Servisiranje Računara - Hardware

‫مجموعـة إتقـان‬
‫كتب تقنية متخصصة‬

Serijal "Itkan"
Stručni IT udžbenici
 Servis Hardware A+
 Servis Hardware A+
Autor:
Jasmin Kahriman
‫سفارة المملكة العربية السعودية‬

‫مركزالملكفهدالثقافيسراييفو‬
AMBASADA KRALJEVINE SAUDIJSKE ARABIJE 2017
KULTURNI CENTAR “KRALJ FAHD” - SARAJEVO
IZDANJA KULTURNOG CENTRA “KRALJ FAHD” SU NAMIJENJENA ZA BESPLATNU PODJELU
Kulturni centar “Kralj Fahd”, Sarajevo
Predgovor
Strateški plan Kulturnog centra "Kralj Fahd", koji je utvrđen od strane njegovog
Upravnog odbora, obuhvata sedam oblasti djelovanja koje sveukupno doprinose
napretku svih kategorija bosanskohercegovačkog društva. Jedna od tih, veoma
važnih, oblasti je i oblast edukacije.
Ovaj priručnik je dio serijala stručnih priručnika za informacione tehnologije

koji imaju za cilj informatičko osposobljavanje svih građana Bosne i Hercegovine
kao i mogućnost stjecanja vještina potrebnih za savremeni život čiji je sastavni dio
upotreba prednosti koje pruža savremena tehnologija.
Faktori koji doprinose važnosti ovih priručnika su:

• nepostojanje sličnih priručnika na bosanskom jeziku koji bi obuhvatili
informatičke vještine
• dozvola izdavača za korištenje priručnika svim institucijama koje će ove
priručnike upotrijebiti u korist društva
• koncipiranost sadržaja tako da aktuelizira praktični rad i primjenu teorije
• sažetost i jezgrovitost tema
• visoko kvalificiran i stručan kadar koji je radio na pripremi i doradi
priručnika
• probna primjena priručnika u nekoliko kulturnih centara u cilju
kontinuiranog unaprijeđenja
• jednostavnost i pristupačnost sadržaja kao i postojanje jasnih primjera i
ilustracija
• dostupnost korištenja priručnika obrazovnim institucijama koje u svom
programu imaju podučavanje iz oblasti informacijskih tehnologija
• sveopća korist, budući da ovaj priručnik nije namijenjen za korištenje samo
u okviru Bosne i Hercegovine, nego obuhvata i sve druge zemlje Balkana
koje govore sličnim jezicima, a to su: Srbija, Hrvatska i Crna Gora.
Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu nastoji sve svoje kapacitete i

mogućnosti usmjeriti ka zadovoljavanju potreba svih kategorija
bosanskohercegovačkog društva bez obzira na dob, vjersku i nacionalnu
pripadnost. Stoga je kontakt sa građanima veoma važan kako bi im se ponudile
nove vještine i znanja koje su im, s jedne strane potrebne u svakodnevnom životu,
a s druge strane će im olakšati put do pronalaska posla. Taj kontakt se ostvaruje
pružanjem besplatnih kurseva i radionica na koje se godišnje u Centar upisuje
veliki broj polaznika.
Kulturni centar „Kralj Fahd“ kroz ovaj priručnik bosanskohercegovačkom narodu
izražava želje Kraljevine Saudijske Arabije za prosperitet i svjetlu budućnost.
Direktor Kulturnog centra "Kralj Fahd" u Sarajevu

dr. Mohammed Al Alshaykh
‫مركز الملك فهد الثقافي‪ ،‬سراييفو‬
‫ﺗﻘﺪﱘ‬
‫ﺗﺘﻤﻴﺰ ﺍﳋﻄﺔ ﺍﻹﺳﺘﺮﺍﺗﻴﺠﻴﺔ ﳌﺮﻛﺰ ﺍﳌﻠﻚ ﻓﻬﺪ ﺍﻟﺜﻘﺎﰲ‪ ،‬ﻭﺍﻟﱵ ﺃﻗﺮﻫﺎ ﳎﻠﺲ ﺃﻣﻨﺎﺋﻪ‪ ،‬ﺑﺴﺒﻌﺔ ﺍﲡﺎﻫﺎﺕ ﻋﻤﻞ‬
‫ﺗﺴﻬﻢ ﰲ ﳎﻤﻠﻬﺎ ﰲ ﺍﻟﻨﻬﻀﺔ ﺍﻟﺘﻨﻤﻮﻳﺔ ﻟﻠﻤﺠﺘﻤﻊ ﺍﻟﺒﻮﺳﲏ ﺑﻜﺎﻓﺔ ﺷﺮﺍﺋﺤﻪ‪ ،‬ﻭﺃﺣﺪ ﻫﺬﻩ ﺍﻻﲡﺎﻫﺎﺕ‬
‫ﻳﺘﻤﺜﻞ ﰲ ﻣﻴﺪﺍﻥ ﺍﻟﺘﺪﺭﻳﺐ ﻭﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ‪ .‬ﻭﻫﺬﺍ ﺍﻟﻜﺘﺎﺏ ﻳﺄﰐ ﺿﻤﻦ ﺣﺰﻣﺔ ﺍﻟﱪﺍﻣﺞ ﺍﻟﺘﺪﺭﻳﺒﻴﺔ ﺍﳌﺘﻌﻠﻘﺔ ﲟﻬﺎﺭﺍﺕ‬
‫ﺍﳊﺎﺳﺐ ﺍﻵﱄ ﻭﺍﻟﱪﺍﻣﺞ ﺍﻟﺘﻘﻨﻴﺔ‪ ،‬ﻭﻫﻲ ﻣﻦ ﺍﳊﺰﻡ ﺍﻟﺘﺪﺭﻳﺒﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﻌﲎ ﰲ ﳎﻤﻠﻬﺎ ﺑﺎﻟﺘﻨﻤﻴﺔ ﺍﳌﺠﺘﻤﻌﻴﺔ‬
‫ﻟﻠﻤﺠﺘﻤﻌﺎﺕ ﺍﻟﻨﺎﻃﻘﺔ ﺑﺎﻟﻠﻐﺔ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﺔ ﲟﻬﺎﺭﺍﺕ ﺃﺳﺎﺳﻴﺔ ﻟﻠﺤﻴﺎﺓ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ‪ .‬ﻭﻣﻦ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﱵ ﺗﺰﻳﺪ ﻣﻦ‬
‫ﺃﳘﻴﺔ ﻫﺬﻩ ﺍﳌﻨﺘﺠﺎﺕ‪:‬‬
‫• ﻋﺪﻡ ﻭﺟﻮﺩ ﺣﺰﻣﺔ ﳑﺎﺛﻠﺔ ﺑﺎﻟﻠﻐﺔ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﺔ ﺗﻐﻄﻲ ﺗﻠﻚ ﺍﳌﻬﺎﺭﺍﺕ ﺍﳊﺎﺳﻮﺑﻴﺔ ﻭﺍﻟﺘﻘﻨﻴﺔ‪.‬‬
‫• ﻗﺎﻧﻮﻧﻴﺔ ﺍﻻﺳﺘﺨﺪﺍﻡ ﻓﻴﻤﺎ ﻳﺘﻌﻠﻖ ﺑﺎﳊﻘﻮﻕ ﺍﻟﻔﻜﺮﻳﺔ‪ ،‬ﻷﻥ ﺍﻟﻨﺎﺷﺮ ﺍﳊﺎﱄ ﻳﻔﺘﺢ ﺣﻘﻮﻕ ﺍﻻﺳﺘﺨﺪﺍﻡ‬
‫ﻟﻜﻞ ﺟﻬﺔ ﺗﺮﻏﺐ ﰲ ﺍﺳﺘﺨﺪﺍﻣﻬﺎ ﲟﺎ ﻳﻔﻴﺪ ﺍﳌﺠﺘﻤﻊ‪.‬‬
‫• ﺣﺪﺍﺛﺔ ﻣﻀﺎﻣﻴﻨﻬﺎ ﻭﻣﻼﻣﺴﺘﻬﺎ ﻟﻠﺤﺎﺟﺎﺕ ﺍﻟﺘﻄﺒﻴﻘﻴﺔ ﺃﻛﺜﺮ ﻣﻦ ﺍﻟﻨﻈﺮﻳﺔ‪.‬‬
‫• ﴰﻮﻟﻴﺔ ﻣﻮﺿﻮﻋﺎ‪‬ﺎ ﻭﺣﻴﻮﻳﺘﻬﺎ ﺳﻮﺍءً ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﺍﻟﺘﻄﻮﻳﺮ ﺍﻟﺸﺨﺼﻲ ﺃﻭ ﻷﻫﺪﺍﻑ ﺍﻟﻌﻤﻞ‪.‬‬
‫• ﺍﻟﻜﻔﺎءﺓ ﺍﻟﻌﺎﻟﻴﺔ ﻭﲣﺼﺼﻴﺔ ﺍﻟﻘﺎﺋﻤﲔ ﻋﻠﻰ ﺇﻋﺪﺍﺩﻫﺎ ﻭﺗﻘﻴﻴﻤﻬﺎ ﺃﻛﺴﺒﻬﺎ ﲤﻴﺰﴽ ﺧﺎﺻﴼ‪.‬‬
‫• ﺧﻀﻮﻋﻬﺎ ﻟﻌﻤﻠﻴﺔ ﲡﺮﻳﺐ ﻭﺍﺳﻊ‪ ،‬ﻭﺗﻄﻮﻳﺮ ﻣﺴﺘﻤﺮ ﻣﻦ ﺧﻼﻝ ﺗﻄﺒﻴﻘﻬﺎ ﰲ ﻋﺪﺩ ﻣﻦ ﺍﳌﺮﺍﻛﺰ‬
‫ﺍﻟﺜﻘﺎﻓﻴﺔ‪.‬‬
‫• ﺍﺗﺴﺎﻣﻬﺎ ﺑﺎﻟﺴﻬﻮﻟﺔ ﻭﺍﻟﻴﺴﺮ‪ ،‬ﺇﺿﺎﻓﺔً ﺇﱃ ﻏﻨﺎﻫﺎ ﺑﺎﻷﻣﺜﻠﺔ ﻭﺍﻟﺼﻮﺭ ﺍﻟﺘﻮﺿﻴﺤﻴﺔ‪.‬‬
‫• ﻗﺎﺑﻠﻴﺔ ﺍﺳﺘﺨﺪﺍﻣﻬﺎ ﰲ ﺍﳌﺆﺳﺴﺎﺕ ﺍﳌﻌﻨﻴﺔ ﺑﺎﻟﺘﺪﺭﻳﺐ ﺍﳊﺎﺳﻮﰊ ﻭﺍﻟﺘﻘﲏ‪.‬‬
‫• ﴰﻮﻟﻴﺔ ﻓﺎﺋﺪ‪‬ﺎ‪ ،‬ﺇﺫ ﻻ ﺗﻘﺘﺼﺮ ﻗﺎﺑﻠﻴﺔ ﺍﺳﺘﺨﺪﺍﻣﻬﺎ ﻋﻠﻰ ﺣﺪﻭﺩ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ‪ ،‬ﻭﺇﳕﺎ ﺗﻌﻢ‬
‫ﻣﻨﻄﻘﺔ ﻫﺎﻣﺔ ﰲ ﺃﻭﺭﺑﺎ‪ ،‬ﻭﻫﻲ ﺩﻭﻝ ﺍﻟﺒﻠﻘﺎﻥ ﺍﳌﺘﺤﺪﺛﺔ ﺑﺎﻟﻠﻐﺔ ﻧﻔﺴﻬﺎ ﻣﺜﻞ ﺻﺮﺑﻴﺎ ﻭﻛﺮﻭﺍﺗﻴﺎ ﻭﺍﳉﺒﻞ‬
‫ﺍﻷﺳﻮﺩ‪.‬‬
‫ﻭﺇﺫ ﳛﺮﺹ ﻣﺮﻛﺰ ﺍﳌﻠﻚ ﻓﻬﺪ ﺍﻟﺜﻘﺎﰲ ﰲ ﺳﺮﺍﻳﻴﻔﻮ ﻋﻠﻰ ﺗﻮﻓﲑ ﻛﻞ ﻃﺎﻗﺎﺗﻪ ﻭﺇﻣﻜﺎﻧﺎﺗﻪ ﻟﺘﻠﺒﻴﺔ ﻣﺎ ﳜﺪﻡ ﳎﺘﻤﻊ‬
‫ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ‪ ،‬ﻓﺈﻧﻪ ﳛﺮﺹ ﺃﻳﻀﴼ ﻋﻠﻰ ﺗﻮﺟﻴﻪ ﺧﺪﻣﺎﺗﻪ ﻟﻜﺎﻓﺔ ﺷﺮﺍﺋﺢ ﺍﳌﺠﺘﻤﻊ ﲟﺨﺘﻠﻒ ﺍﻧﺘﻤﺎءﺍﺗﻪ‪،‬‬
‫ﻭﺗﻐﻄﻴﺔ ﺣﺎﺟﺎﺕ ﺍﻟﻔﺌﺎﺕ ﺍﻟﻌﻤﺮﻳﺔ ﺍﳌﺨﺘﻠﻔﺔ ﻣﻦ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﻟﻠﺸﺒﺎﺏ ﺇﱃ ﺍﻟﺸﻴﻮﺥ ﻣﻦ ﺍﳉﻨﺴﲔ‪ .‬ﻭﻣﻦ ﺫﻟﻚ‬
‫ﺍﻟﺘﻔﺎﻋﻞ ﻣﻌﻬﻢ ﻟﺘﻘﺪﱘ ﻣﻬﺎﺭﺍﺕ ﺟﺪﻳﺪﺓ ﻭﻋﻠﻮﻡ ﻣﻌﺮﻓﻴﺔ ﺃﺳﺎﺳﻴﺔ ﺿﺮﻭﺭﻳﺔ ﻟﻠﺤﻴﺎﺓ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ‪ ،‬ﻭﺍﻟﱵ ﺿﻤﻨﴼ‬
‫ﺳﺘﻜﻮﻥ ﺳﺒﻴﻼً ﻟﺘﺴﻬﻴﻞ ﻣﺘﻄﻠﺒﺎﺕ ﺣﻴﺎ‪‬ﻢ ﻣﻦ ﺟﻬﺔ‪ ،‬ﺃﻭ ﺣﺼﻮﳍﻢ ﻋﻠﻰ ﻭﻇﺎﺋﻒ ﻧﻮﻋﻴﺔ ﻣﻦ ﺟﻬﺔ‬
‫ﺃﺧﺮﻯ‪ ،‬ﻭﻣﻦ ﺫﻟﻚ ﺇﻗﺎﻣﺔ ﺍﻟﺪﻭﺭﺍﺕ ﺍﻟﺘﺪﺭﻳﺒﻴﺔ ﺍﳌﺠﺎﻧﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﻳﻠﺘﺤﻖ ‪‬ﺎ ﺁﻻﻑ ﺍﳌﺘﻌﻠﻤﲔ ﺳﻨﻮﻳﴼ ﰲ ﺍﳌﺮﻛﺰ‪.‬‬
‫ﻭﻣﺮﻛﺰ ﺍﳌﻠﻚ ﻓﻬﺪ ﺍﻟﺜﻘﺎﰲ ﺇﺫ ﻳﻘﺪﻡ ﻟﻜﻢ ﻫﺬﺍ ﺍﻹﺻﺪﺍﺭ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ‪ ،‬ﻓﺈﻧﻪ ﻳﻘﺪﻡ ﻣﻌﻪ ﺃﻣﻨﻴﺎﺕ ﺳﻔﺎﺭﺓ ﺍﳌﻤﻠﻜﺔ‬
‫ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺴﻌﻮﺩﻳﺔ ﻟﻠﺸﻌﺐ ﺍﻟﺒﻮﺳﲏ ﺑﻮﺍﻗﻊ ﻣﺰﺩﻫﺮ‪ ،‬ﻭﺃﺟﻴﺎﻝ ﻣﺘﻤﻴﺰﺓ‪ ،‬ﻭﻣﺴﺘﻘﺒﻞ ﻣﺸﺮﻕ‪.‬‬
‫ﻣﺪﻳﺮ ﻣﺮﻛﺰ ﺍﳌﻠﻚ ﻓﻬﺪ ﺍﻟﺜﻘﺎﰲ ﰲ ﺳﺮﺍﻳﻴﻔﻮ‬
‫ﺩ‪ .‬ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﺣﺴﻦ ﺁﻝ ﺍﻟﺸﻴﺦ‬

SADRŽAJ
1. Uvod...........................................................................................................................................7
2. Neke od bitnih odrednica za konstruktivna rješenja.................................................................8
2.1 Binarni ili dekadni brojni sistem?.............................................................................................8
2.2 ASCII CODE...............................................................................................................................8
2.3 Mogućnost programiranja.......................................................................................................9
2.4 Pohrana podataka....................................................................................................................9
3. Osnovni pojmovi i koncepti.......................................................................................................10
3.1 Rad računara............................................................................................................................10
3.2 Memorija.................................................................................................................................11
3.3 Procesor...................................................................................................................................11
3.4 Ulaz i izlaz.................................................................................................................................12
3.5 Instrukcije.................................................................................................................................12
3.6 Arhitektura...............................................................................................................................13
3.7 Programi...................................................................................................................................13
3.8 Operativni sistem.....................................................................................................................14
3.9 Standardi računara...................................................................................................................15
4. Kućište........................................................................................................................................16
4.1 Priprema kućišta za instalaciju komponenata.........................................................................24
5. Napojna jedinica........................................................................................................................25
5.1 Snaga napojnih jedinica...........................................................................................................26
5.2 Konektori napojne jedinice......................................................................................................26
5.3 Instalacija napojne jedinice.....................................................................................................30
6. Matična ploča............................................................................................................................32
5.1 Izrada i tipovi matičnih ploča...................................................................................................34
5.2 Djelovi matične ploče..............................................................................................................37
5.1 Chipset.....................................................................................................................................38
5.1 PCI-Express sabirnica (PCI-E, PCIe)..........................................................................................41
5.1 Ostali dijelovi............................................................................................................................42
5.1 UEFI BIOS.................................................................................................................................48
5.1 Način instalacije matične ploče...............................................................................................49
5.1 Prekidači i LED diode na matičnoj ploči...................................................................................53
6.9 Front USB i AUDIO...................................................................................................................55
7. RAM (Random Access Memory)................................................................................................56
7.1.1 SRAM (Static Random Access Memory)...............................................................................59
7.1.2 DRAM (Dynamic Random Access Memory).........................................................................60
7.1.3 SDRAM (Synchronus DRAM)................................................................................................60
7.1.4 DDR SDRAM (DDR1).............................................................................................................61
6
‫ سراييفو‬،‫مركز الملك فهد الثقافي‬
7.1.6 RAM DDR2............................................................................................................................61

7.1.7 RAM DDR3............................................................................................................................62
7.1.8 RAM DDR4............................................................................................................................64
7.2 Kako ugraditi RAM memoriju..................................................................................................64
8. Procesori....................................................................................................................................65
8.1 Kako radi procesor...................................................................................................................67
8.2 Socket za procesor..................................................................................................................68
8.3 Konstrukcija procesora............................................................................................................70
8.4 Hyper threading tehnologija....................................................................................................70
8.5 Višejezgreni procesori..............................................................................................................70
8.5.1 Koncept.................................................................................................................................70
8.6 Šta smo dobili od višejezgrenosti?...........................................................................................73
8.7 Šta bi bilo pametno znati prilikom kupnje novog procesora?.................................................74
8.8 Overclocking............................................................................................................................74
8.9 Kako ugraditi procesor.............................................................................................................75
8.10 DMA (Direct Memory Access)...............................................................................................77
9. Hladnjaci....................................................................................................................................78
9.1 Pasivno hlađenje......................................................................................................................80
9.2 Aktivno hlađenje......................................................................................................................81
9.3 Vodeno hlađenje......................................................................................................................82
9.3.1 Vodeni blok...........................................................................................................................83
9.3.2 Pumpa...................................................................................................................................83
9.3.3 Rezervoar..............................................................................................................................84
9.3.4 Crijeva...................................................................................................................................84
9.3.5 Spojnice crijeva (šelne).........................................................................................................84
9.3.6 Radijator................................................................................................................................84
9.3.7 Princip rada...........................................................................................................................85
9.3.8 Rashladna tečnost.................................................................................................................86
9.3.9 Održavanje............................................................................................................................86
9.3.10 Vrste hladnjaka...................................................................................................................86
9.4 Termalna pasta.........................................................................................................................87
9.5 Montaža hladnjaka procesora.................................................................................................89
10. Hard diskovi i optički mediji.....................................................................................................91
10.1 Hard disk (HDD).....................................................................................................................91
10.1.1 Princip rada.........................................................................................................................93
10.1.2 Logička struktura.................................................................................................................94
10.1.3 Vrste HDD............................................................................................................................94
10.1.4 Ugradnja diskova.................................................................................................................95
10.2 SSD (Solid State Drive)...........................................................................................................97
Računarske mreže 7
10.3 Floppy disk.............................................................................................................................99

10.4 CD/DVD drives.......................................................................................................................100
10.4.1 Ugradnja optičkih uređaja..................................................................................................102
11. Adapterske kartice...................................................................................................................105
10.1 Grafička kartica......................................................................................................................105
10.2 Podjela grafičkih kartica.........................................................................................................106
10.2.1 Princip rada.........................................................................................................................109
10.2.2 Djelovi grafičke kartice........................................................................................................110
10.2.3 Proizvođači i karakteristike.................................................................................................111
10.2.4 Šta je to reballing?..............................................................................................................112
10.2.5 Ugradnja grafičke kartice....................................................................................................113
10.3 Ostale adapterske kartice......................................................................................................114
10.3.1 Zvučna kartica.....................................................................................................................114
10.3.2 Mrežna kartica....................................................................................................................115
10.3.3 Modem...............................................................................................................................116
12. Periferni uređaji.......................................................................................................................117
10.1 Ulazni uređaji.........................................................................................................................117
10.1.1 Tastatura.............................................................................................................................118
10.1.2 Miš......................................................................................................................................119
10.1.3 Skener.................................................................................................................................123
10.1.4 Ostale vrste ulaznih uređaja...............................................................................................125
10.2 Izlazni uređaji.........................................................................................................................126
10.2.1 Monitori..............................................................................................................................127
10.2.2 Projektor.............................................................................................................................129
10.2.3 Štampač..............................................................................................................................130
13. Laptopi.....................................................................................................................................132
13.1 Komponente laptopa.............................................................................................................132
13.2 Zamjena i nadogradnja memorije laptopa............................................................................133
13.3 Zamjena HDD-a......................................................................................................................134
13.4 Zamjena baterije....................................................................................................................135
13.5 Zamjena optičkog uređaja.....................................................................................................136
13.6 Zamjena tastature..................................................................................................................136
13.7 Zamjena ekrana laptopa........................................................................................................139
13.8 Zamjena matične ploče.........................................................................................................142
8
‫مركز الملك فهد الثقافي‪ ،‬سراييفو‬
‫‪Računarske mreže‬‬ ‫‪9‬‬

10
Korištenje računara je dio svakodnevnog života, bez obzira u kakvom okruženju radimo i
živimo. Trend razvoja informacijskih tehnologija transformisao je način na koji živimo,
radimo i dolazimo do određenih informacija. Mnogi ljudi provode 40 ili više sati na radnom
mjestu, koristeći računar. Nepoznavanje pravila sjedenja i korištenja računara i računarskih
komponenti može nas značiti hroničnog bola u leđima, problema sa vidom i drugih
zdravstvenih problema. Kreiranje sigurnog i zdravog okruženja je jedan od ključnih faktora
koje trebamo implementirati u vlastitim životima, kako bi poboljšali produktivnost i povećali
efikasnost rada. Ergonomika je naučna disciplina koja je sve to kreirala za nas, i na nama je
samo da primjenimo savjete u našim životima.
Savjeti za ispravno sjedenje:
 Držati laktove blizu tijela pod uglom od 90 stepeni

 Držati ramena opušteno, a ne ukočeno ili pogrbljeno
 Kukovi, koljena i zglobovi trebaju biti pod uglom od 90 stepeni u odnosu na sjedište
 Držati stopala na podu ili osloncu za noge
 Sjediti uspravno i opušteno
 Držati glavu podignutom, te uši trebaju biti poravnane sa ramenima
 Izbjegavati bespotrebne pokrete vrata tokom rada na računaru
 Udaljenost između očiju i monitora bi trebala biti od 40 cm do 75 cm
 Visina stolice bi trebala biti od 38 cm do 55 cm
 Visina stola bi trebala biti od 72 cm do 75 cm
 Napraviti pauzu prije nego osjetimo potrebu za njom
Slika 1. Pravilno sjedenje na stolici
1. Uvod
Kroz historiju računari su se koristili za obavljanje određenih operacija, koje su

olakšavale svakodnevne poslovne procese. Bili su dostupni i neophodni samo određenim
ljudima. Danas, poslovanje bez računara i informacijskih tehnologija je nazamislivo.
Studiranje preko DL (Distance Learning) platforme, zakazivanja termina kod ljekara,
naručivanje putem Amazon, Ebaya ili drugih servisa je svakodnevnica poznata skoro svim
korisnicima. Pored računara, laptopa i tableta, dostupni su i pametni telefoni (smartphone),
koji na osnovu dobre konfiguracije predstavljaju džepne računare i omogućavaju obavljanje
skoro svih osnovnih poslovnih procesa koje krajnji korisnik može uraditi i na računaru.
Računari su danas sastavni dio velikog broja stanovnika naše planete, nekome je to sastavni
dio posla, nekome razonoda i odmor, nekome sredstvo komunikacije, nekom član obitelji, a
neki idu u krajnost pa im postaje opsesija i postaju ovisni o računaru. U svemu tome treba
naći neku granicu. Računar je elektronski uređaj koji na osnovu ulaznih informacija,
omogućava obradu, a zatim prikazivanje rezultata krajnjem korisniku. Računar se sastoji of
fizičkih komponenti (hardware) i software (operativni sistem i aplikacije), koji zajedno
pružaju kvalitetno okruženje za rad krajnjeg korisnika. Računari su sastavljeni od
komponenata koje obavljaju jednostavnije, jasno određene funkcije. Kompleksna interakcija
tih komponenata rezultira sposobnošću računara da obrađuje informacije. Rad računara
može biti zasnovan na kretanju mehaničkih dijelova, elektrona, fotona, kvantnih čestica ili
neke druge fizičke pojave. Iako se računari mogu izgraditi na mnogim postojećim
tehnologijama, gotovo svi današnji modeli sadrže u sebi elektroničke komponente.
PODACI REZULTATI
IZLAZ
ULAZ
OBRADA
PODATAKA
NAREDBE
Slika 2. Ulaz – Obrada podataka - Izlaz
Računari su skloni raznim kvarovima, kako hardware, tako i software. Od velike je važnosti
ispravno dijagnosticirati problem, te na osnovu IT procedura, isti sanirati i omogućiti rad
računara u produkcijskom okruženju.
Kod većine današnjih računara zadati problemi se u biti rješavaju pretvaranjem svih
relevantnih informacija u matematičke relacije korištenjem binarnog sistema (nula i jedan).
Međutim, računari ne mogu riješiti sve matematičke probleme. Nakon što računar izvrši
izračunavanje zadatog problema, rezultat se prikazuje na korisniku (čovjeku) pristupačan
način; preko signalnih lampi, LED displeja, monitora, štampača i dr. Početnici u radu sa
računarima, naročito djeca, često ne mogu shvatiti činjenicu da su računari samo uređaji i da
ne mogu "misliti" odnosno "razumjeti", čak ni ono što prikažu kao rezultat svog "rada". Slike,
boje i riječi koje vidimo na ekranu monitora su samo programirani prikazi koje ljudski mozak
prepoznaje i daje im značenje i smisao. Računar prosto manipulira tokovima elektrona
12
kojima, na svojoj osnovnoj razini funkcionisanja - tranzistoru, dodjeljuje logičke vrijednosti

nula ili jedan, odnosno, stanju "nema napona" ili "ima napona".
2. Neke od bitnih odrednica za konstruktivna rješenja
2.1 Binarni ili dekadni brojni sistem?
Važan korak naprijed u razvoju digitalnog računarstva bilo je uvođenje binarnog

sistema za unutrašnje numeričke procese. Ovim je prestala potreba za kompleksnim
izvršnim mehanizmima koje su računari zasnovani na drugim numeričkim sistemima, npr.
decimalnom ili heksadecimalnom, zahtijevali. Usvajanje binarnog sistema rezultiralo je
pojednostavljenjem konstruktivnih rješenja kod implementacije aritmetičkih funkcija i
logičkih operacija, znači, i pojednostavljenjem sklopova i komponenata samog računara.
Tako je nastao ASCII Code.
2.2 ASCII CODE
ASCII (American Standard Code for Information Interchange), što u prijevodu znači
Američki standardni kod za razmjenu informacija, je skup koji se sastoji od prvih 128 (od 0
do 127) ASCII znakova. Druga grupa znakova, od 128 do 255, poznata je kao produženi skup
ASCII znakova.
Slično drugim kodovima za reprezentaciju pisanih znakova, ASCII specifira korespondenciju

između digitalnih bitova i simbola/glifova pisanog jezika, i omogućuje digitalnim uređajima
da komuniciraju međusobno i da obrađuju, čuvaju i komuniciraju informacijama koje sadrže
znakove. ASCII znakovni kod, ili njegova kompatibilno proširenje, se koristi gotovo kod svih
uobičajenih računara, naročito osobnim računarima i radnim stanicama. ASCII je, striktno
propisano, sedmobitni kod, što znači da koristi sedam binarnih cifara (raspon od 0 do 127 u
dekadnom sistemu) za predstavljanje znakovnih informacija. U vrijeme kada je ASCII bio
uveden, mnogi računari su koristili osmobitne grupe kao najmanju jedinicu za predstavljanje
informacije; osmi bit je bio obično korišten kao bit parnosti za provjeru grešaka u prijenosu
informacija ili druge funkcije specifične za neki uređaj. Mašine koje nisu koristile parnost
obično su postavljale osmi bit na nulu, mada je bilo i nekih sistema koje su postavljale osmi
bit na jedinicu.
ASCII ne propisuje ni na koji način informacije o konceptualnoj strukturi ili izgledu dijela
teksta. To zahtjeva druge standarde kao što su markup jezici. Konceptualna struktura može
se dodati koristeći XML jezika, izgled korištenjem HTML-a, za relativno jednostavne stvari,
SGML-om za nešto komplikovanije ili PostScript-om, Display PostScript-om, ili TeX-om za
napredne kontrole izgleda fonta i poravnanja.
ASCII je prvi put objavila kao standard 1963. godine Američka asocijacija za standarde (
American Standards Association, ASA), koja se kasnije preimenovala u ANSI. Postoje razne
ASCII varijante, ali trenutno najrasprostranjenija je ANSI X3.4-1986, također standardizovana
kao ECMA-6, ISO/IEC 646:1991 International Reference Version, ITU-T Recommendation
T.50 (09/92), i RFC 20. Ugrađena je u njenu najvjerovatnije najbolju zamjenu, Unicode, kao
prvih 128 znakova. Neki računarski stručnjaci smatraju ASCII najuspješnijim softverskim
standardom ikada propagiranom.
Historijski gledano, ASCII se razvio iz telegrafskih kodova i njegova prva komercijalna

upotreba je kao sedmobitni teleprinterski kod koji je proizvodio Bell.
Na web stranici https://www.branah.com/ascii-converter, možemo konvertovati riječi ili

brojeve u ASCII sistem, te iste predstaviti kroz binarni, decimalni ili heksadecimalni brojni
sistem.
2.3 Mogućnost programiranja
Mogućnost da se računar programira, tj. opremi nizom izvršnih instrukcija bez

potrebe za fizičko-konstruktivnim izmjenama, osnovna je funkcionalna karakteristika većine
računara. Ova osobina je značajno unaprijeđena njihovim razvojem do stepena na kojem su
bili sposobni kontrolirati redoslijed izvršavanja instrukcija na osnovu podataka dobijenih
tokom samog vršenja određenog programa. Ovo konstruktivno unaprjeđenje je još više
pojednostavljeno uvođenjem (v. prethodnu cjelinu) binarne aritmetike kojom se mogu
predstaviti različite logičke operacije.
Slika 3. Različiti programski jezici
2.4 Pohrana podataka
Tokom računskih operacija često je potrebno pohraniti među-vrijednosti ("dva

pišem, jedan pamtim") koje će se upotrijebiti u daljem računanju. Performanse nekog
računara su najčešće ograničene brzinom kojom se vrijednosti čitaju/zapisuju iz memorije,
te čitaju/zapisuju u memoriju i njenim kapacitetom. Prvobitno je zamišljeno da se memorija
koristi samo za spomenute među-vrijednosti, međutim, ubrzo su se i sami programi počeli
pohranjivati na ovaj način i to se uveliko primjenjuje kod današnjih računara.
14
Slika 4. Različiti uređaji za pohranu podataka

