Sveučilište u Zadru

Odjel za pedagogiju
Predškolska pedagogija 1

Prikaz knjige

Ross Campbell: Kako istinski voljeti svoje dijete (2000)

Nositelj kolegija: izv. prof. dr. sc. Rozana Petani Studentice: Helena Ivandić, Mia Grozdanić,
Asistentica: Bernarda Palić, mag. paed. Josipa Britvić
Sadržaj

1. UVOD ....................................................................................................................................................... 3
2. Problem ..................................................................................................................................................... 4
3. Okruženje .................................................................................................................................................. 5
4. Temelj ....................................................................................................................................................... 6
5. Kako pokazati ljubav preko kontakta očima ............................................................................................. 7
6. Kako pokazati ljubav preko tjelesnog kontakta ........................................................................................ 8
7. Kako pokazati ljubav preko usmjerene pažnje........................................................................................ 10
8. Primjerena i neprimjerena ljubav ............................................................................................................ 12
9. Stega: što je to? ....................................................................................................................................... 14
10. Stega koja proistječe iz ljubavi ............................................................................................................. 15
11. Stega- molba, naredba, nagrada i kažnjavanje ...................................................................................... 17
12. Djeca s posebnim potrebama ................................................................................................................ 20
13. Duhovna pomoć vašem djetetu ............................................................................................................. 21

2
1. UVOD

U samom uvodu knjige autor nam govori za koga je napisana ova knjiga te koja je njezin svrha te
tako napominje kako je ova knjiga napisana za roditelje djece predadolescentne dobi i iskazuje
kako je sama nakana ove knjige pokazati roditeljima kako pristupiti odgoju svoje djece. Nadalje
autor se bavi problemom koje predstavlja objavljivanje knjiga i članaka te održavanje seminara i
predavanja na teme koje su povezane s odgojem djece koje su zapravo više odmogle nego
pomogle roditeljima, bez obzira na odlične informacije koje pružaju. Mnogi roditelji koji su se
vodili prema tim spomenutim knjigama, često nisu uspijevali u odgoju svoje djece. Campbell
misli da je to zbog toga što roditelji nemaju opću uravnoteženu sliku o tome kako odgajati dijete
i kako postupati prema njemu. Zaključio je da su znanstvenici krivci, zato što se u njihovim
knjigama ne spominje kada i u kojim uvjetima primijeniti ono što oni savjetuju. Za primjer je
uzeo primjenjivanje stege, jer se često dogodi da se u knjigama spominje discipliniranje djece, no
roditelji to krivo protumače i misle da je disciplina najvažnija u odgoju.
Upravo u ovoj knjizi će se autor osvrnuti na ove probleme na način koji će biti razumljiv i
jednostavan roditeljima da ne bi bilo daljnje zabune i neuspjeha u odgoju.

3
2. Problem

Prvo poglavlje ove knjige opisiva problem koji gospodin i gospođa Smith imaju sa svojima
sinom Tomom. Oni su prišli autoru ove knjige u nadi da im pomogne sa savjetima i prijedlozima
kako mogu pomoći svom problematičnom sinu. Tom je uvijek bio uzoran učenik koji se redovno
bavio sportom, pohađao izviđače i crkvu. No, sve se to promijenio kada je Tom imao oko 12 i 13
godina. Počeo se družiti s lošim društvom, odustao je od sporta i zamrzio je odlaske u crkvu. Uz
sve to, popustio je u školi, većinu vremena je provodio sam u sobi i uvijek mu je bilo sve
dosadno. Autor dalje prepričava kako su roditelji zabrinuti zbog svog sina jer su mu uvijek
pružali sve što mu je potrebno, pa čak i dovoljno stege.

Kada je autor poslije razgovora s roditeljima pozvao Toma na razgovor, zaključio je da je dječak
depresivan i nezadovoljan sa životom. Tom je izjavio da se osjeća kao da nikoga nije briga za
njega osim njegovih prijatelja, dok za svoje roditelje misli da vode brigu samo o svojim
poslovima, aktivnostima i slično. Ono što je Campbell otkrio iz razgovora je da Tomu fali prave
istinske ljubavi od strane njegovih roditelja. Problem se nalazi u tome što Tomovi roditelji to
nikad nisu znali pokazati na prav način. Autor ističe da svaki roditelj može naučiti kako istinski
voljeti svoje dijete. (Campbell, 2000)

Drugi problem koji spominje u svojoj knjizi je stega. On ju je nazvao kao još jedno područje u
kojem se roditelji ne snalaze. Campbell se opet vratio na Toma i kao primjer je upotrijebio jedan
događaj iz njegovog života kada ga je otac istukao zbog razbijenog prozora. Iako je Tomu bilo
jako žao zbog štete koju je prouzročio, očeva kazna mu je teže pala jer je osjećao bol i ljutnju
koju nikada neće zaboraviti. Na ovu temu autor postavlja ključna pitanja kojih se svaki savjesni
roditelj dosjeti: treba li se kažnjavati svaka pogreška djeteta, treba li naći alternative, treba li
koristiti zdrav razum i intuiciju ili kombinaciju svega toga. Smatra da je jako teško biti roditelj u
današnje vrijeme, no i roditelji su ponekad u krivu jer misle su djeca izložena drugim faktorima
koji vrše veći utjecaj na njih. „Istina je upravo suprotna. Svaka studija koju sam pročitao

4
pokazuje da dom lako pobjeđuje sve druge utjecaje. Utjecaj roditelja daleko nadmašuje sve
ostale.“ (Campbell, 2000; 12)

U sljedećem potpoglavlju, autor opisiva istraživanje Stelle Chess i Alexandera Thomasa o

temperamentu djece, koje nam objašnjava zašto su djeca različita, te kako su neka pristupačnija i
lakša za odgajati. U istraživanju se govori kako roditelji nisu uvijek krivi za to kako se njihovo
dijete ponaša, jer je tu ulogu imao i karakter djeteta. Nadalje, nabraja devet različitih
temperamenata po kojima se može odrediti hoće li dijete biti lako ili teško za odgajanje i skrb.
Tako navodi da su prihvaćanje ili odbijanje, prilagodljivost, intenzitet reakcije i kvaliteta
raspoloženja pravi pokazatelji za to. Znanstvenici autori ovog istraživanja također su istraživali
kompatibilnost novorođenčadi i majki. Spominju majke njegovateljice i nenjegovateljice i lake i
teške bebe. Jasno je iz ovoga da će najveću kompatibilnost imati lake bebe i majke njegovateljice
odnosno majke koje željele djecu i koje su sposobne osigurati toplo ozračje i pružanje ljubavi
svom djetetu. S druge strane, negativna iskustva imale su teške bebe i majke nenjegovateljice to
jest majke koje nisu bile sposobne pružiti odgovarajuću podršku i ljubav svom djetetu.
(Campbell, 2000). Još važniji učinak na to hoće li dijete biti lako ili teško ima i tip majčinstva i
očinstva. Campbell piše da je to upravo poruka cijele knjige.

