SEID M.

TRALJIC

IZVOZ DRVA PREKO OBROVCA KRAJEM

XVI. STOLJEĆA

Obrovac je najsjeverniji grad na našoj jadranskoj obali koji je duže

vrijeme bio u turskim rukama. Turci su ga osvojili i držali s prekidom
(za trajanja kandijskog rata) sve do 1684. godine. Za sve vrijeme turskog
vladanja bio je Obrovac važna luka u prometu živežnim namirnicama
između Like i primorja, a nastavilo se to i kasnije.
U srednjem vijeku (i neposredno prije turskog osvojen ja bio je
Obrovac u vlasti obitelji Kur jako vica, kojih se posjedi inače protežu po
Lici, Krbavi i južno od Velebita. U XVI st. Ivanu Karloviću (posljednjem
od roda Kurj ako vica) preostali su još u ovom kraju nekad prostrane
njihove državine samo gradovi Obrovac, Zelengrad i Kličevac, te na samoj
obali uz more Bag. Postupnim turskim osvajanjima u Dalmaciji i ovi su
Karlovičevi gradovi bili ugroženi. Posebna im je opasnost zaprijetila od
pada Knina i Skradina (1522.), te Ostrovice (1523.) pod tursku vlast i oni
su od toga doba stalno na udaru turskih prodora iz Bosne. Nakon više­
kratnih pokušaja osvojen ja to je uspjelo bosanskom sandžaku Husrev-
begu. O tome nam govore dubrovačke i mletačke vijesti. Obrovac se tada
nalazio u nevoljnom položaju, pa je Karlovićev kaštelan Juraj (Jurko)
Posedarski pozvao samoga Karlovića nek dođe radi spasavanja grada.
On međutim nije mogao ostaviti gradova u Pounju (Krupa i dr.), jer je
te morao čuvati također od turskih provala. Nakon dužeg opsijedanja
grad je pao 30. III. 1527. god. Govorilo se da je Posedarac izdao grad za
poveći iznos novaca.1 Husrevbeg je imao jednog vjernog pomoćnika u

1 Ivan Kukuljević, Kratki ljetopisi hrvatski. B. Ljetopis fratra Simuna Glavića.

Arkiv za povjestnicu jugoslavensku IV (1857.), str. 40; Isti, Rapporti della Republics
veneta cod Slavi meridionali; brani tratti dei diarij manoscritti di Marino Sanudo.
Arkiv za povjesnicu jugoslavensku XII (1875.), 68, 269—271.; Vj. Kla/ić, Pad Obrovca,
Udbine i Jajca. Vjesnik Kr. hrv. slav.-dalm. zemaljskog arkiva VII (1905.), 53—69. —

