3.

Aktivnosti u procesu projektovanja

Cilj procesa projektovanja je da se na efikasan i pogodan način nađe put od IDEJE do
PROIZVODA. Da bi se od kvalitetne ideje došlo i do kvalitetnog proizvoda potrebno je pri
projektovanju držati se određenog redoslijeda aktivnosti. Taj redoslijed aktivnosti je prikazan
slijedećim blok dijagramom:

Feasibility Preliminarni Finalni

IDEJA studija dizajn dizajn PROIZVOD
slika 2.1: Blok – dijagram procesa projektovanja (design)
od Ideje do Proizvoda

3.1.1 Faza 1: IDEJA ili “Prepoznavanje potreba”

Ideja o razvoju novog proizvoda ili unapređenje postojećeg se javlja kao posljedica potrebe
industrije, vlade, privatnog sektora ili neke druge instance, a u cilju smanjenja troškova bilo
investicionih ili eksploatacionih i povećanja efikasnosti, komfora i slično. Ova faza je izuzetno
važna i zahtijeva dobro poznavanje tržišta, potreba privrede, propisa kao i osnovnih operacionih
principa i načela. Ideja je obično posljedica “individualnog” rada ali može nastati i kao
posljedica aktivnosti grupe ljudi – tima.

3.1.2 Faza 2: Feasibility study ili “Kreiranje i prezentacija mogućih rješenja”

Ova faza se sastoji od dva nivoa. Prvi nivo je Kreiranja mogućih načina realizacije ideje
nastale u prethodnoj fazi. Prijevod na engleski je “Feasibility study”, termin koji je i kod nas
uobičajen. Prema teoriji projektovanja, koja se danas sve češće svrstava u posebnu naučnu oblast
dizajna (Design science), ova faza se može uspješno realizovati samo grupnom aktivnošću
(timski rad) i karakteriše se kao “Brainstorming” faza ili faza razmišljanja. U toj fazi se sve ideje
koje se mogu javiti stavljaju u razmatranje te se ocjenjuje da li ih je moguće realizovati ili ne.
Ova faza zahtijeva multidisciplinarnost u timu koji se tim bavi. To znači da stručnjaci iz
različitih oblasti moraju učestvovati u procesu da bi on bio uspješan. Ideje koje se pojave u toku
tog procesa se također moraju i prezentirati kako bi se proces odlučivanja i daljeg projektovanja
mogao adekvatno obaviti.

3.1.3 Faza 3: “Preliminarni dizajn”

Na osnovu prezentacija iz prethodne faze, u toku ove faze se vrši izbor rješenja za koje će se
raditi razrada i kasnije provesti kompletan proces i realizacija. Izvodi se preliminarna
konstrukcija praćena modelom, sklopnim crtežom i analizom mogućnosti proizvodnje.

3.1.4 Faza 4: Konačni “Finalni dizajn”

Finalna konstrukcija i razrada detalja. Kao rezultat ove faze dobije se radionička
dokumentacija praćena ostalom dokumentacijom za proizvodnju, marketing, ekonomsku analizu
i slično.
 3.1.5 Faza 5: “Proizvodnja”

Konstrukcijski tim treba da prati proizvodnju, testiranje proizvoda i njegov marketing u cilju
unapređenja procesa konstruisanja i samog proizvoda.

O svim ovim faza projektovanja biće više riječi u nastavku teksta. Objašnjenje ovih faza
procesa konstruisanja biće praćeno primjerima koji slijede.

2.2 Faza 1: Ideja

Razrada ideje će biti prikazana kroz primjer.

Primjer 1: Zamjena prigušnog ventila u rashladnom postrojenju ekspanzionim uređajem u cilju

povećanja stepena iskorištenja postrojenja.

Prigušnim ventilom se u rashladnom procesu vrši smanjenje pritiska radnog medija,

nakon čega se kondenzuje u kondenzatoru. Kako se proces u prigušnom ventilu vrši pri
konstantnoj entalpiji (di=0), to je očito da se pomenuto smanjenje pritiska vrši uz određene
gubitke energije. Iz tog razloga se dosta truda ulaže kako bi se prigušni ventil u rashladnom
postrojenju zamijenio ekspanderom. Ekspander bi imao ulogu da dio, inače izgubljene energije
vrati nazad u proces i time smanji gubitke usljed prigušivanja. Upravo način vraćanja sačuvane
energije u proces predstavlja najveći problem. U ovom primjeru su predložene tri ideje:

slika 2.2: Razrada varijanti rješenja za poboljšanje rashladnog procesa

 b1) prijenos energije od ekspandera do kompresora mehanički (vratilom);

b2) uvođenje generatora, kojim bi se energija ekspandera pretvorila u električnu i

njome smanjila potrošnja energije iz distribucijske mreže i

b3) uvođenje uređaja, koji bi vršio funkciju i kompresora i ekspandera

(tzv.ekspresor). U ovom uređaju se kondenzat ekspandira na pritisak u isparivaču
čime se dobije rad na vratilu. Taj rad se prenosi direktno u kompresor koji
komprimira dio gasa i time smanjuje rad glavnog kompresora.

Kod prve varijante problem se javlja u sinhronizaciji rada ekspandera i kompresora, pa

težnja za iskorištenjem može uzrokovati komplikacije u izvođenju cjelokupnog procesora. Druga
izvedba bi predstavljala veliku financijsku investiciju, zbog većeg broja elemenata uključenih u
izvedbu. Sa druge strane dolazi do višestrukog mijenja vida energije čime se količinama
sačuvane energije značajno smanjuje. Iz ovih razloga kao najbolje rješenje, sa aspekta
energetskog bilansa postrojenja i inicijalnih troškova, se nameće treća izvedba.
Prikazano na prethodnoj slici (b1, b2, b3) predstavlja načelnu razradu mogućih načina za
praktičnu primjenu ideje. Poslije načelne razrade mogućih verzija nastupa takozvana feasibility
study (studija podobnosti) svake od ponuđenih verzija.

2.3 Faza 2: Feasibility study - 'Kreiranje i prezentacija mogućih rješenja'

Ova faza predstavlja nastavak prethodne faze. Sastoji se od dva dijela: kreiranje i razrada.
Ova faza je skupa sa prethodnom “brainstorming” faza.

Feasibility study se svodi na analizu:

1) Ekonomskih efekata proizvoda, u koju je uključeno ispitivanje tržišta, utvrđivanje

preliminarne cijene proizvoda i njeno upoređivanje sa dosadašnjim cijenama, ispitivanja
dostupnosti potrebnih repromaterijala itd.

2) Razrada podobnosti različitih varijanti prema raznim kriterijima pomoću 'decision matrix'
(tabela odlučivanja):

slika 2.3: Tabela odlučivanja “Decision matrix”

 U tabelu odlučivanja upisujemo određenu brojčanu vrijednost, od 0 do 10, kojom
ocjenjujemo pogodnost svake varijante proizvoda u odnosu na unaprijed određene
kriterije (pri čemu 0 – znači veoma nepogodno, a 10 – veoma pogodno).
Varijantu koju izaberemo odlučit će suma proizvoda ovih brojeva sa faktorima
važnosti, za svaki od predviđenih kriterija (posljednja kolona) za pojedine varijante.
Naravno, treba izabrati onu verziju, za koju je ova suma najveća.
Pomoću faktora važnosti se vrši diferencijacija između izabranih kriterija, prema
njihovoj važnosti za tržišnu podobnost proizvoda.
Važno je napomenuti da su u tabeli odlučivanja sve vrijednosti date kao pretpostavka,
a ne kao rezultat nekih testiranja ili slično.
Za takvo nešto potrebno je veliko iskustvo!!!
Primjer 2: Projektovanje mehanizma zgloba za otvaranje solarnih panela na satelitu.
Energetsko napajanje komunikacionog satelita u orbiti se vrši pomoću solarnih panela.
Solarni paneli su pri lansiranju zbog svoje veličine sklopljeni, pa ih je po smještanju satelita u
orbitu potrebno otvoriti, odnosno postaviti u radni položaj. Glavni problemi kod ovog primjera
su: kako osigurati energiju za pokretanje mehanizma, kako osigurati potrebnu pouzdanost i
sigurnost; i kako osigurati zaustavljanje mehanizma u tačno određenom krajnjem položaju?

slika 2.4: Otvaranje krila sa solarnim panelima

Da bi se ovaj problem detaljno razmotrio potrebno je postaviti uslove kretanja poluga

mehanizma za otvaranje krila:

slika 5: Kretanje poluga

kao i postaviti karakteristične dijagrame kretanja poluga mehanizma za otvaranje krila:

slika 6: Dijagrami kretanja poluga

Moguće varijante izvedbe mehanizma su:

1) Mehanički – sa satnim mehanizmom;
2) Mehanički – sa sistemom opruga;
3) Mehanizam sa elektromotorom i baterijom za njegovo napajanje;
4) Pneumatski – sa spremnikom komprimiranog zraka;
5) Pneumatsko – hemijski, kod kojeg se gas potreban za pokretanje pneumatskog klipa
dobiva hemijskom reakcijom između dvije određene čvrste supstance.
Ponovno se na osnovu načelne varijanti rješenja kreira tabela odlučivanja:

Varijanta
1 2 3 4 5
Kriterij
10 10 7 5 4
Cijena 4 40 40 28 20 16
4×10=
10 9 7 4 6
Pouzdanost 10 100 90 70 40 60
9 9 6 2 4
Sigurnost 9 81 81 54 18 36
9 10 4 2 4 32
Težina 8 72 80 32 16
6 6 10 6 6
Kvaliteta 6 36 36 60 36 36
∑ 329 327 244 130 180
Prema ovoj matrici odlučivanja se može zaključiti das u za našu primjenu najpodesnije
varijante 1) i 2).

