Oceanografija (oceanologija ili znanost o moru eng.

marine science) je multidiscipinarna znanost koja

prouava svjetsko more. Dijeli se na: fiziku (fizika mora), kemijsku (kemija mora), bioloku (biologija
mora), geoloku oceanografiju (geologija mora), meteoroloku.
Zadaci oceanografije
osiguravanje zaliha slatke vode,
upoznavanje biljnog i ivotinjskog svijeta mora radi njihovog to racionalnijeg iskoritavanja
kao izvora hrane,
traenje i iskoritavanje izvora energije i nalazita rudnoga blaga,
iskoritavanje energetskih potencijala mora (morskih struja, valova i toplinske energije) i
pradenje kvalitete morske vode te zatita od zagaenja.
Povijesni razvoj oceanografije
U poetku su ljudi iz straha i znatielje htjeli upoznati more. Tako su prvi ljudi ustvari bili i prvi
oceanografi. Razvoj drutva (seobe, pojava ribolova, trgovine i sl.) zahtjevalo je od ljudi bolje
poznavanje mora. Potrebe ovjeanstva trae sve vede iskoritavanje mora i podmorja.
Faze razvoja oceanografije
U povijesnom razvoju oceanografije postoji pet faza:
1. Klasino doba oceanografije (oko 30 000 pne do 1400)
2. Predchallengersko doba (1400-1872)
3. Challengersko doba (1872-1876)
4. Poslijechallengersko doba (1876-1967)
5. Glomar-challengersko doba (1967-)
1. Klasino doba oceanografije - od pojave prvih plovila do poetka renesanse (oko 30 000 pne
do 1400):
najstarije spoznaje razvoju oceanografije - Polinezijci su jo u prahistoriji poznavali i sluili se
strujama i vjetrovima; plovidba Feniana, Grka i Vikinga
razvoj klasine grke znanosti (Aristotel, Ptolomej, Eratosten, Hiparh, Strabo);
2. Predchallengersko doba (1400-1872) - razdoblje od poetka renesanse do oko polovice 19.
stoljeda
zlatno doba u hidrografiji, velika putovanja i otkrida, kontinenata, kolonizacija i razvoj
trgovine...;
putovanja J. Cooka u pratnji istraivaa;
1859 Darwin se ukrcao na petogodinje putovanje brodom Beagle junim Atlantikom;
Forbes na brodu Beacon tvrdi da je ispod 600m azoik tj. zona bez ivota
razvoj prirodnih znanosti - razdoblje velikih znanstvenika: Lamarck, St.Hilaire...;
3. Challengersko doba (1872-1876)
Huxley otkiva prasluz u morskom mulju britanska vlada osigurava novac, a mornarica
korvetu Challenger (1872-1876)
4. Poslijechallengersko doba (1876-1967):
osnivanje oceanografskog muzeja u Monte Carlu;
arktika ekspedicija brodom Fram (Amundsen i Nansen);
razvoj metoda i instrumenata za mjerenja:
preokretni termometar za mjerenje temperature mora (Aime);
Forchhamer eksperimentalno potvruje Marcetov zakon (stalan sastav sastojaka u
moru);
Dittmar usavrava analitike postupke za sastav mora;
Winkler 1888 pronalazi jednostavnu titracijsku metodu za odreivanje kisika
otopljeog u moru;
Buch istrauje ravnoteno stanje ugljik dioksida u vodi;
jednostavna naprava za mjerenje prozirnosti mora (Secchi);

 Forel-Ulleova ljestvica boja mora;

Knudsenove tablice saliniteta mora;
brojne ekspedicije: Discovery, Gauss, Meteor; Challenger II...; Calypso i Cousteau...
5. Glomar-challengersko doba (1967-):
1964 zapoinje meunarodni projekt buenja oceana (IPOD) brodom Glomar Challenger
(1967-1984) u trinaest ekspedicija;
Pitanja za ponavljanje
to je to oceanografija i kako se dijeli? Postoji ili razlika izmeu oceanografije i oceanologije?
Razlozi koji su potaknuli razvoj oceanografije?
Koliko postoji faza u povijesnom razvoju oceanografije i koje su to? Smjesti ih u vremenu.
Klasino doba oceanografije (oko 30 000 pne do 1400)
Razdoblja u povijesti:
1. Pretpovijest ili prapovijest (vrijeme do pojave pisma)
1.1. Kameno doba (upotreba kamenog orua i oruja): Paleolitik, Mezolitik, Neolitik
1.2. Bakreno doba
1.3. Bronano doba
1.4. eljezno doba
2. Povijesno doba (postojanje pisanih zapisa)
Od 1800ih poinje (nakon industrjske revolucije) moderno (industrijsko) doba
Kameno doba
Kameno doba naziva se period u ljudskoj prapovijesti (prije no to je ovjek poznavao pismo) kada se
kao alat upotrebljavao kamen zajedno s drvom, kostima, koljkama, rogovima i sl. Kameno se doba
dijeli na paleolitik, mezolitik i neolitik. Ta razdoblja nisu u svim djelovima svijeta trajala jednako dugo
niti su poinjala odnosno zavavala istovremeno.
Danas antropolozi smatraju da naziv kameno doba treba izbjegavati jer ono sugerira jedino na
materijal koji se koristio za izradu alata, a ignorira razvoj drutvenog organiziranja, prehranu i
prilagodbu na klimatske uvjete. Ljudi kamenog doba uglavnom su bili lovci i sakupljai hrane.
Jestive vrste koljkaa bile su, kao i divlji plodovi na kopnu, prve nadohvat ovjeku. Najvie se meu
svim koljkaima jelo kamenice. Gomile ljutura kamenica, koje potjeu jo iz paleolitika, naene su
na razliitim evropskim obalama. Na istonoj obali ima vie prethistorijskih nalaza ljutura jestivih
koljkaa, npr. u Grapevoj pilji na otoku Hvaru. Prema novijim podacima ribolov datira iz paleolitika
od prije 40 000 godina. Analizom izotopa kostura ovjeka iz Tianyuan-a, pokazala je da je on redovito
konzumirao slatkovodnu ribu.
Ne znamo zato su ljudi tog doba crtali npr. ribe na stijenama pedina: konstatacija da riba predstavlja
dobar obrok, prizivanje dobrog ulova ili ak oboavanje ribe kao vjerskog simbola?
Poetci ribolova seu u paleolitik, kada je ovjek poznavao udicu, harpun i osti.
U paleolitiku, u spilji La Madeleine, prvi put se pojavljuju osti s jednim ili dva reda zubaca. Tu je
naena i primitivna skulptura koja prikazuje ribara s harpunom preko lea i s ulovljenom ribom u
ruci.
Najstarije udice koje je ovjek upotrebljavao u mlaem paleolitiku bile su od:
otra kamena, u obliku romba ili polumjesca privezanog uzicom;
od kremena, kostiju, drva i rogova u obliku vretena, zailjena na oba kraja i s rupicom u
sredini.
Iz mezolitika poznati su mnogi nalazi amaca, mrea i vra. Smatra se da je mrea prije upotrebljena
na kopnu nego u vodi. ovjek je mogao u prirodi vidjeti djelovanje mree (pauci).
Tragovi iskoritavanja mesa i ulja nasukanih kitova u mezolitiku vode na obale Atlantika.

Da bi odjednom uhvatio to vedu koliinu ribe, ovjek je na ulaze malih uvala stavljao ograde od
kamenja i drva (brane), a kasnije i pletene od iblja, do ispod razine visoke vode, a iznad razine niske
vode. Riba koja je prela preko te ograde za visoke vode, ostajala je za niske vode u uvali, te su je
hvatali rukom ili grabili koarama.
U naslagama u blizini sojenica (palafita) iz neolitskog doba (kod Wangena na Bodenskom jezeru i kod
Robenhausena) naeni su sauvani ostaci mrea pletenih od lana s etverokutnim oima. Prve se
mree nisu plele kao dananje. Nisu imali uzlove li su uzlovi bili primitivni i nesigurni.
Kraj ostataka mrea naeni su etverokutni komadi borove kore s rupom u sredini, te komadi
kamenja i peene ilovae lijebom, koji su drali mreu razapetu u vodi.
Domoroci raznih kontinenata razvili su ribolov mreom.
Cook i Bougeainville vidjeli su na otoju Societe u Tihom oceanu mree od snopova palmina lida koji
vise na dugom konopu. Tom se primitivnom mreom, koja je jedni krajem konopa privrdena na
obali, pomodu brodice zaokrui riba.
U Indokini love mreama u obliku depa, koje na gornjem rubu imaju pluto, a na gornjem olovo, i
povlae se po morskom dnu, to odgovara povlanim mreama.
Domoroci Sumatre love nodu neke vrste srdela primitivnim mreama potegaama, upotrebljavajudi
pritom posebne baklje i uz poseban ritual.
Oko 10 000 godina p.n.e. zapadna je Europa kolonizirana doseljenicima iz Afrike koji su morali prijedi
Gibraltarski tjesnac (oko 10 km). U neolitiku kada je ovjek ivio u sojenicama izgraenim na
jezerima i movarama u dananjoj vicarskoj i Skandinaviji, naeno je vie vrsta ribarskog alata
(ostataka mrea, igala za mree, harpuna od kamena ili jelenjeg roga).
amac izdubljen u deblu drveta, koji se naziva ladva ili monolksil, bio je dugo najrairenije ribarsko
plovilo. Najstarija slika ribarskog amca potjee iz perioda izmeu 3400 i 3000 pne a urezana je na
klisuri Tanumu (vedska). U amcu je prikazan ribar s harpunom.
Prvi brodovi - Isprva su vjerojatno to bila obina debla stabala, na kojima je ovjek jaio i tjerao ih
pokretima ruku i nogu ili pak putao da ih se nosi niz vodu.
U takvom bi se plovilu ovjek (i teret) brzo smoio i nije mogao dugo izdrati (gubitak tjelesne
topline), pa ga zamijenjuje izdubljenim deblom. Ljudi iz paleolita znali su i da izdubljeno deblo pluta
bolje od punog.
Takoer poinje da takva plovila tjera ne samo pokretima svojih ruku nego i nekim zgodnijim
sredstvom, motkom ili lopatom. Tako je nauio da pravi i koristi veslo.
Za pretpostaviti je: kada je vjetar puhao, a na brodu su bila razapeta prokisla odijela, ona bi davala
brodu dodatnu brzinu bez ljudskih napora. Tako su sami sluajevi mornarskog ivota doveli do otkrida
jedra. Plovila iz jednog komada postala su preteka za izradu i manipuliranje, pa u neolitiku (kasno
kameno doba) dolazi do pojave plovila izraenih od vie drvenih komada i brodova oblikovanih od
iblja presvuenih koama.
U podrujima u kojima nije bilo drva i iblja za gradnju, ribarski amci pravili su se od koa raznih
ivotinja, a u umovitim podrujima od kore drveta. Vie monoksila naeno je u Donjoj Dolini na Savi
i na istonom Jadranu. uvaju se u muzejima Zagreba, Zadra i Splita.
Polineani
Prije oko 30 000 godina ljudske civilizacije (paleolit) du zapadne obale Pacifika poele su migrirati
preko velikih prostranstava Pacifika. Ne zna se tono to je potknulo te seobe, mogude plemenski
ratovi, epidemije bolesti, potraga za hranom ili prirodne nepogode. Seobe su trajale sve do prije
500 godina kada su Polineani naselili Havaje. Njihove seobe oznaavaju poetak prekooceanske
plovidbe, te svjedoe o ljudima koji su ivjeli u potpunom skladu s morem.

Od 4000 godina p.n.e., a moda i ranije, do oko 2000 Polineani su izraivali sloene brodove na
kojima su mogli ivjeti ljudi i ivotinje. Za navigaciju su koristili zvijezde, plimu, valove i struje.
Davno prije nego to je postojala ideja o kompasu, ljudi su po izlazu u zalazu Sunca znali za istok i
zapad. Sjever su mogli odrediti po nekim zvijezdama koje krue oko Sjevernog pola. Poznavanje
astronomske navigacije moglo se stedi samo pokuajima i pogrekama.
Polineani su izraivali prve navigacijske ili oceanografske karte zvane karte od tapia. Polineani su
prenosili znanje o moru usmeno i predajom karata. Navigacijska karta stanovnika Marshallovih otoka
izraena od bambusa i koljaka (ili vorova konopa). koljke predstavljaju otoke, a bambusovi prutovi
mrtvo more oceana i sloene struje. Savinuti prutidi - razbijanje oceanskih valova oko otoka
Krajem neolitika civilizacija na Srednjem Istoku znaajno je napredovala. Preduvjeti napretka su:
Podjela rada - osim poljoprivrednika javljaju se i zanatlije, te trgovci omogudila je pojedincima da se
vie posvete nekim djelatnostima to je dovelo do napretka.
Sredozemno more, s okolnim bliskoistonim zemljama u porjeju Nila, Eufrata, Tigrisa, Inda, bilo je
dio svjetskog globusa s poznatim zemljama starog vijeka i ujedno sredite najpoznatijih svjetskih
civilizacija.
Bakreno doba
Prelaz iz kameno doba u bronano doba bio je postupan i ukljuuje upotrebu zlata i bakra. Taj je
prijelazni period poznat kao bakreno doba (halkolitik). To je vrlo kratko razdoblje i vie je
regionalnog karaktera jer je mjeanje bakra s kositrom poelo vrlo brzo, osim u podrujima koja su
oskudjevala kositrom. Usprkos pojavi metala upotreba kamenog alata zadrala se jo vrlo dugo (ak
do ranog Srednjeg vijeka).
U sojenicama iz bakrenog doba ima nalaza udica s protukukom, koje se jedva neto razlikujo od
dananjih. Metalne su udice poznavali i Iliri na Balkanu.
Bronano doba
Bronca (legura bakra i kositra ili nekih drugih metala) se za izradu alata poinje upotrebljavati izmeu
6000 i 2500 godina prije Krista.
U Thononu u Francuskoj pronaene su bronane igle za pletenje mrea koje na svakom kraju imaju
po tri zupca.
eljezno doba
Oznaava prapovijesno razdoblje kada se poelo upotrebljavati eljezno orue i oruje. No koritenje
novog materijala donjelo je i druge promjene u drutvu ukljuujudi napredak u ratarstvu,
vjerovanjima i umjetnosti. Njegov poetak, trajanje i kontekst varira ovisno o regiji (na Bliskom
Srednjem Istoku i junoj Europi poinje oko 1200 godina prije Krista, a ostaktu Europe oko 600 godina
prije Krista). Ono zavrava irokom upotrebom pisane rijei.
Nastupom eljeznog doba iezavaju sojenice i pojavljuju se prva ribarska naselja na obalama mora,
rijeka i jezera u sjevernoj Njemakoj.
U tim je naseljima pronaen raznovrstan alat, harpuni, kuke, mree i ribarski amci s opremom.
Prve civilizacije
Najstarije civilizacije, nastale u plodnim dolinama velikih rijeka Nila, Eufrata i Tigrisa, obilno su
koristile divlja, ribe i prirodne plodine.
Iz tih podruja poznate su slike primitivnih plovila, starih i do 10 000 godina, koje su naene na
vazama ili grobnim spomenicima.
Naslage koljkaa i pueva, koritenih za hranu, obiljeavaju poloaje nekadanjih naselja.
Mezopotamija
Prije 5000 ili 6000 godina p.n.e. Sumerani su nastanili Babiloniju na jugu Mezopotamije.
Poznavali su kota (3500 p.n.e. imali kola s kotaima) i klinasto pismo.
Pronaena je glinena ploica s ugraviranom kartom koja datira iz 2500 p.n.e.

