Uho se sastoji od vanjskog uha (auris externa), srednjeg (media) i unutarnjeg (interna).

obuhvaća ušku (auricula) i zvukovod (vanjski slušni hodnik – meatus acusticus externus).
Uška i glava zatvaraju cefaloaurikularni kut (velik – klempavost – otapostasis). Osnovu ušne školjske
čini hrskavica obložena kožom; duž ruba uške – helix, na gornjem kraju uške na helixu – tuberculum
auriculae (Darwinova kvržica), paralelni nabor – anthelix, između je brazda – scapha, anthelix se na
gornjem kraju dijeli u 2 kraka (crura anthelici), između kojih se nalazi fossa triangularis. Ispred i unutar
anthelixa se nalazi udubina – concha auriculae. Prednji dio uške – izbočina tragus, iza tragusa antitragus,
između incisura intertragica, a između tragusa i helixa incisura anterior; na donjem kraju uške resica ili
lobulus auriculae.
Zvukovod se sastoji od hrskavičnog/membranskog i koštanog dijela. Početni – laterani dio je hrskavični
kanal koji se nastavlja na hrskavicu uške. Medijalni dio zvukovoda prolazi kroz koštani kanal koji je dulji
od membranskog (i iznosi 16 mm). Uzdužna os zvukovoda čini kut koji je otvoren prema dolje i naprijed
(pri pregledu vučemo ušku gore i natrag). Na medijalnom kraju zvukovoda – sulcus tympanicus sa
bubnjićem membrana tympanica (pod kutem 45° – zvukovod je najdublji u prednjem donjem dijelu –
taj dio se naziva recessus meatus acustici externi). Zvukovod je prekriven tankom kožom ispod koje nema
masnog tkiva, nego je srasla s perihondrijem i periostom, pa upale jako bole. Žlijezde znojnice i dlačice
– targi; žlijezde koje luče cerumen – glandulae ceruminosae.

– bubnjište – cavum tympani. Ograničenja: prema zvukovodu – bubnjić; prema

natrag – pneumatski prostori srednjeg uha, prema epifarinksu – Eustachijeva cijev. Bubnjište dijelimo
na 3 dijela – u razini s bubnjićem mesotympanum, iznad epitympanum ili atik, ispod hypotympanum.
Medijalna stijenka bubnjišta prema unutarnjem uhu – ima fenestru vestibuli/ovalis – otvor koji zatvara
pločica stremena; ispod otvora je promontorij (izbočenje bazalnog zavoja pužnice), a ispod
promontorija fenestra cochelae/rotunda. Iznad i iza ovalnog otvora kanal kroz koji prolazi nervus
facialis, a lateralni polukružni kanal izbočuje se iznad ličnog živca. Iza i iznad lateralnog polukružnog
kanala nalazi se ulaz u antrum mastoida – aditus ad antrum. Gornju stijenku bubnjišta čini tanka pločica
tegmen tympani. Donja stijenka dijeli bubnjište od bulbusa vene jugularis. Prednja stijenka bubnjišta se
suzuje u ušće Eustachijeve cijevi (tuba aditiva), a iznad ušća se otvara i kanal u kojemu je hvatište m.
tensor tympani. Bubnjić dijeli bubnjište od zvukovoda, a ima ljevkast oblik zbog navlačenja manubrija
čekića prema unutra (manubrij čekića se drži za bubnjić – stria mallearis; ispod strije – uvučeni umbo
membranae tympani, iznad strije je prominentia mallearis koju pravi processus lateralis mallei). Iznad
prominencije je pars flaccida bubnjića (Shrapnellova membrana), a ostali dio čini pars tensa. Bubnjić
ima 3 sloja – vanjski sloj koža na koju se nastavlja koža zvukovoda, srednji sloj stratum proprijum od
fibroznog tkiva, unutarnji sloj je epitel koji se nastavlja na epitel sluznice bubnjišta. (Shrapnellova
membrana nema srednji fibrozni sloj, tu koža izravo dodiruje sluznicu). Tri slušne košćice – čekić
(malleus), nakovanj (incus) i stremen (stapes). Čekić – caput, ispod collum, najdonji dio je držak
manubrium; Dva nastavka – processus lateralis prema bubnjiću i processus anterior. Preko manubrija
na bubnjić, glava preko sedlaste površine uzglobljena s nakovnjem. Nakovanj – corpus i dva kraka – crus
breve prema natrag i crus longum koji završava processusom lenticularisom, koji je uzglobljen s
glavicom stremena.
Stremen se sastoji od glave, dva kraka (acrus anterius i posterius) i baze (basis stapedis). Glavica je
uzglobljena s nakovnjem, a s bazom je zatvoren ovalni otvor prema unutarnjem uhu. Ako su zvukovi
prejaki, kontrahiraju se dva mišića – m. stapedius i m. tensor tympani – fiksiraju lanac slušnih koščica i
time smanjuju prijenos zvukova. U novorođenčeta mastoid i zračni prostori nisu razvijen. Arterije
bubnjića – arterije strije malearis, arterije čekića, rete arteriosum, radijalne arterije, duboka aurikularna
arterija.
Anotia – ako osoba nema ušku; microtia – uška abnormalno mala; jako odstojeća uška – otapostasis.
Pregled uha se vrši sa ušnjim ljevčićem – speculum auris. Pregled uha ušnjim ljevčićema (1-9mm) –
uvodimo ga do istmusa – dijela u kojem hrskavični dio prelazi u koštani. Osim ljevčića, možemo koristiti
i električni otoskop (ugrađen ušni lijevak, niskonaponski izvor svjetla i povećalo). Bubnjić je sive boje,
glatke površine prožete kapilarama. Pokretljivost bubnjića ispitujemo pneumootoskopom, a osim ovih
instrumenata, još postoje i: ušni aspirator, ušna pinceta, vata namotana na kraj metalnog nosača,
Politzerov balon s cijevi i olivom, tubarni kateteri, Alexanderova štrcaljka za ispiranje uha i glazbena
ugađalica. Radiološke pretrage uha – snimka mastoida po Schulleru (najčešći dijagnostički postupak
kad postoje problemi s uhom; na snimci je moguće vidjeti peumatske prostore srednjeg uha, slušne
koščice, temporomandibularni zglob, vanjski slušni hodnik i neke druge dijelove srednjeg i unutarnjeg
uha te okolnih struktura, poput vertikalnog dijela sigmoidnog sinusa i tvrde moždane ovojnice); snimka
piramida po Stenversu (pokazuje cijeli vršak petroznog dijela temporalne kosti; prikazani su sluhovod
i porus acusticus internus, a mogu se uočiti i vestibulum i polukružni kanali. Snimka je indicirana u
slučaju prijeloma temporalne kosti, tumora unutarnjeg sluhovoda i pontocerebelarnog kutak, i ako
postoji sumnja kako je zbog upalnog procesa došlo do razaranja kosti); CT, MR (omogućuje prikaz
tjelesnih struktura bez izloženosti oboljeloga ionizacijskom zračenju), angiografija (indicirana u
dijagnozi vaskularnih tumora ili anomalija u ili oko temporalne kosti).
Kongenitalne anomalije – otapostaza, makrotija, mikrotija, anotija, rascjep/fisura uške, apendiks uške,
preaurikularna uška; stenoza i atrezija zvukovoda.

– prethodno pitanje

– zbog položaja izlođena ozljedama, od ogrebotina do većih lacerokontuznih rana s

gubitkom tkiva uške, a može doći i do avulzije uške; poseban oblik hrskavice+vrlo tanka koža –
otežavaju kirurško liječenje; rane bez manjka tkiva očiste se i zašiju primarno (posebno perihondrij,
posebno koža), preporučuje se i antibiotik; ako je dio ili cijela uška otrgnuta, potrebno je napraviti
reimplantaciju (dobra prokrvljenost – dobra prognoza).
– kod tangencijalnog djelovanja tupe sile na ušku, dolazi do kidanja spoja između
perihondrija i hrskavice, a taj prostor se napuni krvlju (boksači, hrvači) – polukuglasta, bezbolna, glatka,
fluktuirajuća ozljeda. Othematom sprječava opskrbu hrskavice hranjivim tvarima što može uzrokovati
nekrozu, potencijalno i upala. Cilj TH spriječiti deformitet uške i nekrozu hrskavice, aspiracijom
injekcijskom iglom i špricom+kompresija koja bi trebala priljubiti perihondrij za hrskavicu i spriječiti
ponovno nakupljanje u međuprostoru. Ako se ne uspije odstraniti hematom te se opetano javlja,
potrebno učiniti inciziju kože.