3. Osnovni pojmovi i koncepti
3.1 Rad računara
Iako se tehnologija izrade računara značajno izmijenila od vremena prvih

elektroničkih modela sagrađenih u četrdesetim godinama XX vijeka, još uvijek je većina
današnjih rješenja zasnovano na Von Neumannovoj arhitekturi. Ta arhitektura
podrazumijeva računar kao sklop sastavljen od četiri glavna dijela: ALU (Arithmetic and Logic
Unit) Aritmetičko-logička jedinica, kontrolna jedinica, memorija i I/O (Input and Output)
ulazni i izlazni sklopovi. Ovi dijelovi su međusobno povezani mnoštvom žica - "bus";
magistrala/sabirnica. Svi su obično pogonjeni vremenskim uređajem (tajmer, sat, generator
takta), mada i drugi "događaji" mogu pogoniti kontrolne sklopove.
Slika 5. Općeniti prikaz računarskih dijelova
3.2 Memorija
¸ Ovdje se podrazumijeva da je memorija niz numerisanih ćelija, od kojih svaka sadrži

djelić informacije. Informacija može biti instrukcija kojom se računaru zadaje neki zadatak.
Ćelija može sadržavati i podatak koji je potreban računaru da bi izvršio neku instrukciju. U
svakom slučaju, bilo koja od ćelija može sadržavati djelić informacije koji u datom trenutku
može predstavljati podatak, već u slijedećoj instrukciji. Sadržaj memorijskih ćelija se
neprestano mijenja.
Veličina svake ćelije i njihov broj, razlikuje se od računara do računara. Tehnologije izrade
tokom njihovog razvoja su bile bitno različite. Tako smo imali elektromehaničke memorije -
releje, cijevi ispunjene živom u kojima su se stvarali zvučni pulsevi, matrice stalnih/trajnih
magneta, pojedinačnih tranzistora, sve do integralnih kola sa više miliona diskretnih i
aktivnih elemenata.
3.3 Procesor
Procesor ili CPU - central processing unit je elektronički sklop koji može izvršavati
računarske programe. Ovako široka definicija se može primijeniti i na rane računare koji su
postojali mnogo prije nego što je izraz "CPU" dobio široku primjenu. Pojam i skraćenica se
koriste u računarskoj industriji od šezdesetih godina XX stoljeća.
Oblik, arhitektura i primjena procesora su pretrpjeli ogromne promjene od vremena prvih

primjeraka, Njihovo osnovno funkcioniranje ostalo približno isto.
Prvi procesori su bili rađeni po narudžbi kao dio većeg računara i ponekad su bili jedini
primjerci svoje vrste. Međutim, izraditi samo jedan procesor ili tek nekoliko primjeraka
namijenjenih samo određenoj aplikaciji bilo je skupo te je to otvorilo put za masovnu
proizvodnju procesora koji imaju višestruku primjenu. Tranzistori, a zatim i integralna kola,
omogućili su minijaturizaciju procesora i danas se ugrađuju u veliki broj uređaja:
automobile, mobilne telefone, dječje igračke i sl.
Slika 6. Procesor Core i7-6950X Extreme Edition
16
Artimetičko-logička jedinica (Arithmetic and Logic Unit, ALU) je sklop koji vrši osnovne
aritmetičke operacije (sabiranje, oduzimanje i dr.), logičke operacije (I, ILI, NE) i
uspoređivanje, npr. da li se sadržaj dva bajta podudara. U ovoj jedinici se zapravo "odrađuje
glavni posao".
Kontrolna jedinica vodi računa o tome koji bajtovi u memoriji sadrže instrukciju koju računar
trenutno obrađuje, određuje koje operacije će ALU izvršavati, nalazi informacije u memoriji
koje su potrebne za te operacije i prenosi rezultate na odgovarajuća memorijska mjesta.
Kada je to obavljeno, kontrolna jedinica ide na narednu instrukciju (obično smještenu na
slijedećem memorijskom mjestu) ukoliko instrukcija ne govori računaru da je slijedeća
instrukcija smještena negdje drugo. Kada se poziva na memoriju, data instrukcija može na
različite načine odrediti odgovarajuću memorijsku adresu. Uz to, neke matične ploče
podržavaju dva ili više procesora. Takve obično nalazimo kod servera.
3.4 Ulaz i izlaz
Putem ulaza i izlaza (I/O), računar dobija informacije iz vanjskog svijeta i prikazuje
informacije kao rezultat.. Postoji širok spektar I/O uređaja; od običnih tastatura, preko
miševa, monitora, disketnih pogona, CD/DVD (optičkih) pogona, štampača, sve do skenera i
kamera. Zajednička osobina svih ulaznih jedinica je da pretvaraju informacije određene vrste
u podatke koji dalje mogu biti obrađeni u digitalnom sistemu računara. Nasuprot tome,
izlazne jedinice pretvaraju podatke u informacije koje korisnik računara može razumjeti. U
ovom slučaju, digitalni sistem računara predstavlja sistem za obradu podataka.
Slika 7. Prikaz ulaznih i izlaznih komponenti
3.5 Instrukcije
Računarske instrukcije nisu bogate kao što je ljudski jezik. Računar poznaje samo
ograničen broj jasno definiranih i jednostavnih instrukcija. Evo nekoliko primjera: "kopirati
sadržaj ćelije 7 u ćeliju 19", "ako je sadržaj ćelije 999 veći od 1, slijedeća instrukcija se nalazi
u ćeliji 100", "sadržaj ćelije 6 oduzeti sadržaju ćelije 33, rezultat upisati u ćeliju 50".
Instrukcije su u računaru predstavljene binarnim sistemom brojeva. Operacija "kopiraj" je,
npr. kod Intelovih mikroprocesora u binarnom sistemu predstavljena ovako: 10110000.
Određeni niz instrukcija koje računar može razumjeti naziva se mašinski jezik.
U stvarnosti, ljudi ne stvaraju instrukcije direktno u mašinskom jeziku već koriste

programske jezike koje se prevode u mašinski jezik putem posebnih računarskih programa
"prevodilaca" i kompajlera. Neki programski jezici su veoma bliski mašinskom jeziku, kao što
je Assembler, a npr. programski jezik Prolog, je zasnovan na apstraktnim principima koji
imaju malo sličnosti sa stvarnim operacijama unutar računara.
Slika 8. Prikaz decimalnih brojeva pretvorenih u binari brojni sistem
3.6 Arhitektura
Kod današnjih računara, aritmetičko-logička i kontrolna jedinica smješteni su na

jednom integralnom kolu kojeg nazivamo centralna procesorska jedinica (Central Processing
Unit, CPU). Memorija računara smještena je na nekoliko malih integralnih kola pored
centralnog procesora. Nesrazmjerno veliki dio ukupne mase računara zapravo je sadržan u
sistemu napajanja električnom energijom - napojna jedinica i I/O uređajima. Neki od većih
računara razlikuju se od gore opisanog modela uglavnom po većem broju procesora i
kontrolnih jedinica koji rade simultano. Dodajmo ovome da i neki računari, čija je isključiva
namjena naučno istraživanje i računanje, imaju sasvim drugačiju arhitekturu i zbog
drugačijeg, nestandardiziranog načina programiranja, nisu našli širu komercijalnu primjenu.
Princip rada računara je prilično jednostavan; kod svakog takta, računar povlači instrukcije i
podatke iz svoje memorije, izvršava instrukcije, pohranjuje rezultate i ponavlja ciklus.
Ponavljanje se vrši sve do nailaska na instrukciju "stop".
3.7 Programi
Računarski programi su zapravo duge liste instrukcija koje računar treba izvršiti,
nekad uključujući i tabele podataka. Mnogo računarskih programa sadrži milione instrukcija i
mnogo njih se neprekidno ponavlja. Tipični moderni personalni računar (Personal Computer,
PC) može izvršiti nekoliko milijardi instrukcija u sekundi. Recimo i to da izvanredne
sposobnosti računara nisu posljedica izvršavanja složenih instrukcija već miliona
jednostavnih koje programeri uobličavaju u svrsishodne funkcije. Dobar programer,
naprimjer, izradi niz instrukcija kojim se izvršava neki jednostavan zadatak kao što je
iscrtavanje jedne tačke na ekranu i taj niz zatim učini dostupnim drugim programerima.
Sadašnji računari su u stanju izvršavati nekoliko programa istovremeno. U stvarnosti,

određeno kratko vrijeme procesor izvršava instrukcije jednog programa, zatim se prebacuje
na drugi program i izvršava dio njegovih instrukcija. To određeno kratko vrijeme često
nazivamo vremenski isječak. Ovaj način rada stvara iluziju izvršavanja nekoliko programa
18
istovremeno, u stvarnosti se radi o tome da programi dijele procesorsko "radno vrijeme".

Operativni sistem je program koji najčešće ima ulogu kontroliranja ovakvog dijeljenja
procesorskog vremena.
Slika 9. Različite vrste software
3.8 Operativni sistem
Pored hardware komponenti, neophodan je operativni sistem koji će omogučiti

krajnjem korisniku obavljanje raznih operacija. Svaki operativni sistem sastoji se od dodatnih
programa i alata, koji omogućava obavljanje poslovnih proceda i konfiguracija operativnog
sistema po zahtjevu korisnika. Da bi određeni hardware radio na nivou operativnog sistema,
potrebno je instalirati tkz. drivers (upravljački program), koji omogućavaju komunikacija
hardware komponente sa operativnim sistemom.
Pored klijentskih operativnih sistema, dostupni su i serverski operativni sistemi koji su

implementirani u manjim ili većim kompanijama. Na tržištu su dostupni različiti operativni
sistemi, proizvedeni od različitih proizvođača, uključujući Windows, Linux, MAC i ostali
operativni sistemi. Neki od njih su besplatni, a neki zahtjevaju kupovinu i aktiviranje od
strane korisnika ili IT administratora. Korištenje nelegalnih operativnih sistema je kažnjivo,
kako u Bosni i Hercegovini, tako i šire.
Slika 10. Operativni sistemi
3.9 Standardi računara
Popularnost prvobitnih IBM PC-XT i PC-AT sistema je dovela do nastanka velikog

broja različitih standarda, koji su obezbjeđivali hardversku i softversku kompatibilnost, AT
arhitektura je postala toliko popularna da je preimenovana u Industry Standard Architecture
(ISA). Većina rješenja koja su nastala tokom dizajna PC-AT sistema i danas ima veliki uticaj na
PC kompatibilne računare.
A AT arhitektura je ustanovila industrijske standarde u sljedećim oblastima:

 Magistrale (sabirnice) proširenja
 Sistemsko adresiranje
 Adresiranje perifernih uređaja
 Dodjela sistemskih resursa
Ogromna većina današnjih personalnih računara je u određenom obimu zasnovana na

originalnom PC-AT dizajnu, i pored toga što koristi savremene mikroprocesore, magistrale i
načine upravljanja memorijom. Zbog svega toga, svaki računarski tehničar mora detaljno
poznavati arhitekturu koja je nastala u sistemima starije generacije.
IBM PC XT (PC XT) je bio profesionalni računar firme IBM koji je počeo da se proizvodi u
Sjedinjenim Američkim Državama od 1983. godine. Koristio je Intel 8088 kao
mikroprocesor. RAM memorija računara je imala kapacitet od 128 KB (do 640 KB).
Slika 11. IBM PC XT (PC XT)
IBM PC AT (PC AT) je bio profesionalni računar firme IBM koji je počeo da se proizvodi u
Sjedinjenim Američkim Državama od 1984. godine. Koristio je Intel 80286 kao
mikroprocesor. RAM memorija računara je imala kapacitet od 512 KB (do 3 MB). Kao
operativni sistem korišten je MS-DOS.
20
Slika 12. IBM PC AT (PC AT)
4. Kućište
Računarsko kućište je dio računara u kom se nalaze fizičke komponente (hardware),

uključujući: procesor, matičnu ploču, memoriju, grafičku karticu, diskove, napojnu jedinicu i
druge komponente.
Sa prednje strane kućišta nalaze se optički uređaji (CD/DVD), disketni uređaj (floppy), čitači
kartica (Card reader), USB i audio portovi, te dugmadi za resetovanje i paljenje/gašenje
računara.
Slika 13. Prikaz portova na prednjoj strani kučista
Na zadnjoj strani kučišta nalaze se fizički portovi koji omogučavaju komunikaciju ostalnih
perifernih komponenata sa računarom, uključujući tastaturu, miš, montiror, zvučnice,
monitor i druge komponente.
Slika 14. Prikaz portova na zadnjoj strani kučista
Kučište je u pojedinim elementima vrlo strogo 'standardizirano' pa tako je tačno određeno

koliki moraju biti razmaci na poleđini kućišta između otvora za umetnute kartice, kolika je
minimalna visina u odnosu na matičnu ploču, kako mogu biti raspoređeni nosači za matičnu
ploču unutar njega i slično.
Današnja kućišta dizajniraju se da mogu prihvatiti ATX-2 standard matičnih ploča u punoj
(full) ili skraćenoj (micro) verziji. Zadnja strana kučišta u cijelosti kod svih slična, a više
slobode proizvođači imaju u dizajnu unutrašnjeg uređenja za diskovne i optičke sisteme ili
njima slične. Ponuđen je i noviji standard rasporeda elemenata nazvan BTX, koji omogućava
učinkovitije hlađenje komponenti, no nema još uvijek većeg udjela na tržištu.
Kućišta se obično prave od čelika, aluminijuma ili plastike, iako se koriste i drugi materijali,
kao što su drvo i perspeks.
Slika 15. Prikaz kučišta namjenjenog za ljubitelje igrica
22
Tipično kućište sadrži osnovne dijelove računarskog sistema. Računari se pakuju u veliki broj
različitih kučišta. Svaki pojedinačni dizajn kućišta ima karakteristike, prilagođene različitim
radnim okruženjima.
Te karakteristike obuhvataju:
 mogućnosti ventilacije
 ukupan broj različitih diskova koji se mogu postaviti u kućište
 način montiranja matičnih ploča
 veličina osnove (engl. footprint; prostor koji kućište zauzima na stolu)
Kada se uzmu u obzir navedene karakteristike, moguće je razlikovati četiri tipa PC kućišta:
 Desktop (vodoravna, polegnuta) jedan od najpoznatijih oblika PC kućišta koja se
postavljaju horizontalno na radni sto (odatle potiče i naziv). To se odnosi i na
prvobitne IBM-PC, XT i AT dizajne, koji su postavili standarde za veličinu i
razmještaj komponenata. Uže desktop kućište, poznato i kao baby AT, nastalo je
radi smanjenja potrebnog prostora na radnom stolu u odnosu na XT i AT. Postoji
još jedna posebna varijacija ovog kućišta, poznata kao desktop niskog profila
(engl. low-profile). Takva kućišta imaju manju visinu i koriste posebne kartice za
proširenje magistrale (back plane kartice), koje se ubacuju u slotove proširenja i
dozvoljavaju horizontalno postavljanje dodatnih adapterskih kartica.
Slika 16. HP ProDesk 400 G3
 Vertikalna (Tower) kučišta su predviđena za vertikalno postavljanje pored

radnog stola, čime se dobija više korisne radne površine na samom stolu. Postoje
nekoliko verzija ovog kućišta: Microtower, Minitower, Miditower i Bigtower.
Također su dosta popularna i barebone kućišta u obliku kocke.U donjoj tablici
možete vidjeti kapacitet tower kućišta.
Slika 17. Tower kučište
Vrsta kućišta Optika Disk Floppy

Microtower 1 1-2 -1
Minitower 2 2 1
Miditower 3-4 2-4 1
Bigtower 5+ 5+ 1
Tabela 1. Prikaz formata kućišta
 Laptopi – Čitav niz prenosnih PC-a je razvijen da bi se korisnik oslobodio zavisnosti

od radnog stola. Sistemska jedinica i ulazni i izlazni uređaji ovih računara su
smešteni u jedinstveno, lagano kućište koje korisnik može ponijeti. Tipičan današnji
notebook računar posjeduje ekran većih dimenzija od onih koji su korišteni na PC-
AT mašinama, hard disk od nekoliko stotina gigabajta i CD-ROM/DVD/Blueray
uređaje. Mogućnosti savremenog prenosnog računara čine ga dostojnim
ekvivalentom desktop, ili tower sistemima po najvećem broju karakteristika.
24
Slika 18. Asus GTX 975M laptop
 AIO (All In One) su računari koja kombiniraju monitor u istom kućištu kao i CPU.
Apple je proizveo nekoliko popularnih primjera sve-u-jednom računara, kao što je
izvorni Macintosh od sredine 1980-ih i iMac od kasnih 1990-ih i 2000-ih. Neki stariji
8-bitni računari, kao što su Commodore PET 2001 ili Kaypro II, također se uklapaju
u ovu kategoriju. All-in-One računari su tipično više prijenosni nego stolni računari,
i ostalih mnogi proizvođači ugrađuju ručke za slučaj nošnje.
Slika 19. PC All In One HP 20-2201ns
Case modding je naziv za promjenu standardnog izgleda i oblika kućišta. Case modding je
svakim danom sve popularniji i već postoji puno web stranica koje se bave ovom temom
npr. Exclam. Najčešće promjene se odnose na stavljanje prozora na stranice kućišta,
stavljanje kabela u raznim bojama ili svijetlećih, stavljanje vodenog hlađenja na komponente
itd.
Slika 20. Različiti primjeri Case Modding-a
26
Unutrašnjost kučišta prikazana je na sljedećoj slici.
Slika 21. Unutrašnjost kučišta
Treba ponoviti i da je ozbiljan problem i održavanje prihvatljive radne TEMPERATURE u

unutrašnjosti kučišta i da treba osigurati dobro ventiliranje kao što pokazuje naredna slika.
Slika 22. Način hlađenja kućišta
Slika 23. Prikaz ventilatora procesora
Proizvođači kućišta - Kod nas su poznati Thermaltake, Silverstone, Chieftec, Codegen,

Coolermaster, Neon, Mode com i dr.
U trgovinama možete kupiti kućišta sa već ugrađenim napajanjem ili bez njega. Bolja kućišta
imaju već ugrađene ventilatore, display-e koji prikazuju temperaturu pojedinih komponenti
itd. Nije preporučljivo štedjeti na kućištu računara jer je ta komponenta jednako važna kao i
ostale. Ako kupite loše kućište brzo ćete uvidjeti probleme sa tankim limom koji prenosi
vibracije, lošom zvučnom izolacijom, lošom cirkulacijom zraka, slabim napajanjem,
nedostatkom prostora, te drugim problemima.
Slika 24. Thermaltake kučišta sa dodatnim ventilatorima i displejom za prikaz temperature
28
4.1 Priprema kućišta za instalaciju komponenata
Prvi korak u pripremi kućušta za instalaciju hardware komponenti je skinuti bočnu

stranu. U zavisnosti od modela kućišta, zavisi i način skidanja bočne strane. Na nekim
kućištima potrebno je odvrnuti dva šarafa, a nekim je potrebno skinuti stranu tako što ćemo
otkačiti/otključati zakačke, što je prikazano na slikama ispod.
Slika 25. Skidanje bočne stranice
Nakon toga položimo kućište na lijevu bočnu stranicu i pristupimo instalaciji hardware
komponenti.
Slika 26. Kućište spremno za instalaciju hardware komponenti
5. Napojna jedinica
Napojna jedinica (Power Supply Unit, PSU) je jedna od najvažnijih komponenti

računara, obzirom da je zadužena za napajanje svih fizičkih komponenti, kako bi ispravno
funkcionisale. Kada kažemo napajanje fizičkih komponenti, mislimo na dotok struje do npr.
matične ploče, HDD ili ostalih komponent.
Napojna jedinica obezbjeđuje da se fizičke komponente računara napajaju strujom

neophodnom za ispravno funkcionisanje. Također, jedan od glavnih zadataka napojne
jedinice je da pretvori 220 V u 3,3 V, 5 V i 12 V što je u skladu sa naponskim zahtjevima
hardvera u računaru.
Napajanje pretvara ulaznu izmjeničnu struju u istosmjernu struju niže voltaže. Uobičajene
voltaže su kao što smo rekli 3.3, 5 i 12 volti. Ventilatori i hard disk koriste 12V, dok ostale
komponente zahtjevaju 3.3V i 5V. Kada palimo računar, mi u stvari šaljemo 5V računaru
kako bi se uključio. Unutar napojne jedinice nalazi se 12V ventilator koji omogućava
hlađenje komponenti.
Glavna karakteristika napojne jedinice je njena snaga. Električna snaga se mjeri u W

(vatima).Najveći potrošači su grafička kartica, hard disk, matična ploča i optički CD/DVD
uređaji.
Glavni naponski konektori su:

 20+4 pinski konektor za napajanje matične ploče
 4 ili 6 pinski konektor, u zavisnosti od zahtjeva CPU-a u ATX ili EPS sistemima
 6-pinski konektor (za jače PCI Express ili AGP grafičke kartice)
 4-pinski hard disk, DVD, CD konektori
 Floppy naponski konektor
 SATA naponski konektori
Kvalitetno napajanje je u novije vrijeme neophodno, jer je upravo taj dio često povezan sa
otkazivanjem većine računarskih dijelova, a najčešći uzroci za otkazivanje napojne jedince
su: prašina (koja onemogući daljnje okretanje hladnjaka gdje dolazi do pregrijavanja), uticaj
više sile (grom), nepravilno rukovanje korisnika itd.
Slika 27. Napojna jedinica Enermax
30
Treba znati da mnogi proizvođači navode netačnu snagu svojih napojnih jedinica, puno veću
nego što ona zaista jeste. Oni tu snagu dobiju mjerenjima u nerealnim uslovima i za veoma
kratke intervale vremena. Tako veoma često napojne jedinice koje imaju deklarisanu snagu
od 400W teško da mogu kontinuirano isporučiti i 200W. Kod kupovine je najbolje najprije
provjeriti ko je proizvođač napajanja jer veći proizvođači su obično pouzdaniji i pravilno
obilježavaju snagu svojih napajanja.
5.1 Snaga napojnih jedinica
PSU se ocijenjenjuju na temelju svoje najviše snage i njihovu učinkovitosti. Tipična

snage kreće se od 100 W do 750 W. Učinkovitosti može biti visoka kao npr. 88% uz visoku
kvalitetu dizajna, a može ići vrlo nisko (manje od 40%) s lošim kvalitetom dizajna ili da jako
loše na nju djeluje ukoliko napaja više računarskih komponenti. Pa čak i kad ima visoku
kvalitetu dizajna njihova učinkovitost dostiže 80% od njihovog maksimalnog kapaciteta.
Napojne jedinice za zahtjevnije korisnik, često su u rasponu od 350 W do 750 W te u vrlo

rijetkim slučajevima čak i više W. Najsnažnije napojne jedinice imaju do 2 kW, a namijenjena
su uglavnom za servere, a u manjoj mjeri i za ekstremne računare s više procesora, nekoliko
diskova i više grafičkih kartica. Prava snaga napajanja PC sistema nikada nije službeno
ovjerena, a svaku utvrđuje proizvođač sam za sebe.
5.2 Konektori napojne jedinice
Na napojnoj jedinici mogu se naći sljedeće vrste konektora:
Slika 28. Glavni napojni kabal-stare napojne jedinice/ konektor za napajanje HDD i Floppy
diskova
Slika 29. 6-pinski napojni kabal/SATA napojni kabal
Slika 30. Konektor za napajanje matične ploče (20 ili 24 pinski)
Slika 31. Konektori za napajanje procesora
Slika 32. Konektori za napajanje grafičkih kartica
32
Na slici ispod je prikazan izgled konektora za napajanje matične ploče i raspored pojedinih
napona i signala na njegovim pinovima. Taj konektor ima 20 pinova i on se ne može
pogrešno priključiti na matičnu ploču.
Slika 33. Naponi konektora za napajanje ATX i BTX matične ploče
Današnje matične ploče koriste 24 pinski konektor za napajanje, dok starije matične ploce
koriste 20 pinski konektor. Pored standardnog 20 (odnosno 24) pinskog konektora za dovod
napajanja na matičnu ploču, napajanja za novije ATX računare imaju i četvoropinski ATX12V
konektor kojim se napon +12V dovodi direktno do prekidačkog stepena za napajanje na
matičnoj ploči, koji pravi napon za napajanje jezgra mikroprocesora.
Slika 34. Četvoropinski ATX12V
Kod stepena za napajanje u AT formatu, za dovod napajanja na matičnu ploču služe dva
šestopinska konektora. Na slici ispod je prikazan raspored napona na pojedinim izvodima
ovih konektora, kao i boje žica kojima se ti naponi dovode na matičnu ploču. Prilikom
spajanja tih konektora na matičnu ploču mora se voditi računa da četiri crne žice koje
dovode masu, budu zajedno jedna do druge, u sredini konektora, kao što je to prikazano na
slici ispod.
Slika 35. Šestopinski konektori
Pored konektora kojim se napajanje vodi na matičnu ploču, iz svih stepena za napajanje
izlaze i kablovi sa konektorima koji dovode napone za napajanje disk jedinica ugrađenih u
kućište računara. Napajanje na svaku od disk jedinica u računaru se priključuje posebnim
kablom, na čijem se kraju nalazi četvoropinski konektor. Na konektor se pored dva pina koja
dovode masu, dovode i naponi +5 V i +12 V. Raspored pinova i boje žica na konektorima za
disk jedinice, bilo da su od 3,5 ili 5,25 inča, su prikazani na slici ispod.
Slika 36. Napajanje disk uređaja
Napajanje za računar (ATX), kao što je već rečeno, može, ali i ne mora, na sebi da ima i
prekidač kojim se potpuno isključuje mrežni napon. Ako takav prekidač ne postoji, onda čak
i kada računar ne radi, u stepenu za napajanje postoji mrežni napon, tako da kod
eventualnog otvaranja stepena za napajanje o tome treba voditi računa. Stepen za
napajanje u tom slučaju obezbeđuje pomoćni napon +5V_SB koji se vodi na matičnu ploču,
pa je i tu potrebna opreznost kod eventualnih intervencija na matičnoj ploči. Ovaj napon se
dobija posebnim prekidačkim stepenom za napajanje, koji ima malu snagu, tako da i ako
stalno radi (čak i kad je računar isključen), disipacija na njemu je minimalna, što mu i
omogućava neprestani rad.
34
5.3 Instalacija napojne jedinice
Ugradnja napajanja je jednostavna. Potrebna su nam četiri vijka koji izgledaju kao na
slici. Vijaka ima različitih, pa treba izabrati odgovarajuće:
Slika 37. Šarafi za napojnu jedinicu
Napajanje uzmemo u desnu ruku i postavimo ga unutar kućišta tako da se poklapaju rupe na
kućištu s rupama na napajanju. Kučišta često imaju kao mali nosač, platformu na koju se
oslanja napajanje. Ako napajanje okrenete naopako, rupe se neće poklapati. Desnom rukom
držimo napajanje, a lijevom stavljamo šarafe. Najbolje je ne pritezati do kraja pojedinačno
vijke dok nisu svi na mjestu. Na posljednjoj slici ispod vidimo kako izgleda kučište s
ugrađenim napajanjem.
Slika 38. Instalacija napojne jedinice (korak 1)
Slika 39. Instalacija napojne jedinice (korak 2)
U nekim kućištima napojna jedinica se instalira na dnu kućišta, kao što je prikazano na sljedećoj slici.
Slika 40. Instalacija napojne jedinice (kućište 2)
36
6. Matična ploča
Dinamika razvoja diskretnih komponenti je tako velika u današnje doba da je

praktično nemoguće održati korak. Procesori se mijenjaju „kao na traci“; povećava se
njihova sirova snaga, broj jezgara, performanse rastu eksponencijalno, ali performanse
cijelog sistema mogu biti jako degradirane ako samo jedna komponenta predstavlja „usko
grlo“. Tako da nećemo dobiti ni dio onoga sto bismo trebali imati, bez obzira koliko dobar
CPU imali. Pravilan izbor matične ploče danas je od krucijalne važnosti. Ona čini osnovu
svega, temelj mašine kao takve i ni u kakvoj situaciji ona ne smije da bude smetnja ili
ograničenje, već mora biti čvrst oslonac za izabranu platformu u trenutku kada se uzima, ali i
u nekoj doglednoj budućnosti, ne samo po performansama nego i po stabilnosti i
pouzdanosti. Investicija u zamjenu matične ploče je najskuplja investicija, jer za sobom
obično povlači još mnoštvo stvari i komponenata. Iz svega ovog rečenog do sada, možemo
slobodno izaći sa stavom da je u modernom računarskom svijetu matična ploča, najbitnija
komponenta, ako ne najvažnija. Ona je tijelo računarskog sistema.
Matična ploča (eng. Motherboard) je glavna printana poluprovodnička ploča koja

omogućava komunikaciju između ostalih hardverskih dijelova u računaru. Praktično, matična
ploča je dom za ostale komponente.
Osnovna greška koja se pravi kod odgovora na pitanje „Šta je matična ploča“, jeste da je to
komponenta, što ona nije, čisto tehnički govoreći. Matična ploča je skup komponenata i
kontrolera spregnutih u jednu cjelinu, odnosno fizičko-logički skup dijelova različite namjene
kontrolisanih iz jedne tačke ili kontrolisanih kroz jednu tačku preciznije govoreći. Ona jeste
sistem, ali je u isto vrijeme i dio jednog većeg dijela, računarskog sistema, cjelina je za sebe
samu, pa se zato i poistovjećuje sa komponentom. Svrha joj je da poveže sve ostale
komponente, sve se montiraju na nju tj. ponaša se kao nosač i sprega cijelog sistema.
Matične ploče su mnogo uznapredovale, tako da je danas sasvim uobičajeno da matična

ploča ima već ugrađen zvučni čip, grafički čip, mrežni čip, USB priključke, pa čak i procesor,
dok su floppy kontroleri već odavno uobičajeni, iako su prije i oni bili odvojeni.
Slika 41. Matična ploča
U početku matične ploče nisu sadržavale kontrolere za diskove i mnoge konektore za

eksterne uređaje. Jedina dva porta na matičnoj su bila za tastaturu (DIN) i za napajanje.
Posebno se je morao kupovati kontroler za spajanje miševa, diskova i flopija. Ti kontroleri su
u početku bili prespori preko ISA slotova, pa su kasnije napravljeni VESA slotovi. VESA slotovi
ili utori su imali mnogo veću propusnost podataka i bili su puno brži od standardnih ISA.
Pošto su ti kontroleri bili pretrpani, za CD-ROM-ove su izlazili dodatni kontroleri na zasebnim
karticama, a kasnije na zvučnim karticama. Starije matične ploče nisu imale utor za RAM već
im se RAM dodavao kao dodatna ISA kartica.
Slika 42. Stariji model matične ploče (ASUS P4PE)
Razvojem tehnologije integriranih krugova, sa vremenom je postalo ekonomično ugraditi

sve na matičnu ploču, isto tako su se okrupnjivale funkcije mnogih U/I jedinica (tastatura,
serijski spojevi, kontroler diskova, vidio izlaz) u integrirane krugove sa visokom integracijom
sa kojima se pojednostavljivao rad.
38
5.1 Izrada i tipovi matičnih ploča
Matične ploče u osnovi se razlikuju prema vrsti procesora koji se ugrađuje i danas
prevladavaju dvije koncepcije: AMD ili INTEL orijentirane matične ploče, prema
najpoznatijim proizvođačima mikroprocesora. No svima je jedno zajedničko; PCI-Express
sabirnica (PCI-E; PCIe).
Matične ploče proizvode se u nekoliko različitih veličina, koje su standardizirane, i koje

shodno formatu matične ploče zahtjevaju i adekvatan format kučišta. Na tržištu postoje dva
formata matičnih ploča: ATX (nasljednik AT formata) i BTX. ATX format je donio nekoliko
značajnih promjena, kao što su napajanje s elektroničkim prekidačem pa se računar može
ugasiti kroz operativni sistem, napredniji raspored komponenti na matičnoj ploči i
integrirane konektore poput paralelnog i serijskog porta na zadnjoj strani kučišta.
Slika 43. Različiti formati matičnih ploča
Matične ploče se izrađuju od fibreglasa u kombinaciji sa termorezistentnim i ne provodnim

smolama, kao što su Bakelit i epoksi smole. Vodovi se izrađuju od bakra, dok se konektori i
lemovi izrađuju od kalaja, antimona i srebra. Postoji još čitava serija dodatnih materijala, ali
u znatno manjoj mjeri, tako da oni u ovoj priči nisu ni bitni. Naravno ovo ne važi za
komponente na samoj ploči, one se izrađuju manje – više od nekih drugih materijala, ali to
nije tema sada.
 ATX (Advanced Technology eXtended)

o ATX (12.00" × 9.60" [304.80 mm × 243.84 mm])
o Mini-ATX (11.20" × 8.2" [284.48 mm × 208.28 mm])
o microATX (9.60" × 9.60" [243.84 mm × 243.84 mm])
o FlexATX (9.00" × 7.50" [228.60 mm × 190.50 mm])
 BTX (Balanced Technology eXtended)

o BTX (12.80" × 10.50" [325.12 mm × 266.70 mm])
o microBTX (10.40" × 10.50" [246.16 mm × 226.70 mm])
o picoBTX (8.00" × 10.50" [203.20 mm × 266.70 mm])
Slika 44. ATX i BTX matične ploče
Osnovna razlika u ATX i BTX formatu je u rasporedu osnovnih elemenata matične ploče;
zadnjeg dijela (konektori), utora za proširenja s karticama, utora za memorijske module i
ležišta mikroprocesora. BTX je predložen raspored od strane Intel-a koji bi u suštini trebao
omogućiti bolje HLAĐENJE komponenti, što za ATX nije bio problem jer se negdašnje
komponente nisu jako grijale. Po BTX specifikaciji hlađenje treba omogućiti namjenske
hladnjake za hlađenje i ventiliranje, termalni modul - TM (Thermal Module), koji usmjerava
strujanje zraka preko hladnjaka mikroprocesora, a pričvršćuje se za SRM modul (Support
and Retention Module) na kućištu. SRM modul je profilirana metalna podloga koja stoji
između matične ploče i kućišta u svrhu smanjenja krivljenja matične ploče u području
mikroprocesora, nastalog zbog zagrijavanja.
40
Slika 45. Različit način hlađenja ATX i BTX
Slika 46. Grafički prikaz veličine matičnih ploča
Postoje formati matičnih ploča van navedenih, koji su obično interno rješenje nekog
proizvođača kao i kućište u koje je smještena. Nestandardno kućište, napajanje i matična
ploča mogu dovesti do naknadnih problema u održavanju. Stoga ove posebnosti neka
ostanu izvan sadržaja ovog prikaza. U ovu grupu spadaju i formati radnih postaja i
poslužitelja kao na primjer Extended ATX (EATX), enhanced Extended ATX (EEATX),
Workstation ATX (WATX) ili Server ATX (SWTX) koji su po dimenzijama veći od standardnog
ATX formata.
Slika 47. SWTX matična ploča
5.2 Djelovi matične ploče

Matična ploča se sastoji od hardware komponenti koji međusobno omogućavaju
ispravnu funkcionalnost računara. Komponente matične ploče prikazane su na sljedećoj slici.
Slika 48. Komponente matične ploče
42
5.1 Chipset
Integrisani sklopovi U/I komunikacije kroz sistem i DMA čine tzv. "Chip Set" - skup
čipova. Chipset se sastoji od dva integrisana kola sa sistemom za podršku grafičkim
resursima zajedno sa radnom memorijom (Graphics and Memory Controller Hub) i drugi za
podršku perifernim uređajima (I/O Controller Hub) međusobno povezana.
Osnov specifikacije za matičnu ploču predstavlja chipset na kome je ona bazirana. Različiti
mikroprocesori ne podržavaju isto fizičko priključivanje na matičnu ploču, znači izborom
chipseta je definisana i vrsta mikroprocesora (INTEL ili AMD) te je izbor ograničen.
Slika 49. Mobile Intel® HM87 Chipset
Chipset je zasigurno najvažniji dio ploče. Od njega počinje sve i kroz njega prolazi sve.
Podijeljen je u dva odvojena dijela. Prvi je northbridge i predstavlja centralni dio, poslije
procesora i najvažniji i najkompleksniji dio računara uopšte. Drugi je southbridge i sa
nortbridge mostom čini cjelinu, koju, kao što rekoh zovemo chipset. Kako radi i koja mu je
funkcija prikazano je na sljedećoj slici.
Slika 50. Chipset blok šema
Nortbridge služi kao sprega između procesora i ostatka matične ploče. Povezan je sa
procesorom preko voda koji zovemo magistrala ili sabirnica. Obično u sebi sadrži memorijski
kontroler (novije generacije nemaju, nego je on prebačen u sam procesor). Preko njega se
obavlja direktna komunikacija između grafičke karte i procesora, kao i između procesora i
southbridge, pa samim tim i ostatka mašine. On je praktično port za procesor. Od njega
zavisi i koji je tip procesora, memorije i grafike sistem može da podrži, odnosno on je taj koji
nešto podržava ili ne podržava. Često u sebi sadrži i integrisan grafički kontroler, pa tada
služi i kao grafika.
Pri kupovini matične ploče predstavlja krucijalni uređaj. Ako se uzme ploča sa zastarjelim ili
nekim oslabljenim chipset-om, performanse čitavog sistema mogu da budu znatno
degradirane ili pak sistem kao takav na duže staze može da ostane praktično nedogradiv.
44
Chipset je uređaj koji određuje vrstu i tip platforme Možda bude napravljen da podržava
AMD ili Intel procesore, prema tome na ploču se može montirati ili jedan ili drugi, čak u
okviru platforme chipset može da podržava samo određene vrste i generacije procesora.
Naravno za AMD i Intel platformu su još neke komponente različite, kao što je procesorsko
podnožje..
Southbridge je zadužen za upravljanje svim ostalim uređajima koje imamo u mašini. Preko
njega se odvija kontrola svih ulaznih i izlaznih uređaja (I/O), onda kontrola mass storage
uređaja (hard diskovi, Optički uređaji), mreža, zvuk ili nekih dodatnih uređaja, kao što su
firewire, wlan (ako je integrisan na ploči) i slično. On je praktično tačka gdje se svi oni slivaju.
BIOS čip preko njega obavlja direktnu komunikaciju sa ostatkom uređaja. Izuzetno je važna
komponenta, jer od njega zavisi kakvu podršku ploča ima za proširenje. Postoje izvedbe
chipset–a kod kojih nije ovako razbijeno na dva zasebna uređaja, recimo nVidia ima rješenja
gdje je sve sastavljeno u jednom čipu. Pokazalo se jako dobro za lowcost mašine,
prvenstveno zbog uštede u izradi, pa samim tim i manje cijene.
Slika 51. Primjer komunikacije u računaru
5.1 PCI-Express sabirnica (PCI-E, PCIe)
PCI-Express nasljednik je PCI sabirnice. Radi po načelu udruživanja jednog ili više
koridora (lane) 'širine' jednog znaka, odnosno 8 bit-a, u jedinstvenu sabirnicu. To je serijska
sabirnica s odvojenim parovima za prijenos podataka u oba smjera u svakom koridoru s
niskim naponima signalizacije. Odlazni i dolazi promet odvojeni su, svaki u svom kanalu
unutar jednog koridora - FULL DUPLEX. Jedan koridor (x1) je oko četiri puta brži od
standardne PCI sabirnice, a korištenjem više koridora (x2, x4, x8, x16 ili x32) moguće je
značajno povećati propusnost. Svaki koridor ima propusnost od 500 MB/s, odnosno
250 MB/s po smjeru. Osim toga uređaji predviđeni za rad u x1 utoru mogu raditi na primjer
x8 utoru, što znači da je osigurana i fizička i električka kompatibilnost za uređaje s manjim
zahtjevima po propusnosti.
Osobitosti pojedinih verzija prikazuje naredna tablica.
NAZIV STANDARDA PROPUSNOST BRZINA PRENOSA
PCI-Express v1 250 MBps 2.5 Gbps
PCI-Express v2 500 MBps 5.0�Gbps
Tabela 2. Prikaz brzine PCI Express
46
5.1 Ostali dijelovi
Detaljan prikaz komponenti koje se nalaze na maitčnoj ploči, prikazan je na slici

ispod.
Slika 52. Komponente matične ploče
Broj 5 - dodatni SATA kontroler kojeg nema na svim pločama, već dolazi kao proširenje na
onima kod kojih se podrazumijeva da je to potrebno (mahom ploče više klase). Direktno je
vezan za southbridge.
Česti 6 - SATA konektori. Na njih se vezuju novi optički uređaji i hard diskovi. Za razliku od
starog ATA standarda kod koga se prenos podataka obavljao paralelno (konektor 7) kod
SATA se prijenos podataka obavlja serijski, znatno je brži. Isto tako na jedan SATA konektor
se može vezati samo jedan uređaj, tako ne postoji, kao kod ATA standarda, master i slave
uređaj, jer se na jedan ATA konektor moglo vezati dva uređaja.
Slika 53. IDE/ATA i SATA portova
Broj 2 - procesorsko podnožje. To i nije komponenta u pravom smislu riječi, već je samo
mjesto gdje se i na koje se procesor montira. Njegova funkcija je da omogući komunikaciju
procesora sa ostatkom mašine. Preko podnožja procesor dobija napajanje energijom, veže
se na magistrale, preko kojih komunicira sa Nortbridge. Samo podnožje treba da ima
određen mehanizam za montiranje hladnjaka čija je funkcija disipacija toplote koja nastaje
prilikom obrade informacija u samom procesoru. Mora da bude izrađeno tako da može
trpjeti kako visoka termalna opterećenja tako i grubu fizičku silu, do nekih granica naravno.
Samo podnožje se pravi mahom od plastike, dok se konektori ili ležišta, u zavisnosti od tipa
podnožja, izrađuju od bakra legiranog sa malo zlata.
Procesorsko podnožje je poznato pod imenom socket i obično on nam određuje smjernice
pri odabiru matične ploče (npr. Matična ploča socket 775, socker 1555, socket 2011 i drugi).
Mijenja se respektivno sa tehnologijom procesora, odnosno raste veličina. Obično broj koji
ga prati označava broj pinova (konektora) koji sadrži. Postoje dvije osnovne izvedbe PGA i
LGA. PGA ili pin grid array je vrsta podnožja koja na sebi ima rupe u koje naliježu pinovi koji
se nalaze na samom procesoru, to su svi AMD soketi (osim jednog) i svi soketi za Intel
platformu do pojave 775. Postoji još nekoliko verzija, tačnije derivata PGA podnožja, recimo
kao sto je PPGA odnosno FC-PGA, ali su svi oni samo varijacija na temu i predstavljaju
tehnološki napredak PGA tehnologije. Ova vrsta podnožja i samog procesora za njega
izgledaju kao na slici ispod.
48
Slika 54. Socket i procesor
LGA ili land grid array je vrsta podnožja kod kojeg su konektori na samom podnožju,
dok se na procesoru nalaze samo izdvojena mjesta za kontakt. Ovaj način izrade je znatno
lakši u proizvodnji procesora, ali zato poskupljuje izradu same ploče. Isto tako, veća površina
kontakta i bolje nalijeganje, nego kod PGA omogućuje znatno lakši protok signala, kao i
stabilnije napajanje čipa. Skidanje i montiranje procesora je kud i kamo lakše, posebno
skidanje, jer je znatno manja vjerovatnoća da nastanu nekakva oštećenja, posebno se to
odnosi na lomljenje ili otpadanje pinova na samom procesoru prilikom nestručnog skidanja.
Slika 55. Oštećeni pinovi na socketu
Vezano za procesorsko podnožje je i ono sto je označeno kao 17 i 19. Prvo (17) je naponska
jedinica (u ovom slučaju šestostepena), čija je funkcija da pružinapon za procesor. Ovaj
napon mora biti u tačnim granicama, kao i vrlo stabilan. Vrlo je važan dio ploče. Ona
praktično određuje sam kvalitet rada procesora. Nedovoljno isfiltriran napon, nestabilan i
slično, vrlo brzo može da napravi probleme u samom radu, kao i da ošteti procesor. Izrađuje
se od najkvalitetnijih komponenata, ona u stvari predstavlja DC-DC konverter. Kako radi DC
– DC konverter nećemo objašnjavati, ali ćemo samo reći da je u pitanju pulldown ili
stepdown DC – DC konverter. Na nju se napon dovodi i sa ploče, ali i sa konektora 19. On je
u našem slučaju 4-ovoro pinski (2x12V i 2xGround), veći potrošači traže i više energije, tako
da imamo ploče koje na ovom mjestu imaju i 8-mo pinski konektor (4x12V i 4xGround).
Najuočljivija komponenta je ono što je označeno sa R50, to je zavojnica (kalem) u našem
slučaju je potpuno zatopljena, ovo je izvedba sa grafitnim jezgrom. Odlika je dobrih i
kvalitetnih ploča (govorimo o zatopljenoj grafitnoj, pošto zavojnice moraju da imaju sve
ploče). Pošto one nisu baš tako jeftine, ne ugrađuju se na sve ploče. Ako su sve naponske
jedinice izrađene ovako, odnosno imaju ovakve zavojnice to je jedan od sigurnih znakova da
je ploča dobra. Na to treba obratiti pažnju. Baš kao i na to koliko stepeni ima naponska
jedinica, što više to bolje, jer je i filtriranje napona kvalitetnije.
Broj 4 na slici je DIMM slot (dual in-line memory module slot). Predstavlja isto tako vrstu
konektora na koji se montira jedna nezavisna komponenta, RAM memorija. Preko njega se
obezbjeđuje napajanje memorije, kao i komunikacija sa memorijskom sabirnicom, pa preko
nje dalje sa mašinom. Kao i slot za procesor, izrađuje se od plastike, dok su vodovi od bakra.
Slot sa slike je „klasičan“ desktop konektor sa 240 pinova, deklarisan na rad sa DDR2
memorijama. Na njemu se lako uočavaju dvije cjeline. Donja gdje memorija naliježe sa
svojim vodovima, ima na jednom mjestu žlijeb, koji služi da se modul pravilno montira,
odnosno da se ne okrene naopako i držači sa strane na kojima se vide držači za modul da bi
on stajao pravilno i da se ne bi klimao u slotu. Trebali bi opomenuti i neke ranije verzije koje
su postojale ili pak još uvijek postoje, ali to ćemo spomenuti kasnije kada budemo radili
RAM.
Odmah lijevo od slotova je 21 to je u stvari naponska jedinca za memoriju. Namjena je ista

kao i kod naponske jedinice za procesor. Nije toliko kompleksna, ali jednostavno i nema
potrebe za tim.
Odmah ispod memorijskih ležišta se nalazi konektor za floppy drive, označen kao 8. na
modernijim pločama izbačen je, te ukolikoimamo potrebu za floppy drive, potrebno je da
kupimo USB floppy drive. Odmah desno od njega se nalazi 24-oro pinski naponski konektor
koji obezbjeđuje napajanje ploči, potrebno za njen rad.
Iznad southbridge na našoj slici je baterija, ona je označena kao 22, njena je funkcija da pruži
napajanje CMOS-a u kojem se nalaze sva ona naša podešavanja koja pravimo u BIOS-u, kao i
za obezbjeđivanje nekih osnovnih funkcija, koje moraju da imaju kontinuitet bez obzira na
napajanje, recimo kao što je vrijeme.
Iznad baterije označeno kao 13 se nalazi klok generator sa pripadajućom elektronikom (i
kvarcnim oscilatorom). Izuzetno važan uređaj. Njegova funkcija je sinhronizacija svega. Bez
njega bi rad računara bio nemoguć. On generiše impulse koji određuju ritam signala na
sabirnici, najprostije rečeno.
50
Desno od toga označeno kao 14 je PCI express 16x slot. To je konektor za grafiku. Predstavlja
noviji sistem veze grafike i ploče, stariji je bio AGP (Accelerated Graphics Port) i u odnosu na
njega može da isporuči znatno veću količinu podataka u jedinci vremena, kao i da pruži
značajno veće energije potrebne za rad modernih grafičkih kartica.
Desno i lijevo od njega označeno kao 15 su mali PCI express 1x slotovi. Njihova namjena je
proširenje računarskog sistema dodatnim karticama (uređajima) koji nisu dio osnovne
opreme, ali su korisnicima potrebni. Obično se na njih stavljaju dodatne zvučne karte, TV
kartice, modemi i slično.
Ista je stvar i sa PCI slotobima, na slici označeni kao 16. Oni su nešto starijeg datuma,
odnosno najveći broj dodatnih uređaja i dalje je projektovano za ovu vrstu konektora.
Lepeza uređaja koji se mogu na njih priključiti je ogromna.
Skroz lijevo uz ivicu označeno brojem 20 je više različitih konektora, iako su njihove funkcije
dosta raznolike, oni ipak čine jednu cjelinu. Prvo dole na dnu je panel za povezivanje ploče
sa tasterima i signalizatorima na samom kućištu. Znaci tu su PWR (power) taster, RST (reset)
taster, onda veze led dioda koje signaliziraju rad hard diska ili uključenost računara. Sistem
veze nije isti na svakoj ploči i kod svih proizvođača, tako da se ne može objašnjavati kako šta
da se poveže, odnosno može, ali bi to važilo samo za ovu ploču ili njoj slične. Odmah iznad
su dva USB porta, na njih se vezuju prednji USB portovima, na kućištu. Nemaju sva kućišta
prednje USB portove, zato su oni ostavljeni kao opcija.
Iznad je konektor za LPT (Line Print Terminal), nije izveden pozadi, ali je ostavljen kao
mogućnost dodatka za one koji imaju stare štampače koji su koristili ovu vrstu veze.
Tu je odmah i COM port, serijski port (bijelo obojen na ploči), kao i CD Audio In, za optičke
uređaje koji imaju mogućnost direktne reprodukcije.
Broj 9. To je u stvari logika za obradu senzorike i dijelom I/O kontroler. Njegova osnovna
namjena je da sabere i obradi informacije koje senzori prikupljaju na ploči i proslijedi dalje.
Predstavlja standardnu opremu ploče i bez njega je nemoguć rad i na najjeftinijim pločama.
Desno do njega u našem slučaju je integrisana zvučna karta, 10. Kao što se vidi to je Realtek-
ov čip (7.1 HD), predstavlja standardnu opremu svake moderne ploče, izlazni portovi se
nalaze pozadi na zadnjem panelu ploče. Bez njega se može, odnosno ako se pokvari neće
bitnije uticati na sam rad, može se i bez njega (samo što nećemo imati zvuk Mr. Green), ali
uvijek može da se doda neka PCI kartica koja obavlja taj posao.
Dalje ka desnoj strani je mrežna karta, 11, u Realtek izvedbi. Njena funkcija je povezivanje
računara i nekog od uređaja koji ima tu mogućnost ili pak drugog računara. Obično su to
danas GB Lan (local area network) veze koje su sposobne da isporuče ogromne količine
podataka u jedinici vremena. To je uređaj bez koga se može, znači ne predstavlja esenciju za
rad. Isto kao i za zvuk, konektor se nalazi pozadi na zadnjem panelu.
Na kraju ono sto je označeno kao 12 je u stvari zadnji panel ploče.
Slika 56. Zadnji panel matične ploče
Upravo taj raspored komponenti na ploči je bitan i zovemo ga layout. To je relativno važna
stvar, posebno za one koji imaju malo više entuzijazma, jer često zna da dođe do problema
kada montiramo neke veće komponente ili pak dodatne stvari. Recimo dual slot grafika zna
da smeta drugim PCI uređajima ili pak veliki hladnjak za procesor ne može da se montira ako
stavimo memorije sa hladnjacima, smeta jedno drugom i slično. Ploča treba da bude
prostrana i lijepo uređena. Kao sto smo mogli i zaključiti iz cijele ove priče, funkcija matične
ploče je da poveže, sinhronizuje i omogući rad računarskog sistema kao takvog i njegovih
pojedinačnih funkcija. Predstavlja osnovu cijelog sistema i bazu za dalje nadograđivanje.
Slika 57. Komunikacija matične ploče i ostalih komponenti
52
5.1 UEFI BIOS
Kod standardnog bootanja, BIOS traži MBR, master boot record, koji se nalazi na
jednom od hard diskova, te nakon toga prelazi na bootloader odakle dalje podiže sistem i
nastavlja svoj rad. Također, BIOS mora da detektuje sve uređaje pa tek onda možemo birati
sa kojeg ćemo uređaja izvršiti bootanje.
Kod UEFI-ja možemo napraviti listu po kojoj će se vršiti bootanje i ta lista će ostati
nepromijenjena čak i ako ti uređaji ne budu priključeni. UEFI koristi GPT, guid partition table,
koji je ujedno nadograđeni MBR sa poboljšanjima koja, običnom korisniku, još uvijek nisu
značajno pomogla. No, UEFI ima fast boot i ultra boot. Kako to radi, a starom standardu
BIOS, svaka komponenta je imala svoj mali bios na sebi, prilikom boota, bios sa ploče
provjerava i čita bios komponenata koje su prikačene na nju, prvo procesor, pa memoriju,
pa grafičku karticu, pa hdd, i na kraju ostale komponente koje su tu. Kada nađe njihov bios
onda ih prepozna i konfiguriše se za rad sa njima i tu se njegov rad završava. Prelazi se na
dizanje sistema (predhodna stavka), prilikom učitavanja sistema, sistem mora sam od
početka da odradi isto što je odradio bios, razlika je što novo-instalirani sistem ne
konfiguriše komponente već ih samo detektuje i učita osnovne drajvere za njih (naravno,
one koje ima), kasnije, kada se instaliraju drajveri proizvođača, sistem se bavi i
konfiguracijom. Sve ovo usporava boot sistema. Na UEFI je to mnogo drugačije odrađeno,
sam UEFI ima drajvere za osnovne komponente tako da prilikom učitavanja sistema sam
sistem ne mora da detektuje komponente i da ih konfiguriše već je to odradio UEFI, sistem
samo treba da iščita iz fajla koje su to komponente i kako su konfigurisane, kasnije kada se
instaliraju UEFI-drajveri to se još više pojednostavi i nema potrebe za nekim programom ili
dijelom, drajverom koji će stalno biti u memoriji da bi konfigurisao uređaje. UEFI isto tako
rasterećuje procesor i magistralu ka njemu, npr. na hdd se nalaze obradjeni podaci koji bi
trebali da se posalju ka grafickoj kartici, na starom standardu podaci su bili poslati u
procesor on bi detektovao da su već obrađeni pa bi ih poslao ka grafičkoj kartici, UEFI
skraćuje put tako što zna da su ti podaci već obrađeni i odmah ih šalje ka grafičkoj kartici.
UEFI poseduje IOMMU, za razliku od starog standarda, gdje su podaci išli prvo u CPU pa iz
CPU-a u RAM memoriju, iommu direktno šalje podatke u memoriju, tako se rasterećuje
procesor (npr. podaci iz grafičke kartice ili HDD-a direktno idu u RAM, a ne preko procesora
u RAM).Ova opcija pomaže i kod virtuelnih mašina na računaru tako što virtuelne mašine
bolje iskorišatavaju dodjeljene resurse.
Fast/ultra fast boot radi tako što ne detektuje sve komponente prilikom boota već samo ono
osnovno što mora da pokrene sistem (memoriju, procesor, grafiku i hdd). Pa tako nećete
moći da bootujete sa USB-a ništa kada je aktivirana ova opcija. Ne miještati ove opcija sa
windows 8 fast boot, win 8 radi sasvim nešto drugo, on prilikom gašenja sistema ne gasi cio
računar već sistem ostavlja u neku fazu hibernacije, tako da RAM-memorija ostaje uvijek
pod naponom, (kombinuje sleep i hibernate opcije), naravno ovo se moze iskljuciti u win 8
(Control Panel\Hardware and Sound\Power Options\System Settings > Turn on fast startup).
5.1 Način instalacije matične ploče
Prvi korak kod ugradnje matične ploče je priprema kućišta. Većina polovnih matičnih
ploča dolazi bez lima, popularno nazvanog backplate, ali ako je vlasnik bio pažljiv, limić će
ipak biti prisutan, kod novih je on uvijek tu u kutiji sa pločom. Kućište već ima svoj limić s
otvorima za odgovarajuće konektore na matičnoj ploči. Međutim, taj limić često neće
odgovarati rasporedu konektora na matičnoj ploči (vidljivo na drugoj slici ispod), pa ga treba
ukloniti i staviti onaj od matične ploče ako ga imamo. Za početak stavimo kućište na ravnu
površinu u polegnutom položaju, a žice i kablove od kućišta i napajanja pomaknimo tako da
nam ne smetaju kod ugradnje.
Slika 58. Instalacija ploče (korak 1, skinuti bočnu stranu)
Limić koji dolazi s ovim kućištem pričvršćen je na četiri mjesta, a da bi se uklonio potrebna
su odgovarajuća kliješta "cvikcange" kojima prerežemo limene veze. Ako nemate cvikcange
mogu poslužiti i malo bolje škare jer lim na ovako jeftinim kućištima je dosta slab i lako ga je
prerezati.
Odgovarajući limić ugradimo s unutrašnje strane kućišta, tako da ga dobro utisnemo u