2.4 Faza 3: Preliminarni dizajn

Kada smo izabrali koju ćemo varijantu upotrijebiti pristupa se izradi preliminarnog dizajna
proizvoda. Izrada preliminarnog dizajna se sastoji iz sljedećih faza i podfaza:
1. Ekonomski pogled na predloženi dizajn
 Istraživanje tržišta:
 cijena standardnih dijelova;
 cijena izrade nestandardnih dijelova kod kooperanata;
 cijena izrade nestandardnih dijelova u sklopu preduzeća;
 Izbor materijala, s obzirom na funkcionalnost proizvoda:
 Izbor proizvodnih postupaka, s obzirom na raspoložive tehnologije u preduzeću,
mogućnost uvođenja novih tehnologija i mogućnost izrade dijelova kod kooperanata;
 Analiza raspoloživih resursa, s obzirom na mogućnost proširenja kapaciteta i
mogućnost izrade dijelova kod kooperanata;
 Utvrđivanje ukupne cijene proizvoda sa osvrtom na:
 porebe tržišta
 raspolozivi obim proizvodnje
 vrijeme otplate investicije i zaradu;
U cijenu proizvoda ulazi (cijena dizajna, cijena standardnih dijelova, materijala,
proizvodnih procesa, troškovi upotrebe kooperanata, marketinga, distribucije i prodaje,
kao i ZARADA≈20%).
2. Utvrđivanje funkcionalnosti proizvoda, uz moguće promjene oblika proizvoda i pojedinih
materijala.
3. Izrada uputa za upotrebu i standardizacija proizvoda (usklađivanje funkcije, energetskih
potreba, upotrijebljenih materijala, otpadnih materijala ... sa važećim standardima).
4. Dizajn matrica 'What - How Matrix' u prevodu ' Šta - Kako Matrica'
 ŠTA
(osobina koju
treba postići) Čvrstina Sigurnost Težina Cijena Funkcionalnost
KAKO
(način postizanja)
Čelik
Materijal

Al
Polimeri
Titan
I
Konstrukcija

II
III
…

Veličina
Proizvodni postupci
slika 2.7: Dizajn matrica

Dizajn matrica je vrlo slična tabeli odlučivanja. Razlika je u tome da, uz pomoć tabele
odlučivanja, odabiremo najpogodniju varijantu proizvoda, a pomoću dizajn matrice odlučujemo
o karakteristikama već izabrane varijante. Unutar dizajn matrice se upisuju kružići, koji mogu
biti prazni, jednu polovinu osjenčeni ili potpuno osjenčeni. Pomoću ovih kružića ukazujemo
koliko određeni materijal, konstrukcija doprinosi ili ne doprinosi određenoj osobini koju
proizvod treba da posjeduje. Potpuno osjenčeni kružić bi na primjer značio da proizvod od čelika
ima najveću čvrstoću; dok se na presjeku reda sa čelikom i kolone sa težinom treba nalaziti
potpuno neosjenčen krug, koji znači da izvedba od čelika ima najnepovoljniju (najveću) težinu.

2.5 Faza 4: Finalni dizajn

Posljednji korak do krajnjeg proizvoda je finalni dizajn. U sklopu finalnog dizajna se u

potpunosti definišu svi relevantni podaci o proizvodu, potrebni za njegovu izradu. U sklopu
finalnog, se često vrši izrada jednog ili čak više prototipa (ili čak nulte serije).
Prototip se izrađuje kako bi se na njemu izvršila ispitivanja ponašanja proizvoda u toku
eksploatacije. Na osnovu ponašanja prototipa zaključujemo da li je konstrukcija proizvoda
predimenzionisana ili poddimenzionisana, da li su pravilno izabrani materijali, tolerancije,
proizvodni procesi itd. Na taj način, na osnovu povratnih informacija od prototipa se donosi
odluka, da li početi sa proizvodnjom, da li napraviti neke promjene na proizvodu ili napraviti
novi prototip (princip pokušaja i pogreške).
Mora se navesti da dobra ideja ne mora dovesti do pojave proizvoda na tržištu. Od
odlučujuće važnosti za dobivanje kvalitetnog proizvoda (onog koji posjeduje kvalitetu i
prihvatljivu cijenu) i njegovu pojavu na tržištu je projektovanje. Težnja da se projektovanje
proizvoda obavi na što lakši i što efikasniji način dovela je do uvođenja CAD sistema u proces
projektovanja.
Postoje tri razloga za uvođenje CAD sistema u proces projektovanja:
 Izbjegavanje grešaka izazvanih projektovanjem na osnovu empirijskih izraza;
 Bolji ekonomski efekti i
 Multidisciplinarnost u projektovanju.

2.6 Faza 5: Proizvodnja – izrada prototipa

Izrada prototipa je sastavni dio procesa projektovanja, jer često dovodi do promjene u
konstrukciji. Povezane naučne discipline koje se koriste u procesu projektovanja su:
 CFD
 FEM
 CCM
 Prototyping Rapid
POUZDANOST MAŠINSKIH SISTEMA

Osnovna stanja u mašinskom sistemu

 Stanje sistema u radu

 Stanje sistema u otkazu

Sistem se nalazio u radu u vremenu:

𝑖=𝑛

𝑡𝑢𝑟 = ∑ 𝑡𝑢𝑟𝑖
𝑖=1
Sistem se nalazio u otkazu u vremenu:

𝑖=𝑛

𝑡𝑢𝑜 = ∑ 𝑡𝑢𝑜𝑖
𝑖=1
 Dijagram vremena sistema u radu tur и tuo u otkazu

Pouzdanost sistema
Vjerovatnoća da će system uspješno vršiti svoju funkciju u predviđenom vremanu i datim
uslovima. Pouzdanost sistema Rs(t) izrađenog od n elemenata, zavisi od pouzdanosti Ri(t)
svakog pojedinačnog elementa i od načina povezivanja elemenata u sistemu. Uzima vrijednosti
između 0 i 1. Pouzdanost elemenata predstavlja one pokazatelje koji posredno ili neposredno
određuju pouzdanost tog elementa:

 Učestalost pojave otkaza;

 Vjerovatnoća rada bez otkaza;

U funkciji vremena
 Vjerovatnoća pojave otkaza;

 Intenzitet otkaza. Uslovi rada,

okolina

Učestalost pojave otkaza za n jednakih elemenata koji se nalaze u procesu rada pod približno
jednakim uslovima okoline, u intervalu vremena ∆𝒕 do ukupnog vremena t, statistički izražena
iznosi:
𝑁𝑖
𝑓𝑖 =
𝑛
Ni – ukuman broj (jednakih) otkaza u vremenu t
n – ukupan broj elemenata na početku rada.
 Učestalost pojave otkaza jednakih elemenata mašinskog sistema

Redna veza
Otkaz bilo kog redno povezanog elementa izaziva i otkaz sistema.

Redana veza elemenata u mašinskom sistemu

Pouzdanost sistema s n redno vezanih elemenata:

𝑅𝑠 (𝑡) = 𝑅1 (𝑡) ∙ 𝑅2 (𝑡) ∙ ⋯ ∙ 𝑅𝑛 (𝑡)
Pouzdanost sistema sa redno vezanim elementima je uvjek manja od pouzdanosti
nejlošijeg elementa.

Paralelna veza
Elementi su tako povezani da sistem radi bez otkaza ako je bar jedan od m paralelno
vezanih elemenata ispravan.

Paralelna veza elemenata u mašinskom sistemu

𝑅1 (𝑡) = 𝑅2 (𝑡) = ⋯ = 𝑅𝑖 (𝑡)
𝑅𝑠 (𝑡) = 1 − [1 − 𝑅𝑖 (𝑡)]𝑚

Primjer: 5 paralelno vezanih elemenata, pojedinačne pouzdanosti 𝑅𝑖 (𝑡) = 0.90.

𝑅𝑠 (𝑡) = 1 − [1 − 0,9]5 = 0.99999

Pouzdanost sistema sa paralelno vezanim elementima je uvjek veća od pouzdanosti

najlošijeg elementa.

Redno – paralelna veza

Sistem je izrađen od redno vezanih komponenata, od kojih svaka objedinjuje više
paralelnih elemenata.
Pouzdanost sistema Rs(t) od n redno vezanih elemenata, od kojih svaki ima po m paralelno
vezanih elemenata, ako je intenzitet otkaza svih elemenata jadnak i iznosi:
𝑛
𝑅𝑠 (𝑡) = [1 − 𝐹𝑗 (𝑡)𝑚 ]
Fj ( t ) – kumulativna učestalost pojave otkaza

Redno – paralelna veza elemenata u mašinskom sistemu

Primjer: Sistem od dvije komponente, od kojih svaka uključuje po dva paralelna

elementa, pouzdanost svih elemenata jednaka, 𝑅𝑖 (𝑡) = 0.90.
𝑅𝑠 (𝑡) = [1 − (0.1)2 ]2 = 0.981

Paralelno – redna veza

Sistem je izrađen sa više paralelnih grana, s tim što u svakoj grani postoji više redno
vezanih elemenata. Pouzdanost sistema Rs(t) sа m paralelno vezanih grana od kojih svaka ima
po n redno vezanih elemenata je:
𝑅𝑠 (𝑡) = 1 − [1 − 𝑅𝑖𝑖 (𝑡)𝑛 ]𝑚

Paralelno – redna veza elemenata u mašinskom sistemu

Primjer: Pouzdanost sistema koji ima dvije paralelne grane, i u svakoj od njih po dva redno
vezana elemenata, i pod uslovom da je pouzdanost svih elemenata u sistemu jednaka
𝑅𝑖 (𝑡) = 0.90:
𝑅𝑠 (𝑡) = 1 − [1 − (0.9)2 ]2 = 0.9639

1.4. FAKTORI KOJI UTIČU NA KONSTRUKCIJU

NAMJENA KONSTRUKCIJE
Osnovni i polazni uslov za rješenje zadatka koji je postavljen konstruktoru je upravo taj
faktor – namjena konstrukcije. Namjenom su određeni opšti i posebni uslovi koji moraju biti
zadovoljeni. Konstruktor treba da vodi računa o ovim faktorima:
 gabaritu i osovinskom pritisku kod šinskih vozila,
 o težini i o aksijalnom radijusu kod osovina,
 o dometu i tačnosti gađanja kod artiljerijskih oruđa,
 o otpornosti prema koroziji kod mašina za prehranu,
 o izdržljivosti,
 o cijeni koštanja,
 o estetskom izgledu (npr. kod automobila).
Pri konstruiranju alatnih, poljoprivrednih i drugih mašina važno je takođe ko će rukovati
mašinom: kvalifikovani ili priučeni radnik. Kod konstruiranja vozila za gradski saobraćaj kao
glavni faktor gleda se brz ulazak i izlazak putnika iz vozila, jer se time dobija ušteda na
vremenu, te brži (češći) dolazak vozila na stajališta.