– zbog velike površine u odnosu na volumen te vazokonstrikcije koja smanjuje protok

krvi i donošenje topline u ušku, smrzotine su tu nešto češće. Ugrijati što prije pamukom natopljenim u
toplu vodu (38 do 42°C), nipošto trljanje snijegom ili niti izlaganje višoj temperaturi. Antibiotici,
analgetici, antikoagulansi. Kirurški kod nekroze.
– blaži oblici lokalnom primjenom antibiotika, teži slobodnim kožnim transplantatom,
liječenjem se rješava problem same opekotine, ali se i pokušava spriječiti perihondritis kao kasna
komplikacija
– izolirane ili udružene s ozljedama drugih dijelova temporalne kosti. Izolirane –
čišćenjem štapićem ili drugim predmetom te češanjem – krvarenje ili lošiji sluh (zbog ugruška krvi ili
cerumena). Krvarenje može biti iz kože zvukovoda ili bubnjića (teža ozljeda- RTG da se isključi ozljeda
koštanog dijela, tj. prijelom sljepoočne kosti). Manje spontano zacjeljuju (sterilni tampon+antibiotska
mast u zvukovod -> to spriječi stenozu i upalu), teže se saniraju skupa s ozljedama drugih dijelova, pri
čemu treba ponovno uspostaviti lumen zvukovoda i spriječiti upalu).
Dijelimo ih na nespecifične i specifične upale (bakterijska ili virusna, furunkul, herpes zoster, bulozni
miringitis, maligni otitis externa, otomikoza, egzem uha).

– bolest ima dvije faze: akutna (zvukovod otečen i ispunjen detritusom,

uška i hrskavični dio zvukovoda bolni, a bubnjić bez promjena, iako ga je teško pregledati zbog edema;
regionalni limfni čvorovi mogu biti povećani) i kronična (zvukovod širok, epitel atrofičan i suh, javlja se
svrbež – mehaničko oštećenje zvukovoda, dobra podloga za superinfekciju s akutnim dermatitisom s
perihondritisom ili bez njega). Čimbenici koji dovode do nespecifične upale vanjskog uha su endogeni i
egzogeni. Endogeni (maceracija kože, mehaničko i kemijsko oštećenje, alergija i šećerna bolest)
uzrokuju gubitak elastčnosti kože i atrofiju ceruminalnih i lojnih žlijezda, smanjenje lučenja i gubitka
zaštitnog sloja na površini kože, koža je suha, pH povišen – podloga za bakterijsku ili gljivičnu infekciju,
a smanjena aerizacija dovodi do razvoja anaerobnih bakterija. Zaštitni faktori su niske pH vrijednosti
masne kiseline u sekretu lojnih žlijezda, lizozimi u sekretu ceruminalnih žlijezda i uredan epitelni sloj.
Klinički – upala uške i zvukovoda + povećanje regionalnih limfnih čvorova. Srednje uho nije zahvaćeno.
Provodno oštećenje sluha i bol na pritisak tragusa. Dijagnoza: otoskopija, bris uha antibiogram,
akumetrija i audiometrija, RTG mastoida po Schulleru (valja isključiti: akutnu upalu srednjeg uha,
mastoiditis, akutnu egzacerbaciju kronične upale srednjeg uha). Liječenje: ispiranje zvukovoda vodom
(37°C) ili 3%-tnom otopinom borne vode, te više puta dnevno kapi (antibiotik i kortikosteriod), ako je
zvukovod edematozan – gaza natopljena antibiotskom masti ili 70%-tnim alkoholom.
– najčešće ju uzrokuje streptokok. Klinička slika: povišena
temperatura, malaksalost, bol pri potezanju uške ili pritisku tragusa, povećanje regionalnih limfnih
čvorova. Upala se može proširiti i na okolne strukture (parotidna žlijezda, mastoid, baza lubanje,
iznimno: osteomijelitis temporalne kosti i septikemija rijetko). Liječenje: lokalni i sistemski antibiotici,
masti i tekućine za smanjenje oteknuća kože zvukovoda 70%-tni alkohol, kloramin, Castellanievea
otopina.
– karakterizira ga dobro opće stanje i lokalizirana bol u uhu. Otoskopski je okruglo, crveno
oteknuće u hrskavičnom dijelu zvukovoda, okolni LČ mogu biti uvećani, bol je pri pritisku tragusa ili
povlačenju uške. Th: incizija i drenaža, lokalni ili sistemnski antibiotici. (Opetovana furunkuloza –
kontrolirati količinu šećera u krvi i mokraći).

– prisutne su multiple herpetičke vezikule na uški, u zvukovodu, a katkada i na

bubnjiću. Mogu se pojaviti smetnje sluha, ravnoteže, pareza ličnog živca. Liječenje: simptomatsko.
– povezan je sa prehladom; javljaju se mjehurići na bubnjiću koji su lividni, postaju
hemoragični, bez komplikacija se osuše za nekoliko dana. Bolesnik se žali na jaku bol u uhu. Liječenje:
ispiranje uha 3%-tnom otopinom borne vode, učestale otoskopske kontrole; postoji opasnost od
sekundarne upale / zahvaćeno srednje uho – tada se koriste sistemski antibiotici.
– nekrotizirajuća upala vanjskog uha (najčešće u dijabetičara), može biti latentan
ili manifestan, izazvana najčešće anaeronim gram- organizmima (Pseudomonas aeruginosa) – upala se
širi svim slojevima koštanog dijela zvukovoda, prodire u fossu retromandibularis, duž baze lubanje do
jugularnog foramena, uzrokuje osteomijelitis temporalne kosti. TH liječenje osnovne bolesti
(dijabetesa), parenteralno antibiotik (kinolon) i kirurška terapija/odstranjenje nekrotičnog tkiva.
Velika mogućnost septikemije i tromboze sigmoidnog sinusa – prognoza loša.
– uzrokovana gljivicama; sitne sive dlačice na čijem se vrhu nalazi crna točka; KS svrbež,
katkad i bol; DG analiza brisa uha na gljivice; TH čišćenje zvukovoda mikrotoaletama bornom vodom i
antifugalnim otopinama; jake i recedivirajuće otomikoze – sistemski antibiotici.
 – akutna faza (oteknuće, crvenilo, vezikule i pustule), kasnije (kruste i ragade), kronična faza
(koža suha, atrofična, inficirana); KS nalik nespecifičnoj akutnoj upali uha, bolesnik se žali na kroničnu
iritaicju, može nastati stenoza, može se pretvoriti u kronični miringitis s granulacijama. Dif DG
kontaktni, seboroični, endogeni egzem. TH isključivanje alergena, lokalna simptomatska terapija.

Specifične kronične upale vanjskog uha – tuberkuloza, sifilis – rijetke.

Najčešće nastaju iz kože i kožnih andeksa, obično su bezbolni; Može se javiti bol, svrbež i oskudnije
krvarenje nakon što tumor značajnije poraste, a jaka bol je znak širenja u pokosnicu. Tumori zvukovoda
mogu uzrokovati i provodnu nagluhost obliteriranjem zvukovoda.

Benigni tumori su osteomi i egzostoze (u području koštanog zvukovoda, te ih ne treba liječiti dok svojim
rastom ne začepe zvukovod) te cista sebacea ili aterom (uglavnom na stražnjoj strani ili resici uške). U
benigne tumore se ubrajaju još i hemangiomi, fibromi, lipomi, limfangiomi, nevusi i adenomi žlijezda
zvukovoda.

Maligni tumori su česti zbog izloženosti suncu i hladnoći – najčešće se radi o planocelularnom (manji se
odstranjuju klinastom ekcizijom, kod većih cijela uška; rijedak je u zvukovodu (ne nastaje pod UV
utjecajem, češće u bolesnika s kroničnom upalom uha ili čestim upalama zvukovoda); oteklina ispred
uške –> posumnjati na metastazu u parotidne limfne čvorove); bazocelularnom (nastanak vezan uz
dugotrajnu izloženost suncu; KS: bezbolni ulkus izbočenih rubova; Th: kirurškom ekscizijom),
malignom melanomu (na rubovima uške, heliksu i antheliksu; Th: kirurška ekscizija),
rabdomiosarkomu (najčešći tumor uha u dječjoj dobi; KS: sekrecija iz uha i bolovi, zahvaćeni vratni LČ
i kranijalni živci; Th: kombinacija zračenja i kemoterapije).

Najčešće se javljaju u djece. Strana tijela mogu biti živa i neživa, a vađenje se provodi ispiranjem ili
hvataljkom (baterija mora hvataljkom!, strana tijela biljnog podrijetla također hvataljkom ili kukicom,
a nemirno dijete treba uvesti u opću anesteziju – da ne dođe do oštećenja bubnjića ili zvukovoda pri
vađenju).

– sekret lojnih i ceruminalnih žlijezda, deskvamiranog epitela, kose i prašine; može zatvoriti
zvukovod – uzrokuje šum u uhu, osjećaj punoće, vrtoglavica. Diferenci-jalna dijagnoza: strano tijelo,
kolestetatom, krvni ugrušak, gnojni eksudat. Dijagnoza se postavlja otoskopijom, otomikroskopijom.
Liječenje: ispiranje uha vodom temp 37°C ili 3%-tnom otopinom borne vode ako je zvukovod upaljen.
Čvrsti cerumen – 3%-tne hidrogen kapi 20-ak minuta i onda ispiranje; može i mikrotoaleta uha.
Nakon odstranjenja – ako je prisutna upala – antibiotske i kortikosteroidne kapi za uho.