četvrtasti otvor koji se pojavio nakon uklanjanja limića od kućišta. Potrebno je paziti na
orijentaciju limića, a to provjerimo pogledom na raspored konektora na matičnoj ploči.
54
Slika 59. Instalacija ploče (korak 1, postaviti I/O lim)
Nakon ugradnje limića, potrebno je staviti odgovarajuće razmake, odnosno nosače,

odstojnike za koje će se prišarafiti matična ploča. Postoje različiti vijci i sitnice koje se koriste
kod ugradnje matične ploče, pa iako često slični, ponekad se razlikuju ovisno o kućištu.
Slika 60. Instalacija ploče (korak 1, Pronaći )
Odstojnici su obično mesingani specijalni vijci s vanjskim navojima kojima se prišarafe za

kućište i unutarnjim u koje će se prišarafiti vijci koji drže matičnu ploču. U kombinaciji s
njima koriste se i plastični odstojnici koji nemaju unutarnjih navoja već se samo prišarafe u
kućište (ima ih koji se ne šarafe), a na njih se natakne ploča. Njih ne morate koristiti, možete
koristiti samo mesingane ako vam se tako više sviđa i ako ih imate dovoljno. Neka kućišta
imaju duže odstojnike od ovih koje koristimo ovom prilikom. Za njihovu ugradnju najbolje je
koristiti ključ broj 6, a u nedostatku istog mogu se koristiti i kombinirke. Ne treba ih prejako
pritezati jer možete oštetiti rupe na limu kućišta. Mjesta na koja ih je potrebno zašarafiti
najbolje je provjeriti usporedbom s rupama na matičnoj ploči.
Raspored i broj upotrijebljenih odstojnika ovisi o dimenzijama matične ploče i rupama za

ugradnju na njoj, pa ako niste sigurni, često provjeravajte tako da prislonite matičnu ploču
na mjesto gdje će kasnije biti ugrađena i usporedite raspored rupa.
Slika 61. Korak 4. Zavrnuti odspojnike na predviđeno mjesto unutar kućišta)
Slika 62. Plastični i metalni odstojnici
56
Sve je napokon spremno za ugradnju matične ploče. Ploču podignemo tako da uhvatimo
hladnjak procesora. Bez brige, dovoljno je čvrst. Po potrebi, ploču malo nagnemo u stranu i
to dijelom gdje su stražnji konektori. Pazimo da se ni jedan kabel ne nađe ispod ploče, pa bi
mogla oštetiti kablove i žice koje bi dospjele ispod ploče, možda čak izazvati i kratki spoj.
Ploču namjestimo tako da konektori uđu u za njih predviđene otvore na stražnjem limiću.
Kod nekih otvora na limiću postoje kao jezičci, primjerice kod otvora za konektor mrežne
kartice (vidljivo na slici ispod) ili kod PS-2 konektora. Treba paziti da takav jezičak ne dospije
u sam konektor, nego iznad njega. Po potrebi ga možemo malo saviti prema gore. Nakon što
smo poravnali konektore s limićem, ploču malo gurnemo prema limiću jer limić često ima
mali otpor, a ostatak ploče spustimo na odstojnike. Ako smo stavili plastične odstojnike oni
će odmah malo pričvrstiti ploču i tako nam olakšati ostatak posla.
Ploču učvrstimo pomoću vijaka koje ćemo zašarafiti kroz rupe na ploči u ranije postavljene
odstojnike. Krenuti možete odakle Vam je zgodnije. Ploču po potrebi malo pridržavajte.
Najvjerojatnije će ju limić malo gurati od sebe, pa treba pridržavati dok se ne stave prva dva
vijka. Na donjoj se slici vidi da sam krenuo s gornjim lijevim vijkom, kod napajanja.
Slika 63. Korak 4. Postaviti matičnu ploču na odspojnike, a zatim zavrnuti matičnu ploču
Slika 64. Izgled ugrađene matične ploče u kućište računara
5.1 Prekidači i LED diode na matičnoj ploči
Prije ugradnje matične ploče, dobro je spojiti neke od kablova koji povezuju matičnu
ploču i kućište. To se može obaviti i nakon ugradnje ploče, ali je lakše i preglednije spajati
sitne konektore dok je ploča vani. Matičnu ploču postavimo na rub kućišta, a ispod nje
stavimo spužvu da zaštitimo donju stranu ploče.
Na ploči treba pronaći konektor s pinovima za spajanje on/off i reset tipki, te signalnih
lampica (obično su to ledice) koje signaliziraju je li računar uključeno, te radi li neki od
diskova. Obično uz konektor pišu i oznake za spajanje. Na ovoj ploči, oznake nisu odmah
pokraj pinova konektora nego malo dalje. Kod spajanja konektora za ledice, važno je
pravilno okrenuti + i - krajeve jer u protivnom ledice neće svijetliti. Kod spajanja konektora
za on/off i reset tipke, orijentacija konektora nije bitna. Ako nije označeno na samom
konektoru, plus kontakt je obično onaj čija je žica u boji, dok je žica za minus obično bijela ili
crna. Prvi pin na konektoru na matičnoj ploči često je označen trokutićem, strelicom ili
brojem 1, ponekad je označen pin 2, a rjeđe posljednji ili pretposljednji pin odgovarajućim
brojevima. Ako su pinovi u dva reda, što je najčešći slučaj, onda su neparni pinovi u jednom
redu, a parni u drugom, pa konektorima spajamo npr. pin 1 i 3, 2 i 4, 5 i 7, 6 i 8 i sl. Ako na
ploči nigdje nema oznaka za spajanje, onda je potrebno pronaći knjižicu uputa za matičnu
ploču koja se često nalazi na stranicama proizvođača u PDF formatu.
Uobičajene oznake konektora su sljedeće:
HDD LED signalna ledica za rad diskova

PWR LED ledica koja označava da je računar upaljen
RESET reset tipka na kućištu
PWR tipka za uključivanje / isključivanje računara
58
Slika 65. Spajanje prekidača i led-dioda
Ništa se neće dogoditi ako pogriješimo kod spajanja ovih konektora. Naravno, tipke i/ili
ledice na kućištu vjerojatno neće raditi, pa će trebati ponoviti postupak i pravilno spojiti
konektore. Ne trebate se previše zamarati i pokušavati slijediti spajanje na slikama ispod jer
će na vašoj ploči vjerojatno konektor, oznake, boje i raspored elemenata biti malo drugačiji.
Konektor na matičnoj ploči obično se nalazi u donjem desnom dijelu ploče, blizu rubova.
Ovaj ovdje nije na uobičajenom mjestu, iako nije daleko.
Ako ploča nema ugrađen beeper (mali signalni zvučnik), spojite i njega ako želite čuti
kontrolne beepove pri uključivanju računara. Ako je sve u redu, čut ćete jedan kratki beep. I
neka kućišta dolaze s već ugrađenim beeperom. Konektor za beeper prepoznat ćete po
tome što uglavnom ima četiri pina u istom redu, a koriste se krajnji pinovi. Često je odmah
pokraj ovdje opisanog konektora ili jedna cjelina s njim. Kod spajanja beepera treba paziti na
+ i -. Ova ploča ima ugrađen beeper.
Slika 66. Externi i interni zvučnik
6.9 Front USB i AUDIO
Sva novija kućišta imaju front USB portove koji omogućavaju spajanje USB uređaja s
prednje strane računara. Naravno, potrebno je spojiti kabel prednjih USB portova na
odgovarajuće mjesto na matičnoj ploči, a označeno je oznakom koja u sebi sadržava slova
USB i eventualno neki broj. Osim front USB portova, postoji i AUDIO panel na prednjoj strani
kućišta koji služi spajanju slušalica i mikrofona. Neka kućišta imaju žice skupljene u
odgovarajući konektor, pa je spajanje ovih panela olakšano, dok kod nekih kućišta svaka žica
ima svoj konektor, pa je potrebno spajati jednu po jednu na odgovarajuće pinove konektora
na matičnoj ploči. U ovom slučaju, prisutni su kompletni konektori, pa je spajanje vrlo
jednostavno.
Slika 67. Spajanje front audio i USB
Kada žice dolaze svaka sa svojim konektorom, treba dobro paziti kako se spajaju jer je krivim
spajanjem moguće uništiti matičnu ploču ili spojeni uređaj. Ovo se posebno odnosi na USB,
mada ni AUDIO konektor nije bezazlen. Zato treba pratiti upute u knjižici. Ovi konektori su
standardni, pa ako nemamo upute od naše matične ploče, poslužit će i upute od neke druge,
samo treba obratiti pažnju na orijentaciju konektora.
Nadalje, da bi stvari bile još kompliciranije, postoje dva AUDIO standarda, stariji AC97 i noviji
HD AUDIO. Iako su konektori pin-kompatibilni, to ne znači da su standardi kompatibilni. To
samo znači da je, primjera radi, HD AUDIO konektor od kućišta, fizički moguće spojiti na
matičnu ploču koja podržava samo AC97 i obratno. Međutim, zvuk u tom slučaju neće raditi.
Neke matične ploče imaju u BIOS-u mogućnost izbora željenog standarda. Također, neka
kućišta imaju oba konektora na istom kabelu, pa samo treba prikopčati odgovarajući.
Nažalost, u našem slučaju, ploča ne podržava HD AUDIO, a kabel od kućišta ima samo HD
AUDIO konektor. Kasnije sam ga spojio na ploču samo ilustracije radi. Prije prvog
uključivanja računara sam ga uklonio da ne bi bilo neželjenih posljedica.
Ako ne koristimo front AUDIO panel, u najvećem broju slučajeva da bismo dobili zvuk na
uobičajenim konektorima na matičnoj ploči (stražnja strana, obični 3.5 mm audio konektori)
potrebno je dva jumpera ostaviti spojena, odnosno ako ih nema postaviti ih na AUDIO
konektor na ploči i to kao što se vidi na slici ispod. U pravilu, spoje se dva pina na rubu
konektora i sljedeća najbliža dva pina, tako da između spojenih pinova ostane onaj jedini
koji nije u paru. Za detalje (brojčane oznake pinova) poželjno je pogledati upute od matične
ploče. Na donjoj slici vidimo još i spojen front USB kabal.
60
Slika 68. Postavljanje džampera
Svi ovi konektori mogu se pospajati i nakon ugradnje ploče, posebno front USB i AUDIO ako
dolaze s konektorima u jednom komadu. Međutim ako imate pojedinačne konektore na
svakoj žici, te ako su odgovarajući pinovi na matičnoj ploči negdje uz donji rub (a najčešće
jesu) onda je daleko lakše obaviti spajanje dok je ploča izvan kućišta.
7. RAM (Random Access Memory)
RAM memorija vrlo je važna komponenta svakog računara. Već i najmanje upućeni
korisnici raspituju se koliko to rama ima? Ipak, oni malo više iskusni, pitat će i za kvalitetu
memorije. Dakle, u ovom slučaju nije važna samo kvantiteta već dakako i kvaliteta.
Slika 69. RAM memorija
U RAM računar može i čitati i pisati podatke i to samo privremeno, što znači da nakon
gašenja računara svi podaci sa ovakve memorije nestaju. U razvoju su memorije kod kojih se
to neće događati. Ne treba niti pomišljati uzeti manje od 4 GB RAM. Ovdje bi trebalo obratiti
pažnju i na činjenicu da je bolje odabrati dva modula umjesto jednog. Razlog tomu je
mogućnost otkazivanja memorije koje nije rijetkost, pa je u tome slučaju manja vjerojatnost
da će baš oba modula otkazati poslušnost. Također, ne treba odlaziti u krajnost pa uzeti
četiri mala modula pa kasnije doći do problema nadogradnje. Ovdje treba napomenuti da ne
bi bilo loše odabrati memoriju nekog renomiranijeg proizvođača (npr. Corsair koju inače
krase overclockerske mogućnosti). Istina, za takav modul treba izdvojiti više novaca, no
dobijemo sigurnost od nestabilnosti sistema.
Memorijski moduli određeni su i radnom frekvencijom. Važno je usporediti frekvenciju koja

je određena na vašoj matičnoj ploči te onu koja je na modulu. Ako je frekvencija modula
veća od one koja je na matičnoj ploči, sistem može postati nestabilan, što je bio slučaj kod
starijih računara, danas sa tim nema problema. Ako je na ploči frekvencija modula manja od
one na ploči, sistem će isto raditi sasvim normalno. Latenca je vreme koje prođe od trenutka
kada se iz memorije zatraži bajt do trenutka kada se traženi sadržaj pojavi na izlaznom pinu
memorijskog modula. Znači što manja latenca brže se vrši čitanje iz memorije.
Podaci se u memoriju upisuju u odvojenim memorijskim ćelijama koje su svaka jedinstveno

(unikatno) identifikovane pomoću memorijske banke, reda i kolone. Da bi se pristupilo
DRAM, kontroleri prvo biraju memorijsku banku, zatim red koristeći selektor adrese reda,
zatim kolonu koristeći selektor adrese kolone) i onda zahtijevaju čitanje podataka sa fizičke
lokacije u memoriji.
Proizvođači RAM-a obično daju listu tajminga za njihov RAM kao seriju od obično 4 broja; 2-
2-2-6 ili 3-3-3-8 or 4-4-4-12. Ova 4 broja su poredana na sljedeći način TCL-Trcd-Trp-Tras
predstavljaju clock cikluse procesora i znače:
 TCL = CAS Latency Time (latenca uslijed izbora kolone)
 Trcd = DRAM RAS# to CAS# Delay (razmak koji se javlja dok red ne bude aktivan da
bi se moglo pristupiti koloni)
 Trp = DRAM RAS# Precharge (ciklusi za koje kontroler ponovo deaktivira red)
 Tras = Precharge delay (najmanji broj ciklusa koliko red mora da bude aktivan da bi
mogao ponovo da se deaktivira).
Na novijim matičnim pločama susrest ćete natpis DualChannel. DualChannel zapravo znači
da se udvostručuje memorijska propusnost (bandwidth) na kojoj RAM radi, sa nominalnih
64-bita na 128-bita. Ovo bi, u teoriji, trebalo da udvostruči performanse, ali u praksi se
pokazalo da to nije slučaj. Ovo zapravo ne pomaže posebno kod igrica, ali podiže poene u
testovima i pomaže kod aplikacija koje zavise od memorijske širine. Da biste uključili
DualChannel mod, potrebna su vam dva memorijska modula iste memorijske veličine
(2x512MB), po mogućnosti dva apsolutno identična modula (isti proizvođač, isti kapacitet i
isti model). Zatim ubacite jedan modul u slot jedne boje, a drugi u drugi slot iste te boje (npr
plava+plava). Kod nekih matičnih ploča treba jedan modul ubaciti u npr. crveni slot, a drugi
u npr. plavi slot. Dakle, važnu ulogu igra uputstvo za vašu matičnu ploču.
62
Slika 70. DualChannel RAM
ECC Registered (Error-Correcting Code) -često se mogu sresti moduli koji imaju u opisu ECC
Registered i koji su dosta skuplji od običnih. Ova memorija je malo sporija od obične i puno
stabilnija i često se koristi u serverima i sistemima sa puno memorijskih modula.
Slika 71. ECC vs. non-ECC RAM
RAM nije u stanju dugo pamtiti sadržaj, osim u specijalnim tehnološkim izvedbama - SRAM
(Static RAM), te se posredstvom DMA sklopova vrši osvježavanje (obnavljanje) zapamćenog
sadržaja. Otud naziv DRAM (Dynamic RAM). Osvježavanje memorije oduzima oko 5%
vremena u komunikaciji između pojedinih sklopova računala. Veličina radne memorije od
velikog je značaja za uporabljivost računala. RAM čipovi umeću se u posebne za to
predviđene utore od kojih svaki najčešće predstavlja jednu 'banku memorije' ili pak više
utora sa čipovima tvore jednu banku. Česta oznaka modula je SIMM (Single In-line Memory
Module) s najčešće 30, 72, 144, 168 ili 240 pin-ova na modulu za priključak u utor, ovisno o
izvedbi i vrsti. Logička organizacija pristupa modulima izvodi se po 'bankama'.
Pristup memoriji organiziran je kao dohvat memorijske ćelije u matrici stupaca i redaka te se
prije samog dohvata podatka treba signalom retka RAS (Raw Address Strobe) i stupca CAS
(Column Address Strobe) odrediti o kojoj je ćeliji je riječ i tek tada je moguće očitati njen
sadržaj. DRAM po očitavanju gubi sadržaja te se prije napuštanja ćelije sadržaj mora ponovo
upisati. Vrijeme potrebito za određivanje stupca i retka i dohvat podatka naziva se vrijeme
pristupa (access time) i iznosi obično od 7ns do 70ns za DRAM, a manje od 1ns za SRAM.
Vremenu pristupa treba kod DRAM pridodati i vrijeme ponovnog upisa podatka te se dobije
trajanje CIKLUSA MEMORIJE.
Kako je SRAM mnogo skuplji od DRAM, ali i brži, DRAM se koristi kao radna memorija za
obrade, a SRAM kao brza priručna memorija (cache) koja služi mikroprocesoru za interne
radnje kao privremeno skladište podataka dok se ne omogući pristup sporijem DRAM-u, a
koristi se i kao međumemorija u komunikaciji sa stalnom memorijom (tvrdi disk i slično).
7.1 Vrste RAM memorije
Osnovne vrste RAM memorije:

 SRAM (Static RAM)
 NV-RAM (Non-Volatile RAM)
 DRAM (Dynamic RAM)
o Fast Page Mode DRAM
o EDO RAM (Extended Data Out DRAM)
o SDRAM en. Synchronous DRAM
 DDR SDRAM (Double Data Rate Synchronous DRAM)
 RDRAM ili Rambus DRAM
 DDR1 RAM
 DDR2RAM
 DDR3 RAM
7.1.1 SRAM (Static Random Access Memory)
SRAM ili statički RAM jedna je od izvedbi poluprovodničke memorije. SRAM održava
spremljene podatke sve dok integrirani krug dobiva napajanje pa je u prednosti u odnosu na
DRAM čiji se sadržaj mora stalno osvježavati. Brzine pristupa i čitanja su kod SRAM-a mnogo
veće nego kod DRAM-a, pa se SRAM obično koristi za priručnu memoriju (cache) ili za
računare gdje je brzina osnovni cilj. Pored toga CMOS izvedba SRAM-a u stanju mirovanja
troši zanemarivu struju pa se može napajati iz baterije ili kondenzatora u svrhu dužeg
čuvanja podataka. SRAM čipovi se sastoje od bistabila. Bistabil je elektronički sklop koji
može biti u dva stanja, od kojih jedno stanje zovemo logičkom nulom, a drugo logičkom
jedinicom. Tako svaki bistabil pohranjuje jedan bit, a njihovim velikim brojem dobivamo
današnje SRAM čipove od 128 - 512 KB. Nedostatak SRAM čipova u odnosu na DRAM je
njihova veličina - najjednostavniji bistabil se izvodi pomoću dva tranzistora, 4 otpornika i
dvije diode pa time zahtjeva prilično više prostora od bitno jednostavnije izvedbe DRAM-a.
Slika 72. SRAM
64
7.1.2 DRAM (Dynamic Random Access Memory)
DRAM ili dinamički RAM vrsta je poluprovodničke memorije kod koje se podaci
čuvaju kao električni naboj u kondenzatoru unutar integriranog kruga. Zbog nesavršenosti
kondenzatora električni naboj se izbija, pa ga je potrebno periodički osvježavati. Tome služe
dodatni sklopovi koji prvo čitaju trenutno stanje, te ga potom obnavljaju. Treba imati u vidu
da je čitanje podataka iz DRAM-a destruktivno, tj. kondenzator se pri čitanju prazni te ga je
poslije čitanja potrebno ponovo napuniti (ovisno o stanju prije čitanja). Prednost DRAM-a u
odnosu na SRAM su male dimenzije kondenzatora u odnosu na dimenzije bistabila, čime je
moguće izraditi čipove jednake veličine, a bitno većeg kapaciteta. Cijena DRAM je bitno niža
od cijene SRAM-a.
Slika 73. DRAM
7.1.3 SDRAM (Synchronus DRAM)
SDRAM (Synchronous DRAM) koristi takt magistrale kako bi sinhronizovao ulaz i izlaz
signala koji je opet sinhronizovan s taktom procesora. Na taj način procesor zna kada će
podaci biti dostupni i može da se bavi nečim drugim do tog trenutka. Ova tehnologija je
znatno brža od FPM i EDO DRAM-ova. SDRAM se vezuje za takt pa u oznaci ima i vrijednost
brzine magistrale u megahercima (na primjer, PC66 SDRAM). PC100, PC133 i PC150 SDRAM-
ovi ispunjavaju Intelovu specifikaciju za proizvodnju memorijskih čipova koji rade sa čip-
setom i440BX koji je radio na 100/133 MHz.
SDRAMradi na 3.3v ima 168 pin DIMM (dual in-line memory module) za kućni računar i 144
pin SODIMM (small outline DIMM) za laptop. Možemo je lakše prepoznati po dva zareza na
pinovima.
Slika 74. SDRAM memorija
7.1.4 DDR SDRAM (DDR1)
Double Data Rate SDRAM je razvijen na temeljima PC100/PC133 tehnologije. Za

razliku od SDRAM-a, DDR SDRAM podržava dvije operacije po ciklusu tako da radi duplo brže
od odgovarajućeg SDRAM-a. Tako u sistemu s magistralom od 100 MHz DDR memorija radi
na 200 MHz. Oznake memorijskih čipova imaju vrijednost na kojoj rade (recimo DDR200).
Oznake DDR modula se prave na osnovu njihovog maksimalnog protoka u sekundi (pa se
tako DDR DIMM koji radi na 200 MHz naziva PC1600 DIMM jer ima protok od 1600 Mbit/s).
Možemo je prepoznati najlakše po zarezu skoro na sredini pinova (184)
Tabela 3. Prikaz DDR1 memorije
7.1.5 RAMBUS Memorija
Rambus direktni RAM je tehnologija koja je bila osmišljena za preuzimanje primata

kao standardna RAM tehnologija od SDRAM-a koji je u to vrijeme bio standardna
memorijska tehnologija koja se koristi u računarima. No tu utrku je izgubio od svoga
direktnog konkurenta Double Data Rate Synchronous DRAM-a.
Slika 75. Rambus memorija
7.1.6 RAM DDR2
66
DDR2 je evolucija DDR memorije koja nudi veće brzine, veći protok i manju
potrošnju i zagrijavanje. Nomenklatura je ista kao kod DDR-a, pa tako memorijski čip koji
radi na ploči s magistralom od 200 MHz ima brzinu 400 MHz i oznaku DDR2-400, a oznaka
odgovarajućeg modula je PC2-3200.
Slika 76. RAM DDR2
Tabela 4. Prikaz različitih vrsta DDR2 memorije
7.1.7 RAM DDR3
DDR3 je evolucija DDR2 memorije koja nudi veće brzine, veći protok i manju
potrošnju i zagrijevanje. Nomenklatura je ista kao kod DDR2-a ranije, pa tako memorijski čip
koji radi na ploči s magistralom od 400 MHz ima brzinu 800 MHz i oznaku DDR23-800, a
oznaka odgovarajućeg modula je PC2-6400.
Slika 77. RAM DDR3
Table 5. Prikaz različitih vrsta DDR3 memorije
Slika 78. Vizuelna razlika između DDR1, DDR2 i DDR3 memorije redom
68
7.1.8 RAM DDR4
DDR4 RAM je skraćenica koja označava četvrtu generaciju RAM memorije sa

dvostrukom brzinom prenosa podataka. Ključne prednosti DDR4 standarda u odnosu na
prethodni DDR3 jeste rad na nižem naponu (1.2V umesto 1.5V) i ušteda u potrošnji energije.
Dodajte tome rad na većoj frekvenciji što je posledica bolje interne organizacije memorijskih
jezgara i konfigurisanja memorijskih čipova. Tome doprinose i brojna tehnička unapređenja
procesa proizvodnje memorijskih čipova poput upotrebe 3D tranzistora.
Slika 79. RAM DDR4
7.2 Kako ugraditi RAM memoriju
Ugradnja memorije je vrlo jednostavan postupak. Ovdje opisan primjenjiv je i na

starije i na novije memorije, od SDRAM memorija do najnovijih DDR3.
Kod ugradnje još samo treba obratiti pažnju na mjesto gdje se nalazi zarez na memorijskom
modulu. Na drugoj slici ispod vidimo ga s donje strane modula, razdvaja kontakte na dva
dijela, nije točno na sredini već je pomaknut malo udesno. Taj zarez se mora poklopiti sa
zubom u memorijskom utoru na matičnoj ploči. Prije ugradnje, dvije polugice (najčešće
bijele boje) koje se nalaze s obje strane utora moraju biti otvorene, znači pomaknute u
stranu. Iako je potreban malo jači pritisak da bi modul dobro sjeo u utor, previše sile treba
izbjegavati, a ako ne ide najvjerojatnije smo naopako okrenuli modul, tj. zub i zarez se ne
poklapaju. Naravno, kontakti moraju biti okrenuti prema dolje.
Slika 80. Ugradnja RAM modula
8. Procesori
CPU (Central Processing Unit) ili procesor je srce svakog računara. To je elektronički
krug koji izvršava kompjuterske prograe, koji su zapravo niz instrukcija. Iako centralni
procesor nije jedini procesor, njega imaju grafička kartica (GPU), zvučna kartica i mnogi
drugi dijelovi, ali pod imenom procesor najčešće se misli na centralni procesor (CPU).
Procesor se sastoji od milijuna tranzistora smještenih na jednom čipu i on određuje ostalim
komponentama računara šta i kada će raditi. Procesor ima i svoju priručnu memoriju (cache)
iz koje dohvaća podatke puno brže nego iz radne memorije. Ako danas kupujete računar u
njemu će biti AMD-ov ili Intel-ov procesor.
Slika 81. CPU Intel Core i7 3820 CPU
70
Moore-ov zakon (Moore's Law) glasi da će se svakih 18 mjeseci udvostručiti broj tranzistora i
integriranih krugova na procesorima. Procesor je izveden u obliku jednog samostalnog
integriranog sklopa, srce je PC računalnog sustava i prema broju vodova podatkovne
sabirnice određuje se klasa PC sustava. Procesori tipa 80286 imaju 16 bitnu (16 vodova)
podatkovnu sabirnicu, procesori tipa 80386 i 80486 (5x86) imaju 32 bitnu podatkovnu
sabirnicu, a procesori tipa Intel PENTIUM (6x86) imaju 64 bitnu podatkovnu sabirnicu. Ovu
porodicu procesora dizajnirala je firma Intel, a njima kompatibilne procesore proizvodi više
proizvođača, AMD. Brzinu rada procesora određuje generator takta kojemu frekvencija
(takt-CLOCK) ovisi o mogućnostima samog procesora. U pravilu na raspolaganju je izbor
standardnog radnog takta i uvišestručenog (TURBO). Uvišestručenim taktom radi samo
mikroprocesor, a periferije zbog svoje sporosti i dalje rade manjim taktom.
U osnovi na najvišem taktu radi jezgra procesora. Kako u postupku proizvodnje svi procesori
iste vrste (isti wafer) u konačnici nemaju iste parametre, osobito što se tiče radne
frekvencije jezgre, zaključava im se množitelj osnovne radne frekvencije nakon utvrđivanja
najviše radne frekvencije pri kojoj zadovoljavaju deklarirane parametre, te se prema
potencijalnim kupcima prikazuju prema mogućnostima brzine rada jezgre i naravno različito
naplaćuju. Frekvencija jezgre procesora udarni je marketinški podatak.
Uz mikroprocesor serije 80x86 može se pridodati matematički koprocesor (oznake 80x87)

koji procesoru potpomaže u računskim operacijama s pomičnom točkom, a koji je u većini
verzija procesora tipa 80486 i moćnijima ukomponiran u zajedničko kućište s
mikroprocesorom. Procesor se na matičnu ploču postavlja u utor, ležište, odnosno priključni
mehanizam na matičnoj ploči koji se uobičajeno naziva SOCKET, te se na temelju njegove
oznake zna koje mikroprocesore može prihvatiti (socket 370, socket 470, socket 775 i
drugi). Mikroprocesori su tijekom razvoja zbog različitog broja priključaka koristili različite
izvedbe socket-a, a nerijetko oblik se je mijenjao da se onemogući ugradnja proizvoda
konkurencije.
Koprocesor radi paralelno s mikroprocesorom i može preko njemu usmjerenih instrukcija

izvršiti vrlo moćne operacije s pokretnom decimalnom točkom. Kada xxx86 dobije instrukciju
za rad s pokretnom točkom, šalje neophodne parametre i memorijsku adresu operanda
koprocesoru te odlazi na izvršavanje druge zadaće. xxx87 uzima podatke, izvršava zadanu
mu instrukciju, obavlja račun i izvještava mikroprocesor o izvršenom te ovaj preko
podatkovne sabirnice preuzima rezultat.
Pojedine vrste programske potpore (kao ACAD) ne mogu raditi ako koprocesor nije ugrađen
ili emuliran (programska simulacija rada koprocesora).
Mikroprocesor ima tri grupe izvoda i to:

I.) Sabirnicu podataka - 16 bit-a (D0-D15)
II.) Adresnu sabirnicu -- 24 bit-a (A0-A23)
III.) Upravljačke izvode (kontrola, komande i sinkronizacija)
Sklopovski, mikroprocesor sadrži:

1.) Registre (privremene memorije) za čuvanje podataka (R)
2.) Aritmetičko logički ustroj (ALU)
3.) Sklopovi za odjeljivanje sabirnica (buffer-i)
4.) Upravljački i instrukcijski ustroj (IU)
5.) Koprocesorski ustroj (u većini verzija xx486 i moćnijima)
6.) Dodatne interne brze memorije (u verzijama nad xx386)
8.1 Kako radi procesor
Procesor obrađuje i izvršava mašinski kod (binarni) koji mu govori šta da procesor radi.
Jedini razumljivi jezik procesoru je mašinski jezik.
CPU radi tri osnovne stvari:

 Pomoću ALU (Arithmetic/Logic Unit) procesor je u mogućnosti da izvodi osnovne
matematičke operacije (sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje). Moderni
procesori su u mogućnosti da obavljaju i jako komplikovane operacije.
 Procesor prebacuje podatke s jednog memorijskog mjesta na drugi. Shodno
naredbama, procesor može skočiti na novi set instrukcija.
 Poslije obrade podataka, adresna sabirnica šalje adresu memoriji, dok se kroz ulaz i
izlaz dobivaju podaci iz memorije, odnosno šalju. Čitanje i pisanje se odnosi na
adresiranu memoriju, tj. kada je procesor želi, reset postavlja program counter na 0.
Glavni dijelovi procesora su:

 Artimetričko logička jedinica je zadužena za sve matematičke kalkulacije
 Registri su jednostavne flip-flop zakačke, na slici ih imamo 3, no moderni procesori
ih imaju mnogo više.
 Program counter zadužen, doslovno, za brojanje, shodno naredbi on povećava
vrijednost za 1, ili je resetira na 0.
 Intrukcijski registar i dekoder koji kontrolišu sve ostale dijelove procesora.
Procesor radi u tijesnoj saradnji sa RAM memorijom, procesor adresira svaki podatak koji
ide na memoriju. RAM memorija je veoma brza, i svi podaci u njoj su brzo dostupni, stoga je
bitno imati što više RAM memorije jer CPU onda može adresirati mnogo više podataka.
Na narednim slikama je prikazana načelna blok shema dva vrlo raširena koncepta
mikroprocesora.
72
Slika 82. Arhitektura xx486 i Intel PENTIUM mikroprocesora
Slika 85. Arhitektura xx486 i Intel PENTIUM mikroprocesora
8.2 Socket za procesor
O tome soket tj. utor za procesor imate na matičnoj ploči ovisi kakav procesor
možete umetnuti u računar. Kroz historiju je bilo stvarno puno različitih socket, uključujući
socket za Intel i AMD procesore. Kroz historiju računara predstavljeno je više od 30 različitih
utora za procesore. Ovdje ćemo prikazati samo one na koje možete naići u praksi. Svaki
socket ili slot podržava određene tipove procesora i na to treba paziti pri izboru procesora.
Slika 83. Socket za instalaciju procesora (Intel)
Slika 87. Socket za instalaciju procesora (AMD)
Različiti socket-I podržavaju različite procesore i konfiguraciju računara. Prije kupovine

određenog procesora, preporučeno prvo provjeriti tehničku dokumentaciju za matičnu
ploču, te ukoliko matična ploča podržava drugi procesor isti možemo kupiti i ugraditi.
Intel sockets: 478, 775, 1156, 1136, 1155, 2011, 1150, 1151
AMD Sockets: 754, 940, 939, S1, AM2, F, AM2*, AM3, G34, C32, FM1, FS1, AM3+, FM2+,
AM1, AM4
74
8.3 Konstrukcija procesora
Procesori su konstruirani na bazi silicija. Silicij kao i svaki element u prirodi ima
određena ograničenja, a u računarskoj industriji najvažnije je bilo njegovo temperaturno
ograničenje. Spomenutim naglim rastom performansi, povećanjem takta procesora, silicij je
trpio sve veće temperaturno opterećenje i konačno su proizvođači došli do granice kada je
dizanje takta zahtijevalo strahovita ulaganja kako bi se temperature procesora zadržale
unutar optimalnih granica.
Očito je da povećanje performansi na ovaj način nije trajno rješenje za napredak tehnologije
i proizvođači dolaze u probleme. Kako povećati performanse, ako zadržimo isti radni takt.
Odgovor se nameće sam po sebi, napravimo sistem sa dva procesora koji će obavljati
paralelno različite zadatke ili još bolje, napravimo jedan procesor sa dvije jezgre kako bi
skratili komunikacijski put između jezgri. Paralelno sa razvojem ove koncepcije proizvođači
se okreću povećanju priručne memorije koja je zadužena za pribavljanje određenih
instrukcija procesoru i prije nego ih on zatreba skraćujući tako vrijeme reagiranja u trenutku
kad ih je potrebno pribaviti. Ova dva koncepta temelji su razvoja današnjih procesora i svaka
novija generacija postavlja nove granice broja jezgri i veličine priručne Cache memorije.
8.4 Hyper threading tehnologija
Hyperthreading je tehnologija koja se pojavila s Pentium 4 procesorima, a

omogućava obradu dvije teme istovremeno koristeći neiskorištene dijelove cjevovoda
(pipeline). Iako nije učinkovita kao dvije jezgre, omogućava računaru veću efikasnost u
obradi podataka. Intel tvrdi da je povećanje potrošnje uz korištenje ove tehnologije samo
10%.
8.5 Višejezgreni procesori
8.5.1 Koncept
Vratimo se sada samim počecima višejezgrenog koncepta i pogledajmo na čemu se

temelji ideja o njihovoj primjeni. Takvi procesori omogućavaju obavljanje više zadataka
istovremeno, a obavljanje višestrukih instrukcija je 1.5x brže od jednojezgrenog procesora
sukladnih karakteristika, ali imaju i određene potrebe koje proizlaze iz te tehnologije kao što
je konstantna aktivnost svih jezgri, te zajednička priručna memorija. Donose niže radne
taktove po jezgri, manje zagrijavanje, ali i manju potrošnju energije, čemu su se naročito
obradovali proizvođači prijenosnika kojima to omogućava povećanje autonomije. U primjeni
višejezgreni procesori su zahtijevali određene prilagodbe od strane korisnika, a posebno
profesionalnih, koji su vršili razvoj programa i softverske potpore za takve sisteme.
Sada treba obratiti pozornost na konstrukciju programa koje procesori izvode, te se zahtjeva
redizajn programa zbog maksimalne iskoristivosti više jezgri, pri čemu se programi moraju
smisleno podijeliti na podjednake dijelove. Dijelovi se paralelno izvode u različitim jezgrama.
Po završetku izvođenja jedna od jezgri prikuplja rezultate i daje konačno rješenje zadatka.
Spomenuli smo ideju višeprocesorskih sistema koji su prethodili višejezgrenima, ali noviji
koncept se pokazao boljim, jer koriste manje komponenti, s manjom potrošnjom energije, a
komunikacija je puno brža, jer je sam fizički razmak među jezgrama manji.
Slika 84. Procesori Core i7 porodice (22 nm, 32 nm, 45 nm)
76
8.6 Šta smo dobili od višejezgrenosti?
Konkretni rezultati koje nam je ova tehnologija donijela su učinkovito iskorištenje

dostupnih tranzistora, povećanje protočnosti i brzine paralelnih aplikacija, omogućavanje
bližeg sparivanja jezgri, brža komunikacija komponenti, manja potrošnja energije,
isključivanje neaktivnih jezgri (inovacija koja predstavlja odmak od koncepta), te je
omogućen daljnji neometan rast performansi pod uvjetom daljnjeg napretka na polju
povećanja stupnja integracije.
Ipak tu je i par nedostatka, efektivno povećanje brzine osjeti se samo kod paralelnih
aplikacija. Brzina memorije postaje ograničavajući čimbenik u povećanju brzine
komunikacije, te problemi u prilagodbi programa tijekom prijelaznog razdoblja. Isključivanje
neaktivnih jezgri jedna je u nizu vrlo korisnih inovacija u ovoj tehnologiji, a omogućava
drastične uštede u potrošnji energije što naročito cijene vlasnici i proizvođači prijenosnika.
78
8.7 Šta bi bilo pametno znati prilikom kupnje novog procesora?
Vodeći proizvođači sve svoje napore ulažu u ovu tehnologiju i ona svakako
predstavlja budućnost. Ono o čemu bi trebali razmisliti je potreba za višejezgrenim
procesorima, jer kako je spomenuto, poboljšanje performansi nije proporcionalno
povećanju broja jezgri, te odabir quad core umjesto dual core procesora nikako ne znači dva
puta veće performanse. Igračima bi posebno trebalo biti jasno da kupnja procesora sa većim
brojem jezgri ne donosi drastična povećanja performansi, te im svakako savjetujemo da
novac pametno ulože u bolje grafičke podsisteme ili povećanje radne memorije. Pravu
potrebu za većim brojem jezgri imaju korisnici koji paralelno koriste veći broj aplikacija, oni
koji traže bazu za serverska računara, te profesionalni korisnici čiji su programi pisani za
ovakve procesore i omogućavaju da maksimalno iskoriste njihove potencijalne performanse.
8.8 Overclocking
Overclocking je podešavanje frekvencije rada procesora, grafičke kartice, ili neke

druge komponente osobnoga računara iznad tvorničkih postavki. Time se rad računara više
ili manje ubrzava, mada se njime ugrožava stabilnost pojedinih komponenti i računara u
cjelini. Overclockingom se uglavnom bave PC-entuzijasti, mada se prvim overclockerom
može nazvati Nikola Tesla - jedan od njegovih pokusa uništio je električnu centralu Colorado
Springsa, ostavljajući cijeli grad u mraku. Današnji overclockeri ili iskorištavaju stare
komponente do maksimuma ili obaraju rekorde 'clockanjem' komponenti uz aktivno
hlađenje zrakom, vodom ili plinom. Komponente koje se najčešće overclockiraju su
procesor, grafička kartica, matična ploča i RAM. Uz overclocking u zadnje se vrijeme sve
češće prakticira i 'underclocking' - snižavanje radne frekvencije radi manjega zagrijavanja i
štednje energije. Intelov underclocking zove se SpeedStep, a AMD-ov Cool'n'Quiet.
Slika 89. Overclocking
8.9 Kako ugraditi procesor
Zanimljivo je da u trenutku pisanja ove skripte (proljeće 2011.) još uvijek je u

upotrebi velik broj računara baziranih na Intel Pentium 4 ili Celeron socket 478 procesorima,
od kojih su mnoga dosta slabija od ovoga kojeg uzimamo za prikaz.
Slika 90. Procesor 478
Rekli smo da procesori za socket 478 su zadnji Intelovi procesori koji su imali pinove
(nožice), a podnožja rupice. AMD još uvijek koristi takvu konstrukciju, dok je Intel nakon soc.
478 prešao na LGA tip podnožja gdje procesori nemaju pinove, a podnožja imaju izbočenja.
To je dobra Intelova promjena s obzirom na to da su nožice na 478 procesorima bile dosta
tanje od prethodnih generacija i zato su puno osjetljivije. Nerijetko se događalo da se zbog
najmanje nepažnje iskrive ili čak polome. Osim toga Intel ne preporučuje ponovnu ugradnju
istog procesora više od 15 puta jer i sama ugradnja i učvršćivanje procesora pomalo oštećuje
nožice. AMD procesori od socketa 754, imaju vrlo tanke nožice, a tako je ostalo i do danas
na AM3 procesorima, iako mi se čini da su same nožice na AMD procesorima nešto otpornije
od onih na Intel soc. 478 procesorima.
Pri postavljanju pažnju treba obratiti na pravilnu orijentaciju procesora. Možemo uočiti da
procesor ima jednu oznaku, trokutić u uglu gdje nedostaju dva pina. Slična oznaka bi trebala
biti i na podnožju na matičnoj ploči. Osim toga, moguće je uočiti dio na podnožju gdje
nedostaju dvije rupice.
Procesor okrenemo nožicama prema dolje tako da se oznake (ili nedostajući pinovi)
poklapaju s onima na podnožju, te spustimo procesor da sjedne do kraja u podnožje. Pri
tome nije potrebna nikakva sila, procesor bi sam trebao lagano sjesti na podnožje tako da
nožice budu unutar rupica. Ako je CPU stariji, rabljeni, moguće je da su nožice malo
iskrivljene, pa će trebati namještati i lagano pomicati procesor. Međutim nikakav jači
pritisak ne smije se koristiti jer tako riskiramo da potpuno iskrivimo ili polomimo nožice. Ako
ne ide, treba provjeriti u kakvom su stanju nožice i pažljivo ih po potrebi ispraviti pincetom
ili manjim odvijačem. Ako je procesor nov, neupotrebljavan (iako je do novog 478 sada već
nemoguće doći) nikakva sila nije potrebna, procesor će sam sjesti u podnožje. Na kraju je
potrebno polugu spustiti u početni položaj.
80
Slika 91. Priprema podnožja
Slika 92. Pravilna instalacija procesora
8.10 DMA (Direct Memory Access)
Rad procesora povezan je s DMA (Direct Memory Access) sklopom-upravljačem

(DMA controller) direktnog pristupa memoriji, koji procesor oslobađa od zadaće kontrole,
upravljanja komunikacijom i razmjenom podataka s periferijama. DMA djeluje kao nekakav
samostalni podatkovni procesor. AT format računara koristi 2 DMA sklopa od kojih svaki
upravlja pristupanjem radnoj memoriji jedne od 4 periferije. Jedan od kanala ne koristi se za
vezu s periferijama već služi za osvježavanje dinamičke memorije (Memory Refresh).
Istovremeno može raditi samo jedan DMA kanal, ali je moguć simultan rad više periferija na
istom DMA kanalu. Komunikaciju s periferijama i memorijom procesor obavlja posredstvom
sabirnice kojoj može neposredno pristupiti ili komunikaciju prepušta DMA upravljaču, koji
preko jednog od kanala ostvaruje i osvježavanje memorije.
Slika 93. DMA upravljač u PC-AT računalu
Direktnim postupkom prijenos podataka između periferije i radne memorije obavlja se

preko ulaznog izlaznog sklopa pod nadzorom mikroprocesora kada su prema slici
uspostavljene veze preko '1' i '2', a prekinute su veze '3' i '4'. Na ovaj način mikroprocesor je
zauzet nepotrebnim nadzorom nad transferom podataka. Upotrebom DMA upravljača
komunikacija između radne memorije i periferije obavlja se preko DMA uspostavljanjem
veze '3' i '4', a prekida se veza '1' i '2'. Na taj način procesor je oslobođen nadzora nad
transferom podataka i može obavljati druge korisne zadaće. Tvrdi disk i optički uređaj su
periferije koje u pravilu koriste DMA, odnosno unaprijeđenu verziju ove komunikacije Ultra
DMA - UDMA. Kako ima više načina rada (modova) kako se navedena komunikacija
ostvaruje označavaju se brojčano (UDMA1, UDMA2), a pojedine načine rada definiraju
ATA/ATAPI standardi, pa se tako može naići na naziv Ultra ATA. DMA koriste i neke izvedbe
mrežne kartice.
Kanal osvježavanja memorije je najvećeg prioriteta i kada vremenski brojač za osvježavanje

preda signal DMA upravljaču, upravljač prekida sve aktivnosti i osvježava zapise u radnoj
memoriji. DMA sklopovi sadrže registre (privremene memorije) tako da mogu primiti
podatke, npr. od mikroprocesora te usmjeriti prema periferiji ili radnoj memoriji i obratno.
Kada neka od periferija želi izvršiti transfer podataka u radnu memoriju šalje DMA
upravljaču zahtjev za postupak transfera, DMA ga, ako je valjan, prosljeđuje mikroprocesoru
i obavlja po njegovom odobrenju.
82
DMA upravljač radi u dva stanja:

 Pasivnom - upravljač iščekuje zahtjeve i dozvoljava upis ili čitanje podataka svojih
registra od strane procesora
 Aktivnom - upravljač vrši transfer podataka u jednom ili više ciklusa prijenosa od
jedne ili više periferija slijedno.
DMA upravljač, dakle mora znati adresirati memorijski prostor. Izvedbeno ne može podržati
cjelokupni fizički adresni prostor računara, već samo blokove memorije po 64 kB. Stoga mu
je pridružen generator adresne mape koji proširuje njegovu 16 bitnu (64 kB) adresu DMA na
24 bitnu adresu sabirnice sustava (xx286). Generatorom preko upravljačke sabirnice upravlja
mikroprocesor.
DMA je brži način komunikacije u računaru. Sporiji način je preko U/I kanala. Kada neki od
uređaja želi poslati podatke računaru, pristupa svom U/I kanalu, šalje mikroprocesoru
putem vodova za signal prekida svoj zahtjev za komunikaciju, te u momentu kad je
komunikacija moguća mikroprocesor odobrava povezivanje U/I kanala s odredištem i
omogućava se prijenos podataka kroz U/I kanal. U/I kanali su u suštini za komunikacijsku
svrhu dizajnirani logički uređaji s ponašanjem ulazno ili izlazno usmjerenih 'buffer-a', svaki s
drugačijim i samo njemu pridodanim skupom adresa, zapisanih odmah u početnim
adresama memorijske mape, po kojima se određuju i prepoznaju i određuje način rada kao
ulaz ili izlaz podataka.
Cijeli navedeni promet između pojedinih navedenih uređaja treba učinkovito nadzirati i s
njime upravljati, o čemu brine posebna elektronička logika objedinjena u više integriranih
krugova - chipset. Osnovne postavke koje chipset koristi upisane su u BIOS-u računala.
Sadašnji BIOS-i zasnovani su na 'flash' tipu memorije te je moguće izvršite ispravke u
eventualnim pogreškama u sadržaju ili logici, te im ugraditi nove ili unaprijeđene
mogućnosti. Treba birati matičnu ploču sa chipset -om poznatog proizvođača koji 'zakrpe' i
unapređenje mogućnosti BIOS-a redovito izdaje.
9. Hladnjaci
Hardware komponente (VGA, CPU, HDD, RAM, napojna jedinica) pod opterećenjima i
stalnim radom sklone su grijanju/pregrijavanju. Ukoliko IT Administrator ne sanira problem
pregrijavanja, možemo očekivati da će komponenta prestati da radi ili ćemo imati otežano
korištenje računara. Preporuka je koristiti kvalitetno hlađenje, čime ćemo smanjiti rizik od
nastanka problema.
Ukoliko se radi o zahtjevnijim korisnicima računara, čije radne aktivnosti uključuju igranje
igrica, projektovanje, obrada multimedijalnog sadržaja ili slične aktivnosti, preporučeno je
instalirati skuplja, a samim time i kvalitetnija hlađenja, jer pod opterečenjima visokih
zahtjeva dolazi do rasta temperature hardware komponenti.
Na svakom procesoru, grafičkoj kartici, matičnoj ploči i određenim modelima RAM memorije
nalaze se hladnjaci. Na matičnoj ploči i RAM memoriji nalaze se pasivna hlađenja
(aluminijska rebarca), dok procesori i VGA karte koriste pasivna ili aktivna hlađenja, shodno
modelu komponenti i zahtjevu krajnjih korisnika.
Slika 94. Prikaz matične ploče, RAM memorije VGA karte sa hladnjacima
Uz svaki procesor instalira se i hladnjak, kao neizostavna komponenta koja reguliše

pregrijavanje procesora. Postoje dvije vrste hladnjaka koji se mogu instalirati na procesoru,
pasivni i aktivni hladnjak.
84
9.1 Pasivno hlađenje
Pasivno hlađenje je vrsta hlađenja koja ne koristi ventilator. Shodno tome, tiha su i
idealna za uklanjanje buke koja nastaje obrtajima ventilatora. Pasivna hlađenja uključuju
aluminijske komponente, koje se nalaze na RAM memorijama (Slika 2), na matičnih
pločama, te na manje zahtjevnim grafičkim karticama i procesorima. Preporuka je prije
instalacije hladnjaka, staviti malu količinu termalne paste, koja će smanjiti pregrijavanje.
Slika 95. Pasivni hladnjaci
Slika 96. VGA ASUS GeForce GT 730 sa pasivnim hladnjakom
9.2 Aktivno hlađenje
Aktivno hlađenje podrazumijeva ventilator koji se nalazi na aluminijskom hladnjaku.

Paljenjem računara, pali se i ventilator. Usljed povećanja temperature, dolazi i do povećanja
obrtaja ventilatora. Preporuka je prije instalacije hladnjaka, staviti malu količinu termalne
paste, koja će smanjiti pregrijavanje.
Slika 97. Aktivno Hlađenje za procesore
Slika 98. VGA Gigabyte GeForce GTX 960 G1 Gaming 4GB sa aktivnim hladnjakom
86
9.3 Vodeno hlađenje

Vodeno hlađenje je proces uklanjanja toplote iz računarskih komponenti.Uobičajeni
način rješavanja ovog problema je pomoću naktivnog ili pasivnoghlađenja. Za većinu će ova
metoda biti dovoljna i neće razmišljati o alternativnim naćinima hlađenja. Međutim ukoliko
nas muče neki od problema kao što su buka i efikasnost hlađenja najčešći izbor je vodeno
hlađenje
Slika 99. Vodeno hlađenje
Princip rada vodenog hlađenja je vrlo jednostavan, a najlakše ga je usporediti sa sistemom

hlađenja bloka motora u automobilima. Osnovne komponente sistema su vodeni blok,
pumpa za vodu i radijator (tj. hladnjak) za hlađenje vode. Naravno, potrebna je i izvjesna
količina cijevi, šelni i eventualno reduktora promjera ili T/Y nastavaka. Osnovni dijelovi
vodenog hlađenja su vodeni blok, pumpa, crijeva (cijevi), radijator, rezervoar ventilator,
spojnice.
Slika 100. Vodeno hlađenje
9.3.1 Vodeni blok

Vodeni blok je jedan od najvažnijih dijelova sistema za hlađenje vodom. Kao i kod
klasičnih računarskih hladnjaka, jedini element koji je u dodiru s jezgrom centralnog
procesora i procesora grafičke kartice, jeste blok toplotno dobro provodljivog materijala,
najčešće od aluminijuma ili još bolje bakra, čija je toplotna provodljivost superiorna drugim
komercijalno dostupnim materijalima. Modernija vodena hlađenja nude blokove od srebra.
Ovaj dio vodenog bloka naziva se baza. Baza mora biti što kvalitetnije završno obrađena,
kako bi se osigurao kvalitetan spoj s dijelom koji hladimo. Golom oku nevidljive
nesavršenosti takve vrste ispravljaju se upotrebom termalne paste.
Gornji dio vodenog bloka sadrži priključke za crijeva i prostor namijenjen protoku vode, koji
se izradom razlikuje zavisno od proizvođača i u principu je ključan faktor pri određivanju
kvaliteta samog bloka. U prošlosti se smatralo da bolji protok rashladne tečnosti kroz gornji
dio vodenog bloka daje bolje performanse pa su se tečnosti davale spiralne, "S" i slične
putanje, no iskustvo je pokazalo da se bolje odvođenje toplote postiže ukoliko se tečnost na
tom mjestu učini turbulentnijom, čak i ako sam protok pritom biva smanjen. Zbog toga se u
gornjem dijelu kvalitetnih vodenih blokova nalazi mreža vertikalnih pinova ili neka varijanta
ovakvog rješenja.
9.3.2 Pumpa
Svrha i primjena pumpe kao dijela vodenog hlađenja vrlo je jasna. Riječ je o
elementu koji se brine za protok rashladne tečnosti kroz sistem, a u praksi se može naći
unutar rezervoara gdje je uronjen u rashladnu tečnost ili kao samostalna, spoljna jedinica.
Kao samostalna je najčešće slučaj kod vodenih hlađenja nastalih samogradnjom, dok ćete
pumpe uronjene u rashladnu tečnost naći u većini fabričkih računara. Osnovna
karakteristika za opisivanje performansi pumpe jeste količina vode koju ona može potjerati
kroz rashladni sistem u jednom satu, uz pretpostavku da protok nije ničim spriječen i ne
odvija se u smjeru suprotnom od djelovanja gravitacije. Ova vrijednost izražava se u
galonima po satu (GPH). Pravilo je da kod vodenih hlađenja koja hlade isključivo centralni
procesor pumpa treba isporučiti oko 150 GPH, a ako želimo isključivo hladiti i grafička
kartica, i čvrsti diskovi, treba ići na barem 300 GPH.
Postoji više proizvođača pumpi koje se obično koriste u sistemima za hlađenje vodom:
 Maxijet –pumpe su jeftinije, ali dobro rade u većini sistema. Modeli 900 i 1200 su
najpopularniji za hlađenje vodom.
 Eheim – pumpe su pouzdane, visokog kvaliteta i namijenjene su za u akvarijumime.
Modeli 1048 i 1250 su najpopularniji za hlađenje vodom.
 Danner – pumpe su pouzdane i namijenjene su za upotrebu u ribnjacima. Modeli
Mag2 i Mag3 su najpopularniji za hlađenje vodom.
 Iwaki –pumpe su izuzetno pouzdane i skupe. Za hlađenje vodom obično se koristi
model MD-15R.
88
9.3.3 Rezervoar
S obzirom da rezervoar u teoriji nije nužno potreban za rad vodenog hlađenja,

mnogi njegovim zaobilaženjem nastoje smanjiti krajnju cijenu sistema, no time se (najčešće)
nesvjesno odriču dijela performansi i, što je možda i važnije, jednostavnosti održavanja
čitavog sistema. Glavne prednosti ugrađivanja rezervoara su izuzetno jednostavno
dolijevanje rashladne tečnosti i efikasno rješavanje vazdušnih mjehurića koji redovno
nastaju prilikom prvog pokretanja vodenog hlađenja kao posljedica nedovoljne i
neravnomjerne ispunjenosti rashladne tečnosti, a svojim djelovanjem smanjuju učinak
odvođenja toplote (logično, voda bolje odvodi toplinu od vazduha). U slučajevima kad
pumpa nije unutar samog rezervoara, on se ugrađuje odmah nakon nje, a veličinom ga valja
prilagoditi karakteristikama pumpe. Potrebna veličina rezervoara raste s povećanjem
protočnosti pumpe, tako da ćete za vrijednosti od 50 GPH trebati 250-mililitarske posude, za
100 GPH 500-mililitarske, a za, 150 GPH 1.000-mililitarske.
9.3.4 Crijeva
Ne treba posebno naglašavati da je uloga crijeva provođenje rashladne tečnosti
između pojedinih elemenata vodenog hlađenja, no svakako je korisno istaknuti kakvog bi
unutrašnjeg promjera trebala biti te koje materijale valja izbjegavati, a na koje obratiti
posebnu pažnju. Dimenzije crijeva diktirane su izradom priključaka na krajevima ostalih
elemenata rashladnog sistema, a u svojoj standardnoj izradi imaju unutrašnji promjer od
0,5” (1,27 cm), spoljašnji promjer od ¾” (1,905cm) te debljine 1/8” (0,3175cm). Što se
materijala tiče, najpopularnije su PVC-a (od polivinil hlorida), silikonske i vinil cijevi. U većini
konstrukcija PVC i vinil cijevi će biti sasvim dobre. Dvije poznate firme koje ih proizvode su
Tygon i ClearFlex. ClearFlex i posebno Tygon crijeva se mogu po želji savijati u malim
prostorima bez da dođe do presavijanja koje bi upropastilo protok rashladne tečnosti, a
time i rad čitavog hlađenja
9.3.5 Spojnice crijeva (šelne)