261
osobi šibenskog renegata Murata Tardića, koji je kao Husrevbegov vojvo­
da i ćehaja (pomoćnik, zamjenik) najviše ratovao i osvajao po Dalmaciji.
Murat je nakon osvojen ja Obrovca često boravio u ovom gradu kako
radi učvršćenja i organizacije vlasti, isto tako i radi osiguranja grada i
njegove opskrbe svim potrebnim, a izgleda ponajviše u svrhu iskorišća-
vanja obrovačke luke i izlaza na more kroz ušće Zrmanje. Već ljeti 1527.
god. zatražio je hercegovački sandžak Ahmedbeg Bodirožić po sultanovu
nalogu od Dubrovčana 100 puškara, 10 naoružanih lađa i dva broda
nakrcana živežom. Ta je flotila trebala pratiti njega i druge sandžake,
koji će se sastati u Mostaru, pa odatle poći prema Skradinu, gdje će
graditi i utvrditi grad Obrovac. Dubrovčani su se u ovoj neugodnoj situ­
aciji snašli na taj način što su novom hercegovačkom sandžakbegu poslali
u Mostar iskusna diplomata Sigismunda Gučetića, neka mu razjasni
njihov nevoljni stav i zamoli ga da odustane od zahtjeva. Gučetić je nakon
uobičajenih izraza poštovanja i radosti što su Dubrovčani dobili toga
novog susjeda trebao kazati da mu oni ne mogu dati ni ljudi, ni lađa ni
hrane, »jer su u to nevoljno vrijeme izgubili veliibi dio žiteljsitva od kužne
bolesti, a zbog ove se bolesti razbjeglo i mnogo naroda na sve strane, a
dijelom su ih zarobili i maurski gusari«. Oni su svoje lađe »razaslali na
sve strane, te ih sami nemaju dovoljno, a hrane nema tamo nikako. Strane
lađe im nisu dolazile nikako zbog kuge i donosile su manje robe, a nji­
hovo je tlo jako nerodno, pa ako im ne stigne po moru živeža, nemaju
odašta živjeti. S druge strane slali su lađe da dobave soli, da njome
provide careve skele i ljude; neke su već dulje vrijeme na dalekom putu
po trgovini, a neke su im popalili rečeni maurski gusari«. Dubrovčani su
sandžakbegu i njegovim suradnicima poslali pristojne darove i njihova
je molba vjerojatna uspjela, jer se poslije više ne govori o ovoj stvari.2
Grad Obrovac je svakako popravljen i utvrđen, sigurno dovođenjem
turskih vojnika i radnom snagom njihovih podanika iz drugih gradova.
U Obrovcu se uskoro nakon osvojenja počela graditi flota, kojom će
onda Obrovčani braniti pristup gradu i ostalom turskom posjedu na
ovoj strani. Očito je Murat vojvoda kao primorac (rodom je iz Šibenika)
utjecao na Husrevbega da se u Obrovcu postavi flota, koja će služiti
za trgovinu, obranu i napa le. Turska se i inače tada veoma aktivno bavila
oko izgradnje mornarice, koja joj je bila veoma potrebna u njezinim
osvajačkim pothvatima u Sredozemlju, pa i u našim krajevima. Murata
mi poznamo i po njegovim zalaganjima oko osvojenja Klisa 1537. god.,
u kome je pothvatu on imao glavnu ulogu i velikog uspjeha, pa je za
zasluge imenovan prvim kliškim sandžakbegom. Poslije je sudjelovao
pri opsjiedanju Herceg-Novoga (1539.), kad predvodi vojsku sa dva druga
sandžaka.

Turski historičari tvrde da je Obrovac prvi put osvojio Murad beg istom pošto je
postao kliski sandžak. Usp. Mirza Safvet (S. Bašagić) Gazi Husrevbeg. Sarajevo 1907.,
str. fi7, ea.
2 Ciril Truhelka, Gazi Husrefbeg, njegov život i njegovo doba. Sarajevo 1912.,
str. 37—38.