– neznatne, umjerene, teške;

– hipoplastično srednje uho, nepravilna građa čekića i nakovnja, mišića i živaca srednjeg
uha, odsutnost ovalnog i okruglog prozorčića.
– čekić i nakovanj najčešće tvore koštanu nakupinu priraslu za ostatke bubnjišta,
stremen je fiksiran ili nerazvijen, mišići srednjeg uha nepravilne su građe i položaja, lični živac je
slabije razvijen ili nerazvijen, a njegov tijek nepravilan tako da nalazimo više njegovih ogranaka.
– mastoidni nastavak nerazvijen ili slabije razvijen, srednje uho ima oblik pukotine,
anomalije ličnog živca su pravilo.
Bolesti srednjeg uha mogu biti izolirane, a javljaju se i u sklopu nekih sindroma: Treacher-Collins-
Franceschetti sindrom (u sklopu mandibulofacijalne disostoze), a najčešća kraniofacijalna disostoza je
Crouzonov sindrom. (TCF sindrom – obostrana mikrotija, antimongoloidni položaj očiju, hipoplazija
donje i gornje čeljusti, gotsko nepce – ptičji izgled; Crouzon – hipertelorizam, slabije razvijene kosti lica,
sedlasti nos, mikroitija, atrezija zvukovoda, zamjedbeno oštećenje sluha).

Porastom prometnih nesreća povećan je broj i ozljeda glave, a samim time i uha.
U gotovo pola slučajeva prijeloma baze lubanje došlo je do prijeloma temporalne kosti.

Razderotina izazvana izravnom ili neizravnom silom; Izravnom silom nastaju tijekom igre, prilikom
čišćenja uha, vrućim metalom u elektrovarilaca, prilikom nestručnog ispiranja uha ili naglog zaranjanja
u dubinu uz disfunkciju Eustachijeve cijevi; opseg ovisi o snazi sile, komplikacije su infekcija srednjeg
uha, luksacija ili prekid kontinuiteta lanca slušnih koščica, perforacija ovalnog prozorčića, moguća upala
labirinta i moždanih ovojnica. Neizravnom silom – zbog razvoja nadtlaka u zvukovodu – u igri zbog
udarca lopte u uho, nespretnog skakanja u vodu, eksplozije u neposrednoj blizini uha, nakon pljuske ili
udarca šakom u predjelu uha. Kl. slika: otoskopski je boja normalna s pukotinastom ili nazubljenom
perforacijom i tragovima svježe ili sasušene krvi, bol je oštra, sluh oslabljen s pratećim šumom ili tonom
različite jačine (u opekotina vide se metalne perle na bubnjiću, a perforacija se povećava). Liječenje: kod
pukotinastih perforacija nije potrebno (spontano zarastu), veće perforacije nazubljenih rubova odmah
'reponirati' i pokriti silikonskom folijom (tako 8 – 10 dana, ne prati i ne ukapavati ništa, međutim ako
se razvije upala tada uho valja čistiti i ukapavati neototoksične antibiotske kapi); ako defekt ne zaraste
– miringoplastika ili timpanoplastika 6 – 12mj nakon ozljede.

Često se javi za vrijeme ljetnih mjeseci – nastaje uslijed zaranjanja kod disfunkcije Eustachijeve cijevi
(zbog prehlade, alergije ili krive nosne pregrade), a barotrauma može nastati i prilikom uranjanja i
prilikom izranjanja. Kod zaranjanja tlakovi u okolini uha rastu i bubnjić se utiskuje, ako u tom trenutku
dođe do izjednačavanja tlakova bubnjić se vraća u normalan položaj, javi li se problem izjednačavanja,
tlak u bubnjištu postaje sve manji u odnosu na tlak okoline, a bubnjić se sve više utiskuje (tad imamo
zadebljanje sluznice bubnjišta, na početku sa bistrim, a kasnije i krvavim izljevom-hematotympanon), u
slučaju još dubljeg uranjanja dolazi do perforacije bubnjića prema unutra. Ako postoji problem
izjednačavanja kod izranjanja situacija je obrnuta. Tlak okolnog medija je sve manji, a zrak zbog
začepljene Eustachijeve cijevi ne može spontano izaći iz bubnjišta, tada dolazi do porasta tlaka u
srednjem uhu i do izbočenja bubnjića, što može rezultirati prekidom slušnog lanca i pucanjem bubnjića
prema van.
Klinička slika: otoskopski nalaz ovisi o opsegu ozljede – od blage hiperemije do izrazito crvenog
bubnjiaća s krvavim izljevom u bubnjištu, sa ili bez ozljede lanca slušnih košćica; bol, nagluhost, tinitus,
teži slučajevi - oštećeno unutarnje uho -> vrtoglavica, nistagmus, povraćanje, gluhoća. Liječenje: ovisi o
opsegu ozljede – kapi u nos zbog dekongestije, propuhivanja Eustachijeve cijevi s Politzerovim balonom,
pokus po Toynbeeju i Valsalvi, antibiotici, zabrana ronjenja određeno vrijeme, operacija srednjeg uha.

Prijelomi baze lubanje često su povezani s ozljedama srednjeg uha, što može rezultirati upalom
moždanih ovojnica (zbog izravne komunikacije moždanih ovojnica s vanjskim svijetom). S obzirom na
smjer, prijelome piramide temporalne kosti dijelimo na uzdužne i poprečne.
 – uzdužni PREDNJI (u srednjoj lubanjskoj jami) i uzdužni
STRAŽNJI (u stražnjoj lubanjskoj jami), crta prijeloma ide gornjom stijenkom antruma i kavuma, prelazi
na koštani zvukovod i na skvamu temporalne kosti, a obično je prelomljen annulus tympanicus. Klinička
slika: otoskopski postoji stepeničasto suženje zvukovoda neposredno ispred bubnjića (posljedica
dislokacije dijelova anulusa), krvarenje iz zvukovoda (glavni simptom!), likvoreja (likvor prepoznajemo
po pulsirajućem reflesu). Ukoliko bubnjić nije ozlijeđen – javlja se hematotimpanon zbog nakupljanja
krvi u bubnjištu, a bubnjić postaje tamnoplave boje; Provodna nagluhost uslijedi zbog sadržaja u
srednjem uhu, nema smetnji vestibularnog organa, periferna pareza ličnog živca se javi u 20% slučajeva,
ako se javi odmah, ima lošu prognozu – ako se javi kasnije, prognoza je bolja i ukazuje na kompresiju
živca zbog edema ili krvarenja u koštanom kanalu. Dijagnoza: klinički pregled, RTG mastoida po
Schulleru i Mayeru, CT. Liječenje: konzervativno, antibiotici i mirovanje, ako likvoreja perzistira – vrši
se mastoidektomija i plastika dure, rana pareza se rješava kirurški, a kasna konzervativno
kortikosteroidima i vitaminima B grupe, elektroterapijom i masažom, ako nakon 6 dana od početka
pareze dođe do degeneracije više od 90% vlakana – treba učiniti dekompresiju živca, u slučaju trajne
provodne nagluhosti – potrebna je revizija bubnjišta s osikuloplastikom i timpanoplastikom.
UHO NIKAKO NE ISPIRATI ILI ČISTITI, nego samo sterilno poviti.

je mnogo teži, obično prolazi pužnicom ili vestibulumom, često

zahvaća i kanal facijalisa. Klinička slika: otoskopski je bubnjić neoštećen, plav (zbog krvi u bubnjištu),
postoji rinolikvoreja, oštećenje labirinta je trajno – slijedi gluhoća – pokus po Weberu (bolesnik
lateralizira u zdravo uho), ima nistagmus, mučninu, povraćanje i vrtoglavicu, a centralna kompenzacija
nastupa nakon više tjedana ili mjeseci. Rana pareza postoji u 50% slučajeva i ireverzibilna je. Dijagnoza:
klinički pregled, piramide po Stenversu, pretraga kostiju baze lubanje i mozga CT-om. Liječenje:
mirovanje, antibiotska terapija. Kod protrahirane likvoreje plastika dure da bi se spriječio rani ili kasni
meningitis. Trajna paraliza – operacija n. facijalisa transtemporalnim pristupom.

– prethodno pitanje

- prethodno pitanje

Razlikujemo opstrukciju i široko otvorenu Eustahijevu cijev.

Nastaje zbog hiperplazije adenoidnih vegetacija i drugog limfnog tkiva u epifarinksu (najčešći
uzrok), u alergijskim stanjima praćenim hiperplazijom i edemom sluznice nosa i epifarinksa, kod
akutnih upala u gornjem dišnom sustavu… Tipičan primjer je da se kod prehlade bolesnici tuže na
punoću i zujanje u uhu te pojavu nagluhosti. Etiologija tih upala najčešće je virusna, dok
sekundarno dolazi do bakterijske infekcije. Najčešće je riječ o nazofaringitisu, rinitisu ili sinusitisu
(često su udružene bolesti). Može uzrok biti i kronična upala. Ako imamo jednostranu disfunkciju
ona može biti povezana s tumoron u epifarinksu!!! (često jedan od prvih simptoma tumora te
regije) Klinička slika: kod prehlade se bolesnici tuže na punoću i zujanje u uhu te nagluhost.
Dijagnoza: iscrpna anamneza i otoskopski pregled.