Iako su spojevi pravilno dimenzioniranih cijevi na krajevima elemenata vodenog
hlađenja sami po sebi izrazito čvrsti, apsolutno je neophodno ova mjesta dodatno osigurati
spojnicama. Ovaj element je u odnosu na ostatak sistema gotovo smiješno jeftin, a efektivno
će otkloniti mogućnost havarije računara u katastrofalnom, ali ne i nemogućem scenariju
prekida nekog od spojeva i izlijevanja rashladne tečnosti po računarskim komponentama.
Većina spojnica koje se koriste u računarskim vodenim hlađenjima izrađena su od plastike i
stežu se pomoću sistema zubaca, no njihov nedostatak je što ih je gotovo nemoguće skinuti
bez da se unište, ako se za tim ukaže potreba. Neki korisnici mogu posegnuti i za metalnom
varijantom kakva se koristi u automehanici, no u tom slučaju treba pripaziti da prilikom
stezanja ne dođe do oštećenja cijevi.
9.3.6 Radijator
Kao što mu ime kaže, radijator je element zadužen za preuzimanje toplote sa
zagrijane vode i njenu disipaciju u okolinu. U većini vodenih hlađenja radijatori su izrađeni
od aluminijuma, a razloga tome je nekoliko. Osim niske cijene, aluminijum se može pohvaliti
malenom masom, ali i sposobnošću lijevanja u vrlo složene oblike, što s bakrom nije slučaj.
Složenim oblikovanjem samih radijatora dobija se velika aktivna površina, a time i bolje
odvođenje toplote sa zagrijane rashladne tečnosti. Kako bi se toplota što bolje disipirala,
radijatori su opremljeni ventilatorom. Većina proizvođača u te svrhe bira 120-milimetarske
ventilatore jer su kod niskog broja okretaja i uz vrlo malo buke u stanju ponuditi izvrsne
performanse. Izrade s parom 80-milimetarskih ventilatora iz istog razloga valja izbjegavati.
Slika 101. Radijator
9.3.7 Princip rada

Rashladna tečnost koja je iz rezervoara uvučena u pumpu dolazi na impeler
(rotirajući cilindar koji prenosi energiju s motora pumpe na tečnost i to tako da je tjera od
središta rotacije) i izbacuje se na njenom izlažu. Parametri za opisivanje performansi pumpe
su pritisak i količina vode koju ona može potjerati kroz rashladni sistem u sat vremena,
izražena u galonima po satu (GPH). Karakteristike pumpe biraju se prema namjeni vodenog
hlađenja.
Zagrijana rashladna tečnost ulazi u radijator i nailazi na sistem aluminijskih ili bakrenih
listića. Zbog visoke toplotne provodljivosti aluminijuma dolazi do osjetnog pada
temperature rashladne tečnosti te ona ohlađena napušta radijator. Kroz tijelo radijatora
prolazi vazduh proizveden ventilatorom koji se na njega montira, tako da se akumulirana
toplota izbacuje i disipira u okolini.
Ohlađena rashladna tečnost ulazi u vodeni blok, prolazi putanjom definisanom

konstrukcijskom izradom samog bloka i na sebe preuzima toplotu koju je baza bloka
prikupila s elemenata na koji je učvršćena (centralni procesor, procesor grafičke kartice,
90
chipset, elektronika čvrstog diska i slično). Što je veća površina vodenog bloka izložena
prolasku rashladne tečnosti, odvođenje toplote će biti bolje.
Po izlasku iz vodenog bloka rashladna tečnost ulazi u rezervoar, jedini element vodenog
hlađenja koji omogućava oslobađanje eventualnih vazdušnih mjehurića, inače ogromnog
problema sistema bez ovog elementa. Budući da se u odnosu na crijeva radi o prostoru
mnogo većeg volumena, rashladna tečnost se po ulasku u rezervoar značajno usporava, tako
da oni moraju biti konstruirani na način da omogućavaju što brži nastavak cirkulacije.
9.3.8 Rashladna tečnost

Problematika odabira rashladne tečnosti itekako je važna za krajnje performanse
vodenog hlađenja. Strašna greška slabije upućenih jeste ulijevanje vode iz gradskog
vodovoda u netom kupljeni ili samostalno konstruirani sistem. Takva tvrda voda predstavlja
ozbiljan problem jer se iz nje izlučuje i taloži kamenac koji s vremenom prekriva sve površine
u dodiru s vodom i time ih naprosto upropaštava. Stoga treba koristiti destilovanu vodu
dodatno obogaćenu aditivima za sprečavanje stvaranja algi i korozije (spoj aluminijumskog
radijatora i bakrenog vodenog bloka posredstvom vode ponaša se kao svojevrsna pseudo-
baterija). Potrebni aditivi dostupni su u malim dozama (idealna rashladna tečnost sadrži 95%
destilirane vode, 5% antikorozivnog sredstva i nekoliko kapi sredstva protiv algi) i mogu se
kupiti u svakoj trgovini koja se bavi prodajom vodenih hlađenja.
9.3.9 Održavanje
Održavanje dobro konstruiranog vodenog hlađenja je jednostavan proces. Kako
biste se riješili naknadnih briga oko stanja njegovih komponenata, obavezno u rashladnu
tečnost dodajte antikorozivno sredstvo (naravno, samo ako u paketu s kupljenim sistemom
niste dobili ili naknadno nabavili fabričku rashladnu tečnost koja je već obogaćena
potrebnim dodacima). Povremeno provjeriti nivo tečnosti u rezervoaru i po potrebi je doliti.
Jednom godišnje je poželjno obaviti detaljniji pregled sistema u potraži za korozijom te
očistiti ventilator radijatora. Prašina koja će se na njemu neminovno nakupiti smanjuje mu
performanse i povećava buku, a najlakše se skida vazduhom iz kompresora.
9.3.10 Vrste hladnjaka
 Tvornički (obični) hladnjaci I Heatpipe tehnologija (najviše se odnosi na CPU

hladnjake, no zapravo je isto "pravilo" i za gpu/nb etc.)
 Tvornički (obični) hladnjaci - dolaze u BOX pakiranju sa procesorima
 Hladnjaci sa heatpipe tehnologijom
Heatpipe je jednostavan uređaj koji može vrlo brzo prenijeti toplinu sa jednog mjesta na
drugo, a obično se koristi za hlađenje elektroničkih komponenti u klima uređajima,
frižiderima, tranzistorima itd. Sastoji se od tri dijela, spremnika (cijevi), kapilare i tekućine.
Spremnik je cijev valjkastog oblika zatvorena na oba kraja kako bi izolirala tekućinu od
vanjskih utjecaja, održavala pritisak na stijenke cijevi i prenosila toplinu na tekućinu.
Unutrašnje stjenke spremnika obložene su propusnom strukturom koja se zove kapilara.
Svrha ove kapilare je generirati pritisak kojim će se tekućina unutar spremnika transportirati
sa mjesta kondenzacije do mjesta isparavanja. Većina heatpipeova koristi vodu ili
metanol/alkohol kao tekućinu.
Jedna strana heatpipe-a spojena je na izvor topline. Kako temperatura na tom dijelu raste,
tako tekućina unutar spremnika isparava i prelazi u plin. Plin zatim ispunjava propusnu
kapilaru i širi se kroz cijeli spremnik prema drugom, hladnijem kraju. Do kondenzacije dolazi
čak i ako je temperatura malo niža od temperature u dijelu isparavanja. Prilikom
kondenzacije, plin predaje toplinu koju je nakupio prilikom isparavanja i kondenzirana se
tekućina vraća u dio isparavanja. Ovaj termodinamički ciklus se nastavlja i pomaže održavati
konstantne temperature. Veoma rijetko dolaze u BOX pakiranju, ali ih zato na tržištu ima na
pregršt raznih proizvođača/oblika/boja etc.
Radi se o hladnjaku sastavljenom iz 3 (+1) dijela.

 Baza (moguće od aluminija ili bakra [Al/Cu])
 Cijevi (heatpipe) [Al/Cu]
 Listići (rebra) [Al/Cu]
9.4 Termalna pasta

Nakon što se CPU udobno smjestio u svoje podnožje, slijedi montaža hladnjaka.
Međutim, prije same montaže potrebno je osigurati dobar kontakt između procesora i
hladnjaka kako bi se toplina što bolje odvodila. Osiguravanju dobre odvodnje topline uvelike
doprinosi termovodljiva pasta.
Slika 102. Različite vrste termalne paste
Najčešće dolazi u dvije osnovne izvedbe koje možemo razlikovati po boji - srebrna i bijela.
Srebrne paste slove kao bolje i dugotrajnije. U sebi sadrže čestice srebra ili aluminija u gelu.
Bijele paste sadrže keramički prah u silikonskom gelu. Taj prah je bijel, pa je i pasta bijela.
Slabo se primijete razlike u temperaturama raznih procesora kod korištenja jedne ili druge
paste. Jedino je uočljivo da se bijele paste nešto brže sasuše i stvrdnu od srebrnih.
Bijele paste su nešto sigurnije za upotrebu jer nemaju nikakvu električnu vodljivost za razliku
od srebrnih koje imaju malu vodljivost, pa se može dogoditi da srebrna pasta u nekim
slučajevima izazove kratki spoj ako je dospjela gdje ne treba.
92
Osim bijelih i srebrnih postoje još neke vrste termovodljivih pasta i gelova (karbonske,
mineralne i sl.),Karbonske sadrže karbonske (ugljične), odnosno dijamantne čestice ili
vlakna. Važe za najskuplje i najbolje.
Osnovni princip na kojem se bazira odvođenje topline pomoću termalne paste odnosi se na
činjenicu da pasta popuni sitne neravnine i brazde na površini hladnjaka i procesora, te tako
osigura maksimalnu doticajnu površinu između dvije komponente. Kod nanošenja paste ne
treba pretjerivati jer se može umjesto odvodnje topline postići negativan učinak i
pregrijavanje procesora. Pasta mora biti nanešena u vrlo tankom sloju. Napravi se nekoliko
tačkica paste na procesoru, a pritisak hladnjaka sam ravnomjerno rasporedi pastu po
površini u tankom sloju.
Slika 102. Nanošenje paste
Već je spomenuta potreba redovne promjene paste. Osim što se pasta vremenom stvrdne i
izgubi svoje termovodljive osobine, problem je što često vrlo jako zalijepi hladnjak i
procesor, tako da je potrebna poprilična sila da bi ih se odvojilo. Pri tome su moguća
oštećenja procesora, točnije njegovih osjetljivih nožica. Može se dogoditi da iščupamo
procesor dok je poluga zatvorena (u donjem položaju) jer ju ne možemo podići dok ne
maknemo hladnjak. U situaciji kada se ne može odvojiti hladnjak od procesora može pomoći
zagrijavanje procesora. Upalimo računar i malo pričekamo dok se zagrije. Potom ga
isključimo i odmah pokušamo maknuti hladnjak s procesora.
9.5 Montaža hladnjaka procesora
Hladnjak najprije postavimo iznad procesora. Postavimo ga tako da konektor za

ventilator može dokučiti konektor na ploči. To ovisi o mjestu konektora na ploči, a obično uz
njega piše CPU FAN ili slično.
Postoje četiri kvačice na hladnjaku koje pritiskom sjednu na svoje mjesto na nosaču koji je
montiran na matičnu ploču. Pri tome treba paziti da dvije bijele poluge budu u otpuštenom
položaju i da sam hladnjak (metalni rebrasti dio) bude dobro centriran, točno na procesoru,
a ne recimo jednom stranom na plastičnom nosaču. Slike ispod će to bolje opisati:
Slika 103. Montaža hladnjaka
Nakon što smo zakačili kvačice, potrebno je dvije bijele poluge postaviti u "zaključan"
položaj. One dobro pritisnu hladnjak na procesor i time osiguravaju dobar kontakt za
odvođenje topline. Još jednom treba provjeriti je li sve na svom mjestu, jer u protivnom
možemo oštetiti plastične dijelove hladnjaka i nosača. Često se dogodi da kod nestručne
montaže pukne neka od kvačica, nosač na ploči ili poluga.
94
Slika 104. Zatezanje nožica
Hladnjak je montiran, preostaje još samo priključiti konektor ventilatora na odgovarajuće

mjesto na ploči. Smještaj konektora na ploči je različit na svakoj ploči, pa treba potražiti
odgovarajuću oznaku spomenutu u tekstu iznad. U ovom slučaju natpis CPU FAN se dobro
vidi na drugoj slici ispod, nalazi se ispod konektora, prema malom crnom kondenzatoru.
Konektor ima tri pina. Iako oba konektora imaju odgovarajuće utore koji bi trebali spriječiti
naopako spajanje, ipak treba malo pripaziti jer je naopak spoj fizički moguć.
Slika 105. Priključenje konektora ventilatora na matičnu ploču
10. Hard diskovi i optički mediji
Hard diskovi (HDD) su hardware komponente koje omogućavaju snimanje i čuvanje

podataka, operativnih sistema ili aplikacija. Sa druge strane, CD (Compact Disc) ili DVD
(Digital Video Disc) omogučava snimanje i čitanje podataka. Svi navedeni uređaji mogu biti
interni ili eksterni.
Interne komponente nalaze se ukučištu računara, koriste dva kabla, jedan za napajanje a
drugi za komunikaciju sa matičnom pločom. Što se tiče eksternih uređaja, stariji eksterni
diskovi pored USB kabla imaju i napojni adapter, dok noviji externi uređaji, posjeduju samo
USB porta preko kojeg se napajanje u izvršavaju transfer podataka.
Slika 106. USB DVD uređaj (jedan kabal napajanje, drugi transfer podataka)
10.1 Hard disk (HDD)
Tvrdi disk (Hard Disk) je uređaj koji omogućava snimanje i čuvanje podataka, te
pristup istim shodno potrebama krajnjeg korisnika. Operativni sistem i aplikacije instaliramo
na HDD, što znači da je neophodna hardware komponenta za korištenje računara.
HDD se sastoji od kružnih ploča u hermetičkom kućištu koje se vrte oko jedne ose uz pomoć
elektromotora. Ploče su metalne ili staklene, presvučene tankim slojem feromagnetske
tvari, a magnetske glave koje lebde tik iznad magnetskog sloja pohranjuju odnosno čitaju
podatke.
96
Slika 107. Prikaz otvorenog kučišta HDD
Većina računara ima interni čvrsti disk. Kada instalirate aplikacije, pravite datoteke ili čuvate
bilo koji tip podataka na računaru, oni se snimaju i smještaju na HDD. Kada kupujete
računar, jedna od prvih specifikacija koje se navode na prodajnom materijalu jeste kapacitet
HDD.
Kapacitet HDD razlikuje se od računara do računara. Mjerna jedinica za kapacitet HDD je

bajt. Jedan bajt ima osam bitova, od kojih svaki ima vrijednost 1 ili 0. Obično se kapacitet za
snimanje izražava u megabajtima ili gigabajtima.
Bit je kombinacija engleskih riječi binary digit, što u prijevodu znači binarna znamenka (0 ili
1). Bit je temeljna jedinica za informaciju, a fizički je predstavljena jednim impulsom
poslanim kroz elektronički sklop ili točkicom na magnetskom disku.
Bajt je jedinica informacije sastavljena od osam bitova. Najčešće su u upotrebi veće jedinice:
 Kilobajt KB 1024
 Megabajt MB 1048576
 Gigabajt GB 1073741824
 Terabajt TB 1099511627776
Kapacitet čvrstog diska može biti u rasponu od samo nekoliko MB do čak nekoliko terabajta.
Noviji lični računari uglavnom imaju od 500 GB do 1000 GB. Serveri obično imaju veći
kapacitet zato što skladište veoma velike količine datoteka.
10.1.1 Princip rada
Magnetski disk svoje djelovanje temelji na fizičkim osnovama magnetskog polja i

svojstvima feromagnetskih materijala. Pri upisu podataka na njega koriste se svojstva
takozvanih tvrdih feromagnetskih tvari da nakon što su magnetizirane vanjskim poljem,
ostanu magnetizirane i nakon što se vanjsko magnetsko polje ukloni. Tvrdi disk se sastoji od
nekoliko ploča obično od nemagnetskih materijala, najčešće legure aluminija ili stakla. Te
ploče su premazane sa tankim slojem feromagnetskog materijala debljine 10 do 20 nm (za
usporedbu, debljina običnog kopirnog papira je između 0,07 mm i 0,18 mm - 70.000-
180.000 nm. Na taj magnetski materijal dodatno se stavi premaz ugljika kao zaštitni sloj. Za
magnetski materijal se danas obično biraju legure kobalta, dok su ranije bili korišteni oksidi
žeǉeza, kroma, ili slično. Disk se okreće oko svojeg središta brzinom od 3.000 okr/min do
10.000 okr/min, dok se tik iznad njega nalazi glava za čitanje i pisanje (eng. read-and-write
head), pričvršćena na ručku koja može glavu premjestiti bliže ili dalje središtu diska. Na
današnjim, modernim diskovima, udaljenost te glave od površine ploče se mjeri u
nanometrima.
Podaci se na disk upisuju uz pomoć male zavojnice koja je sastavni dio glave. Zavojnica u
biranim trenucima propušta električnu struju izabranog smjera. Magnetska glava sastoji se
od zavojnice koja je namotana na tvrdu feritnu jezgru. Glava je učvršćena na ručicu koju po
disku pomiče aktuator. Uz pomoć njega glava se može pomicati iznad cijelog diska.
Magnetska površina ploče u disku je podijeljena u puno malih magnetskih područja veličine
mikrometra, a na svakoj od tih površina se vrši se pohrana (kodiranje) jednog bita
informacije. Do 2005. godine ta podjela magnetske površine je bila samo horizontalna, ali od
tada pa do danas ta podjela je i vertikalna čime su se dobili tvrdi diskovi većeg kapaciteta (2
TB, 4 TB). Zbog prirodne kristalne strukture magnetskih materijala, te regije na disku se
sastoje do nekoliko stotina magnetskih čestica (jedna magnetska čestica je veličine 10 nm).
Protjecanjem struje kroz zavojnicu stvora se magnetsko polje koje se zbog blizine glave
proteže i kroz magnetski materijal na površini diska. Kako se disk brzo okreće ispod glave,
sav materijal koji prođe ispod glave se magnetizira u smjeru određenom smjerom
protjecanja električne struje. Uključivanjem struje u kratkotrajnim biranim trenucima,
postiže se na površini diska niz različito magnetiziranih područja jedno iza drugog, čime je na
disk zapisan niz podataka. Podaci su na disku nalaze kao niz magnetskih čestica na
magnetskom sloju diska koje su smještene u koncentrične krugove.
Čitanje se ispočetka radilo koristeći činjenicu da kada niz različito magnetiziranih područja
brzo prođe ispod zavojnice magnetske glave, u zavojnici se inducirao električni napon kod
svake promjene polja. Inducirani napon i tako dobivena struja ima svoju jakost koja ovisi o
jakosti magnetskog polja, njegovom smjeru, brzini promjene magnetskog polja ispred glave i
udaljenosti glave od diska. Zbog razlike u induciranom naponu na zavojnici u određenom
trenutku dobiva se naponski signal. Iz tog naponskog signala se stoga može zaključiti kakav
je raspored magnetiziranih područja prošao ispod nje i time se niz bitova pročitao. No danas
se koriste druge magnetske pojave, recimo osobine da prisutnost magnetskog polja mijenja
električnu otpornost nekih materijala. Kod takvih diskova, glava je magnetnootporna.
Prilikom prolaska glave za čitanje/pisanje podataka preko magnetizirane površine diska,
glava mijenja svoj električni otpor zbog promjene jačine i smjera magnetskog polja
(tehnologija gigantskog magnetootpora (GMR)).
98
U današnjim tvrdim diskovima glave za čitanje i pisanje su odvojene, za razliku od starih

diskova na kojima se sve obavljalo uz pomoć jedne glave. Dobra svojstva magnetskog diska
jesu veliki kapacitet, postojanost podataka i brzi pristup podacima. Negativna svojstva jesu:
osjetljivost na prljavštinu i elektromagnetska polja, te ograničenje maksimalne gustoće
podataka. Magnetski disk je posebno osjetljiv na elektromagnetska polja i pri rukovanju
treba to imati na umu.
10.1.2 Logička struktura
Tvrdi disk je podijeljen na logičke dijelove. To su: Master boot record, ostatak traga 0
(Remain of track 0), Boot Record (sadrži informacije i datoteke potrebne za podizanje
operativnog sustava), FAT1 i FAT2 (sadrže tablice datoteka te njihovu lokaciju unutar
particije), Boot directory (bilježi strukturu direktorija na particiji), te najveći dio DATA u
kojem su pohranjeni podatci.
10.1.3 Vrste HDD
Kontroleri HDD, ukomponirani u kućište diska, dobili su naziv IDE (Intelligent Drive
Electronics). Disk se povezuje sa sabirnicom (npr. ISA).
Poboljšani EIDE (Enhanced IDE) standard podržava još dodatna dva fizička uređaja na
pridodanom (sekundarnom) diskovnom kanalu, veće brzine prijenosa i razne modove rada.
ATA HDD se povezuje na ploču koristeći višežilni pljosnati sivi kabal s 40 ili 80 vodova.
Slika 108. WD ATA HDD i ATA kabal
SATA (Serial ATA) HDD je nova koncepcija pristupa trajnoj memoriji koja koristi brzu SATA
tehnologiju pristupa diskovima te PCI-Express sabirnicu s mnogo boljim osobinama. SATA
sučelje koristi 8 vodova, za razliku od starijeg paralelnog IDE kabla koji je koristio 80 pinske
konektore (40 pinova za prijenos podataka i 40 za GND). Serijska konekcija reducira
kompleksnost komunikacionog protokola i smanjuje broj potrebnih kontakata. Ovo
dozvoljava da se brzina prijenosa podataka značajno podigne, osobito u verziji SATA-III (oko
6 Gb/s). Serijsku arhitekturu koristi i PCI-Express. Da ne bude zabune, PATA i SATA su načini
na koji se pristupa uređaju glede razmjene podataka.
Slika 109. WDS ATA HDD i SATA kabal
10.1.4 Ugradnja diskova
HDD umetnemo u odgovarajući prostor unutar kućišta pri čemu su konektori okrenuti
prema ploči. Na bočnim stranama diska nalaze se rupe za šarafe, po tri sa svake strane. Dvije
će biti iskorištene, pa disk trebamo pomaknuti unutar ležišta toliko da dvije rupe budu
vidljive kroz odgovarajuće proreze na limu kućišta, a to ovisi i o samoj konstrukciji kućišta,
nije kod svih jednako.
Slika 110. Umetanje diska u ležište

Za ugradnju HDD koriste se odgovarajući šarafi kojima pričvrstimo disk s obje strane.
100
Slika 104. Pričvršćivanje šarafima
U ovom primjeru ugradit ćemo PATA (IDE) hard disk, pa treba obratiti pažnju na jumpere.
Ako se radi o PATA (IDE) uređaju kakav je u ovom primjeru, potrebno je još postaviti jumper
koji određuje način rada uređaja (ako ne pišu puni nazivi, onda se koriste obično ove kratice:
MA = master, SL = slave ili CS = cable select). Jumper se nalazi na do ATA konektora. Na IDE
kabal mogu biti priključena dva uređaja. Master označava glavni uređaj (device 0), slave je
podređeni uređaj (device 1). Zanimljivo je da se često vjeruje da na brzinu prijenosa
podataka, kao i na prioritet uređaja pri prijenosu podataka utječu ove postavke. Međutim,
to nije slučaj, što se tiče brzine prijenosa podataka, svejedno je.
Ako priključujemo samo jedan uređaj na IDE kabal, onda jumper stavimo kod oznake za
master. Cable select znači da će uređaj biti master ako ga priključimo na krajnji konektor Ide
kabla, a slave ako ga priključimo na srednji konektor, znači odabir je uzrokovan mjestom
priključenja na Ide kabal, pod uvjetom da je kabel 80-žilni. Po potrebi jumperom spojimo
odgovarajuće pinove pincetom ili malim kliještima (prstima ide malo teže, ali nije
nemoguće). Informacije o pinovima su obično napisane na gornjoj strani diska. Kod ugradnje
SATA diskova ovo ne postoji, pa je njihova ugradnja još jednostavnija.

Slika 111. Postavljanje jumper-a
HDD je vrlo osjetljiva komponenta na udarce, pa je prilikom transporta i ugradnje potrebno

paziti da slučajno ne padne. Istina, puno je osjetljiviji dok radi nego kad je isključen, ali
svejedno, svaki udarac i pad je opasan.
10.2 SSD (Solid State Drive)
SSD (Solid State Disk) je sljedeća generacija diskova za snimanje i čitanje podataka. U
realnosti SSD je sačinjen od specijalnih memorijskih čipova u koje se mogu smještati i brisati
podaci, a mogu se i čuvati čak i kad je isključen sa napajanja.
Mnoge su prednosti SSD-a nad standardnim čvrstim diskom:

 Vrijeme upita je značajno smanjeno, čineći SSD veoma brzim
 SSD nema pokretnih dijelova koji bi se kvarili
 manje stvara toplote, mnogo je lakši, mnogo bolje iskorištava energiju od klasičnih
čvrstih diskova
 potpuno je nečujan
 i na kraju je mnogo izdržljiviji, ukoliko slučajno padne veoma su male šanse da će biti
i oštećen.
Naravno, postoje i nedostaci u odnosu na standardne čvrste diskove:
102
 SSD sa cijenom ne može da se mjeri sa standardnim čvrstim diskovima
Slika 112. SSD Disk
Glavna razlika između HDD-a i SSD-a jeste u načinu rada, HDD se sastoji od mahentih
diskova, glava za čitanje i pisanje i kontrolera, pa samim tim HDD predstavlja
elektromehaničku komponentu, sa druge strane solid state drive se u principu sastoji od
kontrolera i memorijskih čipova, SSD-ovi zauzimaju manje prostora, troše manje energije i
otporniji su na fizička oštećenja. Pošto SSD koristi čipove, a ne magnetne diskove koji se
rotiraju, čitanje i pisanje podataka je dosta brže, nemamo potrebe za defragmentacijom.