262
 Uskoro nakon osvojenja Obrovca čuje se da su turske vlasti ovdje
smjestile dvije fuste s namjerom sprečavanja provala senjskih i riječkih
napadača u turske predjele u Dalmaciji.3 Kako su ti napadi Senjana i
njihovih suradnika bili česti, to su oni pažljivo pratili šta se zbiva u
tom novom središtu, iz kojega im je prijetila izravna opasnost. Zato su
imali i svoje ljude koji su im javljali sve novosti koje su ih mogle zani­
mati, a bile su im i od koristi. U ožujku 1530. god. netko javlja riječkom
kapetanu kako vojvoda Murat iz Obrovca traži od Šibenčana brodogra­
ditelje (marangoni e calafati), koji će mu graditi flotu. Muratu je iz Šibe­
nika odgovoreno (jer mu nisu htjeli udovoljiti) da ni u Šibeniku nemaju
dosta tih majstora, te neka se obrati izravno Mlečanima.4 Ipak je Murat
nekako došao do brodograditelja, pa se već idućeg mjeseca čuje kako
je on žurno poslao u Obrovac osim brodograditelja i drugu potrebnu
radnu snagu, koja će sjeći šumu za izgradnju četiriju fusta za borbu
protiv sultanovih neprijatelja, tj. Senjana i drugih iz okolnih mjesta.
Govorilo se tada i o gradnji 12 fusta, ali će to biti pretjerivanje onih
koji su se bojali turskih pomorskih napadaja »iz te luke.5 To je bio novi
povod Senj anima, te su sredinom iste godine došli pod Obrovac, razvalili
4 fuste, koje očito nisu bile ni gotove, a oštetili su i samo naselje. No
ovaj senjski prepad nije obeshrabrio Murata vojvodu i on dalje radi o
izgradnji svoje flotile. 1. listopada 1530. god. raspravljalo je dubrovačko
Vijeće umoljenih o njegovoj želji da mu Dubrovnik pošalje neke stvari
za gradnju jedne galije s dva reda vesala (biremis) i to sve za njegove
novce. Zaključeno je da se Muratu dade onoliko kalafata i ostaloga
koliko je on zaiskao. Uz to će mu se iz dubrovačkog arsenala dati jedan
»caput planum« od 35 koraka, a mjesto ovoga će se za arsenal načiniti
drugi.6 Izgradnja je tih brodova očito dobro uspjela, kad su Obrovčani
1531. god. otplovili prema Ankoni, uhvatili neke brodove, pa se s plijenom
vratili oko 20. kolovoza, pozivajući Zadrane nek dođu ako žele kupiti
robe. I u jesen su oni opet išli u pljačku, kao što su i druge godine opet
navalili na Ankonu u vrijeme sajma i također se vratili s bogatim plije­
nom. Budući da se tada radilo o mletačkim brodovima i robi njihovih
trgovaca, bailo je u Carigradu protestirao i tražio odštetu, pa je sultan
poslao ferman bosanskom sandžaku Husrevbegu i skradinskom kadiji
7. II. 1532. god., kojim je naredio strogu istragu i kažnjavanje svih koji
su imali udjela u toj pljački, bez obzira na njihov stalež i položaj. Svu je
robu i sužnje trebalo naći i vratiti.7 Koliko je taj ferman bio efikasan
i šta je od zaplijenjenog pronađeno i vraćeno, nema podataka u pristu­
3 Arkiv XII, str. 272.
4 Krsto Stošić, Šibenski škver, galija i galioti. Šibenska revija II (1955.), br. 3—4,
str. 12.
5 Franjo Rački, Izvodi za jugoslavensku poviest iz dnevnika Marina ml. Sanuda za

g. 1526—1533. Starine XVI (1884.), str. 93, 165. — Dalje se citira samo Starine.
6 C. Truhelka, o. c., str. 50.
7 Starine XVI, str. 165. — Usp. A. M. Strgačić, Upadi osmanskih gusara u predjele
zadarskih otoka. Posebni otisak iz Zadarske revije, God. II/4. i God. III/l, Zadar 1954.,
str. 5.