Normalno je zatvorena, a otvara se samo pri gutanju ili zijevanju. Javlja se kod naglog mršavljenja,
bilo za vrijeme kakve kure za mršavljenje ili tijekom bolesti. Klinička slika: autofonija, osjećaj
punoće u uhu, svoj glas odjedanput čuje u tome uhu drugačije, jače, čuje svoje disanje, a stanje se
može privremeno popraviti tijekom prehlade zbog otoka sluznice, te također saginjanjem glave
do koljena što izaziva vensku i limfnu stazu u sluznici nosnog ždrijela. Dijagnoza je iscrpna –
anamneza i otoskopski pregled. Za vrijeme otoskopskog pregleda bolesnik mora začepiti prstima
nosnicu i to onu suprotnu ispitivanom uhu. Tijekom otoskopije pri disanju ćemo primjetiti
pomicanje bubnjića.
Liječenje začepljenja za vrijeme prehlade – dekongestivne kapljice, alergija – liječenje osnovnog
patološkog stanja, adenoidne vegetacije – adenoidektomija, tumor – odstranjenje tumora, široko
otvorena Eustahijeva cijev se liječi uzročno, a u težim slučajevima ide injiciranje teflonske paste u
područje oko faringealnog ušća cijevi.

– bolesnik treba prstima zatvoriti nos te uz zatvorena usta u njega puhnuti, a ako je
Eustahijeva cijev prohodna, osjetit će pritisak i punoću u ušima (bubnjić se može pratiti otoskopom,
uoči se njegovo pomicanje prilikom upuhivanja zraka).
– bolesnik prstima zatvori nos i pritom guta na prazno, a za vrijeme gutanja
promatramo bubnjić – ako Eustahijeva cijev uredno funkcionira, kod gutanja će doći do uvlačenja
bubnjića kao posljedica stvaranja negativnog tlaka u nazofarinksu koji se prenosi putem Eustahijeve
cijevi na srednje uho.
– jedna nosnica se začepi, a u drugu se postavi oliva Politzerova balona; u trenutku
kada iz balona naglo istiskujemo zrak u nos, potrebno je zatvoriti nazofaringealnu portu (to se postiže
podizanjem mekog nepca izgovaranjem grlenih suglasnika – guturala k g h – kukavica, čokolada, Coca
Cola). Ako je Eustahieva cijev prohodna, tlak zraka u srednjem uhu možemo povećati na ovaj način.
– kateter se uvede kroz donji nosni hodnik do stražnje stijenke
epifarinksa, okreće se tako da kljun gleda medijalno (što se može kontrolirati pomoću posebnog
orijentira koji se nalazi u ulaznom dijelu katetera), povlačenjem katetera prema van kljunom zapinjemo
za stražnji rub nosne pregrade, tada ga rotiramo za 180°C pa njegov kljun ulazi u faringealno ušće
Eustachijeve cijevi. Nakon toga potrebno je uho koje propuhujemo spojiti s uhom liječnika. To se izvodi
uz pomoć fonedoskopa. Balon s olivom prislonimo uz otvor katetera i počnemo s upuhivanjem zraka u
srednje uho. Ako je Eustahijeva cijev prohodna, liječnik će kroz fonedoskop čuti šuškanje i pucketanje.
(FONEDOSKOP*).
– egzaktna metoda, pomoću timpanometra (obrađeno kasnije).
– s pomoću radiokontrastnog sredstva; vrlo rijetko se primjenjuje.

(uzroci, simptomatologija, dijagnostika, liječenje)

Kada govorimo o akutnim upalama srednjega uha, obično mislimo na dvije: otitis media acuta catarrhalis i
otitis media acuta suppurativa. Rjeđe se misli na otitis media acuta haemorrhagica i otitis media acuta
mucosa (odrasli). Prve dvije se najčešće javljaju i to u djece, dok se druge dvije rjeđe javljaju i to obično kod
odraslih i starijih ljudi.

Obično se javljaju u dječjoj dobi. Etiologija: srednje uho je fiziološki sterilno, a to osigurava uredna funkcija
Eustachijeve cijevi (ventilacija srednjeg uha i cilijarni transport uz pojedine enzime što ih luče sluznice).
Fiziološko stanje može se poremetiti uslijed alergija ili virusnih infekcija jer dolazi do hiperemije i edema
sluznice gornjih dišnih putova, a samim time može doći i do blokade prohodnosti Eustahijeve cijevi – otežan
je ili potpuno onemogućen učinak cilijarnog transporta (adenoidne vegetacije, rascjep nepca, tumor ili
tamponada nazofarinka su dodatni čimbenici) → omogućuje se prodor infekta u srednje uho. Upala obično
najčešće počinje virusnom infekcijom, na što se sekundarno nakalemi bakterijska superinfekcija (i najčešće
se radi o Haemophilus influenzae, pneumokoku, beta-hemolitičkom streptokoku).
Preduvjet za nastanak OMA suppurativa je OMA cattharalis pa se opisuju skupa.
Klinička slika:
1. stadij – stadij hiperemije (sluznica u Eustahijevoj cijevi, bubnjištu i pneumatskim prostorima mastoida
je hiperemična, tlak je povišen ili snižen – slabiji je sluh, postoji punoća u uhu, lagana bol, umjereno
povišena tjelesna temperatura, otoskopski – hiperemija bubnjića oko hvatišta manubrijuma, na pars flacida
te uz rub bubnjića; kataralni simptomi u gornjem dišnom sustavu, sekrecija iz nosa)
2. stadij – stadij efuzije (pad tlaka u srednjem uhu – oticanje kapilara, oslobađanje histamina, transudacija
tekućine u bubnjište, bubnjić cijeli hiperemičan, bol se pojačava, tjelesna temperatura se povisuje, opće
stanje je teže)
3. stadij – stadij je supuracije (OMA catarrhalis prelazi u OMA suppurativa – nakupljanje gnoja u srednjem
uhu – bubnjić je tamnocrven, dio spontano perforira - sukrvav gnojni iscjedak – tjelesna temperatura pada,
bol popušta, nagluhost se pojačava; prestaje bolest u većini slučajeva).

Svaki stadij može biti završni, upala može prelaziti iz jednog u drugi stadij, ali u bilo kojem stadiju može
doći do izlječenja, vrlo rijetko prelazi u kroničnu upalu! Ako bolest traje duže edem sluznice može zatvoriti
drenažne prostore (osobito iz pneumatskih prostora mastoida) pa slijedi dekalcinacija i resorpcija gredica
u mastoidu, stvaraju se veće ili manje šupljine pune gnoja pod tlakom, s granulacijama i zadebljanom
sluznicom (to se može potvrditi uz RTG mastoida po Schulleru) – prisutna je bol u području mastoida,
subperiostalni apsces, spuštanje gornje koštane stijenke zvukovoda. Mogu se razviti najrazličitije
komplikacije. Tako s jedne strane mogu nastati perisinuozni apsces, tromboza sigmoidnog sinusa, paraliza
ili pareza facijalisa, cirkumskriptni ili difuzni labirintitis, a s druge strane subduralni ili epiduralni apsces,
meningitis, apsces malog ili velikog mozga – sve te komplikacije su indikacija za hitan kirurški zahvat.
Dijagnoza: otoskopski nalaz i klinička slika (obavezno oba uha zbog usporedbe, te je bitan oprez kod djece
koja mogu imati hiperemiju bubnjića zbog nemira tijekom pregleda).
Liječenje: dekongestivne kapi (OMAC), antipiretici, antibiotik kod djece ispod 3 godine,
imunodeficijentnih i osoba kod kojih liječnik neće moći kontrolirati tijek bolesti. Prijeđe li akutna
kataralna u supurativnu upalu – valja uzeti bris iscjetka, provesti odgovarajuće antibiotike. Kod jakih
bolova u uhu može se raditi miringotomija ili paracenteza (zahvat koji se danas radi u općoj anesteziji,
pri čemu se pod kontrolom mikroskopa napravi otvor na bubnjiću i aspirira sekret koji ispunjava
srednje uho); iznimno rijetko i antrotomija (operativno otvaranje najveće pneumatske prostorije u
mastoidnom nastavku sljepoočne kosti (antrum mastoideum)).

Posebna vrsta upale, obično kao komplikacija gripe ili druge virusne infekcije – pojava bula na površini
bubnjića, ispunjene sangvinolentnim sadržajem, a prilikom pucanja – krvavi iscjedak iz uha. Th: osnovne
bolesti + toaleta zvukovoda, rijetko antibiotik.

Izazvana je s Pneumococcus mucosus tipa 3 – bolest napada starije ljude, dijabetičare, imunodeficijentne.
Klinička slika: spor je razvoj bolesti, slabo izraženi simptomi, sluh je oslabljen, otoskopski zamućen bubnjić,
opće stanje jako loše, velika mogućnost razvoja egzo- ili endokranijalnih komplikacija. Dijagnoza:
otoskopska slika nije karakterisitčna, RTG snimka mastoida po Schulleru! – zasjenjenje pneumatskih
prostora i osteodestrukcija, SE je ubrzana, javlja se i leukocitoza; audiogram – umjereno provodno
slabljenje sluha; timpanometrija – izljev u srednjem uhu. Liječenje: antibiotici, a kod komplikacija
masteidektomija.

