SVEUČILIŠTE U SPLITU

VISOKA ŠKOLA ZA INSPEKCIJSKI I KADROVSKI MENADŽMENT

U POMORSTVU

Mia Dukić

ONEČIŠĆENJE MORSKOG OKOLIŠA I

PROBLEMATIKA BALASTNIH VODA

Seminarski rad

Split, siječanj 2018.

 SVEUČILIŠTE U SPLITU
VISOKA ŠKOLA ZA INSPEKCIJSKI I KADROVSKI MENADŽMENT
U POMORSTVU

ONEČIŠĆENJE MORSKOG OKOLIŠA I

PROBLEMATIKA BALASTNIH VODA

Seminarski rad

Kolegij: Sustav kakvoće i zaštita okoliša

Studij: Visoka škola za inspekcijski i kadrovski menadžment u
pomorstvu
Mentor: mag. sig. Ante Sanader, predavač
Student: Mia Dukić

Split, siječanj 2018.

SADRŽAJ:
1. UVOD ............................................................................................................................. 1
2. ONEČIŠĆENJE ZRAKA ................................................................................................ 3
2.1. Izvori onečišćenja .................................................................................................... 4
3. ONEČIŠĆENJE VODE .................................................................................................. 5
3.1. Posljedice onečišćenja vode .................................................................................... 5
3.2. Kisele kiše................................................................................................................ 6
3.3. Zaštita vode.............................................................................................................. 7
3.4. Uzroci i posljedice onečišćenja mora ...................................................................... 7
4. BALASTNE VODE ........................................................................................................ 11
4.1. Pojam i problematika balastnih voda....................................................................... 11
4.2. Biološka svojstva balastnih voda ............................................................................. 13
4.3. Posljedice štetnog utjecaja ....................................................................................... 14
4.4. Balastne vode u Jadranu .......................................................................................... 15
5. SVJETLOSNO ONEČIŠĆENJE..................................................................................... 16
6. OTPAD............................................................................................................................ 18
6.1. Vrste otpada ............................................................................................................. 19
7. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 20
8. LITERATURA ................................................................................................................ 21
9. POPIS SLIKA ................................................................................................................. 23
1. UVOD

Kroz povijest ljudska aktivnost nije značajno utjecala na okoliš sve do razvoja
industrije. Prve promjene koje je čovjek izazavao su nastale uslijed fizičke aktivnosti,
fizioloških potreba. No razvojem i stvaranjem društvenih zajednica počinje nagli utjecaj na
životni okoliš. U ovom radu je opisano onečišćenje okoliša te kako ono nastaje te opis
onečišćenja putem balastnih voda. Onečišćenje mora balastnim vodama iznimno je ozbiljan
problem s kojim se danas susreće većina obalnih država. Brodska balastna voda jedan je od
najznačajnijih vektora prijenosa nedomicilnih vrsta u moru. Unos vrsta balastnom vodom u
priobalne vode prouzročio je značajne negativne posljedice za biološku raznolikost,
gospodarstvo i zdravlje čovjeka. Na početku je dan sažet opis teme te podjela, a zatim je
objašnjeno što je otpad te kako ga zbrinjavati.

Onečišćenje (morskog) okoliša predstavlja jedan od najvećih ekoloških problema

današnjice. Pod onečišćenjem se misli na čovjekovo izravno ili neizravno unošenje tvari ili
energije u okoliš koje uzrokuje ili može prouzročiti pogubne posljedice na uvjete života
biljnog i životinjskog svijeta, kako na kopnu tako i u moru i podmorju, odnosno općenito
ugroziti uvjete života na kopnu i moru te ugroziti ljudsko zdravlje te može ometati pomorske
djelatnosti, uključujući ribolov i druge zakonite uporabe mora i podmorja, izazvati pogoršanje
uporabne kakvoće morske vode i umanjenje privlačnosti morskog okoliša.1 Okoliš onečišćuju
razne stvari kao primjerice otpad u prirodi (razno smeće iz naših domova), izlijevanje nafte iz
brodova (što je sve češće na obalama Jadranskog mora), odbacivanje starog željeza (perilica
rublja, hladnjaci, stari bicikli...) te svjetlosno zagađenje (umjetno osvjetljavanje neba lošom
umjetnom rasvjetom).

Učestali brodski promet između različitih dijelova svijeta, danas ima velike posljedice
na morske i riječne ekosustave. Godišnje se u svijetu preveze nekoliko milijardi tona balastnih
voda, a s njima i više od nekoliko tisuća različitih vrsta voda (morska ili riječna) (Kurtela,
Jelavić, Novaković, 2007). Balastne vode sadrže otpadnu vodu, različite morske organizme,
bakterije, viruse, razno smeće, kanalizacijski otpad, kemikalije i drugo. Balastne vode
uzimaju se u luci iskrcaja gdje je morska voda često zagađena te dolazi do onečišćenja
(Jerković i Prelec, 2011).

Uvidjevši ozbiljnost opasnosti kojoj su svakodnevno izložene, relevantne

međunarodne organizacije, u suradnji s ugroženim obalnim državama, odlučile su pravno
regulirati navedenu problematiku nadajući se da će, upravo, odgovarajući propisi značajno
preventivno djelovati na širenje onečišćenja i ugrožavanja morskog okoliša uopće (Hlača i
Stanković, 1997). Uloženi napori rezultirali su donošenjem velikog broja domaćih i

1
Članak 3., st. 1. toč. 23. Zakona o zaštiti okoliša (N.N., br. 110 / 07).

1
međunarodnih propisa pri čemu je presudnu ulogu u međunarodnom normiranju odigrala
Međunarodna pomorska organizacija (engl. International Maritime Organization - IMO).2

2
Na konferenciji Ujedinjenih naroda 1948. godine osnovana je Međunarodna vladina pomorska savjetodavna
organizacija (engl. International Governmental maritime Consultative Organization – IMCO), koja 1982. godine
mijenja ime u Međunarodna pomorska organizacija s ciljem poboljšanja sigurnosti međunarodnog pomorskog
prometa, zaštite mora od onečišćenja te pravilno reguliranje međunarodne plovidbe

2
2. ONEČIŠĆENJE ZRAKA

Onečišćenje zraka šteti zdravlju ljudi i okolišu. U Europi su se znatno smanjile emisije
brojnih onečišćivača zraka tijekom proteklih desetljeća, što je dovelo do poboljšane kvalitete
zraka u cijeloj regiji. Ipak, koncentracije onečišćivača zraka su još uvijek previsoke i problemi
kvalitete zraka nisu uklonjeni. Značajan udio europskog stanovništva živi na područjima,
pogotovo u gradovima, gdje se prekoračuju standardi kvalitete zraka: onečišćenje ozonom,
dušičnim dioksidom i lebdećim česticama ozbiljne su prijetnje zdravlju. Stoga je smanjenje
onečišćenja zraka i dalje važno (Pavletić, 2012). Onečišćenje zraka problem je na lokalnoj,
paneuropskoj i globalnoj razini. Onečišćivači zraka ispušteni u jednoj zemlji mogu
atmosferom dospjeti u druga mjesta, gdje mogu uzrokovati ili doprinijeti lošoj kakvoći zraka
(Europska agencija za okoliš, 2017).