3. Okruženje

U ovom poglavlju, prije nego što otkrije odgovor na naslov ove knjige, Campbell najprije
proučava uvjete za podizanje djeteta. Prema njemu, najvažniji je dom i bračni odnos roditelja.
Navodi dvije vrste komunikacije: kognitivnu i emotivnu. Kognitivna komunikacija označava
iznošenje više činjenica nego osjećaja, dok emotivna označava razgovor o osjećajima, a manje o
sportu, novcu itd. Komunikacija, prema autoru je jedna od najvažnijih stavki u obitelji na kojoj
se treba raditi. Pretpostavlja da žene skoro po uvijek upotrebljavaju emotivnu komunikaciju, a
muškarci kognitivnu. Navodi primjere svojih klijentica koje su mu se požalile na svoje
supružnike i na manjak pažnje i iznošenja osjećaja s njihove strane. Skladan brak, koji

5
naposljetku najviše i utječe na djecu, se stvara tako što i muž i žena podjednako preuzmu
odgovornost u kućanstvu, financijama i obiteljskom životu. U brakovima u kojima se samo žena
brine za emotivno stanje u obitelji, ne stvara se dobro okruženje. Savjetuje nas da moramo
shvatiti da nitko nije savršen i da moramo prihvatiti našeg bračnog druga sa svim dobrim i lošim
crtama karaktera. Na to koliko bračni odnos utječe na djecu je i primjer 15-godišnje trudne
djevojke Jennifer koju su roditelji doveli na terapije. U razgovoru sa svakim članom obitelji,
autor je došao do zaključka da, koliko god skladan se činio brak između majke i oca od Jennifer,
ispostavilo se da njihov odnos ima mnogih problema koji su godinama bili potisnuti i koji su se
izražavali kroz neverbalnu komunikaciju, koju je Jennifer naposljetku podsvjesno primjenjivala
u svom životu. Ovaj primjer bi trebao najbolje pokazati od kolike važnosti je bračni savez u
životu jednog djeteta. (Campbell, 2000)

4. Temelj

„Možemo biti sigurni da je dijete pravilno odgojeno samo ako je naš primarni odnos s njim
zasnovan na bezuvjetnoj ljubavi. Bez temelja bezuvjetne ljubavi nije moguće razumjeti dijete i
njegovo ponašanje, niti se nositi s lošim ponašanjem.“ (Campbell, 2000: 28)
Ovo poglavlje nam govori o još jednom važnom odnosu u obitelji, a to je bezuvjetna ljubav. Za
autora, ona predstavlja temelj bez kojeg je roditeljstvo nemoguće. Bezuvjetno voljeti svoje dijete
znači voljeti ga bez obzira na sve; izgled, sposobnosti, talente, mane pa čak i na loše ponašanje
iako nam se ono ne sviđa. No takva ljubav je ideal koji se teško može postići, stoga se autor
svaki dan podsjeća na određenja razmišljanja o svojoj djeci. Neka od njih govore da su djeca
djeca i da će se upravo tako vladati. Nadalje, zbog pružanja bezuvjetne ljubavi djeca će se
osjećati sigurno i zadovoljno te će im u budućnosti to olakšati kontroliranje vlastitih strahova i
ponašanja.

U potpoglavlju – dijete i njegovi osjećaji – autor nas upozorava kako su djeca od rođenja
iznimno osjetljiva na emotivnost i osjećaje. Razina komunikacije im je daleko od razvijene, ali
njihova vrsta komunikacije se odvija većinom na osjećajnome. Na to kako dijete doživljava

6
svijet oko sebe, odnosno kako protumači osjećaje svojih roditelji, na tome se stvara temelj kako
će se dijete ponašati u budućnosti. Dijete će kroz naše ponašanje prema njemu, shvatiti da li ga
volimo bezuvjetno ili ne, isto tako će nam svojim ponašanjem reći treba li više ljubavi, stege ili
razumijevanja. Autor uvodi pojam „emotivnog spremnika“ što predstavlja zadovoljenje
određenih emotivnih potreba. „ Samo ako je emotivni spremnik pun, može se od djeteta
očekivati najbolje i najviše.“ (Campbell, 2000:32)
Taj spremnik može popunjavati jedino roditelj i njegova je dužnost da ga održava punim
odnosno da dijete bude zadovoljeno i sretno. A ako se djeci pruži bezuvjetna ljubav, oni će je
uzvratiti poput odraza u zrcalu. Autor se opet vraća na Toma i njegovu obitelj i dolazi do
zaključka da se njemu nije pružala bezuvjetna ljubav nego samo uvjetna. Kakvu je ljubav primio,
takvu je i uzvraćao, što ga je dovelo do nesporazuma s roditeljima i depresije. Problem je u tome
što roditelji često ne znaju prenijeti svoju ljubav na vlastitu djecu. Prijenos ljubavi, tvrdi
Campbell, se može svrstati u četiri jednako važan područja, a to su kontakt očima, tjelesni
kontakt, usmjerena pažnja i stega. Roditelji se moraju usredotočiti na svako područje i ne smije
se koristiti samo jedno područje, a ostala zanemariti.

5. Kako pokazati ljubav preko kontakta očima

Kontakt očima je jedan od primarnih sredstava komunikacije s djetetom. Kontakt očima je jedan
od najvažnijih jer preko njega prenosimo ljubav djetetu i usput zadovoljavamo njegove potrebe.
Za roditelje je jako važno da uspostave valjani kontakt s očima djeteta, jer kada dijete napravi
nešto dobro u očima roditelja se vidi oduševljenje, što stvara uvjetnu ljubav koja nije pogodna za
dijete.
Većina roditelji radi najveću grešku, a to je uspostavljanje kontakta očima na negativan način.
Tada će, tvrdi autor, dijete gledati na svog roditelja također na negativan način što kasnije može
proizvesti bijes i zlovolju. Još jedna greška je kažnjavanje djeteta izbjegavanjem kontakta očima.
„Našim izražavanjem ljubavi prema djetetu ne bi trebalo upravljati zadovoljstvo ili
nezadovoljstvo. Mi moramo izražavati svoju ljubav stalno, nepokolebljivo i bez obzira na
situaciju. Loše ponašanje možemo rješavati na druge načine - načine koji se neće sukobljavati s

7
pružanjem ljubavi.“ (Campbell, 2000: 39)
Svi znamo da su roditelji najveći uzori djeci i da najviše utječu na njih. I kada naiđemo na djecu
mrkog pogleda koja pokušavaju izbjeći svaki kontakt s očima, najvjerojatnije se to ponašanje
prenijelo od roditelja. Djeca s takvim ponašanjem će čitav imati problema s komunikacijom,
odbacivanje i izbjegavanjem.