Bolest se pojavljuje u svih dobnih skupina, najčešće nakon neizliječene akutne upale. Bolesnicima
najviše smeta dugotrajna sekrecija iz uha (otoreja), a zatim i slabljenje sluha. Katkad se pojave
vrtoglavica i šum, dok bol i nije tako česta pojava kao što se misli. Najčešći etiološki i pogodujći čimbenici
kronične upale su: bezuspješno liječenje akutnih upala, patološki procesi u području nosa, velika
virulencija uzročnika, oslabljena biološka otpornost sluznice srednjeg uha i oslabljene obrambene snage
organizma.
Klinička slika: (upaljena je sluznica, a to proizvodi obilje sekreta – koji se naziva efluvij; kroz
perforaciju sekret istječe u zvukovod i dalje prema van – otoreja, efluvij može biti bistar/serozan,
sluzav/mukozan, gnojan/purulentan i sukrvav; dugotrajno dreniranje sekreta dovodi do maceracije
kože zvukovoda – otitis eksterna + sužavanje zvukovoda, a ako se ne može drenirati – javlja se bol i
osjećaj napetosti u uhu), vremenom zbog obilnog sekreta koji Eustachieva cijev (isto zahvaćena bolešću)
ne može prenjeti u epifarinks i zbog nakupljanja tekućine u srednjem uhu slijedi
bubnjića (iznad otvora EC tj. u prednjem kvadrantu ili središtu bubnjića) koja preuzima funkciju
Eustachieve cijevi – drenaža i areacija; uz to je zarastanje perforacije bubnjića otežano jer stanice
sluznice rastu previše prema van ili stanice kože prelaze preko ruba perforacije i rastu previše prema
unutra. Tek kada Eustahijeva cijev ponovno počne funkcionirati, stvaraju se uvjeti za zatvaranje
perforacije. Perforacija se može spontano zatvoriti samo ako na rubu perforacije postoje odgovarajući
odnosi. Ako se prilikom perforacije, koja se nalazi u pars tensa, stanice kože nalaze točno na vanjskom,
a stanice sluznice na unutarnjem rubu perforacije, one moraju jednoliko rasti bez prevladavanja jednih
nad drugima, kako bi se perforacija sponatano zatvorila. To se u kroničnim upalama rijetko događa,
perforacije se događaju na dva načina: 1. stanice sluznice rastu i pokušavaju se izbaciti na vanjsku stranu
bubnjića pokrivenu kožom (pri tom se vide sluznica, granulacija, čak i polipoidne tvorbe na rubu
perforacije) ili 2. stanice kože urastaju preko ruba perforacije i nastoje urasti u srednje uho.

ide prema nekoliko kriterija:

① Lokalizacija
- pars tensa
- pars flaccida/membrana Shrapnelli
- na objema lokalizacijama
- totalna perforacija – potpuni nedostatak bubnjića;
② Udaljenost od ruba bubnjića
- periferna/marginalna – ako je na rubu bubnjića i dodiruje koštani zvukovod, svaku
perforaciju u pars flaccida smatramo rubnom
- centralna
③ Oblik perforacije
- točkasta
- okruglasta
- ovalna
- bubrežasta
- nepravilna

Zdrava sluznica je tanka, gotovo prozirna i građena od pločastih stanica. U aktivnoj fazi kronične upale
sluznica je crvena, edematozna i zadebljana. Vremenom fiziološke pločaste stanice metaplaziraju u
kubične stanice, a uz to se pojavljuje i mnoštvo vrčastih stanica koje luče obilja sekreta. Najčešće je
zadebljala u području mezotimpanona, ali može zahvatiti sve prostore.

Slušne su koščice obavijene sluznicom –> ona zadeblja –> lošija pomičnost slušnih koščica, a ako su
upalni procesi vrlo jaki –> prekid vaskularizacije slušne koščice ili njenog dijela (najčešće procesus
longus incudis zatim capitulum et crura stapedis i manubrium mallei) –> prekid lanca slušnih koščica
(to je naziv ako se prekine kontinuitet slušne koščice) –> gubitak sluha
Kada zbog upalnog procesa započne nekroza jedne koščice, najčešće se ne zaustavlja već stalno
napreduje → OSTITIČKI PROCES – otitis media chronica ostitica – može zahvatiti i ostale koštane
strukture.
OMC mesotympanalis – ako je upalni proces lokaliziran u mezo i hipo timpanonu, taj nalaz je točan
osobito u fazi remisije, nema sekreta, a postoji centralna perforacija. OMC supppurativa
mesotympanalis – ako je bolest u fazi egzacerbacije, imamo sekreciju. Otitis media chronica simplex –
naziv je koji se prije često primjenjivao, ali je neprikladan jer se ne može utvrditi.
Prostori srednjeg uha prekriveni su sluznicom i u njih ne smije dospijeti kožni epitel. Ako se to dogodi
otpočinje slijed zbivanja čiji je rezultat poseban patološki oblik koji nazivamo kolesteatom. To je opasno
stanje u temporalnoj kosti koje istodobno ima obilježja kronične upale i benignog ekspanzivnog tumora
(nije tumor zapravo). Kolesteatom označava epidermoidnu cistu srednjeg uha, sadrži samo zreli
pločasti epitel u obliku orožnjenih lamela (kreatinin u koji su uklopljeni kolesterolski kristali). SLIČNO
kolesteatomu je kolesterolski granulom – može se pojaviti bilo kad tijekom kronične upale srednjeg uha,
staza, edem, eksudacija, krvarenje, PHD kolesterol i gigantske stanice. Kolesteatom ima veliku
sposobnost razaranja kosti.

Postoji primarni i sekundarni kolesteatom:

PRIMARNI – kongenitalni ili verum/pravi – Od embrionalnog epitelnog tkiva koje zaostane u području
srednjeg uha, iznimno je rijedak, izgleda kao manja bijela kuglica (bijela perla), dijagnoza se postavlja
teško jer nema perforacije bubnjića ni ranije upale uha u anamnezi

SEKUNDARNI (aktivirani, stečeni, spurium/lažni) – vrlo čest – klinička mu je dijagnoza otitis media
chronica cum cholesteatomate. Postoje dva tipa, prvi nastaje zbog invaginacije ploča kožnog pločastog
epitela i urastanja u atik, a drugi zbog urastanja kroz rubnu perforaciju bubnjića. Sekundarni mogu biti
i traumatski, implantacijski, te nakon timpanoplastike kožom. Pogodujući čimbenik je blokirana aeracija
– disfunkcija cijevi uzrokuje negativan tlak – Shrapnellova membrana (najslabiji dio, jer nema fibrozni
sloj) se uvlači – invaginira se koža Shrapnellove membrane u atik – proces se ponavlja, a ako zbog
anatomskih odnosa u atiku (nabori sluznice, koščice, uski odnosi) daljnja invaginacija nije moguća
stanice ipak nastavljaju rasti, neke odumiru i gomilaju se prema središtu, stvarajući bjelkaste mase koje
se teško prenose u zvukovod. Pritisak koji se stvara je sve veći, a vitalne stanice kože dobivaju sve veći
poticaj za rast. Nastaju takozvane infinitezimalne sile koje djeluju na okolnu kost i počinju je razarati
Cijela struktura ima građu lukovice s bjelkastim ljuskama (mrtve stanice) u središtu, a na periferiji vrlo
ofenzivnu ovojnicu (matrix). Razaranje koštanih struktura ovisi o smjeru širenja kolesteatoma (kako je
najčešća lokalizacija kolesteatoma atik prvo slijedi uništavanje processus brevis incudis pa caput mallei,
kad se širi u antrum razara lateralni polukružni kanal, može razoriti tegmen i otići prema duri srednje
ili stražnje lubanjske jame ili sigmoidnom sinusu). Klinička slika: ne mora imati jasnu simptomatologiju,
rubna perforacija kroz koju se vide ljuskice, otoreja se ne mora odmah pojaviti, ako postoji efluvij, ima
neugodan zadah, slabljenje sluha i razvoj provodne nagluhosti, bol slaba intenziteta.

Dijagnoza KRONIČNE UPALE SREDNJEG UHA:

Simptomi: glavni simptom – otoreja (dugotrajna, nekad efluvij ima neugodan miris), bol nije čest
simptom, sluh je često oštećen, vrtoglavice i smetnje ravnoteže se najčešće pojavljuju u uznapredovalim
fazama, osobito ako postoji fistula labirinta, šum je anamnestički čest
Klinički pregled – u zvukovodu otoreja, efluvij, otoskopija može biti otežana pogotovo ako je zvukovod
sužen zbog maceracije, polipa ili detritusa, potrebno je pogledati bubnjić, klasificirati perforaciju; može
se koristiti i operacijski mikroskop – otomikroskopija, RTG mastoida po Schulleru (može pokazati zastoj
pneumatizacije na bolesnom uhu, ako je pneumatizacija dobra, na slici se vidi zasjenjenje pneumatskih
prostora, što je uzrokovano zadebljanjem upaljene sluznice; ako se vidi razaranje kosti to nas upućuje
na ostitički proces i kolesteatom), CT (dobar za ispitivanje manjih kolesteatoma), akumetrijsko
ispitivanje sluha – provodni tip nagluhosti; audiometrija (za tip nagluhosti i stupanj oštećenja sluha),
ako je potrebno audio-vestibulometrijska obrada, bris nosa i uha te mikrobiološka analiza, sumnja na
malignost - biopsija, laboratorij (barem KKS i sedimentacija).