FUNKCIJA KONSTRUKCIJE
Funkcionalna mašina treba da je potpuno sigurna i da ne postoje izrazito slaba mjesta
koja bi mogla da ugroze njenu funkcionalnost i ispravnost. Svi mehanizmi treba da su, po
mogućnosti, isprobani i što prostiji, mase uravnotežene, vibracije otklonjene, odnosno
prigušene. Treba uvijek nastojati da se postigne smanjenje težine, zatim obratiti pažnju na
osigurače, kao i na regulatore bezbjednosti konstrukcije.

IZBOR MATERIJALA
Dobro poznavanje materijala i njihovih osobina omogućuje konstruktoru ispravan izbor.
Glavni faktori o kojima se pri izboru materijala vodi računa su: oblik, namjena, vrste
naprezanja, mogućnost nabavke, način izrade, cijena koštanja, težina i sl.
Trgovački materijali, npr. ugljenični čelik, znatno su jeftiniji od specijalnih materijala
(legiranih čelika, obojenih metala), pa prema tome ove materijale treba upotrebljavati samo
tamo gdje obezbjeđuju naročitu prednost. Međutim, skuplji materijal, naprimjer materijal
povećane tvrdoće, je otporniji prema
povećane tvrdoće, je otporniji prema habanju, a baš takva osobina je neizbježna za dijelove
izložene jakim dodirnimh pritiscima. Konstruiranje livenih dijelova iziskuje jako dobro
poznavanje tehnologije livenja (skupljanje, šupljine, dimenzionisanje izgubljenih glava,...).

OBLIK
Oblik zavisi od namjene, načina izrade, materijala i od opterećenja. Pri izboru oblika treba
voditi računa o eventualnoj serijskoj proizvodnji, raspoloživim mašinama i alatima i o cijeni
koštanja. Oblik prilagođen serijskoj proizvodnji može znatno da se razlikuje od oblika
predviđenog za pojedinačnu proizvodnju.
 ESTETSKI ZAHTJEVI I TEŽINA
Konstruktor pri konstruiranju mora voditi računa o estetskom izgledu mašine. Mašina mora
biti tako konstruirana da je prihvatljiva i sa strane funkcionalnosti i sa strane njenog spoljnjeg
izgleda. Konstruktor takođe mora da teži što manjoj težini konstrukcije. Da bi se ta težnja
ostvarila, nužno je vršiti statički proračun kako bi se približilo idealnom obliku pojedinih
dijelova i mašine kao cjeline.

TRENJE I HABANJE
Habanje je neželjeno odvajanje čestica materijala pod uticajem mehaničkog djelovanja sila
trenja ili pod uticajem otpora kotrljanja, udaranja nekog mlaza, kavitacije i sl. Proces habanja je
vremenski proces, koji najčešće teče kao što je prikazano na dijagramu na slici 1.

Slika 1. Proces habanja

Pohabanost je u početku mala, a poslije raste progresivno. Tačka 1 pokazuje vrijeme
nakon prvog habanja, koje je u početku intenzivnije. Od 0 do 1 je habanje najveće, a od 1 nadalje
habanje je progresivno. Posljedice habanja su štetne, tj. ispoljavaju se u gubitku materijala,
gubitku energije na savladavanje sila trenja, pojačanom zagrijavanju elemenata koje prouzrokuje
dodatne deformacije i napone, te neprijatnoj škripi i smanjenju tačnosti rada mašine (značajno
kod mašina alatki).
Spoljni znaci habanja su:
 brazde,
 plastične deformacije,
 ojeđenost,
 naboranost,
 oksidacija od trenja,
 rupičavost,
 izbočine,
Pohabanost se izražava kao dužina, zapremina ili težina odvojenog materijala po jedinici
vremena ili pređenog puta, a izražava se u [mm/m], [mm/h], [mm3/km], [mg/m], [mg/kg], [mg/h]
ili nekoj drugoj jedinici izvedenoj prema konkretnim prilikama.
Na slici 2 je prikazan dijagram habanja materijala izražen povećanjem zazora u odnosu na
vrijeme.
 Slika 2. Habanje materijala izraženo preko zazora
Na slici 2 je:
f1 – zazor za period razrade,
f2 – zazor za vrijeme rada,
f3 – daljnji zazor,
tgα = f2 / t2
f2 = t2 ×tgα
fuk. = fmont. + f1 + f2 + f3
Ima više načina za ublaženje habanja:
 konstrukcione mogućnosti,
 tehnološke mogućnosti,
 konstrukciono-tehnološke mogućnosti.
1) Ukoliko je dodirni pritisak dvaju tijela manji, utoliko je habanje slabije.
2) Vrste kretanja utiču na proces habanja. Povoljnije su manje brzine klizanja. Manje će
se habati glatke i tvrde površine.
3) Habanje zavisi od mehaničkog stanja dodirnih površina.
4) Međusobni odnos osobina materijala igra značajnu ulogu u procesu habanja (važno
kod pužnih prenosnika sa kombinacijom materijala - npr. puž od čelika za
cementaciju a pužni točak od Al-bronze). Za zupce segmentnih zupčanika je
pogodnije kad nisu od materijala iste tvrdoće.
5) Smanjivanjem koeficijenta trenja kliznih površina može se habanje osjetno ublažiti.
Zato treba izbjegavati oblast trenja suhih ili polunakvašenih površina i uvijek
nastojati da se u kliznim ležištima ostvari hidrodinamičko plivanje, jer je tada trenje
neznatno, a ležište odvojeno od rukavca slojem maziva. Konstruktor mora predvidjeti
pravilnu izradu i obradu kliznih površina, cirkulaciju i prečišćavanje maziva, zaštitne
mjere protiv prodiranja sitnih tijela u ležište i dr.
6) Zagrijanost elemenata može također izazvati pojačano habanje, zbog deformacije i zbog
slabljenja materijala. Zagrijavanje elemenata u radu može se ublažiti hlađenjem (motori s
unutrašnjim sagorijevanjem) i smanjenjem otpora trenja .

KOROZIJA
Korozija je neželjeno odvajanje čestica materijala pod uticajem hemijskog razaranja
materijala, bilo da je u pitanju čisto hemijsko djelovanje, oksidacija, nagrizanje materijala zbog
dodira s vlagom, kiselinama, alkalijama ili elektrohemijsko djelovanje (rastvaranje metala
djelovanjem električne struje u elektrolitu).
Korozija se ispoljava u vidu hrđe, nepravilno raspoređenih ljuspica ili sitnih rupica, čime
smanjuje čvrstoću materijala i naročito dinamičku izdržljivost. Ona je naročito štetna za aparate
hemijske industrije, za brodove, poljoprivredne mašine i sve mašine koje su izložene
atmosferskim uticajima. Glavne mogućnosti za ublažavanje korozije su:
1) Izbor povoljne sprege materijala, kad je u pitanju korozija elektrohemijskog porijekla.
2) Zaštita ili izolacija elemenata izloženih koroziji.
3) Primjena materijala otpornog na koroziju (liveno gvožđe, mesing, hrom, čelik, Ni-
čelik,...)
4) Prevlačenje materijala zaštitnim slojem, metalnom ili nemetalnom prevlakom kao što
su:
 lakiranje,
 emajliranje,
 fosfatisanje, zamašćivanje,
 bromiranje,
 patentiranje,
 niklovanje,
 hromiranje.
5) Izbjegavanje mrtvih uglova u oblicima elemenata i hrapavih površina na ugroženim
mjestima, jer takva mjesta mogu biti legla taložnika – uzročnika korozije (slika 3).
6) Izbor što finije obrade površina. Treba predvidjeti mogućnost zamjene istrošenog
elementa rezervnim dijelom i pri rješavanju konstrukcije ostvariti uslove za laku
zamjenu. Postoji mjera za ublažavanje habanja I korozije – to je navarivanje
materijala na istrošena mjesta. To se primjenjuje kod istrošenih kliznih ležišta.

Slika 3. Mjesta moguće pojave korozije

BEZBJEDNOST U RADU
Specijalni propisi u vezi sa bezbjednošću izrađeni su za sve mašine koje bi u svom radu
mogle ugroziti bezbjednost radnika. Uređaji za bezbjednost povećavaju cijenu koštanja mašine
ali doprinose produktivnosti, jer ne skreću pažnju radnika tako da mora misliti na svoju
bezbjednost. Ima slučajeva kad je posebno potrebno paziti na bezbjednost (niklovanje, reaktori,
fabrike municije i eksploziva i sl.).

IZRADA I OBRADA
Osnovni postupci za izradu oblika su deformisanje u toplom i hladnom stanju (kovanje i
presovanje, mehanička obrada skidanjem strugotine, struganje, brušenje, glodanje, bušenje,
zavarivanje, lemljenje, lepovanje, itd.). Koji će se postupak primjenjivati, zavisi od oblika
komada i opremljenosti fabrike. Za pojedinačnu proizvodnju dolazi u obzir zavarivanje, kovanje
i mehanička obrada. Za serijsku, odnosno masovnu proizvodnju – livenje, valjanje, presovanje,
izvlačenje, mehanička obrada na automatima, zavarivanje pomoću automata. Zbog toga se
razlikuju oblici elemenata predviđeni za pojedinačnu i masovnu proizvodnju.