Autor nam iznosi primjer djeteta koje je između 6 i 12 mjeseci dobi zaostalo u razvoju. Ono bi iz
nekog razloga samo prestalo jesti i razvijati se. Razlog tomu su roditelji koji su nesvjesno
odbacili svoje dijete izbjegavajući kontakt očima i tjelesni kontakt. Oni su tom djetetu omogućili
sve ostalo, no dijete je osjetilo taj nedostatak emocionalnog kontakta te je uvelike utjecalo na
njega. Campbell tvrdi da djeca koja imaju problema pogledati nekoga u oči su često uznemirena i
imaju problema u pristupu s odraslima. U primjer, koji nam kasnije prikazuje, spominje svoju
djecu u trenutku selidbe u drugu obiteljsku kuću. Zbog zaposlenosti oba roditelja, djeca su
osjetila kako gube emocionalnu podršku od svojih roditelja, i kako sve manje ostvaruju kontakt
očima. Kada je autor shvatio u čemu je problem, sljedećeg dana je stalno uspostavljao kontakt s
djecom, ili barem kada god je mogao, te su djeca napokon dobila zadovoljenje svog spremnika.
U zadnjem dijelu ovog poglavlja, autor nam prenosi informaciju kako je vrlo važno uspostaviti
kontakt očima s djetetom što ranije, jer djeca već od prvih tjedana života počinju tražiti drug par
očiju. Fascinantno je da se djeca tako rano počnu razvijati, a „većina istraživača ističe da su
djetetova osnovna osobnost, način mišljenja, govora i druge crte karaktera učvršćene do dobi od
pet godina.“

6. Kako pokazati ljubav preko tjelesnog kontakta

Jedan od najočitijih načina prijenosa roditeljske ljubavi na dijete je tjelesni kontakt. Provedene
studije zaključuju da većina roditelja svoju djecu dodiruje samo kada je to nužno, na primjer kod
oblačenja. Kada govorimo o tjelesnom kontaktu ne misli se samo na grljenje, ljubljenje i slično,
već to može biti dotaknuti djetetovo rame, razmrsiti mu kosu i slično.

8
Autor navodi da mnogi roditelji pokušavaju imati što manje mogućeg tjelesnog kontakta s
vlastitom djecom, stoga je divno vidjeti roditelje koji su otkrili da u svojim rukama imaju način
kako kod svog djeteta učvrstiti emotivnu sigurnosti preko tjelesnog kontakta i kontakta očima.
Tjelesni kontakt i kontakt očima moraju biti uključeni u svakidašnje postupke s djecom te je
važno da oni budu prirodni i ugodni, a ne upadljivi i pretjerani. Prema autoru, odgovarajući i
česti kontakti očima i tjelesni kontakt dva su najdragocjenija dara koja možemo pružiti djetetu.
Ta dva dara predstavljaju najdjelotvorniji način da se „napuni djetetov emotivni spremnik i da se
razvija na najbolji mogući način“ (Campbell, 2000: 47). Tjelesni kontakt i kontakt očima
potrebno je primjenjivati na mušku i žensku djecu i to možemo vidjeti kroz primjer kojeg navodi
autor. Gđa. i g. Smith smatrali su da je tjelesni kontakt prikladan samo za djevojčice, stoga su
smatrali da bi izricanje ljubavi prema svom sinu razmazilo ga i učinilo mekušcem. Međutim
istina je potpuno suprotna. Dječaku je bilo potrebno da se što više njegovih emotivnih potreba
zadovolje tjelesnim kontaktom i kontaktom očima, posebice ako to čini otac, jer će se tada
poistovjetiti s muškim spolom i postati muževniji. Roditelji su smatrali i da njegov potreba za
ljubavlju, pogotovo tjelesnom, odrastanjem opada, ali njegova potreba se nikad ne smanjuje
samo se mijenja vrsta tjelesnog kontakta. Tjelesni kontakti kao što su ljubljenje i grljenje
zamjenjuju se s kontaktima kako što su hrvanje, gurkanje, lupkanje i sl., tj. potreban mu je
tjelesni kontakt na dječački način. Tjelesni kontakt, osobito u nježnim oblicima, izuzetno je
važan za dječake mlađe dob, a kod djevojčica ta potreba raste u starijoj dobi i doseže svoj
vrhunac u dobi od jedanaest godina. Upravo ti trenutci kada djeci pružamo tjelesni kontakt su
trenutci koji će znatno utjecati na njihove odluke u mladenačkoj dobi.
Kao što je već navedeno, jako je važno iskazati ljubav prema djevojčicama, pogotovo u dobi od
jedanaest godina, zato što je to priprema za mladenaštvo. Dva najvažnije oblika ove pripreme su
slika o samoj sebi i spolni identitet. Jako je važno da se osjeća ugodno kao osoba ženskog spola
jer će onda njeno mladenaštvo biti mirno i ugodno i također će moći bolje i lakše podnijeti
pritisak svojih prijatelja. Spolni identitet je samopotvrđivanje ženskosti, a djevojčica ga dobiva
ponajprije od oca. Ako otac nije prisutan, potrebno je pronaći drugu osobu koja će ispuniti ove
potrebe. Djevojčica prihvaća samu sebe kada zna da je otac prihvaća. Potreba djevojčica za
izražavanjem očeve ljubavi počinje kada imaju dvije godine i raste što djevojčica postaje starija.
Problem nastaje jer se otac, sazrijevanjem djevojčice, osjeća neugodno i djevojčica živi bez
očeve pažnje i ljubavi kada joj je to najpotrebnije.