Sumerane su pokorili Semiti iz Akkada, koji su osnovali prvo Babilonsko Carstvo, koje je kasnije palo
pred Asircima koji su vladali tisudu godina.
Asirija je bila kopnena zemlja koja prevlast nad zapadnom Azijom nije mogla ostvariti bez pristupa u
Sredozemlje koje je tada dralo niz fenikih gradova.
Oko 1700 godine p.n.e. nomadska plemena (Skiti, Parti, Arijci...), doli su u Babiloniju, vjerojatno kao
pladenika vojska i donijeli sa sobom konja. Tisudu godina kasnije pod zajednikim imenom Perzijanci
pokorit de Asirce i unititi glavni grad Ninivu.
Oko 500 godine p.n.e. pod vodstvom Kira postali su najvede carstvo koje je svijet do tada vidio. Kir je
pokorio narod Babilona, fenike i grke gradove Male Azije. Odluivi da od Perzije napravi veliku
pomorsku silu, Kirov naslijednik Darije poslao je ekspediciju pod vodstvom Scylaxa da istrai Indijski
ocean od Sueza do Inda.
Asirci su vrlo cijenili uzgoj ribe. Svaki je vedi hram imao u blizini ribnjak. U kineskim djelima Fo-Hija iz
2100 pne, ima zakona koji utvuje vrijeme kad se iz vode smije uzimati riblja ikra, tako da se smatra
da su kinezi prvi uzgajali ribe.
Najstariji opisi riba datiraju prije 4500 godina iz Mezopotamije. Mnoge su ribe i ribolovne tehnike
urezane kao reljefi svjedoedi o njihovu znaenju za rane civilizacije.
Svedenici su proricali na osnovu ponaanja riba u bazenima ili po stanju ribljih jetara pri prinoenju
rtava.
Egipat
Ljudi drevnog Egipta obraivali su broncu, eljezo, zlato i srebro, te putovali radi trgovine du obale
Nila sve do Sudana i Crvenog mora. Na staroegipatskim vazama i reljefima prikazivani su amci iz
papirusa, koji su se koristili za ribolov i tranport.
Riba je stoljedima bila vana i Egipdanima.
U Egiptu je svjea ili osuena riba bila svakodnevna hrana, ali je bila zabranjena faraonuili svedeniku
(boanska se transformiraju iz iz Busirisa u Chromis samu uz suzdravanje od ribe).
Egipdani su naroito tovali neke vrste riba, smatrajudi ih boanstvima, to dokazuju i mumije riba
naene u njihovim grobnicama. tovali su boicu Cvijet riba (enka dupina).
Oni su poznavali gotove sve ribolovne tehnike i to prije vie od 4000 godina.
U Louvreu se nalaze primjerci mrea iz starog Egipta s plovkom i utegom olova i peene gline.
Kako se nalazi u toplom klimatskom podruju, u Egiptu se ulovljena riba izlagala suncu kako bi se
privremeno zatitila. Taj se nain konzerviranja odrao i do danas. Egipdani su takoer solili ribe i
pripremali ih s mirodijama. Crtei iz 2000 pne sadravaju prikaze egipatskog sportskog ribolova.
Fenikija
Feniani (grki naziv Phoiniki znai purpurni) prvobitno su nastanjivali Palestinu, a sebe su nazivali
Kaananci (Stari zavjet). Kada su Izraelci osvojili Palestinu oko 1200 p.n.e., a Feniani su se nastanili
sjevernije na podruju dananje Sirije i Libanona. Oko 1400 p.n.e. Feniani su postali gospodari
Sredozemlja i vladali su njime oko tisudu godina. Kartaga koju su osnovali Feniani odrala je tu
prevlast sve dok je Rim nije osvojio. Kada su Rimljani 146 godine p.n.e. razorili Kartagu, unitili su i
knjinicu s oko 100 000 naslova.
Fenikija je nestala kao samostalna drava 64 p.n.e. Kada su je Rimljani pripojili svojoj provinciji Siriji,
ali je opadanje njene modi poelo 333 p.n.e. Kada je Aleksandar Veliki upao na podruje Fenikije. No
ostavili su nam neprocjenjivo naslijee.
Feniani su bili prvi narod koji je ivio iskljuivo od pomorske plovidbe, trgovine i ribolova.
Bili su pravi genijalci navigacije i bez njihove superiornosti u poznavanju mora, koju su predali
Grcima, zapadna se civilizacija (koja je nastala na grkoj kulturi) ne bi razvila na isti nain.
Na njihovim medaljama prikazane su pojedine faze tunolova. Feniani su lovili tunu uz obale
panjolske i prodavali ih Kartaanima koji su je znali preraivati. Kartaani su imali tunu u svom grbu.

U svojim kolonijama na Sredozemlju gradili su spremita za soljenu ribu.

Nakon otkrida sluzi u lijezdama pua volka (Murex sp.), koja na zraku dobiva ljubiastocrvenu boju
(purpur), feniki je grad Tir potao sreite proizvodnje purpura (grimiza) koji se koristio za bojanje (i
danas postoje humci puevih kudica na mjestima gdje su nekad bile radionice za proizvodnju
purpura). Tkanine obojene tirskim i sidonskim grmizom imale su prekrasan sjaj i veliku postojanost
boja.
Bududi da su se plaili konkurencije, Feniani su krivotvorili prie o putovanjima i porijeklu njihove
robe. Prema zapisima Herodota 600 godine p.n.e. egipatski faraon Neho poslao je Feniane oploviti
Afriku u smjeru istok-zapad i uploviti kroz Heraklove stupove.
Jedno stoljede kasnije Kartaani su pokuali obidi Afriku u suprotnom pravcu. Voa ekspedicije
Sataspes, bio je osuen na smrt, ali mu je obedano da de biti pomilovan ako mu to uspije. Plovio je
nekoliko mjeseci prema jugu ali mu se isprijeio vjetar suprotnog smjera. Sataspes je pogubljen, a tek
je 2000 godina kasnije Bartolomeo Diaz oplovio zapadnu obalu Afrike u smjeru zapad-istok obiavi
Olujni rt, dananji rt Dobre nade.
Kretsko-minojska kultura i Mikenska Grka
Minojska kultura je kultura bronanog doba koja je nastala na otoku Kreta, a procvat je imala od
2700 do 1450 pr. Kr., kada ju zamijenjuje Mikenska grka kultura.
Smatra se da su Kredani kao i Feniani potekli od semitskih plemena Arabije iako su nazvani Egejci
(Grci). Njihova civilizacija ovisila je o moru. Kredani su imali izvanredan poloaj za razvoj trgovine.
Delta Nila bila je udaljena od Krete 3 do 4 dana plovidbe, a od Atene samo 2 dana plovidbe.
U Sredozemlju su se brodovi upotrebljavali od 7000 godina p.n.e., a moda i ranije, a oko 3500
godina p.n.e. trgovina izmeu Krete i Egipta bila je u punom zamahu. Kako su se Egipdani plaili
pomorskog ivota robu su uglavnom prevozili Kredani. Njihovi su se morski putovi pruali u svi
pravcima Sredozemlja.
Nakon propasti Mikenske civilizacije u 12 stoljedu p.n.e. Grka ulazi u mrano doba o koje se malo
zna sve do 8. stoljeda p.n.e. Upotreba spuve spominje s u mikenskoj kulturi oko 2 tisudljeda pne.
Neke freske naene na Kreti prikazuju spuve.
Pitanja za ponavljanje
Koje razdoblje nazivamo klasinim doba oceanografije? Kada poinje, a kada zavrava?
Kako se i kada razvijaju prva plovila?
Kakve su karte koristili narodi Polinezije?
Koje su se kulture mijenjale na podruju Mezopotamije, koju su zananost naroito njegovali i
ije su pomorske usluge koristili?
Gdje se geografski nalazila Fenikija i smjestite je u vremenu (otprilike)? Koja su znaajna
putovanja poduzimali Feniani? Kako se zove najpoznatija fenika kolonija i kako je zavrila
njena vladavina Sredozemljem?
Tko je vrio pomorski prijevoz za Egipdane, a tko za Asirce?

Klasino doba oceanografije (oko 30 000 pne do 1400) drugi dio

Grka
Rane civilizacije na Mediteranu, ukljuujudi Grke, ostavili su nam mnoge mitove koji ukljuuju bogove
i boice koji su vladali prirodom (npr. Posejdon s trozubom). Takoer su poznate i mnoge legende
poput Jazona i Argonauta. Izmeu 8. i 6. stoljeda p.n.e. Grci poinju ploviti izvan Egejskog mora, ali
nisu izlazili iz Mediterana sve do 4. stoljeda p.n.e. Do 4. stoljeda p.n.e. Grci vjeruju da je Thalassa
(Sredozemno more) okrueno kopnom i opasano velikom beskrajnom rijekom Oceanusom.
Kako su do toga doli?
Grki su pomorci izvan Gibraltarskog tjesnaca zapazili jaku struju koja ide sa sjevera na jug i mislili su
da se radi o vrlo velikoj rijeci (jer su poznavali jake struje samo na rijekama). Grka rije za rijeku je
okeano, to je korijen nae rijei ocean.
Vedina karata koje potjeu iz 4. stoljeda p.n.e. prikazuju Zemlju kao sferu. Na mnogim je grkim
kartama Zemlja prikazana s polovima, ekvatorom i klimatskim zonama. 450 p.n.e. Herodot koristi
naziv Atlantik po prvi puta da bi opisao zapadno more.
Aristotel (384-322 p.n.e.) - najpoznatiji Platonov uenik. Aristotel je Platonovoj teoriji o intuiciji kao
osnovi znanja suprostavio indukciju i interpretaciju (promatranje i opisivanje prirode).
Njegov je najvedi doprinos znanosti njegov pristup, koji je pretea svim modernim znanstvenim
metodama. Aristotel nije imao pravih uitelja ili znanstvenog znanja prethodnih generacija na koja bi
se nadogradio - on je doslovno bio prvi koji je zapoeo takve studije i tako zasluio naziv otac
prirodoslovstva (eng. Natural History). Bio je svjestan svoje uloge zaetnika i skromnosti svojih djela.
Smatrao je da je Zemlja sfera (nasuprot brojnim suvremenicima) objanjavajudi time gravitaciju
stvari prema centru.Uvidio je da se mora i kontinenti mijenjaju polako s vremenom. Znaajan je
njegov doprinos oceanografiji i biologiji mora.
Aristotel je znao da je evaporacija mora jednaka precipitaciji i da zbog toga mora ne presuuju.
Takoer je meu prvima nagaao o batimetriji raznih mora. Vjerovao je da more zauzima i najdublje
djelove Zemlje.
Aristotel je biljeio zapaanja o podvodnom ivotu, a i sam je plovio Egejskim morem nastojedi to
vie saznati o ivotu u moru. Zapoeo je katalog morskih organizama, te imenovao i opisao 24 vrste
rakova i anelida, 40 vrsta mekuaca i bodljikaa (bodljokoaca).
U djelu Ispitivanje ivotinja Aristotel je istraio bitne osobine ustrojstva, razmnoavanje, ishranu,
disanje i starost 116 vrsta riba i vie vrsta rakova i koljkaa.
Svrstao je kitove u sisavce i precizno opisao mnoge grupe kraljenjaka kao oviparne ili viviparne.
Smatra se da je zaetnik ihtiologije.
Grci su takoer ili na ekspedicije, ali je malo toga ostalo zapisano. Pomorsko putovanje koje je oko
325 godine p.n.e. vodio Piteja, istie se kao prvo istraivako putovanje znanstvenog karaktera.
Piteja je bio astronom i opremio je brod na svoj raun, te krenuo na putovanje iz Marseillesa, kroz
Gibraltar, te oplovio panjolski i Britanju. On je opisao uvjete koji vladaju na sjevernim morima
gusto i elatinozno more poput meduza i 24 satni dan u ljetnom solsticiju (pretpostavka da je
doplovio do polrnog kruga). Njegovi su se zapisi zagubili, ali prema Polibiju koji je vidio original Piteja
je proputovao Britaniju pjeice.
Aleksandar Makedonski (4. stoljede p.n.e.), Aristotelov uenik, vodio je u svoje vojne mjernike i
pisare da promatraju i zabiljee prirodna bogatstva, sela, gradove i ljude zemalja kroz koja su
prolazili. Tisude uzoraka iz prirode poslao je Aristotelu u Atenu.Aleksandar je stigao do Indije
kopnenim putem ali je njegov admiral Nearhus vodio njegovu flotu. 332 godine p.n.e. je osnovao
Aleksandriju. Zaeo je ideju o prikupljanju znanja i njegovom irenju putem knjiga - osnovao je
znamenitu knjinicu.