Lebdeće čestice i prizemni ozon, danas se smatraju dvama onečišćivačima koji najviše
utječu na ljudsko zdravlje. Izloženost tijekom najveće koncentracije i dugotrajna izloženost
ovim onečišćivačima ovise o težini utjecaja, od narušavanja respiratornog sustava do
preuranjene smrti. Procijenjeno je da sitne lebdeće čestice u zraku skraćuju očekivano trajanje
života u Europskoj uniji za više od osam mjeseci (Europska agencija za okoliš, 2017).
Onečišćenje zraka štetno je za naše zdravlje. Skraćuje očekivano trajanje ljudskog života za, u
prosjeku, više od osam mjeseci u cijeloj Europi i za više od dvije godine u najonečišćenijim
gradovima i regijama. Države članice moraju se čim prije uskladiti sa standardima kakvoće
zraka Europske unije i smanjiti emisije onečišćivača zraka (Božičević Vrhovčak, 2016).

Slika 1. Njemačka je danas jedna od vodećih država zagađivača okoliša

3
 Onečišćenje zraka isto tako šteti našem okolišu. Acidifikacija se znatno smanjila u
proteklih 25 godina na europskim područjima s osjetljivim ekosustavom koja su bila izložena
taloženju kiselina s prekomjernom količinom sumpora i dušika (Europska agencija za okoliš,
2017). S druge strane, eutrofikacija koja je veliki problem za okoliš uzrokovan unosom viška
hranjivih tvari u ekosustav nije zabilježila sličan napredak. Područja s osjetljivim
ekosustavom koja su pod utjecajem prevelikih količina atmosferskog dušika neznatno su
smanjena u razdoblju od 1990. do 2010. godine (Božičević Vrhovčak, 2016).

Nadalje, izloženost visokim koncentracijama ozona uzrokuje štetu na usjevima. Velik

broj poljoprivrednih usjeva izložen je razinama ozona koje premašuju dugoročan cilj
Europske unije namijenjen zaštiti vegetacije. Ovo se naročito odnosi na značajan dio
poljoprivrednih područja, pogotovo u južnom, središnjem i istočnom dijelu Europe (Božičević
Vrhovčak, 2016). Trenutno, ne postoji jasan linearan odnos između smanjenja emisija i
koncentracija onečišćivača u zraku, a raste broj prijenosa onečišćivača zraka na velike
udaljenosti u Europu iz drugih zemalja sjeverne polutke (Pavletić, 2012).. Zbog toga je i dalje
potrebno ulagati ciljani napor za smanjenje emisija kako bi se nastavila zaštita ljudskog
zdravlja i okoliša kako u Europi tako i u ostatku svijeta.

2.1. Izvori onečišćenja

Postoji velik broj izvora onečišćujućih tvari u atmosferi. Oni mogu biti prirodni
primjerice vulkani, pelud i slično, ili uzrokovani ljudskim aktivnostima. Da bi se onečišćenje
smanjilo, postoji čitav niz nacionalnih, regionalnih i lokalnih mjera s ciljem poboljšanja
kakvoće zraka. Današnje gospodarstvo zasniva se na fosilnim gorivima nafti, plinu i ugljenu,
čije izgaranje predstavlja najvažniji izvor onečišćenja koje je uzrokovao čovjek. Izgaranjem
fosilnih goriva danas se proizvodi glavnina energije potrebne u industriji, poljoprivredi i
našim kućanstvima (Pavletić, 2012).

Vrlo važan izvor onečišćenja je prijevoz, čiji se opseg najbrže povećava. Unutar
sektora prijevoza, najveći porast bilježi prijevoz osobnim automobilima koji predstavlja
najvažniji izvor onečišćujućih tvari u gradovima. Broj automobila u gradovima stalno se
povećava, zbog rastućeg broja gradskog stanovništva, ali i zbog porasta životnog standarda
građana (Pavletić, 2012).

Osim toga, mijenjaju se životne navike: u posljednjih trideset godina, prosječna

udaljenost od kuće do radnog mjesta se udvostručila. U nabavku se sve češće odlazi u
udaljene shopping centre, a i automobil se sve više koristi i u slobodno vrijeme, za izlete i
razonodu (Europska agencija za okoliš, 2017).

4
3. ONEČIŠĆENJE VODE

Poznato je da svi oblici slatke i slane vode imaju sposobnost samopročišćavanja ili
autopurifikacije. Od kada postoji živi svijet na Zemlji voda se koristila i pomalo zagađivala
biljnim, životinjskim i ljudskim otpacima (takozvano organsko zagađenje). U početku je to
malo utjecalo na zagađivanje voda, jer se organski otpad razgrađivao pomoću zraka,
uglavnom na korisne materije. Dakle, priroda je tada bila sposobna sama pročistiti te količine
vode (Božičević Vrhovčak, 2016).

No razvojem ljudske zajednice, porastom broja stanovnika i njihovom koncentracijom

u velikim gradovima, količina organskih otpadnih voda se znatno povećala. Njihovim
koncentriranim ispuštanjem u rijeke, čiji tok većinom završava u morima, onemogućavan je
proces samopročišćavanja i prirodnog biološkog pročišćavanja. Osim toga, razvojem
industrije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, čovjek sve više koristi vodu, a kao rezultat
industrijske proizvodnje, nastaje ne samo organsko, već i kemijsko zagađenje vode. Dvije
milijarde ljudi u svijetu uskraćeno je za osnovne sanitarne jedinice, a problem zagađenja pitke
vode ne pogađa samo zemlje u razvoju. Od bolesti zagađene vode dnevno umre 4000 ljudi
diljem svijeta, upozorava WHO (Vitousek et al., 1997).

3.1. Posljedice onečišćenja vode

Učinci onečišćenja voda su dalekosežni i utječu ne samo na okoliš, nego i na ljudska

bića i životinje. Zagađenje voda utječe na naše oceane, jezera, rijeke i pitku vodu, što postaje
rašireno i globalno pitanje najviše zbog brojnih bolesti, zdravstvenih problema, pa čak i
smrtnih slučajeva koji dolaze od onečišćenja voda. Voda se smatra zagađenom kada su
otkriveni uzročnici zbog kojih je došlo do kontaminacije (Vanegas, DuBose i Pearce, 1995).

