenje protoka.

111
 P = 0
12

H 1 U 1 p1V1 H 2 U 2 p2V2
dm
dm

12 = 0

Slika 8.1 Priguivanje na mjernoj blendi

Ne ulazei u detalje opisa mjerenja protoka pomou blende razmotrit emo samo efekt
smanjenja presjeka strujanja kroz otvor blende (prigunice). Protona masa m (kg/s) je
konstanta, ali zbog razliitih brzina na razliitim pozicijama u istom presjeku estice
posjeduju razliitu kinetiku i potencijalnu energiju. Prolaskom kroz sueni presjek
prigunice brzina se poveava i kinetika energija raste na raun entalpije. Iza
prigunice brzina opada, pa se na raun smanjenja kinetike energije poveava
entalpija. Dio mehanike energije troi se na savladavanje trenja pri vrtloenju, a zatim
se transformira u jednaku toplinu trenja, pa se taj efekt u energijskom smislu ponitava
(adijabatski sluaj bez vanjske izmjene topline).

Zbog razliitih putanja i promjena stanja morali bi praviti bilancu energije svake estice,
to bi znatno otealo rjeavanje problema. Sa stanovita fluida u cjelini to je tipian
primjer realnog neravnotenog procesa.

Problem se moe rijeiti vrlo brzo ako bilancu energije napravimo u odnosu na stanja
fluida koja su dovoljno daleko od zamrenih efekata priguivanja. Sukladno tome, uvest
emo pretpostavku o jedinstvenom stanju po presjeku dovoljno daleko ispred (1) i iza (2)
blende, jer zbog intenzivnog vrtloenja u njenoj blizini ta pretpostavka ne vrijedi.

Iskljuit emo svaki energijski utjecaj iz okolia tako to emo promotriti sluaj
adijabatskog strujanja, 12 = 0, bez mehanike interakcije s okoliem, P12 = 0, kroz
horizontalnu cijev krunog presjeka, Ep,12 = 0, a zanemarit emo i razlike brzina na
ulaznom (1) i izlaznom (2) presjeku zbog ega nema promjene kinetike energije, Ek,12 =
0.

Bilanca energija prema I. Zakonu:

12 P12 H 12 E k ,12 E p ,12
, (1)
se pojednostavljuje u tvrdnju da je
H 12 H 2 H 1 m h2 h1 0 , (2)
odnosno
H 1 H 2 konst . ; h1 h2 konst . (zakon priguivanja). (3)

112
Ovaj zakon priguivanja vrijedi za sve fluide, realne i idealne. Posebno, za idealne
plinove je entalpija ovisna samo o temperaturi, pa s obzirom na jednadbu (2) moemo
pisati:
H 12 H 2 H 1 m h2 h1 m c p T2 T1 0
, (4)
i zakljuujemo da e pri priguivanju temperatura idealnih plinova ostati
nepromijenjena:
T1 T2 konst . , (za idealne plinove). (5)

Na osnovi ovog zakljuka ne smije se priguivanje (neravnoteni proces) poistovjetiti s

izotermnom (ravnotenom) promjenom! Ipak, u grafikim prikazima za idealne plinove
priguivanje i linija izoterme se poklapaju, ali se priguivanje prikazuje s isprekidanom
linijom, kao na slici 8.2.

p
2
T
N /m K
1
p 1

p v2 p
1 2
h

1 2
=

T 1= T
ko

2
ns
t.

v 1
2
p 2
2 = 1

v1 v v , m 3/k g s1 s2 s , J /(k g K )
2
w 12 = 0 q 12 = 0

Slika 8.2 Prikaz priguivanja ideanog plina u p-v i T-s dijagramu

Kod realnih fluida (plinova i kapljevina) entalpija ovisi i o temperaturi i o tlaku: h(T, p),
a kod priguivanja je h = konst., odnosno dh = 0. Kako je entalpija veliina stanja
(totalni diferencijal) to moemo pisati:
h h
dh dT dp 0
T p p T , (priguivanje: h = konst., dh = 0). (6)
Dalje slijedi:
h T h
0
T p p h p T . (7)

113
 h

T p T

p h h

T p , (promjena temperature s tlakom kod priguivanja).
(8)
Budui da je
h
cp
T p , (9)
h v
v T
p T T p , (bez dokaza), (10)
uvrtavanjem jednadbi (9) i (10) u jednadbu (8) dobiva se:
T 1 v
T v
p h c p T p . (11)
Lijeva strana jednadbe definira diferencijalni Jouleov - Thomsonov koeficijent h :
T
h . (12)
p h

Kako se priguivanjem uvijek smanjuje tlak to je i diferencijalna promjena tlaka uvijek

negativan broj, dp < 0. Ako se pri tome i temperatura smanjuje, dT < 0, bit e h > 0, u
protivnom sluaju za dT > 0, bit e h < 0. Predznak h ovisi o veliini lanova u uglatoj
zagradi jednadbe (11). Mogua su tri sluaja:
v v
a) h 0 zbog , znai da je: dT < 0 i priguivanjem pada temperatura.
T p T
v v
b) h 0 zbog , znai da je: dT > 0 i priguivanjem raste temperatura.
T p T
v v
c) h 0 zbog , znai da je: dT = 0 i priguivanjem se temperatura ne
T p T
mijenja.

Posljednji sluaj je karakteristian za idealne plinove, jer iz jednadbe stanja, pv RT ,

proizlazi da je:

v v
, (idealni plinovi: h = konst. i T = konst.).
T p T
(13)

114
Kod realnih fluida postoje podruja tlakova i temperatura u kojima je h 0 , kao i
podruja gdje je h 0 . Granina linija se naziva krivulja inverzije na kojoj je h 0 .
Priguivanje se koristi u procesu ukapljivanja plinova, kako bi se temperatura snizila na
temperaturu kondenzacije (ukapljivanja).

Promjena temperature pri strujanju kroz prigunicu moe se odrediti iz jednadbe:

2
T2 T1 h dp
1 . (14)
Nepovratnost procesa priguivanja oituje se uvijek u obliku pada tlaka, a moe se
procijeniti preko promjene entropije procesa. Za promjenu entropije vrijede jednadbe:
T p
S 12 m s2 s1 m c p ln 2 R ln 2
T1 p1
, (openito), (15)
p
S 12 m s2 s1 m R ln 1 , (priguivanje idealnih plinova: T = konst.).
p2
(16)

Kako je uvijek p1 > p2 , to je uvijek S 12 0. Kod adijabatskog priguivanja nema

nepovratnosti zbog izmjene topline, pa je to ujedno i jedina promjena entropije procesa:

S s S 12 , J/K, (promjena entropije sustava). (17)

Time smo dokazali da je priguivanje nepovratan proces.

Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnog procesa priguivanja rauna se prema

prirodnom toplinskom spremniku temperature T0 pomou relacije:

P T0 S s , W, (teorijski gubitak snage). (18)

Na kraju spomenimo da i trenje pri strujanju kroz cijevi ili kanale uzrokuje pad tlaka, pa
se i ono moemo smatrati priguivanjem.

Mijeanje plinova

Zbog zanemarivog volumena molekula u odnosu na ukupni volumen, plinovi imaju

sposobnost mijeanja s drugim plinovima u svim omjerima. O mijeanju plinova
govorimo samo kao procesu izmeu razliitih, a ne istih plinova. Taj proces se odvija
spontano i ne zahtijeva nikakve vanjske poticaje ili utroak energije. Suprotno tome,
razdvajanje plinova samih od sebe nije do danas zabiljeeno kao prirodan proces.
Postoje razliiti postupci izdvajanja plina iz plinske mjeavine, ali svi oni zahtijevaju

115
utroak energije. Na osnovi iskustva moemo zakljuiti da je mijeanje razliitih plinova
jednosmjeran, nepovratan (ireverzibilan) proces, koji je praen porastom entropije
sustava.

Razmotrit emo dva karakteristina primjera mijeanja, jedan se odnosi na zatvoreni, a

drugi na otvoreni sustav.

Mijeanje pri V = konst.

Da bi se istakli samo efekti mijeanja, a ne i nekih drugih pojava, moramo odabrati

prikladan model. Radi jednostavnosti zamislit emo posudu samo s dva razliita idealna
plina koja su u poetku odvojena pregradom. Umjesto imenom plinove emo oznaiti s
indeksom 1 i 2. Prije mijeanja oba plina imaju istu temperaturu kako bi iskljuili efekt
nepovratnosti zbog meusobne izmjene topline.

s u s ta v = p lin 1 + p lin 2
V = k o n s t.

p lin 1 p lin 2 p lin 1 + p lin 2

T1 T2 T
p1 p2 p = p 1 + p 2
V 1 V2 V = V1 + V2
m m 2 m = m 1 + m 2
1
N 1 N2 N = N1 + N 2

z a s u s ta v : Q = 0 , W = 0 U = 0

Slika 8.3 Adijabatsko mijeanje plinova pri konstantnom volumenu

Takoer, da bi se iskljuila nepovratnost zbog priguivanja (pada tlaka) moraju tlakovi

plinova prije mijeanja biti jednaki tlaku mjeavine: p1 = p2 = p, to se moe osigurati
pravilnim izborom odnosa poetnog volumena i koliina sudionika prema jednadbi:
V1 V2 T
, (s T i p mjeavine). (19)
N1 N 2 p

Sustav, kojeg ine plin 1 i plin 2, izoliran je od toplinskog utjecaja okolia, Q = 0, pa se

naziva adijabatskim sustavom. Uklanjanem pregrade plinovi se proire na cjelokupni
volumen posude i jednoliko pomijeaju. Poetni volumen sustava (zbroj poetnih
volumena plinova) i konani volumen sustava (nakon mijeanja plinova) su jednaki, pa

116
se takav sluaj naziva adijabatskim mijeanjem pri konstantnom volumenu. Zbog V =
konst. sustav nema mehanike interakcije s okoliem, W = 0.

Bilanca energije sustava (I. zakon termodinamike):

Q W U , (20)

uz uvjete Q = 0 i W = 0 dovodi do zakljuka da nema promjene unutarnje energije

sustava tijekom mijeanja:
U U U 0 . (21)

Ovdje je U = U1 + U2 unutarnja energija sustava prije mijeanja, a U = U1 + U2

unutarnja energija sustava poslije mijeanja. Unutarnja energija sustava jednaka je
zbroju unutarnjih energija plinova, pa je i promjena unutarnje energije sustava jednaka
zbroju promjena unutarnjih energija lanova sustava:
U U 1 U 2 0 . (22)

Budui da se radi o idealnim plinovima mogu se U1 i U2 izraunati iz jednadbi:

U 1 m1cv1 T T1 , (23)
U 2 m2 cv 2 T T2 , (24)

gdje su T1 i T2 poetne temperature plinova 1 i 2, a T njihova zajednika temperatura

nakon mijeanja. Uvrtavanjem jednadbi (23) i (24) u jednadbu (22) dobiva je opi
izraz za odreivanje temperature mjeavine:

m1 cv1 T1 m2 cv 2 T2
T , (temperatura mjeavine adijabatski sluaj).
m1 cv1 m2 cv 2
(25)

Kada su poetne temperature plinova jednake, T1 = T2, kako je pretpostavljeno u

promatranom sluaju, tada iz jednadbe (25) proizlazi da je T = T1 = T2. To ne smije
dovesti do zakljuka da je takav sluaj mijeanja izotermna promjena, kao to na osnovi
adijabatskog uvjeta: Q = 0, ne smijemo zakljuiti da se radi o izentropskoj promjeni.
Razlog je u tome to je mijeanje nepovratan (ireverzibilan) proces po svom prirodnom
karakteru, koji se uvijek odraava kao porast entropije. Potpuno isto smo ve vidjeli na
prethodnom primjeru priguivanja.

Koliina mjeavine, N, jednaka je zbroju koliina sudionika:

N N 1 N 2 , kmol, (koliina mjeavine). (26)

Molni udjeli sudionika mjeavine su:

N N
r1 1 , i r2 2 , (molni udjeli). (27)
N N

117
Tlak mjeavine, p, slijedi iz jednadbe stanja:
NT
p , N/m2 , (tlak mjeavine). (28)
V

Parcijalni tlakovi sudionika u mjeavini slijede iz njihovih jednadbi stanja:

N T
p1 1 , ili p1 r1 p , (parcijalni tlak plina 1), (29)
V
N T
p2 2 , ili p2 r2 p , (parcijalni tlak plina 2). (30)
V

Vrijedi da je p p1 p2 , sukladno Daltonovom zakonu.

Preostaje da dokaemo da je mijeanje nepovratan proces. Promatrajui adijabatsko

mijeanje (Q = 0) iskljuili smo nepovratnost koja bi nastala zbog vanjske izmjene
topline, zbog T1 = T2 nama ni unutarnje izmjene topline, a izborom p1 = p2 = p iskljuen
je efekt nepovratnosti priguivanja. Ako pri mijeanju dolazi do porasta entropije
sustava, tada je to dovoljan dokaz da je samo mijeanje ireverzibilan proces.

Promjena entropije sustava, Ss, jednaka je zbroju promjena entropije sudionika:

S s S S S1 S 2 , J/K, (promjena entropije sustava). (31)

Za odreivanje promjene entropije sudionika koristimo injenicu da je entropija veliina

stanja, pa se njena promjena moe izraziti pomou mjerljivih veliina (T i p) poetnog i
konanog (u mjeavini) stanja svakog sudionika.

p lin 1 : m 1, N 1, V 1 p lin 1 + p lin 2

T m ,N,V
S1 1 T
p1
p = p 1 + p 2
p lin 2 : m 2, N 2, V 2
T T
T S S1 S2
S2 2 p1 p2
p2

Slika 8.4 Parametri za odreivanje promjene entropije

U opem sluaju su T1 T2 T i p1 p2 p , pa promjenu entropije sudionika moramo

odrediti iz jednadbi:
T p
S1 m1 s1 s1 m1 c p1 ln R1 ln 1 , (openito: za plin 1), (32)
T1 p1

118
 T p
S 2 m2 s2 s2 m2 c p 2 ln R2 ln 2 , (openito: za plin 2). (33)
T2 p2

Za promatrani sluaj je T = T1 = T2 i p1 = p2 = p , pa se jednadbe pojednostavljuju na

oblik:
p 1
S1 m1 s1 s1 m1 R1 ln 1 m1 R1 ln , (za plin 1), (34)
p r1
p 1
S 2 m2 s 2 s 2 m2 R2 ln 2 m2 R2 ln , (za plin 2). (35)
p r2

Budui da su uvijek (1/r1) > 1 i (1/r2) > 1, to su i promjene entropija sudionika S1 > 0 i
S2 > 0, pa je i promjena entropije sustava:
S s S1 S 2 0 , J/K, (promjena entropije sustava), (36)

to je dovoljan dokaz da je isto mijeanje, bez drugih nepovratnih efekata, nepovratan

proces.
...............................................................................................................................................
.......