Upravitelj aleksandrijske knjinice Eratosten priblino je tono izraunao veliinu Zemlje 240 p.n.e.
Eratosten je znao da je udaljenost izmeu grada Asuana na jugu i Aleksandrije na sjeveru 500 milja
tono u liniji sjever-jug, jer Sunce dosie najviu toku na nebu u isto doba dana na oba mjesta. No u
Asuanu nema sjena u podne dok u Aleksandriji sjena sa tapom zatvara kut od 1/50 kruga (7,2).
Stoga duina luka pomnoena s 50 tako da daje potpuni krug iznosi gotovo 25 000 milja.
Eratosten je pogrijeio u izraunu samo zato to Zemlja nije savrena sfera, a prilikom odreivanja
veliine zemlje pretpostavio da na kopno otpada 1/3, a na more 2/3 povrine Zemlje.
Ptolomej je posljednji veliki astronom aleksandrijskog doba (2 stoljede p.n.e.). Njegovo glavno djelo
Veliki zbornik astronomije ili Velika Sintaksa, nazvano poslije Almagest, potpuno je sauvano. To je
djelo punih 13 stoljeda smatrano evaneljem astronomije. Ptolomejeva karta Egipta iz oko 150
p.n.e. sluila je ovjeanstvu preko 1200 godina. Njegova je najveda pogreka to je mislio da je
opseg zemlje 18 000 milja. Neke od njegovih pogreaka nisu ispravljene na kartama sve do kraja 18.
stoljeda.
Da bi mogli uspjeno ploviti morima bilo je potrebno poznavati toan poloaj (geografsku duinu i
irinu). Grci su se opdenito na otvorenom moru orijentirali po zvijeu Velikog medvjeda, a Feniani
po Sjevernjai, koju su Grci zvali Zvijezdom Feniana.
Da bi se orijentirali kada izgube zvijezde pomorci su sa sobom nosili na brod ptice, koje su putali na
slobodu da lete prema kopnu. Jedina sprava koju su upotrebljavali pomorci bila je tap ili ue za
mjerenje dubine. Sve ostalo zasnivalo se na prosuivanju i iskustvu.
Grci, a kasnije i Rimljani uveli su kao novost dva reda vesala (bireme) i tri rada vesala (trireme), a te
su galije s mnogo vesala dugi zadrale. Grci su koristili i prva zvona koja su omogudavala relativno dug
boravak i efikasan rad pod vodom. Prema Aristotelu spuvari su upotrebljavali zvona zvana tini, dok
su s manjim zvonima zvanim lebette, borci Aleksandra Velikog razorili podvodne prepreke grada Tira.
Grci su se vrlo rano okrenuli moru i razvili ribarstvo. Na freskama i posuu starom i do 4000 godina,
esti su motivi riba i prizori ribolova. Iz prethomerskog vremena poznat je pri grki prikaz etvorice
ribara na vazi Phylakopi, naenoj na otoku Milosu. Usporedbe koje Homer iznosi u Ilijadi i Odiseji
dokazuju da je o poznavao razliite vrste ribolova. Homer u Odiseji na vie mjesta spominje mree.
Mree su im bile od uke, a poslije od konoplje i agave. Grci su poznavali i lov ribe omamljivanjem
biljnim sokovima. Grci su iskoritavali i nasukane kitove.
Heziod u epu Poslovi i dani spominje naine ribolova, a Herodot opisuje ivot ribara na jezerskim
sojenicama.
Platon smatra da ribolov iziskuje vie vjetine i lukavstva nego snage. Plutarh daje savjete ribarima
kako de se koristiti ribolovni pribor. Opijan, u didaktikom epu O ribolovu, opisuje sva grka ribarska
umjeda: povrazi se izrauju od konjske strune, a udice od eljeza i od bakra, u nodnom ribolovu pod
svidu na zapaljenu lu ribe hrle prema mrei. Ribolov na otvorenom moru odgajao je vrsne pomorce
koji su proirili grku kolonizaciju.
Svjea i usoljena riba bila je Grcima vana hrana. Usoljena i suena riba bila je glavna hrana vojnika.
U grkim su se kolonijama gradili ribnjaci prema asirskom i egipatskom uzoru. U Agrigentu je ribnjak
postojao ved u 5 stoljedu pne. U Grka prvi kamenicu spominje Homer. Aristotel kae da kamenice
potjeu s Helesponta.
Grki su ronioci na dah ronili do dubine od 30 metara i vradali se na povrinu sa spuvama i novim
spoznajama o ivotu u moru. Stanovnici Egejskih otoka proirili su pobiranje spuava po cijelom
Mediteranu. U Ilijadi i Odiseji spominje se da su se spuve koristile za idenje zidova i stolova.

Etruani
su bili vjeti trgovci i pomorci, koji su doli vjerojatno iz Male Azije i 900 godina p.n.e. naselili obale i
centralne dijelove dananje Italije.
Grci su ih zvali Tirenjanima, a Latini (Rimljani) Tuscima, a oba naroda su ih smatrali gusarima.
Latini su bili prisiljeni trgovati s njima. U vrijeme kad su Latini istjerali etruanske kraljeve, prestaju
biti ratari i postaju civilizirani narod s centrom u Rimu.
Rimljani
Kako je trgovaku (pomorsku) ekspanziju Rima ograniavala fenika kolonija Kartaga, Rimljani su
uporno ratovali s Kartaanima. U tredem punskom ratu (od 149 do 146 godine p.n.e.) konano je
razorena Kartaga. Rim je tako postao i pomorska sila.
Veliina rimskih brodova bila je impresivna mogli su nositi 300 ljudi. Rimski brodovi s posadama
sastavljenim od podjarmljenih naroda plovili su Sredozemljem i Crvenim morem, pa ak i Indijskim
oceanom, te izlaze na Atlantik. No na atlantskoj obali je trebalo graditi drugaije brodove zbog jakih
mijena i dalekih privjetrita pred obalom, za razliku od Sredozemlja. Kad je Cezar napao Britaniju
alio se da njegovi tesari ne mogu graditi prikladne brodove. 395 n.e. Rimsko carstvo se dijeli na
Zapadno i Istono (kasnije Bizant). Zapadno je propalo 476., a Bizant 1453.
Ihtiologija
Kad je Rim preuzeo grku znanost i kulturu, preuzeli su i prouavanje riba. No u znanstvenom
pogledu nije dano nikakvih novih priloga, jer su se Rimljani bavili ribama samo u praktine svrhe, radi
hrane. Najistaknutijim znanstvenikom smatra se Plinije Stariji (lat. Gaius Plinius Secundus Maior) 23
79 n.e., autor djela Naturalis Historia (Prirodoslovlje).
Zanimljivo je da su stari Grci i Rimljani poznavali preko 150 vrsta riba. Zapise o ivotu i lovu tuna
ostavili su: Aristotel, Plinije, Plutarh, Polibije, Magnus i drugi. I staro ribarsko pravo poznavalo je
ustanovu iskljuivog prava tunolova na velikim mreama tunarama pod pojmom piscatio thunariae.
Svake godine u lipnju odravale su se na Tiberu svetkovine ludi piscatorii (ribarske igre) na kojima
ribari s mora nisu smjeli prisustvovati.
Ribolov
S ostalim umljedima, Rimljani su preuzeli od Grka i naine ribolova. Vergilije u svojim eklogama
opisuje ribe i naine ribolova. O ribama je pisao i Ovidije i mnogi drugi pjesnici. Elijan spominje
umjetnu meku za ribolov udicom i masovni lov riba pod svjetlom. Ribolovom su se bavili gotovo svi
ugledni graani, pa i carevi. Vlasnici obalnih zemljita jedini su imali pravo ribolova uza svoje obale.
Krivolovci su se kanjavali zbog provale na privatno zemljite i krae. Freske u palai cara Tita u Rimu
pokazuje ribolov mreom.
Neron je lovio ribe mreom od zlatnih niti s uetima obojenim purpurom. Rimljani su upotrebljavali
mree od kudjeljnog i lanenog konca s konopima od uke. Prvi su za plovke koristili pluto, a utezi su
bili izreni od peene zemlje ili od glatkog kamena s lijebom ili rupom u sredini. Rimljani su znali i
konzervirati mree (smra, borova kora, hrast, kesten). U Bologni su naeni ostaci mrea iz tog doba.
Uzgoj ribe
Rimljani su mnogo gradili umjetne ribnjake. Ribnjaci su najprije izgraivani da bi se u njima drala
ivom morska i slatkovodna riba do upotrebe. Kad se opazilo da se riba u ribnjacima razmnaa, iz
ribnjaka su se razvila ribogojilita. Pojedini modnici gradili su velike i raskone ribanjake u kojima su
se najvie uzgajale murine.
Kolumena u djelu O poljoprivredi daje upute o uzgoju riba prema vrsti, podrijetlu, nainu ivota,
ishrani, sadraju vode, obnovi zraka i ureenju obala u ribogojilitu. Plinije i Seneka piu da je Verdije
Polion za hranu murinama bacao robove osuene na smrt. Lukul je u okolici Napulja dao probuiti
jedno brdo za dovod mora u ribnjak.
Kako je rasla mod Rimskog Carstva na patricijskim gozbama sve vie se posluivala riba iz drugih
zemalja. Lososi su se dopremali s Rajne, a arani iz Dunava.

Prerada ribe
Plinije navodi vie naina prerade ribe kiseljenjem i soljenjem radi spreavanja kvarenja.
Amfore usoljene tunjevine bile su na visokoj cijeni. Mnogi pisci spominju garum, skupocjenu
tekudinu koja se dobivala iz iznutrice skua i nekih vrsta velikih riba, koje su se gnjeile skupa s
oidenom sitnom ribom, solilo i dralo na suncu dva mjeseca. Garum se upotrebljavao kao umak i
kao dodatak mnogim jelima.
koljkarstvo
Uzgoj koljkaa se razvio vrlo rano. Pretpostavlja se da su Rimljani uspjeno uzgajali koljkae, a prije
njih Grci i Kinezi. Plinije kamenicu naziva ukrasom stolova bogatih, a Horacije misli kako svako more
ne daje jednako ukusne kamenice. I rimski klasici Marcijal, Juvenal, Seneka, Ciceron i drugi, spominju
kamenice.
Spuvarstvo
Rimljani u izraivali kistove od spuava. Slonovo uho su Rimljani koristili za unutranje oblaganje
kaciga i oklopa.
Koraljarstvo
Koralj su vrlo cjenili Rimljani i Gali. Vjerovali su da ima ljekovitu mod, da raslauje ljudsku krv i lijei
upale. Praktino iskoritavanje koralja imalo je u prolosti iroke razmjere. Izmeu Mediterana i
Istoka razvila se iva trgovina koraljima, pogotovo crvenim koraljem. Putovi trgovaca koraljem vodili
su u Indiju, gdje se zamjenjivao za smaragde i dijamante. Na Dalekom istoku dolazio je na trite i
crni koralj, za kojeg su takoer vjerovali da ima ljekovitu i maginu mod.
Pitanja za ponavljanje
Koje je prvo istraivako putovanje znanstvenog karaktera?
Po emu je zasluan Aristotel (bit)?
Po emu je zasluan Aleksandar Makedonski?
Po emu je zasluan Eratosten?
Po emu je zasluan Ptolomej?
Ukratko opii ribarstvo Grka.
Ukratko opii pomorstvo Etruana i Rimljana.
Ukratko opii ribarstvo Rimljana.

Klasino doba oceanografije (oko 30 000 pne do 1400) tredi dio

Srednji vijek (150 n.e. do poetka 15. st.)
U toku srednjeg vijeka razvoj znanosti o moru stagnira (izuzevi Vikinge, Arape i Nomane) ali
humanistika znanost doivljava procvat, a mod ondanjih velesila preteno je usmjerena na
kontinentalna osvajanja (Bizant, Mongoli,...).
Porastom arapske modi na Sredozemlju glavni trgovaki put usmjeren je u Atlantik, odnosno preko
Bliskog Istoka prema Indiji i Kini. Vjera je odigrala aktivnu ulogu u podsticanju putovanja, a misionari
su postali istraivai ija su putovanja pridonosila opdem znanju.
Kina
Kontakti Kineza s Zapadom odvijali su se posredovanjem poduzetnih arapskih pomoraca. Od 1405 do
1433 kineska dinastija ming poduzela je 7 putovanja da bi pokazali slavu carstva (nisu osvajali, nisu
tragali za bogatstvom niti sakupljali znanstvene podatke). Kako su im putovanja bila skupa, a nisu
doprinjela kineskoj kulturi (bili su daleko napredniji od ostatka svijeta), ubrzo su prestala. Brodovi
dunke su ima bili znatno vedi od europskih neki tvrde da su im posade imale 1000 ljudi. Koristili su
kompas i vrlo detaljne naigacijske karte.