9
7. Kako pokazati ljubav preko usmjerene pažnje

Usmjerena pažnja je „pružanje djetetu potpune, nepodijeljene pažnje tako da se dijete

nesumnjivo osjeća potpuno voljenim“ (Campbell, 2000: 56). Dijete se mora osjećati dovoljno
vrijedno da mu roditelji pruže pažnju, poštovanje i beskompromisan odnos i da je u tom trenu
najvažnija osoba na svijetu u očima svojih roditelja. Samo usmjerena pažnja može djetetu pružiti
spoznaju da je jedinstven. Usmjerena pažnja je važan faktor kod razvijanja djetetova
samopoštovanja i utječe na djetetovu sposobnost ljubavi prema drugima. Roditelji nailaze na
problem da imaju poteškoća pri uočavanju da je djetetu potrebna pažnja, ali i poteškoće pri
ispunjavanju. Jedan od razloga za to je da smatramo da su stvari koji činimo za dijete dovoljne i
najčešće griješe misleći da je npr. davanje poklona i ispunjavanje dječjih zahtjeva zamjena za
pravu usmjerenu pažnju.

Usmjerenu pažnju teško je pružiti jer oduzima vrijeme. Vrijeme je dragocjeno, zato padamo pod
utjecaj tiranije žurnosti. Hitne stvari dobivaju prednost i upravljaju našim vremenom. Problem je
što te stvari najčešće nisu važne. Autor kao primjer tiranije žurnosti navodi telefon. Na telefonski
poziv javljamo se bez obzira na vrijeme, mjesto i situaciju. Tako se naprimjer možemo naći na
večeri sa svojim bližnjima i u trenutku kada zazvoni telefon mi se javljamo i ometamo i
prekidamo obiteljsko druženje i zajedništvo. Da je padnemo pod utjecaj tiranije žurnosti važno je
utvrditi red vrijednosti, postaviti ciljeve i planirati vrijeme da bismo se mogli baviti važnim
stvarima.

10
Autor, promatrajući život, zaključuje da u gotovo svim obiteljima u kojima vlada skladan odnos
pun ljubavi i razumijevanja imaju sličan red vrijednosti. Na prvom mjestu je vrijednost etičke
naravi, na drugom mjestu je bračni partner i na trećem mjestu su djeca. Ostale vrijednosti su
također važne, ali ove tri moraju uvijek biti ispred njih. Određivanje reda vrijednosti ne zahtijeva
od nas zanemarivanje ostalih područja života , ali je važno upravljati vremenom koje ćemo
utrošiti na djecu i obitelj i pritom kontrolirati utjecaj ostalih područja života.

Život je nepredvidiv i nesiguran i nismo u mogućnosti sa sigurnošću znati i planirati koliko ćemo
prilika imati za pružanje ljubavi djeci, a posebice koliko ćemo imati trenutaka za usmjerenu
pažnju. Zato je važno iskoristiti sve mogućnosti jer ih ima manje nego što mislimo. Stvaranje
posebnih trenutaka na dijete ostavljaju snažan dojam.Ako djeci ne pružamo usmjerenu pažnju,
dijete se počinje osjećati nesigurnim i njegovo se emotivno i duševno sazrijevanje usporava.
Takvu djecu možemo prepoznati u školama i vrtićima jer su često manje zrela, povučenija i
imaju poteškoća s prijateljima. Teže savladavaju poteškoće, pogrešno postupaju u sukobima,
ovisni su o nastavnicima ili nekoj drugoj odrasloj osobi s kojim stupaju u kontakt. Djevojčice
kojima je uskraćena usmjerena pažnja, pogotovo od oca, drugačije su po ponašanju. Brbljave su,
dramatične i djetinje zavodljive pa učitelji i odgajatelji smatraju da su naprednije i zrelije. Ali
odrastanjem njihovo ponašanje se ne mijenja i postaje neprikladno. Čak i ako do tada nisu
dobivale usmjerenu pažnju, pružanje usmjerene pažnju može pomoći u ublaživanju djetetova
ponašanja.

Autor smatra da je najbolji način pružanja usmjerene pažnje kada odvojimo vrijeme koje ćemo
provesti nasamo s djecom. Pronaći vrijeme, oslobođeni od drugih utjecaja da budemo sami s
djecom jedan je od težih oblika dobrog odgoja. Za dobar odgoj djeteta potrebno je puno
vremena. Pronaći to vrijeme, s obzirom na naš ubrzan način života, dovodi do na primjer, do
ovisnosti o televiziji. Potreban je veliki napor da bi se odvojilo vrijeme za pružanje usmjerene
pažnje, ali vidjeti sretno, sigurno i voljeno dijete velika je nagrada. Kada su djeca i roditelji
nasamo i bez pritiska, razvijaju poseban odnos koji je potreban svakom djetetu. U tim trenutcima
važna je i uspostava kontakta očima i tjelesnog kontakta.

11
Puno je teže pronaći vrijeme za pružanje usmjerene pažnje kada imamo više djece, pogotovo
više od dvoje. Stoga je važno pozorno planiranje. Samo vrijeme pružanja usmjerene pažnje može
biti kratko, ali trenutak ili dva mogu učiniti puno. Naravno da su važna i dulja razdoblja
usmjerene pažnje. Odrastanjem djece, razdoblje pružanja usmjerene pažnje mora se produžiti jer
im treba više vremena da se opuste i oslobode svoje misli. Zato je važno početi s pružanjem
usmjerene pažnje u ranom djetinjstvu jer tada dijete puno lakše stupa u komunikaciju s
roditeljima i lakše se povjerava.

8. Primjerena i neprimjerena ljubav

Primjerena ljubav je ona ljubav koja će djetetu „osigurati zdrav odgoj i podupirati djetetov
emotivni razvoj i samopouzdanje“ (Campbell, 2000: 68). Neprimjerena ljubav je ljubav koja
smeta djetetovom emotivnom razvoju, razvija ovisnost o roditeljima i sputava njegovo
samopouzdanje. Autor navodi četiri najčešća oblika neprimjerene ljubavi a to su posesivnost,
zavodljivost, zastupnički stav i promjena uloga.

Posesivnost je sklonost roditelja da učini dijete ovisno o njemu. Djetetovim odrastanjem ta

ovisnost postaje zapreka u njegovom emotivnom razvoju. Djetetove ovisnosti ostvaruje se
sugestivnom ili emotivnom ucjenom, autoritetom i zahtijevanjem poslušnosti. Tada dijete postaje
objekt ili imovina koji oni posjeduju. Svako dijete treba roditeljsko poštovanje. To ne znači da
djetetu nisu potrebna ograničenja i da mu treba sve dopustiti, ali treba djetetu dopustiti da misli,
da bude spontano i da mora preuzimati odgovornost za svoje postupke. Onemogućavanjem toga
dogodit će se jedna od dviju mogućnosti. Dijete će ili postati ovisno o nama i previše pokorno ili
može doći do pogoršanja odnosa s djetetom pri njegovom sazrijevanju. U svakom roditelji
postoji ponešto posesivnosti, ali važno je da je prepoznamo u sebi, da je odvojimo od prave skrbi
za dijete, da smo je stalno svjesni i da se odupiremo njenom utjecaju.