Neadijabatsko mijeanje (Q 0)

Ako pri mijeanju postoji i izmjena topline s okoliem, Q 0, to e se odraziti na dva

naina, na promjenu temperature i na promjenu entropije mjeavine. Zbog V = konst. je
W = 0, pa I. Zakon ima oblik:
Q U . (37)
Kako je
U U 1 U 2 m1cv1 T T1 m2 cv 2 T T2 , J, (38)

to slijedi da je temperatura mjeavine:

Q m1 cv1 T1 m2 cv 2 T2
T , (temperatura mjeavine za Q 0). (39)
m1 cv1 m 2 cv 2

Jednadbe koje smo izveli primijenjene su na sluaj mijeanja dva plina, a njihova imena
i zamijenili smo brojanim indeksima, tj. i = 1, 2. Sve prethodne jednadbe, u kojima se
poziva na sudionike, proiruju se na bilo koji broj sudionika dodavanjem (zbrajanjem)
efekata tih sudionika. Na primjer, jednadbu (39) moemo oblikovati za sluaj mijeanja
n sudionika na ovaj nain:
n
Q mi c v ,i Ti
T n
i 1
, (i = 1, 2, ..., n plinova). (40)
m c
i 1
i v ,i

119
Pomou jednadbe (39) moemo izraunati i temperaturu TQ 0 mjeavine u adijabatskom
sluaju, tj. za Q = 0. Izmjenjena toplina tijekom neadijabatskog mijeanja, Q 0, dobiva
se iz jednadbe:

Q mcv T TQ 0 , J, (vanjska toplina), (41)

gdje je mcv m1cv ,1 m2 cv ,2 mi cv ,i .

i

Oznakom vanjska toplina precizira se toplinska interakcija plinova s nekim toplinskim

spremnikom u okoliu temperature TTS, koji zbog toga ima svoju promjenu entropije:
Q
STS , J/K, (promjena entropije toplinskog spremnika). (42)
TTS

Sada je promjena entropije sustava:

S s S1 S 2 STS 0 , J/K, (promjena entropije sustava), (43)

Teorijski gubitak na radu rauna se prema referentnom prirodnom spremniku

temperature T0 pomou relacije:

W T0 S s , J, (teorijski gubitak na radu). (44)

...............................................................................................................................................
.......

Mijeanje pri p = konst.

Nepovratnost procesa mijeanja u otvorenim sustavima razmotrit emo na primjeru

mijeanja dviju struja razliitih plinova. Za razliku od prethodnog, uzet emo da su sva
svojstva prije mijeanja, ( m , N ,V ,T , p ), struja 1 i 2 potpuno razliita i oznaena
indeksom struja kao na slici 8.5.

120
 T1 , p1
H 1 U 1 p1V1 1
m 1 , N 1 ,V1
H H 1 H 2 T, p H H 1 H 2
M
S S1 S 2 S S1 S 2
T2 , p2 m m 1 m 2
H 2 U 2 p2V2 2 N N 1 N 2
m 2 , N 2 ,V2 V V1 V2

Slika 8.5 Mijeanje plinskih struja pri p = konst.

Pretpostavit emo konstantan protok struja: m 1 konst . i m 2 konst . , kao i stalne

vrijednosti ostalih svojstava N , V ,T , p s kojima struje ulaze u mijealite (M). Premda
su tlakovi struja openito razliiti, p1 p2, oni su kao takvi konstantni, p1 = konst. i p2 =
konst., pa se ovakav sluaj mijeanja naziva mijeanje pri konstantnom tlaku.

Dozvolit emo da tijekom mijeanja u mjealitu postoji izmjena topline s okoliem,

0. Jedino emo iskljuiti postojanje pokretnih stranih tijela (npr. propelera ventilatora) u
prostorima strujanja, tako da plinovi nemaju nikakvu mehaniku interakciju, P = 0.

Taj otvoreni sustav ima onoliko ulaza koliko ima plinskih struja, a samo jedan izlaz za
mjeavinu. Radi jednostavnosti, razmotrit emo otvoreni sustav ( = dvije plinske struje i
mjeavina), opisan na slici 8.5. Bilanca energije po I. Zakonu za otvoreni sustav ima
oblik:
H , J/s. (45)

Promjena entalpije sustava:

H H izlaz H ulaz H 1 H 2 H 1 H 2 H 1 H 1 H 2 H 2 , (46)

izraena s mjerljivim veliinama:

H m 1c p ,1 T T1 m 2 c p ,2 T T2 , J/s. (47)

Uvrtavanjem jednadbe (47) u jednadbu (45) dobivamo:

m 1c p ,1 T T1 m 2 c p ,2 T T2 , J/s, (48)

iz ega slijedi temperatura mjeavine:

n2
m i c p ,i Ti
m 1c p ,1T1 m 2 c p ,2T2
T i 1
n 2 , (temperatura mjeavine). (49)
m 1c p ,1 m 2 c p ,2
m c
i 1
i p ,i

121
Pomou jednadbe (49) moemo izraunati i temperaturu T 0 mjeavine u adijabatskom
sluaju, tj. za = 0.

Toplinski tok, , doveden (odveden) tijekom mijeanja moe se izraunati na osnovi

razlike temperatura: T T 0 , pri konstantnom tlaku mjeavine p, prema jednadbi:
m c p T T 0 , J/s, (vanjski toplinski tok), (50)

gdje je m c p m 1c p ,1 m 2 c p ,2 m i c p ,i .
i

Oznakom vanjski toplinski tok precizira se toplinska interakcija plinova s nekim

toplinskim spremnikom u okoliu temperature TTS, koji zbog toga ima svoju promjenu
entropije:

S TS , W/K, (promjena entropije toplinskog spremnika). (51)
TTS

Kada plinovi imaju razliite temperature T1 T2, tada postoji i unutarnji toplinski tok
izmeu tih struja.
Promjena entropije plinskih struja rauna s jednadbama (32) i (33), koje vrijede u
opem sluaju:
T p
S 1 m 1 s1 s1 m 1 c p1 ln R1 ln 1 , (openito: za plin 1), (52)
T1 p1
T p
S 2 m 2 s2 s2 m 2 c p 2 ln R2 ln 2 , (openito: za plin 2). (53)
T2 p2

Ukupna entropija procesa neadijabatskog mijeanja je:

S s S 1 S 2 S TS 0 , W/K, (promjena entropije sustava za 0).

(54)

Jednadbe (52) i (53) obuhvaaju sve efekte kojima su izloeni plinovi 1 i 2: meusobno
mijeanje, izmjena topline (zbog T1 T2) i priguivanje (zbog p1 p2), jer smo promjenu
entropije svake struje izrazili sa svojstvima krajnjih stanja, ulaznog i onog u mjeavini. Iz
tih jednadbi dobivaju se i rjeenja za posebne sluajeve.
...............................................................................................................................................
.......

122
U specijalnom sluaju adijabatskog mijeanja ( = 0), kada su T1 = T2 i p1 = p2 = p,
tada nema efekta ni vanjske, ni unutarnje izmjene topline, niti priguivanja, pa iz
jednadbi (52) i (53) dobivamo:
p 1
S1 m1 s1 s1 m1 R1 ln 1 m1 R1 ln , (za plin 1), (55)
p r1
p 1
S 2 m2 s 2 s 2 m2 R2 ln 2 m2 R2 ln , (za plin 2). (56)
p r2

Kako je uvijek (1/r1) > 1 i (1/r2) > 1, to su i S 1 0 i S 2 0 , pa je i promjena

entropije sustava samo zbog mijeanja:
S s S 1 S 2 0 , W/K, (promjena entropije sustava). (57)

Time je dokazano da je mijeanje razliitih plinskih struja, bez drugih efekata,

nepovratan proces pri kojem raste entropija sustava.
...............................................................................................................................................
........

Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnih procesa uvijek se rauna prema prirodnom
toplinskom spremniku temperature T0 pomou relacije:
P T0 S s , W,
(teorijski gubitak snage). (58)

9.IZMJENJIVAI TOPLINE

Izmjenjivai topline su toplinski aparati, graeni sa svrhom izmjene topline izmeu dvije
struje tekuina (fluida). Postoje dvije osnovne grupe izmjenjivaa:

Rekuperatori: izmjena topline izmeu dva fluida vri se kroz stijenku koja ih
razdvaja.

Regeneratori: koriste se za plinovite fluide, a toplina se izmjenjuje posredstvom

porozne akumulacijske mase koja se naizmjenino grije i hladi.

Ponekad se izmjena topline vri i neposrednim mijeanjem fluida, ali se takvi sluajevi
rjeavaju na sasvim drugaijoj osnovi od prethodnih. U nastavku e se razmatrati samo

123
princip prorauna rekuperatora.

REKUPERATORI

Proraun rekuperatora poiva na uvaavanju injenice da se temperature struja fluida

bitno mijenjaju uzduh izmjenjivake povrine, Ao. Pretpostavlja se, da u izmjeni topline
sudjeluju samo promatrane struje fluida, tj. da nema gubitaka topline. Uobiajeno je da
se struje oznaavaju s indeksima 1 i 2. Ulazna stanja oznaavaju se kao 1 i 2, a izlazna
stanja kao 1 i 2.

s la b ija s tr u ja
C 1
u la z 1 1 iz la z
1 Q p o v r in a
s tije n k a (s) iz m je n jiv a a (A o )
2
iz la z 2 2 u la z
C 2
ja a s tr u ja

Slika 1. Princip oznaavanja veliina du povrine izmjenjivaa topline

Osnovni pojmovi i njhov nain oznaavanja prikazani su na slici 1. bez naznake

rasporeda temperatura du povrine izmjenjivaa, pa smjer toplinskog toka, Q , nije
jednoznano definiran.

Ulazne temperature, 1' i 2', kao i izlazne temperature, 1'' i 2'' , zamiljene su kao
prosjene temperature u presjeku strujanja. U istom smislu, koeficijenti prijelaza topline,
1 i 2 , uzimaju se kao prosjene vrijednosti du povrine izmjenjivaa, a ne kao lokalne
vrijednosti - kako bi to, strogo uzevi, trebalo.

Protone mase fliuda, m 1 i m 2 u kg/s, povezane su s prosjenom brzinom protjecanja, w1

i w2, kroz povrine presjeka, A1, odnosno A2, s relacijama: m 1 1 w1 A1 , odnosno,
m 2 2 w2 A2 .

Toplinski kapaciteti fluida definirani su kao produkt protone mase, m , i specifinog

124
toplinskog kapaciteta, cp, odnosno : C 1 m 1c p1 i C 2 m 1c p 2 , s dimenzijom W/K.
Openito je C C .
1 2

Po dogovoru se struja fluida s manjim toplinskom kapacitetom oznaava s indeksom 1!

To znai da je po dogovoru: C 1 C 2 , a vrijednost omjera kree se u rasponu:

0 C 1 / C 2 1 .

Toplinski tok

Izmjenjeni toplinski tok, Q (W), moe se izraziti s tri relacije. Dvije se temelje na
promjeni temperatura struje 1, odnosno struje 2, od ulaza do izlaza iz izmjenjivaa:

za struju 1: Q 1 m 1c p1 1 1 C 1 1 , (1)

za struju 2: Q 2 m 2 c p 2 2 2 C 2 2 . (2)

Zanemarujui gubitke topline na druge sudionike (stijenka, okolina) vrijedi da je:

Q 1 Q 2 . (3)

Na osnovi toga slijedi da je

C 1 1 C 2 2 . (4)

Kako je usvojena pretpostavka da je C 1 C 2 , to proizlazi da je 1 2 !

Apsolutna promjena temperature, | 1 |, slabije struje C 1 od ulaza do izlaza iz

125
izmjenjivaa je vea od apsolutne promjene temperature, | 2 |, jae struje C 2 .

To znai, da se na temelju usporedbi apsolutnih veliina promjena temperatura fluida

moe zakljuiti koja je jaa, ili slabija, struja! To je bitno stoga, to dijagrami za
proraun izmjenjivaa poivaju na dogovoru da je C 1 C 2 . Slabiju struju moramo
oznaiti s indeksom 1!

Iz prethodnog se moe zakljuiti, da najmanja razlika temperatura izmeu dvije struje

fluida, min , nastupiti na izlazu slabije struje. Kod istosmjernog izmjenjivaa fluida bit
min 1 2
e , a kod protusmjernog min 1 2 . S druge strane, najvea
razlika temperatura je odreena s ulaznim temperaturama struja: max 1 2 .

Prethodne jednadbe (1) i (2) izraavaju toplinski tok pomou temperaturne razlike
jedne, odnosno druge, struje od ulaza do izlaza iz izmjenjivaa. Taj isti toplinski tok
izmjenjuje se izmeu tih struja (zanemarujui gubitke). Njega, meutim, ne moemo
izraunati iz jednadbe:

Q k 1 2 A , (ne vrijedi za ukupnu povrinu Ao izmjenjivaa!) (5)

jer rezlika temperatura (1 2) tih struja nije konstantna du povrine izmjenjivaa, Ao!
Ipak, takvim oblikom jednadbe moemo izraziti lokalni toplinski tok kroz proizvoljno
malu povrinu izmjenjivaa, dA, uslijed razlike lokalnih temperatura 1 i 2 dviju struja.

Za diferencijalni (lokalni) toplinski tok izmeu dvije struje vrijedi:

dQ k 1 2 dA dQ 1 dQ 2 , (lokalni toplinski tok). (6)

Pri proraunu izmjenjivaa, pretpostavljamo da je koeficijent prolaza topline, k, W/(m2

K), konstantan po cijeloj povrini (duini) izmjenjivaa, Ao, a odreuje se na uobiajen
nain s vrijednostima srednjih koeficijenata prijelaza topline, 1 i 2.

126
Diferencijalni toplinski tok, dQ , praen je diferencijalnim promjenama temperatura obih
struja, d1, odnosno d2, du povrine dA.

1
1 A
C 1
d1 1
dQ
max 1 dA
min
s
2
d 2 2
C 2 2 A
2
A
A0 A A0

Slika 2. Diferencijalni toplinski tok dQ

Stoga za svaku struju vrijedi:

dQ 1 m 1c p1 d1 C 1 d1 , (7)

dQ 2 m 2 c p 2 d 2 C 2 d 2 . (8)

Jednadbe (7) i (8), kao i pripadne integralne forme (1) i (2), nastaju iz opeg oblika
jednadbe odranja energije (I. zakon termodinamike) za otvorene sustave:

dQ dP dH + dE k dE p + dE i . (9)
i

127
U toplinskom proraunu izmjenjivaa ne uzima se u obzir promjena tlaka fluida od ulaza
do izlaza, koja nastupa zbog trenja. Za struje fluida vrijedi: p1 = konst. i p2 = konst., pa
je entalpija funkcija samo temperature: H = H() = mcp( o) + Ho . Obino se uzima
da je za o = 0 oC, Ho = 0, J/K. Stoga za sustav s protokom mase moemo pisati:
H m c p , odnosno, dH m c p d .

Nadalje, u bilancnom prostoru nema posebnog tehnikog ureaja koji bi unosio ili crpio
energiju od fluida, pa je tzv. tehniki rad (snaga) jednaka nuli, pa je i dP = 0. Takoer,
razlike brzina i geodetskih visina od ulaza do izlaza iz izmjenjivaa (ako postoje) nisu
znaajne u energijskom smislu, tako da se uzima da je dE k 0 i dE p 0 . Druge
energijske efekte (npr. kemijske reakcije) ne emo uzimati u obzir, pa je dEi 0 .

i

Bilanca energije za promatranu struju fluida svodi se na jednostavni oblik koji povezuje
toplinski tok s promjenom entalpije fluida,

dQ dH m c p d C d , (10)

a u integralnom obliku,

Q H m c p C . (11)

Kod kapljevitih fluida, zbog pretpostavke o nestlaivosti, javlja samo jedan pojam
specifinog toplinskog kapaciteta, pa umjesto cp treba staviti c, J/(kg K).