Oko 250 godine p.n.e. misionarski ar budizma proirio se iz Indije do Centralne Azije, a kasnije
Putem svile sve do Kine i Japana, vjerojatno preko trgovakih dunki.
Islam
irenje islama dovelo je do stvaranja Arapskog Carstva. Ratrkane skupine nomada ujedinio je
Muhamed (570-632 godine n.e.).
Oko 1000 godine pod muslimansku je vlast potpala cijela sjeverna Afrika, panjolska, dijelovi june
Francuske, unutranjost Azije sve do Kine. Pod kalifatom, koji je svoje sredite imao uglavnom u
Bagdadu, od svih se putnika zahtijevalo da zabiljee sve ono to su na putovanjima vidjeli.
Sredinom 9. stoljeda poelo se sa sakupljanjem materijala za geografsku knjinicu. U velikim
muslimanskim centrima sagraena su sveuilita i akademije. Plovedi obalama Indijskog oceana
zbog trgovine arapski pomorci su usavrili praktinu astronomiju, nauili o morskim mijenama,
strujama i ciklusu monsuna. Njihovi su brodovi dhow (dau) bili konstruirani za plovidbu oceanima
(otvorenom moru), a nisu se mnogo izmijenili tijekom tisudu godina.
U 9. stoljedi Arapi otkrivaju kompas. Pretpostavlja se da su Kinezi ved 2000 godina prije Krista koristili
svojstvo magnetske igle za odreivanje smjera sjevera. Tek polovicom 12 stoljeda n.e. Arapi su
kompas prenijeli u Sredozemlje. Tek u 19. stoljedu pomorci su zapazili da eljezni predmeti smjeteni
uz kompas mogu uzrokovati velike pogreke.
Krdanstvo
Mala, ali stalna putovanja krdanskih hodoasnika poela je ved u 3. stoljedu n.e. Misionarsko
putovanje - pravo istraivanje je putovanje irskih redovnika koje je predvodio Columba. Oni su 795 g.
stigli do Islanda na brodovima od isprepletenog pruda pokrivenim koama.
Rani krdani - riba je tada oznaavala Krista, zbog slinosti grke rijei za ribu (ixthys) s poetnim
slovima grkog izraza Isus Krist Sin Boji Spasitelj (Isous Xrists Theou Hyis Ster).
Motiv ribe pojavljuje se u 2. stoljedu u katakombama u Rimu. Oko 200. godine krdanski pisac
Tertulijan pie da su krdani ribice, po primjeru Isusa Krista, roeni u vodi. Prema evanelju Isus
udesno hrani 5.000 ljudi kruhom i ribama. Petru i njegovu bratu Andriji kae da de ih uiniti ribarima
ljudi.
Vikinzi su naselili sjeverna podruja Europe. Siromatvo tla ih je natjeralo da se okrenu moru. Od 5.
do 11. stoljeda n.e. plovili su otvorenim morem od Norveke do Amerike, te Sredozemljem sve do
Konstantinopola. Crveni Erik proveo je 3 godine u istraivanju jugozapadne obale Grenlanda. Erikov
sin Leif (Lajf) opremio je brod s 35 Grenlanana i isplovio prema zapadu. Tako je doplovio do
Amerike, koju su nazvali Vinland, i proboravili do narednog proljeda. Neko su vrijeme plovili u
Ameriku po drvo, ali su postepeno prestali.
Normani potjeu od Vikinga osvajaa Nomandije i izvornog stanovnitva uglavnom franakog i
galsko-romanskog. Pojavljuju se u prvoj polovici 11. stoljeda, a nestaju kao etnika grupa u ranom 13.
stoljedu. Igrali su veliku ulogu u politici, ratovanju i kulturi srednjovjekovne Europe. Normani su
osnovali carstvo Sicilije i june Italije, te Engleske. Njihov je veliki izum kormilo.
irenju islama smetalo je krdanstvo i obrnuto. Neprestana borba izmeu krdanstva i islama dovela
je na kraju do kriarskih ratova koji su trajali od 1096 do 1291. Upravo su kriarski ratovi zasluni za
uspon talijanskih trgovakih gradova (prijevoz kriara).
Uspon talijanskih gradova
Od svih talijanskih gradova Venecija je najdue zadirala svoju dominij na Mediteranu. Venecija od
1409 do 1420 dolazi u posjed dalmatinskih gradova i otoka. U meuvremenu poinje Sredozemlje
poinje gubiti dotadanje pomorsko-trgovako znaenje, nakon to su se otkrili pomorski putovi u
Zapadnu i Istonu Indiju.

1260 dva mletaka trgovca, brada Maffeo i Niccolo Polo, krenuli su na put prema istoku da bi trgovali
nakitom. Doli su i do Velikog Kublaj kana koji je zatraio da mu papa poalje 100 ljudi znanja i
sposobnosti. Na idudem putovanju u Kinu sa sobom su poveli Niccolovog sedamnaestogodinjeg
sina Marca. Marco je stekao povjerenje Velikog kana, tako da ga je kan da na svom dvoru zadrao 20
godina i slao na zadatke po Carstvu. Od Marcova polaska iz Venecije do njegova povratka prole su
24 godine.
3 godine poslije povratka izbio je rat izmeu Venecije i Genove. Marco je zarobljen, a u zatvoru je
diktirao svoju priu jednom zatvoreniku. Kada je bio na umoru prijatelji su ga molili da prizna sve lai
koje je ispriao, on je odgovorio: Nisam ispriao niti polovicu od onoga to sam vidio. Osim Marca,
mnogi misionari, meu njima i fratar Odorik, prvi Evropljanin koji je opisao Lhasu, boravili su na
Dalekom Istoku.
Ribarstvo u srednjem vijeku
Nakon propasti Rimskog Carstva, nastao je veliki zastoj u ribarstvu mediteranskih zemalja. Mala
ribarska naselja na obalama Atlantika postupno su postajala vana ribarska sredita. Finci i
Skandinavci (veani, Norveani i Danci) imali su razvijeni lova na sleeve i bakalare. Ribolov se
smatrao zanatom i izdvajao se iznad pukih sukoba. Baltiki narodi sastajali su se na lovitima gdje su
obavljali svoje stare vjerske obrede prije zajednikog ribolova. Iako su vladari pojedinih zemalja
ratovali, ribari zaradenih zemalja su lovili ribu u miru i slozi jedni uz druge. Ratni brodovi nisu smjeli
uznemiravati ribarske brodove. Meutim esto su sukobi izmeu drava izbivali zbog lovita riba.
Riba se preraivala, a njome se i trgovalo.
Samostani su podupirali ribolov na sve mogude naine. Redovnici su pleli mree, a uz samostane i
feudalna dobra su se gradili ribnjaci. Povedao se broj dana posta i nemrsa kako bi se narod priviknuo
na ribu. U srednjem vijeku razvio se lov vedih razmjera, za koji su se upotrebljavale vede i savrenije
mree od onih u starom vijeku.
Na obalama sjeverozapadne Europe poele su se primjenjivati mree za lov sleeva i bakalara.
Poznati su zapisi iz 9. stoljeda o lovu atlantskog bakalara na norvekim obalama, oko Lofota i u Vest
Fjordu. Normanima je bakalar bio najvanija hrana. Od 12. stoljeda na norvekim lovitima pojavljuju
se i drugi sjevernomorski ribari.
Lov na sleeve
Narodi s obala Sjevernog i Baltikog mora hranili su se vrlo rano sleevima koje Rimljani nisu
poznavali. Uz bakalar, sleevi su vaan predmet trgovine i od 14. stoljeda mnogo su se traili u
europskim krdanskim zemljama zbog promjena u uobiajenoj ishrani i zato to su bili glavno jelo u
nemrsnim danima. Uz to, bila je to jeftina riba, a mogla se jesti soljena i suena. Glavne luke u
Francuskoj za odlazak u love na sleeve u 11. stoljedu bile su Boulogne-sur-Mer, Dieppe i Fecamp, a u
Engleskoj Yarmouth. U junoj Skandinaviji bilo je sredite trgovine sleevima koju su vodili gradovi
sjevernonjemake Hanzeatske lige (Hamburg, Lubeck, Rostock, Bremen), koji svoj razvoj i slavu
upravo duguju sleevima.
Kitolov
Zapisi o kitolovu du obala Norveke seu do u 9. stoljede. Kitove su lovili uz obalu tako da su iz
amaca u njih bacali koplja i harpune. Truplo su dijelili prema broju zabodenih kopalja i harpuna.
Zbog toga je u svakom oruju bilo urezano ime lovca. U 12. stoljedu Baski su lovili crne kitove u
Biskajskim zaljevu, a u 14. stoljedu opremali su posebne brodove kitolovce koji u odlazili na lovita u
Sjevernom moru i dopirali do Grenlanda i Newfoundlanda, te tamo lovili grenlandske kitove.
Pitanja za ponavljanje
Opii pomorstvo Vikinga.
Opii pomorstvo Kine. Kako se zove tradicionalni kineski brod?
Opii pomorstvo Arapa. Kako se zvao tradicionalni arapski brod?
Tko je Marco Polo? Navedi to zna o njegovim putovanjima.

Predchallengersko doba u oceanografiji (1400-1872)

Predchallengersko doba (1400-1872):
obuhvada razdoblje od poetka renesanse do polovice 19. stoljeda
zlatno doba u hidrografiji, razdoblje velikih putovanja i otkrida, kolonizacije i razvoj trgovine...
moemo ga podijeliti na:
a. Doba velikih otkrida (1400-te do 1700-te)
b. Doba prvih znanstvenih putovanja (1700-te do 1872)
Doba velikih otkrida (1400te do 1700te)
Vedina otkrida do 13. stoljeda obavljena su kopnenim putovima. Uspon Mongolskog carstva u
centralnoj Aziji i pad Konstantinopolisa pod Turke 1453 presjeklo je drevne trgovake rute izmeu
Europe i Indije i Kine. Stoga su europski trgovci odluili pronadi morski put do Orijenta.
U traganju za novim i kradim putovima u Indiju osobito se istiu panjolska i Portugal kao najjae
pomorske nacije onog vremena. Njihovim pomorcima od polovice 15. do polovice 16. st. pripada
najveda zasluga za velika geografska otkrida novih kontinenata i prolaza.
Mnoga saznanja ranijih pomoraca, kao na primjer Feniana, izgubila su se do tog doba. No razvoj
trojarbolnih jedrenjaka omogudio je tadanjim istraivaima da se otisnu na debelo more. Portugalci
su projektirali karavelu - jedrenjak od 50 do 150 tona sposoban da nosi velike koliine hrane. Zbog
tekih uvjeta mornarskog ivota na jedrenjacima bilo je teko pronadi mornare za daleke ekspedicije.
Da bi pridobile ljude za posadu, Portugal i panjolska, traile su od Pape oproste od grijeha svim
mornarima koji bi poli u otkride novih krajeva
Poetkom 14. stoljeda kormilari zapadnog Sredozemlja (Baleari) crtali su karte na ovjoj koi Portolano karte, a na njima su se crtali samo priobalni detalji.
Plovidba oko Afrike
Princ Henrik od Portugala ili Henrik Pomorac (El Navegador) kako su ga zvali zbog njegove ljubavi
prema moru, bio je vojnik, ali je prouavao i umijede kartografije, te planirao putovanja i opremao
ekspedicije. Princ Henrik se nadao pronalasku puta oko Afrike prema istok - on je svake godine slao
karavele. Iako je bio vrlo poboan gusario je i trgovao afrikim robovima. To je za Europu bila novost,
iako je u arapskim zemljama cvala stoljedima.
Od portugalskih kapetana koji su provali oploviti Afriku istie se Bartolomeo Diaz (1487/88). Diaz nije
oplovio Afriku, ali je proao rt Dobre nade, a da toga nije bio svjestan.
Vasco da Gama (1498) iz Atlantika preko Rta dobre nade ulazi u Indik i dolazi do Indije. Arapi su bili
zapanjeni da su krdani pronali put u Indijski ocean koji je stoljedima pripadao samo njima.
Istraivanje Afrike
Henrik Pomorac je 1442 vratio nekoliko zarobljenih Maura u Maroko i za njih primio neto zlatne
praine i 10 crnaca. Tada je poela kolonijalna trgovina robljem, koja je bila osnovni motiv za
istraivanje Afrike.
Otkride Amerike
Oko 1492 Njemac Martin Behaim, napravio je najstariji postojedi globus na temelju Ptolomejevih
karata. Na globusu je prikazana Europa odvojena Atlantikom od Azije sa samo 126 geog. duine.
Kako je Ptolomej uzeo opseg zemlje po Posidoniju, a ne po Eratostenu, udaljenost je bila znatno
manja od stvarne. Ovo je uvjerilo Kolumba (Cristofor Columbo (1451-1506)) da se do Azije moe lako
preko Atlantika. Kolumbo je ivot posvetio traenju zapadnog puta u Indiju. U svom prvom putovanju
doao je do Bahamskih otoka (San Salvador) za koji su mislili da je zapadna Indija.

Istraivanje June Amerike

Nakon to su panjolci opljakali stare civilizacije Maya i Inka u potrazi za zlatom, motiv za daljnje
istraivanje June Amerike dala je legenda o Eldoradu - Pozladenom. To je bio vladar za kojeg se
govorilo da se svakog dana premazuje uljem i prska zlatnom prainom, te da vlada basnoslovno
bogatom zemljom zvanoj Manoa.
Plovidba oko Svijeta
Ferdinando Magellan (1480-1521), pomorac, geograf i istraiva prvi je oplovio Zemlju. Magellan
potjee iz portugalske plemidke obitelji. Magellan 1519 isplovio s 280 ljudi od kojih su 37 bili
Portugalci, ostalo panjolci. Ekspediciju je inilo 5 brodova u prilino loem stanju, tako da je samo
Victoria potpuno obavila putovanje.
Jedan je mornar zapisao da su se hranili starim dvopekom, volunjskom koom kojom su bili obloeni
vrhovi krieva, drvenom piljevinom i takorima koji su kotali pola krune. Kada su napokon doli do
Filipina, u jednoj ekspediciji na otok Mactan Magellan je ubijen i ekspedicija se raspala. U pobuni
mornara Sebastian de Elcano je izabran za kapetana. Nakon 3 godine putovanja pristali su u Sevilli i
to samo 18 ljudi iz prvobitne posade. To je 1580 ponovio Sir Francis Drake.
Traenje sjeverozapadnog prolaza do Indije
Englezi i Francuzi su pretpostavljali da sjeverno od Amerike mogu pronadi put za Istok. 1497. Englezi
su pod vodstvom mletakog trgovca John Cabota doli do obala Nove kotske (Sjeverna Amerika)
vjerujudi da je to dio Azije. 3 godine kasnije Sebastijan Cabot (sin) je uvidio da je to dio novog
kontinenta.
1576-1610 Forbisher i Hudson tragaju za sjeverozapadnim prolazom do orijenta. Forbisherovo
putovanje ilustrira vjetinu i smjelost tadanjih pomoraca. Nakon to je brod Michael dezertirao,
Gabriel brod od samo 20 tona s 18 ljudi je nastavio plovidbu preko Atlantika.
Engleze nisu obeshrabrile neuspjele ekspedicije. 1670 osnivali su u tu svrhu kompaniju Hudsonova
zaljeva. Europljanima je postalo jasno da de sjeverozapadni prolaz za Istok, ukoliko i postoji, zbog
leda biti gotovo neupotrebljiv u praksi vedi dio godine.
Potraga za sjeveroistonim prolazom za Indiju
Polovicom 16. stoljeda Englezi ele sudjelovati u trgovini s dalekim Istokom. Bududi da su ved pokuali
pronadi sjeverozapadni prolaz (preko Sjeverne Amerike) i u tome nisu uspjeli, poeli su istraivati
sjeveroistoni prolaz. 1553 g. kompanija londonskih trgovaca pustolova (Moskovska kompanija)
poslala je brodove oko sjevernog dijela Norveke da vide postoji li mogudnost prolaza.
Na trima putovanjima nizozemskog istraivaa Willema Barentsza (1550 1597) izraene su dobre
karte sjeverno-istonog podruja Arktike. Danac Vitus Bering vodio je dvije ekspedicije 1724 i 1741.
Ruski car Petar Veliki poslao ga je ustanoviti da li su Azija i Amerika spojene kopnom.
Istraivanje Australoazije
Pretpostavlja se da su Arapi doli do Australije puno prije Europljana, ali ih je tamo malo toga
zanimalo, pa nisu vie ponovili putovanje. Zanimljivo je da se Australija nalazila na zemljopisnim
kartama prije no to su je Europljani otkrili - europski su geografi potaknuti Magellanovim
izvjetajima o postojanju kopna juno od njegova prolaza, zakljuili da postoji simetrina raspodjela
kopna sjeverno i juno od ekvatora. Nacrtali su veliki zamiljeni kontinent i nazvali ga Terra Australis.
Zamiljeni kontinent obuhvadao je Antartiku, Australiju i velik dio Pacifika.
Mit o velikom junom kontinentu privlaio je evropske istraivae. Prirodoslovac, a kasnije i gusar
William Dampier, je 1688 plovio je sa svojim gusarima uz australsku obalu.
Mercator (1512-1594) je oko 1560 izumio projekciju, koja je radikalno izmijenila navigacijske karte. I
danas se praktiki sve karte crtaju u ovoj projekciji usprkos izoblienju skale koje je sve vede to je
dalje od ekvatora. U 17. stoljedu Englezi preuzimaju primat u kartografiji.