Liječenje KRONIČNE UPALE SREDNJEG UHA

Prvo sanirati glavni etiološki patološki proces i uspostaviti dobro disanje kroz nos – dobra aeracija
bubnjišta – dekongestivna sredstva, kirurški korigirati deformirani nosni septum, adenoidektomija. .
Liječenje kronične upale srednjeg uha može biti konzervativno i kirurško. Konzervativno može biti
sistemski (faza egzacerbacije antibioticima prema antibiogramu ili penicilinom 8-10 dana) i lokalno
(ispiranje štrcaljkom, mikrotoaleta, kapi za uho s vodikovim peroksidom – za pripremu, pa kapi za uho
ili insuflacija praška – antibiotici, kortizon za antiedematozni i antiinflamatorni učinak, geomicin +
kortizon - GEOCORTON, te deksametazon + neomicin, može i garamicin koji je potencijalno ototoksičan;
gljivice antimikotičnim otopinama). Ako postoji ostitički proces, šanse da će se proces spontano
okončati su male. Kirurško liječenje – kod pojave otogene komplikacije ili sumnje na nju, kolesteatoma
i ostitičkog procesa, kožnog epitela u bubnjištu, prekida lanca slušnih koščica i perzistentne perforacije.
Glavni ciljevi su iskorijeniti patološki proces u srednjem uhu, zaštititi važne strukture ako su raskrivene
upalom (dura, facijalis, labirint), zatvoriti perforaciju timpanoplastikom, rekonstruirati lanac slušnih
koščica metodom osikuloplastike. Danas metode otvorene i zatvorene, otvorene tehnike odstranjuju
stražnje stijenke zvukovoda tako da bubnjište i mastoid postanu jedna šupljina, a zatvorene tehnike
stražnja stijenka zvukovoda ostaje očuvana.

OTVORENE TEHNIKE:
1. RADIKALNA TIMPANOMASTOIDEKTOMIJA – kad je veliko oštećenje u temporalnoj kosti;
2. MODIFICIRANA TIMPANOMASTOIDEKTOMIJA – ovdje se ne odstranjuju ostatak bubnjića, zdrava
sluznica i slušne koščice, a lanac se može pokušati i rekonstruirati.

ZATVORENE TEHNIKE:
1. TIMPANOPLASTIKA (fascijom temporalnog mišića ili perihondrijem s tragusa – presadak je podloga
da koža i sluznica prerastu mjesto perforacije;
2. MASTOIDEKTOMIJA – najčešće se ne primjenjuje mastoidektomija u širem smislu jer se bolest nije
proširiala na cijeli mastoid, nego područje antruma i epitimpanona / ATIKO-ANTROTOMIJA u
bubnjištu se čuvaju zdravi dijelovi bubnjića, a patološki proces se egzaktno odstranjuje;
3. OSIKULOPLASTIKA – rekonstruiranje lanca slupnih koščica različitim materijalima – autologni,
heterologni, aloplastični.

Akutni mastoiditis, labirintitis, petrozitis, pareza ličnog živca

Akutni mastoiditis
Upala je mastoidnog nastavka, ali ne samo sluznice nego i kosti. U mastoidnom nastavku se gnoj nakuplja
pod tlakom, uzrokuje dekalcifikaciju i osteoklastičnu resorpciju koštanih pregrada stvarajući šupljine
ispunjene hipertrofičnom sluznicom i gnojem; upala se može širiti u subperiost, pa nastane subperiostalni
apsces (retroaurikularna oteklina i odstojeća uška). U tom stadiju proces se može proširiti pa se mogu
razviti:
1. posteriorni ili posterosuperiorni apsces
2. temporozigomatični mastoiditis
3. Bezoldov apsces
4. posteroinferiorni apsces
5. jugulodigastrični apsces
6. Gradenigov sindrom (petrozitis) nastaje širenjem infekcije prema vrhu temporalne kosti

Klinička slika: jaka bol, crvenilo mastoidnog područja, odstojeća uška, povišena tjelesna temperatura.
Dijagnoza: KS, leukocitoza, ubrzana SE, otoskopski spuštena gornja stijenka zvukovoda, RTG po Schulleru
– razorene septe, pneumatski prostori zamućeni (ispunjeni sadržajem).
Liječenje: kirurški (mastoidektomija – odstranjenje ostitički promjenjene kosti i patološki promijenjene
sluznice, u slučajevima kad nije bilo spontane perforacije bubnjića izvodi se i paracenteza) + ciljana
primjena antibiotika.
Labirintitis
Pojavljuje se kao komplikacija akutne i kronične upale srednjeg uha, obično kod prodora bakterija ili
njihovih toksina kroz ovalni ili okrugli prozorčić, ili tijekom meningitisa retrogradno kroz sluhovod ili
akveduktus pužnice u labirint. Kao posljedica oštećenja labirinta nastaje tzv. labirintni sindrom obilježen
kohlearnim (zujanje, šum u uhu, slabljenje sluha) i vestibularni simptomima (nistagmus na zdravu stranu,
povraćanje, vrtoglavica, ataksija, lateralizacija na bolesnu stranu).

Patoanatomska podjela labirintitisa:

Gnojni labirintitis uzrokuje potpuno uništenje pužnice i vestibularnog osjetila (gluhoća, paraliza
vestibularisa), a ako je riječ o seroznome labirintitisu, oba su osjetila samo djelomično oštećena
(nagluhost, pareza vestibularisa).
Cirkumskriptni labirintitis – najčešći je kod OMC s kolesteatomom koji stvara fistulu polukružnog
kanala. Klinička slika: vrtoglavica, mučnina koja nastaje ili spontano u fazi egzacerebracije upale pri
nagloj promjeni tlaka u srednjem (npr. pritisak na tragus) uhu ili pri nagloj promjeni položaja glave;
nistagmus na stranu bolesnog uha – test fistule labirinta pozitivan! (može biti negativan iako fistula
postoji, ako su upalne promjene zatvorile komunikaciju između kavuma i mastoida)
Difuzni labirintitis – klinička slika je drastičnija – šumovi u uhu su jači, sluh se naglo pogoršava sve
do potpunog gubitka, vrtoglavice izrazite, mučnina i povraćanje, nistagmus prvo na bolesnu stranu
(upalna nadraženost labirinta), kasnije na drugu (labirint posve uništen), povišena tjelesna
temperatura, groznica, meningealni sindrom. Liječenje: akutna upala – konzervativno (antibiotici),
kronična upala - konzervativno i kirurški (radikalna timpanomastoidektomija)
Petrozitis
Najčešće se pojavljuje kao komplikacija kronične upale širenjem na petroznu kost koja je u 30% ljudi
pneumatizirana. Osteotitički se proces može zadržati u piramidi. Može se proširiti i na duru pri vršku
piramide (tad zahvaća abducens – pareza m. rectusa externusa istostrana), može zahvatiti i ganglion
Gasseri (spontana retrobulbarna bol). Klinička slika: Gradenigov sindrom – iscjedak iz uha, dvoslike,
retrobulbarna bol. Liječenje: konzervativno ako se bolest ne pogorša, kirurški (odstraniti patološki proces
iz mastoida, iz upalno promijenjenih stanica iznad i ispod labirinta i pužnice uz očuvanje vestibularnog i
slušnog osjetila i facijalisa).
Kljenut pareza n. facijalisa
Klinička slika kao periferna kljenut ličnog živca – bolesnik ne može nabrati čelo, ne može zatvoriti oko, na
bolesnoj strani visi usni kut; DDG: periferna vs centralna (centralna – očuvana mimika čela). Liječenje: ako
je u akutnoj upali: paracenteza, antibiotici, dekongestivi nosne sluznice; ako se kljenut pojavi tijekom
kronične upale liječenje je kirurško (eksplorira se živac, odstrani patološki supstrat i živac se u kanalu
oslobodi od koštane ovojnice).
Tromboflebitis sigmoidnog sinusa
Nastaje neposrednim širenjem upale i razaranjem kosti. Prvo se razvije periflebitis a daljnjim širenjem
prema endotelu stvara se tromb koji potpuno može začepiti sinus. Tromb i upala mogu se dalje širiti u
unutarnju juglarnu venu prema gornjoj šupljoj veni ili kranijalno u transverzalni i sagitalni sinus. Klinička
slika: upala srednjeg uha i mastoida uz glavobolju, opću slabost, visoke septičke temperature, tresavica,
petehijalna krvarenja katkad, a karakteristično je: edem vjeđa, egzoftalmus zbog retrobulbarnog edema,
staza na očnoj pozadini, ako se tromboza proširi na venu jugularis, ona postaje bolno osjetljiva na palpaciju.
Kroz foramen jugulare prolaze 9., 10. i 11. živac – pa se mogu javiti simptomi od njihove strane. Dijagnoza:
KS, RTG mastoida po Schulleru, pozitivan Queenkenstedtov pokus, UZV jugularne vene (+Doppler), CT
sigmoidnog sinusa, hemokultura, pregled očne pozadine. Liječenje: kirurško + visoke doze antibiotika
(radikalna trepanacija temporalne kosti ili široka mastoidektomija čime se odstranjuju sve bolesne stanice
i prikaže sigmoidni sinus).
Važno je znati da se širenje primarnoga žarišta iz srednjega uha prema endokraniju može odvijati
neposredno (per continuitatem), posredno preformiranim putovima, preko labirinta ili pak hematogeno.
Neposredno širenje nalazimo najčešće ako je riječ o kolesteatomu koji razara koštano tkivo. Posrednim
putovima se upala širi preko otvorenih fistula ili otvorenih koštanih kanala krvnih žila koje povezuju
arterijski i venski krvotok uha i endokranija. Upala iz labirinta u sluhovod i endokranij ide preko akvedukta
pužnice. Najrjeđe se širi izravno krvnim žilama.