Slika 113. Intel SSD u poređenju sa običnim HDD
Kao i kod HDD povezivanje, SSD-ova, se vrši pomoću standardnog SATA interfejsa, neki se
povezuju i preko PCI Express ili USB kabla, dok se oni rezervisani za servere povezuju i preko
SCSI interfejsa ili pomoću optičkih kablova.
SSD-ovi se međusobno razlikuju, jedna od osnovnih razlika po kojoj se SSD-ovi mogu

razvrstati jeste tip memorije koju koriste za skladištenje podataka, ova memorija može biti
RAM, EEPROM ili flash memorija, i svaka od njih ima svoje prednosti i mane.
Pored osnovna dva tipa, NOR i NAND, flash memorije mogu biti i SLC, single-level cell ili
MLC, multi-level cell. Kod SLC memorija svaka memorijska ćelija je zadužena za smeštanje
jednog bita, ove memorije, zbog toga, imaju manju gustinu pakovanja, ali su dosta
pouzdanije i životni vijek im je duži, naravno, i cijena im je veća. Većina flash SSD memorija
koje se prodaju su NAND flash MLC.
Jedan od najbitnijih faktora koji najviše utiče na pouzdanost i životni vek SSD-a je njegov
kontroler. Kontroler SSD-a ne samo da je zadužen za pripremu i skladištenje podataka već
ima i veliku ulogu u praćenju stanja SSD-a, on je zadužen i za obeležavanje neupotrebljivih
blokova, tj. blokova na koje se podaci više ne mogu pisati, ravnomjernu raspodjelu
podataka.
U prošlosti se nije obraćalo toliko pažnje na kvalitet samog kontrolera pa su SSD-ovi bili
nepouzdani, sada proizvođači u prvi plan stavljaju baš kvalitet kontrolera, što je i logično
kada se uzme u obzir od kolike je on važnosti za čitav solid state drive.
Pri kupovini SSD-a uvek se treba raspitati o kontroleru, proveriti njegovu pouzdanost i
performanse, najčešći uzrok skraćenja životnog veka SSD-a jeste loš kontroler.
Međutim nema ni malo dvojbe da će SSD ući u široku upotrebu jednom kada se ovi
nedostaci riješe, što se već dešava, jer već sada SSD veoma povećava vrijeme trajanja
baterija na laptopima, smanjuje njihovu težinu i povećava im performanse.
10.3 Floppy disk
Disketna jedinica (floppy disk) čita diskete od 3,5 “. Sam termin „flopi“ baziran je na
starim disketama od 5,25 inča koje su bile savitljive. Diskete od 3,5 inča su manje i čvršće.
Ove diskete su prenosni medijumi koji skladište do 1,44 MB podataka. Podaci mogu da
sadrže datoteke određene računarske aplikacije (kao što je Microsoft Word) ili relativno
male aplikacije koje se mogu pokrenuti sa same diskete.
Disketne jedinice mogu biti ugrađene u računar (kao interna komponenta) ili mogu biti
povezane putem USB porta kao eksterna komponenta. Mnogi noviji prenosni računari
nemaju ugrađene interne disketne jedinice. Uz porast popularnosti i funkcionalnosti
CD/DVD-ova za pisanje (tj. narezivanje) i USB flash diskova, gubi im se namjena.
Ugradnja je ista kao i ugradnja HDD, samo nema jampera.
104
Slika 114. Floppy drive i diskete
10.4 CD/DVD drives
CD-ROM (Compact Disk) i DVD (Digital Video Disk) jedinice omogućavaju korisniku da
čita i/ili snima, tj. „narezuje“, podatke na kompakt disk. CD i DVD diskovi su prenosni mediji
koji mogu da skladište do nekoliko stotina gigabajta podataka. Pošto su ovi medijumi mali, a
imaju veliki kapacitet za skladištenje danas dobijaju veliku ulogu.
Tabela 6. Oznake CD/DVD

Slika 115. DVD drive
Blu-ray Disc (skraćenica: BD) je vjerovatan nasljednik DVD drives i diskova. Tehnologija i
pripadajući uređaji su koncipirani za privatne korisnike. Za viša očekivanja preduzetničkih
korisnika postoje varijante Professional Disc for Data (PDD) i Professional Disc for Broadcast
(PDB). Kako za Blu-ray Disc tako i za HD-DVD predviđena zaštita protiv nezakonitog
umnožavanja je Advanced Access Content System (AACS) iz područja Digital Rights
Managementa.
HD DVD (High Density DVD ili High Definition DVD) je optički format diska najnovije
generacije napravljen za pohranu velikih podataka ili filmova visoke rezolucije. HD DVD je
razvijen od strane nekoliko kompanija koje se bave elektronikom i računarstvom, a koje je
predvodila Toshiba. HD DVD na jednom sloju ima kapacitet od 15 GB, dok je kapacitet na
dvoslojnom mediju 30 GB, a naknadno je Toshiba objavila da će postojati i troslojni HD DVD
disk sa kapacitetom od 45 GB. HD DVD koristi plavo-ljubičasti 404 nm laser za čitanje
informacija sa diska.Prvi uređaj za čitanje ovih medija je predstavljen 18. aprila 2006. godina
kojeg je izradila Toshiba. Kompanije koje su prihvatile ovaj standard i otvoreno ga
zagovaraju su: Toshiba, NEC, Sanyo, Microsoft, Hewlett Packard, i Intel.
LightScribe tehnologija nam omogućava korištenje laserskih zraka za upisivanje natpisa ili
slika na gornjoj strani CD-a ili DVD-a na kojeg smo upravo snimili određeni materijal. Ovo bi
ujedno moglo i značiti kraj specijaliziranim printerima, raznim flomasterima, naljepnicama i
sličnim materijalom koji se koristi danas za istu namjenu.
106
Slika 116. Ispis cover-a na CD koristeći Lightscribe tehnologiju
10.4.1 Ugradnja optičkih uređaja
Najprije trebamo pripremiti kućište i to tako da maknemo, ili bolje rečeno izbijemo
plastiku s prednje strane kućišta na mjestu gdje želimo ugraditi optički uređaj. Tačno mjesto
ugradnje ovisi o mjestu gdje će stajati računar. Ako računar držimo na stolu, onda je pržilicu
najbolje ugraditi u što niže slobodno mjesto za 5.25" uređaje, a ako računar držimo na podu,
onda je gornje mjesto najbolji izbor.
Plastika se drži za kućište dvjema zakačkama.. Najsigurniji način uklanjanja plastike je

udarcem drškom odvijača s unutarnje strane ili ako se bojite da bi udarcem mogli nešto
oštetiti, onda pokušajte samo vrhom šarafcigera. U svakom slučaju, prste držite podalje od
bilo kakvih limova ako imate jeftinije kućište. U suprotnom imaćete posljedice kao autor ove
skripte.
Slika 117. Posljedice nestručnog rukovanja
Pržilicu ćemo ugraditi u gornji 5.25" prostor, pa treba ukloniti gornju plastiku:

Slika 118. Skidanje zaštitne plastike
Sama ugradnja je jednostavna. Nakon što je uklonjena plastika, (i u nekim slučajevima jedan
lim iza nje) s prednje strane umetnemo optički uređaj. Poravnamo prednju stranu s
kućištem, a s bočne strane provjerimo jesu li kroz proreze na kućištu dostupne rupice
optičkog uređaja u koje treba zašarafiti odgovarajuće vijke. Optiku pričvrstimo vijcima s obje
strane:
108
Slika 119. Ugradnja i pričvršćivanje optike

11. Adapterske kartice
Adapterska kartica (između ostalog poznata i kao kartica za proširivanje) je, prosto,
strujno kolo koje se montira u računar kako bi se povećale njegove mogućnosti. Postoje
razne vrste adapterskih kartica, ali važna stvar na koju treba obratiti pažnju je, da bez obzira
na funkciju koju obavlja dotična kartica, ona mora da odgovara tipu magistrale na matičnoj
ploči u koju se montira (na primjer možete montirati PCI mrežmi karticu samo u PCI slot
(otvor za proširenje)).
Pet najčešćih kartica za proširivanje koje se danas ugrađuju su sljedeće:

 grafička kartica
 mrežna kartica (NIC)
 modem
 zvučna kartica
 izlazno-ulazna kartica
10.1 Grafička kartica
Najvažniji element grafičkog sistema je GRAFIČKA KARTICA. To je elektronički uređaj koji se

najčešće kao kartica preko utora (slot-a) uključuje u matičnu ploču računara. Osnovni
elektronički sklop grafičke kartice je grafički procesor - GPU (Graphics Processing Unit) koji
je zadužen da osigura vizualizaciju aktivnosti nekakve programske potpore ili korisnika na
zaslonu monitora. Otuda ponekad i naziv VPU (Visual Processing Unit). Modernija i jeftinija
rješenje sadrže manje moćne GPU u sastavu chispet-a računara ili samog mikroprocesora.
Analogno zadaćama, osnovni dijelovi grafičke kartice su:
 Videoupravljač
 ROM karakter generator
 Video RAM
 Generator video-RGBI signala (signali slike i intenziteta)
 Generator signala sinkronizacije (HSYN i VSYN) monitora
Grafička kartica je važan dio računar, obzirom da obrađuje sliku.. Dobijena slika može biti
dvodimenzionalna i trodimenzionalna. Dvodimenzionalna je tekst, vaš desktop dok
trodimenzionalnu vidimo u raznim igrama, simulacijama itd.
Slika 120. Novije grafičke kartice
110
Glavni dio na grafičkoj kartici je grafički procesor. Njegova uloga je prevođenje binarnog
koda kojeg dobije preko sabirnice AGP,PCI i PCI Express u vidljivu sliku na nekom grafičkom
izlazu, ta slika dalje ide do monitora. Princip je jednostavan, CPU sarađuje sa nekim
softverom i šalje informacije grafičkom procesoru koji obrađuje dobivene informacije i šalje
ih na monitor.
Tokom rada grafički procesor se može zagrijati i do 100°C, stoga koristimo hladnjake
(aktivne i pasivne). Normalna temperatura GPU-a je 40-70 °C , ovisi kako proizvođač propiše.
Jače kartice imaju na memoriji pasivne, a GPU najčešće ima i pasivno i aktivno hlađenje.
Osim aktivnog (ventilator) i pasivnog (razni blokovi i rešetke kao što vidite na slici) postoji i
vodeno hlađenje koje možemo ugraditi na grafičku karticu (o ovim tipovima hlađenja smo
govorili kod procesora).
10.2 Podjela grafičkih kartica

Grafičke kartice mogu biti integrirane s matičnom pločom (on-board), u sklopu kućišta
mikroprocesora ili se kao samostalne kartice umeću u ISA (Industry Standard Architecture),
PCI (Peripheral Component Interconnect), AGP (Accelerated Graphics Port) ili PCI-Express
utore na matičnoj ploči. Zasebne grafičke kartice koje se umeću u utore matične ploče
računala u pravilu koriste vlastitu memoriju glede obrade videoprikaza, dok ostale navedene
vrste koriste dio radne memorije za tu svrhu. Za aplikacije koje koriste obradu teksta i vrlo
malo grafike zadovoljiti će grafička kartica na matičnoj ploči. No obrada slike ili videa je
disciplina koja ukupnu cijenu računala može višestruko povećati, kroz cijenu grafičke kartice.
Grafičke kartice se u osnovi dijele na:

 AGP
 PCI-Ex16
AGP(Accelerated Graphics Port) port je kreiran 1997. godine od strane Intela. Dostupno je
više verzija AGP porta: AGP 1x, AGP 2x, AGP 4x, AGP 8x. i još neke druge varijacije (AGP
Express, AGX. itd). Najveći napon je 3.3V, ali koliko je poznato većina novih grafičkih radi na
1.8V. AGP je počeo izumirati 2004. godine, kada je kreiran PCI-Ex port. Zadnja masovna
generacija AGP grafičkih kartica je bila od nVidie GeForce FX5x00 i od ATI-a radeon 9x00.
Slika 121. AGP grafička kartica

Slika 122. AGP utor
PCI-E x16 port je kreirao Intel 2004 godine. Prva masovna generacija PCI-E x16 grafičkih
kartica je bila od nVidie GeForce 6x00 i od ATI-a Radeon x x00 (npr x800).
Slika 123. PCI-Ex grafički interfejs
Prednost PCI-Ex porta je najviše u tome što možemo upariti više grafičkih kartica koristeći
jednu od dvije tehnologije, SLI ili CrossFire. Kod takvih spajanja najveći problem je dodatno
zagrijavanje. Naravno morate imati dosta jače napajanje (PSU) nego ste ga imali sa jednom
grafičkom karticom. Ako već želite SLI i Crossfire dobro je imati veliko kućište i dobro
postavljene ventilatore zbog boljeg protoka zraka. Sa većim zagrijavanjem nećete imati
problema kod vodenog hlađenja.
Naravno da sve matične ploče ne podržavaju SLI ili Crossfire jer moraju imati više od 1 PCI
Express utor.
 SLI - način spajanja nVidinih grafičkih kartica.
 Crossfire - način spajanja ATi- jevih kartica.
112
Time se osigurava veća procesorska moć i veća količina memorije. Spajati se mogu grafičke
koje imaju isti GPU. I naravno ne možete spojiti ATI sa nVidiom.
Slika 124. SLI/CrossFIRE
Najviša propusnost Pci-Ex slota je x16 a ima i x8 i x4. To se najviše vidi kod nekih matičnih
koje podržavaju SLI, prilikom korištenja jedne grafičke propusnost je x16, prilikom korištenja
SLI-a jedan port ima x16, x8 propusnost.
PCI-E x16 2.0 je novija verzija PCI-Ex porta napravljena da može propustiti duplo više
podataka od običnog PCI-Ex 1.0 porta. Matične ploče koje podržavaju PCI-Ex 1.0 mogu raditi
sa PCI-E 2.0 grafičkim karticama, ali će raditi na brzini PCI-Ex 1.0 porta. Isto vrijedi i obrnuto
ako stavimo u matičnu ploču koja ima PCI-Ex 2.0 port PCI-Ex 1.0 grafičku karticu.
Slika 125. PCI-Ex utor

10.2.1 Princip rada

Današnje grafičke kartice su opremljene snažnim grafičkim procesorima koji svojom
procesorskom snagom i brojem tranzistora gotovo nadmašuje CPU. Grafički procesor
obrađuje podatke koje dobija od neke sabirnice. Većina podataka koji dolaze za obradu se
privremeno smješta na memoriju koja se nalazi na grafičkoj kartici, VRAM (Video Random
Acces Memory). VRAM služi za pohranjivanje najnužnijih podataka za GPU, najčešće su to
neke teksture. VRAM je vrlo bitan jer se time dobije vrlo brz protok i obrada grafike što na
kraju daje veći broj slika u sekundi (Frames Per Second) čineći tu animaciju vrlo ljepšom i bez
trzanja. Zbog toga proizvođači nastoje poboljšati brzinu VRAM-a na kartici koja je skoro
prešla brzinu sistemskog RAM-a. Današnje kartice imaju od 2GB do čak 8 GB.
Slika 126. Šema rada grafičke kartice
RAMDAC (Random Access Memory Digital-to-Analog Converter) - dio koji se brine za

prikazivanje 2D slike, dok 3D sliku obrađuje grafički procesor u saradnji sa centralnim
procesorom i RAM memorijom. RAMDAC je zapravo spoj tri vrlo brza digitalno-analogna
pretvarača sa malom količinom RAM-a za pohranjivanje boje i stvaranje slike na monitoru.
Radi tako da pretvara digitalne signale koje dobija od kompjuterskog procesora u analogne
signale razumljive monitoru ili drugom prikaznom uređaju. Što je veći broj bitova kojima
RAMDAC raspolaže brži je i transfer podataka, drugima riječima taj konverter će brže
osvježavati ekran. RAMDAC šalje finalnu sliku do monitora kroz kabal koji se direktno spaja
iz monitora u grafičku karticu.
Što je brži GPU i VRAM time je i bolja sama kartica. Količina memorije nije toliko bitna sama
po sebi, tako da nemojte misliti kao što mnogi misle da količina memorije utiče na brzinu
grafičke kartice. S druge strane moguće je da GPU ima spor radni takt i dodatno je 64bitna,
što daleko čini ovu grafičku slabijom.
114
10.2.2 Djelovi grafičke kartice
Glavni dijelovi moderne grafičke kartice su:
 PCB (Printed Circuit Board) -ploča na kojoj se nalaze svi ostali dijelovi
 GPU (Grapich Processing Unit) - procesor, ujedno i glavni dio koji prevodi binarni
kod u sliku)
 RAM (ili VRAM - Video Random Acces Memory) - pohranjivanje najnužnijih podataka
za GPU, najčešće teksture
 Konektori
 PCI
 AGP
 PCI Express
 Izlazi
o VGA (Video Graphics Array)
o DVI (Digital Visual Interface)
o Video in/Video out (VIVO)
Slika 127. Djelovi grafičke kartice
Današnje kartice najčešće imaju neku vrstu hladnjaka (aktivnog ili pasivnog) zbog
komplikovanosti grafičkog procesora koji je već po broju tranzistora prestigao centralni
procesor. Moćnije kartice obično imaju i pasivne hladnjake (heatstink) na VRAM-u zbog
visokih frekvencija koje su i do dva puta veće nego kod običnog RAM-a. RAMDAC je dio koji
se brine za prikazivanje i kvalitetu 2D slike, dok 3D slike obrađuje grafički procesor u saradnji
sa centralnim procesorom i RAM memorijom Grafičku karticu karakterizuju sljedeće stvari:
broj tranzistora, takt jezgre, takt memorije, potrošnja itd.
Taktovi se mjere u MHz, današnja solidna grafička ima takt jezgre 850 MHz, a takt memorije
1200 MHz. Broj tranzistora se danas mjeri u milijardama, otprilike 2.15 milijarde tranzistora
ima jedna dobra grafička kartica i troši oko 180W.

10.2.3 Proizvođači i karakteristike
Glavni proizvođači grafičkih čipova (GPU)

 Intel
 ATI Technologies - Radeon 7/8/9000 serije, Radeon X serija
 NVIDIA - GeForce uključujući GeForce FX seriju, GeForce 6 seriju, GeForce 7 seriju,
GeForce 8 seriju, GeForce 9 seriju i GeForce X seriju.
Slika 128. Foto ilustracija - borba za prevlast
Grafički čipovi posebne namjene

 Matrox - Parhelia i P-serija
 Manji proizvođači grafičkih čipova (GPU)
 S3 Graphics - Chrome serija
 XGI Technology Inc. - Volari
 Tech Source - Raptor
 Falanx Microsystems – Mali
116
10.2.4 Šta je to reballing?
Reballing je proces zamjene postojećih kuglica koje predstavljaju kontakt između

čipa i matične ploče. Svaki BGA čip ispod sebe ima kalajne kuglice, koje vremenom pucaju
usljeg procesa grijanja i hlađenja matične ploče. U rijetkim slučajevima sam BGA čip strada,
jer je za njegovo izgaranje potrebna velika temperatura, što bi opet dovelo do paljenja
samog laptopa.
BGA čip često strada usljed nestručnog pokušaja da se sam čip zalemi, u servisu koji nije
osposobljen za takve poslove. Usljed visokih temperatura i mnogobrojnih temperaturnih
ciklusa(hlađenje/skupljanje te grijanje/širenje) dolazi do zamora materijala, mikroskopskih
pukotina koje prouzrokuju gubitak kontakta i pucanja lema. Zbog promjen mikrostrukture
lema koja prouzrokuje krt lem velike zrnaste strukture, lem je podložan lakom pucanju i
nesigurnom kontaktu, gde je neophodna njegova zamjena novim da bi se stvorio pouzdan i
dugotrajan kontakt.
Slika 129. Mašina za reballing
Reballing BGA čipova nije toliko sigurno rješenje koliko ga svi servisi hvale. Za siguran i tačan
lem, i dobar kontakt čipa i matične ploče potrebna je dosta skupa mašina. Kada se
pozicionira čia na ploči, svi idu na iskustvo, ali pošto se radi o milimetrima, mogućnost
greške je dosta velika. Zato se i daje garancija od 3/6 mjeseci. Servisi koji daju garanciju od
godinu dana, su neiskreni, i ako dođe do ponovnog kvara mogu da kažu da je nešto drugo u
pitanji na ploči i da vam opet naplate svoj rad. Reballing BGA čipa može da se radi jednom,
eventulano dva puta. Jer da bi se odlemio i zalemio jedan čip na matičnoj ploči, on mora da
prođe četri izlaganja visokoj temperaturi. Tada može da dođe do blage deformacije čipa,
kada on više ne može da se zalemi na matičnu ploču.
Ali opet sa druge strane kada se pojavi kvar na matičnoj ploči i hladan lem ispod nekog od
čipova najsigurnije rešenje je zamena cele matične ploče laptopa. Kada se uzme u obzir

starost i vrijednost laptopa vidimo da je to sigurno neisplativo, i onda reballing je jedino

rešenje za popravku. Ukoliko se detaljno i precizno uradi, može laptop da radi godinama,
besprijekorno.
10.2.5 Ugradnja grafičke kartice

Najprije je potrebno na kučištu maknuti jedan zaštitni lim na mjestu gdje će biti
ugrađena grafička kartica. Na ovom kućištu, taj je lim već maknut. Ugradnja je vrlo
jednostavna. Grafičku karticu umetnemo u AGP utor na matičnoj ploči. Mora dobro sjesti.
Na kraju većine AGP utora postoji i jedna polugica koja će dodatno učvrstiti grafičku karticu i
tako spriječiti njeno izvlačenje i pomicanje.
Slika 130. Ugradnja grafičke kartice
Grafičku karticu je još potrebno učvrstiti za kućište, a to činimo pomoću jednog vijka:
118
Slika 131. Zavrtanje šarafa i vraćanje zaštitnog lima
Ako je kućište poput ovoga i ne mislimo odmah ugraditi još neku karticu, onda je potrebno
vratiti i lim.
10.3 Ostale adapterske kartice
10.3.1 Zvučna kartica

Zvučna kartica je dio koji osigurava zvučni ulaz i izlaz. Zvučna kartica na sebi sadrži
zvučni čip koji pretvara analogne zvučne valove u digitalni signal (nule i jedinice). Zvučni čip
se može nalaziti i na matičnoj ploči.Dio koji obavlja taj zadatak se zove CODEC u koji su
integrirana dva glavna dijela koja obavljaju taj posao, ADC (Analog Digital Converter) i DAC
(Digital Analog Converter) pretvarač. Osim toga, imamo i DSP (Digital Sound Processor),
zvučni procesor koji oslobađa CPU od procesiranja zvučnih signala (ako ga zvučna kartica
nema, onda to radi CPU), također zvučna kartica ima svoju memoriju. Komunikacija s
računalom se odvija preko PCI interfejsa, dok se komunikacija sa zvučnicima i mikrofonom
ostvaruje preko ulaznih i izlaznih .
Zvučne kartice obično se sastoje od sljedećh elemenata:

 Analogno-digitalnog pretvarača (A/D converter) - koja pretvara zvuk na ulazu kartice
u digitalnu formu

 Digitalno-analogni pretvarač (D/A converter ) - pretvara digitalne podatke u zvuk

preko zvučnika ili slušalica
 predpojačalo - za ulazni i/ili izlazni signal
Radi funkcija A/D i D/A pretvarača i još nekih drugih funkcija, kao naprimjer oscilatora za
stvaranje raznih efekata, pojedina poduzeća su razvila posebni skup integriranih krugova.
Slika 132. Zvučna kartica i izlazi na njoj
10.3.2 Mrežna kartica

Mrežna kartica je kartica za proširenje koja povezuje računar na mrežu kako bi
mogao da komunicira sa ostalim računarima u toj mreži. Ona prevodi podatke iz paralelnih
tokova podataka koji se koriste unutar samog računara u serijski tok paketa podataka koji se
koriste u mreži. Ona ima priključak za tip magistrale na matičnoj ploči (PCIe, PCI, ISA, itd) kao
i priključak za tip mreže (kao što je RJ-45 za UTP ili BNC za koaksijalni). Pored mrežne kartice,
potrebno je instalirati softver ili drajvere na računaru kako bi ovaj koristio mrežu.
Slika 133. Mrežna kartica
120
Današnje matične ploče imaju integrisane 1Gbps mrežne kartice. Na serverskim mašinama,
nalaze se pod dvije ili više mrežnih kartica kako bi smanjili rizik od problematike koje može
nastati u slučaju da jedna od kartica prestane raditi. Alternativa integrisanih mrežnim
karticama su PCIx kartica ili USB mrežne kartice.
Slika 134. PCI Express mrežna kartica i USB mrežni adapter
10.3.3 Modem
Svakom računaru koji se povezuje na internet preko dial-up konekcije (Dial-up
Connection) potreban je modem. Modem je uređaj koji pretvara digitalni signal iz računara
u analogni signal koji se prenosi putem telefonske linije i nazad. Ovi uređaji za proširenje
imaju jedan priključak za povezivanje na magistralu (PCIe, PCI, ISA itd) i drugi za povezivanje
sa telefonskom linijom. Zapravo, kao što možete vidjeti na sljedećoj slici, postoje dva RJ-11
ulaza (porta): jedan za povezivanje sa telefonskom linijom i drugi za povezivanje sa
telefonom.
Slika 135. Modem

12. Periferni uređaji
Pod perifernim uređajima podrazumijeva se svaki uređaj koji se priključuje na

računar. Oni proširuju mogućnosti računara i mogu se podjeliti na:
 ulazni uređaji
 izlazni uređaji
 ulazno/izlazni (I/O, input/output) uređaji

I/O uređaje možemo podjeliti na uređaje koji služe za komunikaciju računara i korisnika
(monitor, tastatura, miš ...), zatim oni koji služe za komunikaciju računara sa elektronskim
komponentama (disk, senzori, kontroleri ...) i one koji služe za komunikaciju računara sa
udaljenim uređajima (modemi).
10.1 Ulazni uređaji

Ulazni uređaji omogućavaju unos informacija u računar. U ovu grupu spadaju:
 tastatura
 miš
 skener
 mikrofon
 Touch pads
 svetlosna olovka (Light pens)
 Tracker balls
 Džojstik
 digitalna kamera i dr.
Slika 136. Ulazni uređaji
122
10.1.1 Tastatura
Tastatura (keyboard) je jedan od najstarijih i najčešćih ulaznih uređaja. Naslijeđena je od
mehaničkih pisaćih strojeva, a njena je građa jednostavna i jeftina. Unos podataka u računar
pomoću tastature je jednoznačan, a način korištenja jednostavan. Ona je posebno pogodna i
za sada nezamjenjiv ulazni uređaj za unos teksta.
Slika 137. Tastatura
Postoji više vrsta tastatura sa različitim rasposredom tipki, QWERTY, QWERTZ, AZERTY, ‫لوحة‬
‫ المفاتيح العربية‬i drugi. U Bosni i Hercegovini se koristi QWERTZ raspored, sa uključenim slovima
Ć, Č, Ž, Š, Đ.
Tastatura se sastoji od glavnog dijela (slova, brojevi i interpukcijski znaci), numerički dio
(brojevi i operacije sa brojevima), te funkcijske tipke (F1 - F12) koje unutar operativnog
sistema i pojedinih aplikacija imaju definisane određene funkcije. Koristeći software koje
smo dobili uz kupovinu tastature, možemo prekonfigurisati funkcijske tipke i dodjeliti im
određene funkcije. Osim software koje nam nudi proizvođač, postoje i software proizvedeni
neovisno o modelu tastature, tkz. third party software, koji omogućava konfiguraciju
funkcijskih tipki.
Slika 138. Dijelovi tastature
Ne postoji generalno pravilo za dizajn tastature i broj tipki koje su dostupne za korištenje.
Većina kompanija kreiraju tastature sa 104 tipke, što je ujedno i defakto standard. Prva

tastatura razvijena od strane kompanije IBM imala je 83 tipke, vremenom broj tipki se
povećavao.
Na nekim tastaturama imamo i tipke (dugmadi) za brzi pristup određenim opcijama ili
alatima, kao što su slušanje i listanje pjesama ili video klipova, otvaranje Windows ili
Internet pretraživača, te druge opcije. Kod pojedinih modela tastatura, tipke je moguće
prekonfigurisati po vlastitim željama. Kod nekih tastatura, dostupan je Touchpad, koji
omogućava korištenje miša na tastaturi, povlačenjem prsta po ravnoj podlozi osjetljivoj na
kretanje, što rezultira i pomjeranje pokazivača miša (pointer) miša.
Slika 139. Tastatura sa Touchpad
Postoje razni trikovi sa kojima možemo povećati brzinu kucanja na tastaturi. Konstantim
korištenjem tastature, zapamtiti ćemo raspored tipki, što će rezultirati povećanjem brzine
tipkanja, sa ili bez gledanja u tastaturu.
Savjeti stručnjaka:
 Koristiti svih 10 prstiju
 Koristiti identičan ritam kucanja
 Naučiti raspored tipki na tastaturi
 Naučiti prečice (kombinacija više tipki)
 Vježbati brzinu tipanja koristeći aplikacije (npr. www.typeracer.com)
10.1.2 Miš
Miš je ulazni uređaj koji pretvara pokret ruke u pokret pokazivača na monitoru.
Postoji više vrsta miševa, od miševa sa kuglom, koji su se koristili prije 10-tak godina, do
optičkih miševa koji koriste optičko svjetlo za kretanje pokazivača. Broj tipki miševa zavisi od
vrste miša, a kreće se od 2 tipke do više tipki. Tipke su mogu programirati po želji korisnika.
Prvi miš izumljen je 1963. godine od strane Douglas Carl Engelbart, a u široj je upotrebi tek
od 1982. godine kada kompanija Mouse System proizvela provg miša za IBM personalne
računare.
124
Slika 140. Miš
Nekoliko savjeta za ispravnu upotrebu miša:

 Lagano koristiti lijevu i desnu tipku miša
 Koristiti kratice na tastaturi
 Za pregledavanje dugih dokumenata koristiti scroll
 Za skrolanje koristiti različite prste
 Pokušati naučiti koristiti obje ruke za miš
 Napraviti pauzu prije nego osjetimo potrebu za njom
Slika 141. Pravilno korištenje miša

Miševe možemo podijeliti na osnovu nekoliko kriterija:
 Načinu pretvaranja pokreta ruke u pokret pokazivača (mehanički, optički,...)