Razvoj ihtiologije do 18. stoljeda

Prvi znanstveni opisi riba i drugih morskih organizama potiu od Aristotela, a do 16. stoljeda gotovo
da nema literature. Francuski prirodoslovac Pierre Belon (1517-1564) izdaje prve ihtioloke tekstove:
1551 Histoire naturelle des estranges poissons;
1553 De aquatilibus.
Guillaume Rondelet (1507-1566) profesor medicine na sveuilitu u Montpellieru, 1554 tiska knjigu
De piscibus marinum u kojoj opisuje 244 riblje vrste.
Hippolito Salviani (1514-1572) 1558. objavljuje prvi tekst o regionalnoj fauni (talijanske ribe i
glavonoci) - Aqutilium animalium historia
Girolamo Fabrici ili latinski Hieronymus Fabricius (1537-1619), talijanski anatom koji prouava i
anatomiju morskih organizama.
Ulisse Aldrovandi (1522-1605), talijanski prirodoslovac, znaajan je za razvoj moderne zoologije.
Posjedovao je znameniti prirodoslovni muzej. 1613 izdaje De Piscis libri quinque et de cetis liber unus.
Conrad Gessner, lat. Conradus Gesnerus (1516-1565), vicarski prirodoslovac - prema nekim
autorima njegovo djelo Historia animalium, od 1551 do 1558, smatra se poetkom moderne
zoologije.
George Markgraf u svojoj knjizi Naturalis Brasilae biljei 100 novih ribljih vrsta. 1686 John Ray (16271705) i Francis Willughby (1635-1672), engleski prirodoslovci, izdaju knjigu u kojoj opisuju 400 ribljih
vrsta.
Lov na sleeve
U najjaem razdoblju lova na sleeve sastajalite vie tisuda brodova bilo je pred Ruegenom, gdje su
posade (Finske, Poljske, Nizozemske, Njemake, Engleske i Danske) sudjelovale u sveanosti
otvaranja sezone lova.
I Koebenhavn i Amsterdam zahvaljuju svoj razvoj trgovini sleevima. Poslije su sleevi promijenili
obitavalite, pa je zbog toga i oslabila snaga hanzeatskih gradova.
Sleevi su se prvo preraivali soljenjem u bavama, a od 14. stoljeda stavljaju se u salamuru i sue.
Od sredine 15. stoljeda sleevi se na veliko dime. Za srednjovjekovne oskudice hranom dolazil je do
sve vede jagme za soljenim, suenim i dimljenim sleevima. Povjesniari su zapisali da su o lovini
sleeva ovisile vojske Danske i Engleske.
Holandski ribolov na sleeve u 16. stoljedu bio je temeljito organiziran - detaljno su bile planirane
sve faze ribolova na brodu. Postojao je znanstveni institut koji je planirao na kojim lovitima i u koje
vrijeme de loviti odreeni broj brodova.
Sredinja lovita bila su oko otoja Shetland, kamo bi sredinom ljeta doplovila velika flota
nizozemskih ribara. Tu su flotu uvali ratni brodovi, to je kotska smatrala provokacijom. Zbog toga
je kotski kralj Jakov zaratio s Nizozemskom. Njegov unuk Karlo I branio je Nizozemcima lov na
sjeveru kotske i zaplijenio im vie ribarskih brodova, zbog ega su sukobi ovih dvaju zemalja
obnovljeni.
Zahvaljujudi vrlo intenzivnom lovu i preradi sleeva Holanani su u to vrijeme imali vie ribarskih
brodova nego sve ostale evropske drave. Sleevi su im pomogli i u izgradnji trgovake mornarice, a
Nizozemska je postala najmodnijom pomorskom silom.
Kad je pomorska mod Nizozemske poela slabiti sredinom 16. stoljeda, sve je vie jaao ribolov na
sleeve engleskih ribara. Bilo je zabranjeno kupovanje strane ribe, davale su se premije za svaki
novosagraeni ribarski brod ili za odreene koliine ulova. Za vladavine Jakova I, admiral William
Monson iskazuje kralju ast kao onome koji je ribarstvo po broju brodova uinio modnijim od iijeg
na svijetu.

Lov na bakalare
U 15. stoljedu koristila su se lovita bakalara na kontinentskoj podini Islanda. Ribarski dvojarbolni
jedrenaci iz Engleske i Nizozemske lovili su oko 30 000 kilograma bakalara, kojeg su solili i suili.
Lovci na bakalare stigli su u Novu Scotiju u Sjevernoj Americi bar jedno stoljede prije Kolumba, a
bogata lovita drali su u tajnosti.
1497 Genoveanin John Cabot u slubi engleskog kralja Henrika VII, preplovio je sjeverni Atlantik
nadajudi se da de otkriti sjevernozapadni prolaz u Pacifik. Plovedi preko prostranog kontinentalnog
pruda izmeu Newfounlanda i Nove Scotije otkrio je najbolja lovita bakalara koja su uskoro
zasjenila ona oko Islanda i Lofota. Na prudovima oko Newfounlanda najprije su se pojavili engleski
ribari, a kasnije francuzi, baski i portugalci. Ribolov se obavljao u toplo doba godine i prestajao za
otrih zima. Bakalari su se lovili udicama na povraz ili na parangal.
Francuzi i Portugalci su u 16. stoljedu vrlo unaprijedili lov na bakalar, jer su raspolagali velikim
prirodnim solanama koje Englezi nisu posjedovali. Bakalar se nakon skidanja glave i vaenja utrobe
privremeno solio u bavama na brodu, a nakon povratka u luke, iz njega se u suionicama istjerivao
viak soli i vlage.
Na Newfoundlandu su sve do 1603 postojale privremene neseobine, a poslije je tu nastalo
meunarodno ribolovno sredite. Europskim su se ribarima kasnije pridruili i ameriki kolonisti iz
Gloucestera. esto su izbijali sporovi oko lovita koji su trajali sve do 20. stoljeda. U doba ribarskih
jedrenjaka bakalari su se lovili udicama na povraz ili parangal, a poslije mreama stajaicama.
Razvojem parobrodarstva i motornih brodova sve se vie lovilo dubinskim povlanim mreama, a
kasnije i lebdedim povlanim mreama s brodovima velikog akcijskog radijusa, to je znatno povedalo
ulov.
Kitolov
U 16. stoljedu Nizozemci love kitove u sjevernim morima. 1614 u Nizozemskoj je utemeljeno veliko
kitolovno drutvo. U Amsterdamu su sagraena velika skladita i rafinerija ulja, koje se izvozilo.
Poetkom 16. stoljeda Francuzi se bave kitolovom, no ulov bakalara je donosio bolje prihode i
Francuzi koncem 17. stoljeda ga naputaju.
Englezi su u 16. stoljedu otkrili lovita kitova oko Svalbarda i Grenlanda. Kada su se potkraj stoljeda
kitovi prorijedili i lov oslabio, na zahtjev trgovaca Engleska je ponovo oivjela kitolov:
od 1672 poela je pladati premije na iskrcano ulje i usi,
1693 utemeljila je drutvo kitolovaca koje je oslobodila svih drabina i carina. I pored svih
olakica drutvo je propalo.
Pitanja za ponavljanje
Koje razdoblje obuhvada predchallengersko razdoblje u oceanografiji i kako se dijeli?
to je natjeralo Portugalce i panjolce na traenje novog puta za Istok?
Opiite Portolano karte.
Navedite to znate o Henriku Pomorcu.
Navedite to znate o Kolumbovim putovanjima.
Navedite to znate o Magellanovom putovanju. ija je ekspedicija druga uspjela oploviti
svijet?
Koji je glavni motiv istraivanja June Amerike? Koja je legenda tjerala panjolce na
istraivanje Amazone?
Koji je glavni motiv istraivanja Afrike?
Koji je glavni motiv istraivanja Australije?
Zato su Francuzi, Englezipokuavali nadi Sjevero-zapadni, odnosno Sjevero-istoni prolaz u
Pacifik?
Kako je dolo do evropskog otkrida Australije? to je Terra Australis Incognita?
Koja se projekcija koristi za crtanje karata danas?
Kako je zove vicarski prirodoslovac koji se smatra ocem moderne zoologije?

Predchallengersko doba u oceanografiji (1400-1872) drugi dio

Doba prvih znanstvenih putovanja, otkrida i izuma (1700te do 1872)
Zapadni svijet je u neto vie od 60 godina otkrio novi kontinent i novi ocean (Pacifik). U tom
kratkom razdoblju bili su poznati obrisi svih kontinenata osim Australije i Antartike. panjolska,
Francuska, Nizozemska i Engleska nastoje otkriti nove zemlje radi kolonizacije, dobivanja sirovina ili
trgovine, pogotovo zainima za koje se vjerovalo da pomau u lijeenju kuge. U poetku su
istraivanja mora primarno povezana s kartografijom i ograniena na povrinu oceana, iako su
raene izmjere dubina pomodu konopa opteredenih olovom.
Ponovni interes za prirodne znanosti (nakon Srednjeg vijeka) poinje u 16. stoljedu i tijekom
slijededih stotinjak godina mnoge su studije izveli prirodoslovci amateri. Obino su bili profesionalci u
drugim podrujima, esto lijenici ili istraivai, jer u to doba nije bilo posebno izobraenih
prirodoslovaca.
Velika prekomorska putovanja tijekom 17. i 18. stoljeda omogudila su upoznavanje mnogih do tada
nepoznatih biljaka, ivotinja, ruda i fosila, to se sve sakupilo u velikim zbirkama znanstvenih
drutava, sveuilita i prirodoslovnih muzeja diljem Europe. Skupljanjem i opisom bavili su se
uglavnom brodski lijenici.
1674. Robert Boyle (1627-1691), engleski fiziar i kemiar, objasnio je vezu izmeu saliniteta,
temperature, tlaka i dubine mora. Boyle utvruje da:
su dublje razine mora hladnije od povrinskih i
se temperaturni odnosi mijenjaju s klimatskim prilikama atmosfere.
Naglaava ono to je ved tada bilo poznato - da je ocean jednoliko zaslanjen.
1719. John Harrison urar bez formalnog obrazovanja iz Yorkshirea napravio je svoj prvi kronometar
(sat). U emu je vanost njegova pronalaska?
Geografska duina na moru moe se izraunati jedino pomodu sata koji de odrati tonost grinikog
vremena.Razlika izmeu lokalnog vremena i vremena po Greenwichu je ustvari razlika u geog. duini.
1714 na zahtjev British Admiralty-a, British Parlament je osnovao Board of Longitude (Odbor za
geografsku duinu), koji je 114 godina kontrolirao razvoj kronometra. Povod osnivanju odbora bila je
velika tragedija 1707 kada su 4 britanska ratna broda krivo izraunala geografsku duinu i nasukala
se. U maglovitoj nodi 2000 ljudi izgubilo ivot.
Odbor je raspisao nagradu od 20,000 funti (koje su onda vrijedile koliko danas nekoliko milijuna funti)
onome tko uspije izraditi dovoljno toan kronometar. Harrison je cijeli svoj ivot posvetio izradi
kronometra, ali je tek etvrtim kronometrom (1759) uspio zadovoljiti po dimenzijama i po tonosti,
stroge uvjete Odbora. Nagrada mu je dodijeljena tek 1773. Tako je kronometar postao standardni
instrument pomorske i zrane navigacije.
Grof Luigi Ferdinando Marsigli (ili Marsili) (1658 1730), talijanski vojnik i prirodoslovac, jedan je od
poetnika u istraivanju Sredozemlja.
Nakon studija u Bologni, putovao je Otomasnkim Carstvom i sakupljao podatke o vojnoj organizaciji
Carstva, kao i prirodoslovlju. Smatra se da je otkrio postojanje kontinentskog elfa (kojeg naziva
podmorskom nizinom tal. pianura). Opisao je i postojanje dubinske protustruje u Bosporskom
tjesnacu, ija je voda bila razliite slanosti i gustode od povrinske, te je prvi mjerio visinu valova u
Sredozemlju. Praktino su prva moderna istraivanja mora (pogotovo biologije mora) zapoela
tijekom putovanja i istraivanja Humboldta, te kapetana Jamesa Cooka.
Friedrich Heinrich Alexander Baron von Humboldt (1769-1859), njemaki prirodoslovac i istraiva,
je na svom putovanju u Junu Ameriku istraivao i opisivao vrste.
Kapetan James Cook (1728-1779) bio je vjet pomorac, navigator i znanstvenik. Bio je jedan od koji je
prepoznao da manjak vitamina C u ishrani mornara uzrokuje skorbut. Cook je uvijek plovio s mnogo
kiselog kupusa i inzistirao je da ga mornari jedu. Takoer je mjerio stanja povrine oceana i napravio
prvu tonu kartu oceana pomodu kronometra. Tijekom putovanja napravljeni su opisi i crtei biljaka
i ivotinja dotada potpuno nepoznatih europskom svijetu. Umro je na Havajima (ubijen je iz zasjede).