Kako se temperature fluida, kao uzrok toplinskog toka, mijenjaju du povrine

izmjenjivaa, Ao, mora se krenuti od matematikog oblika toplinskog toka koji vrijedi
lokalno, tj. na diferencijalnoj povrini dA.

Za svaku struju fluida vrijede po dvije jednadbe toplinskog toka: za struju 1 su to

jednadbe (6) i (7), a za struju 2 jednadbe (6) i (8). Njihovim izjednaavanjem dobiva se
sustav od dvije obine diferencijalne jednadbe. Ovaj sustav treba rijeiti (integrirati) za
ukupnu povrinu izmjenjivaa. Oblik rjeenje ovisi o rubnim uvjetima, tj. o rasporedu
smjera strujanja fluida - ukratko, o izvedbi izmjenjivaa.

Proraun izmjenjivaa topline

128
Proraun izmjenjivaa topline sa svrhom odrepivanja potrebne povrine izmjenjivaa, Ao,
vri se djelomice raunski, a djelomice pomou dijagrama, koji predstavljaju grafiko
rjeenje prethodno opisanog sustava diferencijalnih jednadbi za odgovarajui tip
izvedbe izmjenjivaa. Ovdje emo se ograniiti samo na izvedbe izmjenjivaa u obliku
snopa cijevi u platu (tzv. shell&tube), u kojem jedna struja fluida protjee kroz cijevi, a
druga u prostoru izmeu cijevi i cilindrinog plata oko njih.

Karakteristie veliine u opisu izmjenjivaa su: C 1 , C 2 , 1 , 1 , 2 ,2 , k i Ao. Prema

usvojenoj pretpostavci su C 1 , C 2 i k konstantni na cijeloj povrini izmjenjivaa, Ao.

Vrijednosti prosjenog koeficijenta prolaza topline, k, za cijevnu stijenku izraunavaju se

iz jedne od ovih dvaju relacija:

na radiusu r1:

1
kr 1 = c r2
1 r
+ 1 ln r 2 + r1
1 c r1 r 2 2 , W/(m2 K),
r1
(12a)
1
na radiusu r2: 2

1
kr 2 =
r 2 + r 2 ln r 2 + 1 Slika 3. Uz definiciju koeficijenta
r1 1 c r1 2 , W/(m2 K), prolaza topline cijevne stijenke
(12b)

Produkt kAo = konst., odnosno: (k Ao )r1 = (k Ao )r 2 . Povrina izmjenjivaa, Ao, je odrepena

radiusom na koji je izraunat k, a duina izmjenjivaa je u oba sluaja ista: (Ao)r1 =
2r1L , (Ao)r2 = 2r2L! Povrina promatranog tipa izmjenjivaa ostvaruje se u obliku
snopa sastavljenog od nc cijevi, pa je duina tog snopa Lc = L/nc .

Same temperature nisu bitne za proces izmjene topline, ve su to temperaturne razlike.

Stoga se umjesto etiri temperature uvode dvije razlike tamperatura: 1 1 1 i
2 2 2 . Broj utjecajnih, karakteristinih, veliina moe se smanjiti njihovim
grupiranjem u bezdimenzijske znaajke. Na osnovi teorema slinosti dobivaju se
slijedee znaajke:

129
 1 1 kA0 C 1
p1 = , p2 = , p3 = . (13)
2 2 C 1 C 2

Podruje vrijednosti ovih znaajki je:

0 p1 1 , 0 p2 , 0 p3 1 (14)

Odnosi izmeu ovih znaajki ovise o vrsti izmjenjivaa topline i prikazuju se grafiki, tj.
u obliku dijagrama.

Na slici 4. prikazan je primjer pogonskog stanja (toka PS) koje je jednoznano

odreeno s bilo kojim parom p- znaajki. Znai da rjeenje ima oblik: p1 = p1(p2, p3), ili
p2 = p2(p1, p3), ili p3 = p3(p1, p2).

Krivulja p3 = 0 nalazi se na istom mjestu u odnosu na osi p1 i p2, bez obzira na tip
izmjenjivaa topline. Za druge vrijednosti je poloaj krivulja p3 = konst. ovisan o tipu
izmjenjivaa.
Najvie lee krivulje p3 kod protusmjernog, a blisko ispod njih krinog izmjenjivaa.
Najnie lee krivulje p3 kod istosmjernog izmjenjivaa topline. Na slici 4. naznaen je
primjer samo za krivulju p3 = 1.

1 ,0
C 1
p3 0 C 1
1 C 2 p3 0,5
p1 1 C 2
1 2
(p1 0,6) (p3 0,4) p r o t u s m je r n i
P S k rin i
0 ,5
i s t o s m je r n i
C 1
p3 1
C
2

0 kA0
p2
0 0 ,5 1 ,0 2 ,0 3 ,0 C 1
(p2 1,73)

130
 Slika 4. Karakteristini dijagram izmenjivaa topline

ISTOSMJERNI IZMJENJIVAI TOPLINE

U istosmjernom izmjenjivau struje fluida ulaze na istom kraju izmjenjivaa i teku u

istom smjeru, prema kraju izmjenjivaa. Za izmjenjeni diferencijalni toplinski tok vrijede
prethodne jednadbe (6), (7) i (8). Karakteristian sustav jednadbi za ovaj tip
izmjenjivaa ne ovisi o pretpostavci da je slabija struja toplija. Prolaskom kroz
izmjenjiva slabija struja se hladi, pa je

dQ = C 1 d 1 k (1 2 ) . (15)

Istovremeno se jaa struja grije, pa je

dQ = C 2 d 2 = k (1 2) . (16)

Na osnovi toga slijedi sustav jednadbi za istosmjerni izmjenjiva:

d 1 k
(1 2 ) , (17)
dA C 1

d 2 k
(1 2 ) . (18)
dA C 2

Temperature 1 i 2 predstavljaju lokalne vrijednosti temperatura slabije i jae struje na

bilo kojem presjeku izmjenjivaa. Tok temperatura 1(A) i 2(A) du cijele povrine ovisi
ne samo o vrsti izmjenjivaa topline, tj. polaznom sustavu jednadbi, ve i o
vrijednostima temperatura na ulazu i izlazu iz izmjenjivaa topline, tzv. rubnim uvjetima:

131
 za A = 0: 1 1 , 2 2 , (ulaz u izmjenjiva), (19a)

za A = Ao: 1 1 , 2 2 , (izlaz iz izmjenjivaa). (19b)

1 S l a b i j a s t r u j a C 1

1 1 1
1
dA v 1
1 2 R a z d je ln a s tije n k a 1 2

2
c dA u
2
2 2 2
2
J a a s t r u j a C 2
A
A = 0 A= A 0

1 1

Slika 5. Istosmjerni izmjenjiva topline

Rjeenje se dobiva u obliku bezdimenzijske temperaturne znaajke p1:

1 e (1 p3 ) p 2
p1 f ( p 2 ,p 3 )
1 p3 , (istosmjerni izmjenjiva topline). (20)

132
Grafikom interpretacijom ovog rjeenja dobiva se dijagram istosmjernog izmjenjivaa
topline, slian onom kakav je prikazan na slici 4. Bezdimenzijske znaajke: p1, p2 i p3
definirane su relacijama (13). Za svaki konkretan sluaj postoji samo jedno rjeenje,
kojem u dijagramu izmjenjivaa odgovara toka pod imenom pogonsko stanje (PS).
Potrebno je zapaziti da se to stanje nalazi uvijek u podruju 0 p3 1, tj. u podruju
koje je u dijagramu izmjenjivaa omeeno s krivuljama p3 = 0 i p3 = 1.

U sluajevima kada se ne moe unaprijed znati koja je struja fluida slabija, a koja jaa,
tada se to mora pretpostaviti. Ako proraun rezultira s pogonskim stanjem izvan
podruja 0 p3 1, to je znak pogrene pretpostavke. Raun treba ponoviti s ispravnom
pretpostavkom.

PROTUSMJERNI IZMJENJIVA TOPLINE

Kod protustrujnog izmjenjivaa topline struje ulaze na razliitim krajevima izmjenjivaa.

133

1
S la b ija s tr u ja
C 1
1 1 1
1
dA v 1
R a z d je ln a s tije n k a
dA 2
1 2 s u
1 2 2
2 2 2 2
J a a s t r u j a C 2
A
A = 0 A = A o

A v

1 A u 1

Slika 6. Protusmjerni izmjenjiva topline

Za protusmjerne izmjenjivae vrijedi sustav jednadbi:

d 1 k
(1 2 ) , (21)
dA C 1

d 2 k
(1 2 ) . (22)
dA C 2

i rubni uvjeti:

za A = 0: 1 1 , 2 2 , (poetni presjek izmjenjivaa), (23a)

za A = Ao: 1 1 , 2 2 , (konani presjek izmjenjivaa). (23b)

134
Rjeenje je

1 e (1- p3 ) p2
p1 f (p 2 ,p3 )
1 p3e (1- p3 ) p 2 , (protusmjerni izmjenjiva topline). (24)

U posebnom sluaju, kada je 3 = 1, rjeenje poprima jednostavniji oblik:

1
p1
1
1
p2 , (za 3 = 1) (25)

KRINI IZMJENJIVAI TOPLINE

Kod ovog tipa izmjenjivaa je smjer slabije i jae struje meusobno okomit. Praktian
primjer je strujanje plinova popreko na snop cijevi kroz koje struji voda. U tom sluaju
postoje dva smjera promjene temperatura struja, kako je to prikazano na slici 7.

s l a b i j a s t r u j a C 1 1 2 p r o s j e n a

1
1 p r o s j e n a
ra zd je ln a p lo h a
y
y = Y

y = 0 x
2 2
x = 0 j a a s t r u j a C 2 x = X

Slika 7. Temperaturna polja kod krinog izmjenjivaa topline

135
Zbog toga se matematiki model krinog izmjenjivaa sastoji od parcijalnih
diferencijalnih jednadbi za svaku struju. Toplinska bilanca na malom elementu
izmjenjivake povrine dA dxdy dovodi do jednadbi:

C
dQ 1 1 dxdy k (1 2 ) , (za struju 1), (26)
B x

C 2
dQ 2 dxdy k (1 2 ) , (za struju 2), (27)
L y

uz rubne uvjete:

x 0; 1 1 ; i x L ; 1 1 , kao prosjena izlazna temperatura. (28a)

y 0; 2 2 ; i y B ; 2 2 , kao prosjena izlazna temperatura. (28b)

2 p r o s j e n a
y
C 2 ra zd je ln a p lo h a
y = B
1
C 1 dA
y + dy
y C 1
x
1 p r o s j e n a
y = 0
x = 0 2
x x + dx x = L
C 2

Slika 8. Diferencijalna povrina razdjelne stijenke

Matematiki postupak rjeavanja je kompliciran, ali se rezultati u obliku p1 = p1(p2, p3)

mogu prikazati dijagramski, kao i u sluaju istosmjernih i protusmjernih izmjenjivaa
topline.

136
POSEBNI SLUAJEVI

1. Struje jednakih toplinskih kapaciteta: C1 / C 2 1 .
Promjene tamperatura struja bit e meusobno jednake zbog jednakih toplinskih
kapaciteta.

1 C 1 C 1 1

1 1
1 2 konst.
2 2

2 C 2 C 2
2
A A
A = 0 A = A o A = 0 A = A o

Is to s m je r n i iz m je n jiv a P r o tu s m je r n i iz m je n jiv a

Slika 9. Promjene temperatura struja jednakih toplinskih kapaciteta

2. Isparivanje ili kondenzacija: C1 / C 2 0

Pri promjeni agregatnog stanja, tj. isparivanju ili kondenzaciji jednog fluida, ne mijenja
se temperatura, d 0 , iako se fluidu dovodi ili odvodi toplina.
dQ m c p d C d
Na temelju diferencijalne jednadbe slijedi da zbog d 0 mora
C m c p
biti da bi izmjenjena toplina imala konaan, diferencijalno mali iznos.
Kako protona masa ne moe biti beskonano velika, to znai da je pri promjeni
agregatnog stanja specifini toplinski kapacitet cp = .

137
 2 2
1 C 1 2 2
C 2
1
1
2 2
2 2 1 C 1
C 2

A A
A = 0 A = A o
A = 0 A = A o

I s p a r iv a n j e s tr u j e 2 K o n d e n z a c ij a s tr u j e 2

Slika 10. Promjene temperatura struja kada je C 2

ISKORISTIVOST TOPLINE

Q
Maksimalna toplina, max , koju mogu izmijeniti dvije struje s toplinskim kapacitetima C1

i C 2 ovisi, osim o koeficijentu prolaza topline, k, i povrini izmjenjivaa, Ao, jo samo o
njihovim ulaznim temperaturama: 1 i 2. Ona se definira kao toplina koja je potrebna
da se slabija struja dovede na ulaznu temperaturu jae struje:

Q max C 1 (1 2 )
, (maksimalna toplina). (29)

Realno izmjenjena toplina koju slabija struja izmjenjuje u nekom izmjenjivau je:

Q 1 C 1 (1 1) , (realno izmjenjena toplina). (30)

Iskoristivost topline, , definira se kao omjer tih toplina:

Q 1 1
1 p1
Q max 1 2 (31)

138
iz ega slijedi da je iskoristivost topline jednaka bezdimenzijskoj temperaturnoj znaajki,
= p1. Naglasimo jo jednom da ne ovisi o tipu izmjenjivaa topline!

STUPANJ DJELOVANJA IZMJENJIVAA TOPLINE

U teorijskom sluaju, kada bi povrina izmjenjivaa bila beskonano velika, slabija

struja bi izmjenila toplinu Q koja bitno ovisi o tipu izmjenjivaa topline. U izmjenjivau

s konanom povrinom Ao slabija struja bi izmijenila toplinu, Q1 , prema jednadbi (30).

Stupanj djelovanja izmjenjivaa je omjer tih toplina:

Q 1

Q , (stupanj djelovanja izmjenjivaa). (32)

Protusmjerni i krini izmjenjivai

Kod protusmjernog i krinog izmjenjivaa, kada povrina Ao , izlazna temperatura

slabije struje tei ulaznoj temperaturi jae struje, 1 . U tom teorijskom sluaju je:

Q C 1 (1 2 ) , (izmjenjena toplina za Ao ) . (33)

Q Q max
Za te tipove izmjenjivaa je , pa vrijedi:

1 1
p1
1 2 , (za protusmjerne i krine izmjenjivae). (34)

Kod ovih tipova izmjenjivaa postoji teorijska mogunost (za Ao ) da se postigne ,

Q
1 = 2, tj. da se postigne max . Zato sve krivulje p3 tee asimptotskoj vrijednosti 1.