 Mehanički (optomehanički) miševi su starije koncepcije. Imaju ugrađenu kuglicu
koja pomicanje po površini stola pomoću kotačića i senzora u kućištu miša
pretvara u brojčani podatak. Uz ove miševe se uobičajeno koristila i podloga za
miša koja je osiguravala fino kotrljanje kuglice, bez preskakanja.

Slika 142. Mehanički miš
 Optički miševi koriste napredniju tehnologiju i novijeg su datuma. Imaju sustav s

mini-kamerama koji smjer kretanja miša određuje na osnovu usporedbe razlika
u slici podloge po kojoj se miš pomiče. Nisu prikladni za upotrebu na
reflektirajućim podlogama kao što su staklo ili lakirane površine.
Slika 143. Optički miš
 Načinu spajanja (žičani i bežični)

 Bežični se mogu podijeliti po tome da li koriste IRDA ili Bluetooth vezu za
povezivanje sa bazom. Bežični miševi se obično sastoje iz dva dijela: miša i baze
koja je kabelom spojena na računalo.
126
Slika 144. Bežični miš
 Žičani miševi su, logično, sa računalom povezani kabelom. Prvi miševi koristili su
serijski priključak i za njihovo korištenje bilo je potrebno instalirati upravljački
program. Sa pojavom USB priključka pojavili su se i miševi koji su se spajali
putem njega. To je omogućilo spajanje miša preko USB priključka na tipkovnici
(tvrtka Apple prva je primijenila ovaj pristup na svom računalu iMac) ili prednjoj
strani kućišta, što je olakšalo korištenje. Na modernim računalima, miš se može
priključiti i preko PS/2 priključka.
Slika 145. PS/2 i USB miš

10.1.3 Skener
Skener je ulazni uređaj koji čita tekst, fotografiju ili rukopis sa papira i prevodi ih u
podatke razumljive računalu tj. digitalnu sliku.Za čitanje skener koristi CCD (Charge-Coupled
Device) ili CIS (Contact Image Sensor) kao senzor dok stariji rotacijski skeneri koriste PMT
(PhotoMultiplier Tube).Najčešća upotreba skenera je kad želimo ubaciti neki dokument ili
fotografiju u računalo da bi je poslije obradili, ispisali na pisaču, poslali nekom na e-mail itd.
Slika 146. Stolni skener
Razlučivost ili rezolucija skenera je njegova daleko najvažnija karakteristika, što je ona veća
to je skener kvalitetniji. Uobičajeno se mjeri u točkama po palcu (DPI - Dots Per Inch) ili
pikselima po palcu (PPI - Pixels Per Inch) a nekad i u uzorcima po palcu (SPI - Samples Per
Inch). moderni skeneri imaju minimalnu rezoluciju 1200x600 DPI. Postoji i tzv. interpolirana
rezolucija koja se postiže softverski i obično je puno veća od realne rezolucije.S obzirom na
građu i način skeniranja predloška razlikujemo slijedeće vrste skenera:
 Ručni skeneri su najjednostavnija i najjeftinija vrsta skenera i služe za primjene na
koje se postavljaju vrlo mali zahtjevi. Slika koju se želi unijeti u računar postavlja se
na ravnu plohu, skener se povlači ručno preko slike laganim, ravnomjernim i
pravolinijskim pokretom.
Slika 147. Ručni skener
128
 Stolni skeneri su najrasprostranjeniji skeneri s najširom primjenom. Obično su A4 ili

A3 formata, mogu se opremiti i dodatkom za skeniranje transparentnih predložaka
ili automatsko umetanje stranica. Predlošci se stavljaju na staklenu plohu ispod koje
se pomiče sustav za očitanje slike, dok se s gornje strane predložak izolira
zatvaranjem poklopca
Slika 148. Fujitsu fi-6770 A4/A3 Scanner Skener
 Rotacijski skeneri su najkvalitetniji skeneri. Sastoje se od valjka oko kojeg se omata

papir koji se okreće zajedno sa valjkom. Okretanjem valjka i uzdužnim pomicanjem
osjetila skenira se cjelokupna površina predloška. Cijena im je izuzetno visoka pa ih
koriste samo jako zahtjevni korisnici
Slika 149. Kodak i3200 A3 Rotary Scanner

10.1.4 Ostale vrste ulaznih uređaja
Postoji još čitav niz raznovrsnih ulaznih uređaja, predstavljenih u nastavku podpoglavlja.
 Palica za igru ili upravljačka palica (Joystick) pokazni uređaj koji služi za pomicanje
pokazivača ili nekih drugih objekata na zaslonu monitora i davanje naredbi
računaru pritiskom jedne od tipki palice. Pokreti palice pretvaraju se u električne
impulse i priključnim kabelom impulse prenose računaru. Joystick se može
priključiti na računar žičano ili bežično, u zavisnosti od potrebe i zahtjeva krajnjeg
korisnika.
Slika 150. Upravljačka palica i džojstik
 Touch pad Kod laptopa miš je nepraktičan, posebno kada se računar koristi na
putovanju (u avionu, vozu...). Zbog toga su laptopi danas opremljeni drugačijom
vrstom pokaznih uređaja, a to je najčešće touch pad. On je smješten ispred
tastature, a koristi se na način da korisnik prstom klizi po njemu i tako pomiče
pokazivač na zaslonu monitora. Uz touch pad nalaze se i dvije ili više tipki koje
imaju istu funkciju kao i tipke miša.
Slika 151. Prikaz touch pada na laptopu
Tu su još i ekran osjetljiv na dodir, mikrofon, fotoaparati, kamere i drugi uređaji.
130
10.2 Izlazni uređaji
Izlazni uređaji omogućavaju korištenje informacija iz računara:

 monitor
 štampač
 ploter
 zvučnici
 projektor i dr.
Slika 152. Izlazni uređaji
Postoje uređaji koji se koriste za obe prethodno navedene funkcije. Ulazno/izlazni uređaji
omogućavaju korišćenje informacija iz računara i unos u računar. U ovu grupu spadaju:
 Touchscreen monitor
 modem i dr.
Slika 153. Touch screen monitor

10.2.1 Monitori
Monitor predstavlja osnovni način prikaza obrađivanih podataka i radi u tesnoj

sprezi sa grafičkom karticom.
Postoje dva tipa monitora:

 CRT (Cathode Ray Tube) monitori
 LCD (Liquid Crystal Display) monitori
CRT monitori su monitori sa katodnom cevi i polako se povlače iz upotrebe. Zbog velikih
dimenzija katodne cevi zahtevaju veliki prostor na radnom stolu. Bolje rešenje predstavljaju
LCD monitori koji koriste osobine tečnih kristala i polarizacije svetlosti. Ovakvi monitori
zahtevaju mnogo manje prostora i smanjuju naprezanje očiju prilikom rada.
Slika 154. CRT i LCD monitori
Piksel je najmanja nedeljiva logička jedinica slike, predstavljen jednom tačkom na ekranu.
Svaki piksel ima svoju boju i osvetljenje. Jasnoća i oštrina slike koja se dobija zavisi od broja
piksela koji su na raspolaganju, od čijeg broja zavisi nivo detalja nekog prikaza. Rezolucija po
gruboj definiciji predstavlja broj piksela po jedinici površine. Na primer, rezolucija 1024x768
predstavlja sliku široku 1024 i visoku 768 piksela.
Problem koji se javlja kod CRT monitora je to što slika koja se vidi na ekranu nije stabilna i
mora da se osvežava. Tu se uvodi pojam Refresh rate koji predstavlja broj osvežavanja slike
u toku jedne sekunde (što je veoma važna karakteristika za monitore). Osvežavanje
monitora može da bude 60, 75, 85, 100 i više puta u sekundi. Kada posmatrate sliku na
ekranu, i ako vam se čini da ona miruje, ona se iscrtava 60 ili više puta u sekundi. Svako
osvežavanje ispod 75 puta u sekundi izaziva treperenje slike što dovodi do brzog zamora
očiju i pojave suza. Za razliku od CRT monitora, LCD tehnologija ne zahteva osvežavanje što
je velika prednost zbog koje su ovi monitori sve više u upotrebi.
132
LCD tehnologija (Liquid Crystal Display) - Tečni kristal je prvi put otkriven 1888 godine.
Zagrevanjem supstance holesterol benzoat dobijen je tečni kristal. Njenim daljim
zagrevanjem dobijena je potpuna tečnost. Tečni kristal nije ni u tečnom, ni u čvrstom
agregatnom stanju (nešto je između). Ako bismo morali da odredimo agregatno stanje, bliže
je tečnom stanju pa otuda i ime. Prvi LCD prikaz pojavio se 1968. godine, a prvi LCD monitor
1979. godine.
Slika 155. LCD monitori
Tečni kristali su vrlo osetljivi na temperaturne promene. Vrlo male promene temperature
utiču na stanje kristala (na primer, vidljiva promena displeja laptopa na hladnom ili toplom
vremenu). Postoji veliki broj supstanci koje, zavisno od temperature, mogu biti u različitim
fazama.
Četiri osobine omogućavaju rad LCD monitora:

 polarizacija svetlosti
 sposobnost tečnog kristala da prenosi i menja polarizovanu svetlost
 struktura tečnog kristala se menja pod uticajem električne struje
 transparentnost supstance koja provodi elektricitet
Osnovnu strukturu čini tečni kristal između dva polarizovana stakla. Polarizacija drugog
stakla je pod uglom od 90 stepeni u odnosu na prvo. Svaki susedni sloj Twisted nematics
kristala je pomeren (uvrnut) u odnosu na poslednji. Poslednji sloj je pod uglom od 90
stepeni, prema polarizovanom staklu. Molekuli kristala prenose dobijenu svetlost susednom
sloju. Na tom putu kristal menja i ugao vibracije svetlosti sa svojim promenama ugla. Ako se
poslednji sloj poklapa sa drugim polarizacionom staklom, svetlost prolazi kroz staklo.
Područja kroz koja ne prolazi svetlost ostaju tamnija. Veličina monitora određuje se prema
dijagonali monitora i izražava se u inčima. Jedan inč približno iznosi 2.54 cm. Tako postoje
veličine monitora od 17, 19, 21 inča i veće. Treba razlikovati pojam dijagonale od pojma
vidljive dijagonale. Vidljiva dijagonala predstavlja dijagonalu stvarne slike koju korisnik vidi,
dok se pod dijagonalom monitora podrazumeva fizička dijagonala samog ekrana. Svaki
monitor ima svoj meni, gde je moguće podešavati boju, kontrast, geometriju slike i sl.
Zanimljiva je opcija Degauss koja služi za razmagnetisavanje ekrana, što je veoma česta
pojava s obzirom da se pored ekrana nalaze zvučnici koji mogu lako da namagnetišu ekran.

Aspect ratio predstavlja proporcionalan odnos strana prikaza. Uobičajeni prikaz je uglavnom
4:3, tj. odnos širine prema visini je 4 prema 3, dok se u novije vreme pojavljuju i druge
dimenzije shodno novim tehnologijama (npr. 16:9).
10.2.2 Projektor
Drugi način za prikaz slike koji generiše grafička kartica je korišćenje projektora. Umesto da
svoj rad, pogotovo multimedijalni, prikažete na monitoru, sve će mnogo efektnije izgedati
ako budete koristili projektor! Projektori su zgodni za korišćenje u školama i na
prezentacijama – gde god postoji veliki broj ljudi u publici..
Slika 156. Projektor
Slika 157. Projektno platno
134
10.2.3 Štampač
Veliki broj dokumenata koji u digitalnom obliku postoji u računaru je potrebno odštampati.
Ovu funkciju obavljaju štampači. Štampače djelimo u tri kategorije:
 Matrične,
 Ink-jet,
 Laserske štampače.
Matrični štampači se danas retko koriste, prevashodno zbog lošeg kvaliteta štampe, i buke
koju stvaraju pri radu. Otisak nastaje udaranjem glave sa iglicama po traci sa mastilom, čime
se ostavlja trag na papiru. Postoje glave sa 9 ili 24 iglice, i što više ima iglica, to će kvalitet
štampe biti veći.
Slika 158. Epson LQ-590
Bolje rešenje predstavljaju ink-džet (ink-jet) štampači, koji otisak stvaraju prskanjem mastila
na papir. Mastilo se drži u posudi koja se naziva kertridž, i može se dopunjavati po potrebi
(štampanje slika je sporije i zahteva više mastila od štampanja teksta). Kvalitet štampe je
mnogo bolji nego kod matričnih štampača, i izražava se u broju tačaka po inču (dots per
inch, dpi), i može iznositi od 300 do 9600 dpi. Mana ovih štampača je relativno mala brzina
štampe, što naročito dolazi do izražaja u većim kompanijama.
Slika 159. HP Officejet 7500A

Laserske štampače odlikuje brzina i visok kvalitet štampe. Za stvaranje otiska se koristi laser i
prah koji se naziva toner. Ovo je najskuplji tip štampača i do skoro je koristio samo štampu u
crno-beloj tehnici, ali i kolor laserski štampači postaju dostupni sve širem krugu korisnika.
Rezolucija otiska iznosi 1200 dpi.
Slika 160. HP Color LaserJet Pro MFP M177fw
Pri izboru štampača treba voditi računa o rezoluciji štampača od koje direktno zavisi kvalitet
štampe, brzini štampanja, jednostavnom korišćenju i ceni potrošnog
materijala.Najpoznatotiji proizvođači štampača u svetu su Hewlett-Packard (HP), Canon,
Epson, Lexmark, itd.
Dok se štampači koriste uglavnom za štampu teksta, ploteri su uređaji koje koristimo za
štampanje slika, pogotovo velikih formata. Ploteri bukvalno “crtaju” slike, štampaju stvarne
linije, dok se kod štampa privid linije dobija gustim štampanjem serije tačaka.
Slika 161. HP DesignJet Z5200 Photo Printer
136
13. Laptopi
Laptop ili notebook je mali prijenosni računar koji obično teži tri kilograma u zavisnosti od
njegove veličine, materijala kao i drugih faktora.
Laptop je stariji termin koji je predstavljen 1983. godine sa Gavilan SC, dok je notebook
malo noviji naziv predstavljen 1989. sa Compaq LTE serijom. Laptop se obično napaja
pomoću baterije ili vanjskog AC/DC adaptera koji također istovremeno puni bateriju.
Laptop računari mogu imati iste mogućnosti kao i stolni PC računari, ali zbog uštede na
veličini obično su manje moćni dok im je pri tome cijena ista. Većina hardverskih dijelova za
laptop i stolne računare je ista, samo što je hardver za laptope dosta manji i predviđen za
prijenos kao i za manju potrošnju energije, odnosno baterije. Skoro svi laptopi imaju LCD
monitor. Uz ponekad smanjenu integrisanu tastaturu često se nalazi i touchpad (poznat i
kao trackpad) ili pokazivačka drška, iako je moguće spojiti vanjsku tastaturu i miš.
Ono što još nismo spomenuli, su ultraprijenosnici. Ovo su uređaji u koje su ugrađene
najnaprednije mobilne tehnologije današnjice. To su beskompromisni uređaju, izuzetno
dobrih performansi, zavidne mobilnosti, i prilično visoke cijene. Ovi uređaji mogu biti
veličina 11, 12, 13 ili 14 inča, već ovisno o tome koliko mobilnosti trebate. Ono što je važno
znati kod ovakvih uređaja, jest da kod njih nisu žrtvovane performanse, pa su sposobni
obavljati i najteže zadaće koje pred njih možete postaviti. Jedan od poznatijih predstavnika
ove klase je Lenovo Thinkpad X301, laptop veličine 13 inča, težine 1,42 kilograma, i cijene
oko 4 000 KM.
Slika 162. HP Envy Spectre XT
13.1 Komponente laptopa
Komponente laptopa su potpuno iste kao i kod desktop računara samo su spojene u jednu
cjelinu radi prenosivosti i obično su umanjene što uzrokuje veću cijenu. Sve hardware
komponente koje se nalaze unutar ličišta računara, nalaze se i u kučištu laptopa.

13.2 Zamjena i nadogradnja memorije laptopa
Jedan od najlakših načina kako ubrzati rad računara ili laptopa je nadograditi RAM
memoriju. Veća količina RAM memorije omogućava i veći broj pokrenutih aplikacija. U
zavisnosti od dizajna laptopa, nadogradnja RAM memorije, može potrajati par minuta ili
više. Prije nadogradnje RAM memoprije, potrebno je provjeriti u dokumentaciji laptopa, da
li je podržava veća količina RAM memorije. Ukoliko jest, krenuti ćemo u realizaciju plana:
Nadogradnja RAM memorije.
U zavisnosti od dizajna laptopa, nadogradnja RAM memorije se sastoji iz različitog broja

koraka. Kroz sljedeći primjer, prikazati ćemo proceduru nadogradnje RAM memorije.
Prvi korak podrazumijeva da isključimo napajanje sa laptopu, te izvadimo bateriju. Nakon

što onemogućimo napajanje komponenti, potrebno je položiti laptop na poklopac,
preporuka je postaviti podlogu ispod poklopca, kako ga ne bi oštetiti tokom servisa.
Drugi korak – potrebno je pronaći poklopac na kojme se nalazi oznaka RAM modula,
odvrnuti šarafe i skinuti poklopac
Slika 163. Pronalaženje poklopca
Slika 164. Odvrtanje šarafa i uklanjanje poklopca
138
Treći korak – locirati RAM pločicu, izvaditi staru pločicu i ubaciti novu pločicu sa većim
kapacitetom.
Slika 165. Promjena memorije
Četvrti korak – vratiti poklopac i zavrnuti šarafe, upaliti laptop i provjeriti funkcionalnost
laptopa
13.3 Zamjena HDD-a
Uklanjanje HDD i njegova zamjena je slična zamjeni RAM memorije. Procedura se sastoji od
nekoliko koraka, prikazanih u nastavku podpoglavlja.

Drugi korak – potrebno je pronaći poklopac na kojme se nalazi oznaka HDD, odvrnuti šarafe
i skinuti poklopac
Slika 166. Skidanje poklopca

Treći korak – ukoliko je okvir HDD zavrnut, potrebno je skinuti šarafe, a zatim isključiti HDD
sa ATA/SATA konektora koji dolazi u dva oblika, integrisan na matičnoj ploči ili kao
ATA/SATA adapter.
Četvrti korak - Pomoću jezička (2) sa lijeve strane čvrstog diska podignite čvrsti disk pod
uglom od 45 stepeni, a zatim ga uklonite (3) iz računara.
Slika 167. Vađenje hard diska
Peti korak - Uzmite novi disk stavite ga u kućište predviđeno za njega i vratiti u laptop
suprotnim redoslijedom.
Slika 168. Instalacija novog diska

13.4 Zamjena baterije
Procedura zamjene baterije je jednostavan, te većina krajnjih korisnika bez

naprednog znanja, može da promjeni bateriju. Procedura zamjena baterije sastoji se od dva
koraka.
Prvi korak podrazumijeva da ugasimo laptop, a zatim isključimo napajanje sa laptopu.
Nakon što onemogućimo napajanje komponenti, potrebno je položiti laptop na poklopac,
Drugi korak – potrebno je otključati sigurnosne prekidače i izvaditi bateriju.
Treći korak – potrebno je staviti novu bateriju i zaključati sigurnosne prekidače.
140
Slika 169. Zamjena baterije
13.5 Zamjena optičkog uređaja
Zamjena optičkog uređaja je isto tako jako jednostavna.

Drugi korak - Odvrnuti sigurnosni šaraf i izvući optički uređaj, ukoliko optika ima neki tip
nosača skinuti ga i pričvrstiti na novu optiku.
Slika 170. Zamjena optike
Treći korak - Staviti novi DDV čitač/pisač i zavrnuti šaraf.

13.6 Zamjena tastature
Zamjena tastature laptopa je malo komplikovaniji posao, i zahtjeva malo strpljenja i

preciznosti.
Drugi korak – potrebno je pronaći poklopac na kojme se nalazi oznaka tastature, a zatim
odvrnuti šarafe.

Slika 171. Odvrtanje sigurnosnih šarafa
Treći korak - Okrenuti laptop i ukloniti zaštitnu plastiku. Obratite pažnju da ne polomite
zaštitne nožice inače ćete imati problema pri ponovnoj montaži plastike.
Slika 172. Uklanjanjanje zaštitne plastike
Četvrti korak - Ako postoje još dodatnih šarafa odvrnite ih i lagano podignite tastaturu,
budite pažljivi jer je obično još dodatno zalijepljena.
Slika 173. Otklanjanje dodatnih šarafa
142
Peti korak – isključiti tastaturu sa matične ploče.
Slika 174. Uklanjanje tastature
Šesti korak - Staviti novu tastaturu i ponoviti postupak unazad.

13.7 Zamjena ekrana laptopa
Zamjena ekrana je u suštini jako jednostavan proces, procedura zamjene ekrana

zavisi od modela laptopa i njegovog dizajna.
Prvi korak – isključiti laptop sa napajanje, izvaditi bateriju. Ukloniti sve zaštitne gumice sa
šarafa tankim šarafcigerom.
Slika 175. Uklanjanje zaštitnih gumica
Drugi korak – odvrnuti sve šarafe.
Slika 176. Odvrtanje šarafa
144
Treći korak - Skinuti lagano plastični poklopac.
Slika 177. Uklanjanje plastike
Četvrti korak - Ukloniti šarafe koji drže ekran za zadnji poklopac
Slika 178. Uklanjanje šarafa
Peti korak – odvrnuti šarafe sa baglama
Slika 179. Uklanjanje šarafa sa baglama

Šesti korak - Ukloniti konektore
Slika 180. Uklanjanje konektora
Sedmi korak – Skinuti displej, a zatim postaviti novi disple slijedeći korake unazad.
146
13.8 Zamjena matične ploče
Zamjena matične ploče specifična je od laptopa do laptopa, sistem se svodi na

nekoliko principa. Korisno je znati nekoliko savjeta prije svega, ako nemate iskustva slikajte
ili zapisujte gdje je šta bilo, grupišite šarafe prema . Komponente koje skidate slažite na
ravnoj preglednoj površini jedan do drugog redoslijedom kako ih skidate, da bi ste ih lakše
kasnije vratili na isto mjesto i kako ne bi ste ništa zaboravili.

Drugi korak – Odvrnuti sve šarafe i poklopce
Slika 181. Uklanjanje šarafa
Treći korak – ukloniti komponente: RAM, HDD, WiFi karticu, modem.
Slika 182. Uklanjanje komponenti

Četvrti korak - Ukloniti zaštitnu plastiku i isključiti tastaturu.
Slika 183. Uklanjanje tastature
Peti korak - Odvrnuti šarafe, skinuti konektore sa ploče i odvojiti displej od ploče
Slika 184. Odvajanje displaja od ploče
Šesti korak - Odvrnuti šarafe sa gornje strane, i izvući CD/DVD uređaj.
Slika 185. Uklanjanje optike i šarafa sa gornje strane
148
Sedmi korak - Skinuti lagano gornju plastiku, čuvajući zaštitne žabice, kako ne bi oštetili
plastiku.
Slika 186. Uklanjanje gornje plastike
Osmi korak - Skinuti hladnjak i procesor.
Slika 187. Uklanjanje hardwera oko procesora i procesora
Deveti korak - Ukloniti šarafe koji drže ploču, otkačiti napojne konektore, i lagano podići
matičnu ploču.
Slika 188. Finalno skidanje ploče

Deseti korak – Instalirati novu matičnu ploču slijedeći korake unazad.
Slika 189. Primjer fino rastavljenog laptopa
150

Servisiranje Računara - Hardware

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Servisiranje Računara - Hardware

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

‫مجموعـة إتقـان‬

‫كتب تقنية متخصصة‬

‫سفارة المملكة العربية السعودية‬

Ovaj priručnik je dio serijala stručnih priručnika za informacione tehnologije

Faktori koji doprinose važnosti ovih priručnika su:

Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu nastoji sve svoje kapacitete i

Direktor Kulturnog centra "Kralj Fahd" u Sarajevu

‫ﻣﺪﻳﺮ ﻣﺮﻛﺰ ﺍﳌﻠﻚ ﻓﻬﺪ ﺍﻟﺜﻘﺎﰲ ﰲ ﺳﺮﺍﻳﻴﻔﻮ‬

‫ﺩ‪ .‬ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﺣﺴﻦ ﺁﻝ ﺍﻟﺸﻴﺦ‬

7.1.6 RAM DDR2............................................................................................................................61

10.3 Floppy disk.............................................................................................................................99

‫‪Računarske mreže‬‬ ‫‪9‬‬

Savjeti za ispravno sjedenje:

 Držati laktove blizu tijela pod uglom od 90 stepeni

Slika 1. Pravilno sjedenje na stolici

Kroz historiju računari su se koristili za obavljanje određenih operacija, koje su

Slika 2. Ulaz – Obrada podataka - Izlaz

kojima, na svojoj osnovnoj razini funkcionisanja - tranzistoru, dodjeljuje logičke vrijednosti

2. Neke od bitnih odrednica za konstruktivna rješenja

2.1 Binarni ili dekadni brojni sistem?

Važan korak naprijed u razvoju digitalnog računarstva bilo je uvođenje binarnog

2.2 ASCII CODE

Slično drugim kodovima za reprezentaciju pisanih znakova, ASCII specifira korespondenciju

Historijski gledano, ASCII se razvio iz telegrafskih kodova i njegova prva komercijalna

Na web stranici https://www.branah.com/ascii-converter, možemo konvertovati riječi ili

2.3 Mogućnost programiranja

Mogućnost da se računar programira, tj. opremi nizom izvršnih instrukcija bez

Slika 3. Različiti programski jezici

2.4 Pohrana podataka

Tokom računskih operacija često je potrebno pohraniti među-vrijednosti ("dva

Slika 4. Različiti uređaji za pohranu podataka

3.1 Rad računara

Iako se tehnologija izrade računara značajno izmijenila od vremena prvih

Slika 5. Općeniti prikaz računarskih dijelova

¸ Ovdje se podrazumijeva da je memorija niz numerisanih ćelija, od kojih svaka sadrži

Oblik, arhitektura i primjena procesora su pretrpjeli ogromne promjene od vremena prvih

Slika 6. Procesor Core i7-6950X Extreme Edition

3.4 Ulaz i izlaz

Slika 7. Prikaz ulaznih i izlaznih komponenti

U stvarnosti, ljudi ne stvaraju instrukcije direktno u mašinskom jeziku već koriste

Slika 8. Prikaz decimalnih brojeva pretvorenih u binari brojni sistem

Kod današnjih računara, aritmetičko-logička i kontrolna jedinica smješteni su na

Sadašnji računari su u stanju izvršavati nekoliko programa istovremeno. U stvarnosti,

istovremeno, u stvarnosti se radi o tome da programi dijele procesorsko "radno vrijeme".

Slika 9. Različite vrste software

3.8 Operativni sistem

Pored hardware komponenti, neophodan je operativni sistem koji će omogučiti

Pored klijentskih operativnih sistema, dostupni su i serverski operativni sistemi koji su

Slika 10. Operativni sistemi

3.9 Standardi računara

Popularnost prvobitnih IBM PC-XT i PC-AT sistema je dovela do nastanka velikog

A AT arhitektura je ustanovila industrijske standarde u sljedećim oblastima:

Ogromna većina današnjih personalnih računara je u određenom obimu zasnovana na

Slika 11. IBM PC XT (PC XT)

Slika 12. IBM PC AT (PC AT)

Računarsko kućište je dio računara u kom se nalaze fizičke komponente (hardware),

Slika 13. Prikaz portova na prednjoj strani kučista

Slika 14. Prikaz portova na zadnjoj strani kučista

Kučište je u pojedinim elementima vrlo strogo 'standardizirano' pa tako je tačno određeno

Slika 15. Prikaz kučišta namjenjenog za ljubitelje igrica

Slika 16. HP ProDesk 400 G3

 Vertikalna (Tower) kučišta su predviđena za vertikalno postavljanje pored

Slika 17. Tower kučište

Vrsta kućišta Optika Disk Floppy