Od 1768 do 1779 je u svoja tri putovanja, Cook za potrebe britanske mornarice, odredio granice
Pacifika, otkrio Novi Zeland, Australiju i Havaje.
Na prvom putovanju kap. Cooka brodom HMS Endeavour, Cooka je pratio Joseph Banks, mladid koji
je zavrio Eton i Oxford. 1772 Cook je s dva broda (Resolution i Adventure) poao na svoje drugo
putovanje. U tri ljetne sezone Cook je dokazao da sjeverno od 65 stupnja june irine ne postoji
nikakav kontinent.
Velika putovanja obogatila su europske muzeje najrazliitijim morskim ivotinjama. Od 18. stoljeda u
Engleskoj se osnivaju klubovi kolekcionara biljnih i ivotinjskih organizama. Raznolikost otkrivenih
organizama i njihovo bolje upoznavanje, koje su omogudile velike zbirke, potaklo je misao o jedinstvu
ivog svijeta u emu su prednjaili francuski israivai, osobito Georges Buffon (1707-1788), Jean
Lamarck (1744-1829), Etienne Francois Geoffroy St. Hilaire (1722-1844).
1769. Benjamin Franklin (1706-1790) i Timothy Folger nacrtali su kartu Golfske struje. Franklin osim
to je bio poznati dravnik i diplomat, bio je poznat i kao znanstvenik. Franklin je prvi opisao Golfsku
struju kao rijeku u oceanu. Brzina joj moe biti i do 5 vorova. Golfska struja nosi toliku koliinu vode
kao sve rijeke svijeta zajedno pomnoeno sa 100! On je promovirao koritenje Golfske struje da bi
ubrzao dopremu pote iz Amerike u Europu kao i da bi unaprijedio druge komercijalne vrste
prijevoza morem.
G. Galilei (1564-1642), talijanski filozof, matematiar, fiziar i astronom, pretpostavio je da su
vertikalne oscilacije mora uzrokovane kretanjem Zemlje. Na osnovi razraene Galileove teorije, I.
Newton (1643- 1727) postavlja svoju teoriju gravitacijske sile Sunca i Mjeseca, na kojoj se zapravo
osniva moderna teorija o morskim mijenama. Toj je teoriji mnogo svojim radom pridonio francuski
astronom markiz Pierre-Simon Laplace (1749-1827). 1775 postavlja teoriju o morskim mijenama.
1776. otac moderne kemije Antoine Laurent de Lavoisier (1743-1794) objelodanio je prvu analizu
morske vode. Prvi je svratio panju na geokemijsku ulogu vode u glavnom sedimentacijskom
krunom toku. On razlikuje dva tipa morskih sedimenata: pelagike i litoralne tj. obalne sedimente.
1799 britanski geograf, povjesniar i oceanolog, major James Rennel (1741-1830) izradio je karte
struja i vjetrova u Atlantiku i Indiku sa zapanjujudom tonosti. Takoer je autor prvih znanstvenih
udbenika o strujama u tim oceanima.
1800 grof Sir Benjamin Thomson Rumford (1753-1814) predstavlja ideju o globalnoj cirkulaciji
oceana tvrdi da voda ponire kraj polova i die se oko ekvatora.
William Marsden (1754 1836) engleski orijentalist, lingvista, numizmatiar i pionir istraivakih
studija o Indoneziji, tajnik britanske mornarice za vrijeme napoleonskih ratova, podijelio je oceanska
i morska prostranstva na kvadrate koji i danas nose njegovo ime, a slue za skupljanje raznih
sistematskih informacija o moru.
Francuski kemiar i fiziar Joseph Louis Gay-Lussac (1778-1850) istraivao je:
dotok i mijeanje slatkih voda u obalnom podruju,
odnos isparavanja i padalina kao imbenika slanosti,
odnose saliniteta i gustode u vodama Atlantika,
odnose temperatura i gustode u moru
da bi dokazao stalnost vodenih masa, te je tvrdio da su morske struje sredstvo uspostavljanja
ravnomjernog saliniteta u moru.
1819 vicarski kemiar Alexander Marcet (1770-1822) otkriva stalan odnos sastojaka u morima (tzv.
Marcetov princip). Opazio je rast gustode morske vode padom temperature sve do njenog ledita za
razliku od slatke vode koja ima najvedu gustodu pri 4C (anomalija vode), to je vrlo znaajno za
strujne tokove i ivot u moru.

Prethodnicom istraivanja otvorenih mora (high seas) moe se smatrati putovanje britanskog ratnog
broda HMS Beagle, od 1831 do 1836, pod zapovjednitvom kapetana Fitzroya, u vode junog
Atlantika. Na brod se kao prirodoslovac ukrcao i Charles Darwin (1809-1882). Darwin nije imao
formalnog obrazovanja i upravo je bio napustio Cambridge University jer je izgubio zanimanje za
studij.
Darwin je imao sredu to ga je ekspedicija odvela na Galapagos, gdje je promatrao brojne ivotinje
koje su evoluirale u izoliranom okruenju. Na putovanju je Darwin sakupio veliki broj morskih
ivotinja, objavio jo i danas vaedu klasifikciju ciripednih rakova, te teoriju nastanka atola.
Opaanja za vrijeme putovanja dala su mu ideje u formulaciji teorije o evoluciji i prirodnom odabiru.
Prema Darwinovoj teoriji varijacije unutar vrsta pojavljuju se sluajno i preivljavanje organizama
odreeno je sposobnodu adaptiracije na okoli. Istodobno je mladi prirodoslovac Alfred Russell
Wallace, neovisno od Darwina, doao do slinih zakljuaka o evoluciji i prirodnoj selekciji. Bilo je i
estokih protivnika kao George Cuvier (1769-1832) koji je otro zastupao teoriju o nepromjenjivosti
vrsta.
1818 Sir John Ross (1777-1856), britanski kontraadmiral i istraiva Arktika, izvukao je s dubine od
1800 m morske organizme i tako pokazao da ivot postoji i u velikim dubinama.
Sir James Clark Ross (1800 1862), britanski asnik i istraiva, istraivao je Arktik sa svojim stricem
Sir John Rossom i Sir William Parryem. Zasluan je za otkrivanje magnetskog pola i kartiranje
polarnih oblasti. Od 1839 do 1843 istrauje Antartik brodovima Erebus i Terror. 1840. izveo je prvo
moderno sondiranje dubokih voda. Sakupio je vaan bioloki materijal, koji je grabilicom izvukao s
dubine od oko 600m.
1828. prirodoslovac amater i kirurg J. Vaughan Thomson sakupljao je i istraivao morski plankton uz
obale Irske. Prvi je opisao planktonske stadije rakova. U to se vrijeme, pod utjecajem njemakog
zoologa C.G. Ehrenberga, dralo da su dijatomeje ivotinje jer je Ehrenberg zamjenio kloroplaste
dijatomeja za ovarije.
Engleski botaniar i putnik Sir Joseph Dalton Hooker (1817-1911) koji je bio ukrcan kao prirodoslovac
na Rossovoj ekspediciji u vode Antarktika, spoznaje da su planktonske dijatomeje biljke, te da imaju
istu ulogu kao i zelene biljke na kopnu. Hooker je radio na ureaju za mjerenje hidrostatskog tlaka
na dnu mora, kao i na dubinskom termometru. Osim toga, pokuao je protumaiti morske struje i
gustodu mora na podruju Gibraltarskog tjesnaca i Bospora.
Matthew Fontaine Maury (nadimka Pathfinder of the Seas) (1806-1873), ameriki oceanograf i
profesionalni mornariki asnik, direktor ustanove za izradu pomorskih karata i instrumenata US
Navys Department of Charts and Instruments, za mnoge je otac moderne oceanogafije.
Njegovi projekti sondiranja i uzorkovanja dna Atlantskog oceana, koriteni su za izradu karata dna
Atlantika. Njegov rad skratio je prekooceansku plovidbu U.S. clippera najbrih brodova tog doba.
Svojim kartama Atlantika, koje sadravaju obilje podataka (temperature, vjetrovi, struje, dubine),
omogudio je zapovjednicima da planiraju najbolje plovidbene rute
Mnogo je pridonio fizikalnoj i biolokoj oceanografiji, posebno pomorskoj meteorologiji.
Karte je aurirao podatcima iz brodskih dnevnika trgovakih brodova koje su mu slali zapovjednici
(zamolio ih je da naprave to je mogude vie osmatranja, te da putaju boce s podacima o tonom
mjestu putanja boce, a nalazae boca molio je da mu ih urue nazad s podatkom o mjestu nalaska).
1853 organizirao je prvu meunarodnu meteoroloku konferenciju koja je rezultirala
meunarodnom suradnjom u sakupljanju informacija o vremenu na moru.
1855 izdao je Physical Geography of the Sea. Znaenje tog djela je u Mauryjevoj spoznaji da u oceanu
i njegovu zranom omotau postoji kruni sistem masa s jako izraenim meudjelovanjem.
Sistematsko motrenje na svim oceanima zapoelo je 1834 kada je Whewell predloio da se u sj.
Atlantiku postave mareografi na 600 motrilakih postaja.

Razvoj ihtiologije u 18. i 19. stoljedu

Carolus Linnus, Carl von Linn (1707 1778), vetski botaniar i zoolog, otac moderne taksonomije
svrstava ribe u svoj prirodni sustav, klasificirao organizme u 3 carstva, koje je podijelio u razrede (u
koljena nije svrstavao!) i dalje u redove, (nije svrstavao u porodice!) rodove i vrste.
Peter Artedi (1705-1735) otac ihtiologije, student velikog Carla von Linnea. 1735 preminuo u
jednom kanalu u Amsterdamu. 1738 nakon njegove smrti izlazi njegovo djelo Bibliotheca
Ichthyologica and Philosophia Ichthyologica.
Marcus Elieser Bloch (1723-1799), njemaki lijenik i prirodoslovac, izdaje knjigu Ichthyologia u kojoj
se nalaze slike riba u nekoliko volumena.
Johan Gottlob Schneider (1750-1822) nakon njegove smrti zavrava knjigu Systemae Ichthyologiae
opisujudi 1519 vrsta.
George Cuvier (1769-1832) postavlja temelje poredbenoj anatomiji i paleontologiji. Njegovo djelo
Regne animal distribue dapres son organisation (1817-1830) donosi novosti u klasifikaciji riba. 1830
Cuvier zajedno sa svojim studentom Achille Valenciennes (1794-1865) pie Historie Naturelle des
Poissons u kojem opisuju 4514 vrsta. To djelo nije nikada zavreno
Petre Simon Pallas (1741-1811) njemaki zoolog i botaniar, radio je u Rusiji - istraivao ihtiofaunu
Crnog i Kaspijskog mora, Bajkalskog jezera.
1829 norveki teolog i ribarstveni biolog Michael Sars (1809-1869) izdaje Contributions to the Natural
History of Marine Animals, a 1835 Description and Observations. Nakon njegove smrti njegov sin
George objavio je oeve radove o haringi i bakalaru.
Albert Gunther (1830-1914) u Catalogue of the Fishes of the British Museum opisao je preko 6800
vrsta.
Pieter Bleeker (1819-1878) nizozemski lijenik i ihtiolog, istraivao je u istonoj Aziji, sakupio preko
12 000 razliitih vrsta riba (danas u Prirodoslovnom muzeju u Leidenu). 1860 izdao je Atlas
Ichthyologique u 36 svezaka u kojem je preko 1500 ilustracija. Objavio vie od 500 radova iz
ihtiologije, opisao 511 novih svojti i 1925 novih vrsta.
Za prouavanje fosilnih riba naroito je zasluan Louis Agassiz. Do danas je otkriveno oko 2000 vrsta
fosilnih riba. 1844. francuz Remy je umjetno uzgojio pastrvu i na njegovu je iskustvu Francuska
akademija izgradila prvo ribogojilite. Jo je 1733 je njemac Jakobi prvi uspio umjetno oploditi jaja
potone pastrve i uzgojiti ribice, ali je njegovo otkride palo u zaborav.
U srednjem vijeku razvio se lov vedih razmjera, za koji su se upotrebljavale vede i savrenije mree od
onih u starom vijeku. Mree su uglavnom kod kude plele ene. U nas je runo pletenje prestalo prije
pedesetak godina.
U novom vijeku, otkrivanjem novih zemalja, dolo se do vedih izvora sirovina za pravljenje mrea, a
izumljen je stroj za izradu mree, te novi umjetni materijali za proizvodnju konca.
1778 pokuali su Horton, Ross, Davies i Golby u Engleskoj konstruirati stroj za pletenje mrea, ali bez
uspjeha. 1802 Jacquard je prikazao svoj model stroja u Francuskoj, ali je i on odbaen i zaboravljen.
1820 Patterson iz kotske konstruirao je stroj, koji je 1835 usavrio Ritchie. Tada poinje intenzivna
industrijska proizvodnja mrea. 1840 Pecquer je u Francuskoj patentirao drugi tip stroja za mree.
Prva tvornica za proizvodnju mrea u Hrvatskoj otvorena je 1927. u Zadru i od tamo je 1962.
prebaena u Biograd.
Poboljanje i intenzifikacija ribolova u 19. stoljedu doveli su naprije do povedanja ulova, a nakon toga
do kolebanja, a ponegdje ak i smanjenja ulova. Tada su zanstveni krugovi poeli uviati da su vaniji
objekti ribolova ograneni na relativno malen broj vrsta koje uglavnom ive u plitkim morima
kontinentskog elfa, te da preintenzivno iskoritavanje ribljih naselja moe dovesti do prelova i
dovesti u pitanje rentabilnost ribolova i ugroziti opstanak ribljih populacija.