TRANSPORT
Oblik, veličina i težina mašine mora biti u skladu sa mogućnosti transporta iz fabrike do
mjesta upotrebe. Mašina ne smije biti ni teža ni veća nego što odgovara kapacitetu transportnog
sredstva, željeznice, broda, šlepera, kamiona ili drugog vozila.
Kada je predviđen transport željeznicom, moramo voditi računa o dopuštenom osovinskom
pritisku, dimenzijama vagona i o gabaritu pruge. Kada se transport obavlja brodom, mjerodavna
je nosivost brodskih i pristanišnih dizalica. Zbog takvih ograničenja mašina mora biti tako
konstruirana da semože jednostavno rastaviti na dijelove i tako transportovati. Za dizanje i
spuštanje moraju biti predviđena mjesta za hvatanje, otvori u kućištima za provlačenje užadi,
uške za kačenje i dr. Ta mjesta se moraju nalaziti iznad težišta mašine, i to simetrično oko težišta
ili tačno iznad težišta mašine.
Zapremina amblaže može se smanjivati ako se dijelovima da pogodan oblik za pakovanje.
Sudovi nagnutih strana zauzimaju manje prostora prilikom transporta.

SKLAPANJE
Sklapanje mašine je završni dio procesa proizvodnje neke mašine ili mehanizma. Lako
sklapanje i rasklapanje su dobre strane konstrukcije. Troškovi sklapanja mogu biti znatni. Pri
sklapanju automobila ovi troškovi iznose 20% ukupnih proizvodnih troškova. Pri maloserijskoj
ili pojedinačnoj proizvodnji, kada se dotjerivanje elemenata vrši ručno, udio troškova sklapanja
je znatno veći. Troškovi za rasklapanje i sklapanje pri remontu iznose i do 50% ukupnih troškova
remonta. Greške pri sklapanju utiču na karakter mašine, pa je dužnost konstruktora da predvidi
takav način sklapanja koji će onemogućiti pogrešno sklapanje.

RUKOVANJE
Mašina treba da bude što pogodnija za rukovanje, da je obezbijeđena od kvara za slučaj
pogrešnog rukovanja i da se lako poslužuje i kontroliše u radu.
Elementi podložni kvaru (npr. zaptivač) trebaju biti lako zamjenljivi. Broj rezervnih dijelova
treba biti što manji, a troškovi održavanja i pogona što niži.

EKONOMSKI USLOVI
Zadatak je konstruktora da u okviru svoje nadležnosti učini sve da troškovi proizvodnje i
eksploatacije mašine budu što manji. Konstruktor treba da primijeni sve da se postigne ušteda u
troškovima. Pred konstruktora se postavlja pet odgovarajućih faktora, i to:
1) Za konstruiranje, ušteda se može postići primjenom standardnih oblika i
iskorištavanjem standardnih polufabrikata, primjenom što manjeg broja raznovrsnih
elemenata.
2) Za materijal, ušteda se postiže izborom pogodnog materijala po količini, po cijeni i po
osobinama, kao i po pogodnosti za obradu.
 3) Za izradu, obradu i kontrolu mjera, ušteda se postiže izborom oblika koji se što
jednostavnije i u kraćem vremenu mogu izvoditi i obrađivati, uz što veću primjenu
mašina, pribora i alata kojima fabrika već raspolaže.
4) Za sklapanje i pakovanje, izvršiti najjednostavnije i najjeftinije sklapanje i pakovanje
uz dovoljne mjere sigurnosti da ne dođe do oštećenja mašine.
5) Za eksploataciju,ušteda se postiže studijom specifičnih procesa projektovanja mašine,
npr. bolji su motori koji troše manje goriva ili manje maziva na jedinicu proizvodne
snage, iako su nešto skuplji.

Svojstva materijala
 Mehanička – statička i dinamička čvrstoća, granica tečenje (razvlačenja), tvrdoća, modul
elastičnosti i žilavost.
 Fizička – gustina, provodljivost toplote, provodljivost elektriciteta.
 Hemijska – otpornost prema utjecaju korozije, kiselina, soli, vlage i sl.
 Tehnološka – žilavost, kovnost, zavarljivost, lemljivost, obradivost...

 Čelik
 Čelični liv
 Legure obojeni metala
 Legure lakih metala
 Titanova legura
 Plastične mase
 Guma
 Drvo i koža
 Kompozitni materijali

Mehaničke karakteristike obradivih mašinskih materijala

Čelik
 Velika statička i dinamička čvrstoća pri svim vrstama naprezanja,
 Visoka granica proporcionalnosti, elastičnosti i tečenja,
 Relativno velika tvrdoća i površinska čvrstoća,
 Otpornost na udarna opterećenja,
 Dobra tehnološka svojstva – obrada rezanjem I deformacijama u toplom I hladnom
stanju,
 Pogodni su za termohemijsku obradu.

Smjernice za upotrebu čelika

 Č.0270, Č.0370, Č.0640 – valjani čelici; za konstrukcije spojene zakivcima ili
zavrtnjima, za manje statički opterećene zavarene konstrukcije i za manje odgovorne
otkovke.
 Čelici za poboljšanje
 Č.1330, Č.1530, Č.1730 – za veće otkovke, dijelove vozila i bicikla, za osovine,
klipnjače, radilice…
 Č.3130, Č.4130 – za dijelove vozila, motore i mašine, uopšte za dinamički opterećene
dijelove prečnika do 100 mm;
 Č.4732, Č.5431 – za otkovke prečnika do 500 mm, za statički I dinamički visoko
opterećene dijelove motora, vozila i mašina.

Čelici za cementaciju
Č.1120 – za male mašinske dijelove (dijelovi šivaćih i pisaćih mašina), klinove, zavrtnje;
Č.1220 – za izradu ručica, svornjaka i osovinica, zglobova, čaura, poluga;
Č.4320 – za male zupčanike, osovine, vratila u mjenjačima, dijelove razvodnika i
pogona, lance, dijelove od kojih se zahtjeva povećena žilavost i čvrstoća jezgra, za dijelove
dinamički opterećene zatezanjem, pritiskom i savijanjem;
Č.4721 – za zavrtnje, radilice, zupčanike mehaničkih prijenosnika i dijelove izložene
habanju, udarnim opterećenjima, čije jezgro treba da bude žilavo;
Č.5421 – za visoko opterećene zupčanike i vijence zupčanika, osovine, poluge pogonskih
mehanizama i druge mašinske dijelove sa naizmjeničnim i udarnim opterećenjima od kojih se
zahtjeva i naročita otpornost prema habanju.

Sivi liv
Za dijelove složenog oblika i velikih dimenzija – postolja mašina, kućice i poklopce ležišta i
reduktora i sl. Slabo podnosi zatezanje i savijanje, a dobro pritisak.
SL000 – negarantovane čvrstoće, za sporedne dijelove, za odlivke štednjaka…
SL100 – čvrstoća Rm = 110-180 N/mm2, za mdijelove – postolja, mjenjačke kutije,
kanalizacioni i sanitarni liv;
SL150 – za malo opterećene cilindre, klipove, vodovodne cijevi, armature;
SL200 – za doboše kočnica i dijelove sa pojačanim habanjem, cilindre, za dijelove pumpi
i reduktora, dijelove mašina za elektroindustriju, za armature;
SL250 – velika čvrstoća; za cijevi i armature pod pritiskom, za blokove motora, cilindre
dizel-lokomotiva;
SL300 и SL350 – za naročito opterećene odlivke.

Nodularni liv
Dobra zatezna čvrstoća i relativno izduženje, povećana otpornost na smicanje i udar.
NL370-17 – garantovana zatezna čvrstoća Rm = 370 N/mm2;
NL420-12 – zatezna čvrstoća Rm = 400 N/mm2;
NL500-7 – zatezna čvrstoća Rm = 500 N/mm2;
NL600-3 – zatezna čvrstoća Rm = 600 N/mm2;
NL700-2 – zatezna čvrstoća Rm = 700 N/mm2;
NL800-2 – zatezna čvrstoća Rm = 800 N/mm2;
Bakar i legure bakra
Primjenjuju se kada se od elemenata konstrukcije zhtjeva velika otpornost prema koroziji
i nekim hemijskim jedinjenjima ili dobra toplotna, kao i električna provodljivost. Liju se, kuju,
izvlače i valjaju u toplom ili hladnom stanju, lako se obrađuju rezanjem.

Cu99,50; Cu99,75 – za izradu limova, traka, žica, cijevi;

E.Cu – elektrotehnički bakar
U mašinstvu: bakarne legure za livenje i bakarne legure za gnječenje – BRONZA I
MESING.
МЕСИНГP.Cu64Zn – za armature, oklope, okove…
К.Cu62Zn; T.Cu60Zn; P.Cu58ZnMn2 Č.45 – za odlivke izložene visokom pritisku
vode i gasa, dobro se lemi.
BRONZA
Kalajne bronza P.CuSn12 – za dijelove izložene visokom pritisku i trenju, za aksijalna
ležišta, vođice, zvona…;
Kalajna bronza P.CuSn14 – za jako opterećena klizna ležišta, vijence pužastih
zupčanika, dijelove armature za visoke pritiske…;
Aluminijska bronza P.CuAl10Fe – za dijelove izložene koroziji, za dijelove do kojih se
zahtjeva velika čvrstoća i otpornost prema kiselinama;
Crveni liv P.CuSn10Zn4 – za jako napregnute ležišne posteljice, pužne točkove,
armature…;
Kalajno-olovna bronza P.CuSn10Pb5 – za klizna ležišta I armature koje treba das u
otporne na sumpornu i solnu kiselinu.