12
Zavodljivost je svaki, svjestan ili nesvjestan, pokušaj da se iz sukoba s djetetom dobije
puteni/seksualni osjećaj. Autor postavlja pitanje treba li potpuno obustaviti tjelesni kontakt zato
što se neki roditelji ponašaju zavodljivo prema svojoj djeci. Roditelji strahuju da bi djeca na
dodir mogli osjetiti seksualnu reakciju zato izbjegavaju tjelesni kontakt. Javlja se osjećaj
nelagode i boje se da bi to možda bilo pogrešno ili da će naštetiti djetetu. Važno je da roditelji
shvate da svako dijete treba odgovarajući tjelesni kontakt, da su ti povremeni puteni osjećaji ili
spolno ponašanje kod djece normalni i da se ne bi trebao pružati preveliku pažnju na te
neprimjerene osjećaje i dalje pružati djetetu tjelesni kontakt. Roditelji također strahuju da previše
ljubavi koji majka izražava prema kćeri ili otac prema sinu dovodi do homoseksualnosti djeteta.
Autor navodi dva primjera koja će pokazati kako primjerena i neprimjerena ljubav utječu na
spolni identitet. Prvi primjer je Rusty, instruktor u Američkoj mornarici, koji ima četiri sina.
Rusty je želio da njegovi sinovi budu kao on, grubi i čvrsti. Prema njima je postupao bez imalo
nježnosti, zahtijevajući bezuvjetnu poslušnost strogom i čvrstom stegom. Dječaci su postali
feminizirani upravo zbog tog nedostatka očeve ljubavi. Drugi primjer je pastor koji je bio krupan
muškarac grube vanjštine, ali zapravo je imao toplo srce puno ljubavi. Njegov sin David izrastao
je u osobu snažnog, zdravog spolnog identiteta.

Treći tip neprimjerene ljubavi je zastupnički stav. Zastupnički stav podrazumijeva življenje ili
ostvarivanje snova kroz život djeteta. Najškodljivija vrsta zastupničkog stava je kad majka
oživljava romantično maštanje ili čežnje preko svoje kćeri.
Gura je u odnose i situacije u kojima bi ona htjela biti. Majčino opsesivno zanimanje za intimne
pojedinosti iskustva njene kćeri dovode do stanja da dijete ne može vladati iskustvom ili
sazrijevanjem. Takav odnos moguć je i kod oca i sina. On dovodi da sin kasnije svoju ženu gleda
kao spolni objekt. Ova dva odnosa su najrazornija za djecu. Postoje i drugi primjeri zastupničkog
stava, a jedan od njih je i kada otac koristi svog sina da bi zadovoljio svoje atletske težnje. Što
smo više u zastupničkog odnosu da djecom, naša ljubav je uvjetnija i ovisi o tome koliko oni
zapravo zadovoljavaju naše otrebe. Svatko od nas je do neke granice zastupničko raspoložen, ali
taj zastupnički stav postaje opasan kada je naša ljubav zapravo uvjetna.

13
Promjena uloga četvrti je tip neprimjerene ljubavi i možemo je definirati kao „promjenu uloge
ovisnosti, u kojoj se roditelji okreću svojoj maloj djeci za zaštitu i njegu“ (Campbell, 2000: 76,
prema Morris i Gould). Najčešće se događa da se roditelj osjeća prestrašeno i nevoljeno pa
očekuje od vlastitog djeteta da mu pruži utjehu i ljubav. Promjena uloga glavni je razlog pojave
zlostavljanje djece. Roditelji smatraju da se dijete treba brinuti za njegove potrebe i ako dijete u
tome ne uspije, roditelj da kažnjava. To je krajnji oblik promjene uloga, ali svi roditelji koriste
promjenu uloga do nekog stupnja. Moramo shvatiti da su roditelji ti koji pružaju njegu, a dijete je
to koje je prima.
Ova četiri tipa neprimjerene ljubavi nisu dobra ni za dijete ni za roditelja, ali važno je ne
napraviti još veću pogrešku, a to je da djeci pružamo primjerenu ljubav.

9. Stega: što je to?

Svako dijete se mora osjećati voljeno i to je prvi i najvažniji dio pravilne stege. U području
odgoja djeteta, stega je „uvježbavanje djetetova uma i karaktera kako bi ono razvilo
samokontrolu i pripremilo se da postane konstruktivnim članom društva“ (Campbell, 2000: 80).
Stega uključuje učenje pomoću svih mogućih oblika komunikacije od pružanja uzora,
uobličavanja, verbalne upute i zahtjeva, pisanog zahtjeva, podučavanja, učenja pa i zabave. Jako
je važno da se dijete osjeća voljeno i tada prihvaća vodstvo roditelja bez neprijateljstva i
prosvjeda. Ako se dijete ne osjeća voljenim, tada dolazi do poteškoća pri poistovjećivanjem s
njima i njihovim vrijednostima.
Što je djetetov emotivni spremnik puniji, ono će pozitivnije odgovarati na stegu i obrnuto.
Jedan od oblika primjerene ljubavi je aktivno slušanje. Ako dijete zna da ga razumijete mnogo će
pozitivnije prihvatiti stegu. Ključno je slušati dijete tako da se kod djeteta ne stvori osjećaj
omalovažavanja njegovih misli i osjećaja. Pri aktivnom slušanju, važan je kontakt očima, fizički
kontakt i usmjerena pažnja.

Često se roditelji nađu u situacijama kada dijete prekrši pravilo. Tada je važno je pravilno
slušanje djeteta kad s njim razgovaramo i da u svakom trenu kontroliramo svoje emocije.

14
Ponekad je teško obuzdati srdžbu, pogotovo u situacijama kada je osoba depresivna, kad se boji,
kad se fizički ili psihički ne osjeća dobro ili kada je umno ili tjelesno premorena. Važno je stoga
preispitati duševno, emotivno, fizičko i duhovno stanje i vladati sobom jer nekontrolirana srdžba
pogubna je za uspješnu stegu.