Endokranijske otogene komplikacije: meningitis, ekstraduralni apsces, subduralni apsces, apsces velikog
mozga, apsces malog mozga

Može nastati kao komplikacija pri akutnim fudroajantnim upalama srednjeg uha, ali je češće komplikacija
kod OMC. Uzročnici – pneumokoki, streptokoki, stafilokoki. Meningtis nastaje širenjem per continuitatem
u srednju ili stražnju lubanjsku jamu, preformiranim putovima ili preko labirinta, a razlikujemo serozni i
purulentni, cirkumskriptni i difuzni otogeni meningitis. Klinička slika: povišena tjelesna temperatura,
glavobolja, pa cerebralno povraćanje, bradikardija zbog podražaja jezgara n. vagusa, ukočenost šije, katkad
kloničko-tonički grčevi, pozitivan Kernigov i Brudzinskijev znak, opistotonus. Dijagnoza: KS, lumbalna
punkcija (makroskopski je likvor povišenog tlaka i zamućen, mikroskopski povišen udio stanica u likvoru,
ponekad i bakterije), laboratorij (snižena glukoza u likvoru, povišena koncentracija proteina). Liječenje:
kirurško liječenje upale srednjeg uha, uz visoke doze antibiotika prema antibiogramu.

Nastaje u stražnjoj i srednjoj lubanjskoj jami između kosti i dure. Klinička slika: nema karakterističnih
simptoma, a najčešće prevladavaju nespecifični opći simptomi, povišena tjelesna temperatura, glavobolja,
mučnina. Napredovanjem bolesti javlja se i pojačava pulsirajući gnojni sekret iz uha. Dijagnoza: postavlja
se za vrijeme kirurškog zahvata, RTG, CT, angiografija. Liječenje: kirurško – mastoidektomija ili radikalna
trepanacija sa širokim razotkrivanjem dure do u zdravo, drenaža apscesa i velike doze antibiotika.

Nastaje kada se proces širi iz uha preko kosti i kroz duru, ili izravnim širenjem ekstraduralnog apscesa, ili
pak preko venskih sinusa, ili preko labirinta. Obično je ograničen. Klinička slika: nisu karakteristični
simptomi, javlja se kombinacija općih i žarišnih cerebralnih simptoma. Dijagnoza: KS, neurološki pregled,
laboratorijske pretrage, RTG i CT mozga. Liječenje: kirurško odstranjenje primarnoga žarišta, drenaža +
antibiotici koji prolaze hematoencefalnu barijeru.

Najteža je komplikacija, obično nastaje širenjem per continuitatem kroz tegmen timpani (apces
temporalnog režnja – veliki mozak), ili srednje uho – sinus sigmoideus – stražnja lubanjska jama – apces
malog mozga; ili pak preko labirinta – endolimfatički sakus – apsces malog mozga... Apsces je dva puta češći
u velikom mozgu, može biti površinski/duboki, akutni/kronični (inkapsulirani).
Klinička slika: ima 4 stadija
1. početni - simptomi nekarakteristični, prisutna glavobolja, povišena tjelesna temperatura,
meningizam, osjećaj klonulosti, nadražaj na povraćanje
2. latentni - epileptiformni grčevi, bradikardija, apsces postoji ali nije inkapsuliran
3. manifestni - povišena tjelesna temperatura, glavobolja, povraćanje, bradikardija, zastojna
¸ papila, pospanost, psihičke promjene, žarišni simptomi ovisno o lokalizaciji apscesa, kod
cerebelarnog apscesa poremećaj ravnoteže i cerebelarna ataksija i vrtoglavica, nema promjena
likvora
4. terminalni - vodi u smrt, fiksiran položaj očiju gleda na stranu apscesa, Chayne- Stokesovo
disanje

Ako apsces prodre u moždane komore, smrt je trenutačna. Klinička slika je karakteristična samo u
manifestnom stadiju. Dijagnoza: pregled očne pozadine, neurološki pregled, CT, MR mozga. Liječenje:
kirurški, antibiotici kroz hematoencefalnu barijeru; suradnja s neurokirurgom.
Vrlo su rijetki, najčešće zahvaćaju vanjski zvukovod odakle prodiru i u srednje uho; mogu biti
egzostoze/osteomi, hondromi, dermoidne ciste, hemangiomi, fibromi. Dobroćudni tumori srednjeg i
unutarnjeg uha su rijetki, međutim u tom području mogu se pojaviti i tumori iz okolnog područja (npr.
nazofarinks, parotida) Najčešći simptom dobroćudnih tumora je nagluhost zbog blokade zvukovoda ili
Eustachijeve cijevi.

Osim vanjskog često zahvaćaju srednje uho. Rani simptomi: nagluhost, gnojni iscjedak zbog sekundarne
upale, kasnije hemoragija, pareza facijalisa, vrtoglavica s mučninom, bol može i ne mora biti prisutna.
SARKOM – rijedak, može se pojaviti u djece i mlađih osoba, uglavnom kao sekundarni tumor, iz okolnih
područja temporalne kosti, baze lubanje, nazofarinka, nosa.. KARCINOM – primarni je isto rijedak,
pojavljuje se u odraslih i staraca, u većini slučajeva uz njega nalazimo udruženu kroničnu otoreju, izraslina
u obliku polipa koja pokriva bubnjić i prelazi u zvukovod, s iscjetkom ili bez njega, obilato krvari na dodir!
Pristuna je bol, nagluhost ili gluhoća, paraliza facijalisa i smetnje labirinta, a metastaze u regionalnim
limfnim čvorovima su vrlo rijetke. Dijagnoza: mikroskopskom pretragom granulacija ili polipoidnog tkiva
– tumor od pločastog epitela. Liječenje: široka radikalna trepanacija srednjeg uha i parcijalna resekcija
zvukovoda uz naknadnu radio terapiju (međutim vrlo rijetko se dijagnosticira na vrijeme). GLOMUS
TUMORI – razvijaju se iz glomus-organa (karotidnog, jugularnog, timpaničkog vagalnog glomusa) – mnogo
godina polako rastu, histološki su dobroćudni, a nakon dugotrajna spora rasta mogu početi naglo rasti i
brzo se razvijati, pa čak i metastazirati iako rijetko, rijetko se prepoznaju prije operacije ili pokusne
ekscizije. Klinička slika: provodna nagluhost, šum u uhu koji je sinkron s pulsom, otoskopski vrlo crven ili
modrikastocrven bubnjić, često izbočen u donjem dijelu. Dijagnoza: angiografijom zajedničke karotidne
arterije / flebografijom v. jugularis interne. Liječenje: samo najradikalnije kirurško odstranjenje tumora.

Bolest je labirintne čahure (bolest unutarnjeg uha). Karakteristično je stvaranje nove kosti oko ovalnog
prozorčića – fiksacija stremena → provodna nagluhost. Ta kost raste i prema labirintu pa često u kasnijoj
fazi govorimo i o labirnitnoj otosklerozi. Etiologija je nepoznata (3 puta je češća kod žena, a očituje se u
trudnoći ili pogoršava u trudnoći, ima i obiteljsku sklonost). Klinička slika: postupna pojava provodne
nagluhosti na oba uha, šum, kasnije zamjedbena nagluhost, fenomen Wilisii (bolji sluh u buci – šum
nadglasan bukom). Dijagnoza: audiogram (provodna, kasnije i miješana nagluhost, obično simetrična),
otoskopski uredan nalaz, RTG mastoida po Schulleru uredna, timpanometrija – fiksacija stremena →
izostanak kohleostapedijalnog refleksa. Liječenje: stapedektomija (i postavljanje teflonske proteze),
zamjedbena nagluhost koja se razvije nakon kirurškog zahvata se liječi fluorom (inaktivira otosklerotično
žarište i prekida se daljnje oštećenje unutarnjeg uha).