Poljoprivrednici npr. često koriste kemikalije kako bi zaštitili svoje usjeve od

oštećenja, odnosno bolesti. Oni također mogu koristiti kemikalije kako bi se poboljšao rast
njihovih usjeva. Kemikalije utječu u podzemne vode te na taj način mogu pobjeći pobjeći u
jezera, potoke ili rijeke, što uzrokuje zagađenje vode. Poljoprivredno zemljište koje se
navodnjava i liječi s kemikalijama u obliku gnojiva ili pesticida je glavni suradnik na
onečišćenja voda (Vitousek et al., 1997). Industrijski procesi kao jedni od glavnih uzročnika
zagađenja, mogu proizvesti otrovni otpad koji se filtrira u vodu, te postaje opasan za morski
svijet, kao i za čovjeka jer postojanje teških metala u vodi povezuje se s urođenim manama,
karcinomom te s plodnošću i razvojnim problemima u djece. Industrijske nesreće do kojih
nažalost dolazi sve češće mogu ubiti morski život u kratkom vremenskom razdoblju
(Vanegas, DuBose i Pearce, 1995). Čak i potonuli brodovi mogu doprinjeti onečišćenju voda.
Kad se brod počne korozivno raspadati tijekom vremena, počinje ispuštati kemikalije bilo u
ocean ili slatkovodno jezero, čime je opet morski život pogođen, što znači da ljudi kad jedu
ribe ili školjke iz kontaminiranih voda direktno dolaze u opasnost (Jelavić i Kurtela, 2007).

5
 Osim ljudskog faktora tu su i prirodne katastrofe kao uzrok zagađenja kao što su oluje,
potresi, kisele kiše, poplave i vulkanske erupcije poznate su da mogu poremetiti ekološki
sustav i zagaditi vode. Smeća na kopnu ili na vodi su isto tako izvor onečišćenja vode.
Zagađenje voda ima ogroman utjecaj na naš okoliš i zdravlje te isto tako može poremetiti
osjetljivu ravnotežu između prirode i čovjeka (Jelavić i Kurtela, 2007).

3.2. Kisele kiše

O kieselosti voda određenih područja Norveške počelo se govoriti još davnih dana,
točnije 1920. godine (Dahl, 1927). Tek mnogo godina kasnije počela se pretpostavljati veza
između kiselih voda i pH oborina (Danneving, 1959). Kisele kiše mogu znatno utjecati na
cijeli biosustav. Nastaju na način da se slobodni nemetalni oksidi sumpora i dušika vežu u
atmosferi s vodenom parom u spojeve sumporne i dušične kiseline, a koje potom padaju u
obliku padalina na zemlju. Jedan su od glavnih uzroka odumiranja šuma jer se sumporni
dioksid, koji je inače daleko najštetnija tvar u zraku, u spoju s vodom pretvara u sumpornu
kiselinu koja ima pogubno djelovanje na čitavu floru. Sumporna kiselina ima izrazito
negativno djelovanje naročito na zelene biljke jer se njime remeti proces fotosinteze (Čož
Rakovac i sur., 1995). To za posljedicu ima oštećenja lišća koje naknadno rezultira i
odumiranjem šuma. Naime, sumporna kiselina biljkama otapa hranjive tvari (kalcij) koje su
im potrebne za izgradnju stanica, a također kiselina dospijeva i u korijenje i u lišće biljaka
oštećujući njihova stanična tkiva.

Slika 2. Uzročnik nestanka šuma su kisele kiše

6
 Osim biljaka, kisele kiše ozbiljno zagađuju i vode kojima se drastično smanjuje
Ph vrijednost, a posljedica je toga narušavanje čitavog ekosistema jer veliko smanjenje Ph
vrijednosti dovodi do izumiranja mikroorganizama te je jasno da se javlja i problem pitke
vode. Upravo zagađenje voda predstavlja najveći problem jer se zagađenje iz zraka kiselim
kišama prenosi do tla i eventualno sliva u površinske i podzemne vodene tokove (Čož
Rakovac i sur., 1995).

Kisele su kiše jedan od glavnih razloga smanjenja zaliha pitke vode na svjetskoj razini
i kao takve predstavljaju ozbiljan problem budućoj opskrbi čovječanstva vodom. Iako postoji
napredak u sprječavanju kiselih kiša (primjerice, u Americi se koriste metode pročišćavanja
ugljena kojima se iz ugljena vade opasni spojevi sumpora), opasnost od kiselih kiša još nije
prošla iako je u zadnje vrijeme potisnuta u drugi plan iza globalnog zagrijavanja. Kisele kiše
predstavljaju još uvijek velik problem u nekim azijskim zemljama, kao što je Kina koja zbog
ogromne stope industrijalizacije plaća danak i u vidu kiselih kiša (Čož Rakovac i sur., 1995).

3.3. Zaštita voda

Vode su onečišćenjem i zagađivanjem vrlo ugroženi mediji. Gospodarenje vodama

zahtijeva integralni pristup, koji usklađuje djelatnosti vodoopskrbe, kontrole vodotokova,
zaštite površinskih i podzemnih voda od zagađivanja s privrednim i razvojnim djelatnostima,
u poljoprivredi, industriji, energetici i urbanim sredinama (Ustav Republike Hrvatske, Zakon
o vodama, N.N., br. 153/2009 na temelju članka 88.). Da bi se voda djelatno štitila od
onečišćenja, potrebno je upravljati kvalitetom voda, odnosno potrebno je nadzirati
onečišćenje voda i učinit brojne druge aktivnosti u istraživanju, planiranju i otklanjanju
uzročnika onečišćenja voda. Osim prihvaćenih međunarodnih konvencija i protokola koji
obvezuju Republiku Hrvatsku da vodi brigu o zaštiti vodnih sustava, postoji i relativno
kvalitetno nacionalno zakonodavstvo (Ustav Republike Hrvatske, Zakon o vodama, N.N., br.
153/2009).

Vode su opće dobro koje zbog svojih prirodnih svojstava ne mogu biti ni u čijem
vlasništvu. Vode kao opće dobro uživaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske. Stoga u
pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana je zaštita voda od onečišćenja i zagađenja
zakonskim propisima i uredbama (Ustav Republike Hrvatske: Zakon o zaštiti okoliša, N.N.,
br. 110 / 2007).

3.4. Uzroci i posljedice onečišćenja mora

More je najveći i jedinstveni spremnik slane vode koji povezuje izdignute dijelove
kopna. U tako golemom prostoru mogu se naći vrlo maleni organizmi, kao što su bakterije i
jednostanične alge, pa sve do najvećeg živog organizma na našoj Zemlji poput plavetnog kita.
S obzirom na povezanost životnih zajednica, more tvori jedinstvenu cjelinu premda je
geografski vrlo raznoliko (Kovač i Serdarušić, 2017). Ono ima veliko nenadomjestivo i
neprocjenjivo ekološko značenje i zadaću. Što bi bilo od atmosfere da nema fitoplanktona koji

7
iz nje uzima goleme količine CO2, ne može se danas sa sigurnošću predvidjeti. Gdje leži
gornja granica ekološke izdržljivosti morskog ekosustav, također je teško odrediti (Milošević-
Pujo i Jurjević, 2004).

More ima svojstva samopročišćavanja ili autopurifikacije, ali do određene granice.