Jedan dio stege je i kažnjavanje, ali važno je znati da što je stega bolja, manje je kažnjavanja.
Mnoge knjige, članci, savjetovanja, ustanove, radijski programi, novine i sl. se zalažu za tjelesno
kažnjavanje. Posljedice kažnjavanja su da djeca koja su bila tiha, povučena i pasivna postupno
postaju prkosnom, srditom, egocentričnom, sebičnom, emotivno hladnom, neljubaznom osobom
koju je teško nadzirati u adolescentskoj dobi. Stoga je važno ne upasti u tu zamku i prije svega
pružati bezuvjetnu ljubav, tek onda provoditi stegu. Što je sami odnos između roditelja i djeteta
čvršći, iskreniji, pozitivniji, sama potreba za kažnjavanjem se smanjuje. Tjelesno kažnjavanje
ponižava i dehumanizira djecu. Tada dijete osjeća da je sama kazna udaranjem dostatna za
njegovo ponašanje. Normalna, zdrava savjest koja održava ponašanje djeteta unutar određenih
granica puno je bolji mehanizam nego nadzor putem straha. Još jedna od posljedica kažnjavanja
je i poistovjećivanje s agresorom. Dolazi do toga da dijete, kada ima vlastitu djecu, smatra da je
pravilno biti agresivan i kažnjavati.

10. Stega koja proistječe iz ljubavi

Autor se u ovom poglavlju osvrće na postupanje roditelja kada se kod njihovog djeteta pojavi
loše vladanje. Upućuje nas na to da se djeca ponašaju i razmišljaju iracionalno, a sve što žele jest
ljubav, dapače „ona znaju da trebaju ljubav i znaju da je žele, ali način na koji je traže nezreo je i
iracionalan“ (Campbell, 2000: 91). Dijete ne posjeduje logiku zadobivanja ljubavi na racionalan
način: to možda može naučiti, no nije s tim rođeno. Dijete često svojim ponašanjem postavlja
pitanje „Voliš li me?“, a roditeljski odgovor utječe na djetetovo samopoštovanje, stavove,

15
osjećaje i odnose s drugima. Ništa ne čini dijete toliko očajnim kao što to čini nedostatak ljubavi.
Autor smatra da je upravo taj nedostatak glavni uzrok lošeg ponašanja djeteta i da treba puniti
djetetov emotivni spremnik prije nego od njega zahtijevamo dobro ponašanje.

Kada se dijete ponaša loše, roditelji bi trebali prvo razmisliti o pitanju „Što tome djetetu treba?“,
pa tek onda djelovati. Dijete neće imati osjećaj da je voljen ako ga kaznimo bez da razmotrimo
njegove potrebe. Autor piše kako „ne bismo smjeli ispravljati ponašanje djeteta sve dok ne
zadovoljimo njegove emotivne potrebe“ (Campbell, 2000: 94). Ako sebi ne postavljamo pitanje
„Što tom djetetu treba?“, najčešće ćemo se morati boriti s lošim ponašanjem, dok ćemo kaznom
samo još više potaknuti razdražljivost i zlovolju. Loše ponašanje, naravno, treba spriječiti, a ne
ga tolerirati. Prvi korak u sprječavanju lošeg ponašanja se ne očituje u kažnjavanju, iako je ono
katkad potrebno, ako je posljednje sredstvo. Osim postavljanja pitanja „Što tom djetetu treba?“,
roditelji si također trebaju postaviti pitanje „Ima li ono tjelesnih teškoća koje potiču ovakvo
ponašanje?“. Ovo dakako ne znači da loše ponašanje treba tolerirati ako takav razlog ne postoji,
već autor upućuje roditelje da je lakše ispraviti loše ponašanje ako djetetu damo ono što mu
treba, a to su kontakt očima, tjelesni kontakt, usmjerenu pažnju, vodu, hranu, san ili otklanjanje
boli.

Autor upozorava kako je najštetnije za dijete kažnjavanje koje nastupa kada je djetetu iskreno
žao zbog onoga što je učinio. Štetnog tjelesnog kažnjavanja se očituje na dva načina:
1. „ako je djetetu već krivo zbog onoga što je učinilo, njegova je savjest živa i dobra“ (Campbell,
2000: 97), a kažnjavanjem u ovoj situaciji uklanja osjećaj krivnje i povećava mogućnost
zaborava nelagode i ponavljanje lošeg ponašanja
2. kažnjavanjem se dijete može dovest u stanje osjećanja srdžbe; ako se dijete kaje, ono samo
sebe kažnjava i njemu tada treba utjeha i sigurnost, a ne kažnjavanjem jer će se time dijete početi
osjećati kao da je loša osoba.
Još jedan razlog kojeg autor navodi zbog kojega trebamo praštati djeci, jest taj da postoji
mogućnost da će, ako ne osjeti to praštanje, dijete kasnije u životu imati probleme suočavanja s
krivnjom. Dijete ćemo poštedjeti krivnje ako mu oprostimo kad mu je iskreno žao zbog lošeg
ponašanja.

16
Nakon iznošenja primjera razbijenog prozora, autor iznosi „dijete se ne osjeća uvijek krivim
zbog onoga što je učinilo“ (Campbell, 2000: 99).ali, iako dijete trebamo voljeti bezuvjetno, to ne
podrazumijeva da dijete ne bi trebalo osjetiti odgovornost za posljedice, već da vraćanje
oštećenog u prvobitno stanje može biti poučno, uz što trebamo voditi računa o djetetovim
sposobnostima i stupnju razvoja. No, autor napominje da dijete ponekad može reći „Žao mi je“,
čak i kad mu nije žao ili kada misli da će biti kažnjeno. ali roditelji često uspješno znaju
prepoznati kada je djetetu žao, a kada ne. Primjer uočavanja „prevare“ nad roditeljem jest
ponavljanje lošeg ponašanja. Ako dijete pribjegava izmišljotinama kako bi izbjegao kaznu, tada
je takva situacija opasna, „dijete tada postaje neiskreno, nepošteno, proračunato, prepredeno i
neosjetljivo“ (Campbell, 2000: 100). Ipak, navodi autor, svako dijete to može povremeno činiti,
no problem nastaje ako se takvo ponašanje neprestano javlja. Ukratko, kaže autor, treba oprostiti
djetetu kada mu je uistinu žao i kada se kaje zbog lošega ponašanja.