Kratak i snažan podražaj zvučnih valova na unutarnje uho može dovesti do oštećenja Cortijevog organa –
iznenadna ozljeda bukom. Oštećenje ovisi o značajkama buke i osjetljivosti pužnice – generalno buka koja
prelazi 90dB je potencijalno štetna za uho (tvornice max. dopušteno 85 dB). Kod izloženosti buci prvo
dolazi do podizanja praga slušne osjetljivosti na 4kHz uz postojanje visokog šuma (nakon odmora u tišini,
sluh se oporavlja), kod duže izloženost, prag ostaje podignut trajno, a oštećenje se širi na više i niže
frekvencije, te gubitak sluha generira i visok šum (prvo visoke frekvencije nastradaju, jer je kod dijela
pužnice gdje se registrira frekvencija 4kHz pomičnost bazilarne membrane manja, a podložnost oštećenju
kapilara veća). Trajna oštećenja sluha se mogu ustanoviti pomoću audiograma (tonalni i govorni) kroz 6
mjeseci. Bitno je provoditi mjere zaštite (antifoni – plastični ušni čepovi, štitnici za uši, kacige sa štitnicima;
redovito mjerenje razine buke...).
 (slušni živac = statuacusticus)
Neurinom proizlazi iz Schwannove ovojnice vestibularnog dijela 8. živca (zove se i vestibularni švanom).
Rani simptomi ove bolesti su jedva zamjetljivi (samo šum u uhu, postupni gubitak sluha, očekivanih
simptoma sa strane vestibularnog živca nema). Razlike u toplinskom podraživanju labirinta mogu se rano
dokazati. Kliničke smetnje su neprimjetne jer su postupne i mogu biti kompenzirane središnjim živčanim
sustavom. Najčešće se javlja jednostrano, može obostrano kod neurofibromatoze i tome slično. Dijagnoza:
audiološka ispitivanja (i vestibulološka, ali ona nemaju veće značenje u dijagnozi). Audiološki – asimetričan
nekarakterističan zamjedbeni gubitak sluha ili smanjena razumljivost govora u nesrazmjeru s gubitkom
sluha za čiste tonove – zahtijevaju daljnja specifična ispitivanja kojima se dokazuje retrokohlearna lezija
slušnog puta. Prikazivanje tumora – CT i MR. Liječenje: kirurški – transtemporalni pristup (za male
intrameatalne tumore), translabirintarni pristup (nešto veći tumori, uz žrtvovanje labirinta);
subokcipitalno ili subokcipitalno - translabirintarnim pristupom (ostali tumori; suradnja s
neurokirurgom). U kliničkoj slici očekivanih simptoma od strane vestibularnog dijela 8. živca nema; može
eventualno doći do napadaja vrtoglavice, ali vrlo rijetko.

Pojam označava zamjedbeno oštećenje koje se razvilo naglo (trenutačno ili kroz nekoliko sati). Nastaje
izolirano ili uz vestibularnu simptomatologiju; najčešće je jednostrano, a najčešće se radi o nagluhosti (a
ne gluhoći). Klinička slika: vrlo često bolesnik zaspe zdrav, probudi se nagluh, zaglušenost jednog uha,
osjećaj začepljenosti i punoće, šum u uhu u većine, a krivulja praga sluha je uzlazna (gubitak u niskim
frekvencijama), silazna (gubitak u visokim frekvencijama) ili ravna. U praksi često neprepoznato,
nedijagnosticirano ili pogrešno liječeno (zamjenjuje se s tubarnim katarom i liječi kapljicama za nos)
Dijagnoza: akumetrijski – je li oštećenje jednostrano, po Weberu – je li oštećenje provodno ili zamjedbeno,
nakon toga pokušati ustanoviti etiološki čimbenik koji je doveo do oštećenja. Liječenje: u 70% slučajeva
spontano prestaje, inače je liječenje uzročno – vazodilatatori, steroidi, antivirusni lijekovi, diuretici,
ekspanderi plazme, antagonisti Ca kanala. Bolji je oporavak kod gubitka sluha u niskim frekvencijama, te
kod onih kod kojih je poboljšanje nastupilo rano nakon nastupa nagluhosti, mirovanje i liječenje barem 10
dana. Uzroci – infektivni (meningitis, EBV CMV, herpes), vaskularni (oštećenja kž, mikrocirkulacije ili
eritrocita), traumatski (prijelom temporalne kosti, komocija unutarnjeg uha), imunološki (temporalni
arteritis), toksički (ototoksičnost), neurološki (MS), metabolički (tireotoksična kriza, DM, hipoK),
neoplastički (akustični neurinom, leukemija).

Lični živac se anatomski dijeli na 3 dijela – endokranijalni, intratemporalni i ekstra-temporalni. Za ORL je

zanimljiv intratemporalni dio! On se dijeli na labritintni, timpanalni i mastoidni. Lični živac ima motorne,
parasimpatičke, senzorne i senzibilne niti:
a) Motorne – za miničku muskulaturu i m. stapedius
b) Parasimpatičke – za suznu, sublingvalnu i submandibularnu žlijezdu
c) Senzorički – za prednje 2/3 jezika
d) Senzibilni – za bubnjić, srednje uho, vanjski sluhovod

Oštećenja ličnog živca dijelimo na:

centralna (nastaju oštećenjem jezgara ličnog živca ili supranuklearnih putova)
periferna (oštećenjem toka živca od pontocerebelarnog kuta do završnih ogranaka)

Prema opsegu oštećenja – 3 skupine – neuropraksije (potpuni gubitak funkcije ličnog živca bez oštećenja
aksona, ali s reverzibilnim promjenama na mijelinskim ovojnicama), aksonotemeza (oštećenje aksona, ali
je očuvan endo-, peri- ili epineurium; ne oporavlja se u cijelosti) i neurotemeza (potpuno oštećenje aksona
i mijelinskih ovojnica, ne oporavlja se bez kirurškog zahvata). Bolesti ličnog živca se očituju parezom,
paralizom ili spazmom.
Klinička slika: kljenuti polovice lica – ne zatvara oko, ne diže obrve, ne bora čelo, ne može povući usni kut,
nema nazolabijalnu brazdu, lagoftalmus, teškoće pri žvakanju hrane, ne osjeća okus hrane ili je on
promijenjen, otežano je disanje na nos, hiperakuzija.
Dijagnoza se postavlja anamnezom, inspekcijom, palpacijom, ORL-pregledom i pretragama.
Tonski audiogram – uredan i nepromijenjen
Timpanogram – uredan ako nema promjena u srednjem uhu, tj. transudacije (a ako ima transudacije
timpanogram pokazuje krivulju B, transudat može oštetiti timpanalni dio ličnog živca)
Kohleostapesni refleks (STAR) je sačuvan ako je ozljeda ispod odvajanja n. stapediusa, a ako je
iznad, STAR se neće pojaviti ni na jednoj od ispitivahih frekvencija
RTG – postoji li oštećenje anatomskih struktura; važno kod traumatskih oštećenja
EMG – manje značenje u akutnoj fazi (potencijali denervacije se javljaju tek 12 dana nakon optećenja)
Elektroneurografija – mjeri perkutanu stimulaciju akcijskim potencijalima koji nastaju
kontrakcijom ličnih mišića
Schirmerov test suzenja – smanjena sekrecija suza na oštećenoj strani, ako se oštećenje nalazi
iznad gangliona genikuli (filter trakama na donjoj vjeđi)
Test slinjenja – ako je oštećenje iznad odvajanja korde timpani, smanjeno je izlučivanje sline na
bolesnoj strani
Gustatometrija – okus prednje 2/3 jezika pomoću glukoze, soli, limunske kiseline ili električnom
stimulacijom receptora okusa (elektrogustatometrija)
Etiologija paralize ličnog živca – trauma, tumor, Bellova, otogena, virusna, kongenitalna.
Traumatske
Frakturom temporalne kosti ili blast ozljedama i jatrogenim lezijama; poprečna (češće, uz oštećenje
oko 50% ličnih živaca) ili uzdužna (rjeđe, uz oštećenje oko 10 do 20% ličnih živac) fraktura koja
potpuno ili djelomično prekida te pritišće ili uklješćuje živac. Može i posttraumatski nastati kod
krvarenja ili edema u kanalu. Liječenje: kirurški – spajanje proksimalnog i distalnog dijela, ili
dekompresija.
Tumori
Mogu biti u živcu ili iz okoline, a najčešći su tumori 8. kranijalnog živca u pontocerebelarnom kutu ili
u porusu akustikusu internusu koji pritišće i lični živac. Liječenje: kirurški odstranjenje tumora da se
ne ošteti živac.
Bellova paraliza
Naziva se idiopatska, može nastati uslijed poremećaja mikrocirkulacije kod arterije stilomastoideje –
edem dovodi do pareze – spontano u 80% slučajeva prolazi, ostali primaju kortikosteroide, infuzije
niskomolekularnih otopina poput dekstrana, B vitamin, infiltracija lokalnim anestetikom zbog
blokade simpatikusa da se otkloni vazospazam, a kod oporavka mišića elektrostimulacija ličnih
mišića i akupunktura; ako je više od 90% degeneriranih neurona – indikacija je za dekompresiju
ličnog živca.
Otogena
Posljedica upale srednjeg uha, pri čemu se oslobađaju toksini koji uzrokuju neuritis. Liječenje ide
prema osnovnoj bolesti, antibiotici, paracenteza, kirurški zahvat.
Virusna paraliza
Uzrokovane neurotropnim virusima (VZV, coxsackie, poliomijelitis virus). Liječenje je simptomatsko.
Kongenitalne
Naslijeđene ili kod traume pri porođaju. Liječenje je konzervativno ili kirurški.

Odgovoreno kod kroničnih upala.