Obalna mora najbolji su pokazatelji stanja. Na obalama postoje tragovi raznih onečišćivača,
kao što je nafta i obilje krutog otpada (najčešće od tvari koje se vrlo teško i sporo razgrađuju)
(Milošević-Pujo i Jurjević, 2004). Česti udesi tankera pri prijevozu nafte, pohranjivanje
radioaktivnog otpada, sve veći broj turista, povećan promet na moru i drugi čimbenici utječu
na onečišćenje, tj. na kvalitetu mora. Mora su veliki proizvođači hrane: procjenjuje se da bi se
iz mora moglo iskoristiti 200 x106 tona za ljudsku prehranu godišnje, dok se danas koristi
"svega" 85 x106 tona (Milošević-Pujo i Radovan, 2005).

Oceani su postali najveći i najjeftiniji prijevozni putovi, pa im je u drugoj polovini 20.

stoljeća prijetila nova ekološka opasnost, onečišćenje naftom. Procjenjuje se da prosječno
godišnje u ocean dotječe od 1.7 do 8.8 x106 tona nafte i zbog toga godišnje ugiba od 500.000
do 2.500.000 morskih ptica (Milošević-Pujo i Radovan, 2005). Naftne bušotine iz podmorja
stvaraju 11 % ukupnog onečišćenja mora, a najveća su opasnost tankeri. Havarije brodova
čest su, ali nažalost ne i jedini oblik onečišćenja mora. Brodovi koji prevoze naftu u jednom
pravcu moraju krcati balastnu vodu radi sigurnosti plovidbe.

Slika 3. Izljev nafte u meksičkom zaljevu 2010

8
 Uslijed sve više uznapredovanog procesa litoralizacije, odnosno koncentracije
stanovništva te gospodarskih djelatnosti u priobalju, nažalost je i sve jače onečišćivanje
priobalnog morskog pojasa (Kovač i Serdarušić, 2017). Najveći dio onečišćenja stiže u more s
kopna, bilo rijekama, kanalizacijskim ispustima, te bacanjem komunalnog i tehnološkog
otpada kao i zrakom (Milošević-Pujo i Jurjević, 2004). Ta onečišćenja mogu biti biološka
(bakterije, virusi), organske i anorganske tvari (teške kovine - Cd, Hg, Pb, pesticidi,
poliklorirani bifenili - PCB, nafta), radioaktivne tvari, pa čak i toplina (Milošević-Pujo i
Radovan, 2005). Osim toga i nutrijenti (hranjive soli) ukoliko ih ima u suvišku mogu dovesti
do teških i neželjenih posljedica. Sredozemnim se morem svake godine preveze oko 400 x106
tona nafte. Svake se godine u Sredozemno more ulije oko 60.000 tona deterdženata, 12.000
tona fenola, 320.000 tona fosfata, 800.000 tona nitrata, 130 tona žive, 12.000 tona nafte koju
ispuste brodovi i više od milijardu kubičnih metara otpadne nepročišćene vode (Milošević-
Pujo i Radovan, 2005; Zelenika, Fabac, Pavlić Skender, Zekić, 2010). Ako se hitno ne
poduzmu opsežne ekološke mjere, Mediteran može postati biološki mrtvo more za oko 10
godina (Zelenika, Fabac, Pavlić Skender, Zekić, 2010).

Slika 4. Platforma Deepwater Horizon u plamenu nakon eksplozije

9
 Jadransko more ima površinu od 139.000 km2 te je sa Sredozemnim morem povezano
relativno uskim Otrantskim vratima širine 70 km. Jadransko je more tipično oligotrofno more,
odnosno more u kojem su malene koncentracije hranjivih tvari. Zbog toga su njegove vode
uglavnom bistre i prozirne i daju mu osobitu plavu boju po kojoj je poznato. No upravo zato
što ima niske koncentracije hranjivih soli, svako njihovo povećanje može ubrzati prirodne
procese produkcije što se manifestira pojačanim "cvjetanjem" mora (Kovač i Serdarušić,
2017). Vode Jadranskog mora izmijene se za 5-10 godina za razliku od voda Sredozemnog
mora, za čiju je jednokratnu izmjenu potrebno 70-100 godina. S obzirom na relativnu
zatvorenost, cijeli je jadranski bazen vrlo osjetljiv na moguća onečišćenja. Sjeverni Jadran je
vrlo plitak te tu dospijevaju velike količine slatke vode, od čega najveći dio rijekom Po.
Postoje procjene da rijekama u sjeverni Jadran godišnje stiže oko 330.000 t dušika u obliku
nitrata, nitrita, amonija te 28.000 t fosfora u obliku fosfata (Zelenika, Fabac, Pavlić Skender,
Zekić, 2010).

Slika 5. Cvjetanje algi u Atlantiku (jugozapad Engleske i sjeverozapad Francuske)

10
4. BALASTNE VODE

Činjenica je da su balastne vode jedan od najopasnijih onečišćivača današnjice.

Vodeni balast je voda s tvarima u njoj, ukrcana radi kontrole trima, nagiba, gaza, stabiliteta i
naprezanja broda.3 U prošlosti su brodovi kao balast koristili kamenje, drvo i pijesak, dok se
od kraja 19. stoljeća koristi voda. Morska se voda, naime, lakše ukrcava i iskrcava, te je
učinkovitija i ekonomičnija od čvrstog balasta. Kada brod iskrca teret, ukrcat će balast i
obratno. Zahvaljujući razvijenom međunarodnom pomorskom prijevozu spomenute se radnje
najčešće odvijaju u različitim ekosustavima zbog čega, zapravo, i nastaje problem balastnih
voda (Markovčić Kostelac, 2008.).

Najviše balastnih voda krcaju brodovi za rasuti teret, tankeri i brodovi za prijevoz
tekućeg plina i to ovisno o njihovoj veličini i namjeni. Količina balastnih voda koje brodovi
krcaju može se kretati od nekoliko stotina do preko sto tisuća tona balastnih voda. Balastni
kapacitet broda jest ukupni volumetrički kapacitet svih tankova, prostora ili odjeljaka na
brodu, a koji se koristi za prijevoz, ukrcaj ili iskrcaj vodenog balasta, uključujući i
višenamjenske tankove, prostore ili odjeljke izgrađene tako da mogu prevoziti vodeni balast
(Javorović, 2006.). O tome kolike je razmjere zadobio ovaj problem najbolje svjedoči
činjenica da se godišnje, diljem svijeta, preveze između 10 i 12 milijardi tona balastne vode s
oko 4 500 različitih vrsta organizama i 3 000 planktonskih vrsta.4

4.1. Pojam i problematika balastnih voda

Termin balast nastao je od engleske riječi ballast, što znači opterećenje koje brod
uzima za normalnu plovidbu kada plovi bez korisnog tereta. Karakteristike konstrukcija su
takve da prazan brod, kako bi imao sigurnost kretanja odnosno stabilnost konstrukcije, mora
ispunjavati prostor tereta s "priručnim" kompenzacijskim teretom, odnosno morskom vodom
(Jerković i Prelec, 2011). Ukrcajem balastne vode praznom brodu osigurava se potrebna
stabilnost, trim ali i zaštita od valova u uvjetima plovidbe. Dok je brod nakrcan teretom plovi
bez balasta. Nakon iskrcaja tereta brod ukrcava balast koji će iskrcati u luci u kojoj će ukrcati
naredni teret. Količina ukrcanog balasta ovisi o veličini i tipu broda. Raspored balasta unutar
broda zavisi o veličini, čvrstoći i dizajnu broda. No pravi problemi se javljaju u luci te nastaju
prilikom iskrcaja tereta balastnih voda.