11. Stega- molba, naredba, nagrada i kažnjavanje

Autor u ovom poglavlju navodi načine zahtijevanja dobrog ponašanja od djeteta. Roditelji
trebaju prvo krenuti s molbom. Naime, to je najpozitivniji način postizanja dobrog ponašanja, a
ona ulijeva osjećaj osobne odgovornosti kod djeteta, unatoč tome što djeca prirodno biraju kako
će se ponašati. Ako se umjesto naredbi koriste molbe kao prvi korak u postizanju dobroga
ponašanja, tada dijete u roditeljima vidi saveznike koji mu pomažu pri oblikovanju ponašanja.
Ako se, s druge strane, prvo koriste naredbe, dijete može biti poslušno i dobro se ponašati, ali će
se tako ponašati „jer mama i tata tako kažu“, a ne zato što je to za njega najbolje. Roditelji u
takvim situacijama nisu saveznici, oni zahtijevaju dobro ponašanje zbog reda i mira, odnosno
svojih interesa. Važno je za razumjeti da je molba djelotvorna i da nas ne čini popustljivima ili
manje čvrstima. Molba je „Obzirniji, ugodniji i promišljeniji način davanja uputa djetetu“
(Campbell, 2000: 104).

Molba možda jest najdjelotvornija, ali nije uvijek dovoljna. Povremeno roditelji moraju dati
izravne naredbe, a to se događa kada dijete ne posluša molbu. Ipak, autor napominje da „prije

17
nego što roditelji poduzmu kakvu drugu mjeru, moraju biti sigurni da je molba primjerena, da
odgovara djetetovu uzrastu, da je dijete razumije i da je može izvršiti“ (Campbell, 2000: 104).
Česta je greška da roditelji kazne dijete ako ne ispuni naredbu, ne shvaćajući da je naredba
neprimjerena djetetovom uzrastu. Nadalje, autor napominje roditelje da je opasno i štetno
neprestano se služiti autoritativnim tehnikama jer tada uporaba tehnike izravne naredbe gubi
svoju učinkovitost. Upravo zbog toga, autor upozorava: „roditelji, moramo sačuvati velike valve
za važne situacije“ (Campbell, 2000: 106). U daljnjem tekstu autor navodi vlastiti primjer
uporabe izravne naredbe, na koju se njegov sin odazvao, a auto zaključuje: „da mi je bilo u
navici da uvijek vičem na njega, znam da bi se on ovaj put jedva osvrnuo“ (Campbell, 2000:
107). Sve u svemu, trebamo dijete učiti dobrom ponašanju na nježniji i obzirniji način sa što više
ljubavi.

Inat je, po autoru, jedna od nekoliko indikacija za kažnjavanje, a ono jest „otvoreni otpor i izazov
autoritetu roditelja“ (Campbell, 2000: 108), i ono se ne smije dopuštati. Iako se u takvim
situacijama javlja potreba za kažnjavanje, roditelji tada trebaju pokušati izbjeći neugodne
situacije, preispitati vlastita očekivanja od djeteta i donijeti odluku o sljedećem postupku. Ako
dijete ne odgovara ni na molbe ni na čvrste naredbe, ono se mora kazniti, ali postavlja se pitanje
„Kako?“, odnosno sljedeći korak roditelja je donijeti primjerenu kaznu. Nije lako odrediti što je
primjerena kazna – ona mora odgovarati prekršaju, jer djeca znaju kada roditelji pretjeraju ili
kada su nedosljedni. Roditelji trebaju upravo zato biti čvrsti prema djeci, ne bojeći se istodobno
ga odgajati i voljeti. Prilagodljivost roditelja je potreba jer roditelji također griješe (roditelji
mogu promijeniti mišljene u svezi s kaznom, ali ne prečesto da se dijete ne zbuni) i roditelji
trebaju biti spremni zatražiti ispriku. Autor dalje iznosi koncept „negativizma dvogodišnjaka“
koji su očituje u tome da je dvogodišnjak nerijetko negativan, neposlušan i prkosan, i roditelji
dvogodišnjaka trebaju biti odlučni u postavljanju granica. Ovo razdoblje je normalno u razvoju
djeteta, i svi smo prošli kroz ovaj negativizam koji se od prkosa razliku u ratobornosti – prkos je
ratoboran, dvogodišnjak nije.

Roditelji trebaju biti dosljedni u svojim očekivanjima i ostvarenjima tih očekivanja. Vrlo je
važno da roditelji znaju da je svakom djetetu potreban svaki oblik ljubavi istodobno, a koje smo
već spominjali: kontakt očima, tjelesni kontakt, usmjerena pažnja, ali i stega. Autor tvrdi da

18
dosljednost ne isključuje ljubav i obrnuto, te da je „popustljivost ta koja podupire nedostatak
dosljednosti i nejasne granice, a ne izricanje ljubavi i osjećaja“ (Campbell, 2000: 110). Nadalje,
ako roditelji osiguravaju ljubav, a dijete ostaje ratoborno i prkosno, potrebna je kazna. Kazna
mora biti dovoljno oštra, ali istovremeno i što je moguće blaža kako bi se izbjegli problemi i
neugodne situacije. Fizičko kažnjavanje je ponekad potrebno, ali samo kao posljednje sredstvo.
Kada se roditelj odluči fizički kazniti dijete, tada postoji nekoliko stvari s kojim moramo biti
oprezni:
1. dijete mora točno razumjeti zašto ga kažnjavamo, to jest, gdje je pogriješilo
2. roditelji trebaju paziti da ne nanesu tjelesno oštećenje djetetu
3. neposredno poslije kažnjavanja, treba dijete ostaviti samo dok još uvijek plače, ali ostati u
blizini tako da mu, kada dijete nakon kažnjavanja upita „Voliš li me?“, možemo potvrdno
odgovoriti.
Modifikaciju ponašanja autor definira kao „misaoni sustav koji se danas široko primjenjuje u
odnosu na postupanje s djecom“ (Campbell, 2000: 111), a ona se koristi pozitivnim i negativnim
poticajem te kažnjavanjem. Ako se roditelji previše služe modifikacijom ponašanja, dijete se više
neće osjećati voljenim jer je ova tehnika temeljena na uvjetima te ne vodi brigu o osjećajima ili
emotivnim potrebama djeteta: „roditelji ne mogu primarno rabiti modifikaciju ponašanja u
odnosu prema svome djetetu i voljeti svoje dijete bezuvjetno“ (Campbell, 2000: 112). Krajnja
posljedice prekomjerne uporabe modifikacije ponašanja je smanjena motivacija te mogućnost da
i dijete nauči postizati ono što želi (ponašat će se kako roditelji žele kako bi ono dobilo što hoće)
– manipulacija. Pozitivna strana tehnike modifikacije ponašanja jest „rješavanje specifičnih,
učestalih problema ponašanja kada dijete ne osjeća krivnju i kad nije prkosno“ (Campbell, 2000:
113). Ključ dobrog odgoja jest ravnoteža, odnosno pravilan omjer kontakta očima, tjelesnog
kontakta, usmjerene pažnje, stege, molbe, čvrstoće, prilagodljivosti, naredaba, oprosta, kazni,
modifikacije ponašanja, uputa, vodstva, primjera i aktivnog slušanja.