Aluminijum i legure aluminijuma

Primjenjuju se u mašinstvu – u vazduhoplovstvu, elektrotehnici, građevinarstvu i
industriji namještaja, u motornoj industriji, proizvodnji drumskih i šinskih vozila.

AlSi12 (P.AlSi12, K.AlSi12, T.AlSi12) – za srednje opterećene tankozidne odlivke za

opšte svrhe, dobra hemijska otpornost;
AlSi10MgCu (P.AlSi10MgCu, K.AlSi10MgCu) – za jako napregnute tankozidne
odlivke koji treba das u otporni prema vibracijma;
AlSi12MgNi2Cu (K.AlSi12Ni2CuMg) – za klipove motora I dijelove izložene
povišenim temperaturama.

Plastične mase
 Dobivene sun a bazi prirodnih, sintetičkih ili modifikovanih polimera koji se na
određenoj temperature razmekšavaju i postaju plastični.
 Gustina: 900 – 1400 kg/m3.
 Prekidna čvrstoća na 200C: 38 N/mm2 (za polietilen),
 50 – 130N/mm2 (za poliamide).
 Ojačavanjem polimernih materijala zatezna čvrstoća se višestruko povećava.
 Koriste se za izradu cijevi, spojnih i zaptivnih elemenata…
 Zavisnost zatezne čvrstoće termoplasta od temperature

Guma
 Dobija se vulkanizacijom prirodnog kaučuka ili različitih sintetičkih kaučuka koji
pripadaju grupi polimernih materijala (elasomjera).
 Male vrijednosti modula elastičnosti na početku istezanja;
 Velike vrijednosti modula elstičnosti u istegnutom stanju;
 Velike vrijednosti izduženja prije kidanja;
 Brzo i potpuno skupljanje do prvobitnih dimenzija po prestanku dejstva sile zatezanja;
 Dobre amortuzujuće sposobnosti i
 Veliki otpor klizanju.

OBLIK, VELIČINA, NAPONSKO STANJE I TEŽINA ELEMENATA

Oblik i veličina elemenata se biraju tako da naprezanja materijala u svakom presjeku budu
što ujednačenija i što bliža dozvoljenoj vrijednosti.
Načelo jednake napregnutosti materijala u svim presjecima: σ = const; τ = const;
omogućava racionalno korištenje materijala, smanjuje težinu konstrukcije.
Na izbor oblika i veličine utječu:
 naponsko stanje,
 funkcija,
  oblik i dimenzije poluproizvoda,
 način izrade,
 mogućnost montaže ...

Primjer: Osovina užetnjače izložena savijanju – oblik kubnog paraboloida da bi ivični

naponi bili jednaki u svim presjecima između podglavaka, odnosno oslonaca А i B:

Vagonska osovina – stvarni oblik je sličan idealnom.

 Prečnik rukavca se određuje iz uslova čvrstoće i nosivosti ležaja. Prečnik podglavka se
određuje iz usova čvrstoće i iz uslova nosivosti čvrstog nalijeganja sa glavčinom točka.

Savijanje: za jednak moment savijanja u poprečnom presjeku nosača i za jednako

dozvoljeno naprezanje približan odnos težina je: G1 : G2 : G3 : G4 = 1 : 2 : 3 : 4.

Odnos površina presjeka iste nosivosti na savijanje.

Smanjenje mase elemenata i cijele konstrukcije: statičkim i dinamičkim proračunom i
izborom odgovarajućeg materijala i oblika.

NAČIN IZRADE
Osnovni postupci za izradu oblika:
 Livenje

 Deformisanje u toplom ili hladnom stanju – kovanje i presovanje

 Mehanička obrada skidanjem strugotine – struganje, glodanje, brušenje…

 Spajanje – zavarivanje, lemljenje, lijepljenje.



 Pojedinačna proizvodnja: zavarivanje, kovanje i mehanička obrada
 Serijska, masovna proizvodnja: livenje, presovanje, prosjecanje,
valjanje,izvlačenje, mehanička obrada na CNC mašinama, zavarivanje pomoću
automata…
 Oblici elemenata su različiti, iako im je namjena ista.

Obrada metala deformacijom

 valjanje

 provlačenje

 istiskivanje

 slobodno kovanje

 kovanje u kalupima

 presovanje

Razvoj teorijske analize procesa Razvoj fizike Razvoj nauke o

obrade numeričkim metodama metala materijalima
korištenjem računara

Modelni proces obrade metala

deformacijom

Simulacija i analiza procesa u izboru optimalne tehnološke varijante projektnog rješenja.

Simulacija se izvodi tehnikom numeričkog ili fizičkog modeliranja u zavisnosti od raspoložive
opreme i mogućnosti softvera koji se koristi u analizi.

Proces se posmatra kao sistem koji uključuje utjecaje svih relevantnih parametara
procesa. Ulazni parametri za formiranje modela procesa i simulaciju: Zahtjevane osobine procesa
(mehaničke i mikrostruktura); Geometrija i komponente sistema kovanja (međuoblik, alati,
mazivo, prese, materijal itd). Parametri sistema kovanja se mogu varirati u procesu modeliranja
dok se ne dobije optimalno rješenje.
 Fizičko modeliranje procesa kovanja
Obrada rezanjem
 Automatizovano upravljanje proizvodnjom
 U velikoserijskoj proizvodnji: uvođenje automata, specijalnih mašina i transfer linija.
 U maloserijskoj proizvodnji: fleksibilna automatizacija – primjena mikroprocesora I
vođenje procesa obrade računarom (CNC tehnologija).
 Dalja integracija informacija potrebnih za upravljanje: CIM concept preduzeća.

Razvoj tehnoogije zavarivanja

 Laser i elektronski snop – pojava novih postupaka zavarivanja i mogućnosti spajanja
materijala.
 Unapređenje: razvoj aparata, uređaja i opreme za zavarivanje – veća mehanizacija,
automatizacija i robotizacija zavarivanja.

Površinska zaštita metala

Obuhvata termohemijske i metode zaštite materijala, zasnovane na slijedećim principima:
 promjena sastava ili structure konstrukcionog materijala, legiranje, topotna obrada;
  promjena sastava, temperature, naprezanja, električnog potencijala;
 odvajanje konstrukcionog materijala od okoline pomoću prevlaka.
Površinska zaštita metala je tehnologija nanošenja zaštitnih prevlaka na dijelove proizvoda
ili finalne proizvode.
Površinska zaštita metala ostvaruje se:
 metalnim prevlakama (cinkom, bakrom, niklom i hromom);
 nemetalnim i neorganskim prevlakama (emajlom, oksidima i fosfatima) i
 organskim prevlakama (bojama i lakovima, plastičnim masama, gumom i bitumenom).
Zaštitnim prevlakama povećavaju se trajnost i pouzdanost proizvoda.

Osiguranje kvaliteta industrijskih proizvoda

 porast zahtjeva u pogledu kvaliteta – povećanje kvaliteta uz istovremeno snižavanje
troškova proizvodnje.
 Integralna kontrola kvaliteta – pouzdano se osigurava kvalitet proizvodnje iako su
tolerancije izrade sve uže.

Tolerancije izrade
Povećanje stepena tačnosti obrade – razlozi:
 eliminisanje dorade i škarta,
 lakša zamjena i razmjena dijelova,
 unapređenje kontrole kvaliteta pomoću mašina visoke preciznosti,
 povećanje sigurnosti, pouzdanosti i radnog vijeka satavnih dijelova i dr.
Kvalitet je jedan od osnovnih zahtjeva industrijske proizvodnje.

Osiguranje kvaliteta ostvaruje se u svim fazama proizvodnog procesa:

 marketing,
 planiranje,
  razvoj i dizajn proizvoda,
 priprema proizvodnje,
 nabavka materijala i komponenata,
 proizvodnja i montaža.
Računarom podržana kontrola – CAQ

STANDARDIZACIJA
Standardizacija predstavlja proces stvaranja i primjene pravila za sistematski pristup
određenoj ljudskoj djelatnosti. Zahtjevi standardizacije:
 uprošćavanje – smanjenje varijanata asortimana proizvoda,
 zamjenjljivost dijelova, sklopova i mašinskih grupa,
 razmjena informacija – omogućava uvid u dostignuća drugih iz određenih oblasti ljudske
djelatnosti,
 upotreba simbola i skraćenica pri opštenju komuniciranju, a posebno pri označavanju.

Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO)

Međunarodni system mjera (SI)
Decimalna klasifikacija (DK) predstavlja međunarodno usvojen sistem klasifikacije
pojmova. Kartoteka sređena prema DK- sistemu omogućava brzo nalaženje svih publikacija koje
tretiraju određen problem.

Tehnika je obuhvaćena sa DK 62:

DK 620 – Ispitivanje materijala,
DK 621 – Mašinstvo,
DK 622 – Rudarstvo,
DK 620 – Vojna tehnika itd.

Mašinstvo je obuhvaćeno sa DK 621:

DK 621.3 – Električne mašine,
DK 621.4 – Toplotne mašine,
DK 621.5 – Pneumatska energija, Tehnika hlađenja,
DK 621.6 – Ventilatori, Pumpe, Cjevovodi i armature,
DK 621.7 – Obrada metala, Postupci,
DK 621.8 – Mašinski elementi. Dizalice. Podmazivanje,
DK 621.9 – Alatne mašine. Аlat.
Zasštita interesa potrošača – sprovodi se propisivanjem načina kontrole kvaliteta
proizvoda, sistema garantovanja, primjene standardne tehnlogije i dr. Propisi i standardi iz
oblasti sigurnosnih uređaja na mašinama, zaštite od požara, električnog udara I slično treba da
obezbjedi imovinu i lica.
 Standardi moraju sadržavati:
 glavne karakteristike proizvoda,
 metode ispitivanja i upotrebe uređaja i aparata,
 mjesto i način uzimanja uzorka.
Standardom se reguliše obaveznost upotrebe – koja mora biti precizno naglašena,
odnosno preporuke za upotrebu – koje ne obavezuju. Revizija standard vrši se, po pravilu, 5
godina od dana donošenja standard, a temeljna revizija poslije svakih 10 godina.