Ta je spoznaja upudivala na potrebu da se izvori hrane u moru racionalno iskoritavaju. Trebalo je

ribolov postaviti na znanstvenu osnovu. U tu svrhu je bilo potrebno prouavati ne samo ivot i razvoj
tih naselja nego i uvjete ive i neive okoline, o kojima oni ovise, te utjecaj ribolova na njih
(ukljuujudi ribolovni alat i tehnike, te statistiku ribolova). Tako se nakon 70ih godina 19. stoljeda
razvila, u poetku samo kao primjenjena grana oceanografske biologije, ribarstvena znanost.
Pitanja za ponavljanje
Tko je u razdoblju nakon Velikih otkrida preuzeo ulogu znanstvenika?
James Cook?
Kako se rijeio problem odreivanja geografske duljine? Tko je Harrison?
Nauite najznaajnija otkrida slijededih znanstvenika:
Robert Boyle
Von Humbolt
Benjamin Franklin
Pierre-Simon Laplace
Antoine Laurent de Lavoisier
Joseph Louis Gay-Lussac
Alexander Marcet
Charles Darwin teorija evolucije i prirodnog odabira vrsta, te istraivanja brodom Beagle
Matthew Fontaine Maury
Carolus Linnaeus
Challengersko doba oceanografije (1872-1876)
1846. Henry Huxley (1825-1895), britanski biolog poznat pod nadimkom Darwinov buldog zbog
gorljive obrane teorije evolucije, brodom Ratllesnake istrauje obale J. Amerike.
1857. vri istraivanje brodom Cyclops u vodama Engleske. U uzorcima mulja naao je elatinoznu
tvar za koju je drao da je ivo bie i nazvao ga Bathybius haeckelli. Huxley je sluzastu amorfnu masu
smatrao za prasluz koja organski klija - nastaje i razvija se u mulju, a slui kao osnovna hrana
organizmima dna.
1865 .kemiar Buchanan dokazuje da je to bide ustvari neiva tvar kalcijev sulfat, a Huxley u
asopisu Nature priznaje svoju pogreku.
Pitanje postojanja ivota u vedim dubinama, zbog visokog hidrostatskog tlaka, takoer se javljalo
kao veoma aktualno u tom razdoblju. Problemom raspodjele ivota po dubini bavio se engleski
prirodoslovac Edward Forbes (1815-1854).
Njegovim nastojanjem u Britanskom drutvu znanosti osnovan je odbor za istraivanje dredom.
1842 Forbes na brodu Beacon uzima dredom uzorke iz dubina Egejskog mora. Godinu dana kasnije
izdaje izvjetaj u kojem razlae raspodjelu ivih organizama u osam zona. No ostao je poznat po
svojoj azoinoj teoriji u kojoj tvrdi da na dubinama ispod 600m nema ivota u moru.
1860. sondirajudi dno, prirodoslovac George Wallich na brodu Bulldog iz dubina od ak 3000 m donio
je vedi broj raznih ivotinja. No nalaz se nije smatrao vjerodostojnim, ved se pretpostavljalo da su se
ivotinje zaplele u konop dok je prolazio kroz plide slojeve mora.
No iste su godine izvueni podmorski telegrafski kabeli koji su spajali Alir s Francuskom, uzorci ivog
svijeta poslani su belgijskim znanstvenicima Milne Edwardsu i Allmanu. Oni su Francuskoj akademiji
poslali rezultate svojih istraivanja i tako pobili Forbesovu teoriju azoika. Taj sluajni nalaz znaio je
prekretnicu u istraivanju mora i ivota u njemu. Od tada se poinju organizirati znanstvene
ekspedicije za istraivanje oceanskih dubina.
U tim pothvatima posebno su se istaknuli prirodoslovci profesor zologije Charles Wyville Thomson
(1830-1882) i lijenik fiziolog William B. Carpenter. Brodom Lightning istrauju vode oko otoja
Hebridi i s dubina 1200m izvlae razne organizme. Brodovima Porcupine i Shewater istrauju
Mediteran i Atlantik do dubina od 4500m. Thomson i Carpenter, koje je oduevljavala abisalna fauna,
oprezno su vjerovali u postojanje Bathybiusa, ali su bili svjesni potrebe za daljnjim istraivanjem.

Ekspedicija Challenger
1871 British Royal Society uputilo je Admiralitetu zahtjev za opsenijim istraivanjima fizikokemijskih svojstava mora, njegovih sedimenata i ivog svijeta.
Britanska vlada sponzorira ekspediciju koja de zapoeti s opsenijim istraivanjima fiziko-kemijskih
svojstava mora, njegovih sedimenata i ivog svijeta.
Zato se osniva poseban Circumnavigating Commitee za istraivanje svjetskih mora.
Brod i oprema
Korveta Challenger trojarbolni jedrenjak s parnim strojem od 1200 KS imala je 2300 t nosivosti,
duinu 70 m, i bila je potpuno preureena za potrebe laboratorija (za smjetaj opreme i uzoraka).
Neke od metoda koje su razraene tijekom ekspedicije koriste se jo i danas.
Posada
Originalna posada smanjila se sa 216 na 144 na kraju ove duge ekspedicije. Posadu je predvodio
kapetan George Nares. U timu znanstvenika bili su: kot Sir Charles Wyville Thomson (profesor
prirodoslovlja na University of Edinburgh i voa civilnog znanstvenog osoblja na Challenger-u),
Henry N. Moseley, Sir John Murray,Rudolf Willemosuhm, kemiar J.Y. Buchanan i crta J.J. Wild.
Putovanje
Ekspedicija je krenula iz Portsmoutha 21. prosinca 1872, a vratila se 24. svibnja 1876. Na putovanju
dugom 68 890 nautikih milja po Atlantiku i Tihom oceanu od Arktika do antarktikog kruga sabran je
golem znanstveni materijal koji su prouavali najbolji strunjaci na svijetu.
Zadaci ekspedicije bili su:
istraivanje fizikih prilika dubokog mora,
odreivanje kemijskog sastava morske vode u svim dubinama oceana,
provjeravanje fiziko-kemijskih obiljeja taloga na morskome dnu,
ispitivanje raspodjele organskog ivota na svim morskim dubinama i na morskom dnu.
Rezultati
obavljeno je 500 mjerenja dubine,
istraene su 362 hidrografske postaje i uzete 1441 l morske vode,
uzeti su uzorci s morskog dna na 133 lokacije,
sakupljeno je vie od 13 000 primjeraka raznih morskih ivotinja i biljaka, te otkriveno
ukupno 4 417 novih ivudih vrsta i 715 novih rodova.
Sav materijal odmah je predan na obradu, pri emu je sudjelovalo 67 strunjaka iz raznih zemalja.
Isto tako:
napravljeno je prvo sistematsko iscrtavanje glavnih obrisa oceanskih bazena,
kartirano je oko 140 milijuna kvadratnih milja oceanskog dna, od kojih velika vedina i danas
vrijedi,
kartirane su morske struje i temperature u oceanima, te
konano dokazano postojanje ivota i u najvedim dubinama mora.
Voa ekspedicije Sir Charles Wyville Thomson poeo je publicirati rezultate ekspedicije koji su
poznati kao the Challenger Reports (Report of the Scientific Results of the Exploring Voyage of H.M.S.
Challenger during the years 1873-76). Nakon njegove smrti izdavanje Reportsa zavrio je Murray. U
cjelokupnom radu ekspedicije dominirala je zooloka problematika koja je obuhvatila 32 Reportsa
od ukupno 50. Koliko je malo panje posvedeno ostalim znanostima, pokazuje sastav strunjaka
ekspedicije: pet biologa, samo jedan kemiar. 1873. Thomson je napisao knjigu The depths of the
Sea, a 1877 knjigu The Voyage of the Challenger.

Znaaj
Ekspedicija Challenger, kao prva moderna oceanografska ekspedicija koja je postavila oceanografski
rad na znanstvene osnove:
Standardizirana je metodologija uzorkovanja za potrebe fizike, kemije, biologije i geologije.
Plankton je po prvi put obraen u nekoliko svezaka Reportsa, ime je otvoreno novo
poglavlje morske biologije. U 20. stoljedu plankton de postati jedan od glavnih predmeta
prouavanja.
U izradi izvjetaja sudjelovalo je 76 znanstvenika iz Europe i Amerike.
Ekspedicija je potaknula ostale pomorske narode na sline pothvate, koji su se na priblino
slian nain obavljali do poetka Prvog svjetskog rata.
U narednih 70 godina nakon ekspedicije Challenger, sakupljeno je malo novih geolokih i
geofizikih podataka o oceanskim dnima.

Poslijechallengersko doba oceanografije (1876-1967)

Ekspedicije
Prvi ameriki istraivaki brod Albatross, sagraen posebno za oceanska istraivanja (u vlasnitvu the
United States Fish Commission), je razdoblju od 1887. do 1925. iznio brojne ekspedicije poglavito na
Pacifiku i Indijskom oceanu. Ekspedicija Albatross 1910. po Sjeverno Atlantiku pod vodstvom Sir
John Murraya i Johan Hjorta, i bila je najambiciozniji istraivaki projekt do tog vremena.
1912. rezultirao je klasinom knjigom The Depths of the Ocean.
1917 amerikanac Mason izumio je ECHO-SOUNDER, koji se koristi kao podmorski detektor.
1925 i 27 ekspedicija Meteor prikupila je 70 000 izmjera oceanskih dubina pomodu echo soundera.
Ekspedicijom Meteor zapoinju moderna kompleksna istraivanja junog Atlantika pomodu
najmodernijih instrumenata i metoda. Omogudilo se bolje poznavanje reljefa i sastava dna te je po
prvi put odreivana brzina sedimentacije u otvorenim morima.
U istraivanju amerikih voda sudjeluje ekspedicija Discovery, koja trajno ispituje podruje junih
mora radi razvijanja kitolova.
HMS Discovery je brod izgraen u svrhu istraivanja 1901. Zapovjednik je bio Robert Falcon Scott
tokom eskpedicije Discovery na Antartiku 1901, a danas se uva u muzeju.
Istraivanje Sjeverog pola
Nagli razvoj pomorske djelatnosti kojoj je slijedilo otkride Novog svijeta, usredotoila ja panju
Evrope na Arktik kao mogudi trgovaki put prema Istoku.
Kad je Baffin 1620 sve vie gubio nadu da de pronadi sjeverozapadni prolaz bez leda, dolo je do
razvoja lova na kitove u vodama Spitsberga. Prvo je vrijeme bio u rukama Engleza, a kasnije
Nizozemaca. U 17. stoljedu suparnike su flote otkrivale nove otoke na sjeveru, ali su ih pokuale
drati u tajnosti i jedne prema drugima vrile gotovo gusarska djela.
Britanska je vlada ponudila 20 000 funti brodu koji pronae sjeverozapadni prolaz na Istok.
Kraljevsko drutvo potaknuto uspjehom kapetana Cooka u Junom Pacifiku, upotrijebilo je svoj
utjecaj na Britanski admiralitet da se opreme ekspedicije koje de dosedi Sjeverni pol.
Nakon neuspjeha vie ekspedicija, godine 1818. poslana su dva broda pod zapovjednitvom Johna
Rossa u Davisova vrata.
Nakon njegove ekspedicije ponovo slijedi niz neuspjelih, od koje su neke imale tragian ishod.
Potraga za lanovima ekspedicije koju je vodio Franklin i Crozier trajala je vie od deset godina, a bilo
je ukljueno 2000 ljudi i etrdesetak brodova.
vedski uenjak i povjesniar, barun Nordenskjold, pronaao je 1879 godine dugo traeni
sjeveroistoni prolaz za Aziju svojim brodom Vega.

Posebno je znaajnu ulogu imala ekspedicija od 13 ljudi s norvekim arktikim istraivaima F.

Nansenom, R. Amudsenom i O. Sverdrupom, koja je poduzeta od 1893 do 1896 drvenim
ledolomcem Fram. Htjeli su dosedi Sjeverni pol taka da morska struja odnese ledom zarobljeni Fram
do Pola. Kad su shvatili da nede uspjeti, psedim su saonicama pokuali dodi do njega. Ekspedicija se
vrada s neprocijenjenim meteorolokim, astronomskim i oceanografskim podacima.
1900. Roald Amundsen poveo je ekspediciju koja je nala dugo traeni sjeverozapadni prolaz. On je
alupom od 42 tone sa 6 ljudi proveo 3 zime na Arktiku. Nakon to su oplovili Aljasku 1906 stigli su u
San Francisco. 1909. ameriki admiral Robert Peary dolazi do Sjevernog pola.
Istraivanje Junog pola
Nakon to su pomorci sveli Australiju na prave mjere, kapetan Cook je prvi oplovio Antartiki krug.
Iako nije uspio pronadi kontinent pretpostavio je on postoji i da je pokriven ledom. Za taj je svoj
uspjeh dobio medalju Kraljevskog drutva u Londonu, ali je sam smatrao svojim najvedim uspjehom
da nije izgubio niti jednog lana ekspedicije od skorbuta.
Brodom Fram Sverdrup poduzima od 1898 do 1902 drugo polarno putovanje. Nekoliko godina
kasnije uspio je prvi istaknuti norveku zastavu na Antartiku. Zbog struno oblikovanog trupa Fram se
uva kao nacionalno bogatstvo u suhom doku fjorda Oslo, polazne i krajnje toke ekspedicije.
Godine 1910 Norveanin Amundsen i Britanac Scott poveli su ekspedicije na Juni pol. 1912
Amundsen je stigao na Juni pol (mjesec dana prije Scotta). Dok se Amundsenova ekspedicija sretno
vratila na brod Fram, Scotova je imala drugaiju sudbinu.
Kitolov od 19. stoljeda
Kitolov je SAD u bio unosan sve do povedanja iskoritavanja nafte, jer je manje traeno skupocjeno
kitovo ulje za svjetiljke. U kitolovu se pojavljuje i Rusija. Drutvo za kitolov osnovao je i vedski kralj.
Otkrivaka putovanja u drugoj polovici 18. stoljeda otkrila su nova lovita na Pacifiku, pa su kitolovci
poduzimali duga putovanja po svim oceanima i kitolov je postao skuplji zbog velikih razdaljina. Neke
su kitolovne ekspedicije trajale do tri godine.
Brodovi kitolovci postajali su sve vedi i, nakon izuma harpunskog topa, sve efikasniji, ali su kitovi
postali sve rjei, pa se lov jedva isplatio. Antartika ekspedicija Erebusa iz 1841 prva je otkrila
mogudnost probitanog lova na kitove u tim vodama. No zbog velike udaljenosti i otre klime prolo
je mnogo vremena prije nego to su se flote kitolovaca osposobile za odlazak u ta lovita.
Harpunski top koji je 1864 izumio Norveanin Svend Foyn izazvao je revoluciju u kitolovu.
Harpun, teak i do 45 kg, imao je kuke koje su se otvarale nakon to bi harpun prodro u kitovo tijelo.
Foynov je harpunski top poslije usavren, to je znatno povedalo ulov kitova.
Na povedanje ulova utjecala je i pojava parobroda, koji su bili znatno bri od jedrenjaka, a tehnika
utiskivanja komprimiranog zraka u kita omogudilo je da kitovi ostanu na povrini.
Nekod su se hvatali samo uljeura i grenlandski kit, ostali su bili preopasni ili prebrzi za amce
kitolovaca. U 20. stoljedu industrija kitovih proizvoda na Antartiku ponovo je oivjela zanimanje za to
podruje. Kapetan Larsen 1923 doveo je u Rossovo more elini brod-tvornicu od 13 000 tona i
doteglio kroz sante leda pet malih hvataa kitova.
Ureaji i alati za mjerenje i uzorkovanje
Do sredine 20. stoljeda morski biolozi oslanjali su se prvenstveno na mree, grabilice i drede. Iz zone
plime i oseke sakupljalo se golim rukama ili su organizmi mogli biti direktno promatrani. Ved je
Darwin povlaio za brodom mreu od tkanine, prethodnicu planktonske mree i u nju hvatao brojne
minijaturne organizme. Oceanograf i pomorski prirodoslovac u ekspediciji Challenger, Sir Murray,
konstruirao je ureaj za ispitivanje vrste dna. To je bila cijev s promjerom od 5 cm, duga 45 cm, koja
se zabijala u dno i prilikom izvlaenja donosila na povrinu njegove uzorke.
Murray i Hjort su 1912 u knjizi The Depth of the Ocean rezimirali rezultate dobivene jo jednom
klasinom metodom pridnenim mreama, dredama. Prema jednim izvorima, njima su se ved 1376
koristili engleski ribari, dok drugi izvori tvrde da Talijani Marsigli i Donati 1750 prvi put primjenjuju
takvu mreu. Drede se smatraju preteom dananjih koda.