263
pačnim izvorima. Jedina sigurna posljedica je bila mirno stanje na granici
za izvjesno vrijeme, a poslije će opet početi po starom. Govorilo se tada
da isu brodovi raspremljeni i izvučeni na suho, očito s namjerom da se
vidi kako nema namjere za ponovne gusarske zalete i pljačku.
Ali ako nisu napadali mletačke podanike, Obrovčani su išli prema
sjeveru i pljačkali po senjskoj okolici, kada su uhvatili i neke sužnje,
pa su ti iskupljivani u Novigradu.8
Gradnja brodova u Obrovcu spominje se i 1533. god. Početkom te
godine javljaju zadarski rektori vladi u Mletke kako Murat ćehaja s tri
tisuće ljudi siječe šumu za gradnju brodova. Ovi brodovi nisu bili gotovi
te godine, te nisu mogli ni biti upotrebljivi za plovidbu izvan obrovačke
luke.9 Istodobno se saznaje o dolasku u Obrovac dvaju turskih pomorskih
kapetana da izvide šume oko Obrovca, kao i one kod Skradina, gdje je,
kako se u izvještaju kaže, bilo u izobilju drveta za gradnju brodova. Ti
su brodovi trebali služiti za zaštitu turskih posjeda od napadača, kao i za
trgovinu.10
Ovo su prve vijesti koje nam govore o Obrovcu kao o luci nakon
što je pao u turske ruke. Vidi se da se već tada gradila flotila u samom
Obrovcu i da su Turci stalno imali po nekoliko brodova za plovidbu.
Najviše se spominju fuste, a to su bili manji brodovi, ali praktični za
brzu plovidbu. Imali su po 72—88 vesala, te su se prema tome mogli
uspješno boriti s manjim senjskim brodovima, usprkos njihovoj vještini
u pomorstvu. Oni doduše nisu .mogli uvijek stići tamo gdje su stizali
Senj ani, iako su ii f uste bile niska gaza. U to j e vrij eme, kako se vidi,
glavni organizator te obrovačke flote bio Murat vojvoda, a spominje se
1532. god. i jedan bivši kapetan triju fusta u Obrovcu po imenu Ljubenčić,
što bi moglo biti iskvareno od Ljubunčić.11 Koliko god su se oni tada
bavili gusarskim napadima, nema vijesti u poznatim izvorima da bi
napadali na zadarsko područje. Očito su se uzdržavali od napada na
mletačke posjede, jer je sultan tada bio s Mlečanima u dobrim odnosima
i nisu smjeli izazivati okršaje i na toj strani.
I inače u ovo doba i Murat ćehaja i ostali turski glavari iz Obrovca
žive u dobrim odnosima s predstavnicima Mletačke Republike u Zadru
i ostalim mjestima. Zna se već da je Murat dolazio u pohode svojim
rođacima u Šibenik, pa je posjetio i šibenskog kapetana, a ljeti 1533. god.
sastao se na granici s generalnim providurom za Dalmaciju, pa su razgo­
varali o spornim pograničnim pitanjima. Tada je providur darovao Muratu
dvije kabanice, zamolivši ga da nastoji oko dobrih susjedskih odnosa.
Ujedno ga je molio da se vrate neki sužnji. Murat je rekao kako će poslije
ljetnih žega doći i sandžakbeg u ove strane radi utvrđivanja granice.
Generalni providur je poslije još pisao Muratu i poslao mu nešto šećera.12
8 Stanine XVI, str. 202—203.
» Starine XXV (1892.), str. 105.
10 Na listom mjestu, str. 105 i 107.

u Starine XXII (1889.), str. 177.

12 starine XXV (1892.), str. 164.