139
Istosmjerni izmjenjiva topline

1
C 1
1
max 1

2
2 C 2
A
A = 0 A = A o A

Slika 11. Izlazna temperatura struja u istosmjernom izmjenjivau kada

A

Kod istosmjernog izmjenjivaa bi u teorijskom sluaju za Ao = obje struje na izlazu

imale istu temperaturu , kako je to prikazano na slici 11. Izjednaavanjem toplina
koju izmjenjuju struje 1 i 2 pri Ao = dobiva se:

C 1 1 C 2 2 , (35)

iz ega se moe izraziti temperatura '':

C 11 C 2 2

C 1 C 2 . (36)

Uvaavanjem definicije stupnja djelovanja (32) i jednadbe (35) i (36) dobiva se:

Q 1 1 1
i 1 p 3 p1
Q 1 , (za istosmjerni izmjenjiva). (37)

140
Kod ovog tipa izmjenjivaa svaka krivulja p3 = konst. ima svoju asimptotu, ija je
vrijednost

1
p1 f ( p 2 , p 3 )
1 p3 , (istosmjerni, za A ). (38)

Minimalna temperaturna razlika

Najmanja razlika temperature, min, izmeu dviju struja javlja se uvijek na izlazu slabije
struje!

Kod istosmjernog izmjenjivaa je:

min 1 2 , (istosmjerni izmjenjiva), (39)

pa vrijedi relacija:

min
1
1 2
p1
1 p3 , (istosmjerni izmjenjiva). (40)

Kod protusmjernog izmjenjivaa topline je:

min 1 2 , (protusmjerni izmjenjiva), (41)

pa vrijedi relacija:

min
p1 1
1 2
(protusmjerni izmjenjiva). (42)

141
Budui da razlike temperatura mogu biti ili pozitivne ili negativne, nuno je uzeti
apsolutne vrijednosti kako bi znaajka 1 bila pozitivna!

Ope jednadbe izmjenjivaa topline

Grafikom interpretacijom rjeenja sustava diferencijalnih jednadbi, koje su svojstvene

istosmjernim, protusmjernim ili krinim izmjenjivaima topline dobivaju se tzv. dijagrami
izmjenjivaa topline dotinog tipa. Primjer takvog dijagrama dan je na slici 4.

Meusobne razlike izmjenjivaa oituju se u razliitom poloaju krivulja p3 = konst.,

osim za kruvulju p3 = 0 koja se kod svih tipova izmjenjivaa nalazi na istom mjestu u
odnosu na osi p1 i p2.

Iz dijagrama izmjenjivaa moe se odrediti (oitati) vrijednost jedne od triju

bezdimenzijskih znaajki p, ukoliko su preostale dvije prethodno poznate ili izraunate iz
zadanih podataka.

Za sve tipove izmjenjivaa vrijede slijedee jednadbe:

- za toplinski tok

Q C 1 (1 1) C
( ) ,
2 2 2 (43)

p1 p
Q C 1 p1 (1 2 ) C 1 (1 2 ) C 1 (1 2 ) 1 . (44)
1 (1 p 3 ) 1 p1

- za odnose ulaznih i izlaznih temperatura

1 1
p1 , (45)
1 2

2 2
p1 p 3 , (46)
1 2

1 2
1 (1 p 3 )p1 , (47)
1 2

142
 1 2
1 p1 , (48)
1 2

1 2
1 p1 p 3 . (49)
1 2

1 ,0
C
1 p3 1 konst. 0
C2
p1 1 1
1 2 p r o tu s m je rn i

p1= k o n s t .
k r i n i is to s m je r n i
0 ,5

0 k Ao
0 ,5 3 ,0 p2
0 1 ,0
( p2 ) p (p2)i 2 ,0 C1
( p2 ) k

Slika 12. Vrijednosti znaajke p2 razliitih tipova izmjenjivaa za p1= konst. i 1 >
p3= konst.> 0

Sloeni tipovi rekuperatora

U praksi se esto susreu izvedbe izmjenjivaa topline koje se ne mogu razvrstati u jedan
od elementarnih tipova, opisanih u prethodnim razmatranjima. Sustav diferencijalnih
jednadbi i rubni uvjeti takvih izmjenjivaa zahtijevaju mnogo kompleksniju proceduru
rjeavanja, ali se i njihovo rjeenje moe naelno prikazati u obliku funkcije p1 = f(p2,
p3), koja se takoer moe prikazati u formi dijagrama, kakav je onaj za tri osnovna tipa
izmjenjivaa.

143
 10.DIJAGRAMI za H2O

K a r a k te r is tin a s ta n ja H 2 O u p -v d ija g r a m u
(K v a lita tiv n i p r ik a z b e z m je r ila )

' oC
p K
bar g
g
P o th la e n a
k a p lje v in a

S u h o z a s ie n a p a r a
p , '
p
P r e g r ija n a p a r a
V r e la M o k r a (z a s ie n a ) o
' C
k a p lje v in a pa ra

v v v , m 3/k g

G r a n i n e k r iv u lje - lin ije n a p e to s ti:

g - s t a n j a v r e l e k a p l j e v i n e : v , h , s ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a
g - s t a n j a s u h o z a s i e n e p a r e : v , h , s ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a

T e m p e r a tu r a z a s i e n ja ' z a tla k p ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a

144
 K a r a k te r is ti n a s ta n ja H 2 O u T -s d ija g r a m u

K
T
K
g g
V r e la p
k a p lje v in a

P r e g r ija n a p a r a
p,T '
T '

P o th la e n a M o k r a (z a s ie n a ) S u h o z a s ie n a p a r a
k a p lje v in a p
pa ra

s s s , J /(k g K )
G r a n i n e k r iv u lje - lin ije n a p e to s ti:

g - s t a n j a v r e l e k a p l j e v i n e : v , h , s ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a
g - s t a n j a s u h o z a s i e n e p a r e : v , h , s ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a

145
 K a r a k te r is ti n a s ta n ja v o d e - v o d e n e p a r e u h -s d ija g r a m u

h p
P r e g r ija n a p a r a
k J /k g g
K '
h S u h o z a s ie n a p a r a
g
'
V r e la k a p . p ,
'
pk
M o k r a (z a s ie n a )
h para
PK
p PK
s s s , J /(k g K )
P o th la e n a
k a p lje v in a P K R a u n s k o s t a n j e p o t h l a e n e k a p l j e v i n e P K ,
s ta n ja : p , p k s v o j s t v a : v , h i s z a t e m p e r a t u r u k a p l j e v i n e , p k

G r a n i n e k r iv u lje - lin ije n a p e to s ti:

g - s t a n j a v r e l e k a p l j e v i n e : v , h , s ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a
g - s t a n j a s u h o z a s i e n e p a r e : v , h , s ..... u T o p l i n s k i m t a b l i c a m a

11.IDEALNI PLINOVI
Idealni plin je hipotetiki plin ije je ponaanje egzaktno odreeno zakonima plina.
Molekule plina imaju masu, zauzimaju zanemarivo malen prostor, a osim sudara sve
druge sile izmeu molekula su zanemarive. Svi sudari, ukljuujui i one na graninoj
plohi s drugim tijelima, su idealno elastini, tako da molekule mogu posjedovati samo
kinetiku energiju translacije. Priblino teorijskom modelu idealnog plina ponaaju se
razrijeeni realni plinovi.

Pod zakonima plina podrazumijevaju se matematike formulacije eksperimentalnih

rezultata do kojih se dolo tijekom dueg povijesnog razdoblja.

Boyleov i Mariotteov zakon

Prve rezultate eksperimentalnih zapaanja dao je Irski znanstvenik Robert Boyle (1662.).
Dodavanjem ive kroz otvoreni krak J-cijevi smanjivao se volumen zraka koji je ostao
zarobljen u kraem kraku. Mjerenjem volumena i tlaka zraka Boyle je uoio da se
volumen plina mijenja obrnuto s tlakom:

146
 pV konst . , (pri T = konst. i n = konst.) (1)

pri emu su temperatura T i broj molekula n bili konstantni.

Neovisno o Boyleu, rezultate u istom obliku objavio je francuski fiziar Edme Mariotte
(1676.) stoga se taj zakon plina esto naziva Boyleov i Mariotteov zakon.

Utjecaj broja molekula na vrijednost produkta pV = konst. moe se eliminirati ako

relaciju (1) svedemo na broj NL = NA = 6,0221026 molekula, to po definiciji odgovara
koliini N = 1 kmol. Tada je
pV
konst . CT T
N , (2)

gdje je CT(T) konstanta koja ovisi samo o temperaturi T.

Charlesov i Gay-Lussacov zakon

Francuski fiziar Jacques Charles ustanovio je (1787.) da se kisik, duik, ugljini dioksid
i zrak ire na isti nain u temperaturnom intervalu od 80 stupnjeva. Neto kasnije objavio
je Joseph Louis Gay-Lussac (1802.) rezultate slinog eksperimenta, ukazujui na linearni
odnos izmeu volumena i temperature:
V
konst .
T , (pri p = konst. i N = konst.) (3)

Slino prethodnom i ovdje se moe eliminirati utjecaj broja molekula, tako da isti
zakljuak vrijedi i u obliku:

V
konst . C p p
NT , (pri p = konst. i N = konst.) (4)

gdje je Cp(p) konstanta koja ovisi samo o tlaku p.

Avagadrov zakon
Talijanski fiziar i matematiar Amedeo Avogadro oblikovao je (1811.) svoja zapaanja o
odnosu volumena i broja molekula u zakljuak: jednaki volumeni plinova, pri istom tlaku
i temperaturi, sadre isti broj molekula.
V Cn n
, (pri p = konst., T = konst.). (5)

Za odnos volumena prema broju molekula u koliini jednog kilomola vrijedi oblik:
V
C N N konst .
N , (pri p = konst., T = konst.). (6)

147
Jednadba stanja idealnih plinova - univerzalni zakon plina
Uzimajui u obzir jednadbe (2), (4) i (6), slijedi da je:
pV CT T p
p C p p CN N
NT T T . (7)

Jednakost:
CT T p
p C p p CN N
T T . (8)

moe biti istinita samo ako su svi lanovi neka ista konstanta. Ta konstanta vrijedi za sve
plinove koji potuju navedene zakone plina, a naziva se opa plinska konstanta . U SI
sustavu ona ima slijedeu numeriku vrijednost i dimenziju: = 8314 J/(kg K).
S obzirom na to jednadbu (7) moemo pisati u obliku:
pV

NT , (9)
odnosno,
pV N T , (jednadba stanja idealnog plina) (10)

Budui da se pri izvodu jednadbe (10) uzeo u obzir samo broj molekula, a ne i
molekularne karakteristike plina, to jednadba vrijedi samo priblino i za realne plinove.
Za svaki realni plin moe se mjerenjem ustanoviti podruje tlakova i temperatura u kojem
se on vlada kao idealni plin.

Za sada e se teorijska razmatranja ograniiti na idealne plinove, ili mjeavine idealnih

plinova.

Oblici jednadbe stanja idealnog plina

U jednadbu stanja idealnog plina (10) moe se uvesti masa m umjesto koliine N, koje
su meusobno povezane preko pojma molne mase (mase jednog kilomola) M:
m MN . (11)
Kako je ve reeno, molna masa ima istu numeriku vrijednost kao i molekularna masa
promatranog plina (podatak se uzima iz odgovarajuih tablica).
Jednadba stanja poprima oblik:
pV m RT , (jednadba stanja idealnog plina), (12)

gdje je R = /M , J/(kg K), individualna plinska konstanta, tj. plinska konstanta koja je
karakteristina za dotini plin.
S obzirom da su:
- specifini volumen, v= V/m, m3/kg,

148
 - gustoa, =m/V , kg/m3,
- molni volumen, vN = V/N, m3/kmol,
mogu se dobiti drugi oblici jednadbe stanja:

pv RT , (13)
p
RT
(14)
pv N T
, (15)

Ploha stanja idealnog plina

Navedeni zakoni plina mogu posluiti za dobivanje grafikog prikaza plohe na kojoj lee
sva stanja idealnog plina.

Prema zakonu Boylea i Mariottea, (1), mogu se stanja plina prikazati u ravnini p-V, ili p-
v, s razlikom mjerila na apscisi sukladno odnosu: v = V/m. Prikaz vrijedi za N = konst.,
odnosno m = konst.
p

m = k o n s t.
A N = k o n s t.
p A

T 1 T2 > T 1

B
p B

VA VB V
(v A ) (vB) (v )

Slika 1. Izoterme u p-V dijagramu.

Za dva stanja (A) i (B) koja imaju istu temperaturu T1 vrijede odnosi:
p AV A p BVB , (16a)
p Av A pB vB . (16b)

U ravnini p-V, odnosno p-v, izoterme su istostrane hiperbole. Grafiki prikaz dviju
izotermi, T1 i T2, dan je na slici 1.

Charlesov i Gay-Lussacov zakon, prema jednadbi (3), mogu posluiti za grafiki prikaz
u ravnini V-T, odnosno v-T, ili alternativno, u ravnini v-, slika 2.

149
 v v p1 < p
B

p
v o(p 1)
A
p2 > p

vo(p )
m = 1 kg
v o(p 2)

T K
0 K 2 7 3 ,1 5 K
oC
- 2 7 3 ,1 5 o C 0 oC

Slika 2. Izobare u v-T dijagramu.

Prema tom zakonu za stanja A i B, koja imaju isti tlak p, vrijedi odnos:
v A vB
konst .
TA TB (pri p = konst.). (17)

Liniju istog tlaka nazivamo izobarom, a prema jednadbi (17) slijedi da ta linija u
ravnini v-T ima konstantan nagib. To znai da je u toj ravnini izobara pravac, to je
vidljivo iz slike 2.

Nagib, v/T , izobarnog pravca p= konst. slijedi iz jednadbe stanja (13):

v R

T p , (18)

iz ega proizlazi da veem tlaku p2 > p odgovara pravac manjeg nagiba.

Na temperaturi o = 0 oC, odnosno To = 273,15 K, specifini volemen plinova ovisi o

tlaku: vo = vo(p), pa se koeficijent smjera pravca moe izraziti kao vo(p)/273,15. Stoga
zakon Charlesa i Gay-Lussaca moemo pisati u obliku:
v p
v o 273,15
273,15 . (19)

Na slici 2. isprekidane linije pravaca naznauju podruje u kojem ponaanje plina

odstupa od idealnog, zbog pribliavanja uvjetima pretvorbe u kapljevito agregatno
stanje. Plinovi poput vodika, helija i neona, zbog vrlo slabih molekularnih privlanih sila
imaju vrlo niske temperature vrelita i talita. Zbog toga se oni u najveem podruju
ponaaju kao idealni plinovi.

150
Grafiki prikazi na slikama 1. i 2. mogu se objediniti u jedinstven prostorni prikaz u
odnosu
na koordinate p-v-T. Tada dobivamo plohu stanja idealnog plina kakva je prikazana na
slici 3.

p
1
T > T
T
p 1 T > T

T 2
pv C T konst.

p 2
v
C p konst.
T

v1 v2 v

Slika 3. Ploha stanja idealnog plina u p-v-T dijagramu.

MJEAVINE IDEALNIH PLINOVA

Mjeavine idealnih plinova vladaju se jednako idealno kao to se ponaaju i

plinovi od kojih su sastavljeni. Kada se na osnovi svojstava sudionika i njihovog udjela u
ukupnoj masi, odnosno koliini, odrede svojstva mjeavine, tada se ona moe smatrati
jednim plinom za kojeg vrijedi jednadba stanja idealnog plina, kao i sve druge relacije
koje se koriste pri proraunu procesa s idealnim plinom!