Podjela standarda

Nivo

Međunarodni Regionalni Nacionalni Interni

(ISO) (EEZ, CEN,...) (JUS, DIN, GOST, ASA,

BS, JIS, FN, ... )

Međunarodni standardi su nastali sporazumno, na osnovu saradnje više zemalja.

Regionalni standardi nastaju iz potrebe grupe država da zajednički proizvode i plasiraju
svoje proizvode.
Nacionalni standardi su nastali iz potrebe preduzeća da zajednički proizvode i plasiraju
svoje proizvode u okviru državnih granica i šire.
Regionalni i nacionalni standardi usaglašavaju se sa međunarodnim standardom.
Interne standard izdaje preduzeće.
U svakom većem preduzeću mašinogradnje i metalske industrije postoji tehnička služba
za standard. Zadaci ove službe su:
 propisivanje internih standarda odabiranjem internih standarda najpogodnijih za
sopstvenu upotrebu;
 stvaranje sopstvenih standarda u nedostatku nacionalnih (najčešće na bazi preporuka
ISO, na osnovu nacionalnih standarda drugih zemalja, na osnovu regionalnih standarda ili
na osnovu internih standard preduzeća sa kojim postoji poslovna saradnja);
 sprovođenje tipizacije proizvoda;
 kontrola ispravnosti primjene standard u preduzeću.

Predmet standardizacije: mašinstvo, elektrotehnika, građevinarstvo, rudarstvo, transport,

poljoprivreda, vodoprivreda, prehrambena industrija, šumarstvo, tekstilna industrija i konfekcija,
informatika, obrazovanje, zdravstvo, nauka,…
 Aspekt standardizacije se odnosi i na terminologiju, tehničke uslove, uzimanje uzoraka i
kontrolu, ispitivanje i analizu, smanjivanje asortimana, kategorije prema kvalitetu, propise o
izvođenju radova, pakovanje i paletizaciju…
Prema karakteru materije koju obrađuju:
 standardi opšteg karaktera – sadrže opšta rješenja kojima se sistematski rješavaju
određeni problem u tehnici I tehnologiji (standardi brojeva, tolerancija kvaliteta
obrađenosti površina, klasifikacije pojmova) i
 standardi posebnog karaktera.

EKONOMSKI, EKOLOŠKI I ERGONOMSKI ASPEKTI

KONSTRUISANJA
Faktori koji utječu na ekonomičnost mašinskog sistema

Maksimalnu ekonomičnost definišu dva osnovna pokazatelja: troškovi rada i čist

dohodak. Kriterijumi tehnoekonomske optimizacije su: ekonomičnost, produktivnost,
rentabilnost i kvalitet. Metode optimizacije: određivanje funkcije cilja prema jednom od ovih
kriterijuma. Osnovne metode optimizacije: matematičko programiranje i analitičke metode.

Ekonomičnost (E): pokazuje ekonomski smisao i cilj proizvodnje. Definiše se odnosom

proizvedene vrijednosti i minimalno utrošenih vrijednosti. Izražava se naturalno i vrijednosno.

naturalno

𝐾
𝐸=
𝑀 𝑆 𝑅
K – količina proizvoda
M – utrošeni materijal
S – utrošena sredstva za rad
R – utrošeni rad
vrijednosno

𝑈𝑝
𝐸=
𝑇𝑝
Up – ukupan prihod
Tp – troškovi proizvodnje

Produktivnost rada (P) definiše se odnosom sume upotrebljenih vrijednosti u

određenom vremenu i sume jednog elementa ili više njih u istom vremenskom periodu.
𝐾 𝐾
=𝑃 =𝑃
𝑇 𝑅
K –količina proizvoda
T – vrijeme potrebno za proizvodnju
R – broj radnika angažovanih na proizvodnji date količine proizvoda

Rentabilnost (R) određuje konačan efekat procesa rada proizvodnog sistema. Predstavlja
tendenciju da se ostvari maksimalni dohodak minimalno angažovanim sredstvima. Nivo
rentabilnosti nekog radnog procesa direktno zavisi od rentabilnosti pojedinih faza u procesu rada,
koje predstavljaju tehnološke cjeline u stukturi procesa rada.
𝐷
𝑅= 100%
𝐴𝑆

D – dobit
As – angažovana sredstva

Kvalitet: povećanje kvaliteta i istovremeno sniženje troškova proizvodnje. Integralna

kontrola kvaliteta, sve manje tolerancije, a sve veći kvalitet. Mjere se parametri proizvodnog
procesa, a ne svojstva proizvoda. Osiguranje kvaliteta ostvaruje se u svim fazama proizvodnog
procesa:
 istraživanje tržišta i prodaja (marketing);
 projektovanje, konstruisanje i izrada tehnološke dokumentacije;
 proizvodnja (izrada dijelova, montaža...);
 upotreba i održavanje mašinskog sistema.

Efektivnost sistema definiše se kao vjerovatnoća da će sistem uspješno stupiti u dejstvo i

raditi bez otkaza, uspješno se prilagođavajući uslovima okoline u predviđenom vremenu rada i
pod određenim radnim uslovima.

Pouzdanost predstavlja vjerovatnoću da će sistem (ili element sistema) raditi bez otkaza u
predviđenom vremenu, pod određenim uslovima okoline.

 R(t) – pouzdanost sistema u vremenu rada (t);

 f(t) – gustina intervala vremena rada do pojava otkaza;
 (t) – intenzitet otkaza.
 Zakonitost funkcija R(t), f (t),  (t)
Periodi rada sistema
I period – otkazi izazvani greškama u izradi, greškama u materijalu;
II period – različiti slučajevi otkaza,najčešće izazvani preopterećenjem;
III period – otkazi usljed slabljenja materijala izazvanog zamorom, habanjem ...

Načelni izgled funkcije pouzdanosti – ciklična fu𝑛𝑘𝑐𝑖𝑗𝑎 − 𝑜𝑡𝑘𝑎𝑧𝑖 𝑚𝑜𝑔𝑢 𝑑𝑎 𝑠𝑒 𝑝𝑜𝑝𝑟𝑎𝑣𝑙𝑗𝑎𝑗𝑢

Raspoloživost predstavlja vjerovatnoću da će sistem u trenutku upotrebe biti u stanju da

stupi u dejstvo, tj. da će propisno da radi. Zavisi od pouzdanosti i od sistema održavanja
(“brzine” vraćanja sistema iz stanja otkaza u stanje u radu).

Gotovost je karakteristika efektivnosti sistema, koja također određuje njegovu

raspoloživost.
 𝑇𝑢𝑟
𝐺(𝑡𝑢 ) =
𝑇𝑢𝑟  𝑇𝑢𝑜
(tu) – vrijeme za koje se definiše gotovost, predstavlja zbir vremena u radu i vremena u otkazu;
Tur – ukupno vrijeme koje sistem provede u radu do vremena (tur);
Tuo – ukupno vrijeme koje sistem provede u radu do vremena (tuo);

Dejstvo vibracija i šuma na mašinski sistem

Ergonomija je nauka koja se bavi dizajnom proizvoda tako da oni budu najbolje
prilagođeni ljudskom tjelu. Ergonomija je ukupnost proučavanja ljudi i njihovog odnosa sa
radnom okolinom. ERGON – djelo, čin, rad; NOMOS – običaj, red, zakon.

Industrijski sistem se ne može posmatrati odvojeno od društva i prirode. Industrijski

sistem, ljudska zajednica i prirodni sistem. Industrijska ekologija: vrednovanje industrijskog
sistema i posredovanje između prirode i čovjeka. Ekološki rizik – vjerovatnoća događaja koji
uzrokuju opasnosti po ljude, njihova dobra i okolinu.
Pokazatelji dinamičkog ponašanja mašinskog sistema: vibracije i šum.
Vibracije: naizmenična periodična kretanja oko ravnotežnog položaja izazvana dejstvom
opterećenja. Vibracije iznad određenog intenziteta nepovoljno deluju na ispravno funkcionisanje,
radni vijek i izdržljivost. Nepovoljno utječu na radnu sposobnost ljudi, izazivaju zamor, a mogu
prouzrokovati i oštećenja pojedinih organa. Pogoršanje kvaliteta izrade, povećano trošenje alata
ili povećano habanje kliznih ili kotrljajućih parova. U rezonantnom području učestanosti
vibracija – pod određenim uslovima – razaranje djelova.

Osnovni dinamički model za određivanje vibracija

Konstrukcija mašinskog djela: poznavanje veličina koje utječu na intenzitet, oblik i
učestanost vibracija.

F(t) – poremećajna pobudna sila;

m – masa;
c – krutost opruge;
k – prigušivač;
 jedan stepen slobode kretanja

F(t) izaziva pomeranje x mase m brzinom v pri ubrzanju a. Djelovanju F(t) suprotstavljaju se
inercijalna sila ma, sila u opruzi cx i sila prigušenja kv. Ove sile su u ravnoteži.
Osnovna dinamička jednačina modela
𝑚 ∙ 𝑎 + 𝑘 ∙ 𝑣 + 𝑐 ∙ 𝑥 = 𝐹(𝑡)
 Najjednostavniji oblik naizmjeničnog pomjeranja mase m, koji se ponavlja poslije određenog
perioda vremena T, u kome se ostvari jedan ciklus promjene pomjeranja predstavlja se sinusnom
funkcijom:
𝑥 = 𝑥0 ∙ 𝑠𝑖𝑛(𝜔𝑡)
x0 – najveća vrijednost pomjeranja (amlituda);
 - kružna frekvencija;
T – vrjeme trajanja jedne periode pomjeraja;
f = 1/T – broj ciklusa promjena pomeraja – učestalost, frekvencija;

2∙𝜋
𝜔∙𝑡 =2∙𝜋  𝜔= = 2∙𝜋∙𝑓
𝑇

Oblici vibracija
Osnovne oblike vibracija određuju načini promjene poremećajne sile.
 Slobodne
 Prinudne i
 Samopobudne vibracije

Slobodne vibracije
Nastaju po prestanku djelovanja poremećajne sile.
Ako nema prigušenja masa vrši harmonijsko kretanje beskonačno dugo.