264
I obrovački je dizdar (kaštelan) pisao zapovjedniku mletačkih stratiota
moleći ga za obavijesti o eventualnom dolasku Senjana. Isti je dizdar
tražio i dozvoilu za prebacivanje nekih svojih volova kroz Kotare.13 Vjero­
jatno se tu radilo o trgovini. Sve je to bilo u vrijeme mirnog stanja na
granicama, a posve će se izmijeniti odnosi kad se Mlečani zarate s
Turskom.
U toku rata s Turskom 1537.—1539. godine kušali su Mlečani zauzeti
Obrovac i vratiti Vranu i Nadin, koje su Husrevbeg i Muradbeg zauzeli
poslije osvojenja Klisa. Međutim Mlečanima je sve bilo uzalud. Početkom
1538. god. generalni providur Frančesko Barbaro i Kamilo Orsini navalili
su na Obrovac, zaplijenili robe i živoga blaga i dosta sužanja, zatim
zapalili predgrađe i bili prodrli u tvrđavu, ali kad je Obrovčanima stigla
pomoć, mletačka se vojska povukla sa znatnim gubitkom.14 Obrovac je
i nakon sklapanja mirovnog ugovora (1540.) ostao kao i Vrana i Nadin
čvrsto u turskim rukama.
U tom su ratu Mlečani iskoristili stanje u kojem se nalazila turska
sila u Dalmaciji, te su zahvaljujući njihovoj nespremnosti preuzeli inicija­
tivu na ovom ratištu. Oni su prvi navalili na Obrovac i Skradin, smatra­
jući ih valjda najopasnijim za svoju politiku na Jadranu. U oba ta grada
nalazila se samo redovita posada, bez ikakva pojačanja izvana. Skradin
su Mlečani zauzeli i porušili koliko su god mogli, a zaplijenili su tu uz
ostalo trideset tisuća vesala i veliku količinu drveta za brodove, pa su
sve odvezli u mletački arsenal.15
Turska je u ovom ratu mnogo šteto vala, ali je na kraju ipak zbog
svoje veće vojne spreme, kao i materijalnih mogućnosti, nadvladala Mle-
čiće, koji su se oslanjali uglavnom na plaćeničku vojsku, a ta nije bila
pouzdana. Čim bi bili napadnuti od brojčano jače turske vojske, napu­
štali su svoje utvrde i bježali, pa su na taj način i Nadin i Vrana tada
došli u turske ruke.
Za cijelo vrijeme trajanja rata Mletačkoj su Republici u borbi protiv
Turske pomagali senjski uskoci, koji su upravo u početku rata izgubili
svoje dotadašnje uporište Klis. Republici su oni dobro došli kao pomagač
i ona ih je pustila da mirno napadaju i pljačkaju ne samo turske posjede
na Jadranu nego i dubrovačko područje. Ali kad je rat završen i potpisan
mirovni ugovor, Mlečani su okrenuli glavu od uskoka, jer nisu željeli da
im oni kvare mirne odnose s Turskom, osobito zbog trgovine. Međutim,
uskoci su i dalje nastavljali svoju rabotu, Mlečani su često morali plaćati
za njih odštetu, iskupljujući među ostalim i sužnje koje su uskoci hvatali
na turskom zemljištu.16 Godine 1542. petnaest brodova iz Senja, Bakra i

Starine XXII, str. 181—182; S. Ljubić, Commissiones et relationes venetae II,

117—118, 122.
14 A. Theimer, Monumenta spectantia Slavorum meridionalium II, Zagreb 1888., str. 55.

is Vuk Vinaver, Senjski uskoci i Venecija do Kiparskog rata. Istoriski glasnik 1953.,
br. 3—4, str. 61.
16 s. M. Trailjić, Vrana ,i njezini gospodari u doba turske vladavine. Radovi Instituta
JAZU u Zadru srv. 18 (1971.), str. 363.