Za poetak moemo razmotriti mjeavinu koja se sastoji od dva idealna plina: 1 i 2.

Poznate su njihove mase: m1 i m2 , a time i koliine: N1 = m1/M1 i N2 = m2/M2. Plinovi
imaju istu temperaturu T, pa se ona ne e promijeniti ni kada se plinovi pomijeaju
(temperatura ne ovisi o sastavu).

Ukupna masa mjeavine je

m = m1 + m2 , (20)

pa dijeljenjem jednadbe s m dobivamo:

m1 m2
1 g1 g 2
m m , (21)
gdje su g1 i g2 maseni udjeli sudionika mjeavine s dimenzijom kgi/kg.

Ukupna koliina mjeavine

N = N 1 + N2 , (22)

151
pa dijeljenjem jednadbe s N dobivamo:
N N
1 1 2 r1 r2
N N , (23)
gdje su r1 i r2 molni udjeli sudionika mjeavine s dimenzijom kmoli/kmol.

Za mjeavine s proizvoljnim brojem sudionika i vrijedi:

g1 g 2 g 3 .... g i g i 1
i , (maseni sastav), (24)

r1 r2 r3 .... ri ri 1
i , (molni sastav). (25)

Svaki sudionik se ponaa kao idealni plin, tj. kao da drugih plinova nema! Svi plinovi
imaju istu temperaturu T i cjelokupni volumen V na raspolaganju. Meutim, tlak svakog
sudionika moe biti proporcionalan samo broju vlastitih molekula i njihovih sudara s
okolnim plohama, dok e tlak mjeavine biti zbroj svih pojedinanih (parcijalnih)
efekata.
Za svaki plin moemo napisati njegovu jednadbu stanja:

p1V m1 R1T N 1T , (26)

p 2V m2 R2T N 2 T , (27)
.......................................................................
p iV mi Ri T N i T
. (28)

Zbrajanjem jednadbi dobivamo:

p1 p2 ... pi V m1 R1 m2 R2 ... mi Ri T N 1 N 2 ... N i T . (29)

Kako je i sama mjeavina idalni plin to i za nju vrijedi jednadba stanja:

pV mRT N T . (30)

Usporedbnom triju lanova u jednadbama (29) i (30) dolazimo do tri zakljuka.

Kao prvo, usporeujui lan na lijevoj strani jednadbi slijedi da je tlak mjeevine p
jednak zbroju parcijalnih tlakova sudionika mjeavine pi:

p p1 p 2 ... pi pi
i , (Daltonov zakon idealni plinovi). (31)

Jednadbu (31) ustanovio je engleski kemiar i fiziar John Dalton (1803.).

152
Podijelimo li jednadbu stanja i-sudionika s jednadbom stanja mjeavine, tj. jednadbu
(28) s jednadbom (30), dobiva se:

p i mi Ri N i
ri
p mR N , (32)

to znai da je omjer parcijalnog tlaka i-sudionika i tlaka mjeavine upravo jednak

molnom udjelu ri tog sudionika. Slino vrijedi i za druge sudionike u mjeavini. Uoimo
da su omjeri tlakova jednaki omjeru koliina, odnosno omjeru broja molekula, a ne
neposredno omjeru masa. To je razumljivo s obzirom da je tlak posljedica sudara
molekula s nekom dodirnom plohom (nekog tijela).

Svaki sudionik idealne mjeavine protee se cijelim prostorom V, kao da drugih sudionika
nema, pa se na njih ni ne odnosi njegov parcijalni tlak. Taj tlak se reflektira samo na
dodirnoj plohi s kapljevitim ili krutim tijelom u okoliu plina! Stoga je ukupni tlak
mjeavine prema okoliu, npr. instrumentu za mjerenje tlaka, zbroj pojedinanih
(parcijalnih ili djelominih) tlakova sudionika mjeavine.

Kod realnih plinova Daltonov zakon vrijedi samo priblino, ovisno o tome koliko uvjeti
temperature i tlaka pod kojim se plin nalazi uzrokuju odstupanje od idealnog ponaanja.

U daljnim razmatranjima bavit emo se samo modelom idealnog plina i plinskih

mjeavina kod kojih Daltonov zakon vrijedi.

Koliki bi volumen Vi zauzimao neki i-sudionik, koji je pisutan u koliini Ni, kada bi se
nalazio pod tlakom mjeavine p? Prema jednadbi stanja tog sudionika vrijedi:

pVi N i T
, (i-sudionik pod tlakom mjeavine). (33)

Podijelimo li ovu jednadbu s jednadbom stanja za mjeavinu, (30), dobiva se da je

omjer volumena:

Vi N i Vi
ri ri
V N , (izbjegavati upotrebu V ), (34)

takoer jednak molnom udjelu tog i-sudionika. Otuda dolazi opis sastava mjeavine u
obliku volumnih udjela. Uporaba takvog opisa nije preporuljiva, jer se time uvodi
hipotetiki volumen Vi po principu logike kad bi ...., tad bi ......, pa bi uvoenje Vi u
proraun preko jednadbe (34) moglo dovesti do greaka. Najbolje je takvu formulaciju
odmah zamijeniti s opisom molni udjeli koja je nedvosmislena.

Kao drugo, usporedbom srednjih lanova jednadbi (29) i (30) slijedi da je

153
 mR m1 R1 m2 R2 ... mi Ri mi Ri
i , (35)

to znai da je prividna plinska konstanta mjeavine R:

m1 m m
R R1 2 R2 ... i Ri g i Ri
m m m i , J/(kg K), (36)

pod utjecajem plinskih konstanti Ri sudionika, srazmjerno njihovom masenom udjelu u

mjeavini, gi.

Kao tree, trei lanovi u jednadbama (29) i (30) potvruju iskustvo da je koliina
mjeavine jednaka zbroju koliina sudionika:
N N 1 N 2 ... N i N i
i . (37)

Da bi se koliina N mogla preraunati u masu m potrebno je znati prividnu molnu masu

M mjeavine. Njena vrijednost ovisi o molnoj masi Mi sudionika i, u onoj mjeri koliki je
molni udio tog i-sudionika. Ispravnost ove tvrdnje moe se provjeriti ako se provede
analiza dimenzija, kako slijedi.

kg N 1 kmol1 kg1 N 2 kmol 2 kg 2 N kmoli kg i

M M1 M2 ... i Mi

kmol N kmol
kmol1 N kmol kmol 2
N kmol kmoli
kg kg kg kg
r1 M 1 1 r2 M 2 2 ... ri M i i ri M i . (38)
kmol kmol kmol i kmol

Znai, ako je poznat molni sastav mjeavine, ri, tada su iz tablica dostupni podaci molnih
masa sudionika, a molna masa mjeavine M moe se lako izraunati iz relacije:

M ri M i
i , kg/kmol, (prividna molna masa mjeavine). (39)

Naravno, za mjeavinu takoer vrijedi relacija:

RM , J/(kmol K), (40)

gdje je U = 8314 J/(kmol K), opa plinska konstanta za sve plinove.

Na temelju jednadbi (36) i (39) moe se zakljuiti da e ona svojstva mjeavine koja su
svedena na masu ovisiti o masenom sastavu, dok e svojstva mjeavine koja su svedena
na koliinu ovisiti o istim svojstvima sudionika, srazmjerno njihovim molnim udjelima.

154
Izmeu masenog i molnog sastava mora postojati veza, jer ona postoji izmeu mase i
koliine u obliku: m = MN. Na primjer, zadani maseni sastav, gi = mi/m, moemo
preoblikovati ovako:

mi M i N i 1 Ni 1 rM rM
gi Mi ri M i i i i i
m MN M N M M ri M i i . (41a)

Dobivena relacija koristi se prema potrebi konkretnog sluaja:

a) zadan je molni ri, a trai se maseni sastav gi. Tada se najprije mora izraunati
prividna molna masa mjeavine:
M ri M i
i , a zatim za svaki i-sudionik njegov maseni udio gi primjenom
relacije:
rM
gi i i
M , (za svaki i-sudionik). (41b)

b) zadan je maseni gi, a trai se molni sastav ri. Tada se najprije mora izraunati
prividna
R g i Ri
plinska konstanta mjeavine: i , a zatim se izrauna prividna molna
masa mjeavine:

M
R . Konano, za svaki i-sudionik moe se izraunati njegov molni udio:

M
ri gi
Mi , (za svaki i-sudionik). (42)

Specifini toplinski kapacitet mjeavine, c, J/(kg K) je svojstvo svedeno na jedan

kilogram mjeavine. Stoga e on ovisiti o specifinim toplinskim kapacitetima sudionika
srazmjerno njihovim masenim udjelima:

c g i ci
i , J/(kg K), (za mjeavinu). (43)

Molni toplinski kapacitet mjeavine, C, J/(kmol K), je svojstvo svedeno na jedan kilomol
mjeavine, pa stoga ovisi o molnim udjelima sudionika i njihovim molnim toplinskim
kapacitetima:

C ri C i
i , J/(kmol K), (za mjeavinu). (44)

155
Kod plinova, pa tako i kod njihovih mjeavina, postoji beskrajno mnogo specifinih i
molnih toplinskih kapaciteta koji ovise o procesu, tj. promjeni stanja plinova. O tome e
biti rijei u kasnijim razmatranjima.
12 TERMODINAMIKI MODEL

Idealizacija radnog medija, kao idealnog plina; samog procesa, kao

kontinuiranog niza ravnotenih stanja, te pretpostavka o reverzibilnosti mehanike
interakcije, ine cjeloviti idealni model na kojem se razvila termodinamika teorija.
Termodinamiki prorauni koji su razvijeni na tom modelu mogu se primijeniti kao dobre
aproksimacije za mnoge realne sluajeve. Zbog toga ima smisla da se detaljno
pozabavimo s idealnim plinovima i njihovim ponaanjem.

Radni medij (RM) konstantne mase ini zatvoreni sustav koji je u toplinskoj i mehanikoj
interakciji s okoliem. Toplinska interakcija odvija se pri konanim razlikama
temperatura radnog medija i toplinskog spremnika (TS), tj. pri vanjskoj toplinskoj
neravnotei (ireverzibilan proces). Suprotno tome, mehanika interakcija je reverzibilna,
jer tee u uvjetima vanjske mehanike ravnotee, tj. pri zanemarivo maloj rezultantnoj
sili i bez gubitaka zbog trenja.

Tijekom procesa sve estice radnog medija prelaze trenutno i istovremeno u isto novo
stanje, tako da u svakom trenutku vlada unutarnja toplinska i mehanika ravnotea
(jednaka temperatura T i tlak p), pa se takav proces naziva ravnoteni.

Za daljnja razmatranja nije od vanosti promjena kinetike i potencijalne energije

radnog medija. Zbog toga se za bilancu energije moe koristiti I. Zakon termodinamike u
najednostavnijem obliku:
Q12 W12 U 12 . (1)

Reverzibilna mehanika interakcija

Po definiciji se mehaniki rad radnog medija

2
W12 pV dV (mehaniki rad radnog medija), (2)
1

moe izraunati pomou svojstava radnog medija (p, V), ako nam je poznata
matematika formulacija procesa izmeu poetnog (1) i konanog stanja (2), tj. ako
znamo oblik funkcije p = p(V). Takvih funkcija (procesa) izmeu zadanih stanja 1 i 2 ima
beskrajno mnogo. Zbog toga se kae da je mehaniki rad funkcija procesa (funkcija
puta), odnosno naina kako se mijenja stanje radnog medija.

Naravno, radni medij ne mijenja stanje svojevoljno, ve pod utjecajem mehanikog

djelovanja tvari iz okoline, na kojima se uoavaju openito drugaije makroskopske
promjene, npr. kao promjena pozicije ili brzine, a moda i volumena. Promjene izvan

156
radnog medija ovdje nisu predmet interesa, pa se mehaniki efekti izmeu radnog medija
i okoline mogu openito oznaiti s W.

Samo u idealnom sluaju mehanike ravnotee vrijedi jednakost W = W12, dok se u

realnim prilikama dio mehanikog rada gubi zbog nepovratnosti (trenja).

Promjena volumena radnog medija znak je postojanja mehanike interakcije s nekim

sudionikom u okoliu, koji zbog toga i sam doivljava promjenu volumena, ali suprotnog
smisla. U pravilu je taj sudionik okolinji zrak, a njegov se mehaniki rad rauna po
istom principu:

2 ,0 2 ,0
W0 p dV 0 0 p 0 dV0 p 0 V2 ,0 V1,0 , (mehaniki rad okolinjeg zraka). (3)
1,0 1,0

Premda je V2,0 V1,0 njihovu razliku ne moemo izraunati, jer je V2,0 = i V1,0 = . Ako
su radni medij i okolinji zrak jedini sudionici s volumenskim promjenama, tada mora
biti dV = dV0 , pa i za konane promjene volumena vrijedi:

V2 V1 V2 ,0 V1,0 . (4)

Stoga se mehaniki rad okolinjeg zraka moe izraunati iz jednadbe:

W0 p 0 V1 V2 , (mehaniki rad okolinjeg zraka).

(5)

gdje su V1 i V2 poetni i konani volumen radnog medija!

U pravilu ovi mahaniki efekti nisu jednaki: W12 W0 , pa bi u sluaju da su radni medij
i okolinji zrak jedini sudionici mehanike interakcije to bio sluaj vanjske mehanike
neravnotee! I u tom bi sluaju postojala volumenska promjena radnog medija, pa bi
desna strana jednadbe (2) bila:
2
I 12 p V dV ..... neki broj W12 , (W12 je znak za ostvarenu mehaniku interakciju),
1
(6)

Vrijednost integrala I12 ne bi imala smisao mehanikog rada prema okolini, jer ona
prima samo iznos W0 srazmjeran njenom otporu, ni manje ni vie. Stoga jednadba (6)

157
samo kae koliko bi radni medij mogao dati, ili trebao primiti, tijekom promjene stanja
od 1 do 2.
Integral u jednadbi (6) naziva se teorijski rad plina, kako bi se naglasila ovisnost
mehanike interakcije o svim njenim sudionicima.

Pretpostavka o postojanju vanjske mehanike ravnotee ustvari znai pretpostavku da

postoji barem jo jedan mehaniki sudionik (MS), koji sudjeluje s radom W, tako da
vrijedi:

W W12 W0 , (rad mehanikog sudionika, MS). (7)

Jednadba (7) uvaava injenicu da su W12 i W0 uvijek suprotnog predznaka (smisla).

Kada je W > 0 govorimo o korisnom (dobivenom) radu, a u sluaju kada je W < 0 o
utroenom radu. U teorijskim razmatranjima u pravilu se taj sudionik (MS) ne opisuje,
ve se njegovo uee podrazumijeva u onom iznosu koliko je potrebno da se ispuni uvjet
vanjske mehanike ravnotee.