Prigušene vibracije: a) <1; b) >1;

 = 0.5 ∙ 𝑘/√𝑐𝑚
k – koeficijent prigušenja, amplituda vibracija se postepeno smanjuje

Prinudne vibracije
Nastaju usljed djelovanja poremećajnih sila na masu dinamičkog sistema. Ove sile nastaju tokom
rada zbog neuravnoteženosti obrtnih masa ili ciklusno promjenljivih opterećenja.
Najveća amplituda pomeraja nastaje pri učestanosti
fr – rezonantna frekvencija:
𝑓𝑟 = 𝑓0 √1 − 2
f0 – sopstvena učestanost sistema
 Samopobudne vibracije
Nastaju ako poremećajna sila zavisi ne samo od vremena t već i od uslova u kojima se
ostvaruje funkcija mašinskog sistema. Alatne mašine – prinudne vibracije nastaju kao posljedica
dinamičke komponente sile rezanja. Ako se prekorači neka dubina rezanja, amlituda vibracija se
naglo povećava, odnosno nastaju samopobudne vibracije sa frekvencijom bliskom sopstvenoj
učestanosti f0.
Prigušivanje
Osnovni zahtjev: mašinski sistem treba da radi u rezonantnom području, odnosno da je
učestalost pobudnih sila manja ili veća od rezonantne, odnosno sopstvene frekvencije sistema.
Promjena učestalosti pobudnih sila, izmjena kinematičkih i dinamičkih odnosa u sistemu ili
promjena sopstvene učestalosti usvajanjem druge krutosti ili mase odgovarajućih djelova
sistema. Konstruktor je “dužan” da koncipira mašinu čije će vibracije biti u granicama
dopuštenih prema ISO ili VDI propisima.
Smanjenje veličine pobudne sile – mjera za smanjenje amlituda vibracija elemenata sistema.
Veća tačnost izrade, uravnoteženje obrtnih masa, hidrostatičko podmazivanje kliznih parova...
Povećanje prigušenja – mogućnost da se vibracije priguše i lokalizuju (ne prenesu na ostale
dijelove sistema).

Sedište vozača – koje ima pneumatski jastuk umanjuje intenzitet pobuđenih vibracija. Istu
funkciju imaju amortizeri vozila.

Prigušenje – ostvaruje se trenjem koje nastaje prilikom klizanja (frikcione spojnice), fluidnim
trenjem (klizna ležišta), trenjem unutar materijala.

Gumeni elementi – dobra moć prigušenja vibracija, ali mala čvrstoća – koriste se za manja
opterećenja (primjenom spojnica, kaišnih i remenih parova štite pogonsku mašinu od udarnih
opterećenja).
 Amortizeri: a) opružni, b) uljni

Generisanje buke u mašinskim sistemima

Transformacija energije u mašinskim sistemima, mehaničke u korisan rad. Dio ove
energije s posredstvom elastičnih deformacija i talasnog kretanja prenosi na dijelove sistema.
Jedan dio pobuđuje vibracije, a drugi (zantno manji) se prenosi do spoljnih površina.
Treperenjem se stvaraju talasi. Zvučna energija može biti neprijatna i štetna za okolinu. Zvučni
talasi su sastavljeni od velikog broja pojedinačnih talasa – složeni su, spadaju pod opštu
definiciju šuma. Ovaj akustični šum se najčešće zove buka. Akustika – nauka koja se bavi
prostiranjem zvuka i buke.
Proces transformacije mehaničke i druge energije u mašinskim sistemima ostvaruje se
intenzivnim kretanjem djelova koji se sudaraju, klizaju i kotrljaju, pa se dio energije gubi u
vidu vibracija. Postoji korelacija između ove energije i emitovane buke, te se merenjem ili samo
slušanjem može pratiti rad mašinskog sistema.
 Primjeri sudara mašinskih djelova:
a) sudar u zglobnoj vezi;
b) sudar zubaca;
c) sudari u mehanizmu za otvaranje ventila;
d) elastična deformacija kotrljajuće staze

Procesi prerade materijala – sudari visokog intenziteta – drobilice, mlinovi za mljevenje

rude, prese i čekići.
U procesu klizanja neravnine jedne povšine zahvataju neravnine druge površine. Pri
relativnom kretanju neravnine se elastično i plastično deformišu, razaraju i prenose opterećenja i
deformacije na masu mašinskog djela neposredno ispod neravnina. Kada se pomjeri jedan dio u
odnosu na drugi, neravnine i površinski sloj koji su se oslobodili deformacija ostaju da trepere u
ravni površinskog sloja. Dio energije talasnog kretanja prenosi se i na unutrašnjost mašinskog
djela.

Klizanje hrapavih površina: a) zahvat neravnina; b) impluls akustičkog pritiska usljed klizanja
 Spektri frekvencija vibracija (a) i buke (b) kliznih površina mašinskih dijelova

Složeni spektar zvučnih vibracija – svakoj amlitudi odgovara frekvencija pri kojoj je ta
amlituda nastala. Može se razložiti na pojedinačne (sastavne) proste oscilacije, a instrumentima
određuje odgovarajuća frekvencija za svaku amlitudu – frekventna analiza buke i vibracija.
fss – osnovna frekvencija;
2fss – viši i niži harmonici;
fm1, fm2 – sopstvene učestanosti masa m1 i m2;
fc – učestanost sudara neravnina.

Kotrljajući ležajevi i drugi kotrljajni parovi

Strujni procesi – strujanje u cjevima, isticanje fluida, opstrujavanje lopatica, profila, prepreka ...
– pojava mikrovrtloga;

Sagorevanje u mašinskim sistemima;

DIZAJN U KONSTRUISANJU
  Fenomen dizajna
 Dizajn i marketing
 Računar kao sredstvo vizuelne prezentacije u industrijskom dizajnu

Fenomen dizajna
Dizajn – korjen u latinskim riječima de i signare.
Dizajn je kreativna djelatnost koju je čovek razvio da bi bolje organizovao i oblikovao svoj
fizički i duhovni svet.
Problematika dizajna postoji od uvjek,a novi su samo pristupi dizajniranju.Oni se
postavljaju u svakoj generaciji i rješavaju se u kontekstu pojedine kulture, određenog okruženja i
kreativnih potencijala samog dizajnera.
Dizajn je proces donošenja serije odluka koje imaju za cilj konstruisanje, oblikovanje ili
kreiranje nečega. Dizajn se obično odvija po unaprijed određenom planu, ideji ili zamisli.
Svrha dizajna je realizacija plana ili ideje koji mogu biti uzrokovani potrebom da se riješi
određen problem. Zbog toga se proces dizajna često definiše i kao proces rješavanja problema.
Kada se govori od dizajnu nekog proizvoda, predmeta ili objekta, obično se pod dizajnom
smatra aranžman ili konfiguracija pojedinačnih komponenti koji čine cjelinu proizvoda,
predmeta ili objekta. Vrste dizajna:
 industrijski dizajn,
 interijer dizajn,
 grafički dizajn,
 modni dizajn ...
 veb dizajn,
 interaktivni dizajn
 informacioni dizajn...

Dizajn je spoljni izgled (pojavnost) nekog proizvoda ili predmeta.

Dizajn je ono što neki proizvod čini privlačnim, dopadljivim ili poželjnim, te na taj način
bitno pridonosi prodaji nekog proizvoda. Industrijski dizajn – prostorna ili površinska obilježja
proizvoda (industrijski ili zanatski proizvedenog predmeta), vidljiva pri njegovoj normalnoj
(namenskoj) upotrebi.
Prostorna obilježja – oblik i kontura proizvoda.
Površinska obilježja – šare, crte, boje, tekstura ili kombinacije navedenih obeležja.
Savremeni dizajn je novija manifestacija pristupa oblikovanja predmeta, proizvoda i ambijenta
koji savremenom čovjeku služe za život,rad i zabavu.
Dizajn proizvoda zavisi od velikog broja faktora - u mašinstvu od: funkcije, namjene,
strukture, veličine, vrste materijala, mase, ergonomskih zahtjeva, bezbjednosti, sigurnosti
funkcionisanja, estetskih zahtjeva, preko oblika (kompozicije, kompozicione ravnoteže,
simetrije, proporcije, plastičnosti, sjenki, itd.), boje, veličine serije (unifikacija), roka isporuke,
ugovorenog kvaliteta, vijeka trajanja (trajnosti), stepena iskorištenja, stepena automatizacije,
potrošnje energije, ugovorene cijene, načina izrade i tehnologičnosti montaže, označavanja,
ispitivanja, konzervacije, pakovanja, ambalaže, skladištenja, transporta, odpakivanja,
dekonzervacije, ugradnje, rukovanja, eksploatacije, servisa, održavanja, remonta, zaštite životne
sredine, specijalnih zahtjeva.
 Funkcija – najveći utjecaj na oblik proizvoda ima njegova funkcija. Što je funkcija
složenija i što proizvod može da obavi više funkcija, time je njegov oblik složeniji a cijena veća,
mada to nije i pravilo, na primjer, kod nakita. Namjena proizvoda – bez obzira na istovetnost
funkcije, jako utječe na oblik i konačnu cijenu proizvoda, zbog čega dizajneri moraju biti
detaljno upoznati sa njegovom osnovnom namjenom, kako bi mogli da definišu proizvod koji će
moći što potpunije da zadovolji postavljenim zahtjevima korisnika. Struktura – utjecaj usvojene
strukture i njen raspored, tj. broj usvojenih komponenata ili detalja, i njihov položaja, ima veliki
utjecaj na karakteristike proizvoda i obratno. Na primjer kod pužnih reduktora to se može vidjeti
preko veličine prenosnog odnosa (odnos ulaznog i izlaznog broja obrtaja).