19
12. Djeca s posebnim potrebama

Autor na početku poglavlja postavlja pitanje „Zašto djeca s posebnim problemima (...) imaju više
emotivnih problema i problema u ponašanju?“ (Campbell, 2000: 115). Potrebno je definirati
opažanje kako bismo razumjeli dijete koje ima problema u opažanju, a za autora ono predstavlja
„prikupljanje informacija preko osjetila, pri čemu dijete s problemima u opažanju ima poteškoća
u primanju informacija iz svoje okoline i njihovom prijenosom u um“ (Campbell, 2000: 115).
Dakle, svaki naš pokušaj prijenosa ljubavi na to dijete zahtijeva uporabu barem jednog osjetila,
stoga dijete s problemima u opažanju naše osjećaje doživljava iskrivljeno. Takva djeca često
imaju negativne predodžbe o sebi, postaju depresivna u adolescentskom razdoblju života, a česti
su i poremećaji ponašanja i emotivni poremećaji. Kako pomoći takvom djetetu? Potrebno je
osigurati da se osjeća potpuno, bezuvjetno voljeno. To možemo činiti tako da ima damo više
pažnje i sredstava za prijenos ljubavi, te da je naše očitovanje ljubavi prema njima jasno i
snažno.

Ako dijete ima neki drugi zdravstveni problem, tada je sklonije emotivnim problemima i
problemima u ponašanju. Ako je bolest takva da zahtijeva stalnu brigu roditelja, brižni roditelji
mogu nesvjesno zamijeniti s prirodnim pružanjem ljubavi, ne uviđajući vlastitu grešku, jer djeca
takvih roditelja mogu postati ogorčeni i na roditelje i na bolest. Mogu početi iskazivati ljutnju
spram roditelja, često koriste svoju bolest kako bi se opirali roditeljima, postaju neprijateljski
nastrojeni te nerijetko postaju depresivna. Postoje dva razloga zašto takva djeca postaju prkosna i
nepovjerljiva:
1. zamjena izražavanja ljubavi zdravstvenom njegom
2. roditelji loše postave granice i ne nadziru ponašanje svoje djece

Autor posebno napominje roditelje djece s posebnim potrebama, „najnužniji sastojci u životu
vašega djeteta jeste vi i vaša bezuvjetna ljubav prema njemu“ (Campbell, 2000: 119).

20
A što je s onom djecom koja se opiru primanju ljubavi? Iako se opiranje primanju ljubavi može
pojaviti u različitim stupnjevima, potrebno je takvoj djeci dati potrebnu pažnju i ljubav kako bi
se zadovoljile djetetove emotivne potrebe. Sutor stoga razlikuje pet razdoblja tijekom kojih je
dijete sposobno primiti ljubav:
1. kada dijete zapazi nešto duhovito –dok se dijete smije sceni na televiziji, roditelj može uputiti
kontakt očima, tjelesni kontakt i usmjerenu pažnju, ali moraju reagirati vrlo brzo
2. kada dijete postigne nešto zbog čega je opravdano ponosno – dok hvale dijete, roditelji mogu
uputiti kontakt očima, tjelesni kontakt i usmjerenu pažnju, ali također brzo
3. kada se dijete tjelesno ne osjeća dobro – ponekad bol može povećati sposobnost djeteta da
primi ljubav, pažnju i nježnost (dijete ne zaboravlja posebne trenutke)
4. kada je dijete emotivno povrijeđeno – kada je u sukobu s vršnjacima, dijete postaje sposobnije
primiti ljubav
5. ovisi o prethodnom iskustvu djeteta – šetnja s roditeljima, vrijeme pred spavanje i slično

13. Duhovna pomoć vašem djetetu

Autor u središte ovoga poglavlja stavlja zadatke roditelja da svojoj djeci pruže etičke ili moralne
standarde po kojima će živjeti. Rijetko koji adolescent zna koja mu je svrha i smisao, što želi i
kako shvaća svijet. Roditelji trebaju ispuniti dva uvjeta da bi pomogli svojoj djeci naći ono što
im treba. Prvo je da roditelji posjeduju temelj na kojem zasnivaju svoj život, nešto što ih
podupire kroz čitav život. Drugo uvjet jest da se dijete poistovjeti sa svojim roditeljima i
njihovim vrijednostima, a taj se proces opet temelji na bezuvjetnoj ljubavi i pažnji. Teško je
djetetu koje se opire pružiti moralni i etički sustav vrijednosti , ali uz pomoć ljubavi i
prihvaćenosti, dijete to može postići. Autor smatra kako je Božja ljubav temelj i da se ta ljubav
očituje u onoj roditeljskoj. Važno je također znati da dijete mnogo više pamti iskustva putem
osjećaja nego spoznaje. Stoga je važno da postoji „niz ugodnih uspomena na kojima se
akumuliraju činjenice, nadasve duhovne“ (Campbell, 2000: 127).
Autor navodi čestu grešku koji roditelji čine, a to je da puštaju da dijete samo donosi svoje
odluke vezane za duhovnost, upravo zato što je djetetu stalno potrebno vodstvo. Za autora je
„jedan od najljepših darova što ga roditelji mogu dati djetetu jest jasno, osnovno razumijevanje

21
svijeta i njegovih zamršenih problema“ (Campbell, 2000: 127). Djecu kroz priče možemo učiti
temeljnim duhovnim vrijednostima te s djecom treba dijeliti i iskusiti taj duhovni život, vodeći
računa o njihovoj zrelosti i spremnosti, učeći ih pritom kako praštati i tražiti oprost.

14. Zaključak
U svojoj knjizi autor na zanimljiv način sa mnogo primjera iza vlastitog iskustva, roditeljima
prenosi savjete i poruke za koje vjeruju da će im koristiti u odgoju djece. U prvim poglavljima,
on spominje koliko je važno stvoriti prigodno okruženje za odgoj djece, a da bi odgoj bio
uspješan treba također postaviti i snažne temelje koji se grade na bezuvjetnoj ljubavi. Za odgoj
djece jako veliku ulogu ima i bračni odnos roditelja te način na koji oni prenose svoju ljubav na
dijete. Također napominje koliko je važno od samih početaka djetetovog života uspostaviti
kontakt očima kako bi se dijete osjećalo sigurno i voljeno, te kako bi sve njegove emocionalne
potrebe bile zadovoljene.

22