Sukladno definiciji prema jednadbi (2) moe se teorijski mehaniki rad radnog medija
prikazati grafiki u ravnini s koordinatama p i V.
p
p 1
1 b - n e ra v n o te n i p ro c e s
2
I12 pV dV W12 b
1 b
a
p
2
p 2
2
W12 pV dV
1

V 1 dV V 2 V
V 12

Slika 3.1. Mehaniki rad u p V dijagramu

Povrina ispod linije procesa radnog medija od stanja 1 do 2, odgovara teorijskom radu
radnog medija, sukladno jednadbi (2), ali samo za ravnoteni proces (linija a od 1 do 2)
u uvjetima vanjske mehanike ravnotee. Ako ne postoji vanjska mehanika ravnotea,
tada bi se teko mogla ostvariti i unutarnja ravnotea, pa tako ni ravnoteni proces plina.

Neravnoteni proces izmeu 1 i 2 prikazan je na slici 1. tokastom linijom b. Kada bi

znali tok procesa p = p(V) mogli bi izraunati vrijednost integrala I12 sukladno jednadbi
(6), koji u p V dijagramu odgovara povrini ispod krivulje procesa b. No, ta povrina

158
nema znaenje mehanike interakcije W12 koju je radni medij imao sa okoliem, jer nije
ispunjen uvjet vanjske mehanike ravnotee.
Pri neravnotenom procesu ne postoji jedinstveno stanje radnog medija, ve ima smisla
govoriti samo o lokalnim stanjima njegovih najmanjih makro estica. Tim esticama se
mogu pripisati ravnoteni procesi, odnosno funkcija p = p(V), ali su oni, odnosno one,
meusobno razliite, pa su estice u unutarnjoj energijskoj interakciji koja se ne
reflektira na okoli radnog medija. Klasina termodinamika ne analizira takve probleme.

Kriterij za odreivanje smisla (predznaka) teorijskog rada je promjena volumena u

odnosu na volumen poetnog stanja, sukladno jednadbi (2).

K E

p 1 1

V
K O M P R E S IJ A E K S P A N Z IJ A
V < 0 V > 0
W 12 < 0 V 1 W 12 > 0
Slika 3.2 Kriterij ekspanzije i kompresije

Proces smanjivanja volumena naziva se kompresija, a poveanja volumena ekspanzija.

Uoimo, na temelju slike 2., da se pojmovi kompresije i ekspanzije ne definiraju prema
promjeni tlaka!

Ireverzibilnost toplinske interakcije

Pretpostavka o ravnotenom procesu uz vanjsku mehaniku ravnoteu znai da e

promjena entropije radnog medija biti uzrokovana iskljuivo toplinom koju on izmjenjuje
s okoliem, a ne nekim drugim nepovratnostima tijekom procesa. Stoga vrijedi jednadba
II.Zakona:

Q TdS , (8)

odnosno, za konane procese pri kojima radni medij mijenja stanje od 1 na 2, vrijedi:

2
Q12 T S dS , (ravnoteni proces RM). (9)
1

159
Budui da je apsolutna temperatura T uvijek pozitivan broj to e smisao promjene
entropije biti isti kao i smisao topline. Ako je Q12 > 0, dovedena toplina, onda e ona
uzrokovati porast entropije radnog medija: dS > 0. Obrnuto, u sluaju odvedene topline
Q12 < 0, bit e dS < 0.

T
T O S

H G

T 1 1

T RS

H LA ENJE G R IJ A N J E S
dS < 0 dS > 0
Q < 0 S1 Q > 0

Slika 3.3 Kriterij grijanja i hlaenja

Kriterij po kojem se procjenjuje grijanje ili hlaenje radnog medija tijekom procesa je
entropija poetnog stanja, S1 (izentropa S1). Kruiima su oznaena samo neka od
beskrajno mnogo moguih konanih stanja. Temperatura ogrijevnog TOS i rashladnog
spremnika TRS su granine temperature mogueg procesa.

Na osnovi jednadbe (8) slijedi da je ukupna promjena entropije radnog medija tijekom
procesa:
2
Q
S12 , (10)
1
T

pa se odreivanje S12 ini kompliciranim, jer jednadba (10) zahtijeva poznavanje

naina na koji radni medij na trenutnoj temperaturi T prima ili predaje male obroke
topline Q. Sreom, entropija S je veliina stanja, pa se ukupna promjena entropije
izmeu stanja 1 i 2 moe odrediti ako su nam ta stanja poznata:

S12 = S2 S1= m(s2 s1) = ms12 . (11)

Detaljniji opis rauna dan je kasnije.

Sukladno jednadbi (9) moe se izmjenjena toplina Q12 prikazati grafiki u koordinatnoj
ravnini T-S. Budui da je entropija S, (J/K), ekstenzivna veliina praktinije je ako se
iskljui utjecaj mase m (kg), tako da se za apscisu odabere specifina entropija s, (J/kg
K). U takvom dijagramu, T-s, mogu se prikazati specifine topline, q12 = Q12/m.

160
Na slici 4. prikazana su dva razliita ravnotena procesa, a i b, izmeu poetnog stanja 1
i konanog stanja 2 radnog medija. Oba procesa rezultiraju s jednakom promjenom
entropije s12 premda je promjena temperature Ta tijekom procesa a, drugaija od
promjene temperature Tb tijekom procesa b. Takoer, diferencijalni obroci topline qa i
qb su meusobno razliiti.
T K m = 1 kg
T O S
Tb b
1
T1 q b
Ta a
2
T2
q a
qa qb
ds
Ta Tb

s1 ds s2 s J / ( k g K )
s12

Slika 3.4 Procesi u T-s dijagramu

Na temelju slike 4. moemo zakljuiti da vrijedi:

qa qb
ds , (za ravnotene procese a i b), (12)
Ta Tb

odnosno, za proizvoljnu masu m radnog medija:

Qa Qb
dS . (13)
Ta Tb

Na temelju ovih spoznaja ne moe se izvesti zakljuak koji je od procesa a i b

termodinamiki povoljniji! Budui da smo pretpostavili reverzibilnu mehaniku
interakciju to preostaje da na valjanost procesa utjee samo ireverzibilna izmjena
topline.

to je tijekom procesa vea razlika temperature izmeu radnog medija i toplinskog

spremnika to je vea degradacija energije, pa je proces termodinamiki nepovoljniji. Po
tome bi odmah mogli zakljuiti da je proces b termodinamiki povoljniji, jer je tijekom
tog procesa manja razlika temperatura radnog medija i toplinskog spremnika. Naravno,
to se moe dokazati i matematikim putem.

161
Ranije je reeno da zbog nepovratnosti procesa raste entropija zatvorenog izoliranog
sustava. Promjena entropije sustava jednaka je sumi promjena entropije sudionika
sustava:

S s S i 0 . (promjena entropije izoliranog sustava). (14)

i

U naem sluaju sustav se sastoji samo od radnog medija i toplinskog (ogrijevnog)

spremnika, OS, tako da je:

S s S12 SOS 0 . (15)

Tijekom procesa a i b raste entropije radnog medija, S12 > 0, ali je u oba sluaja ta
promjena ista, pa je jedina razlika u promjeni entropije ogrijevnog spremnika, tj. (SOS)a
(SOS)b. Osim toga, prema jednadbi (15) je S12 > SOS.

Toplinskim spremnicima pripisuje se beskrajno veliki toplinski kapacitet, pa se njihova

temperatura ne mijenja bez obzira na toplinu koju izmjenjuju, TOS = konst.. Zato je
njihova promjena entropije, sukladno jednadbi (10):

QOS a Q12 a
S OS a QOS
2 2
1
T 1 OS

TOS Q
1
OS
TOS

TOS
, (proces a),

(16)

QOS b Q12 b
S OS b , (proces b).
TOS TOS
(17)

U oba sluaja ogrijevni spremnik ima istu temperaturu TOS, a razliite su samo topline
koje se odvode (negativan predznak) od spremnika. Kako je u promatranom sluaju
*(Q12)b* > *(Q12)a*, to znai da je:

S OS b S OS a . (18)

Pozivajui se na jednadbu (15) i uvaavajui da su promjene entropije ogrijevnog

spremnika negativni brojevi moe se pisati:

162
 S s a S12 S OS a S12 S OS b S s b . (19)

Kako je promjena entropije sustava tijekom procesa b manja, to je taj proces

termodinamiki povoljniji od procesa a.

Svaka izmjena topline izmeu tijela razliitih temperatura je degradacija energije.

Teorijski gledano, time se nepovratno izgubila mogunost da se dio topline, posredstvom
nekog radnog medija, transformira u mehaniki rad. Ostatak topline mogao bi se predati
postojeem prirodnom spremniku okolini (atmosferski zrak, kopno, oceani)
definiranom s pripadnom temperaturom To.

Teorijski gubitak na radu je produkt promjene entropije sustava i apsolutne temperature

prirodnog spremnika:

W12 T0 S s , J , (teorijski gubitak na radu uslijed ireverzibilnosti procesa).

(20)

Pomou jednadbe (20) moe se na jednostavan i brz nain doi do zakljuka o

termodinamikoj valjanosti procesa. (Naravno, procesa kod kojih su ispunjene sve ranije
usvojene pretpostavke).

Unutarnja energija
Jednostavnim pokusom dokazao je Gay-Lussac da unutarnja energija idealnih pliinova
ovisi samo o temperaturi, a ne i o tlaku ili volumenu. Idealni plin (razrijeeni realni plin)
bio je zatvoren u lijevom dijelu dvodjelne staklene posude, dok je prostor desne strane
bio evakuiran do vakuuma. Posuda je smjetena u izvana izoliranoj vodenoj kupki, a
temperatura vode mjerena je termometrom.
T

p 1 p = 0
V V

VO D A

Slika 3.5 Gay-Lussacov pokus

163
Otvaranjem ventila plin se proirio na prazan prostor desnog dijela staklene posude.
Kako termometar nije pokazao promjenu temperature vode, mogu se izvesti dva
zakljuka u odnosu na plin:
a) nema izmjene topline izmeu plina i okolne vode: Q12 = 0,
b) temperatura plina se nije promijenila, T = konst., to sukladno jednadbi
stanja znai da je produkt pV = konst., tj. zbog dvostrukog poveanja volumena, V2 = 2V,
dvostruko je smanjen tlak plina, p2 = p1/2. Stoga integral:
2
I 12 p V dV , (21)
1

ima konanu vrijednost, ali ne i znaenje mehanikog rada plina W12, jer irenje plina
nasuprot vakuuma (prostor s p = 0) ne trai nikakav utroak energije (primjer vanjske
mehanike neravnotee).

Bilanca energije plina prema I. Zakonu,

Q12 W12 U 12 , (22)

dovodi do zakljuka da je U12 = U2 U1= 0, jer se promjena stanja plina odvijala u

uvjetima: Q12 = 0 i W12 = 0.

Budui da u opisanom procesu ne dolazi do promjene unutarnje energije plina: U2 = U1

= U = konst., to znai da unutarnja energija nije pod utjecajem tlaka p, kao ni volumena
i V, jer su se oni tijekom procesa promijenili! Jedino je temperatura ostala ista, T2 = T1 =
T = konst., kao i unutarnja energija. To je dokaz da unutarnja energija idealnih plinova
ovisi samo o temperaturi:

U = U(T), ili U = U() , (idealni plinovi). (23)

Zbog toga e i promjena unutarnje energije U12 ovisiti samo o promjeni temperature
T12, odnosno 12.

Budui da je unutarnja energija veliina stanja, to je izmeu zadanog poetnog (1) i

konanog (2) stanja promjena unutarnje energije uvijek ista, tj. neovisna o procesu!

164
Zato u svrhu odreivanja U12 moemo uzeti proces pri kojem nema mehanike
interakcije s okoliem, W12 = 0. To je sluaj kada ne postoji ni najmanja promjena
volumena radnog medija, dV = 0, tj. V = konst., pa se takva promjena naziva izohora.
Zakljuci o U12 e vrijediti i za bilo koji drugi proces!

Iz I. Zakona slijedi da je

Q12 U 12 , J, (V = konst.) (24)

Kako je unutarnja energija ekstenzivna veliina stanja to je njena numerika vrijednost

proporcionalna s masom m radnog medija, a kod idealnih plinova ovisi jo samo o
temperaturi. Znai da za promjenu unutarnje energije, U12 = U2 U1, vrijedi relacija:

U 2 U1 m T2 T1 , ( je oznaka proporcionalnosti), (25)

koja jo nema oblik jednadbe, jer dimenzije lijeve strane (J) i desne strane (kg K) nisu
jednake. Oito je da na desnoj strani treba dodati veliinu koja ima dimenziju (J/kg K),
pa bi jednadba glasila:

U 2 U 1 mcv T2 T1 , J, (idealni plinovi). (26)

Promjena unutarnje energije, U12 = U2 U1, idealnih plinova odreena je uvijek

jednadbom (26), bez obzira kako tee proces i kako se pri tome mijenja volumen V
radnog medija. To je zato to je unutarnja energija veliina stanja, a ne procesa (kao Q12
i W12)!

Ovdje je cv, J/(kg K), specifini toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu, na to
ukazuje indeks. Postoje i specifini toplinski kapaciteti koji su definirani kao
termodinamiko svojstvo radnog medija tijekom drukijih procesa, ali je unutarnja
energija uvijek ovisna samo o iznosu cv!

U jednadbi (26) moe se za cv uvrstiti samo jedna vrijednost. To ne bi bio problem ako
se temperatura promijeni samo za proizvoljno mali iznos, od T1 na T2 = T1 + dT. To bi

165
uzrokovalo diferencijalno malu promjenu unutarnje energije, od U1 na U2 = U1 + dU.
Tada, umjesto jednadbe (26) vrijedi diferencijalna jednadba:

dU mcv dT mcv d , (27)

odnosno,

du cv dT cv d , (28)

Ova jednadba definira pojam pravog specifinog toplinskog kapaciteta cv,

du
cv , J/(kg K). (29)
d v

S obzirom na jednadbu (24): Q12 U 12 , pri V = konst., moe se pisati mq12 mu12 ,
odnosno:

q12 u12 , ( za konane promjene od stanja 1 do stanja 2, uz V = konst.),

(30)

pa za diferencijalno male promjene vrijedi:

dq du , (uz V = konst.). (31)

Sada se jednadba (29) moe dopuniti, pa glasi:

du dq
cv , J/(kg K). (32)
d v d v

Na temelju toga se pravi specifini toplinski kapacitet (u ovom primjeru je to cv) opisuje
kao toplina koju treba dovesti jednom kilogramu tvari da mu se temperatura povea za 1
o
C , odnosno 1 K, (u ovom primjeru uz uvjet V = konst.).

166
Kako se vrijednost cv mijenja s temperaturom, cv = cv(T) ili cv = cv(), to se za konani
interval temperatura, T2 T1 = 2 1, mora odrediti prosjena vrijednosti cv T12 cv 12
T

U pravilu se u tablicama nalaze podaci za cv u odnosu na relativnu temperaturu oC, pa

je toj injenici prilagoen slijedei izvod.

Pretpostavimo da je tijekom procesa pri V = konst. temperatura radnog medija porasla,

tj. 2 > 1. Uvaavajui prethodne jednadbe moe se dovedena toplina izraziti kao:

2 2 2

Q12 U12 m du m cv d m c 12 d m cv 12 2 1 , (V = konst.).