265
Rijeke upalo je u Zrmanju kod Obrovca i iskrcalo se na turskom terenu.
Nema sumnje da su i tada pljačkali. Ali i Obrovčani isu nekad obučeni
kao uskoci znali napasti mletačke podanike i zaisužnjiiti, pa ih odvesti
u svoj grad.17 Tako je to potrajalo sve do ciparskog rata, pa i dalje do
kraja XVI. stoljeća.
Za cijelo vrijeme turskog upravljanja u Dalmaciji Obrovac je bio
jedna od važnih prometnih luka za trgovinu solju s Paga, s jedne strane,
a izvozile su se živežne namirnice i drugi kontinentalni proizvodi, s druge
strane. O tome je već nešto i pisano, posebno za XVII. i XVIII. stoljeće,
kada je ta luka bila i naj prometni ja.18 Ovdje ćemo prikazati jedno drugo
poglavlje trgovine preko Obrovca, a to je izvoz ogrijevnog drveta potkraj
XVI. st., koje se tada izvozilo u Veneciju, kao što je i inače iz Dalmacije
upućivano svake godine veliko mnoštvo drveta za opskrbu glavnog
grada Mletačke Republike.
Ovaj izvoz 'iz Obrovca pada upravo u vrijeme kad je i inače trgovina
između Turske i Mletaka na jadranskim obalama počela cvasti bolje nego
prije. Posebno je to slučaj sa splitskom skelom koja je tada osposobljena
za veći promet. I u Zadru je u to vrijeme počela specijalizirana trgovina
živim blagom koje se iz Bosne izvozilo u Mletke. Zato .možemo s pravom
reći, da se i obrovačka trgovina drvetom uklapa u ovu obnovu trgovine
između dviju susjednih država i nije neki izdvojeni slučaj.
Izvoz drveta preko Obrovca krajem XVI. st. imali su u rukama braća
Luca i Baldo Stagneri u društvu s Giulianom Bonfadinom, počevši od
14. svibnja 1588. god. Njihova je trgovina trajala, koliko se može prema
raspoloživim dokumentima vidjeti, dvije godine. Očuvani su samo spisi
0 parnici koju su oni vodili pred zadarskim sudom 1592. do 1594. god.
zbog nezavršenih računa iz ovoga zajedničkog posla.19 Ovdje ćemo se
zadržati samo na toj trgovini drvima i vidjeti koliko se po prilici drva
izvozilo u to vrijeme. Međutim, nigdje se ne navodi izričito ukupna koli­
čina drva, nego se samo iznose troškovi za pojedine brodove. Troškove je
obračunavao G. Bonfadin i iznio u spomenutim parničnim spisima.
Obrovac je sa svojom okolicom još od početka turske uprave obilovao
šumama, i to, izgleda, veoma dobrog kvaliteta drveta, tako da se moglo
upotrebljavati i za gradnju brodova, kako smo to naprijed vidjeli kad
je bilo govora o radu Murata vojvode u ovom gradu. Spomenuli smo tu
1 one vijesti kako turski pomorski stručnjaci pregledavaju ne samo
obrovačke nego još i skradinske šume i mogućnost njihove upotrebe za
brodogradnju. S druge strane je poznato da su u tursko doba bile prilično
velike mogućnosti iskorištavanja šumskog bogatstva za brodogradnju i
u okolici Klisa,20 a i u drugim krajevima na našoj obali. Mlečani su osim
v. Vinaver, o. c., str. 63.
18 s. M. Traljić, Trgovina Bosne i Hercegovine s lukama Dalmacije i Dubrovnika
u XVII i XVIII stoljeću. Pomorski zbornik 1962., str. 369—370.
19 Spàsi zadarskog kneza Cristofora Canal (1592.—1594.), Historijski arhiv u Zadru;
ova parnica je na fol. 45—97. "
20 Grga Novak, Commissiones et relationes Venetae VI (1970.), str. 31.