3
Definicija vodenog balasta iz čl.1., toč.2. Konvencije o nadzoru i upravljanju brodskim balastnim vodama.
Tekst na engleskom jeziku: www.envir.ee/orb.aw/class=file/action=preview/id=994308/Konvention_en.pdf
4
U samom Jadranu je, 2006. godine, ispušteno 2,5 milijardi tona balastnih voda, od čega najviše u riječkoj,
pulskoj i šibenskoj luci Jedan kubični metar balastnih voda može sadržavati od 3 do 10 tisuća morskih
organizama, a prema nekim procjenama dnevno se balastnim vodama prevozi gotovo 3 tisuće različitih oblika
života u različitim stadijima života. www. mmpi.hr

11
 Balastna voda može sadržavati tekuće i čvrste nečistoće različitog sastava te žive ili
uginule morske organizme.5 Kako se brod balastira relativno čistom vodom, nečistoće, u
pravilu, nisu veći onečišćivači. Međutim, morski organizmi mogu biti izuzetno opasni kada se
balastnom vodom prenesu u akvatorij u kojem nisu domicilni. Navedeni se organizmi
razmnožavaju velikom brzinom što se često odvija na štetu domaćih organizama, od kojih
neki mogu i izumrijeti. Na taj se način ugrožava biološka raznolikost mora i podmorja
(Jelavić i Kurtela, 2007).

Slika 6. Balastne vode

Morske organizme u najvećoj mjeri prenose brodovi koji svojim plovidbama povezuju
različita područja, odnosno ekosustave. Organizmi mogu biti preneseni putem brodske oplate,
ali najvećim dijelom to se događa prijenosom balastnih voda ukrcanih u lukama (Klarin,
2006). Gospodarske štete, kao posljedica unosa stranih vrsta u jedan ekosustav, također, nisu
zanemarive. Štetno djelovanje balastnih voda najviše pogađa djelatnosti poput ribarstva,
obalne industrije i turizma, ali često budu ugrožene i druge komercijalne djelatnosti. Pored
navedenog, ono što najviše zabrinjava, jest štetni utjecaj balastnih voda na ljudsko zdravlje.
Toksični organizmi, kao što su naprimjer toksične dinoflagelate, odnosno modrozelene alge

5
Mogu sadržavati otpadne nečiste vode, strane morske organizme, meduze, toksične alge, planktone...

12
(lat. Gymnodinium catenatum),6 putem raznih zaraza i patogenih promjena često uzrokuju
bolest pa, čak, i smrt (Jelavić i Kurtela, 2007).

Iako se sve prethodno navedeno može tumačiti u prilog mišljenju da je unos stranih
organizama putem balastnih voda onečišćenje, neki autori, ipak, smatraju da se takav unos ne
može smatrati onečišćenjem (Markovičić Kostelac, 2008) u smislu odredbi Konvencije
Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine, a koja ujedno, u svom članku 196. od
pojma onečišćenja razlikuje pojam unošenja stranih ili novih vrsta u pojedine dijelove
morskog okoliša. Nadalje, činjenica nepostojanja sustava odgovornosti za naknadu šteta
nastalih uslijed izmjene balastnih voda ide u prilog ovoj tezi (Rudolf, 1986). Ipak, unos
štetnih tvari putem balastnih voda u novi ekosustav se treba tretirati kao onečišćenje i to
onečišćenje s broda. Pored činjenice da se radi o onečišćenju nastalom uslijed redovitih
operacija broda, ireverzibilne štete po ljude i okoliš koje može izazvati nekontrolirana izmjena
balastnih voda upućuju na to da se radi o izuzetno štetnom djelovanju koje odgovara bitnim
elementima definicije onečišćenja. Dugoročno bi se, ipak, trebalo poraditi na stvaranju
unificiranog međunarodnog sustava odgovornosti za naknadu ove vrste štete (Rudolf, 1986).

Problematiku balastnih voda karakterizira, dakle potreba za zaštitom različitih

vrijednosti koje su u međusobnom sukobu. Neupitno je da postoji interes za zaštitom ljudskog
života i okoliša, a unos stranih morskih organizama u more, kao što je dokazano, nesumnjivo
ima višestruke štetne posljedice. Nasuprot tome stoji jasan zahtjev za osiguranjem svih uvjeta
koji su nužni za sigurnu plovidbu broda, a izmjena balastnih voda redovita je radna operacija
broda neophodna, u prvom redu, za njegov stabilitet. Stoga bi trebalo težiti postizanju
ujednačene zaštite između ugroženih ljudskih prava s jedne strane te temeljnih načela
sigurnosti plovidbe s druge (Lovrić, Benović, Ružinski, 1995).

4.2. Biološka svojstva balastnih voda

Unos alohtonih organizama u vodenom balastu prvi je puta otkriven 1903. godine kad
je zabilježen unos alge Biddulphia sinenis u Sjeverno more . Živi morski organizmi pronađeni
su u vodenom balastu 1975. godine u balastnim tankovima broda koji je putovao iz japanskih
luka u Australiju nakon putovanja koje je trajalo nešto više od 2 tjedna (Klarin, 2006).

Da bi određeni ekosustav bio kontaminiran, organiziran balastnim vodama mora

preživjeti sve faze preživljavanja: ukrcaj, prijevoz, iskrcaj, novo prirodno okruženje mora biti
u određenoj mjeri kompatibilno s morskim područjem u kojem je organizam bio ukrcan, a
količina organizma mora biti u tolika da se nastavi proces razmnožavanja. Svaka faza tog
procesa uzrokuje uništenje organizama i preživjeti može mali postotak najotpornijih. U tome
se zapravo i krije najveća opasnost da organizmi koji su preživjeli nastave svoj životni ciklus
u novom prirodnom okruženju (Klarin, 2006). Ekološki i gospodarski incidenti prijete i
obalama Francuske, Italije i Hrvatske. U njima su se tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća
pojavile dvije vrste tropskih algi, Caulerpa taxifolia i Caulerpa racemosa, za koje se smatra da
6
Cvjetaju i apsorbiraju se u školjkaše i ispuštaju toksine. Toksini uneseni u ljudski organizam mogu izazvati
paralizu ili smrt. Vidi: isite12.isite.com.hr/Download/2004/04/27/Balastne_vode_Kalinski_HRV.pdf

13
su unesene u Mediteransko područje vodenim balastom brodova. Zahvaljujući brzom
vegetativnom razmnožavanju i nedostatku prirodnih neprijatelja potiskuju autohtonu
vegetaciju, narušavajući ekološku ravnotežu i uništavajući bio-raznolikost mora (Božanić,
Stančirević, Tišljar, 2015).