1 1 1

(33)

Ovdje je cv 12 prosjena vrijednost u intervalu temperatura 2 - 1. Ona se moe

odrediti eksperimentalnim mjerenjem, ali zbog beskonano mnogo razliitih

temperaturnih intervala takav nain ne dolazi u obzir. Umjesto toga, moramo nai
mogunost da se s konanim brojem mjerenja dobiju podaci na nekim karakteristinim
intervalima temperature.

Najednostavnije je ako se uzmu intervali, poevi od 0 oC do npr. 100, 200, ....1000 oC.
Tome se moe prilagoditi oblik izvoda u jednadbi (33) na slijedei nain:

2
2 1
2 1

Q12 m cv d m cv d cv d m cv 0 d cv 0 d
2 1
, (V = konst.).
1 0 0 0 0

m cv 0 2 2 0 cv 0 1 1 0 m cv 0 2 2 cv 0 1 1
(34)

Budui da krajnje desne strane jednadbi (33) i (34) moraju biti jednake, zakljuujemo
da se prosjeni specifini toplinski kapacitet cv 12 moe odrediti iz relacije:

167
 c
2 cv 0 2 cv 0 1
2 1

v 1 , J/(kg K). (35)

2 1

c d c 1
2
v v 1 2
cv 1

cv 0 2

2
cv
cv 1
0
1 cv d

cv 2

c 2 1
2
v 1 2
1

w12 p dv
1

0 1 d 2 oC
2 - 1

Slika 3.6 Srednji specifini toplinski kapacitet

Vrijednosti cv 0 mogu se nai u odgovarajuim tablicama, o kojima ovisi i broj

raspoloivih intervala 0 oC - = 100, 200, ... oC . Za temperature unutar tih intervala

mogu se odrediti podaci postupkom linearne interpolacije.

Rezime

Zakljuke koje smo uz usvojene pretpostavke izveli za pojedine lanove u

pojednostavljenoj jednadbi I. Zakona:

Q12 W12 U 12 , (1)

moemo sada rezimirati. Za bilo kakav proces izmeu stanja 1 i 2, pri kojem vrijede
usvojeni uvjeti, bit e promjena unutarnje energije uvijek ista:

U 12 U 2 U 1 mcv T2 T1 NCv 2 1 , J, (ravnoteni preoces idealnih plinova).

(36)

168
Teorijski rad plina tijekom procesa od stanja 1 do 2:

2
W12 p V dV , (u vanjskoj mehanikoj ravnotei),
1
(37)

ovisi o tijeku procesa preko funkcije p = p(V), pa kaemo da je W12 veliina puta,
odnosno funkcija procesa. Zbog toga e rezultat za W12 ovisiti o procesu, ali e zbog
pretpostavke da nema gubitaka mehanika interakcija biti reverzibilna, pa se s istim
mehanikim sudionicima proces moe provesti u suprotnom smjeru opet bez gubitaka!
Pretpostavka je da pri tome nema izmjene topline.

Izmjenjena toplina Q12 uzrokuje proces toplinskog uravnoteavanja radnog medija (RM) i
toplinskih sudionika (TS) u okoliu. Proces bi trajao dogod postoji konana razlika
temperatura izmeu RM i TS. Tijekom procesa raste entropija sustava (RM i TS). U
stanju toplinske ravnotee proces iezava, tj. Q = 0, a sustav poprima maksimalnu
entropiju, Smax.

Uspostava obrnutog smjera procesa s istim sudionicima nije mogua zbog iskustvene
injenice da toplina ima samo jedan smjer, od toplijeg prema hladnijem tijelu. Zato
kaemo da je jednosmjeran proces izmjene topline nepovratan, odnosno ireverzibilan.

Izvoenje ravnotenog procesa u suprotnom smjeru je mogue (kae se da je povrativo),

ali samo s drugim toplinskim sudionikom u okoliu, koji bi omoguio suprotan smjer
topline. I tijekom tog procesa je izmjena topline nepovratna od toplijeg prema
hladnijem.

Dakle, svaki je ravnoteni proces radnog medija povrativ (moe se izvesti u suprotnom
smjeru) i to s istim mehanikim sudionicima, ali s razliitim toplinskim sudionicima
barem jednim ogrijevnim i barem jednim rashladnim spremnikom, zbog kojih je i
povrativ proces nepovratan. Nepovratna je samo izmjena topline. Samo ravnoteni
procesi bez izmjene topline su i povrativi i povratni, pri emu je promjena entropije
sustava Ss = 0, tj. Ss = konst. (izentropski proces) .

Diferencijalni oblik I. zakona termodinamike

169
Kako su u pojednostavljenoj jednadbi I. Zakona: Q12 W12 U 12 , toplina i mehaniki
rad funkcije procesa, koji se mogu odvijati pod raznim uvjetima, korisno je za daljnje
matematike izvode napisati jednadbu I. Zakona u diferencijalnom obliku, tj. za
proizvoljno mali proces.

Q W dU , J, (38)

Simbol opisuje diferencijalnu promjenu onih veliina koje ovise o putu, tj. tijeku
procesa.

Za diferencijalnu promjenu unutarnje energije vrijedi jednadba (27):

dU mcv dT mcv d , J, (27)

a diferencijalni oblik mehanikog rada dobiva se na osnovu jednadbe (2) kao:

W pdV . (39)

Na temelju triju prethodnih jednadbi moe se pisati:

Q dU W mc v d pdV , (diferencijalni oblik I. Zakona), (40)

odnosno, po jedinici mase

q du w cv d pdv , J/kg. (41)

Uoimo da tijekom ovog izvoda nije koriten II. Zakon:

2
Q12 T S dS , (42)
1

niti u diferencijalnom obliku:

Q TdS mTds . (43)

170
Promjena unutarnje energije i mehaniki rad mogu se izraunati pomou mjerljivih
veliina stanja: T ili , p, V ili v, a i sami procesi se mogu lako opisati pomou tih
svojstava i njihovih promjena.

S druge strane, II. Zakon izraava toplinu putem promjene entropije koja se vrlo teko
mjeri, pa ta relacija iz isto praktikih razloga gubi prednost. Osim toga, ona i nije
nuna, jer se toplina moe izraunati upravo iz jednadbe I. Zakona.

Polazei od diferencijalnog oblika I. Zakona mogu se lako izvesti energijske bilance svih
moguih procesa.

13.ZRAENJE

Zraenje ili radijacija oznaava prijenos energije elektromagnetskim valovima, bez

posredstva materije i na daljinu. Brzina irenja elektromagnetskih valova (c), valna
duina () i frekvencija (n) povezani su relacijom: c = n. Prolaskom kroz materiju
frekvencija ostaje konstantna, ali se zbog promjene valne duine mijenja i brzina irenja
elektromagnetskih valova. Radijacija ima dvojnu prirodu: korpuskularnu i valnu. One su
povezane s nastankom radijacije.

171
 V a ln a d u in a
F r e k v e n c i ja n

1 pm 1 nm 1 mm 1 m m 1 m 1 km

x - zra k e r a d io v a lo v i
- zrake U V IR m ik r o v a lo v i
ja k e s la b e k r a tk i dugi

lo g -1 2 -1 0 -8 -6 -4 -2 0 2 4 m
lo g n 2 0 ,5 1 8 ,5 1 6 ,5 1 4 ,5 1 2 ,5 1 0 ,5 8 ,5 6 ,5 4 ,5 H z

V id ljiv i s p e k ta r

U ltr a v io le n tn e p la v o u to crven o In fr a c r v e n e
U V z e le n o IR

0 ,4 0 ,5 0 ,6 0 ,7 0 ,8

0 ,3 8 m m 0 ,7 6 m m

Slika 1. Spektar elektromagnetskih valova

Elektromagnetsko zraenje su valovi energije s elektrikim i magnetskim svojstvima, koji

nastaju vibracijom i akceleracijom elektrikih naboja. Spektar elektromagnetskih valova
protee se od valova ekstremno visoke frekvencije i kratke valne duine do valova
ekstremno niske frekvencije () i velike valne duine (). U smjeru smanjenja frekvencije
spektar sadri: gama zrake, jake i slabe x zrake, ultraviolentne zrake (UV), svjetlosne
zrake, infracrvene zrake (IR), mikro valove i radio valove.
Bez obzira na frekvenciju i valnu duinu svi valovi ire se kroz vakuum jednakom brzinom
od c = 299 792 458 m/s. Prolaskom kroz razliita sredstva mijenjaju se brzina i valna
duina, dok frekvencija ostaje konstantna, sukladno relaciji c n .
Takoer, svi pokazuju tipina svojstva valnog gibanja, ukljuujui difrakciju i
interferenciju. To se posebno odnosi na toplinsko zraenje, 0,1 mm < < 400 mm, iji
manji dio ini vidljivi spektar, a vei dio pripada infracrvenom spektru. (Difrakcija je
irenje svjetlosnih valova pri njihovom prolasku kroz male otvore ili oko rubova tijela, a
interferencija se dogaa pri preklapanju dva vala).
Visokofrekventna kratkovalna radijacija povezana je s velikom energijom - da bi nastala
takva radijacija mora doi do poremeaja u jezgri ili elektronima unutarnje ljuske
atoma.
Na primjer, uzroci mogu biti:

172
- preskakanje atoma iz ljuske vee u ljusku manje energije, pri emu se
osloboena energija pretvara u fotone.
- raspad jezgre.
- bombardiranje jezgre s neutronima ili elektronima.
- oscilacija i akceleracija nabijenih estica.
Priroda takvog zraenja je korpuskularna, jer poiva na esticama, fotonima. U tu grupu
spadaju kozmike, i x-zrake, koje su jako prodorne.

I dugovalno zraenje, koje nastaje promjenom elektrikog potencijala (npr. antene TV i

radio stanica), takoer prolazi kroz materijale.

Sasvim suprotno, vidljivi spektar je slabo prodoran - s izuzetkom nekih kapljevina (npr.
vode), plastika i stakla. Taj spektar zahvaa podruje valnih duina od 0,38 m do 0,76
m i ini podgrupu ireg pojasa valnih duina koje pripadaju toplinskom zraenju, 0,1
m-400 m.

Spektar elektromagnetskog zraenja podijeljen je prema nainu nastanka zraenja ili

nekim karakteristinim osobinama. Svi oblici imaju istu brzinu irenja u vakuumu, ali se
razlikuju po valnim duinama i izvoru zraenja. Takoer, sve forme zraenja proizvode
toplinu kada su apsorbirane u nekom tijelu.

Toplinsko (temperaturno) zraenje

Sva tijela, ija je temperatura vea od apsolutne nule (0 K) zrae energiju koja se naziva
toplinsko zraenje. Openito govorei, zraenje se iri po cijelom spektru valnih duina,
premda neki realni sluajevi odstupaju od toga, kao npr. selektivno zraenje plinova,
nekih minerala i sl. Odzraena energija ovisi samo o temperaturi promatranog tijela i
stanju njegove povrine. Toplinsko zraenje tijela pri sobnoj temperaturi je zanemarivo u
odnosu na druge naine izmjene topline. Pri temperaturi tijela iznad 500oC bit e
toplinsko zraenje dominantni mehanizam izmjene topline.

173

u p a d n o zra e n je

aE
a

H R A PA V A

d G LA T K A

B IJ E L A C R N A ZR C A LN A

N E P O S T O JE A

Slika 2. Varijante ponaanja tijela na dozraenu energiju

Temperatura nekog tijela ovisi o utjecajima drugih tijela iz okoline. Najprije emo
razmotriti ponaanje tijela na dozraenu energiju. Pri opisu se koriste pojmovima iz
optike, koja se bavi samo vidljivim dijelom spektra, tj. uim podrujem toplinskog
spektra. Stoga pojmovi: bijela, crna, zrcalna i sl., oznaavaju odreeno karakteristino
ponaanje povine prikazano na slici 2.

Od dozraene energije (upadno zraenje) tijelo e u opem sluaju jedan dio energije
reflektirati (r), jedan dio apsorbirati (a) i moda mali dio energije propustiti (d).

Vrijedi energijska bilanca: = r + a + d, gdje su pripadni koeficijenti: refleksije r,

apsorpcije a i dijatermije d.

ar

ar 4 r 5 D o zra e n a
e n e rg ija
E m itira n a
r 2
r E c (T ) e n e r g i j a
u p ljin e
ar 2 r n 0
r 3
a r 4

ar 3

174
 Slika 3. Zraenje izotermne upljine

Ukupnu energiju koju neko tijelo temperature T zrai po jedinici povrine u jedinici
vremena oznait emo s E , W/m2, to odgovara pojmu gustoe snage zraenja. Pri tome
se ta energija ne emitra s jednakim intenzitetom na svim valnim duinama koje pripadaju
toplinskom spektru. Tijela na temperaturama u intervalu 300 - 400 K emitiraju najvei
dio energije u podruju valnih duina infracrvenog zraenja (IR), koje ljudsko oko ne
zamjeuje.

Sva tijela, ija je temperatura vea od 0 K, emitiraju toplinsku energiju zraenjem, a njen
iznos ovisi jo samo o stanju povrine promatranog tijela. Najvie energije emitiralo bi
tijelo temperature (T = konst.), ako svu dozraenu energiju apsorbira (a = 1), a nita ne
reflektira (r = 0), niti ne proputa (d = 0). Takvo idealno tijelo naziva se crno tijelo, a
predstavlja samo teorijski model kakav ne postoji u prirodi. Sva realna tijela imaju a < 1,
tj. ona e barem neki iznos dozraene energije reflektirati (r 0) ili ak i propustiti (d
0).

Za razliku od realnih tijela, kod kojih vlastita emisija toplinskog zraenja ne ovisi samo o
temperaturi tijela, ve i o osobinama njihove povrine, emitirana energija crnog tijela je
jednoznana funkcija temperature - po definiciji.

Zraenje upljine je vrlo blisko teorijskom modelu crnog tijelo, jer se upadna zraka pri
svakom sudaru s povrinom upljine dijelom apsorbira, tako da kroz mali otvor upljine
izlazi zanemarivo malen reflektirane energije.

Takva upljina praktiki apsorbira svu dozraenu energiju, tj. ima a = 1. Samim time,
upljina sama emitira maksimalnu energiju, kao i crno tijelo iste temperature, tj. = 1.
Taj se princip koristi pri mjerenju temperature pomou pirometara.

Relaciju izmeu temperature i energije toplinskog zraenja idealnog tijela prvi je

postavio Josef Stefan 1884., a kasnije je teorijski potvrdio njegov student Ludwig
Boltzmann.

E c T 4
, W/m2 , (Stefan Boltzmannov zakon). (1)

E
Ovdje je c totalna energija koju emitira crno tijelo apsolutne temperature T, po jedinici
povrine i vremenu, dok je = 5,667 10-8 , W/(m2 K4), Stefan-Boltzmannova konstanta.

175
Intenzitet zraenja

Intenzitet zraenja crnog tijela jedne valne duine, , naziva se intenzitet

monokromatskog zraenja. Razdiobu intenziteta zraenja crnog tijela po spektru valnih
duina opisuje Planckov zakon:
C1 W/m 2
I c ( ,T ) 5
exp(C 2 / T ) - 1 , mm , (Planckov zakon),
(2)

gdje su konstante: C1 = 3,7413108 (W m4)/m2 , C2 = 1,4388104 m K.