266
toga upotrebljavali drvo iz dalmatinskih šuma i za izgradnju svojih palača
i drugih građevina, a znali su građevno i drugo drvo izvoziti i u daleke
krajeve kad se radilo o njihovim trgovačkim i drugim pothvatima. Ali
Mlečani su šume pustošili i na drugi način. Kad su bili u ratu s Turskom,
oni su redom uništavali šume i ogoljavali zemljište radi uspješnije borbe
s neprijateljem.21
Za izvoz drva trgovci su morali imati dozvolu od ličkog sandžakbega
da slobodno dolaze na obrovačku skelu i krcaju drvo u brodove. Sandžak-
beg u početku nije pristao na to, pa je dozvola isposlovana posredstvom
njegova ceha je (zamjenika). Trošak je bio 38 lira. Osim toga trebalo je
imati odobrenje više vlasti, pa je isposlovano od bosanskog beglerbega
Ferhatpaše (Sokolovića) i upravljeno svim obrovačkim starješinama i
sandžakovim ljudima u korist spomenutih trgovaca, nek im idu na ruku
i ne čine poteškoća. Pašlinu tajniku su za to platili 6 lira i 8 soldi. Poslije
svega valjalo je višekratno darivati pojedine obrovačke age, da bi oni
dobrohotno gledali na ovu trgovinu i da je ne bi ometali. Prvo je dar
sandžakbegu ličkom (krčkom): 4 glave šećera, dvije kutije slatkiša, te
nešto sapuna i svijeća od bijeloga voska, što je sve iznosilo 96 lira. Sandža-
kovu pomoćniku (ćehaji) Mustafa vojvodi dato je raznih darova u vri­
jednosti 36 lira. Kad su išli krcati drva na devet brodova ponijeli su
Obrovčaniima dva barila i kvartu vina, te drugih darova (34 lire), a drugi
put kad su krcali na tri broda, nosili su 2 barila vina (25 lira).
Drva su nabavljali iz okolice Obrovca, te iz Like. Dobavljači su iz
Donjeg i Gornjeg Obrovca, Krmpota (Carnpote, Chernpote), Učitelja
(Vcitegl), Gračaca (Gra^az), Potkonja (Podcogne), Ribnice (Ribniza), a
spominju se i općenito Ličani, koji im prodaju žito. Iz Gornjeg Obrovca
su gradski dizdar Džaferaga, Ahmetaga Dedo Topčijin s drugovima, Mu-
stafaga Dobriković, a možda i koji drugi za koje se navodi samo da su
iz Obrovca, kao što su Bešli ćehaja, Kurtalija Bekšić, Ferhat ćehaja,
Velija Grahovljanin, Mustafa i Mumin Babić, Ibrahim hodža, Mustafa
Motuzović, Ramo odabaša, Durakaga »barba« Omerage Vendrilića i
drugi.
Količina izvezenih drva je različito navedena u pojedinim slučajevi­
ma, pa se ne može ustanoviti koliko je ukupno izvezeno. Količina je
označavana u karirna i u hvatima. Ponegdje su obadvije mjere navedene,
pa se vidi da je hvat imao 4 kara, ali s obzirom da se nije uvijek držao
reda i pisao obje mjere, ustanovljuje se razlika između zbroja kara i
hvatova. Ukupan zbroj hvatova kod izvoza iznosi 1772. Međutim na
drugom mjestu, kad u Mlecima obračunava prijevoz s brodarima koji su
tu dovozili drva, ukupan iznos je samo 704 hvata. Prema tome se vidi da
obračuni nisu potpuni, nego prikazuju samo djelomične količine. Brodari
koji su prevozili drva u Mletke bili su dijelom iz naših krajeva, a neki
iz Mletaka. Domaći su brodari bili Nikola s Raba, Jakov Bračanin, Nikola

21 Bare Poparić, Dalmatinske šume u historiji. Glasnik Martice dalmatinske, God. I,

knj. I, sv. III (1901.), str. 237—240.