4.3. Posljedice štetnog utjecaja

Najveći broj brodova ukrcava vodeni balast za vrijeme iskrcaja tereta u lukama ili
estuarijima i zaljevima u kojima se nalazi veliki broj planktonskih vrsta, razvojnih stadija
nektonskih i betonskih vrsta. Organizmi preživljavaju prolazak kroz usisne rešetke,filtre i
balastne pumpe i ostatak balastnog sustava.Tijekom putovanja u balastu, ovisno o uvjetima
koji vladaju u balastnim tankovima veći ili manji broj organizama preživljava i u lukama
ukrcaja balastnom se ispuštaju u obalne vode. Organizmi koji prežive prilagodbu počinju se
razmnožavati narušujući ekološku ravnotežu (Kurtela, 2008). Brojnost i raznolikost vrsta u
vodenom balastu ovisi o mjestu i vremenu ukrcaja i smanjuju se sa starenjem vodenog
balasta. Rezultati istraživanja potvrđuju postojanje nekoliko stotina organizama koji su
uneseni vodenim balastom i naseljeni u novom morskom okolišu. Pojedine vrste mogu
uzrokovati nepovratne posljedice u morima u kojima su ispuštene (Kurtela, 2008).

Organizmi ispušteni u vodenom balastu negativno utječu na ekonomiju, ekologiju te

naposljetku i na ljudsko zdravlje. Ribarstvo, obalna industrija i druge komercijalne djelatnosti
poput turizma ometani su najezdom donesenih vrsta. Nedomicilna flora i fauna koja je
unesena u novi okoliš redovito je agresivnija nego domicilne vrste te time značajno utječe na
biocenozu i ekološku nišu kojoj pripadaju mnoge vrste. U novom okolišu, nedomicili počinju
dominirati i time uništavati raznolikost postojećeg biološkog staništa. Jednom kada se prekine
hranidbeni lanac, posljedice su nepredvidive i nesagledive. Nadalje, otrovni organizmi na
temelju zaraze i patogenih promjena uzrokuju bolest ili smrt ljudi. Takvi organizmi su
primjerice modrozelene alge, koje pod određenim povoljnim uvjetima cvjetaju i ako ih
apsorbiraju školjkaši koji se hrane filtriranjem mora (primjerice oštrige ili jakobove kapice),
one ispuštaju toksine. Toksini uneseni u ljudski organizam mogu uzrokovati paralitičko
trovanje koje za posljedicu mogu imati one lakše poput višednevne diareje pa sve do onih
težih poput nepovratnih nervnih oštećenja, paralize ili čak nerijetko smrti (Jelavić i Kurtela,
2007; Kurtela, 2008).

Problemi vodenog balasta vezani su i za različite anorganske kemikalije koje se koriste

pri ispiranju tankova, te uz sredstva za zaštitu tankova od hrđe koja uzrokuju zagađenje
okoliša. Neprirodna i masovna distribucija organizama ugrožava ekologiju svakog mora u
koje se ispuštaju vodeni balast. Procjenjuje se da više od 7000 organizama prenosi balastnim
vodama brodova, što balastne vode svrstava u jedan od najvećih čovjekovih problema
današnjice (Jelavić i Kurtela, 2007; Kurtela, 2008).

14
4.4. Balastne vode u Jadranu

Jadransko more ili samo Jadran sa svojih 1185 otoka i gotovo 5835 km pomorskog
dobra, najveći je, a vjerojatno i najdragocjeniji resurs Republike Hrvatske i kao takav je od
bitnog nacionalnog interesa za Republiku Hrvatsku. S obzirom na činjenicu da je Jadransko
more toplo, plitko, zatvoreno more sa sporim izmjenama struja, ono je posebno osjetljivo na
negativne utjecaje koji mogu izazvati balastne vode i druga onečišćenja. Postojeću
bioraznolikost Jadranskog mora potrebno je odgovarajućim mjerama i postupcima održavati i
štiti. Naime, njenim onečišćenjem i biološkim promjenama, ona se trajno narušava (Javorović,
2006).

U području sjevernog Jadrana, u zadnjih tridesetak godina, potvrđena su područja

unosa novih vrsta putem balastnih voda, posebice područja Venecijanske lagune luke Kopar i
Trst. Kao najinvazivnija vrste spominju se alge Caulerpa racemosa i Caulerpa taxifolia koje,
zbog nedostatka prirodnog neprijatelja, postojećim domaćim vrstama oduzimaju hranu, kisik i
mijenjajući životne uvijete mijenjaju biološku raznolikost. Registrirane su na preko 30
lokacija na potezu od otoka Mljeta na jugu do Vrsara na sjeveru Jadranskog mora (Javorović,
2006; Prvan 2010).

Samo u sjevernom Jadranu se godišnje izljeva oko 8 mil. tona balastnih voda. Prilikom
ispuštanja balastne vode, događa se površinski ispust, u količini više od nekoliko desetaka
tisuća kubika na sat, što je više od ukupnog ispusta nekog grada na jadranskoj obali. U RH su
međutim površinski ispusti zakonom zabranjeni. Jedno od rješenja za ispust balastnih voda
leži u izgradnji kompletnog uređaja za obradu vodenog balasta na ukrcajnom terminalu s
dubinskim ispustom (Prvan, 2007). Tada se vodeni balast čisti od ugljikovodika i različitog
biološkog svijeta, no kao negativni aspekt pojavljuje se zagađivanje okoline uređaja za
preradu. Jedna od mogućnosti je zabrana izmjene balasta u Jadranskom moru i proglašenjem
posebno osjetljivim s obzirom na njegovu zatvorenost i plitkost u odnosu na druga mora, a
sukladno usvojenoj Konvenciji o BV prema Svjetskoj pomorskoj organizaciji (IMO)
(Javorocić, 2006). U hrvatske se luke ispušta relativno mala količina vodenog balasta, ali ipak
postoji razlog za ozbiljnu zabrinutost (Jerković, Prelec, 2011).

15
5. SVJETLOSNO ONEČIŠĆENJE

Svjetlosno onečišćenje (zagađenje) svako je suvišno rasipanje umjetne svjetlosti izvan

područja koje je potrebno osvijetliti (nepotrebna i prekomjerna rasvjeta) tj.promjena razine
prirodne svjetlosti u noćnim uvjetima uzrokovana unošenjem svjetlosti proizvedene ljudskim
djelovanjem (Zakon o zaštiti okoliša, čl. 31). Uzrokuje mnoge štetne pojave poput
zdravstvenih problema, narušavanja ekosustava te remećenja astronomskih promatranja. Od
80-ih godina prošlog stoljeća razvio se pokret protiv svjetlosnog onečišćenja s ciljem njegova
smanjenja. U mnogim državama postoje zakoni koji reguliraju ovu problematiku. Najveće
svjetlosno onečišćenje prisutno je u razvijenim industrijskim državama (Fonović, 2003).