Veličina – Uvjek se teži da sve veličine (tipovi), u okviru jedne te iste vrste (linije)
proizvoda, budu međusobno slični. Na taj način se postiže određeni red i prepoznatljivost
proizvoda pojedinih proizvođača.
Vrsta materijala – obzirom da cjene materijala nisu iste, primjena skupih materijala se
uvek nastoji izbeći ili bar svesti na što manju mjeru.
Masa – ima izuzetno veliki utjecaj na troškove proizvodnje i njihovu primenljivost.
Ergonomski zahtjevi – pri dizajniranju proizvoda, potrebno zadovoljiti sve zahtjeve koji
se postavljaju pred sistem "čovjek – proizvod – radna sredina".

Bezbjednost – pojedini proizvodi, pri upotrebi, mogu biti izvor opasnosti za korisnike.
Sigurnost funkcionisanja – pojedine vrste proizvoda zahtjevaju visoku sigurnost
funkcionisanja (avioni, automobili i slični proizvodi), tako da se toj vrsti proizvoda mora
posvetiti posebna pažnja. Oni se odlikuju posebnom (skupljom) konstrukcijom, primjenom
kvalitetnijih materijala i savremenijih (skupljih) tehnologija izrade.
Estetski zahtjevi – razvojem društva, estetski zahtjevi dolaze do posebnog izražaja.
Naime, umjetnost, kao dio kulture jednog društva, postavlja određene estetske kriterijume pred
proizvode.
Veličina serije – ima izuzetno veliki utjecaj na oblik i cjenu proizvoda. Ako je riječ o
maloj seriji onda, po pravilu, nije opravdano ulagati velika sredstva u specijalne alate, pa se
proizvodi izrađuju bez ili sa veoma malo alata, na primjer, zavarivanjem umjesto livenjem ili
kovanjem.
Rok isporuke – može imati velikog utjecaja na usvojenu tehnologiju i time na oblik i
cjenu proizvoda, jer će se, u pojedinim slučajevima, neki djelovi raditi od punog komada (od
šipke ili lima), a ne valjanjem, kovanjem ili livenjem.
Ugovoreni kvalitet – kvalitet proizvoda treba da je usklađen za zahtjevima tržišta.

Vijek trajanja proizvoda – direktno zavisi od projektovanog radnog vijeka proizvoda i

intenziteta njegovog korišćenja.
Način izrade proizvoda u mašinstvu i tehnologičnost – u mašinstvu se djelovi mogu
izrađivati : ručno ili mašinski, sa ili bez skidanja strugotine. Zavisi od namjene dijela, vrste
materijala, načina opterećenja (statičko ili dinamičko) i predviđenih serija.
Montaža – pri izboru koncepcije proizvoda potrebno je voditi računa i o načinu njegove
montaže i demontaže.
Označavanje – poželjno je da se na proizvodima i poluproizvodima, i pored toga što će
se na njih postaviti etiketa, znak ili logotip, postavi i neka interna oznaka, radi lakše
identifikacije (na lako vidljivom mjestu, koje nije izloženo habanju).
 Faze dizajniranja
I faza dizajniranja odnosi se na potrebu za određenim proizvodom, njegovu namjenu ili
ideju o funkciji novog proizvoda – sastavni dio konstruisanja i podrazumjeva istraživanje tržišta.
II faza dizajniranja (tehnička faza) odnosi se na materijalno – proizvodnu oblast i
svojim racionalnim pristupom tehničkoj strukturi obezbjeđuje njeno ispravno funkcionisanje.

Razvijanje tehnologije dizajner – konstruktor blisko sarađuje sa timom dizajnera koji čine
specijalisti za istrazivanje tržišta, tehnolozi i konstruktori, stručnjaci za ergonomiju, industrijski
sociolozi i dr.
Ključna ličnost u kordinaciji razlicitih komponenata dizajna u procesu dizajniranja
jednog proizvoda je konstruktor – dizajner, on donosi odluke i preuzima odgovornost za njihovu
primjenu.
Preduzeće od dizajnera očekuje da zadovolji zahtjeve i želje potrošača u pogledu dizajna
kako bi se povećao plasman proizvoda i ostvario što veći profit.
Proces dizajniranja zasnovan je na iscrpnoj informaciji i istraživačkom radu i ako je
proizvod kreativno materijalizovan tako da dobro funkcioniše i da poseduje estetski vrijednu
formu – onda je on orginalni proizvod nastao tokom stvaralačkog procesa.
Dizajn i marketing
Marketing predstavlja zbir aktivnosti koje su upotrebljene u cilju usmjeravanja tokova
proizvoda i usluga od proizvođača prema potrošaču (korisniku, kupcu, klijentu).
Marketing se može predstaviti procesom koji se sprovodi u četiri koraka:
1. analiza i definisanje "univerzuma" potencijalnih korisnika ili kupaca;
2. skretanje pažnje korisnika
3. utjecaj na potencijalne korisnike da se zainteresuju i prihvate (želja) postojeće koncepte
ili ponude;
4. prelazak potencijalnih kupaca u "prave" kupce – akcija – kupovina, poziv, "skidanje
dokumenata", pretplata, članstvo, prodaja, itd.

Što su proizvodi kvalitetniji, uključujući i njihov dizajn, dolazi do pooštravanja kriterijuma

potrošača.
 Na visoke zahtjeve u pogledu ukupnog kvaliteta proizvoda utječu: obrazovanje, kultura,
kupovna moć i informisanost potrošača.
Glavni zadatak službe marketinga je da orijentiše i čvrsto poveže preduzeće sa tržištem i
okruženjem, dok informacioni sistem marketinga treba da obezbjedi pouzdane informacije o
stanju na tržištu, njegovim potrebama zahtjevima.
Na bazi marketing – istraživanja i operativnog djelovanja koje usmjerava dizajniranje i
proizvodnju proizvoda bitno je da preduzeće stekne čvrstu poziciju na tržištu. – aktivnosti
dizajna i marketinga usmjerene su na kvalitetan, konkurentan i optimalan proizvod koji treba
dizajnirati, proizvesti, prodati i ostvariti profit.

Računar kao sredstvo vizuelne prezentacije u industrijskom dizajnu

Crtež je osnovno sredstvo komunikacije dizajnera sa svima koji su uključeni u proces

stvaranja novog proizvoda. U industrijskom dizajnu postoje različite vrste crteža, od
konvencionalnih tehničkih do pikturalnih. Crtež objedinjuje elemente likovnog izraza i tehničke
podatke za konkretne informacije potrebne za razvoj proizvoda.

Crteži koji se rade računarom (CAD - Computer Aided Desigen – Konstruisanje

primjenom računara) nesumnjivo su boljeg kvaliteta od klasičnih, jer čovek (tehnički crtač), nije
u mogućnosti da ih izradi tako tačno i precizno, kao što to može računar.
Računarom je moguće izraditi i prostorni prikaz konstruisanog djela ili sklopa (u tzv.
solid modelu) čime se već u fazi konstruisanja može videti tačan izgled proizvoda (koji se uz to
može i rotirati i pomjerati u prostoru) tako da konstruktor, već u početnoj fazi stvaranja
proizvoda, može vidjeti da li ga dati oblik zadovoljava ili ne. Pored toga, zahvaljujući
mogućnosti "pomjeranja" dijelova u prostoru konstruktor može vidjeti da li će se dotični sklop
moći montirati (sastaviti) ili ne i sl.
Računarom je moguće izvršiti i razne simulacije kretanja djelova u okviru sklopa tako da
se već u fazi konstruisanja može ustanoviti funkcionalnost sklopa.
Računarom je moguće simulirati i ponašanje konstrukcije pri dejstvu određenog
opterećenja tako da je moguće ustanoviti kritične tačke, ako postoje, i izvršiti rekonstrukciju
proizvoda (povećanje debljine, prečnika, radijusa i sl.) čime se znatno brže i bez ikakvih
troškova obezbeđuje kvalitetniji proizvod.
Primjenom računara višestruko se skraćuje proces projektovanja i konstruisanja što,
pored direktne uštede u vremenu, omogućava znatno kraći razvoj, tj. brže pojavljivanje novog
proizvoda na tržištu.
 Povoljnije finansijski efekti a često je to i jedan od osnovnih uslova za dobijanje nekog
novog posla. Primjenom računara, omogućava se znatno brža i jednostavnija razmjena podataka
unutar konstrukcionog biroa a posebno sa drugim kompanijama, na primjer, posredstvom
Interneta i E-maila.

Računari se veoma uspješno koriste za:

 izradu crteža,
 izradu proračuna,
 sprovođenje raznih simulacija,
 optimizaciju, i sl.
 Za crtanje pomoću računara važne su performanse opreme, softver i obučenost dizajnera
za rad na računaru. Osnovna karakteristika i prednost crtanja pomoću računara jeste
konstruisanje fleksibilnih modela.
Fleksibilnost se ogleda u mogućnosti da se cjelokupni proces razvoja i ispitivanja modela
može lako i brzo menjati, provjeravati i prezentovati u bilo kom trenutku i u neograničenom
broju intervencija koje ne zahtjevaju vraćanje na početak i ponovni rad.
Primjena računara omogućava jednostavan prelaz iz 3D (virtuelni prostorni model) u
2D(crtež) i obrnuto.
Priložene slike uspješno dizajniranih oblika konstrukcionih rješenja dijelova, sklopova i
mašina treba da doprinesu izgrađivanju estetičke komponente dizajna i virtuelnog prikazivanja.