Instituti
1859 osnovana je najstarija morska bioloka postaja na svijetu Station Biologique De Roscoff u
gradidu Concarneau u Francuskoj. Osnovana je zbog uzgoja morskih organizama, a danas se bavi
molekularnom biologijom, biokemijom i ekolokim studijama okolia.
1872 Felix Anton Dohrn (1840 - 1909) njemaki zoolog, prominentni darvinist, osniva znamenitu
morsku bioloku postaju Stazione Zoologica u Napulju. 1873 otvorena je za posjete i zajedniki rad
istraivaa iz itavog svijeta, a 1874 za javnost.
1871 osnovana je the US Commission of Fish and Fisheries (danas the National Marine Fisheries
Service) da bi pomogla reguliranju i zatiti ribljih stokova. Prvi ravnatelj the US Fish Commission bio je
Spencer Fullerton Baird (1823 1887) ameriki ornitolog i ihtiolog.
1888 Baird je ustanovio istraivaki centar u Woods Hole (Massachusetts, USA). Taj je centar potakao
razvoj the Marine Biological Laboratory (danas Northeast Fisheries Science Center) - najstariji
laboratorij za ribarstvo i ribarstvenu biologiju na svijetu.
1883 Sir John Murray (1841 1914), kotsko-kanadski oceanograf i morski biolog, koji je sudjelovao
u ekspediciji Challenger i u ekspedicijama Albatrossa, je osnovao the Marine Laboratory u Granton,
Edinburgh, prvi takve vrste u UK.
1894 ovaj je laboratorij preseljen u Millport i postao je the Scottish Marine Station, pretea
dananjeg Scottish Association for Marine Science u Dunstaffnage.
Murray slovi za tvorca moderne oceanografije i bio je prva osoba koja je upotrijebila taj naziv.
Takoer je prvi otkrio postojanje Sjevernoatlantske uzvisine (grebena) i oceanskih brazdi, te prisustvo
nanosa iz Sahare u dubokooceanskim sedimentima.
1902 vedski kralj Oscar II utemeljio je prvu meunarodnu oceanografsku organizaciju The
International Council for the Exploration of the Seas (ICES) sa sjeditem u Kopenhagenu. ICES je
organizacija koja predlae i koordinira istraivanje mora u Sjevernom Atlantiku.
1906 princ Albert I osnovao je Oceanografski muzej i Akvarij u Monacu (Monte Carlo) radi potreba
smjetaja uzoraka sakupljenim na brojnim ekspedicijama.
Tu je sjedite Meunarodne komisije za znanstveno istraivanje Mediterana (eng. International
Commission for the Scientific Exploration of the Mediterranean Sea ICSEM ili franc. CIESM).
1921 u Monacu je osnovan the International Hydrographic Bureau (IHB), koji rjeava vane probleme
mora i radi na opdoj batimetrijskoj karti oceana.
Znanstvenici i otkrida
1888 Clemens Alexander Winkler (1838 1904) pronalazi jednostavnu analitiku titracijsku metodu
za odreivanje otopljenog kisika u moru. Winklerova metoda je nekod bila uobiajena metoda. Sad
se rijetko koristi zbog tonijih i jeftinijih oksigenometara.
Prisutnost i uloga kisika u moru privukla je panju istraivaa jo prije polovice 19. st. kada su ga
doveli u vezu s biolokim procesom fotosinteze i disanja. Na osnovi poznate koliine tog elementa,
poele su se obiljeavati i vodene mase i odreivati ravnoteno stanje s CO2 u morskoj vodi.
1892 princ Albert I od Monaka (1848 1922) zapoeo je na svojim ekspedicijama (oko 25 ekspedicija)
uzimati uzorke iz pelagijala u sjevero-istonom Atlantiku i zapadnom Mediteranu, otkrivajudi nove
vrste (jegulja, drugih riba i lignji).
Usporeujudi podatke koje je dobio od ljudi koji su pronali nasukane boce odredio je Golfska struja
razdvaja u sjeveroistonom Atlantiku. Jedna grana ide prema Irskoj, a druga prema panjolskoj i
Africi i onda natrag prema zapadu.
Alfred Wegener (1880 - 1930), njemaki geofiziar i meteorolog, smatra se ocem teorije tektonike
ploa koja je opisala dananji izgled Zemlje pomicanjem tektonskih ploa (kontinentalnih i oceanskih)
kroz geoloka razdoblja. Tu mogudnost uoio je po skladu kojim se mogu spojiti oblici vedine
dananjih kontinenata u jedinstveni prakontinent Pangeu, koji su u prolosti tvorili. 1929 objavio je
knjigu The Origin of Continents and Oceans o teoriji irenja morskog dna.

Ernst Heinrich Philipp August Haeckel (1834 1919), eminentni njemaki biolog, filozof, lijenik,
profesor i umjetnik koji :o
pisao tisude novih vrsta,
geneoloka stabla povezujudi sve forme ivota i
uveo u upotrebu mnoge nazive u biologiji ukljuujudi koljeno (phylum), filogenetski, ekologija
i carstvo Protista (amebe i trepetljikai).
Haeckel je popularizirao Darwinov rad u Njemakoj i razvio kontraverznu recapitulation theory
(ontogeny recapitulates phylogeny) - ontogenija (bioloki razvoj jedinke) je paralelna filogeniji
(evolucijskom razvoju vrste).
Christian Andreas Victor Hensen (1835-1924), fiziolog i zoolog, profesor na Sveuilitu u Kielu,
utemeljitelj je kvantitativnog istraivanja planktona. Prvi upotrijebio naziv plankton.
Karl August Mbius (1825 1908), profesor zoologije na Univerzitetu u Kielu, uz Hensena
utemeljitelj ekologije mora, te pojma sinekologije-ekologija zajednica.
Fridtjof Wedel-Jarlsberg Nansen (1861 1930) norveki znanstvenik (zoolog i oceanograf, pionir u
teoriji neurona), istraiva i diplomat, 1922 dobitnik Nobelove nagrade za mir zbog svog rada u
League of Nations. Kartirao cjelokupni Arktiki ocean tijekom ekspedicije Fram, te je testirao
hipoteze o arktikim strujama. 1910. dizajnirao je Nansenovu bocu (crpac) za uzimanje uzoraka
morske vode sa razliitih dubina. I danas u uporabi uz dorade Shale Niskina Niskinova boca (crpac).
Shale Niskin, dizajner Niskinove boce. 1966 utemeljitelj General Oceanics Inc. u Miami-ju, proizvoa
opreme za oceanografski monitoring i prirodoslovni monitoring.
Vagn Walfrid Ekman (1874-1954), vedski oceanograf, koji je razvijao eksperimentalne tehnike i
instrumente (Ekmanov strujomjer i boca). Za vrijeme ekspedicije Frama Nansen opazio da sante leda
ne plutaju u smjeru prevladavajudeg vjetra ved pod kutem 20-40 na desno. Bjerknes je pozvao
Ekmana, koji je jo bio student na University of Uppsala, da istrae problem.
1905 Ekman je objavio teoriju Ekmanove spirale koja objanjava ovaj fenomen preko ravnotee
izmeu trenja slojeva u oceanu i Coriolisove sile, koja se javlja zbog rotacije Zemlje.
Pietro Angelo Secchi (1818 1878), talijanski opat, zasluan je za pronalazak i primjenu jednostavne
naprave bijele ploe za mjerenje prozirnosti tzv. Secchijeva ploa. 1865 je prvi put primjenjena, na
jednoj korveti Hidrografskog instituta talijanske ratne mornarice. I danas se koristi iako postoje
suvremeniji instrumenti za mjerenje prodiranja (transmisije) svjetla u moru.
Forel, vicarski profesor, nastojedi odrediti nijanse boje mora, priredio je otopine mijeanjem
odreene koncentracije obojenih soli bakra i eljeza.
Geograf W. Ulle, u elji da iskoristi nijanse boja i za sjeverna mora, upotpunio je tu metodu utom
nijansom otopine kalijeva kromata. Tako upotpunjena ljestvica sadri 21 stupanj i upotrebljava se za
definiranje boje mora, a poznata je pod imenom Forel-Ulleova ljestvica boja.
Primjenom navedenih starijih i suvremenih sredstava za odreivanje prozirnosti i propusnosti svjetla
u moru utemeljen je novi ogranak suvremene fizike oceanografije, tzv. optika mora, za iji razvoj i
primjenu je posebno zasluan skandinavski oceanograf Jerlov.
Claude E. ZoBell, morski biolog, utemeljitelj moderne morske mikrobiologije, bio je prvi istraiva
koji je izdvojio i uzgajao mikroorganizme iz velikih oceanskih dubina. 1932. pridruio se Scripps
Institution of Oceanography na the University of California, San Diego, objavio je oko 300
znanstvenih radova i jedan udbenik.

1938 ribari iz June Afrike ulovili ivudi fosil ribu latimeriju, predstavnicu davno izumrle skupine
resoperki Crossopterygii, iz reda Coelacanthini. Vrsta je dobila ime Latimeria chalumnae po Marjorie
Courtenay Latimer, koja ju je prva uoila, i po rjeici Chalumna blizu koje je jedinka pronaena na
dubini od 75 m. Otkride ivih latimerija smatra se najznajnijim zoologijskim otkridem u novijoj
povijesti biologije. Danas se pretpostavlja da je evolucija kopnenih kraljenjaka zapoela od
poetnih oblika resoperki.
Kasnije je utvrena populacija ove vrste pokraj Komorskog otoja (izmeu Afrike i Madagaskara).
Tono 60 godina od prvog otkrida ove vrste 1998 naeni su predstavnici Coelacanthina pokraj
vulkanskog otoka Manado Tua u sjevernom Sulawesiju (Indonezija). Ta vrsta Latimeria menadoensis
razlikovala se samo u boji (smea boja) od vrste Latimeria chalumnae.
Sva su civilna znanstvena istraivanja prestala 1939 izbijanjem Drugog Svjetskog Rata, kada su
znanstvenici mobilizirani, ali je postignut je veliki napredak u ureajima i razumijevanju ocena.
Znanje princa Alberta o morskim strujama bilo je od velike vanosti tijekom rata. On je mogao
savjetovati asnike o tome gdje postaviti mine i kamo de ih odnijeti struje, te gdje su neprijateljske
mine. 1942. Sverdrup, Johnson i Fleming objavili su djeloThe Ocean opsean prikaz svih
oceanografskih znanja do tog doba.
1947-1950 Sverdrup, Stommel i Munk objavljuju svoju teoriju o cirkulaciji oceana uzrokovanoj
vjetrovima. To poetak naeg dananjeg znanja o cirkulaciji u oceana. 1955. B. Hamon i N. Brown
razvijaju CTD (conductivity, temperatures, depth) mjerenja kojim se temperatura i provodljivosti
morske vode dovodi u vezu s dubinom. 1958. Stommel objavljuje svoju teoriju o dubinskoj cirkulaciji
oceana.
Pitanja za ponavljanje
Huxley i Forbes njihov doprinos znanosti o moru.
Challengersko doba oceanografije (1872-1876)
Ekspedicija Challenger voe ekspedicije, vanost ekspedicije.
Postchallengersko razdoblje prvi ameriki istraivaki brod Albatross
Ekspedicija Meteor prvi put koriten echo-sounder
Ekspedicija Discovery
Ekspedicija od 1893 do 1896 drvenim ledolomcem Fram!
Ureaji i alati za mjerenje i uzorkovanje
Znanstveni instituti i organizacije
Alfred Wegener
Ernst Heinrich Philipp August Haeckel
Christian Andreas Victor Hensen
Fridtjof Wedel-Jarlsberg Nansen
Nansenov i niskinov crpac (boca)
Vagn Walfrid Ekman
Secchi-jeva ploa
Forel-Ulleova ljestvica boja
Jerlov - Optika mora
Claude E. ZoBell
Otkride ivih latimerija