Slika 7. Svjetlosno onečišćenje

Svjetlosno je onečišćenje popratna pojava industrijske civilizacije, neadekvatnog

planiranja, nedostatka stručnosti i svijesti. Problem prekomjerne rasvjete također je
ekonomske prirode, jer se uzalud troši energija koja se plaća (Fonović, 2003). Umjetna noćna
rasvjeta do određene je mjere nužna za sigurnost putnika. Postoje različite potrebe pa tako
mala sela nemaju jednake potrebe za noćnom rasvjetom kao velegradovi (Lončarić Horvat,
2003). Slabo prometne ceste, kojima prometuju samo motorna vozila, a ne i pješaci
zahtijevaju manju količinu rasvjete od primjerice glavnih cestovnih pravaca, gdje ima puno i
pješačkih prijelaza. Svjetlosnim onečišćenjem nepotrebno se troši energija, uzaludan je
financijski trošak te nepotrebno dolazi do emisije ugljikovog dioksida (CO2) što šteti okolišu.
Prirodni ritam dana i noći potreban je za normalno funkcioniranje većine živog svijeta
(Fonović, 2003). Leptiri, ptice, šišmiši, kornjače, kukci i druge vrste koriste zvijezde na nebu

16
za orijentaciju. Neke vrste hrane se noću, a svjetlosno onečišćenje ih ometa u raspoznavanju
dana i noći. Pretjerana umjetna svjetlost noću u nekim je ekosustavima ozbiljna prijetnja
opstanku vrsta (Fonović, 2003).

Prirodna izmjena dana i noći od velike je važnosti za ljudsko zdravlje. Nepotrebno

umjetno noćno svjetlo za vrijeme spavanja prekida proizvodnju melatonina, hormona važnog
za ljudsko zdravlje. Više istraživanja potvrđuje hipotezu, da smanjena proizvodnja melatonina
dovodi do povećanja oboljenja od raka dojke, prostate i debelog crijeva. Poremećaji spavanja
su također jedan od glavnih uzroka i simptoma depresije. Nezasijenjena svjetlost uzrokuje
blještanje i može biti ozbiljna prijetnja sigurnosti na cestama (Fonović, 2003).

17
6. OTPAD

U laičkom se smislu pod pojmom otpad razumijeva sve ono što se u određenoj
aktivnosti pojavljuje kao bezvrijedni nusproizvod. U stručno-administrativnom smislu pod
pojmom otpad razumijeva se kruti otpad koji nastaje u kućanstvima i industriji (Lončarić
Horvat, 2003). Tekući otpad (otpadne vode i muljevi) te radioaktivni otpad pripadaju u vrste
otpada koje se zbog svojih svojstava, načina uklanjanja ili zbog povećane potencijalne
opasnosti u pravilu zbrinjavaju na poseban način i pojmovno ne pripadaju u grupu krutog
otpada iz kućanstava i sličnog otpada koji nastaje u industriji. Njima se, za razliku od pojma
otpad, pod kojim se razumijevaju pojedinačno, ili u smjesi sve vrste krutog otpada koji nastaje
u kućanstvu i industriji (papir, staklo, metal, krpe, drvo, mineralne i organske tvari, razne
druge tvari) dodaje atribut kojim se točno određuje vrsta: otpadna voda, otpadni mulj,
radioaktivni otpad itd. (Lex Europa, 2008; Plan gospodarenja RH, 2015).

Čovjek i industrija onečišćuju okoliš ne samo kemijskim toksičnim tvarima nego i

odlaganjem velikih količina glomaznog otpada, od ambalaže do glomaznoga komunalnog
otpada poput starih frižidera, televizora, strojeva za pranje rublja, automobila, automobilskih
guma, konzervi, plastičnih vrećica, boca i tome slično (Plan gospodarenja RH, 2015). Sporom
razgradnjom taj otpad ostaje u ljudskom okolišu dugotrajno, a sve veće nove količine otpada
drastično smanjuju raspoložive površine obradivog tla i čistoću mora. Kao sinonim za otpad
često se rabi izraz smeće, kojim se inače označuje i pomiješani otpad iz kućanstva, industrije
itd. (Lončarić Horvat, 2003).

Količina i sastav komunalnog otpada, po stanovniku ovise o ekonomskom stupnju

razvoja društva. Što je jedna zemlja razvijenija, to je količina otpada po stanovniku veća. S
obzirom na sastav, prevladavaju materijali od ambalaže, otpad je rastresitiji i ima veću
ogrjevnu moć. Ekonomski najrazvijeniji stvaraju između 0.8 i 2.2 kg otpada po stanovniku na
dan, a manje razvijeni između 0.3 i 1.0 kg/stanovnik/dan. Unatoč nastojanju da se komunalni
otpad smanji, njegova količina po stanovniku raste i u razvijenijim zemljama i u zemljama u
razvoju. Godišnja stopa rasta iznosi više od 3 %. Razlike u količinama tehnološkog otpada
višestruko su veće u korist industrijski razvijenih zemalja. Godišnja količina industrijskog
otpada u razvijenijim zemljama iznosi i do nekoliko stotina tona po stanovniku, a u
nerazvijenima mogu biti čak i manje od količina komunalnog otpada (Lex Europa, 2008; EU
nacrt, 2009).

18
6.1. Vrste otpada

Po mjestu na kojem nastaje otpad može biti komunalni koji nastaje u kućanstvu (sličan
nastaje u gospodarstvu i ustanovama) i čišćenjem javnih površina te tehnološki otpad koji
nastaje u proizvodnim procesima, a po sastavu i svojstvima se razlikuje od komunalnog
otpada. Prema svojstvima otpad može biti opasni i inertni otpad. Opasnim otpadom smatra se
svaki otpad koji sadrži više od 0.1 % kancerogene ili više od 1 % toksične komponente.
Opasni otpad ima svojstva poput eksplozivnosti, reaktivnosti, zapaljivosti, kancerogenosti te
svojstvo otpuštanja otrovnih plinova. Inertni otpad gotovo uopće ne sadrži tvari koje podliježu
fizikalnoj, kemijskoj i biološkoj razgradnji pa ne ugrožavaju okoliš (Lex Europa, 2008).

Otpad može biti koristan otpad iz kojega pridobivamo sekundarne sirovine koje
možemo reciklirati i ponovno upotrijebiti ( npr. metali, plastika, staklo, papir). Organske
ostatke možemo humificirati (reciklirati u gnojivo) te gorivu tvar možemo spaljivati. Suprotno
od toga je nekorisni otpad. Njega čine otpaci koji se ne koriste, a često je to zbog izostanka
obrade i selekcije sav otpad. Dio industrijskog i bolničkog otpada nažalost također završava
na komunalnim odlagalištima. Stoga i taj otpad može biti opasan. Također veliki problem
stvara i glomazni kruti otpad (EU nacrt 2009). Kruti otpaci nastaju različitim procesima
industrijske prerade i građevinarstva, ali se danas proizvođači trude da se dio industrijskog
otpada većim dijelom vrati u proizvodnju, dakle da se reciklira (Lex Europa, 2008; EU nacrt
2009; Plan gospodarenja RH, 2015).