Najaa gustoa snage monokromatskog zraenja crnog tijela temperature T u smjeru

normale n elementa povrine je

dE c n I c n d
, W/m2 , (za T = konst.) (3)

176
 Ic m a x( T )
3
W /m
T 5900 oC
Im a x( T 3 )

T 3
In te n z ite t z r a e n ja

T1 < T2 < T
V id ljivi s p e k ta r
3
Im a x( T 2 )

T 2

dE c
Im a x( T 1 )
T 1

E c
V a ln a d u in a
d
0 1 2 4 5 6 7 8 9 m

T O P L IN S K O Z R A E N J E
C R N O G T IJ E L A

Slika 4. Distribucija intenziteta zraenja crnog tijela razliitih

temperatura

Integracijom po cijelom spektru valnih duina dobiva se:

E c n I cn d n T 4
0 , W/m2. (4)

E (T )
Gustoa snage zraenja crnog tijela, c 1 , temperature T1, prikazana je na slici 4.
sivom povrinom ispod krivulje distribucije intenziteta zraenja. Promjenom temperature
mijenja se ukupna snaga emisije, kao i distribucija energije po valnim duinama.

Porastom temperature maksimalni intenzitet zraenja se pomie prema manjim valnim

duinama. To je poznato kao Wienov zakon pomaka, koji daje valnu duinu maksimalnog
intenziteta zraenja:

177
 2897 ,8
max
T , m, (Wienov zakon pomaka). (5)

Za temperature crnog tijela u rasponu 5000 - 6000 K, koji odgovara temperaturama

Suneve korone, maksimalni intenzitet zraenja pada u podruje vidljivog spektra, 0,38 -
0,76 mm. Za podruje temperatura 50 - 3000 K maksimalni intenzitet zraenja kree se u
rasponu valnih duina 0,5 - 6 mm, koje pripadaju podruju toplinskog zraenja.

E c
U odnosu na normalu, u smjeru nekog kuta , emitirana energija crnog tijela moe
se odrediti pomou Lambertovog zakona kosinusa:

E c E c n cos
,
(6)

n
Ukupna gustoa snage, W/m2, koja se
emitira u poluprostor iznad elementa E cn
povrine je:

E c pE c n p n T 4 T 4 E c
,
(7)

to odgovara Stefan -
Boltzmannovom zakonu.

Najee se umjesto jednadbe (7)

koristi oblik:
E c = E cn cos
4
T
E c C c
100 ,
(8)

gdje je Cc = 5,667 W/(m2 K4).

Slika 5. Zraenje u poluprostor - Lambertov zakon

178
Zraenje realnih tijela

Kod realnih tijela, konstantne temperature T = konst., vlastita emisija E T ovisi o

svojstvu apsorpcije njegove povrine, pri emu je kod takvih tijela koeficijent apsorpcije
uvijek manji od 1, tj. a < 1. Pored toga, apsorpcija ne mora biti ista za sve valne duine
dozraene energije tijelu, pa e koeficijent apsorpcije a ovisiti i o karakteristikama
zraenja onog tijela od kojeg dolazi dozraena energija. Kako je spektralna distribucija
dozraene energije ovisna o temperaturi tijela koje emitira (emiter), to apsorpcija tijela
koje tu energiju prima (primatelj) ovisi o temperaturi emitera. Zbog toga a nije
jednoznano svojstvo samo jednog tijela, premda apsorpcija ovisi i o vlastitoj
temperaturi, njena promjena zbog tog efekta je manje znaajna od promjene koja nastaje
pri promjeni temperature emitera. Stoga, specifikacija a za neku povrinu zahtjeva
opisivanje dvije temperature.

Ponaanje realnih tijela moemo usporediti s ponaanjem crnog tijela koje je definirano
sa svojstvom a = 1, to znai da apsorbira svu dozraenu energiju. Pri istim

temperaturama realno tijelo e zraenjem emitirati energiju E (T ) , koja je uvijek manja
E (T )
od energije koju bi emitiralo crno tijelo iste temperature, c . Odnos tih energija
definira se kao emisioni koeficijent:

E (T ) emitirana energija nekog tijela

E c (T ) emitirana energija crnog tijela . (9)

Eksperimentalno odreivanje vrijednosti je relativno jednostavno, pa u tome lei razlog

njegove praktike upotrebe. Ipak, potekoe u odreivanju javljaju se zbog injenice da
se vrijednost mijenja po spektru valnih duina, = ().

S obzirom na koeficijent emisije razvrstavamo realna tijela u dvije skupine:

- siva tijela: = konst. ,

- obojena tijela: = ().

Posebno ponaanje pokazuju plinovi, koji su propusni za vei dio spektra toplinskog
zraenja.
Na primjer, jedno- i dvoatomni plinovi su potpuno prozrani, tj. imaju d = 1. Vieatomni
plinovi, npr. CO2 i H2O, apsorbiraju, i sami emitiraju, zraenje u nekim dijelovima
spektra, pa se to ponaanje naziva selektivno zraenje.
A P S O R P C IJS K O P O D R U JE T O P L IN S K O G S P E K T R A
za C O 2 i H 2O

P lin P o d ru je s p e k tra G ra n i n e valn e d u in e

1 i 2 u mm
I. 2 ,3 6 - 3 ,0 2
CO 2 II. 4 ,0 1 - 4 ,8 0
III. 1 2 ,5 0 - 1 6 ,5 0
179
I. 2 ,2 4 - 2 ,3 7
H 2O II. 4 ,8 0 - 8 ,5 0
III. 1 2 ,0 - 2 5 ,0
 Ic
2
W /m Im a x( T ) c rn o T = k o n s t.
In te n z ite t z r a e n ja

crn o c = 1
I m a x ( T ) o b o je n o

I m a x ( T ) s iv o
s iv o
s = 0 ,5

o b o je n o
o = 0 ,3 5
V a ln a d u in a
0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 /mm
( m a x) c = ( m a x) s

Slika 6. Toplinsko zraenje crnog, sivog i obojenog tijela konstantne

temperature T

Kirchoffov zakon

Odreivanje toplinskog toka koji zraenjem izmjenjuju dva tijela zahtjeva poznavanje
njihovih koeficijenata apsorpcije, a. U sluaju toplinske ravnotee, kada se temperatura
tijela ne mijenja s vremenom, bit e vlastita emitirana energija (primatelja), E , jednaka
aE E
apsorbiranoj energiji, e , od energije e koju dozrauje neko drugo tijelo (emiter) iste
temperature (po jedinici povrine i vremenu).

Kirchoff je zakljuio da je u toplinskoj ravnotei omjer emitirane energije, E , i

koeficijenta apsorpcije, a, za sva tijela uvijek isti (npr. za tri tijela oznaena s indeksima
1, 2 i 3):

180
 E 1 E 2 E 3
konst .
a1 a 2 a3 , (u toplinskoj ravnotei, T = konst.) (10)

Taj omjer ne ovisi o karakteru drugog tijela koje dozrauje energiju, pa to moe biti i
E (T )
crno tijelo koje dozrauje c . Znai da vrijedi relacija:

E (T ) E c (T )
konst .
a 1 , (u toplinskoj ravnotei, T = konst.). (11)

(Porastom koeficijenta apsorpcije a prema vrijednosti a = 1 crnog tijela, raste vlastita

emisija od E prema E c crnog tijela iste temperature T, ali je omjer E / a E c / 1 konst . ).

Usporedba s jednadbom (9) vodi zakljuku da su u toplinskoj ravnotei koeficijenti

apsorpcije i emisije jednaki:

a , Kirchoffov zakon. (12)

Uzevi u obzir jednadbe (8) i (9) slijedi da je emitirana energija toplinskog zraenja
realnog tijela jednaka:

4
T
E E c C c
100 , W/m2, (13)

gdje je konstanta zraenja crnog tijela Cc = 5,667, W/(m2 K4).

Materijal Stanje povrine Koeficijent Temperatura, /

emisije, o
C
Aluminij polirana 0,040 40
Bakar polirana 0,023 115
eljezo polirana 0,244-0,377 425-980
eljezo oksidirana 0,736 100
Azbest hrapava 0,96 40
Crvena
hrapava 0,93 20
cigla
Boje glatka 0,92-0,96 100
Voda glatka 0,95-0,96 0-100

Uobiajena je praksa da se Kirchoffov zakon koristi i u sluajevima odstupanja od

toplinske ravnotee, tj. umjesto tee mjerljivog koeficijenta apsorpcije a koristimo lake

181
dostupne podatke za . Zapravo, relacija a = vrijedi priblino i u tim sluajevima, ako
se za uzme vrijednost prema temperaturi kakvu ima izvor zraenja (emiter), jer bi takvu
temperaturu imala povrina primatelja u stanju toplinske ravnotee s emiterom.
(Pretpostalja se da temperatura primatelja ima zanemariv utjecaj u odnosu na utjecaj
temperature emitera).

Kruta tijela su nepropusna za toplinsko zraenje, d = 0, pa vrijedi relacija: a + r = 1.

Apsorpcija, koja se praktiki odvija na samoj povrini krutog tijela, bitno ovisi o stanju
te povrine. Tako glatke i polirane metalne povrine jako reflektiraju dozraenu energiju
i pod istim kutem. Zbog toga je kod njih koeficijent apsorpcije a, kao i emisije , vrlo
malen. Suprotno tome, kod oksidiranih (zrnastih) metalnih povrina je a, odnosno ,
umjereno velik. Zbog hrapavosti povrine kut refleksije nije jednak kutu upadnog
zraenja. Pri rjeavanju inenjerskih problema obino se pretpostavlja sluaj difuzne
refleksije, tj. totalne refleksije, neovisne o kutu upadnog zraenja.

Kapljevine i plinovi obino proputaju najvei dio dozraene energije, ali kapljevine
mogu jedan dio te energije i reflektirati.

Zraenje realnih tijela u poluprostor ne odvija se u skladu s ranije navedenim

Lambertovim zakonom, jer emisijski koeficijent u nekom smjeru ovisi o kutu , tj. zbog
= ().

U Toplinskim tablicama postoje podaci za koeficijente emisije u smjeru normale, n,

razliitih materijala. Na osnovu njih odreuju se koeficijenti emisije u poluprostor, , u
ovisnosti o stanju povrine prema slijedeim relacijama:

- za glatke povrine = 0,95 n ,

- za polirane povrine = 1,2 n , (14)
- za hrapave povrine = 0,98 n .

...............................................................................................................................................
......

IZMJENA TOPLINE ZRAENJEM

Ukupna energija koju zraenjem odailje povrina nekog tijela naziva se svjetloa
povrine, K, W/m2. Ona se sastoji od vlastite emitirane energije ( E ) i reflektiranog dijela

dozraene energije () od drugog tijela, tj. AK AE r . Izmjenjena toplina
zraenjem izmeu dva tijela predstavlja razliku svjetloa njihovih povrina, odnosno
razliku apsorbiranih energija zraenjem tih tijela. Pri tome je od posebne vanosti
meusobni poloaj tijela u prostoru, pa matematiki model openitih sluajeva moe biti

182
vrlo kompliciran. Ovdje e se razmotriti samo neki karakteristini modeli zraenja za
koje se relativno lako moe dobiti matematiko rjeenje.

Obuhvaeno tijelo

Primjer obuhvaenog tijela prikazan je na slici 7. Tijelo 1: temperature T1, emisijskog

koeficijenta 1 i vanjske povrine A1,obuhvaeno je tijelom 2: temperature T2 < T1,
emisijskog koeficijenta 2 i unutarnje povrine A2.
U prostoru izmeu tijela nema materije, ili je ispunjen medijem prozranim za toplinske
zrake. Pretpostavlja se da je oblik povrine bez udubljenja ili izboenja, odnosno da su
povrine tijela meusobno vidljive u svim tokama. Zbog razlike u veliini tijela samo e
dio svjetloe povrine tijela 2 pogaati povrinu tijela 1, a ostatak e pogoditi vlastitu
povrinu tijela 2. Geometrijski faktor odnosa povrina je = A1/A2 1.

Svjetloe povrina tijela 1 i 2 opisane su slijedeim jednadbama:

A1 K 1 A1 E1 r1 A2 K 2 , (15)
A2 K 2 A2 E 2 r2 A1 K1 r2 (1 ) A2 K 2 . (16)

2
A 2
(1 -) A 2K 2

2 r 2 A 1K 1
A 2E 2 A 2K 2
A 2
r 2(1 -) A 2K 2

A 1K 1

1
A1
1 A 1
A 1K 2 = A 2K 2 a A 1K 2

A 1E 1 + r A 1K 2 = A 1K 1

Slika 7. Model obuhvaenog tijela

Zbog nepropusnosti tijela d1 = 0 i d2 = 0 vrijedi r1 + a1 = 0 i r2 + a2 = 0. Prema

Kirchoffovom zakonu je a1 = 1, odnosno a2 = 2, dok za vlastite emitirane energije vrijedi
prema Stefan Boltzmannovom zakonu:

183
 4 4
T T
E 1 1Cc 1 E 2 2 Cc 2
100 i 100 . (17)

Iz toplinske bilance tijela 1 (alternativno tijela 2) i rjeavanjem jednadbi (15) i (16)

dobiva se izmjenjeni toplinski tok 12:

A1C c T1 4 T2 4
12
1 1 100 100
1
1 2 , W. (18)

U dva specijalna sluaja:

- zraenje tokastog izvora ili zraenje u beskonani prostor, kada 0,

- crno tijelo 2 , kada je 2 = 1.

jednadba (18) poprima jednostavniji oblik:

T1 4 T2 4
12 1 A1C c
100 100 , W. (19)

Kada se izmeu tijela stavi zastor, kao na slici 8, on e smanjiti toplinski tok zraenja
izmeu tijela 1 i 2. Toplinski tok se moe odrediti iz jednadbe:

A1C c T1 T2
4 4

12
1 A1 1 A1 1 100 100
1 1
1 A2 2 Az z . (20)

184
 2
A 2 z
T 2
A 1 A
2
z
1 -z 1
z-2
Tz
1 T z
1

Slika 8. Obuhvaeno tijelo sa zastorom

Bliske paralelne stijenke

Ako je razmak izmeu paralelnih stijenki zanemarivo malen, 0, tada e svjetloa

povrine jedne stijenke u cijelosti pogaati povrinu druge stijenke i obrnuto. Koristei
uvjet, koji vrijedi za ovaj model: A1 = A2 = A, tj. = 1, dobiva se iz jednadbe (18)
izmjenjeni toplinski tok takvog modela.

AC c T1 4 T2 4
12
1 1 100 100
1
1 2 , W. (21)

U sluaju paralelnih stijenki sa zastorom polazimo od jednadbe (20), koja za sluaj =

1 poprima oblik

AC c T1 4 T2 4
12
1 1 2 100 100
1 1
1 2 z , W. (22)

185
 1 2 1 z 2
T 1 vakuum T 2 T 1 T 2

1 2 1 2

AK 2

1z z 2
AE 1

r1 A K 2

0
T z z

AE1 0 vakuum

Slika 9a. Zraenje paralelnih stijenki Slika 9b. Zraenje paralelnih stijenki sa
zastorom

Za sluaj s n zastora moe se jednadba (22) preoblikovati jednostavnim proirenjem

nazivnika zbrajanjem lanova (2/z -1) za svaki zastor.

186