267
Bračanin, Petar iz Cresa. Podrijetlom je Hrvat svakako i Nikola Schiavon,
iako je možda živio i radio izvan domovine. Iz Mletaka su bili Nikola
Moretto, Bastian Tumello iz Murana, a ostalima se ne navodi odakle su.
Cijena drva je prilično ujednačena. Najniža je 5 lira i 4 solda, a
najčešće 6 lira i 8 soldi na hvat. Na tu cijenu i različite darove koje su
davali obrovačkim funkcionerima treba dodati još i carine. Carina je
po hvatu iznosila 6 soldi, zatim »begluk« sandžakbegu 6 soldi, a na svaki
brod se plaćala pristojba zvana tirnun u iznosu 6 lira i 8 soldi. Razumljivo
je da su imali i raznih drugih troškova oko putovanja i boravka u Mlecima
i Novigradu, pa traženja brodova za prijevoz, te oko drugih poslova.
Najam za kuću u Obrovcu, gdje je obično boravio Bonfadin, iznosio je
32 lire mjesečno, a najam za kuću u Mlecima 10 lira, dok je trošak
boravka u tom gradu bio 32 lire mjesečno. Uz ovo treba spomenuti i jedan
uskočki napadaj i pljačku Obrovca. Tada je poginulo 6 turskih vojnika.
Osim uskočke pljačke trgovci su izgubili oko 40 hvati drva u vrijednosti
od 233 lire. Tada su oni imali još troška oko sređivanja poslova i ponovnog
otvorenja skele, da bi se trgovina nanovo uputila. Napokon valja uzeti
u obzir i cijenu prijevoza: 6 libri i 12 soldina svaki hvat na brodu. Brodovi
za prijevoz označavaju se imenom barka i naviglio, a samo se po jednom
spominju brazera i marcilijana.
Dobavljačima drva je Bonfadini davao unaprijed različitu robu i
poslije su to obračunavali. Krmpoćanima su jednom dali platna, kapa i
karizeje u vrijednosti 127 lira i 12 soldi. Kape je radio krojač Ivan Gobo.
Muslimanima iz Obrovca koji su prodavali drva trgovcima, davana je
ponajviše so i ulje, a i druga roba.22 Nažalost nema pobližih podataka
o količinama dotične robe. Samo je izuzetno navođeno koliko je čega
kupljeno ili izdato, zajedno s cijenama. So se računala 2 libre i 5 soldi
kabao, sukno bolje vrste lakat 18 lira, kadifa (veludo) 17 lira, peča kari­
zeje 320 lira, debelo platno (trliš) 13 soldi, glava šećera 3 lire i 4 solda, a
libra šećera 1 liru i 4 solda, svijeće 200 komada 46 lira, libra sapuna
6 soldi, zadarska libra vune 4 solda, zadarska libra sira 4 solda. Kupljen
je jednom i konj za 96 lira, a 12 goveđih koža za 64 lire. Žito se prodavalo
na šinik po 1 talir.
Iz ovoga kratkog pregleda vidi se da je izvoz drva preko Obrovca
krajem XVI. st. bio dosta živ, iako se ne može ustanoviti ukupna količina
izvezenih drva, niti njihova vrsta. Jedno je sigurno, da su to bila ogrijevna
drva potrebna glavnom gradu Mletačke Republike za njegovu opskrbu.
Da su kojom srećom očuvani svi spisi Stagnera i Bonfadinija, moglo bi
se saznati mnogo bolje i točnije, a iz ovih sudskih spisa se vidi samo
djelomična slika njihova trgovanja.

22 O proizvodnji soli i u ovo vrijeme prometu preko Obrovca usp. G. Novak,

Commissiones et relationes Venetae IV (1964.), str. 34, 248, 441.

268
 EXPORTS OF WOOD VIA OBROVAC AT THE CLOSE OF THE
16TH CENTURY

Summary

Obrovac is an ancient settlement on the banks of the Zrmanja

River near the spot where it empties into the Adriatic Sea. It has been
known since as far back as the Middle Ages, when its masters were the
Croatian Princes Karliovici, In 1527 it was captured by the Bosnian
governor Busrevbeg, who annexed it to the Bosnian sanjak. Assisted by
his associate, the Duke Murat Tardić, he organized at Obrovac the
construction of smaller ships for the defence of this region from the
Uskoci. Trade was not long in developing in Obrovac, where Turkish
customs officers resided who collected certain taxes for merchandise
being sold. The articles mostly marketed were salt (from the Pag salt-
-pans) and grain. The author presents a description of the firewood trade,
which at the end of the 16th century was conducted at Obrovac by the
partners Zuliano Bonfadini and brothers Luca and Baldo Stagneri. They
had jointly invested their capital and used to buy firewood from Turkish
subjects, exporting it to Venice for the needs of the capital of the
Republic. Besides firewood, they would purchase and sell also various
other articles of trade, although firewood constituted the main item.
Likewise, they rented ships from various places (Osor, Krk, Brač and
oftentimes from Venice even), to transport their firewood by. We do not
know what quantities of firewood were exported in the period in
question, but to judge by the data preserved, the quantities must have
been considerable, this kind of trade yielding nice profits. Despite all
expenses that these traders had to sustain while acquiring the firewood
and the various customs and other taxes they had to pay, which surely
would not have been negligible, there can be no doubt whatever that
profits were high, for firewood used to be an article much in demand
by the vast population of the capital of the Republic of Venice.

\ 269