19
7. ZAKLJUČAK

Nastanak Zemlje i života na njoj, te održanja razvoja flore i faune do današnjih dana
uvjetovano je korištenjem energije i postojanjem atmosfere. Čovjek svojim aktivnostima i
opstojnošću zagađuje okoliš (tlo, vodu, zrak, buku itd.), a idalje nije usavršio tehnike
oporavka te se ne zna nositi s ekološkim katastrofama. Budući da "opasni" izvori energije kao
što su nafta, plin i nuklearna reakcija zadovoljavaju većinu energetskih potreba,stradavanje
okoliša čini se neizbježnim sve dok se ne poveća udio energije pribavljene od sunca, vjetra i
tekuće vode.

Nadalje, onečišćenje morskog okoliša balastnim vodama jedna je od najvećih

opasnosti koje mu danas prijete. Problem balastnih voda je stvar koja se može vrlo teško
izbjeći, budući da je izmjena balastnih voda redovita operacija broda i jedan od preduvjeta
njegova stabiliteta, te je neophodna za sigurnu plovidbu praznih tankera i drugih trgovačkih
brodova, zbog čega se ne može u potpunosti zabraniti. U balastnim vodama sakupljeni su živi
organizmi poput virusa, bakterija i modrozelenih algi pa sve do višestaničnih životinja.
Invazija novih organizama, danas predstavlja veoma ozbiljan problem, koji može imati
značajan utjecaj na okolinu i veoma nepovoljan učinak na gospodarstvo mnogih zemalja.

Zato je danas jedan od glavnih zadataka znanstvenika da pronađu najbolji način kako
bi se isključio ili barem značajno umanjio prijenos ili utjecaj novih organizama putem
balastnih voda. Ako se nastavi put uništenja, neće samo životinje i biljke biti jedini koji će ga
teško preživjeti, već će nas buduće generacije pamtiti kao generaciju koja je započela ukupno
propadanje našeg okoliša.

20
8. LITERATURA
Božanić, Stančirević, Tišljar: Metodologija upravljanja balastnim vodama na brodu, Rijeka
2015.
Božičević Vrhovčak: Izazovi politike zaštite okoliša za nove članice EU i Republiku Hrvatsku
- što dalje?, Zagreb 2016.
Čož Rakovac i sur.: Kisele kiše - problem današnjice, Ribarstvo, 53, 25-42, 1995.
Dahl: The effect of acid water on trout fry.. Salmon and Trout magazine 46, 35-43, 1927.
Danneving: Influence of precipitation on river acidity and fish population. Jeger og Fisker 3,
116-118, 1959.
EU nacrt: Gospodarenje otpadom na lokalnoj razini (www.bef-
de.org/fileadmin/files/Publications/Waste/Waste_management_HR.pdf), 2009.
Europska agencija za okoliš (www.eea.europa.eu/hr/themes/air/intro), 2017.
Fonović: Svjetlosno onečišćenje, Priroda, 2003.
Hlača, Stanković: Pravo zaštite morskog okoliša, Rijeka, 1997.
Javorović: Balastne vode u Jadranskom moru, Defendologija, 1- 4, Zagreb, 2006.
Jelavić, Kurtela: Raščlamba štetnog djelovanja broda na morski okoliš, Naše more, 54 (5-6)
2007.
Jerković, Prelec: Upravljanje balastnim vodama u fokusu ekološki prihvatljivog transporta,
Rijeka, 2011
Klarin: Prilog istraživanju zbrinjavanja balastnih voda tankera: Doktorska disertacija, Rijeka,
srpanj 2006.
Kovač, Serdarušić: Onečišćenje more plastičnim otpadom, stručni rad iz časopisa za pravna i
društvena pitanja Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, 2017.
Kurtela, Jelavić, Novaković: Štetno djelovanje ispuštenog vodenog balasta na morski okoliš.
Naše more 54: 1-2. 2007.
Kurtela: Metodologija postupanja vodenim balastom na brodu: Doktorski rad, Rijeka, 2008.
Lex Europa, službeni list Europske Unije: (http://eur-lex.europa.eu/legal-
content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32008L0098&from=EN), 2008.
Lončarić Horvat: Pravo okoliša, Zagreb, 2003.
Lovrić, Benović, Ružinski: Ballast water - problems and perspectives, Naše more, 1-2,
Dubrovnik, 1995.

21
Markovčić Kostelac, M: Primjena Konvencije o upravljanju i nadzoru brodskih balastnih
voda i taloga, 2004. u zatvorenim i poluzatvorenim morima s posebnim osvrtom na
Jadran, Magistarski rad, Split, 2008.
Milošević-Pujo, Jurjević: Onečišćenje mora iz zraka emisijom ispušnih plinova. Naše more
51: 5-6, 178-184. 2004.
Milošević-Pujo, Radovan: Sprječavanje onečišćenja mora po MARPOL-konvenciji, Naše
more, 5-6, 2005.
Pavletić: Onečišćenje i globalno zatopljenje, časopis Kemija u industriji, 2012.
Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske 2015.-2021.
(www.mzoip.hr/doc/nacrt_plana_gospodarenja_otpadom_republike_hrvatske_za_razd
oblje_2015-2021.pdf), 2015.
Prvan: Ugroženost morskih staništa Jadrana, Zagreb 2010.
Rudolf, D., Konvencija UN o pravu mora, Split, 1986.
Ustav Republike Hrvatske: Zakon o zaštiti okoliša, N.N., br. 110/2007; Zakon o vodama,
N.N., br. 153/2009; (Zakon o zaštiti okoliša, članak 31. svjetlosno onečišćenje)
Vanegas, DuBose, Pearce: Sustainable Technologies for the Building Construction Industry,
članak sa Georgia Institute of Technoology, 1995.
Vitousek, Mooney, Lubchenco, Melillo: Human Domination Of Earth's Ecosystems, Science
magazine, 494-499, 1997.
Zelenika, Fabac, Pavlić Skender, Zekić: Uloga ekološke politike u pomorskom brodarstvu.
Pomorski zbornik, 46(1), 61-75. 2010.

22
9. POPIS SLIKA
Slika 1. Njemačka je danas jedna od vodećih država zagađivača okoliša .......................... 2
Slika 2. Uzročnik nestanka šuma su kisele kiše .................................................................. 5
Slika 3. Izljev nafte u meksičkom zaljevu 2010.................................................................. 7
Slika 4. Platforma Deepwater Horizon u plamenu nakon eksplozije .................................. 8
Slika 5. Cvjetanje algi u Atlantiku (jugozapad Engleske i sjeverozapad Francuske) ......... 9
Slika 6. Balastne vode ......................................................................................................... 11
Slika 7. Svjetlosno onečišćenje ........................................................................................... 13

23